27.01.2015.

Abelar i Eloiza




Loiza - Abelaru
11. vek


Svom jedinom poslije Krista,
njegova jedina u Kristu


Začudila sam se, predragi moj, kad sam u tvom pismu vidjela da si, napuštajući običaje i prirodni red, iz obzirnosti moje ime postavio ispred svojega: žena pred čovjekom, supruga pred suprugom, službenica pred gospodarom, redovnica pred redovnikom i svećenikom, đakonica pred opatom! Red i pristalost traže, kad pišemo višima od sebe ili sebi jednakima, da njihovo ime stavimo ispred svojega; ali, kad se obraćamo nižima, redoslijed imena mora poštovati red dostojanstva.


Još je nešto pobudilo moje čuđenje u tvojem pismu. Očekivale smo da će nam donjeti utjehu - ono je, međutim, još više povećalo naše boli. Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više. Koja bi između nas mogla suhih očiju pročitati ono što pišeš pred kraj poslanice: »Ako me Gospod preda u ruke mojih progonitelja i ako padnem pod njihovim udarcima...«. O dragi, predragi moj, kako si mogao doći na takve misli? Kako su ih tvoja usta mogla izraziti? Neka se ne dogodi da Gospodin toliko zaboravi svoje bijedne službenice da ih pusti da prežive tvoju smrt. Neka nam ne ostavi život koji bi teže bilo podnijeti nego bilo kakvu smrt. Ti si onaj koji nas mora pokopati, koji će naše duše Bogu preporučiti, koji će Bogu predvesti one koje si u njegovo ime sakupio, kako ne bi bio ni u kakvoj brizi za njih već ćeš ih moći slijediti miran i radostan što si siguran za njihovo spasenje.

Jedini i predragi moj, ako kakva nesreća, kažeš nam, prekine nit tvoga života daleko od onih koje te vole, neka prenesemo tvoje tijelo u naše groblje kako bi naše molitve, potaknute stalnom uspomenom na tebe, mogle na nebu što više i što rječitije posredovati za tebe. Jao, jao, zar možeš misliti da bismo bile kadre zaboraviti te? Ali koje bi vrijeme mogle posvetiti molitvi, kad naša duša ranjena i bezglava od neizmjeme boli ne bi sama sebe mogla prepoznati, kad bi nam kruti udes oduzeo i razum i riječ, kad bi se naš očaj digao, tako da kažem, protiv samog Boga, jer bi se vodio bijesom više nego krotkošću i kad bi naša uzludjela srca prije ozlojedila Stvoritelja svojim tužbama nego ga umirila svojim molitvama! Jad i plač, eto što bi ostalo nama bijednicama, jad i plač a ne molitve. Više bi nam bilo stalo da idemo u grob za tobom nego da ti grob pripremimo. Bit ćemo same zrele za grob, a ne za tvoj pogreb. S tobom ćemo izgubiti svoj pravi život, a ako se život odijeli od nas, kako ćemo moći živjeti?


Ali, nadamo se da Nebo neće do tada odugovlačiti naše postojanje. Sama pomisao na tvoju smrt, već je smrt za nas. Što će biti dakle ako nas izvjesnost tvoje smrti zateče još na nogama? Ne, Bog će se smilovati i neće nikako dopustiti da ostanemo na ovom svijetu da izvršimo tu kobnu dužnost i da ti ukažemo žalobne počasti koje mi od tebe očekujemo kao posljednji znak tvoje pomoći nama. Dat će Bog i mi ćemo pred tobom, a ne za tobom u hladan grob.

Samo, čemu da se ja nadam ako tebe izgubim? Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojemu si mi ti bio jedina potpora. A, na kraju, što mi je ostalo od tebe? Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak. Tvoja prisutnost mogla bi me katkada povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena.


Oh, kad bih samo smjela uzdahnuti: »Bog je prema meni bio iznad svake mjere okrutan«. O neblaga blagosti! O nesretna srećo! Sudbina je na mene sasula svekolike svoje strijele i sad me već nema čime strijeljati. U tobolcu njenu nema više sulica, a luk njene srdžbe nije više pogibeljan ni za koga. Da joj je i preostala još koja strijela, gdje bi mogla na mom tijelu naći neranjeno mjesto za novu ozljedu? Jedino od čega se boji usud svih mojih nedaća jest da smrt ne nadođe i označi im kraj: i premda me svakodnevno ubija, plaši se tog kraja koji sama požuruje.


Oh, bijedne li mene među bijednicama! nesretne među nesretnicama! Ti si me odveć izdigao iznad meni sličnih. I kad sam srušena, sve sam ispaštala zbog visine s koje sam strovaljena i patila sam i u svojem i u tvojem tljelu. Što se čovjek više izdiže, više i trpi kad pada. Među ženama plemenita i moćna roda, ima li jedna kojoj je sudbina bila, neću reći nesklonija, već toliko nesklona koliko meni? Da li je jedna jedina pala s tolike visine i u tako dubok ponor? Kakvu mi je slavu sudbina udijelila s tobom? Kakav udarac mi je s tobom nanijela? I uspon i pad bili su bez mjere. Dobra i zla, svega je bilo krajnje mnogo.


Ista ta sudbina dovela me je do nečuvene sreće kako bi me pretvorila u najjadnlju bijednicu, kako bi mi dala da uzmognem sagledati raspon svog pada, da nađem plač suglasan svojim bolima i da okusim gorčinu žaljenja za izgubljenom slasti užitaka. Htjela je ugasiti u sjeni tuge i očaja blistave dane mog ponosa i mojih strasti.


Da uvreda bude bolnija, a srdžba još gorča, za nas su svi zakoni pravednosti bili stubokom okrenuti. I zaista, dok smo uživali u nasladama nemirne ljubavi ili, da se poslužim manje skladnom, ali zato više rječitom riječi, dok smo se predavali bludu, nebeska nas je strogost poštedjela. Ali, onog dana, kad smo ozakonili tu nedopuštenu vezu i kad je ženidba svojom časnom koprenom prekrila sramotu naše zabludjelosti, gnjev je Gospodinov otežao ruku njegovu nad našim glavama i naša bračna ložnica nije uzmogla postići da se oproste nedužne slasti onima koji su je tako dugo u bludu kaljali.


Za čovjeka zatečena u preljubu kazna kojom su tebe mučili ne bi bila nepravedna kazna. Ono što drugi zavrijede preljubočinstvom, ti si na se navukao ženidbom, a mislio si da će ti baš ženidba otkupiti prošle krivice. Kazna što je preljubnice navlače na glavu svojih sudionika u razvratu, tebi je došla od tvoje zakonite žene. I taj nas udarac nije zadesio u času kad smo slušali samo glas strasti, već u vrijeme kad smo bili odvojeni i kad smo živjeli odvojeni i čisti, ti u Parizu upravljajući svojom školom, a ja u Argen-teuilu, slušajući tvoje zapovijedi u društvu svojih sestara redovnica. Taj svojevoljni rastanak morao nas je očuvati, jer smo ga sami sebi nametnuli, ti da se posvetiš sa više mara svojoj školi, a ja da se sva slobodno predam molitvi i razmišljanju o svetim knjigama. Zar je tada moglo biti nešto nevinijeg i čišćeg od našeg življenja? I tada si ti sam u svojoj krvi platio gri-jeh koji je bio naš zajednički. Sam si bio u kazni, a u grijehu smo bili oboje. Ti si bio manje kriv, a podnio si svu kaznu.

Ponižavajući se za mene, a mene i moju obitelj uzdižući do visoke časti naše ozakonjene veze, udovoljio si i Bogu i ljudima i nisi se trebao plašiti kazne koju su ti bijedni izdajnici nanijeli. Zar sam ja morala doći na svijet da budem uzrokom tako strahovitog zločina! O, prokleti spole, uvijek ćeš biti propast i zator najvećih muževa! Zato nas i Mudre izreke opominju da se treba čuvati žene: »Sine moj, slušaj mudrost moju, ustima mojim prigni uho svoje... Neka tvoja duša ne kroči putovima njezinim, neka ne zabludi stazama njezinim. Jer ona je mnoge ranila i oborila. I najsnažnije je ubila. Kuća njena put je paklu i ona vodi u bezdanje smrti.«


Zahvaljujem ipak Bogu za jednu stvar, a to je da nisam nalik na one žene o kojima sam maločas govorila. Napasnik se mogao za svoje opako djelo služiti ljubavnim sklonostima mojega srca, ali ga nikako nije mogao navesti na izdaju. Pa ipak, koliko god me opravdava čistoća mojih nakana, iako moja volja nije uzela baš nikakva učešća u tom ogavnom napadu, ipak sam prije toga počinila mnoge opačine koje mi oduzimaju pravo da se držim sasvim nevinom. Podložna zarana putenim strastima, već sam tada zavrijedila ono od čega danas trpim i kazna za moje grijehe je samo njihov pravi učinak. Ništa zlo ne svrši što nije loše počelo.


Neka Bog učini da ja ispaštam svoj grijeh i da duljina mog ispaštanja bude bar nekako primjerena bolima koje si ti u svojoj muci prepatio. Ono što si ti na svojem tijelu jednog časa pretrpio, ja hoću čitava života ispaštati u mukama svoje duše, kako bih barem udovoljila tebi ako ne mogu Bogu.


Ako ti i mogu otkriti svu slabost svojeg bijednog srca, ne mogu u sebi naći kajanja koje bi Gospodina umirilo. Duboko ozljeđena nepravdom koja ti je nanesena, svakog časa krivim Nebo s velike njegove okrutnosti. Uvijek protivna njegovoj volji, umjesto da ga udobrostivim kinjenjem i kajanjem, ja ga samo vrijeđam mrmljajući o svojoj uvrijeđenosti. Može li se to nazvati pravim pokajništvom, ma kakva bila stega kojom mučim svoje tijelo, ako moja duša još uvijek s ljubavi sanja o svom grijehu i ako još uvijek izgara od nečistih želja? Lako je ispovjediti svoje grijehe i optužiti se za njih ili čak podvrći svoje tijelo izvanjskom trapljenju, ali ono što je najteže baš je iščupati iz svoje duše osjećaj žaljenja za neizrecivim slastima. (…)


Ova gorčina istinskog kajanja veoma je rijetka i sveti Ambrozije kaže: »Više sam sreo pravednika koji nisu nikad zgriješili nego grešnika koji su se pokajanjem izbavili od prokletstva.« Ali, jao! ljubavne slasti koje smo zajedno okusili toliko su mi slatke da ih ne mogu zamrziti niti ih iz sjećanja otjerati. Motaju se među mojim koracima, slijede me u stopu, progone moje poglede njihovim voljenim prizorima i prodiru u moju uzavrelu krv s vatrom vruće želje. Vječito priviđenje lebdi nada mnom sa svojim slikama i muči moje besane noći. Za vrijeme same svete mise, u času kad bi molitva trebala biti najgorljivija i najčišća - stid me je to priznati - razbludne slike toliko zaokupljaju ovo jadno srce, da sam više zaokupljena s njima nego sa svetom molitvom. Daleko od toga da plačem zbog grijeha koje sam počinila, ja plačem zbog onih koje više ne mogu počiniti. Ne samo da su naši pokreti ostali duboko urezani s tvojom slikom u mojem sjećanju, već se sjećam časa, mjesta i svake prilike koji su bili svjedocima naših brzih užitaka: sve nanovo počinje, ja ponovo padam u naše ludovanje i ta prošlost koja me obuhvata i potresa ne pušta me ni u snu i ne da mi počinka. Nehotični pokreti, riječi koje mi bježe iz usta često izdaju razuzdanost mojih misli.


Ova je milost, predragi moj, sišla na tebe: jedna jedina tjelesna rana bila je dovoljna da te izliječi od svih rana duše i onoga časa, kad ti se je Bog otkrio u svojoj najvećoj prividnoj strogosti, onoga časa ti je bio najskloniji. Postupio je kao vrijedan ranar koji ne štedi boli ranjeniku samo da bi mu spasio život.


Kako sam ja daleko od tvog mira! Ludilo čula i strasti, mladost koja još uvijek drhti i gori, doživljenost i slatko iskustvo koje imam o tolikim slastima, neprestano me progone. Ne daju mi mira i uzastopna njihova navaljivanja pospješuju moj slom, a krhkost moje prirode njihov je saveznik.


Hvale moju čistoću jer ne znaju koliko je himbena. Veličaju suzdržljivost puti i smatraju je krepošću a ne znaju da prava krepost potječe od duha, a ne od puti. Čašćena sam od ljudi, ali pred Bogom nemam nikakve zasluge, jer On ponire u našu utrobu i u naše srce i ništa mu nije skrito.

"Hvale moju vjeru u vrijeme kad je licemjerje znatan dio vjere, ikad je dovoljno, ako hoćeš hvalu, da ne diraš u ljudske predrasude. Bez sumnje pohvalno je, i Bog će nam to upisati u dobro, da ne sablažnjujemo Crkvu lošim primjerom mada tu nema čistoće u nakani; tako bar ne dajemo nevjernicima priliku da hule ime Gospodinovo, a slaboumnicima razloga da u svijetu kleveću redovnički život koji je naše zvanje. To je još jedan dar milosti božje koja nam jedina može dati moć da činimo dobro, ali i snagu da se suzdržimo od zla. Ali i tada uzalud činimo prvi korak ako nakon njega ne dolazi drugi, jer je napisano: »Kloni se zla i čini dobro«. Utaman ćemo slijediti oba savjeta ako nas u tome ne vodi ljubav božja.


Bog zna, Bog sam zna da sam više zazirala od toga da uvrijedim tebe nego da uvrijedim njega i da sam se više trsila da budem draga tebi nego njemu. Tvoja zapovijed, a ne glas s neba, pognula je moj vrat pod jaram redovnički. Eto u tome su nevolja i očaj moje sudbe: za mene su ovdje dolje uzaludne sve patnje i boli, kad za njih odozgo neću primiti nikakve nagrade. Moje hinjenje te je dosada varalo kao što je varalo i druge: vjerskom zanosu si pripisivao ono što je u stvari bila samo himba i licemjerje; eto zašto se stal-no preporučaš za moje molitve: od mene tražiš baš ono što ja tražim od tebe. Prestani, molim te, precjenjivati moje snage, ali nemoj prestati pomagati me u svojim molitvama. Ne, nisam izliječena i zato me ne lišavaj slasti liječenja. Ne, nisam pohođena milošću i zato ne odgađaj da priskočiš u pomoć mojoj bijedi. Ne, nisam jaka i zato ne kasni, kako bi me mogao podržati da ne padnem prije nego mi pružiš ruku.


Zato te i preklinjem da prestaneš s hvaljenjem da ne bi zavrijedio pokudu koja se upravlja kovačima laske i laži. Ako misliš da je u meni još koja mrvica kreposti, boj se da ne nestane pod dahom taštine. Vješt liječnik vidi skritu boljeticu mada je nikakav izvanjski znak ne izdaje. A Boga je malo briga za sve ono izvanjsko što je zajedničko odbačenima i pravednima. Zato je u pravih pravednika malo izvanjskih znakova koji svakome padaju u oči, a nitko ih više ne ističe nego licemjeri.


Ja sam sretna s tvoje hvale i moje joj se srce odveć rado prepušta, a da mi ne bi bila presudna. Nažalost, ja sam i previše spremna da se opijem njenim slatkim otrovom, jer je moja jedina želja da ti u svemu ugodim. Hrani u svom srcu, kad se o meni radi, više bojazni nego povjerenja i tako će tvoja brižnost biti uvljek spremna da mi pritekne u pomoć. U ovom času pogibelj je veća nego ikada, jer moja bludnost ne nalazi više u tebi lijeka.


Nemoj me hrabriti na krepost, ne bodri me na borbu rlječima: »Krepost je najjača u slabosti«, »vijenac će pripasti samo onome koji se bude borio do kraja.« Ja ne tražim pobjednički lovor. Dovoljno mi je da izbjegnem pogibelji. Mudrije je udaljiti se od pogibelji nego izazvati boj. Neka me Bog smjesti u najzabačenlji kutak neba i bit ću zadovoljna. Tamo je nenavidnost nepoznata i svak je sretan s onim što je dobio.


Zar je potrebno da svoje mišljenje potkrijepim snagom svetih otaca? Ako jest, počujmo svetog Jeronima:
»Svjestan sam slabosti svoje, ne želim se boriti u nadi da ću pobijediti, da mi se ne bi dogodilo da budem pobijeđen.« Čemu, dakle, napustiti siguran put i zakročiti u traženje nesigurna cilja?


Preveo Vojmir Vinja


__________________________________________________________________

Abelar - Eloizi

11. vek

Vjerenici Kristovoj,

sluga istog Isusa Krista


Izlaganje onoga što mi uzbuđeno predbacuješ u posljednjem pismu može se sažeti u četiri tačke. U prvom redu tužiš se da sam postupio protiv običaja i obrnuo prirodni red postavljajući u pozdravu tvoje ime prije svojega. Drugo, da sam razjario jade koje sam morao ublažiti i da sam izazvao obilate suze umjesto da sam ih obrisao kad sam dodao: »Ako me Gospodin preda u ruke progonitelja mojih i ako padnem pod žestinom njihovih udaraca« ... dolaze zatim tvoja stara i stalna mrmljanja protiv Providnosti o razlogu našeg obraćenja i o okrutnoj izdaji kojoj sam pao žrtvom. Na kraju, optužuješ samu sebe, suprotstavljajući se mojim hvalama i usrdno me moliš da ti više hvale ne upućujem.

Odgovorit ću na svaku od tvojih zamjeraka ponaosob i to ne da sebe opravdam već da ti pružim pomoć svojeg nauka i da te u njemu učvrstim. Moja traženja bit će ti prihvatljivlja kad budeš uvjerena da počivaju na razboritosti. Bit ćeš voljnija saslušati me o onome što se odnosi na tebe kad vidiš koliko malo zaslužujem prigovora. Imat ćeš prema mojim riječima više poštovanja i povjerenja kad spoznaš da mi se ne može pokude upraviti.

Najprije o onom pozdravu koji vrijeđa tvoje uši. Ako bolje pripaziš, vidjet ćeš da sam učinio ono što ti želiš. Zar nije tačno i zar to sama nisi rekla da se u poslanicama upućenim odličnijima od sebe, njihovo ime mora napisati prije našega? Shvati da si ti odličnija od mene i da si počela biti mojom gospođom onog časa kad si postala vjerenicom mog Gospodara.Š…ĆPreostaje mi još da ti govorim o staroj tvojoj tužbi na koju se stalno navraćaš, a koja se odnosi na okolnosti pod kojima smo se zaredili. Umjesto da zbog toga hvališ slavu božju, kako bi bio red, ti to Bogu neprestano predbacuješ. Mislio sam da je ta rana već odavna zacijelila, toliko su očite namjere božje Providnosti prema nama. Sto god ona više izjeda tvoje tijelo i tvoju dušu tim je ona pogibeljnija po tebe, a za mene je nepravedan izvor boli. Ako imaš, kako kažeš, jedinu jednu brigu i to da meni ugodiš, preklinjem te, ako hoćeš da mi prikratiš teške muke i da stekneš svu moju ljubav, preklinjem te, odbaci od svog srca tu žuč koja ga izjeda. Dok je god ona u tebi, nećeš mi ni ugoditi ni sa mnom zavrijediti carstvo nebesko. Zar bi mogla podnijeti da u vječno blaženstvo uđem bez tebe, ti, koja kažeš da bi me slijedila do usijanih ralja zemljinih. Pozovi vjeru u pomoć da ne budeš odvojena od mene kad se, kako ti reče, približavam Bogu. Zar se moramo toliko siliti da krenemo na put vječnog blaženstva? Zar te ne opaja misao da zajedno pođemo prema božanskoj sreći koja nam je obećana i da se više nikad ne rastanemo? Š...Ć

Pa ipak, hoću na još jedan način ublažiti tvoju jetkost prema Nebu i pokazati ti pravednost i korist svega što nas je snašlo. Pokazat ću ti da je kazna božja izvršena pravednije nakon naše ženidbe nego što bi to bilo, da nas je snašla dok smo živjeli u stanju bluda.

Nedugo nakon vjenčanja, sjećaš se, kad si se već bila povukla u samostan u Argenteuilu, došao sam te krišom pohoditi. Moja neobuzdana pohota našla je s tobom svoje zadovoljenje u jednom kutu blagovaonice, jer drugog mjesta za to nlje bilo. Vidiš, dakle, da našu bestidnost nije zadržalo ni poštovanje prema mjestu koje je posvećeno Bogorodici. Ta sve da smo prije toga bili bez grijeha, samo ovo oskvrnuće moralo je navući na nas još strašniju kaznu. Čemu da spominjem našu staru raskalašenost, našu besramnost, naš razbludni život prije vjenčanja? Ili nedostojnu prevaru kojom sam se ogriješio prema tvom ujaku, ja, njegov gost, koji je s njim za istim stolom sjedio i njegov kruh dijelio, a u isto vrijeme zaveo njegovu nećakinju?

Tko bi se usudio reći da sam ja nepravedno izdan i to od onoga koga sam ja prvi sramotno izdao? Zar misliš da je kratkotrajna tjelesna bol koja mi je za-dana mogla dostajati da se tolik zločin izbriše? Radije se pitam: zar su tolike opačine zaslužile ovakvu blagost? Koja bi rana mogla pred očima božanske pravde oprati svetogrdni napad nanesen veličanstvu mjesta posvećenog Njegovoj materi? Odista, ako se ne varam, ova je spasonosna rana manje udovoljila osveti Gospodinovoj nego neprekidnost zala koja trpim.

Sjećaš se isto tako kako sam te dok si bila bremenita poslao u Bretanju. Tada si se prerušila u opaticu i s tim si drzovitim pretvaranjem nanijela uvredu ustanovi kojoj danas pripadaš. Sudi, dakle, koliko je božanska pravda ili prije milost božja imala pravo da te usprkos tvojoj volji privuče u vjerski red koji se nisi plašila izvrći ruglu. Kao kaznu nametnula ti je isto ono ruho koje si obeščastila, kako bi istina bila lijek tvojoj laži i protivotrov njenim posljedicama.

Takvi su bili putevi pravde nebeske: ako gledaš samo na našu korist, morat ćeš priznati da nam je Bog više udijelio milost nego što je izvršio pravdu. Misli na to, predraga moja, iz kojih su nas dubina na ovom uzburkanom moru moćne mreže milosrđa Gospodinova privele spasenju. Od kakve proždiruće Haribde oslobodi Gospod svoju djecu od potapanja, stvorenja svoja koja su već bila zahvaćena vrtlogom, a opirala su se ruci spasiteljici! Zar tako očita zaštita nije morala iz naših grudi izmamiti povik ljubavi i divljenja:

»Gospod se moj brine za mene.« Razmišljaj o opasnostima koje su odasvud vrebale na nas i od kojih nas je Gospodin oslobodio. Ne prestaj govoriti o velikoj milosti koju je Gospodin udijelio našoj duši i ne prestaj slaviti hvalu njegovu. Tješi našim primjerom grešnike koji su izgubili nadu u Njegovu dobrotu. Pokaži što se sve može postići kajanjem i molitvom, pokaži to na primjeru nepokajanih i okorjelih. Misli na očinsku skrb koju je Gospodin nama ukazao i na pravednost ublaženu milosrđem! Kaznivši nas, on nas je preporodio; zle je učinio sudionicima našeg budućeg blaženstva i njegova prividna strogost nosi u sebi najdirljivije oproštenje, jer samo jedna rana postade spasenjem dviju duša. Usporedi opasnosti u kojima smo bili i naše čudesno oslobođenje. Usporedi bolest i ozdravljenje. Pitaj se sada koliku su kaznu zavrijedile naše opačine i divi se milosrđu božjem i božjoj ljubavi.

Dobro znaš u kakvo su tužno robovanje zahtjevi moje razuzdane strasti bacili tvoje i moje tijelo. Ni sram, ni poštovanje prema Bogu nisu me vadili, čak ni u dane svetačke ni na dan njegove smrti, iz kaljuge u kojoj sam se volio valjati. Koliko li sam se puta, usprkos tvojim odbijanjima i tvojoj bojažljivosti i prigovorima, koristeći se slabošću tvog spola, utekao prijetnjama i udarcima da iznudim tvoj pristanak. Sjeti se moje bezumne požude i mojih pomamnih ludovanja! Zaslijepljen bijesom pohote sve sam zaboravljao, i nebo i svoju dušu, gubeći se u tim jadnim strastima koje se danas ne usuđujem ni imenovati. Što je drugo preostalo božjem milosrđu ako je htjelo da sprječi moju propast nego da mi same te strasti zauvijek onemogući?

Strahovito izdajstvo što ga je počinio tvoj ujak bilo je učin pravde i dobrostivosti božje: Kad sam bio lišen tog dijela svog tijela koji je bio sijelo razbludnih želja i glavni uzrok moje raskalašenosti, mogao sam rasti na sasvim drugi način. Moje udo koje je griješilo bilo je kažnjeno: u boli je platilo svoje grešne slasti. Zar nije tako bilo pravo? Izvukavši me iz ogavnog kala u kojem sam bio ogrezao, Bog me je obrezao u tijelu i duhu. Tako sam postao tim podobniji za službu svetim žrtvenicima što me nikakva putena zaraza nije više mogla napasti ni okaljati. Vidiš koliko je dobrostivosti prema imeni pokazao kad je udario samo po jednom udu i oduzevši mi ga dao spas mojoj duši. Poštedio me od svakog drugog sakaćenja koje bi mi bilo izobličilo tijelo i učinilo me nesposobnim za obavljanje mojih dužnosti. Naprotiv, sve što je čestito bilo mi je olakšano jer sam bio oslobođen teškog jarma požude.

Milost božja me učinila čistim, odstranjujući s mog tijela jedno udo vrijedno prezira koje je baš zbog niskosti njegove službe prozvano ljudskim stidom i koje se nitko ne usuđuje nazvati pravim imenom. Na taj me je način milost božja oslobodila nečistoće zla i sačuvala mi nevinost duše.Š...Ć

Ti si veća od nebesa, ti se veća od zemlje, ti za koju je otkupnina bio sam Stvoritelj svijeta. Ali što je on vidio u tebi, pitam te, on kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog posljednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Što li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu? Eto, to je tvoj istinski ljubitelj, onaj koji hoće samo tebe, a ne ono što ti pripada. To je onaj koji je uzviknuo dok je umirao za tebe: »Nitko ne može više voljeti nego onaj koji daje život svoj za one koje voli.« On te je istinski volio, a ne ja. Moja ljubav, koja nas je oboje survala u grijeh, bila je samo pohota i zato ne zaslužuje da je zovemo imenom ljubavi. Ja sam u tebi vidio način kako da zadovoljim svoje bijedne strasti i to je sve što sam ja volio u tebi. Kažeš da sam za tebe trpio. Možda je tome doista tako. Ali bilo bi tačnije reći da sam trpio poradi tebe i čak protiv svoje volje. Ne iz ljubavi prema tebi već zbog sile koju su upotrijebili protiv mene. Ne za tvoj spas već zbog tvoje boli. Naprotiv, za tvoj spas je Krist svojevoljno pretrpio svoju muku i s njom je našu dušu nadahnuo novim životom i oslobodio je od svake boli. Zato upravi k njemu, a ne k meni, preklinjem te, svu svoju odanost, sve tvoje sažaljenje i svu svoju skrušenost. Plači nad nepravednim zločinom i nad strahovitom okrutnosti kojima je bio izložen nevini čovjek, a ne nad pravednom kaznom koja je mene stigla, jer je to za nas oboje bila milost za koju moramo Nebu zahvaliti.

Nepravedna si što ne voliš pravdu, a još nepravednija kad se hotimice suprotstavljaš volji božjoj i dobročinstvima Milosti. Plači svog Spasitelja, a ne svog zavodnika. Plači onog koji te je otkupio, a ne onog koji te je upropastio; svog mrtvog Gospodina, a ne živog slugu njegova koji je upravo oslobođen od smrti vječne.Š...Ć Ova dobrostivost Gospodinova prema tebi plod je samilosti njegove prema tvom spolu, ali u neku ruku i pravedno je tako. Iako slabija i nježnija pokazala si više suzdržljivosti i više kreposnosti, znači da je i tvoja krivica manja. Zahvaljujem Gospodinu koji te je lakše kaznio i pripremio ti vijenac. Sve bure nečistoće koje su harale po mojoj nekad nemirnoj duši sad su se stišale, a oluje požude ne potresaju moju ohlađenu grud: Gospod me pretvorio u mramor kako bi spriječio da se slomim. Naprotiv, ostavljajući u tebi greben mladosti, vrućih snova i neprestano uzburkanih valova, očito te je predodredio za vijenac mučenički. Iako si uvijek odbijala da čuješ ovu istinu i meni branila da je izgovorim, ipak je ta istina očigledna. Vijenac je nagrada onome koji se bori bez predaha i nitko ga neće zadobiti ako se ne bude »do kraja borio«.

Meni nije očekivati vijenac jer više za mene nema borbe. Koga u mesu njegovu ostan požude ne podbada, nikakvu napast ne mora savladavati. Pa ipak, iako vijenca neću zadobiti, znam da mi je velika povlastica dana time što nikakve kazne neću podnijeti i što sam s prolaznom boli izbjegao vječnim bolima. Ljudi koji se predaju strastima ovog jadnog života slični su životinjama, jer je napisano: »Stoka gnjije na balegi svojoj«.

Tješim se što vidim da se zasluge moje umanjuju dok tvoje rastu. Zakon ženidbe učinio je od nas jednu put i jedno biće u Kristu. Ništa što je tvoje meni nije tuđe. A Krist je tvoj jer si postala njegovom vjerenicom. A ja, evo, postadoh sluga tvoj, kao što ti rekoh, postadoh sluga a držala si me prije za gospodara. Na službu tebi obvezuje me duhovna ljubav, a ne potiče me na nju strah. Š...Ć

Budi pozdravljena u Kristu, zaručnice Kristova. U Kristu budi jaka i živi za Krista. Amen.

izvor

Нема коментара:

Постави коментар