OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/
Приказивање постова са ознаком Kurt Vonegat. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Kurt Vonegat. Прикажи све постове

3. 7. 2023.

Kurt Vonegat: Harison Beržeron

 


To beše 2081. godine kada su najzad svi bili jednaki. Nisu imali jednakost samo pred Bogom i zakonom. Bili su jednaki u svakom pogledu. Niko nije bio pametniji od ostalih. Niko nije bolje izgledao. Niko nije bio jači, niti brži. Za svu ovu jednakost su odgovorni 211, 212. i 213. amandmani Ustava i budno oko agenata Ministarstva za hendikepe Sjedinjenih Država.

Međutim, još uvek je bilo nekih stvari u životu koje nisu bile sasvim u redu. Na primer, ljude je još uvek nerviralo što u aprilu nije prolećno vreme. Baš tog vlažnog meseca su ljudi iz MH-a odveli četrnaestogodišnjeg Harisona, sina Džordža i Hejzel Beržeron.

Istina, bilo je tužno, ali Džordž i Hejzel nisu mogli previše da misle o tome. Hejzel je imala sasvim prosečnu inteligenciju, što znači da je mogla da razmišlja samo u kratkim naletima. Dok je Džordž, pošto mu je inteligencija bila viša od normalne, u uvu imao mali radio za mentalno hendikepiranje. Zakonom je bio obavezan da ga stalno nosi. Bio je podešen na frekvenciju vladinog predajnika. Svakih dvadesetak sekundi predajnik bi pustio neki oštar zvuk kako ljudi poput Džordža ne bi nepravedno koristili prednosti svojih umova.

Džordž i Hejzel su gledali televiziju. Niz obraze gospođe Hejzel tekle su suze, ali u tom trenutku nije znala zbog čega.

Na televiziji su bile balerine.

Zvučni signal se oglasio u Džordžovoj glavi. Uspaničene, misli su se razbežale kao provalnici na zvuk alarma.

„Baš je fin ples, ovaj što su sad otplesali“, reče Hejzel.

„A“, reče Džordž.

„Ples – fin je“, reče Hejzel.

„Aha“, reče Džordž. Pokušao je malo da misli o balerinama. Nisu bile toliko dobre – u svakom slučaju ništa bolje no što bi bilo ko drugi bio. Nosile su tegove i torbe pune olovnih kuglica sačme, a lica su im bila zamaskirana kako se, videvši slobodan i graciozan pokret, niko ne bi osetio kao da ga je poplava izbacila. Džordž se polusvesno poigravao sa idejom da možda plesači ne bi trebalo da budu hendikepirani. Ali nije daleko odmakao pre nego što mu je još jedan zvuk sa radija rasterao sve misli.

Džordž se trgnuo. Kao i dve od osam balerina.

Hejzel je videla kako se trgnuo. Budući da ona nije imala mentalni hendikep pitala je Džordža kakav je bio poslednji zvuk.

„Zvučalo je kao da neko udara staklenu flašu čekićem“, reče Džordž.

„Ja mislim da bi bilo baš onako zanimljivo slušati sve različite zvukove“, reče Hejzel pomalo zavidno. „Sve što smisle.“

„A“, reče Džordž.

„Da sam ja ministar za Hendikepe, znaš šta bi uradila?“, reče Hejzel. Hejzel je zapravo veoma ličila Ministru za Hendikepe, Dijani Mun Glampers. „Da sam ja Dijana Mun Glampers“, reče Hejzel, „nedeljom bix puštala zvončiće – samo zvončiće. Nekako u čast religije.“

„Mogao bih da mislim kad bi bili samo zvončići“, reče Džordž.

„Pa možda bi ih puštala baš glasno“, reče Hejzel. „Mislim da bi bila dobar ministar za Hendikepe.“

„Podjednako dobra kao svi ostali“, reče Džordž.

„Ko zna kako je biti normalan bolje od mene?“ reče Hejzel.

„Da“, reče Džordž. Počeo je nesigurno da misli o svom abnormalnom sinu koji je sada bio u zatvoru, o Harisonu, no, dvadeset i jedan topovski pozdrav u njegovoj glavi prekinu to.

„Čoveče!“, reče Hejzel, „Taj je bio žestok, zar ne?“

Bio je toliko žestok da je Džordž prebledeo i drhtao i suze su se skupljale u njegovim zakrvavljenim očima. Dve od osam balerina su pale na pod i držale se za slepoočnice.

„Odjednom izgledaš tako umorno“, reče Hejzel. „Hajd` legni na kauč i stavi vreću za hendikep na jastuke, slatkišu moj.“ Govorila je o dvadest kilograma sačme u vreći koja mu je bila natovarena oko vrata i osigurana katancem. „De malo spusti vreću“, reče ona. „Ne smeta mi da ne budemo jednaki na kratko.“

Džordž odmeri vreću. „Ne smeta mi“, reče. „Više je ne primećujem. Kao da je deo mene.“

„U zadnje vreme si umoran – nekako istrošen“, reče Hejzel. „Kad bi nekako mogli napraviti malu rupicu na dnu vreće i samo izvaditi par tih olovnih kuglica. Samo par.“

„Kazna od dve godine zatvora i dve hiljade dolara po svakoj kuglici koju izvadim“, reče Džordž. „Nije baš jeftino.“

„Kad bi mogao izvaditi par kad dođeš kući sa posla“, reče Hejzel. „Ono, ovde se ne takmičiš ni sa kim.“

„Ako bih pokušao da se izvučem s tim“, reče Džordž, „onda bi i se ostali izvlačili nekažnjeno i ubrzo bismo se vratili u mračno doba kada su se svi međusobno takmičili. To ne bi želela, zar ne?“

„Ne, nikako“, reče Hejzel.

„Eto vidiš“, reče Džordž. „Šta misliš da se desi sa društvom čim ljudi počnu da krše zakone?“

Da Hejzel nije mogla da smisli odgovor, Džordž joj ga ne bi mogao ponuditi. Sirena se upravo oglasila u njegovoj glavi.

„Kontam da bi se raspalo“, reče Hejzel.

„Šta bi se raspalo?“ reče Džordž tupo.

„Društvo“, reče Hejzel nesigurno. „Zar nisi sad o tome pričao?“

„Ko zna?“ reče Džordž.

Televizijski program je iznenada prekinut zbog najnovijih vesti. U početku nije bilo jasno o čemu je reč pošto je spiker, kao i svi ostali spikeri, imao tešku govornu manu. Gotovo pola minuta, i to veoma uzbuđeno, spiker je pokušavao da izgovori „Dame i gospodo“.

Najzad je odustao i dao balerini da pročita bilten.

„Pa dobro –“ reče Hejzel, „pokušao je. To je najvažnije. Pokušao je da izvuče najviše što može iz onoga što mu je Bog dao. Trebao bi da dobije povišicu za pokušaj.“

„Dame i gospodo“, reče balerina čitajući bilten. Mora da je bila neverovatno lepa jer je maska koju je nosila bila užasno ružna. I bilo je očigledno da je najjača i najgracioznija među balerinama pošto su njene vreće za hendikepiranje bile velike kao one koje su nosili muškarci od sto kilograma.

Takođe je morala da se izvini zbog svog glasa koji nije bilo pravedno koristiti. Njen glas je bio poput blistave, tople, vanvremenske melodije. „Oprostite –“ reče i ponovo započe, čineći svoj glas sasvim običnim.

„Harison Beržeron, četrnaestogodišnjak“, zagrakta kreštavo, „upravo je pobegao iz zatvora gde su ga držali pod sumnjom da kuje zaveru da svrgne vlast. On je genije i atleta, ne nosi hendikepe i treba ga se paziti jer je izuzetno opasan.“

Policijska fotografija Harisona Beržerona se pojavila na ekranu, prvo okrenuta naopako, potom na jednu pa na drugu stranu, onda opet naopako i najzad uspravno. Na slici se mogao videti Harison Beržeron u celini ispred pozadine koja naznačava visinu. Bio je visok tačno dvesta-deset centimetara. Izgledao je kao da se prerušio u gvožđariju za maskenbal. Niko nikada nije nosio tako teške hendikepe. Prerastao je smetnje brže nego što su ljudi iz MH-a stizali da ih osmisle. Umesto malog ušnog radija, kao mentalni hendikep nosio je ogromne slušalice i naočare sa debelim, talasastim staklima. Osim što je trebalo da ga učine poluslepim, naočare su kod njega izazivale i užasne glavobolje.

Svuda sa njega je visio metalni otpad. Uglavnom su hendikepi prepisivani snažnim ljudima bili na neki način simetrični, imali su neki vojnički red, ali Harison je izgledao kao deponija. Na životnom putu, Harison je nosio dodatnih četristo kilograma.

A kako bi neutralisali njegov dobar izgled, ljudi iz MH-a su zahtievali da uvek nosi gumenu crvenu lopticu preko nosa, redovno brije obrve i pokrije svoje pravilne bele zube crnim krunicama kako bi izgledao krezubo.

„Ukoliko vidite ovog mladića“, reče balerina, „nemojte – ponavljam, nemojte – pokušavati da ga urazumite.“

Začu se škripa vrata koje je neko iščupao iz šarki.

Vrisci i urlici užasa su dopirali sa televizije. Fotografija Harisona Beržerona je poskakivala na ekranu kao da igra uz melodiju zemljotresa.

Džordžu Beržeronu je taj zvuk bio dobro poznat, a kako i ne bi bio – dosta puta je njegova sopstvena kuća igrala uz tu rušilačku melodiju.

„Gospode“ – reče Džordž, „to mora da je Harison!“

Zvuk automobilske nesreće u njegovoj glavi mu je momentalno izbio ovu spoznaju iz misli.

Kada je Džordž ponovo bio u stanju da otvori oči više nije bilo Harisonove fotogrfije na ekranu. Harison lično je stajao na sceni.

Klepećući, ogroman i nalik na klovna, Harison je stajao na sred studija. Kvaka vrata koja je upravo iščupao mu je još uvek bila u ruci. Balerine, tehničari, muzičari i spikeri su u strahu pali na kolena pred njim očekujući smrt.

„Ja sam Car!“ povikao je Harison. „Čujete li me? Ja sam Car! Svi morate da radite ono što ja kažem!“ Udario je nogom o pod i studio se zatresao.

„Čak i ovakav“, povika, „osakaćen, obogaljen, oboleo – veći sam vladar nego iko ikad! Sada gledajte kako postajem ono što mogu postati!“

Harison pokida kaiše na svojim hendikepima kao da su mokre maramice. Pokidao je kaiše koji su držali četiristo kilograma.

Harisonovi hendikepi metalnog otpada padoše na pod.

Harison gurnu palčeve pod katanc koji je držao kaiše na njegovoj glavi. Metal puče kao grančica. Harison razbi svoje slušalice i naočare o zid.

Baci crvenu lopticu s nosa otkrivajući čoveka koji bi zadivio i Tora, boga groma.

„Sada ću odabrati svoju Caricu!“ reče gledajući prestrašene ljude. „Neka prva žena koja se usudi da ustane zauzme svoje mesto na prestolu pored svog muškarca.“

Trenutak kasnije, balerina ustade, njišući se poput vrbe.

Harison mače mentalni hendikep iz njenog uha i prekinu njene fizičke hendikepe sa zadivljujućom nežnošću. Poslednju je skinuo njenu masku.

Bila je očaravajuće lepa.

„Sada“, – reče Harison, uzimajući je za ruku, „hoćemo li im pokazati šta znači reč ples? Muzika!“ naredi.

Muzičari su pohitali nazad na svoja mesta, a Harison je makao i njihove hendikepe. „Svirajte najbolje što umete“, reče im, „i učiniću vas baronima i vojvodama i grofovima.“

Muzika započe. U početku beše uobičajena – jeftina, smešna, izveštačena. Ali Harison zgrabi dva muzičara i protrese ih kao da su krpene lutke pevajući muziku kakvu je hteo da sviraju. Baci ih nazad u stolice. Harison i njegova Carica su samo slušali neko vreme – pomno su slušali, kao da sinhronizuju ritam srca sa muzikom.

Stali su na vrhove prstiju.

Harison stavi svoje velike šake na njen tanak struk, a ona oseti bestežinsko stanje u kojem se i našla trenutak kasnije.

I onda se, u eksploziji radosti i gracioznosti, odgurnuše u vazduh!

Nisu prkosili samo zakonima države, već i zakonima gravitacije i kretanja.

Vrteli su se, njihali, skakutali, poskakivali i okretali se.

Skakali su poput jelena na mesecu.

Plafon studija je bio visok deset metara ali su mu plesači svakim skokom bili bliži.

Postalo je očigledno da žele dotaći plafon. Dotakli su.

A onda, neutrališući gravitaciju čistom voljom i ljubavlju, ostali su da lebde u vazduhu, nekoliko centimetara ispod plafona, i ljubili se dugo, dugo.

Upravo tada je Dijana Mun Glampers, ministar za hendikepe, ušla u studio sa sačmaricom dvocevkom. Zapucala je dva puta i Car i Carica su bili mrtvi pre nego što su pali na pod.

Dijana Mun Glampers je ponovo napunila pušku. Nanišanila je muzičare i rekla im da imaju deset sekundi da vrate svoje hendikepe.

Upravo tada je televizor Beržeronovih pregorio.

Hejzel se okrenula da prokomentariše prekid s Džordžom. Ali Džordž je bio otišao u kuhinju po flašu piva.

Džordž se vratio sa pivom, zastao dok ga je signal za hendikep protresao, a onda je ponovo seo. „Plakala si“, reče Džordž.

„Da“, odgovri ona.

„Zbog čega?“ reče on.

„Zaboravila sam“, reče ona. „Nečeg mnogo tužnog na televiziji.“

„Šta je bilo?“ reče on.

„Sve mi je nekako zbrkano u glavi“, reče Hejzel.

„Zaboravi tužne stvari“, reče Džordž.

„Uvek to radim“, reče Hejzel.

„Tako treba“, reče Džordž. Trgnuo se. U glavi su mu odjekivali zvuci puške.

„Čoveče – vidi se da je taj bio žestok“, reče Hejzel.

„Može se reći“, reče Džordž.

„Taj je bio žestok“, reče Hejzel.



Sa engleskog prevela Milica Vidaković ( izvor )

4. 11. 2014.

Kurt Vonegat, Doručak šampiona




Ovo je priča o susretu dva usamljena, mršava, prilično stara belca na planeti koja ubrzano umire.
Jedan od njih bio je pisac naučne fantastike po imenu Kilgor Traut.
U to vreme je bio niko i ništa i mislio je da je s njegovim životom gotovo. Pogrešno. Zahvaljujući tom susretu, postao je jedno od najvoljenijih i najcenjenijih ljudskih bića otkad je sveta i veka.
Čovek sa kojim se sreo bio je prodavac automobila, prodavac pontijaka, po imenu Dvejn Huver. Dvejn Huver je bio na ivici ludila.

Počujte:
Traut i Huver su bili građani Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koja se skraćeno nazivala Amerika. Ovo je bila njihova državna himna, potpuna baljezgarija, kao i toliko onog što je trebalo
ozbiljno da shvate:

O, reci vidiš li sad, u svetlu osvita rana
Što ostavismo gordo da u sutonu gore
Te pruge i zvezde sred krvavih dana

Preko grudobrana nošene da hrabro zavijore?
A crven sjaj raketa i praštanje bombi
Pokazaše po noći taj barjak u borbi
Reci da li još leprša zastava herojstva
Nad slobode zemljom i domovinom čojstva?


U vasioni je postojao trilion država, ali država kojoj su pripadali Dvejn Huver i Kilgor Traut bila je jedina sa državnom himnom koja se sastojala od trabunjanja začinjenog upitnicima.
Evo kako je izgledala njihova zastava:





Zakon njihove države, zakon kakav nijedna druga država na planeti nije imala o svojoj zastavi, nalagao je sledeće: „Zastava se neće klanjati ni pred kim i ni pred čim.“
     Klanjanje zastave bilo je oblik prijateljskog, uvažavajućeg pozdrava koji se sastojao od spuštanja zastave niz jarbol bliže tlu, a zatim od njenog ponovnog podizanja.
 Parola države Dvejna Huvera i Kilgora Trauta bila je sledeća, sa značenjem na jeziku kojim niko više nije govorio, Iz mnoštva jedno: „E pluribus unum.“


Zastava koja se klanjati neće bila je divna, a himna i isprazna parola možda i ne bi bile posebno važne da nije bilo sledećeg: mnogi građani bili su toliko puta ignorisani, prevareni i uvređeni da su mislili da se možda nalaze u pogrešnoj zemlji, pa čak i na pogrešnoj planeti, da se desila neka strašna greška. Možda bi ih malo utešilo da se u njihovoj himni i sloganu pominjalo poštenje, bratstvo, nada ili sreća, ili da su im oni nekako želeli dobrodošlicu u društvo i njegova imanja.
Ukoliko bi proučavali svoj papirni novac u potrazi za naznakama o tome kakva je njihova zemlja zapravo, pronašli bi, usred mnoštva drugog baroknog đubreta, i sliku zarubljene piramide sa blistavim okom na vrhu, nalik na ovu:


Čak ni predsednik Sjedinjenih Država nije znao šta je tu posredi. Kao da je zemlja saopštavala svojim građanima: „Snaga leži u besmislicama.“
 Mnogo besmislica nastalo je kao nevini rezultat razigranosti osnivača i očeva države kojoj su pripadali Dvejn Huver i Kilgor Traut. Osnivači su bili aristokrate i želeli su da se razmeću svojim
beskorisnim obrazovanjem, koje se sastojalo od izučavanja hokuspokusa iz antičkih vremena. A bili su i propali pesnici.

Ali poneka od tih besmislica u sebi je nosila zlo, zato što je skrivala velike zločine. Na primer, učitelji dece u Sjedinjenim Američkim Državama ispisivali su neprestano po tablama sledeći datum i
zahtevali od dece da ga upamte s ponosom i radošću:


1492
 
Učitelji su govorili deci da je to datum kada su njihov continent otkrila ljudska bića. Zapravo, milioni ljudskih bića već su živeli I uživali na kontinentu godine 1492. To je naprosto bila godina kada
su pomorski pirati počeli da ih varaju, pljačkaju i ubijaju.
Evo još jedne opake besmislice koju su deca morala da nauče: da su pomorski pirati na kraju stvorili vlast koja je postala svetionik slobode ljudskim bićima iz svih drugih krajeva. Deca su mogla da
vide slike i kipove tog tobožnjeg i izmišljenog svetionika. Bio je to nekakav kornet za sladoled u plamenu. Izgledao je ovako:
 
čitaj dalje : Doručak šampiona
 
 
 
 
PRIKAZ KNJIGE
 
Doručak šampiona ili Zbogom tužnom ponedeljku (1973) objavljen je pre četrdeset i jednu godinu i u Vonegatovoj bibliografiji se nalazi odmah posle kultne Klanice pet (1969) po kojoj je snimljen i istoimeni film u režiji Džordža Roja Hila. U vreme kada je pisao Doručak šampiona, pisac je napunio 50 godina i ovaj jubilej je želeo da obeleži, kako sam ističe u predgovoru, tako što će „očistiti glavu od silnog đubreta koje se tamo nalazi“. Doručak šampiona nastanjuju mnogi likovi koji su se pojavili ili će se pojaviti u drugim piščevim delima. Tu je, pre svih drugih, Kilgor Traut, Vonegatov alter-ego, opskurni autor 117 naučnofantastičnih romana i 2000 priča, a u Doručku šampiona se takođe pominju ili na kratko pojavljuju bogataš Eliot Rouzvoter (glavni lik u romanu Bog vas Blagoslovio, g. Rouzvoter, 1965; epizodni lik u Klanici pet), slikar Rabo Karabekijan (Plavobradi, 1988), sekretarica Frensin Pefko (Svračije noge)… Vonegat se sa velikim uživanjem poigrava sa svojim književnim tvorevinama i hrabro zalazi na teren postmoderne. Vonegat je i ranije eksperimentisao sa formom i narativom, a ovog puta se odlučuje na, možda, najriskantniji potez u karijeri. On u Doručku šampiona u jednom trenutku demaskira pisca (sebe) kao demijurga, stvoritelja sveta književnog dela. Bez obzira što je nastao pre više od četiri decenije, Doručak šampiona deluje sveže, baš kao da je juče napisan. Roman odlično radi na više nivoa: pored britke i neumoljive satire američkog društva, Vonegat uspeva da bude beskrajno duhovit i proniciljiv, a uz to i spreman da iskreno i bez okolišanja piše o svojim najvećim strahovima (starenje, psihička nuravnoteženost, samoubistvo majke) što romanu daje u prvi mah neočekivanu ali dobrodošlu autobiografsku notu.

 
 

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...