08.05.2010.

EMA GOLDMAN ,najopasnija zena Amerike








Kratka biografija legendarne anarhistice Emme Goldman, jedne od „najopasnijih žena u Americi“ prema J. Edgar Hooveru.


Emma Goldman rođena je 1869. u židovskoj četvrti Kaunasa (današnja Litva) gdje je njena obitelj vodila malu gostionicu. U dobi od 13 godina, u vrijeme političke represije i pogroma, seli s obitelji u St. Petersburg. Zbog teške ekonomske situacije, Emma je nakon šest mjeseci u St. Petersburgu morala napustiti školu i započeti s radom u tvornici. Tamo je nabavila primjerak romana Nikolaja Černiševskog „Što da se radi?“ u kojem junakinja Vera postaje nihilistica i živi u svijetu jednakosti među spolovima i zadružnog rada. Knjiga je pružila ranu skicu njenog kasnijeg viđenja anarhizma i ojačala njenu odlučnost da živi svoj svoj život na svoj način. U petnaestoj godini otac je pokušava udati, ali ona to odbija. Napokon, njena se obitelj složila da bi to buntovno dijete trebalo otići u Ameriku sa svojom polusestrom kako bi se pridružile njihovoj sestri u Rochesteru. Emma Goldman je ubrzo shvatila da za židovskog imigranta Amerika nije zemlja prilika koja im je bila obećana. Ona je za nju značila sirotinjske četvrti i tvornice s lošim radnim uvjetima gdje je za život zarađivala kao krojačica.

Ono što je Emmu Goldman isprva privuklo anarhizmu, bilo je prosvjedovanje nakon tragedije na Haymarketskome trgu 1886. godine u Chicagu. Tijekom okupljanja radnika radi osmosatnog radnog dana, na grupu policajaca bačena je bomba, zbog čega je četvero anarhista osuđeno i vješano. Osuda se temeljila na najpovršnijim dokazima, a sam je sudac na suđenju izjavio: „Vi ste na suđenju, ne zato što ste skrivili eksploziju na Haymarketu, nego zato što ste anarhisti.“ Emma Goldman je intenzivno pratila taj događaj i on je navodi na postajanje revolucionarkom.

U dobi od 18 godina Emma je već bila udana za ruskog imigranta Jacoba Kershnera, ali brak nije potrajao. Nakon razvoda se preselila u New York gdje se sprijateljila s Johannom Mostom, urednikom jednog njemačkog anarhističkog lista. On je odlučuje uzeti pod svoje okrilje i uskoro je šalje na govorničku turneju. Most je savjetovao Emmu da pogrdno proglasi akcije za osmosatni radni dan nedostatnima jer je smatrao da treba tražiti potpuno zbacivanje kapitalizma; kampanje za osmosatno radno vrijeme bile su tek diverzija. Goldman je vjerno prenosila njegovu poruku na svojim javnim skupovima. No, u Buffalu je jedan stariji radnik izazva pitanjem što bi ljudi njegove dobi trebali raditi, jer nije bilo vjerojatno da će oni vidjeti uništenje kapitalističkog sistema. Jesu li se i oni trebali odreći ta dva sata slobodna od omraženog rada? Nakon ovog susreta, Goldman je shvatila da posebni napori za poboljšanja poput viših nadnica i kraćih radnih sati uopće nisu diverzija, već dio revolucionarne promjene društva.

Goldman se počela udaljavati od Mosta i zainteresirala se za suparnički njemački anarhistički list „Die Autonomie“ u kojem je upoznala radove Petra Kropotkina. Pokušala je uravnotežiti ljudsku sklonost prema društvenosti i uzajamnoj pomoći koju je isticao Kropotkin s vlastitim uvjerenjem u Slobodu pojedinca. Ovo je uvjerenje o osobnoj slobodi istaknuto u epizodi kad je Emmu za vrijeme plesa mladi revolucionar odveo u stranu i rekao joj da jednom agitatoru ne pristoji da pleše, barem ne tako raskalašeno. O tome je kasnije napisala: „Insistirala sam na tome da naš cilj nije mogao od mene očekivati da se ponašam poput redovnice i da se pokret ne bi trebao pretvoriti samostan. Ako je on to značio, nisam ga htjela. Želim pravo na slobodu, pravo na samoizražavanje, svačije pravo na lijepe, sjajne stvari."

U ranim je danima Goldman podržavala ideju propagande djelom. Godine 1892. je zajedno sa svojim povremenim ljubavnikom Alexanderom Berkmanom isplanirala ubojstvo Henry Clay Fincha koji je uz pomoć naoružanih čuvara suzbijao štrajk u tvornici Homestead (Pennsylvania). Vjerovali su da će se ubojstvom tiranina, predstavnika okrutnog sistema, podignuti svijest ljudi, no to se nije dogodilo. Berkman je uspio tek ozlijediti Fincha i osuđen je na 22 godine zatvora. Goldman je pokušala objasniti i opravdati pokušaj ubojstva, insistirajući na tome da se istinski moral zanima za motive, a ne posljedice.

Obrana Berkmana obilježava je i vlasti su redovito remetile njena predavanja. Godine 1893. uhićena je jer je navodno nagovarala nezaposlene da uzmu kruh „silom" i kažnjena je godinom dana u kaznionici Blackwell's Island. Drugi je put zatvorena zbog distribuiranja literature o kontracepciji, ali njena je najduža kazna bila posljedica sudjelovanja u organizaciji Lige protiv novačenja te organiziranje okupljanja protiv sudjelovanja SAD-a u Prvom svjetskom ratu. Goldman i Berkman uhićeni su 1917. zbog kovanja zavjere o spriječavanju novačenja i kažnjeni su dvjema godinama zatvora. Kasnije im je oduzeto državljanstvo i deportirani su u Rusiju s ostalim nepoželjim „crvenima".

Zahvaljujući deportaciji, Goldman je iz prve ruke mogla svjedočiti revoluciji u Rusiji i bila je spremna zakopati sjekiru sukoba nastalih u Prvoj internacionali i podržati boljševike. No, 1919. godine Goldman i Berkman putovali su zemljom i zgrozili se povećanjem birokracije, političkim progonima i prisilnim radom koje su susreli. Prijelomna je točka došla 1921. kada su kronstadtski mornari i vojnici digli pobunu protiv boljševika i udružili se s radnicima u štrajku; Trocki i Crvena armija slomili su ih u napadu. Napuštajući Rusiju u prosincu 1921., Goldman je zapisala svoja otrkića o Rusiji u dvama djelima - „My Disillusionment in Russia" i „My Further Disillusionment in Russia". Objašnjava da se „nikada prije u povijesti nisu autoritet, vlada i država pokazali toliko svojstveno nepokretnima, reakcionarnima i čak kontrarevolucionarnima."

Vrijeme koje je provela u Rusiji navodi je na ponovno promišljanje svojeg prijašnjeg uvjerenja da cilj opravdava sredstvo. Goldman je prihvatila da je nasilje nužno zlo u procesu društvene transformacije. Ipak, njeno iskustvo iz Rusije, vodi je uviđanju da nije svako nasilje isto. Napisala je: „Znam da je u prošlosti svaka velika politička i društvena promjena zahtijevala nasilje... No, jedna je stvar koristiti nasilje u borbi kao način obrane. Potpuno je druga stvar učiniti od terorizma princip, institucionalizirati ga da bi mu se pripisalo ključno mjesto u društvenoj borbi. Takav terorizam stvara kontrarevoluciju te i sam postaje kontrarevolucionaran."

Ti pogledi nisu bili popularni među radikalima jer je većina još htjela vjerovati da je revolucija bila uspjeh. Kada se Goldman 1921. preselila u Veliku Britaniju, bila je praktički sama među ljevičarima u osudi boljševika i njezina su predavanja bila slabo posjećena. Čuvši da bi mogla biti deportirana 1925., jedan joj je velški rudar ponudio ženidbu da bi mogla dobiti britansko državljanstvo. S britanskom je putovnicom mogla putovati u Francusku i Kanadu. 1934. godine bilo joj je čak dopušteno održati predavačku turneju u SAD-u.

Godine 1936. Berkman je počinio samoubojstvo, nekoliko mjeseci prije početka Španjolskog rata. Sa 67 godina, Goldman je otputovala u Španjolsku da bi se pridružila borbi. Okupljenoj slobodarskoj mladeži rekla je: „Vaša Revolucija zauvijek će uništiti dojam da anarhizam predstavlja kaos." Nije se složila sa sudjelovanjem CNT-FAI u koalicijskoj vladi 1937. i ustupcima koje su činili sve jačim komunistima radi ratnih napora. Ipak, nije osuđivala anarhiste koji su se pridružili vladi i prihvatili militarizaciju jer je osjećala da je tada jedina alternativa bila komunistička diktatura.

Goldman je umrla 1940. godine i pokopana je u Chicagu nedaleko od Haymarketških mučenika čija je sudbina promijenila tijek njenog života. Emma Goldman ostavila je za sobom mnoge doprinose anarhističkoj misli, a posebno je zapamćena zbog uključenja seksualne politike u anarhizam. Goldman se borila i išla u zatvor zbog zalaganja za pravo žena da koriste kontracepciju. Tvrdila je da političko rješenje nije dovoljno da se riješimo nejednakih i represivnih odnosa među spolovima. Bile su potrebne ogromne promjene u društvenim vrijednostima i, što je najvažnije, u samim ženama. Tvrdila je da žene to mogu; prvo, dokazivajući se kao osobe, a ne kao seksualna roba. Drugo, uskraćujući drugima pravo na svoje tijelo; odbijajući nositi dijete ako ga ona ne želi; odbijajući biti sluškinjom Bogu, državi, društvu, obitelji, mužu i ostalima; čineći svoj život jednostavnijim, ali dubljim i bogatijim, odnosno pokušavajući shvatiti značenje i smisao života u svoj njegovoj složenosti; oslobađajući se straha od javnog mišljenja i javne osude. Samo će anarhistička revolucija, a ne glasovanje, osloboditi ženu, pretvoriti je u silu do sada nepoznatu Svijetu, silu nebeske vatre, stvaranja slobodnih muškaraca i žena.

Нема коментара:

Постави коментар