OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/
Приказивање постова са ознаком Fjodor Dostojevski. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Fjodor Dostojevski. Прикажи све постове

9. 12. 2015.

Tri ljubavi Fjodora Dostojevskog


Ukrainski slikar Alexander Pavlenko

Mučna ljubav

Prvi put se Dostojevski zaljubio po izlasku iz zatvora. On je jedini ruski pisac 19. veka koji je bio na robiji. Teška robija je trajala četiri godine, posle čega je izmučeni Fjodor Mihailovič kao nikada ranije osećao potrebu za ženskom toplinom i saosećanjem. Na sreću ili nesreću, upravo u tom trenutku se u njegovom životu pojavila Marija Dmitrijevna Isajeva. Ta veza je bila prilično teška. Kada su se upoznali Marija Isajeva je bila udana za bolešljivog sitnog činovnika i imala je sina. Posle izvesnog vremena Marijin muž se ubio, i skromni pisac, koji gotovo nije imao nikakav izvor prihoda, zaprosio je Isajevu.

 
Međutim, voljena žena ga je kušala i namučila ga pismima s molbom da je posavetuje za kojeg starijeg i imućnog čoveka da se uda. Ipak su se venčali, iako je Marija doživljavala Dostojevskog više kao brata, nego kao muža. Tokom zajedničkog života nisu se uspeli prilagoditi jedno drugom ni duhovno, ni fizički. Ruski pisac i publicista Mark Slonim u svojoj knjizi „Tri ljubavi Dostojevskog” piše: „Dostojevski ju je volio zbog svih onih osećanja koja je Marija pobudila u njemu, zbog svega što je u nju uložio i što je bilo vezano za nju, zbog svih patnji koje mu je nanela”. Marija je umrla 1864. godine nakon duže bolesti. Supružnike su do poslednjeg dana vezivale samo patnje koje su nanosili jedno drugom.
Isajeva je kasnije poslužila kao prototip za lik Nataše u romanu „Poniženi i uvređeni”. To je žena koja je istovremeno i bezgranično volela, i nepodnošljivo mučila voljenu osobu.

Sporna ljubav

 
 
Sa mladom i komunikativnom Apolinarijom Suslovom Dostojevski se upoznao na jednoj književnoj večeri koju je organizovao. On je tada imao 42 godine, a ona 22. Apolinarija je očigledno Fjodoru Mihailoviču pružila ono što mu je nedostajalo kod Marije. Ona nije bila krotka i nežna. Bila je vrlo privlačna, ali je imala vrlo nezgodnu narav. Sam Dostojevski, međutim, nije mogao pružiti Apolinariji ono što je njoj bilo potrebno. Osim toga, bio je u braku s Marijom. Apolinirija ga je često ostavljala i vezivala se za druge muškarce. Kada je Dostojevskom umrla prva žena, Suslova ga je hladnokrvno obavestila da se neće udati za njega. Možda mu je upravo ona nanela najveći bol u životu i ostavila i neizbrisiv trag u njegovoj duši. „On bi uzdrhtao kad god bi neko u njegovom prisustvu izgovorio njeno ime. Dopisivao se s njom skrivajući to od mlade žene, i uvek se vraćao opisu njenog lika u svojim delima. Kroz sav preostali život je pronio sećanje na njenu nežnost i surovost, i uvek je u dubini duše i tela ostao veran ovoj zanosnoj, brutalnoj, nevernoj i tragičnoj ženi” – tako u svojoj mašti dovršava sliku o ovoj vezi ruski pisac Mark Slonim.
 
Suslova je ostavila traga i u romanima poznatog pisca. Gotovo u svakom njegovom delu mogu se prepoznati obrisi Apolinarijinog složenog karaktera. Nečeg njenog ima i u požrtvovanoj Dunji („Zločin i kazna”), i u strastvenoj i neuravnoteženoj Nastasji Filipovnoj („Idiot”), i u ponosnoj i nervoznoj Lizi („Zli dusi”), a najkompletniji Apolinarijin odraz je Polina, glavni lik romana „Kockar”.
 
Prava ljubav
 
 
 
Ana Grigorjevna Snitkina pomagala je Dostojevskom kao stenografkinja dok je pisao roman „Kockar”. Bio je 25 godina stariji od svoje buduće supruge. U početku Dostojevski nije joj mogao zapamtiti ime, ali rad na romanu toliko ih je zbližio da su ubrzo po završetku rukopisa, 1867. godine, stupili u brak i do kraja života su ostali verni jedno drugom. Tako je roman „Kockar” odigrao vrlo važnu ulogu u piščevom životu. U njemu je Dostojevski za glavnu junakinju izabrao prepoznatljivi lik voljene Apolinarije, stvarao ga je s još svežim sećanjem na voljenu pokojnu suprugu Mariju, a diktirao ga budućoj voljenoj supruzi Ani.
 
U braku s Anom Grigorjevnom Dostojevski je stekao stabilnost koja mu je toliko nedostajala, i osetio je čvrsto tlo pod nogama. Ana je bila najsretnija kada joj je omiljeni pisac i voljeni muž diktirao svoje besmrtne romane direktno u pero. Posle godinu dana braka Fjodor i Ana su dobili kćerku, koju je pisac voleo svim srcem. Međutim, uskoro ih je zadesila strašna tragedija – mala Sonja je umrla. Kasnije im je umro i trogodišnji sin Aleksej. Fjodora Mihailoviča je još četiri godine mučila kockarska strast, dok konačno nije čvrsto obećao svojoj supruzi da se više neće kockati, i održao je reč. Za 14 godina braka s Dostojevskim Ana je mnogo propatila i pretrpela mnoge nevolje, ali se nikada nije žalila na sudbinu i bila je svom dušom odana svome velikom mužu do njegove, a zatim i do svoje smrti.

22. 4. 2014.

Dostojevski : Mi u Evropi ništa ne značimo




Dakle, kako ste prešli na delo? Davno ste počeli, vrlo dobro, i, šta ste dakle učinili za svečovečnost, to jest za pobedu svoje ideje?

Počeli ste od besciljnog skitaranja po Evropi, žudno želeći da se preporodite u Evropljane makar samo po izgledu. Kroz celo osamnaesto stoleće smo gotovo jedino izgled menjali. Navikavali smo se na evropski ukus, jeli smo svakog đavola trudeći se da se ne namrštimo: „Eto, veli neko naš, ja sam vam pravi Englez: ništa ne mogu da progutam bez kajenskog bibera.“ Mislite da se podsmevam? Nikako. I suviše dobro shvatam da drukčije nije moglo početi. Do Petra, za vreme moskovskih careva i patrijaraha, neki tadašnji mladi moskovski fićfirić, skorojević, obukao je francusko odelo, o bedro pripasao evropski mač. Svakako smo morali početi sa preziranjem svoga i svojih; a što smo probavili cela dva veka na toj tački, ne mičući ni nazad ni napred, verovatno nam je taj rok priroda dosudila. Istina, i micali smo se: preziranje svoga i svojih sve je više raslo, osobito kada smo Evropu počeli ozbiljnije razumevati. U Evropi nas nisu zbunjivale razdeobe među narodnostima, i oštro ocrtani tipovi narodnih karaktera. Jer smo mi baš i počeli sa otvorenim „odbacivanjem svega suprotnoga“, i primili smo svečovečanski tip „Evropljanina“ – to jest, od samog početka smo zapazili ono opšte što sve njih vezuje – i to je vrlo značajno.

Zatim, tokom vremena, još bolje razmislivši, iskreno smo se uhvatili za civilizaciju, i brže bolje poverovali, slepo i odano, da se u njoj baš sastoji ono „sveopšte“ čemu je suđeno da ujedini čovečanstvo. Evropljani su se čudili gledajući nas, tuđince i došljake; čudili se toj našoj zanetoj veri, tim više, što su oni tada već počeli pomalo gubiti tu veru u sebe. Mi smo sa oduševljenjem dočekali Rusoa i Voltera, sa Karamzinim[1] smo se toplo radovali sazivanju „Državnih staleža“ 1789. godine; a ako smo posle toga, krajem prve četvrti današnjeg veka, zajedno sa naprednim Evropljanima došli do očajanja, zbog propalih snova i razbijenih ideala, ipak svoju veru nismo izgubili, pa smo čak i same Evropljane tešili. „Najbelji“ Rusi u svojoj domovini, u Evropi su postajali odmah crveni – što je takođe vrlo značajna pojedinost.
Zatim, polovinom tekućeg stoleća, neki od nas su se pridružili francuskom socijalizmu, primili ga bez imalo kolebanja kao krajnje rešenje svečovečanskog ujedinjenja, dakle kao ostvarenje snova koji su nas dotle zanosili. Na taj način, kao dostignuće cilja smo uzeli ono što je u stvari bio krajnji egoizam, krajnja nečovečnost, krajnja ekonomska nerazumnost i nesređenost, krajnja kleveta na prirodu ljudsku, krajnje uništavanje svake ljudske slobode. Ali nas to nimalo nije zbunjivalo. Naprotiv, videći tužnu nedoumicu nekih evropskih mislilaca, mi smo ih vrlo spokojno odmah nazvali podlacima i glupacima. Neograničeno smo verovali, pa i sad verujemo, da je pozitivna nauka potpuno sposobna da odredi moralne granice među ličnostima i pojedinaca i nacija; (kao da nauka – ako bi i bila u stanju da to učini – može otkriti tajne pre svršetka opita, to jest pre svršetka svih ljudskih sudbi na zemlji). Naši posednici prodavali su svoje zarobljene[2] seljake, i išli u Pariz da izdaju socijalne novine; a naši su Ruđini umirali na barikadama. Za to vreme smo se toliko otkinuli od svoje ruske zemlje, da smo izgubili i svaki pojam o tome: do koje mere se takvo učenje kosi sa dušom ruskog naroda. Uostalom, ruski narodni karakter mi ne samo da nismo ni u što računali, nego nismo uopšte priznavali da narod ima neki karakter. Zaboravili smo i misliti o narodu, i s potpuno despotskim spokojstvom smo bili uvereni (i ne pitajući), da će naš narod odmah primiti sve što mu predložimo, to jest, što mu, u stvari, pružimo. Na račun toga je kod nas kružilo nekoliko vrlo smešnih anegdota o narodu. Naši sveljudi su prema svom narodu posednici, i to posle poznate seljačke reforme.[3]
A šta smo postigli? Rezultat je čudnovat: pre svega, da nas svi u Evropi gledaju sa podsmehom; na najbolje i neosporno umne Ruse gledaju u Evropi jedva snishodljivo i oholo. Nije ih od te oholosti spasla ni emigracija iz Rusije, pa ni politička emigracija, ni potpuno odricanje od Rusije. Evropljani nisu hteli da nas prime kao sebi ravne, nipošto, ni uz kakve žrtve, ni u kom slučaju: Grattez vele, le Russe et vous verrez le Tartare,[4] pa tako i do sada. U poslovice smo njihove ušli. I što smo mi više prezirali svoju narodnost, da bismo njima ugodili, to su nas oni više prezirali. Umiljavali smo se oko njih, strasno im ispovedali svoje „evropske“ poglede i ubeđenja; a oni nas, s visine, nisu ni slušali, ili su dodavali, s učtivim osmehom, iako želeći da nas se što pre otarase – da ih „nismo dobro razumeli“. Čudili su se: kako da mi, koji smo toliko Tatari, nikako ne možemo da postanemo Rusi; nikada im nismo mogli objasniti: da mi ne želimo da budemo Rusi, nego sveljudi. Istina, u poslednje vreme su ponešto ipak shvatili. Shvatili su da mi nešto hoćemo, nešto po njih strašno i opasno; shvatili su da je nas mnogo, osamdeset miliona, da mi znamo i razumemo sve evropske ideje, a da oni naše ideje ne znaju, a ako ih i saznadu, neće ih razumeti; da mi govorimo sve jezike, a da oni govore samo svaki svoj – to, i mnogo još šta počeli su da nagađaju i slute. Svršilo se time, da su nas otvoreno nazvali neprijateljima i budućim rušiocima evropske civilizacije. Eto tako su najzad razumeli našu strasnu želju da postanemo sveljudi!
Međutim, mi ipak nikako ne treba da se odreknemo Evrope. Evropa je naša druga otadžbina – ja prvi strasno to ispovedam, i uvek sam ispovedao. Evropa je svima nama isto tako draga kao i Rusija; u njoj je sve Jafetovo pleme, a naša je ideja: ujedinjenje svih naroda toga plemena, pa čak i dalje, mnogo dalje, do Sima i Hama. Kako to da postignemo?
Da postanemo Rusi, na prvom mestu, i pre svega. Ako je svečovečnost nacionalna ruska ideja, onda zaista svako od nas treba da postane Rus, to jest ono što jeste, i tada će se odmah sve promeniti. Postati Rusom, znači prestati prezirati svoj narod. I čim Evropljani opaze da smo počeli da poštujemo svoj narod i svoju nacionalnost, odmah će i oni početi da nas poštuju. I zaista, što se jače i samostalnije razvijemo u svom nacionalnom duhu, to ćemo jače i bliže shvatiti evropsku dušu; a zbliživši se s njom, postali bismo joj razumljiviji. Ne bi se više oholo okretali od nas; saslušali bi nas. I po spoljašnjem izgledu bismo tada došli sasvim drukčiji. Postavši ovo što jesmo, dobili bismo, najzad, oblik čovečanski, a ne majmunski; izgled slobodnog bića, a ne roba, ne sluge, ne Potugina; smatrali bi nas tada za ljude, a ne za narodne skitnice, ne za „strjucke“ evropeizma, liberalizma i socijalizma. I govorili bismo s njima pametnije nego pre toga; jer bismo u svom narodu i u njegovom duhu našli nove reči, koje bi Evropljanima neizostavno bile razuljivije. Čak bismo i mi sami tada uvideli: da mnogo od onoga što smo u svom narodu prezirali – nije tama, nego baš svetlost, nije glupost, nego baš um; a razumevši to, sigurno bismo u Evropi kazali takvu reč kakvu tamo još nisu čuli. Uverili bismo se tada: da pravu socijalnu reč ne nosi u sebi nijedan drugi do baš naš narod; da u ideji njegovoj, u duhu njegovom, postoji živa potreba za sveujedinjenjem čovečanstva, sveujedinjenjem sa potpunim poštovanjem za nacionalne ličnosti i za njihovo održanje: za održanje potpune slobode ljudi, sa ukazivanje na to u čemu se ta sloboda baš sastoji – ujedinjenje kroz ljubav, zagarantovano delom, živim primerom, potrebom za pravim bratstvom; a ne giljotinom, ne milionima odsečenih glava…
Uostalom, jesam li zaista hteo nekog da ubeđujem? Ovo je bila šala. Ali – čovek je slab: možda će pročitati neko od podmlatka, novog pokoljenja?

[1] Istoričar ruski
[2] Zavisne seljake, koji su pripadali spahijama.
[3] Ukidanje kmetstva 1861. godine.
[4] Razgrebite malo Rusa, pa će proviriti Tatarin.
[5] Čovek koji ništa ne vredi.








ANALIZE 


24. 8. 2010.

FJODOR DOSTOJEVSKI, Bedni ljudi (fragment )




FJODOR DOSTOJEVSKI
BEDNI LJUDI

Najmilija moja Varvara Aleksejevna!

Juče sam bio srećan, presrećan — neizmerno srećan! Vi ste me makar i jednom u životu poslušali, jogunice jedna! Uveče, oko osam sati, probudim se (vi znate, mila moja, da volim da odspavam sat-dva posle rada), uzmem sveću, spremim hartiju, zarežem pero, odjednom slučajno bacim pogled — verujte, srce mi zaigra! Znači, vi ste ipak razumeli šta sam hteo, šta mije srdašce želelo! Vidim — krajičak zavesice na vašem prozoru je savijen i zakačen za saksiju sa zdravcem, tačno, tačno kako sam vam pre pominjao; tada mi se učini da je i lišće vaše promaklo pored prozora, da ste i vi prema meni iz sobice vaše gledali, da ste i vi o meni mislili! A kako mi je bilo krivo, dušice, što milo lišće vaše nisam mogao dobro da vidim! A bilo je vreme kad smo i mi jasno videli, mila moja. Starost nije radost, rođena! Eto, i sad mi sve nešto igra pred očima; čim poradiš uveče, napišeš nešto, ujutru ti oči pocrvene i suze teku — tako da me čak bude stid od sveta. Ali ipak, u mojoj je mašti zablistao vaš osmeh, anđelčiću moj, vaš blag, ljupki osmeh; i u srcu mi je bilo isto osećanje kao ono onda kad sam vas poljubio, Varinjka — sećate li se, anđelčiću? Znate li, dušo moja, čak mi se učinilo da ste mi tamo prstićem zapretili? Je li tako, vragolanko? Svakako sve to podrobnije opišite u vašem pismu.

      A kako vam se čini naša dosetka u pogledu vaše zavesice, Varinjka? Divno, zar. ne? Radim li, idem li da spavam, probudim li se, i ja znam da i vi tamo na mene mislite, da me se sećate, da ste i vi zdravi i veseli. Ako spustite zavesu— znači, zbogom, Makare Aleksejeviču, vreme je da se spava! Ako podignete — znači, dobro jutro, Ma­kare Aleksejeviču, kako ste spavali, ili kako je vaše zdravlje, Makare Aleksejeviču? A što se mene tiče, ja sam, hvala stvoritelju, zdrava i ve­sela! Vidite li, dušice moja, kako je to vesto smišljeno; tu nam ni pisma nisu potrebna? Jel' — te da je dosetljivo? A dosetka je moja! Pa zar ni­sam majstor u tim stvarima, Varvara Aleksejevna? Javljam vam, mila moja Varvara Aleksejevna, da sam noćas dobro spavao, i protiv očekivanja, čime sam veoma zadovoljan; premda ti se u novim stanovima, tek što se doseliš, nikad ne spava; sve nekako nije potaman! Ustao sam danas čio kao soko, mili mi se da živim. Kako je lepo danas jutro, rođena! Kod nas su otvorili prozorče; sunašce šija, ptičice cvrkuću, vazduh odiše prolećnim mirisima, i sva je priroda oživela no, i sve ostalo je tome odgovaralo; sve kao što treba da bude u proleće. Danas sam čak i sanjario dosta prijatno, i to sve o vama, Varinjka. Uporedio sam , vas sa ptičicom nebeskom, stvorenom ljudima na radost a prirodi za ukras. Smesta sam pomislio, Varinjka, da i mi, ljudi koji živimo u brizi i silnom nemiru, moramo zavideti bezbrižnoj i ne­vinoj sreći nebeskih ptica no i ostalo sve tako isto, tome slično; to jest, ja sam sve takva uda­ljena poređenja pravio. Imam jednu knjigu, Va­rinjka, u kojoj je isto sve to veoma potanko opi­sano. Ja to stoga pišem, što sanjarenja bivaju razna, mila moja. A sad je, eto, proleće, pa i misli dolaze sve tako prijatne, žive, zanimljive, i sanjarenja su nekako nežna: sve je ružičasto. Zato sam to sve i napisao; a, uostalom, sve sam to uzeo iz knjige. U njoj pisac iskazuje takvu istu želju u stihovima i piše —Zašto nisam ptica, ptica grabljivica!

       Pa i tako dalje. Tamo ima još i drugih misli, ali neka ih! Nego, kud ste to jutros išli, Varvara Aleksejevna? Ja se još ni u kancelariju nisam spremao, a vi ste, baš kao prava ptičica prolećna, prhnuli iz sobe, pa preko dvorišta prošli tako veselo. Kako sam se radovao gledajući vas! Ah, Varinjka, Varinjka! Ne tugujte; suzama se tuga ne može olakšati; to ja znam, mila moja — to iz iskustva znam. Sad ste tako mirni, a i zdravlje vam se malo popravilo. A kako vaša Fedora? Ah, kako je to dobra žena! Vi mi, Varinjka, napišite kako sa njom sad tamo živite, jeste li potpuno zadovoljni? Fedora je, istina, malo džandrIjiva; ali vi se na to ne osvrćite,, Varinjka. Neka je! Ona je tako dobra.
     Ja sam vam već pisao o našoj Terezi — i ona je dobra i pouzdana žena. A koliko sam strahovao zbog naših pisama! Kako li ćemo ih slati? Kad ono kao da nam je sam Bog na sreću poslao Terezu. To vam je žena dobra, krotka, ćutljiva. Ali naša gazdarica je prosto bezdušna. Satire je radom kao neku staru krpu!

      Ali, u kakvu sam jazbinu dospeo, Varvara Aleksejevna! I to mi je stan! Pre sam živeo kao neki gluvać, znate i sami: — mirno, tiho; kod mene se i muva mogla čuti kad proleti. A ovde graja, vika, galama! Ta vi još i ne znate kako je ovde kod mene. Zamislite, na primer, jedan dug hodnik, potpuno mračan i prljav. S njegove desne strane je šlep zid, a s leve sve vrata pa vrata, kao hotelske sobe, sve se tako u redu protežu. Eto, ta odeljenja se izdaju pod najam, a u svakomje po jedna sobica; žive u jednoj i po dvoje, i po troje. Reda ne tražite — pravi Nojev kovčeg! Uostalom, ljudi su, izgleda, dobri, sve neki obrazovani, školovani. Tu je jedan činovnik (on negde radi u literarnoj struci), čovek načitan: i  o Homeru* i o Brambeusu, i o raznim tamo njihovim piscima priča, o svemu priča — pametan čovek!

    I dva oficira ovde stanuju neprestano se kartaju. Jedan poručnik korvete stanuje tu, i Englez učitelj.

— Nego, čekajte, mila moja, malo ću vas zabaviti; opisaću vam ih u idućem pismu satirički, to jest takvi su oni sami po sebi, sa svim pojedinostima. Gazdarica naša, vrlo mala i prljava starica, po ceo dan ide u papučama i u šlafroku, i čitav dan samo Terezu grdi. Ja stanujem u kujni ili, tačnije rečeno, evo kako: ovde pored kujne ima jedna soba (a naša kujna je, moram vam, primetiti, čista, svetla, veoma lepa), omanja sobica, skroman jedan kutak... to jest, još bolje rečeno, kujna velika, sa tri prozora, pa prema poprečnom zidu ima pregradu, tako da mu dođe kao još jedna soba, odeljenje prekobrojno; sve prostrano, udobno, ima i prozor, i sve; jednom rečju potpuno udobno. No, eto, to vam je moj kutak. Ali zato nemojte misliti, rođena, da tu ima nešto drugo i da to ima nekakav tajanstven smisao; da je to, na primer, kujna! — to jest ja, istina, baš u toj istoj sobi iza pregrade stanujem, ali ništa ne mari; ja od svih zasebno, skromno živim, sasvim povučeno živim. Namestio sam postelju, sto, orman, dve stoličice i ikonu sam obesio. Istina, ima i boljih stanova, možda ih ima i daleko boljih, ali udobnost vam je najglavnija stvar; jer ja to sve zbog udobnosti, i ne mislite da je to zbog nečeg drugog. Vaše pro-zorče je prekoputa moje sobe, preko dvorišta; a dvorište je usko, u prolazu mogu da vas vidim — ipak mi je, jadniku, prijatnije, a i jeftinije. Ovde kod nas najgora soba sa hranom staje 25 rubalja u asignacijama. Nije za moj džep! A moj stan staje sedam rubalja u asignacijama i hrana pet   rubalja u srebru, što čini 24 i po, a pre jam plaćao tačno 30, ali zato sam se morao mnogo čega odricati: čaj nisam uvek pio, a sad sam, eto, uštedeo i za čaj i za šećer. Ono, znate, rođena moja, ne piti čaj — to je nekako sramota; ovde je sve imućan svet, pa me je zato sramota. Zbog sveta ga i pijem, Varinjka, reda radi, zbog tona; a što se mene tiče — svejedno mi je, nisam probirač. Sad dodajte još i za džeparac — ipak čoveku nešto zatreba — pa čizmice neke, odelce, zar može mnogo da mi preostane? Eto vam čitave moje plate. Ali ja se ne bunim i zadovoljan sam. Meni je dovoljno. Evo već nekoliko godina mi je dovoljno; a dobijam i nagrade ponekad. A sad zbogom, anđelčiću moj. Kupio sam vam dve saksije sa zdravcem i geranijumom — nije skupo. A vi možda i rezedu volite? Ima i rezede, samo mi napišite; ali znate, sve mi to što podrobnije napišite. Nego vi nemojte ništa da mislite i brinete, rođena moja, zbog mene što sam takvu sobu uzeo. Ne, na to me je udobnost nagnala, samo me je udobnost dovela u iskušenje. Jer ja, rođena moja, novac skupljam — na stranu ostavljam; imam ja paricu. Ne obraćajte pažnju na to što sam tako smeran da bi me, izgleda, i muva krilom oborila. Ne, rođena moja, ja ne zaboravljam sebe, i karaktera sam sasvim takvog kako dolikuje čoveku čvrstog i spokojnog duha. Zbogom, zbogom, anđelčiću moj! Raspisao sam se jutros — gotovo dva tabaka, a odavno je već vreme da idem u kancelariju. Ljubim vam prstiće, rođena moja, i ostajem vaš najpokorniji sluga i najverniji prijatelj

MAKAR DJEVUŠKIN

P. S. Jedno vas molim: odgovorite mi, anđelčiću moj, što je moguće podrobnije. Uz ovo vam šaljem, Varinjka, funtu bombona; pa u zdravlje ih pojedite, i ako boga znate za mene ne brinite i ne zamerite mi. E, a sad zbogom, rođena.


P. G. Makare Aleksejeviču!

Aprila 8.

Znate li da ću, najzad, morati sasvim da se posvađam s vama! Kunem vam se, dobri Makare Aleksejeviču, da mi je čak teško da primam vaše poklone. Znam šta vas staju, koliko se odričete i lišavate onoga što vam je najpotrebnije. Koliko sam vam puta govorila da mi ne treba ništa, baš ništa, da nisam kadra da vam vratim i ona dobročinstva kojima ste me dosad obasipali. I šta će mi te saksije? Dobro, zdravac još kojekako, ali zašto geranijum? Dovoljno je neoprezno reći samo jednu reč, kao recimo o tom geranijumu, a vi ga odmah kupite. A sigurno je skupo? Kakvi su mu divni cvetovi! Ugasito crveni sa krstićima. Gde li ste to našli tako lep geranijum? Stavila sam ga nasred prozora, na najvidnije mesto; na pod ću staviti klupu, a na klupu ću još staviti cveća; samo čekajte dok se i ja malo obogatim! Fedora ne može dovoljno da se naraduje; kod nas je sad pravi raj u sobi — čisto, svetlo! Dobro, a zašto ove bombone? l, boga mi, odmah sam po pismu pogodila da kod vas nešto nije u redu: i raj, i proleće, i mirisi se razležu, i ptičice cvrkuću! Šta li je ovo, rekoh? Da nema tu i stihova? Jer, boga mi, samo još stihovi nedostaju u vašem pismu, Makare Aleksejeviču! I osećanja nežna, i sanjarenja u ružičastoj boji —sve je tu! Na zavesu nisam ni mislila; mora da se sama zakačila kad sam saksije premeštala; eto vam!

     Ah, Makare Aleksejeviču! Ma šta vi pričali, ma kako sračunavali svoje prihode da biste me prevarili, da biste mi pokazali kako sve svoje prihode trošite samo na sebe, od mene ništa nećete zatajiti i sakriti. Jasno je da vi zbog mene otkidate sebi od usta. Zašto vam je, na primer, palo na pamet da uzmete takav stan? Ta tu vam smetaju, uznemiruju vas; teskobno vam je i neudobno. Vi volite samoću, a čega tu sve nema oko vas! A vi biste mogli daleko bolje žive ti s obzirom na vašu platu. Fedora kaže da ste ranije kudikamo bolje živeli no sad. Pa zar ste vi tako sav svoj život proveli, u samoći, u oskudici, bez radosti, bez prijateljskog srdačnog razgovora, uzimajući pod najam ćoškove kod tuđih ljudi? Ah, dobri prijatelju, kako vas žalim! Pa bar zdravlje svoje čuvajte, Makare Aleksejeviču! Kazete da vam vid slabi, pa bar nemojte pisati pri sveci; što pišete? Vaša revnost u službi je sigurno i bez toga poznata vašim starešinama.
       Još jednom vas preklinjem, ne trošite na mene toliki novac. Znam da me volite, ali ni vi sami niste bogati... I ja sam danas radosna ustala. Bilo mi je tako lepo; Fedora je već uveliko radila, a i meni je posao našla. Tako sam se obradovala; samo sam otišla da nabavim svilu, pa sam se odmah latila posla. Celog jutra mi je bilo tako lako oko srca, bila sam tako vesela! A sad opet sve neke crne misli, tužna sam, tišti me nešto na srcu.

       Ah, šta li će biti sa mnom, kakva li će biti moja sudbina! Teško mi je što sam u takvoj neizvesnosti, što nemam nikakve budućnosti, što ne mogu ni da pretpostavim šta će sa mnom biti. U prošlost mi je strašno i pogledati. Tamo je sve tako tužno da mi se srce čepa kad samo pomislim. Dok sam živa, tužiću se na zle ljude koji su me upropastili!

    Smrkava se. Vreme je da se latim posla. Htela bih o mnogo čemu da vam pišem, ali nemam vremena, posao je vezan za rok. Treba da požurim. Naravno, pisma su lepa stvar; pored njih ipak nije tako dosadno. A zašto koji put ne svratite kod nas? Zašto, Makare Aleksejeviču? Ta sad vam je blizu, a i vremena vam ponekad slobodnog preostane. Svratite, molim vas! Videla sam vašu Terezu. Ona je, izgleda, bolesna; žao mi je bilo nje; dala sam joj dvadeset kopejki. Daj Umalo što ne zaboravih: svakako mi napišite sve, što je moguće opširnije, o svom živovanju. Kakvi su to ljudi oko vas i živite li dobro s njima? Mnogo bih htela da sve to znam. Pazite, svakako mi napišite! A danas ću već namerno onaj krajičak zavese zaviti. Ležite ranije; sinoć sam do ponoći videla kod vas svetlost. A sad zbogom. Danas mi je i teško, i dosadno, i tužno! Takav je valjda dan! Zbogom.

Vaša
VARVARA DOBROSJOLOVA






Aprila 8.
Poštovana gospođice Varvara Aleksejevna!

    Da, draga moja, da, rođena moja, valjda mi je, jadniku, danas takav dan sudbina dodelila. Da, našalili ste se sa mnom, starcem, Varvara Aleksejevna! Uostalom, sam sam kriv, za sve sam kriv! Ko me je terao da se pod starost, sa čuperkom kose na glavi, upuštam u avanture i u dvosmislenosti... I još ću vam reći, rođena, čudan je ponekad čovek, vrlo čudan. I, gospode bože! o čemu samo ne započne razgovor i kud sve ne odluta! A šta izađe iz toga, šta proizlazi iz toga? Pa baš ništa ne proizlazi, ili izađu takve besmislice da bog sačuva! Ja se, rođena, ne ljutim, nego tako — teško mi je samo da se sećam svega, i teško mi je što sam vam pisao tako u figurama i glupo. Pa i u kancelariju sam danas došao kao neki kicoš i fićfirić; sjaj mi je nekakav bio u srcu. U duši mi je, bez ikakvog razloga, bio pravi praznik; sve mi se mililo! Latih se akata sa velikom revnošću — ali šta izađe posle iz toga! Jer posle kad bolje pogledah, sve nekako bese kao i pre — i jadno, i sumorno. Sve one iste mrlje od mastila, sve isti stolovi i akta, a i ja sam isti, onakav kakav sam bio, potpuno sam takav isti i ostao — pa šta mi je trebalo da na Pegazu jašem? I otkud sve to? Zato što je sunce izvirilo i nebo se zaplavilo! Zar otud? I kakvi mirisi, kad čega   sve nema u našem dvorištu ispod prozora! Znači, sve se to meni iz gluposti učinilo. Jer, dešava se da čovek tako zaluta u svojim rođenim osećanjima, pa napriča besmislice. A to ni od čega drugog ne dolazi no od suvišne glupe vatrenosti srca. Kući nisam došao, nego sam se dovukao; bez ikakvog razloga me je zabolela glava. Tako vam je to uvek — jedno drugo vuče. (Mora biti da su mi leđa nazebla.) Obradovao sam se, budala budalasta, proleću, pa pošao u tankom šinjelu. I u mojim osećanjima ste se prevarili, rođena moja! Njihov izliv ste sasvim pogrešno razumeli. Samo me je očinska ljubav oduševljavala, jedino čista očinska ljubav, Varvara Aleksejevna. Jer ja vama zamenjujem rođenog oca, zato što ste jadno siroče. To vam iskreno govorim, od srca, po rodbinski. Jer kako bilo da bilo, ja sam vam bar daleki rođak; iako sam vam, što kaže poslovica, devete pećke žarilo, ipak sam vam rod, i sada naj¬bliži rođak i zaštitnik. Jer tamo gde ste po-najpre imali pravo da tražite zaštitu i odbranu našli ste izdajstvo i uvredu. A što se tiče sti¬hova, reći ću vam, rođena, da meni ne liči da se u ovim godinama vežbam u sastavljanju stihova Stihovi su glupost! Zbog stihova i u školama sada decu tuku... eto, šta je, rođena moja.

Šta mi vi to pišete, Varvara Aleksejevna, O udobnostima, o miru i o raznim stvarima? Rođena moja, ja nisam ni mrzovoljan, ni probirač — nikada nisam bolje živeo nego sada. Pa zašto onda pod stare dane da izvoljevam; sit sam, ode-ven, obuven; pa što da smišljam i izmišljam! Nisam grofovskog roda! Otac mi nije bio plemić

       1 sa svom svojom porodicom bio je po prihodima još siromašniji od mene. Nisam ja maza! UostaLom, ako ćemo pravo da govorimo, u mom starom stanu mi je sve bilo kudikamo bolje: slobodniji sam tamo bio, rođena moja... Naravno, i ovaj mi je stan dobar, čak je u nečemu i prijatnije, pa, ako hoćete, i raznovrsnije; ja protiv toga ništa ne velim, ali ipak mi je starog mog stana žao. Mi stari, to jest u godinama ljudi, na stare se stvari kao na nešto rođeno naviknemo. Taj mi je stanćić, znate; bio tako mali; zidovi su bili... nego zašto o njima govoriti! — zidovi su bili kao i svi zidovi, nije stvar u njima, nego uspomene na svu moju prošlost izazivaju setu u meni. Čudna stvar, teško mi je, a uspomene ipak kao da su prijatne. Čak i što je r đavo bilo, na što sam se ponekad i ljutio, i to se u sećanju nekako preči-šćava od ružnog i javlja se u mojoj mašti kao nešto privlačno. Mirno smo živeli, Varinjka, ja i moja gazdarica, pokojna starica. Eto, i te starice se sad sećam sa tugom u srcu. Dobra je to bila žena i nije mi mnogo naplaćivala za stan., Obično je plela ed raznih parčadi pokrivače nekim vrlo velikim iglama; samo se s tim bavila. Svecu smo zajedničku imali, pa smo za istim sto¬lom i radili. Imala je unučicu Mašu — sećam je se još kao deteta — sad će već biti devojče od oko trinaest godina. Bila je tako nestašna, vesela, stalno nas je zasmejavala; eto, tako smo nas troje živeli. Tako, u dugo zimsko veče sednemo za okrugli sto, popijemo čaj, pa se onda i prihva¬timo posla. A starica, da Maši ne bi bilo dosadno i da ne bude nestašna, počne, tako, da priča priče. I kakve su samo to priče bile! Ne samo dete, već i razborit i pametan čovek ne može sit da ih se nasluša, šta ima! i ja sam, često, zapalim svoju lulu, pa se tako zanesem da zaboravim i na posao. A dete, ta vragolanka naša, tek se zamisli; nasloni se rumenim obraščićem na ručicu, svoja lepa ustašca otvori, pa čim bude kakva strašna priča, -a ona se odmah sva pripije uz staricu. A mi smo je sa uživanjem posmatrali; i ne primetimo da je sveca izgorela, ne čujemo ponekad kako napolju besni mećava i briše vejavica. Lepo smo živeli, Varinjka; i tako smo skoro čitavih dvadeset godina zajedno proživeli. Ali šta sam se ja tu zapričao! Vama se, možda, takva tema ne dopada, a ni meni nije tako lako da se sećam toga — naročito sada.

  Sumrak je. Tereza nešto posluje; mene glava boli, a i leđa me malo bole, pa su mi i misli nekako čudne, kao da me i one bole; tužan sam danas, Varinjka! A šta mi vi to pišete, rođena moja? Kako da dođem kod vas? Šta bi na to, mila moja, ljudi rekli? Jer morao bih preko dvorišta preći, naši bi primetili, raspitivali bi se — počelo bi da se priča, raznele bi se spletke, i čitavoj stvari bi dali drugi smisao. Ne, anđelčiću moj, bolje će biti da vas sutra na bdeniju vidim; to će biti razboritije i za nas oboje bezopasnije. I ne zamerite mi, rođena, što sam vam ovakvo pismo napisao. Kad sam ga pročitao, video sam da je čitavo nekako nepovezano. Ja sam, Varinjka, star, neškolovan čovek; u mladosti nisam učio, a sad mi u glavu ništa ne bi išlo i kad bih počeo ponovo da učim. Priznajem, rođena, da nisam majstor u opisima i znam i bez tuđeg ukazivanja i podsmevanja dačim hoću da napišem nešto složenije — da ću glu¬posti natrabunjati. Video sam vas danas na prozoru, video sam kako ste zavesu spustili. Zbo¬gom, zbogom, neka vas gospod čuva! Zbogom, Varvara Aleksejevna.

Vaš nesebični prijatelj

MAKAR DJEVUŠKIN

P. S. Ja, rođena moja, satire ni o kome sad ne pišem. Prestar sam, draga moja, Varvara Aleksejevna, da se naprazno cerim! I meni će se narugati ako druge počnem da ismevam. Znate, po onoj ruskoj poslovici — ko, veli, drugom jamu kopa, taj će... i sam u nju...




Aprila 9.
Poštovani gospodine Makare Aleksejeviču!

       Pa kako vas nije stid, prijatelju i dobrotvoru moj, Makare Aleksejeviču, da se tako ražalostite i da budete ćudljivi. Zar ste se uvredili! Ah, često sam neoprezna, ali nisam ni pomislila da ćete moje reci primiti kao zajedljivu šalu. Budite uvereni da se nikad neću usuditi da se rugam vašim godinama i vašem karakteru. A sve se to desilo zbog moje lakomislenosti, a još više zato što mi je strašno dosadno; a šta sve čovek neće učiniti iz dosade? Ja sam, opet, mislila da ste baš vi u svom pismu hteli da se malo našalite. Strašno mi je bilo žao kad sam videla da ste nezadovoljni sa mnom. Ne, dobri prijatelju i dobrotvoru moj, varate se ako mislite da sam bez-osećajna i neblagodarna. Ja u svom srcu umem da ocenim sve što ste za mene učinili, zaštitivši me od rđavih ljudi, od njihovih gonjenja i mržnje. Uvek ću se moliti bogu za vas i ako moja molitva može da stigne do boga i nebo je usliši, bićete srećni.

      Danas se vrlo rđavo osećam. Čas sam u vatri, čas u groznici. Fedora se jako boji za mene. Grešite, Makar e Aleksejeviču, što se ustručavate da dođete k nama, šta se to drugih tiče!? Mi se poznajemo, i gotovo!... Zbogom, Makare Aleksejeviču. Sad više nemam o čemu da pišem, a i ne mogu: veoma se loše osećam. Molim vas još jed¬nom da se ne ljutite na mene i da budete uvereni u isto svagdašnje poštovanje i istu odanost,sa kojima ostajem vaša najodanija i najpokornija službenica

VARVARA DOBROSJOLOVA


Aprila 12.

     Poštovana gospođice Varvara Aleksejevna!

Ah, rođena moja, šta je to s vama?! Pa vi me, eto, svakog puta tako plašite. Pišem vam u svakom pismu da se čuvate, da se utopljavate, da ne izlazite napolje kad je ružno vrerrie, da budete na  svakom koraku oprezni, a vi me, anđelčiću moj, uopšte ne slušate. Ah, mila moja, pa vi ste pravo dete! Ta vi ste slabi, kao slamčica ste slabi, znam ja to. Neka samo dune neki vetrić, i vi većkunjate. A kad je tako, treba se čuvati,starati se o sebi, izbegavati opasnosti, i prijatelje svoje ne bacati u tugu i brigu.

   Izražavate želju, rođena, da doznate sve pojedinosti o mom životu i o svemu što je oko mene. Sa radošću žurim da ispunim vašu želju, mila moja. Počeću od početka, rođena: biće doslednije. Prvo, u našoj su kući na glavnom ulazu stepenice sasvim prilične; naročito paradne — čiste, svetle, široke, sve samo liveno gvožđe i mahagoni. Ali zato ne pitajte za sporedne: vijugave, vlažne, pr-ljave, polomljeni stepenici, a zidovi su tako masni da se ruka lepi kad se čovek odupre. Na svakom odmorištu nalaze se sanduci, stolice i polomljeni ormani, povešane krpe, prozori porazbijani; korita stoje sa svakojakom nečistoćom, prljavstinom, đubretom, ljuskama od jaja i ribljim menurima; smrdi... jednom rečju, ne valja.

      Već sam vam opisivao raspored soba; on je, nema govora, zgodan, to je istina, ali je nekako u njima zagušljivo, to jest ne da nešto smrdi, nego se oseća, kako bih se izrazio, neki pomalo natruo, oštro-sladunjav zadah. U prvi mah je utisak neprijatan, ali sve to nije strašno; treba čovek da provede samo dva minuta kod nas, i odmah to prođe, pa se ne oseti kad je sve to prošlo, zato što čovek i sam počne nekako loše da miriše, i odelo počne da zaudara, i ruke zaudaraju, i sve zaudara, pa se čovek i navikne. Zato kod nas štiglici brzo uginu. Poručnik korvete već petog kupuje -ne mogu da žive u našem vazduhu, pa to ti je. Kuhinja nam je velika, prostrana, sve tla. Istina, u jutru se pomalo dimi kad prže ribu ili govedinu, a i isprskaju i ispolivaju na sve strane, ali je zato uveče pravi raj. Kod nas u kuhinjiuvek visi na konopcu staro rublje, a kako moja soba nije daleko, to jest skoro je sasvim uz kuhinju,to mi miris rublja malo smeta; ali ništa za to, malo ću da poživim, pa ću se i naviknuti.

     Od ranog jutra, Varinjka, počinje kod nas gungula; svet ustaje, hoda, lupa —to se dižu svi oni kojima je to potrebno, ko je u službi ili prosto ko sam hoće; svi počinju čaj da piju. Samovari su većinom gazdaričini, malo ih je, tako da~ mi svi čekamo na red; a ko hoće sa svojim čaj nikom preko reda, tome dobro natrljamo uši. Tako su i mene prvi put uhvatili, te... uostalom, zašto pisati! Tu sam se i upoznao sa svima. Sa poručnikom korvete sam se prvo upoznao; nekako je otvoren, sve mi je ispričao: o ocu, o majci, o sestri koja je udata za tulskog člana suda i o gradu Kronštatu. Obećao mi je da će mi u svemu biti po¬krovitelj, i odmah me pozvao na čaj. Pronašao sam ga u onoj istoj sobi gde kod nas obično igraju karte. Tamo su mi dali čaja i hteli na silu boga da se kockam s njima. Da li su mi se rugali ili nisu — ne znam; tek oni su čitave noći igrali, i kad sam ušao, još uvek su se kartali. Kreda, karte i toliko dima u celoj sobi da je peklo za oči. Nisam hteo da igram i odmah su mi primetili da o filozofiji govorim. Posle više niko nije ni govorio sa mnom za sve vreme: a meni je to, časna reč, i milo bilo. Neću više k njima nikad: to je kocka, prava kocka! I kod činovnika literarne struke se isto uveče skupljaju. Ali, kod ovog je dobro, skromno, naivno i delikatno; sve je nekako fino.

     E, Varinjka, pomenuću vam još uzgred da je naša gazdarica više no odvratna žena, i usto prava veštica. Videli ste Terezu? Kako ona izgleda? Mršava kao očerupano, kržljavo pile. U kući je svega dvoje služinčadi: Tereza i Faldoni, gazdin sluga. Ne znam, možda on ima i neko drugo ime, ali on se i na ovo odaziva; svi ga tako zovu. On je riđ, neka njuška, ćorav, prćasta nosa, grubijan: neprestano se svađa s Terezom, samo što se ne potuku. Uopšte rečeno, ja ovde ne živim baš sasvim dobro... A da zaspimo noću svi u isti mah i da se  umirimo — to se nikad ne dešava. Večito se negde sedi i igra, a ponekad se i takve stvari dešavaju da je prosto sramota i pričati. Ja sam se sad već ipak. navikao, ali se čudim kako mogu porodični ljudi da se sažive s takvim paklom. Čitava porodica nekakvih siromaha iznajmila je kod naše gazdarice sobu; samo, ona se ne nalazi s ostalim sobama, već je s druge strane, u uglu, odvojena. Povučen svet! Niko ne zna ni da su živi. Stanuju u jednoj sobici koju su pregradili pregradom. On je nekakav činovnik bez mesta: otpušten je pre sedam godina zbog nečeg. Prezime mu je Gorškov; sed, omalen, ide u takvom izmašćenom i izlizanom odelu da je prosto žalost gledati ga; kudikamo je gore od moga! Tako je jadan, slabunjav (sretnem ga po koji put u hodniku); kolenca mu drhte, ruke drhte, glava drhti; valjda od neke bolesti, ko bi ga znao; bojažljiv je, od svakog se plaši, sve se sklanja u stranu kad ide; ono, i ja sam ponekad stidljiv, ali on je još mnogo više. Ima i porodicu —ženu i troje dece. Najstariji, dečak, isti otac, slab je kao i ovaj. Žena je nekad morala biti lepa, to joj se još i sad vidi; ide, sirotica, u takvim bed-nim ritama. Oni su se, kako sam čuo, zadužili kod gazdarice i ona prema njima nije baš najljubaznija. A čuo sam da i sam Gorškov ima nekakvih neprilika zbog kojih je i službu izgubio... da li je po-sredi neka parnica, ili neki sudski proces, ili je on pod nekom istragom, ne bih vam umeo tačno reći. Sirotinja su velika, grdna su sirotinja —gospode bože! U njihovoj je sobi uvek mir i tišina, kao da u njoj niko ne živi. Čak se i deca ne čuju. I nikad se ne dešava da se deca razigraju, pokoškaju, a to je već rđav znak. Jednom mi se uveče desilo da prođem pored njihovih vrata; baš nekako u to doba je u celoj kući vladala tišina, kako obično ne biva; čujem jecanje, zatim šapat, pa opet jecanje, baš kao da neko plače, ali tako tiho, tako žalosno da mi se srce cepalo, i posle me ćelu noć misao na te jadnike nije napuštala, tako da nikako nisam mogao ni zaspati kao što treba.Bedni ljudi?

       E, zbogom, Varinjka, prijateljice moja najmilija! Opisao sam vam sve kako sam umeo. Danas čitav dan samo o vama mislim. Srce mi se zbog vas, rođena moja, iskidalo. Jer, dušice moja, eto, ja znam da vi nemate toplog prsnika. Ta petrogradska proleća, vetrovi, pa kišice sa snegom —to mi je smrt, Varinjka! Takva čistoća, vazduha —da me bog sačuva! Ne zamerite mi, dušice, .na pi-sanju; nema tu stila, Varinjka, nema ni traga od stila. Da je bar makar kakav. Pišem šta mi prvo na pamet padne, samo da vas čim bilo razveselim. A druga bi stvar, recimo, bila da sam učio nekako; a jadno mi moje učenje! Čak ni za najjeftinije pare nisam učio.


Vaš stari i verni prijatelj.
MAKAR DJEVUŠKIN




ANALIZE 

Jama i klatno, Edgar Allan Poea

Impia tortorum longos hic turba furores Sanguinis innocui, non satiata, aluit. Sospite nunc patria, fracto nunc funeris antro, Mors ubi...