Sve je pošlo naopako u kući Pegoraro. Žena je urlala da se tako dalje više ne može i mahala po zraku svežnjem neplaćenih računa: krojačica, postolar, mesar, kobasičar, slastičar, cvećar, vinar itd. itd. Mlađa je kći histerično tražila jedan auto samo za sebe (to bi bio peti u kući).
Starija je tvrdoglavo zahtevela da joj se iznajmi veća kuća za stanovanje, gde bi pošla živeti s mužem i upravo rođenim blizancima. Sin jedinac, neprestano drogiran i večiti buntovnik, stavio je oca pred gotov čin, aut-aut: ili mesečni džeparac ili ću ići krasti. Napokon, i sâm se Pegoraro našao u škripcu jer je morao obustaviti radove na izgradnji jedne svoje vile u meksičkom stilu na obali mora, u blizini Circea.
Razlog te neočekivane finacijsko-egzistencijalne krize u porodici bio je vrlo jednostavan: Pegoraro je već tri meseca bio prisiljen živeti s golom platom predsednika javne, da ne kažemo paradržavne, Ustanove "Zemljotresi, moretresi, poplave, lavine i klizišta". Bez obzira koliko bila u skladu s važnošću mesta, sada mu ta plata nije više bila, u najmanju ruku, dovoljno visoka za život na visokoj nozi na koji se porodica Pegoraro već neko vreme navikla. Stoga, neka se ne misli da je visina bila posledica nekih manje čistih motiva. Prema jednom zakonu, koji je stupio na snagu istovremeno s osnivanjem Ustanove, bilo je određeno da službenicima Ustanove osim plate, recimo tako, ugovorene, ide još jedna okrugla svota iz državnih rezervi, koju im Država uplaćuje prilikom prirodnih nesreća. Neko će sada primetiti: kakve veze imaju službenici Ustanove s državnim rezervama, po svoj prilici određenim za obnovu opustošenih područja? Odgovaramo: jedan deo toga novca ide službenicima Ustanove kako bi "mislili" na stradalnike.
Stavili smo u navodnike glagol "mislili", jer tu - kako se kaže, ili bolje kako se govorilo - leži zec, budući da se zakon o prirodnim nesrećama temelji na ovoj dvosmislenoj rečenici: "Država će svaki put kada se utvrdi nesreća izazvana prirodnim uzrocima prebaciti Ustanovi 'Zemljotresi, moretresi, poplave, lavine i klizišta' potrebna sredstva za obnovu postradalog područja. Sa svoje strane Ustanova, će misliti na obnovu."
Nema onoga ko ne vidi kako je jedan, ne toliko mudar, zakonodavac, pribegavši jednom tako dvosmislenom glagolu kao što je "misliti", u tomu delu zakona dao povoda najrazličitijim tumačenjima. I doista, odmah nakon stupanja na snagu zakona, rasplamsala se strašna prepirka. S jedne strane, bilo je onih koji su tumačili značenje glagola "misliti" u smislu "mozgati", "razmišljati", "mućnuti glavom"; s druge strane, bilo je onih koji su tvrdili da "misliti" zapravo znači "opskrbiti". Prvi su govorili: "Misliti ne znači delovati. Reći: 'Mislio ga je ubiti' ne znači: 'Ubio ga je'." Drugi su odgovarali: "Ipak se kaže: 'A ko će misliti na udovicu? Na nju će misliti porodica'."
Nije previše jasno što se dogodilo na kraju prepirke; kako se čini, prevladalo je mišljenje prvih, i to na temelju filozofski besprekornog rasuđivanja, da je sve misao i da svet ne bi postojao bez misli koja se misli, na taj način ne bi postojali ni gradovi koje su razorili potresi ili uništile poplave. I tako na jednostavno pitanje: "ko misli na stradalnike?"; Ustanova može mirne savesti, a sve prema važećem zakonu, reći: "Na stradalnike mislimo mi." I, doista, nije bilo nikakve sumnje da nisu mislili.
To Ustanovino "misliti" sastojalo se u prvom trenutku nakon nesreće o uobičajnim brzojavima, govorima, pozivima, a također i o ne manje tradicionalnim izlascima komisija na mesto događaja, te o posetama političara; a tek u drugom trenutku "misliti" se sastojalo u smišljanju projekata, planova, programa i hipoteza za obnovu. Kako se vidi, glagol "misliti" se primenjivao s najvećom strogošću; zaposleni Ustanove "mislili su" na stradalnike od jutra do večeri, a da pritom, neumoljivo i opsesivno, nisu dopustili ni trena da ih zavede neka druga misao.
Doista, glagol "misliti" u smislu "mozgati", "razmišljati", "mućnuti glavom" iscedili su do poslednje kapi i od njega se nije odustajalo, osim u slučaju kada se misao, nakon što su temeljito proučili problem obnove u svim svojim vidovima, nije povlačila iz samog problema kao val koji se, nakon što je preplavio plažu, povlači tekući natrag u more. Uostalom, ništa ne može prikladnije dati ideju svrhovitosti Ustanove od one koju je sâm Pegoraro izrekao u jednom delu svoga govora prilikom otvorenja nove zgrade sedišta Uprave: "Mi smo ponosni da otvaramo ovo naše sedište. Zašto smo ponosni? Jer se ni jedna Zemlja ne može podičiti Ustanovom poput ove; niti Japan, gde se zemlja trese tako reći svih dvadeset četiri sata; niti Sjedinjene Države, koje imaju u Kaliforniji, jedno od zemljotresno najaktivnijeg područja u svetu. I upravo mi ponosno kažemo stradalnicima: do sada se niko nije brinuo o vama, niko se nije zanimao za vas, niko nije mislio na vas. Bili ste napušteni među ruševinama svojih kuća, prepušteni sami sebi da ih ponovno podignete bez ijedne reči utehe ili čina solidarnosti. Ali od sada pa nadalje, tu je Ustanova. U trenutku očaja staviće vam ruku na rame i reći: 'Hrabro!' Da, Ustanova će primeniti jedino sredstvo s kojim raspolaže čovek kako bi nadvisio bilo koju teškoću, sredstvo na prvi pogled nedelotvorno, ali, u svakom slučaju, temeljito i odlučno: misao. A vi, vi ćete, doista, uz poticaj te misli osokoliti duh, zavrnuti rukave i dati se bez daljnjega na posao."
Na ovom mestu neko će hteti znati na temelju kog kriterija su državna sredstva za obnovu bila deljena među dužnosnicima Ustanove. Odgovaramo da je podela bila obavljena pomoću jednog naročitog compjutera, a na temelju količine misli koju je svaki zaposleni uistinu posvetio tim redovnim prirodnim nesrećama; količinu misli su merili jednim izvanredno osetljivim elektronskim uređajem koji se nalazio ispod košulje obešen na prsa. Taj uređaj, jedno stvarno čudo minijaturne tehnologije, odabirao je i odvajao misli posvećene prirodnim nesrećama od onih posvećenih, recimo ljubavi, kuhinji ili vlastitim bolestima.
Odjednom se taj, tako savršen administrativni mehanizam, rasuo; državna sredstva, koja je parlament redovito izglasavao i stavljao Ustanovi na raspolaganje, postajala su sve ređa i skromija. Tajanstveno, kao one reke koje najednom nestanu u pustinjskom podzemlju i niko ne zna gde su se izgubile, tako su se i sredstva na jednom neodređenom mestu svoga puta, od ministarstva finacija do džepova službenika Ustanove, gubila bez traga. Napokon je Pegoraro doneo odluku. Pozvao je odmah jednog mladog i gorljivog službenika, stanovitog Vaccara, i dao mu nalog da provede najpomniju istragu o državnim sredstvima i njihovom čudnom i neobjašnjivom nestanku. "Moramo," zaključi Pegoraro, "slediti tok javnog novca od izvora pa naniže, sve do ušća. Neko je skrenuo taj tok u vlastiti kanal, za svoju upotrebu i potrošnju. Moramo pronaći toga nekoga. O tome zavisi dobro ime Ustanove."
Pegoraro je fizički nalikovao na kuglu, ili bolje rečeno na dve kugle, jednu veliku, koja beše telo, i jednu manju, koja beše glava. Pegorarovo lice, okruglo i bledo poput meseca, večno je u sebi imalo utisnut izraz u isto vreme strpljive i razdražljive dosade, nešto poput dosadne muhe koja se nije mogla niti poterati niti zanemariti i koja stalno leti tamo-amo i, kako već to čine muhe, traži povoljno mesto gde će sesti i čistiti krilca i nogice. Taj izraz tupe i ozlojeđene dosade bio je snažniji no ikada onog dana kada je Vaccaro telefonski obavijestio nadređenoga da je istraga na pozitivan način privedena kraju; i tada je on, Vaccaro, pitao može li doći do predsjednika i predočiti mu rezultate istrage?
Vaccaro, obrazovan i častoljubiv mladić, bijaše istinski tip modernog i suvremenog službenika koji je u "tijeku" i koji znade misliti na stradalnike na jednoj kulturno višoj razini, miješajući sociološka pitanja manje više marksistička, s onima psihološkima, manje više frojdističkim. Pegoraro, koji bijaše starog kova, nije bio voljan dijeliti tako napredna mišljenja; nu, ipak je osjećao stanovitu znatiželju da vidi dokle može doprijeti taj nemiran um. Hitro mu odgovori telefonom da odmah dođe.
I Vaccaro uđe i prvo upita Pegorara za zdravlje, a kada je dobio zadovoljavajući odgovor, sjedne, nakašlja se da pročisti grlo i započe: "Dogodilo se nešto nenormalno i nevjerojatno. Radi se o ovome: službenik koji je bio zadužen za computer - a ovaj je istovremeno bio zadužen za raspodjelu državnih sredstava -, točnije rečeno knjigovođa Bovaro, umjesto da prema slovu zakona prelije sredstva Ustanovi, smislio je jednu istinsku i zgodnu prijevaru, pravu pravcatu manipulaciju s proračunom; on je, kraće rečeno, državne novce skrenuo, zamislite, prema stradalnicima."
Tada se predsjednikovo lice zgrčilo kao da mu je nevidljiva muha, koja mu je čitavo vrijeme dosađivala, sjela na desnu obrvu. Potom, jedva mičući usne, Pegoraro reče: "To je nemoguće."
"Nažalost je to i te kako moguće, jer taj čitav metež traje već godinama, a Ustanova, to sada moram reći, u ovoj prašini koja se podigla protiv klijentelizama i skupina parazita, može ozbiljno biti optužena kao jedno od najvećih izvora rasipništva u ovoj Zemlji. Što vi mislite, s čime su stradalnici obnovili svoje kućerke? Upravo s tim javnim novcima, to jest novcima koje Država doznačava Ustanovi, što hoće reći sama sebi. A knjigovođa Bovaro se pobrinuo da ih usmjeri prema džepovima mnogih od onih koji su uneserećeni potresima, poplavama, odronima itd. itd., to jest najgoroj, najnekorisnijoj, najjadnijoj, najoštećenijoj klijenteli."
Pegoraru se ponovno zgrči lice: sada mu je muha sjela na vrh nosa. Samo je promrmljao: "Tko to kaže?"
"Gospodine predsjedniče, to kažu izgrađena sela s njihovim lijepim trgom, s njihovom lijepom crkvom, s njihovom lijepom vijećnicom, s njihovim lijepim kućama. Da su to barem moderna sela, montažna, koja su poslije izgradnje dostojna imena onoga što se novim sociološkim terminima naziva podproleterijat Države! Ne, gospoda stradalnici su htjeli da se ta sela obnove s materijalom najbolje kakvoće. Dakle, parazit se ne zadovoljava samo da siše krv zajednici nego pri tom, recimo tako, hoće krv prve kakvoće."
Pegoraro je kihnuo. Muha mu se očigledno zavukla u nosnicu. Nakon što je nos, kojeg je držao s dva prsta, ispuhao i nakon što je pozorno pregledao maramicu da vidi je li muha u njoj, Pegoraro je komentirao: "Nevjerojatno. Ali Bovaro je jedan od naših najboljih službenika. Čovjek ne samo pošten, nego i strog; ne samo savjestan, nego i cjepidlaka. Teško ga je zamisliti da je u jedan tren postao nepošten, lišen savjesti. Ako je to što mi kažete istina, tada mora da je postojao neki osoban i jak razlog, dapače vrlo jak... Drugačije nije bilo moguće."
Vaccaro se požurio odobriti riječi svoga predpostavljenog: "Na to sam i ja pomislio: jak razlog, vrlo jak. Sebi sam predočio i neke hipoteze. Prva je bila najočitija; dakle, kakav jači razlog može biti od osobne koristi? Ništa ne znači biti pošten, uz to i strog. Pokvarenim se čovjek ne rađa, takvim postaje; i najuzorniji čovjek može popustiti pred nenadanim iskušenjem; jednom su to iskušenje nazivali đavlom, danas ga nazivaju konzumizmom. Dakle, Bovaro je možda od stradalnika primio mito, ili tako zvanu plavu kuvertu, jer su ti ljudi očito očajni i lišeni osjećaja za moral. I zbog toga je novce, koje je država namijenila Ustanovi, skrenuo u njihovu korist. Ne, ta je hipoteza odmah pala. Bovaro je gotovo siromah. Živi sa ženom i dvije kćeri u stanu od četiri sobe i nusprostorije, nema kuću na selu ni vilu na moru, kćeri i žena mu rade, ima samo jedan auto, i to najobičniji. Prije svega, njegov se način života nije u posljednje vrijeme promijenio. Istina da je u jednoj prodavaonici u središtu grada kupio servis za jelo od engleskog porculana; ma kakva plava kuverta, ma kakvo mito s kojim se kupuje nekoliko komada pečene zemlje?"
Pegoraro nije rekao ni da ni ne. Ograničio se samo na to da krivi usta: muha se sada šetala po gornjoj usni. Vaccaro je, zbog povlađivanja, jedan trenutak oklijevao, potom je nastavio sa svojstvenom živahnošću: "Ne, ne, treba kopati dublje, treba ići dalje. Budući da je korupcija isključena, sastavio sam drugu hipotezu: sentimentalnu."
Izgleda da je ovaj put muha odletjela dalje od tog blijedog i pospanog lica. Stanovito svjetlo prigušene zlobe je za trenutak zamijenilo uobičajnu dosadu, koja je kraljevala na njegovu licu. Pegoraro reče: "A žene, ah!"
"Žena, u svakom slučaju. Stradalnici su često Južnjaci. Južnjakinja je vatrena, strastvena, očaravajuća. Tko nam može jamčiti da za vrijeme posjeta jedne od onih komisija barakaša, koji dolaze ovamo s molbama da se misli na njih (kao da to ne činimo ostalih dvanaest sati!). Tko nam može jamčiti, kažem, da nije u jednoj od tih komisija bila i kakva ljepuškasta djevojka, koja je privukla Bovarovu pozornost? Nu i taj trag, treba to odmah reći, nije vodio nikamo. Nikakve ljubavi za jednu ili više stradalnica nije bilo u Bovarovom životu!"
S posljednjim refleksom uspavane zlobe Pegoraro je prokomentirao: "Ništa od žena, hm." Na to je nabrao lijevu stranu lica: jao, muha se vratila, sjela posred obraza i gladila si krila. Vaccaro je nastavio: "Kada se isključe hipoteze o korupciji i ljubavi, ostaje samo hipoteza Edipova kompleksa."
Pegoraro pomaknu jedno uho, samo jedno, onako kako čine neke životinje: muha mu je istraživala desnu ušnu školjku. Potom će dodati osmijehom čovjeka koji se dosađuje: "Edipov kompleks? Kakve tu ima veze Edipov kompleks?"
"Ima, i te kakve. Pogledajmo malo. Za Bovara Ustanava je otac, a pravda je očito utjelovljenje ženskog spola, dakle, majka. I Bovaro bi htio cijelu majku za sebe, a kao posljedica je mržnja prema ocu. Tada je, da naškodi ocu, pokrenuo tu veličanstvenu prijevaru s državnim sredstvima."
Nasuprot jednom takvom neuobičajnom kulturnom razmetanju, Pegoraro, koji nije čuo za Freudovo ime, odlučio si je počešati čelo na mjestu gdje je u tome trenutku muha, očevidno, izazvala posebno snažan svrbež. Tada grunu žestoko: "Ustanova otac, pravda majka? Dragi Vaccaro, oprostite na nepristojnosti, ali tu pravdu je sa svojom prijevarom profućkao sâm Bovaro, a ona je jednaka velikoj nepravdi učinjenoj svima nama, njegovim kolegama i prijateljima!"
Prilagodljiv već kakav je, Vaccaro je odmah prihvatio da frojdistička hipoteza nije održiva: "Da, istina je. Ali, uzmimo da je Bovaro, kako se kaže? 'različit'."
"I onda?"
"Onda homoseksualna sastavnica može dovesti do gorih zastranjenja, do želje da... da učini 'ono' vlastitoj majci."
Pegoraro je stisnuo obje nosnice: muha se zavukla u dno nosa. Potom će odlučno: "U Ustanovi ne postoje 'različiti', tu su samo 'normalni'. To biste, dragi Vaccaro, morali znati jer ste u isto vrijeme, a prema mojoj izričitoj naredbi, vi dovršili istragu o tome, recimo tako, zastranjenju, i utvrdili da ne postoji apsolutno ništa zabrinjavajuće. A druge hipoteze?"
"Hipoteza nedruštvenosti. Bovaro je skromna podrijetla, proveo je djetinjstvo u jednoj četvrti u predgrađu, nikada se nije uspio potpuno uključiti u društvo, uvijek se smatrao isključenim, izbjeglicom. Napokon: on je već od rođenja društveni stradalnik. Dakle..."
"Dakle, što?"
"Dakle, Bovaro bi mogao imati dvostruku ličnost. Danju privržen službenik, a noću anarhist. Doktor Jekyll i Mister Hyde."
Mora da je muha do kraja naljutila Pegorara; jer se u jednom trenu podiže i reče Vaccaru: "Pođimo Bovaru. Možda dođemo do istine ako ga izravno ispitamo."
Pegoraro obiđe radni stol i uputi se prema vratima. Vaccaro ga je rastreseno slijedio. Tako obojica iziđoše iz ureda, predsjednik nizak i okrugao, a službenik vrlo visok, vitak i suh. Nisu išli daleko. Spustili su se dizalom dva kata niže i zašli u jedan vrlo dugačak hodnik. U dnu hodnika nalazila su se jedna staklena vrata; na oba krila se vidio natpis u bijelim slovima: "Misli!", Pegoraro ga je u tišini pokazao Vaccaru. Potom, ne dižući ruku, predsjednik je udarcem samog trbuha otvorio vrata i ušao.
Bovarov ured je bio u velikom neredu. Posvuda je bilo, u ladicama i na stolovima, papira i bilježnica; vidjela su se brda dokumenata. Na jednom crtaćem stolu nalazio se reljef nekog grada, bez sumnje sada već obnovljenog zahvaljujući knjigovođinim prijevarama i krivotvorinama. Pegoraro se ograničio samo na rječit pogled kojim je Vaccaru pokazao reljef; poslije se približio Bovarovom stolu. Jedan je malen čovjek, istovremeno nježna i gruba izgleda, na njegov ulazak skočio na noge; Pegoraro mu grubo reče: "Bovaro, ne gubimo vrijeme uzaludnim razgovorima; dokazi vaših pronevjera su neosporni i nalaze se ovdje. Nisu verbalni ni pisani; čvrsti su poput betona, cementa, opeka, poput svih solidnih materijala, zar ne? Ja sam ovdje ne za to da analiziram te nevjerojatne radnje, nego da prihvatim vašu ostavku. Vi ćete ići u mirovinu, a na vaše ćemo mjesto postaviti jednog službenika za kojega ćemo znati da nam je pouzdan; radi dobrog imena Ustanove, sve ćemo zataškati; a što se tiče sprčkanih milijarda, naći ćemo načina da ih malo-pomalo prikažemo u dodatcima završnog računa."
Očekivao je da se Bovaro pokori njegovoj volji, da kao veliki dobričina iziđe iz ureda i ode kući. Nu, nasuprot tomu, maleni knjigovođa skoči na noge i zaviče: "Ostavka, brus tebi. Kakvi dokazi? Kakve pronevjere? Ja nisam napravio ništa drugo, osim što sam se držao zakona!"
"Ah da, razumije se, zakon predviđa da vi državne novce prebacite na Ustanovu i potom ih doznačite stradalnicima. Da, to zakon kaže, ha!"
A drugi će povišenim glasom: "U zakonu piše: 'Ustanova mora misliti na stradalnike!' Misliti znači opskrbiti, dakle..."
"Misliti ne znači opskrbiti. Misliti znači misliti."
"Ma tko to kaže?"
"To kaže zakon."
"Nije istina."
"Jest, istina je."
"Lopove."
"Zar?"
"Lopove, lopove, lopove."
Ovaj put se činilo da Pegoraro nema samo jednu muhu, dapače, čitav roj mu je zujao oko lica. Povukao se, čitavo lice mu je bilo u grču; hodajući natrag s guzovima je otvorio vrata; i zajedno s Vaccarom izišao u hodnik, dok ga je pratio promukli glas bjesomučnika koji se nastavio derati: "Lopove, lopove, lopove." Nu, kada se našao u hodniku Pegoraro nije ni pomišljao da se vrati u svoj ured. Prema svom običaju, na posve očevidan način dao je naloge: "Radi se o jasnom slučaju paronoje. Vi ćete telefonirati u duševnu bolnicu i recite im da što je prije moguće pošalju amo ambulantna kola. A ja ću sa svoje strane obavijestiti ravnatelja duševne bolnice, on je moj dobar prijatelj. I nadasve: vodu u usta, u pitanju je dobro ime naše Ustanove. Prije svega, sada treba misliti na budućnost: ono što je bilo, bilo je; mnoge milijarde su bačene u vjetar, treba imati malo strpljenja. Napokon, što je prije moguće treba se pobrinuti da se imenuje službenik koji će zauzeti Bovarovo mjesto. Treba nam netko tko je istovremeno tvrd i krut, revolucionar i konzervativac..."
Pegoraro na tome mjestu umukne i uperi oči u Vaccara, koji je stajao nagnut nad njim, i kojem se na licu malo-pomalo ocrtavao vrlo vrlo složen izraz nečega između nade i podložnosti. Potom zaključi: "Taj netko bi mogli biti i vi, Vaccaro. Samo neka se mnogo ne priča o ljubavi između Ustanove i Pravde u svjetlu Edipova kompleksa."
U to se razgovor njih dvojice počeo gubiti u tom vrlo dugačkom hodniku, na dnu kojega su se nalazila staklena vrata s rječitom naredbom: "Misli!" A muha se, premorena letom, konačno skrasila na Pegorarovoj ćelavoj lubanji, sklopila krilca i spuštene glave zaspala.
izvor
.jpg)