23. 2. 2024.

Lav Tolstoj, Ana Karenjina, Treći deo: 1 -16

 

1.


Sergije Ivanovič Koznišov hteo je da se odmori od umnoga rada, i umesto da, po običaju, ode u inostranstvo, došao je krajem maja bratu na selo. Po njegovom uverenju, najbolji je bio život na selu. On je sad došao da se naslađuje tim životom kod brata. Konstantinu Ljevinu bilo je vrlo milo, tim pre što ovoga leta nije očekivao brata Nikolaja. Ali, pored sve ljubavi i poštovanja prema Sergiju Ivanoviču, Konstantin Ljevin osećao se, na selu, nezgodno pored brata. Bilo mu je nezgodno, čak i neprijatno da gleda kako se brat odnosi prema selu. Za Konstantina Ljevina selo je bilo mesto života, to jest, radosti, patnje i rada; za Sergija Ivanoviča selo je bilo, s jedne strane, odmor od posla, a s druge: koristan protivotrov protiv pokvarenosti, koji je on sa zadovoljstvom upotrebljavao, i bio svestan njegove koristi. Za Konstantina Ljevina selo je bilo dobro zbog toga što je predstavljalo polje nesumnjivo korisnog rada; za Sergija Ivanoviča selo je bilo osobito dobro zbog toga što tamo može ništa da se ne radi, i što ne treba ništa da se radi. Osim toga i odnos Sergija Ivanoviča prema narodu unekoliko je neprijatno dirao Konstantina. Sergije Ivanovič govorio je kako on voli i poznaje narod, i često je razgovarao sa seljacima, i to je umeo činiti lepo i prirodno, ne pretvarajući se i ne usiljavajući se; a iz svakog takvog razgovora izvodio je opšte zaključke u korist naroda, ujedno i dokaze da on poznaje taj narod.

Takav odnos prema narodu nije se sviđao Konstantinu Ljevinu. Za Konstantina, narod je bio samo glavni učesnik u opštem radu; i, bez obzira na sve poštovanje i nekakvu rođačku ljubav prema seljaku, koju je, kako je sam govorio, posisao s dojkinjinim mlekom, on, koji se, učestvujući s narodom u opštem radu, ponekad ushićavao jačinom, blagošću i pravičnošću tih ljudi, on se takođe, kad su u opštem radu bile potrebne i druge osobine, ljutio na narod zbog njegove bezbrižnosti, prljavštine, pijanstva i laži. Ako bi Konstantina Ljevina upitali, voli li on narod, on nikako ne bi znao kako da na to odgovori. On je voleo i nije voleo narod, isto tako kao i ljude uopšte. Razume se, kao dobar čovek, više je voleo ljude nego što ih nije voleo, pa prema tome i narod. Ali voleti ili ne voleti narod kao nešto zasebno, nije mogao; jer ne samo što je živeo s narodom, ne samo što su svi njegovi interesi bili vezani za narod, nego je on samoga sebe smatrao kao delić naroda, a nije video ni u sebi ni u narodu nikakvih naročitih osobina i nedostataka, i nije zato mogao da sebe stavi nasuprot narodu. Osim toga, mada je dugo živeo u najbližim odnosima sa seljacima, kao domaćin i posednik, i, što je najglavnije, kao savetodavac (seljaci su mu verovali, i dolazili k njemu po savete sa daljine od četrdeset kilometara), on nije imao nikakvo određeno mišljenje o narodu; na nečije pitanje: poznaje li on narod, bilo bi mu isto tako teško odgovoriti kao i na pitanje: voli li narod? Reći: da poznaje narod, bilo bi za njega isto što i reći da poznaje ljude. On je stalno posmatrao i upoznavao raznovrsne ljude, među njima i ljude seljake, koje je smatrao kao dobre i zanimljive ljude, i neprestano nalazio u njima nove crte, menjao stara mišljenja o njima i stvarao nova. Sergije Ivanovič, naprotiv. Isto onako kao što je voleo i hvalio seoski život nasuprot životu koji nije voleo, tako isto je voleo i narod nasuprot onoj klasi ljudi koju nije voleo; i isto tako je poznavao narod kao nešto uopšte suprotno ljudima. U njegovom metodičkom umu jasno su se ocrtavali određeni oblici narodnog života, izvedeni delom iz samog narodnog života, ali uglavnom iz suprotnosti. On nikad nije menjao svoje mišljenje o narodu, niti svoje odnose prema njemu.

Kad bi se među braćom pojavile nesuglasice u mišljenjima o narodu, Sergije Ivanovič pobeđivao je brata time što je imao određene pojmove o narodu, o njegovu karakteru, osobinama i ukusima; Konstantin Ljevin nije imao nikakav određen i stalan pojam, tako da je u tim pripremama Konstantin bivao izobličavan kroz protivurečnosti samom sebi.

Za Sergija Ivanoviča, njegov mlađi brat bio je krasan dečko, sa dobro postavljenim srcem (kako se on izražavao na francuskom), ali sa umom, iako dosta hitrim, ipak potčinjenim utiscima trenutka, i usled toga punim protivurečnosti. Sa snishodljivošću starijeg brata on mu je ponekad objašnjavao smisao stvari; a nije nalazio zadovoljstva u prepirci s njim, jer ga je vrlo lako savlađivao. Konstantin Ljevin gledao je na brata kao na čoveka ogromnog uma i obrazovanja, plemenitog u najvišem smislu te reči, i obdarenog sposobnošću da radi za opšte dobro. Ali u dubini svoje duše, ukoliko je bivao stariji, i ukoliko je više upoznavao svoga brata, utoliko mu je češće dolazila u glavu misao: da ta sposobnost delatnosti za opšte dobro, čije je potpuno odsustvo osećao u sebi, da ona možda i nije neka osobina, naprotiv, nedostatak nečega - ne nedostatak dobrih, poštenih, plemenitih želja i ukusa, već nedostatak životne snage, onoga što se zove srce, one težnje koja nagoni čoveka da od bezbrojnih puteva života izabere jedan, i da samo to izabrano želi. Što je više upoznavao brata, to je više uviđao da i Sergije Ivanovič, i mnogi drugi radnici za opšte dobro, nisu po srcu došli do ljubavi prema opštem dobru, nego su umom prosudili da je dobro baviti se time, i samo zbog toga su se bavili tim. U toj misli utvrdilo je Ljevina još i opažanje da njegov brat ne prima k srcu nimalo bliže pitanja o opštem dobru i o besmrtnosti duše, nego pitanje o partiji šaha ili o oštroumnoj konstrukciji neke nove mašine.

Osim toga, Konstantinu Ljevinu bilo je bratovo bavljenje na selu nezgodno još i stoga, što je na selu, osobito leti, Ljevin bio stalno zauzet gazdinstvom; nije mu bio dovoljan ni dugi letnji dan da posvršava sve što treba; a Sergije Ivanovič se odmarao. Ali ako se on sad i odmarao, to jest, nije radio na svome delu, toliko je bio navikao na umni rad, da je voleo da iskazuje u lepom i zbijenom obliku misli koje su mu padale na um, i voleo da ga pri tom neko sluša. Najobičniji i najprirodniji slušalac bio mu je brat. I zato, bez obzira na prijateljsku jednostavnost njihovih odnosa, Konstantinu je bilo nezgodno da brata ostavlja samoga. Sergije Ivanovič voleo je da leži na travi na suncu, i tako ležeći i sunčajući se, da ćaska.

- Nećeš mi verovati - govorio je on bratu - koliko naslade nalazim u ovoj maloruskoj lenosti. Nigde jedne misli u glavi, mogao bih je mesto lopte kotrljati.

A Konstantinu Ljevinu bilo je dosadno da sedi i sluša, osobito zato što je znao da bez njega vuku đubre na neiskrčena polja, i da će ga natrpati ko zna kako, ako on ne nadgleda; i da crtala na plugovima neće pričvrstiti, nego će ih poskidati, pa će posle reći da su plugovi prazna izmišljotina, a sasvim je nešto drugo ralica, itd.

- Ta kuda ćeš opet po ovoj vrućini - govorio mu je Sergije Ivanovič.

- Samo da trknem časom do kancelarije - govorio je Ljevin, i odlazio u polje.


2.


Početkom meseca juna desi se nekako da se ekonomka Agafja Mihailovna, noseći u podrum teglu s pečurkama u presolcu, okliznu, pade, i iščaši ruku u zglavku. Došao je mladi i brbljivi zemski[86] lekar, koji je tek bio svršio medicinu. On pregleda ruku, reče da nije iščašena, stavi je u obloge, i ostavši na ručku poče s nasladom da razgovara sa znamenitim Sergijem Ivanovičem Koznišovim; da bi mu pokazao svoj prosvećeni pogled na stvari, uze pričati sve spletke u srezu i žaliti se na rđavo stanje zemskih ustanova. Sergije Ivanovič pažljivo je slušao, raspitivao, i, pobuđen novim slušaocem, raspričao se i sam, kazao nekoliko tačnih i umesnih napomena koje je mladi doktor s poštovanjem ocenio, i došao najzad u ono njegovom bratu poznato živahno stanje duha, u koje je obično dolazio posle sjajnog i živog razgovora. Po odlasku doktorovu, prohte mu se da peca ribu na reci. Sergije Ivanovič voleo je da peca ribu, i tobože se ponosio tim što može da voli takvo glupo zanimanje.

Konstantin Ljevin, koji je trebalo da ode na oranje i na livade, ponudi se da poveze brata na dvokolicama.

Bilo je već prevalilo ono letnje doba kad se ovogolišnja žetva opredeljuje; kad nastaju staranja i brige o setvi za iduću godinu, i kad se približuje kosidba; kad je sva raž već klasala i sivo-zeleno, još ne najedralo, lako klasje talasa po vetru; kad zelen ovas, sa razbacanim po njemu bokorima žute trave, nejednako izbija na poznim usevima; kad rana heljda lista i pokriva zemlju svojim zelenilom; kad je ugar, kao kamen tvrdo utaban stokom, sa ostavljenim putevima koje ralica nije mogla da zahvati, upola pooran; kad osušene, izvezene gomile đubreta zajedno sa medenim travama puštaju miris u zoru; i kad u nizinama, očekujući kose, leže kao more tučne livade, sa crnim gomilama stabljika oplevljenog štavelja.

Bilo je vreme kad u seoskom radu nastupa kratak zastoj pred početak sređivanja letine, vreme koje se svake godine ponavlja, i svake godine zahteva svu snagu narodnu. Letina je stajala divna; bili su vedri, vreli letnji dani sa kratkim rosnim noćima.

Braća su morala proći kroz šumu da bi došla do livada. Sergije Ivanovič se jednako naslađivao lepotom guste šume, pokazivao bratu čas tamnu sa osenčene strane staru lipu, koja se šarenila od žutih listića i spremala za cvetanje, čas mlade ovogodišnje lastare na drveću koji su sijali kao smaragd. Konstantin Ljevin nije voleo da govori, niti da sluša o lepoti prirode. Reči su skidale lepotu s onoga što je očima gledao. On je odobravao bratu, ali je nehotice počeo misliti o drugom. Kad prođoše šumu, svu njegovu pažnju privuče na sebe izgled ugara na brežuljku, koji se ponegde žuteo od trave, ponegde bio izbrazdan u kvadratiće, ponegde pretrpan gomilama zemlje i korova, a ponegde razoran. Po polju, čitavim su nizom išla kola za kolima. Ljevin prebroja kola, i bio je zadovoljan što će se izvući sve što je potrebno; a kad uglela livade, njegove misli pređoše na pitanje o kosidbi. Uvek, pri pomisli na kosidbu, osećao je nešto što mu je živce prijatno diralo. Kad stiže do livade, Ljevin zaustavi kola.

Jutarnja rosa još se držala po gusto polegloj travi, i Sergije Ivanovič, da ne bi kvasio noge, zamoli brata da ga preko livade preveze do rakitovog žbuna gde je bilo grgeča. Iako je Konstantinu Ljevinu bilo žao da gazi svoju travu, ipak potera preko livade. Visoka trava meko se obavijala oko točkova i konjskih nogu, i ostavljala seme na mokrim paocima i glavčinama.

Brat sede pod žbun i poče da odmotava udice, a Ljevin odvede konja, priveza ga, i zagazi dublje u nepomično, ogromno sivo - zeleno more od trave. Svilasta trava, čije je seme već sazrevalo, stizala je gotovo do pojasa na vodoplavnim mestima.

Prešavši popreko livadu, Konstantin Ljevin iziđe na put i srete starca, koji je nosio roj pčela i imao natečeno oko.

- Šta je? Da nisi neke uhvatio, Fomiču, - upita ga.

- Kako uhvatio, Konstantine Mitriču! Da mogu samo svoje da sačuvam. Po drugi put mi beži roj... Dobro te deca dojahaše da jave. Vaši oru. Ispregli konja, pa dojahali.

- Šta misliš, Fomiču, - da li da kosim ili da počekam još?

- Hm! Mi čekamo do Petrova dana. Vi uvek ranije kosite. Daće bog, biće trave.

- A kako misliš o vremenu?

- Vreme je u božjoj ruci. Možebiti da će vreme i podržati. Ljevin priđe bratu.

Sergije Ivanovič nije ništa upecao, ali mu nije bilo dosadno; bio je veseo i raspoložen. Ljevin vide da ga je razgovor s doktorom nadražio, da bi hteo još da razgovara. On pak, naprotiv, želeo je da se što pre vrati kući, da naredi da se pozovu kosači za sutra, i da reši sumnju što se tiče kosidbe, koja ga je jako zanimala.

- Hoćemo li? - reče on.

- Kud žuriš? Sedi malo. Ala si mokar! Iako nema ribe, ipak je lepo. Svaki je lov dobar zato što imaš posla sa prirodom. Kako je divna ova voda čeličnog sjaja! - reče. - Ove livade na obali - nastavi - uvek me podsećaju na zagonetku, znaš? Trava govori vodi: a mi ćemo se nijati, nijati.

- Ne znam tu zagonetku - snuždeno odgovori Ljevin.,

3.


Nešto sam mislio i o tebi - reče Sergije Ivanovič. - Prema svemu što mi je ispričao doktor, čini mi se da se kod vas u srezu sve radi naopako; doktor je vrlo pametan čovek. Ja sam ti govorio, i govorim ti, da ne valja što ne ideš na skupove i što si se povukao od zemskih poslova. Ako se pošteni ljudi budu povlačili, razume se da će sve poći naopako. Dajemo novac, novac ide na plate, a nemamo ni škola, ni bolničara, ni babica, ni apoteka, nemamo ničega.

- Ja sam pokušao - tiho i bezvoljno odgovori Ljevin - pa ne mogu! Šta se tu onda može!

- Šta ne možeš? Pravo da ti kažem, ja te ne razumem. Ravnodušnost, neumenje, to ne mogu dopustiti; da li je mogućno da je to prosto lenost?

- Ni jedno, ni drugo, ni treće. Probao sam, i video sam da ne mogu ništa da učinim - reče Ljevin.

On je malo pronicao u ono što je brat govorio. Gledajući preko reke na njivu, vide nešto crno, ali nije mogao razabrati da li je to samo konj ili je nadzornik na konju.

- Zašto ne možeš ništa da uradiš? Pokušao si, i nije ti, kako veliš, ispalo za rukom, a ti se pokoravaš. Zar nemaš častoljublja?

- Častoljublja? - reče Ljevin, dirnut u živac rečima svoga brata - ne razumem. Da su mi na univerzitetu rekli kako drugi razumeju integralne račune, a ja ih ne razumem, bilo bi pitanje častoljublja. Ali ovde, tu treba pre svega biti uveren da je potrebno imati izvesne sposobnosti za ove poslove; a, što je glavno, biti uveren da su svi ti poslovi vrlo važni.

- A zar ono nije važno? - reče Sergije Ivanovič dirnut u živac što njegov brat nalazi da nije važno ono što njega zanima, a osobito tim što ga brat gotovo i ne sluša.

- Meni se ono ne čini važno, ne osvaja me, pa šta ćeš?... - odgovori Ljevin, razabravši da je crno što je video, bio nadzornik, i da je nadzornik verovatno pustio seljake sa oranja. Eno, izvrću ralice. »Da li je mogućno da su poorali?«

pomisli on.

- Ipak, slušaj, sve ima svoju meru - namrštivši svoje fino pametno lice, reče stariji brat. - Vrlo je lepo biti osobenjak, i iskren čovek koji ne voli laž - sve to ja znam; ali to što ti govoriš, ili nema smisla, ili ima rđav smisao. Kako možeš misliti da nije važno kad narod, koji ti voliš, kako uveravaš...

»Nikad nisam uveravao«, pomisli Konstantin Ljevin.

-... umire bez pomoći, grube babice satiru decu, narod ostaje u neznanju i zavisi od svakog pisarčića, a tebi je dato u ruke sredstvo da mu pomogneš, i ti mu ne pomažeš zato što smatraš da to nije važno.

I Sergije Ivanovič postavi ovu dilemu: ili si toliko nerazvijen da ne možeš da vidiš sve što možeš uraditi, ili nećeš da žrtvuješ svoj mir, sujetu, i već ne znam šta, da bi to uradio.

Konstantin Ljevin je osećao da mu ne ostaje ništa drugo nego da se pokori i prizna da mu nedostaje ljubavi prema opštoj stvari. I to ga je vređalo i ljutilo.

- I jedno, i drugo - reče odlučno - ja ne vidim da bi se moglo...

- Šta? Zar se ne bi mogla pružiti lekarska pomoć, ako se novac pametno rasporedi?

- Ne može, kako se meni čini... Na četiri hiljade kvadratnih kilometara našega sreza, sa našim nezgodama, mećavama, radnim vremenom, ja ne vvdim mogućnost da se po svima mestima pruži lekarska pomoć. I uopšte, ne verujem u medicinu.

- Dopustićeš, to nije tačno... Ja ću ti navesti hiljadu primera... A škole? - Šta će škole?

- Šta to govoriš! Zar se može sumnjati u korist od obrazovanja?

Ako je dobro za tebe, onda je dobro za svakoga. Konstantin Ljevin se osećao moralno pritisnut uza zid, i stoga pade u vatru i iskaza nehotice glavni uzrok svoje ravnodušnosti prema opštoj stvari.

- Može biti da je sve to i dobro, ali zašto da se ja brinem o ustanovi medicinskih stanica kojima se ja nikad neću koristiti; i škola, u koje svoju decu neću slati, u koje ni seljaci neće da šalju svoju decu, i još i nisam sasvim načisto da li ih i treba slati? - reče.

Sergija Ivanoviča trenutno zadivi ovaj neočekivani pogled na stvar, ali on odmah sastavi nov plan za napad.

Poćuta, izvadi jednu udicu, baci je u vodu, i osmejkujući se obrati se bratu.

Ali dopusti... Pre svega, medicinska stanica je potrebna. Vidiš, mi smo zbog Agafje Mihailovne slali po zemskog lekara.

- Ja mislim da će joj ruka ostati kriva.

- To je još pitanje... A zatim, pismen seljak, radnik, mnogo ti je potrebniji i korisniji.

- Ne, pitaj koga hoćeš - odlučno odgovori Konstantin Ljevin - pismen seljak, kao radnik, mnogo je gori. Puteve ne umeju da poprave, a most, tek ga sagrade, raskradu ga.

- Uostalom - namrštivši se reče Sergije Ivanovič nije voleo protivurečnosti, a osobito takve koje neprestano skaču s jednog predmeta na drugi, i bez svake veze unose podatke, tako da čovek ne zna na šta da odgovara – uostalom, stvar nije u tome. Dopusti. Priznaješ li da je obrazovanje blago za narod?

- Priznajem - reče Ljevin iznenada, i odmah pomisli da nije kazao ono što misli. Osećao je da će mu, ako to prizna, biti dokazano da govori koješta, i da to što govori nema nikakva smisla. Kako će mu to biti dokazano, nije znao, znao da će mu to nesumnjivo logički biti dokazano, i čekao je taj dokaz.

Dokaz je bio mnogo prostiji nego što je očekivao Konstantin Ljevin.

- Ako priznaješ da je blago - reče Sergije Ivanovič - onda ti, kao pošten čovek, ne možeš ne voleti, i ne biti naklonjen tome poslu, te prema tome ne možeš ne želeti da radiš na njemu.

- Ali ja još ne priznajem da je taj posao dobar – reče Konstantin Ljevin pocrvenevši.

- Kako? Pa sad si rekao...

- To jest, ne priznajem ni da je dobar, ni da je mogućan. - To ne možeš znati, kad nisi učinio nikakav napor.

- Ali pretpostavimo - reče Ljevin, mada to nikako nije pretpostavljao - pretpostavimo da je sve to tako, ja ipak ne vidim razlog zašto da se ja o tome brinem.

- To jest, kako?

- Kad smo već počeli da razgovaramo, objasni mi s filozofskog gledišta - reče Ljevin.

- Ne razumem našto će tu filozofija - reče Sergije Ivanovič, kako se Ljevinu učini, takvim tonom kao da nije priznavao bratu pravo da može govoriti o filozofiji. To razgnevi Ljevina.

- Evo našto! - žesteći se reče on. - Ja mislim da je pokretač svih naših radnja ipak lična sreća. Ja, kao plemić, u sadašnjim zemskim ustanovama ne vidim ništa što bi podržavalo moje lično blagostanje. Putevi nisu bolji i ne mogu biti bolji; moji konji voze me i po rđavima. Doktor i medicinska stanica meni nisu potrebni. Primiritelni sudija mi nije potreban - nikada mu se ne obraćam, i neću mu se obraćati. Škole, ne samo da mi nisu potrebne, nego su čak i štetne, kao što sam ti govorio. Zemske ustanove za mene su prosto jedna obaveza: da plaćam po osamnaest kopjejaka po hektaru, da idem u varoš, da me noću jedu stenice, i da slušam svakojake besmislice i gadosti, a lični me interes na to ne goni.

- Dopusti - prekide ga, smeškajući se, Sergije Ivanovič - lični interes nije nas gonio da radimo na oslobođenju seljaka, a mi smo radili.

- Ne! - žesteći se sve više prekide ga Konstantin. - Oslobođenje seljaka bila je sasvim druga stvar. Tu je bilo ličnog interesa. Hteli smo da zbacimo sa sebe jaram koji je pritiskivao sve nas, dobre ljude. Ali biti odbornik[87], raspravljati o tom koliko je čistača potrebno, i kako treba sprovesti cevi u varoši gde ja ne živim; biti porotnik i suditi seljaku koji je ukrao šunku, i šest sati slušati kojekakve besmislice koje trućaju branioci i državni tužioci; slušati kako predsednik pita moga Aljošu - zvekana: »Priznajete li vi, gospodine optuženi, fakt krađe šunke?« - »A?«

Konstantin Ljevin, udaljivši se od predmeta, poče predstavljati predsednika i Aljošu zvekana; njemu se činilo da se sve to odnosi na stvar.

Sergije Ivanovič sleže ramenima.

- Pa šta hoćeš time da kažeš?

- Hoću da kažem to da ću prava koja se tiču mene... dodiruju moje interese, štititi uvek svom snagom; ja sam i onda, kad su kod nas studenata vršili premetačine, i kad su žandarmi čitali naša pisma, bio gotov da svom snagom štitim ta prava, da branim svoja prava na obrazovanje i slobodu. Ja razumem vojnu obavezu koja se tiče sudbine moje dece, braće, i mene samog; gotov sam da razmišljam o onom što se mene tiče; ali da mislim na šta idu četrdeset hiljada opštinskog novca, ili suditi Aljoši zvekanu - to ne razumem, i ne mogu.

Konstantin Ljevin govorio je tako kao da se provalila brana njegovih reči. Sergije Ivanovič se osmehnu.

- A kad se sutra budeš sudio: hoće li ti biti prijatnije da ti sude po staroj krivičioj uredbi?

- Ja se neću suditi. Nikoga neću zaklati, niti mi to treba. A što se tiče naših zemskih ustanova i svega toga - nastavi on preskačući na sasvim drugo pitanje - sve to liči na brezove grane koje zabadamo o Trojičin - danu, da tobož liči na šumu koja sama niče u Evropi; ne, ja ne mogu usrdno zalivati te brezove grane, ni verovati u njih.

Sergije Ivanovič samo sleže ramenima, izražavajući time divljenje otkuda se sad pojaviše u njihovoj premirci i te brezove grane, premda je odmah razumeo šta je brat tim hteo da kaže.

- Dopustićeš da se tako ne može suditi - primeti on. Ali Konstaitin Ljevin je hteo da opravda nedostatak koji je u sebi osećao, to jest, svoju ravnodušnost prema opštem dobru, i nastavi:

- Ja mislim - reče Konstantin - nikakav posao ne može biti trajan ako nema osnova u ličnom interesu. To je opšta istina filozofska - reče, i odlučno ponovi reč filozofska, kao da time želi da pokaže da i on, isto tako kao i svaki drugi, ima prava da govori o filozofiji.

Sergije Ivanovič još se jedanput osmehnu. »I on ima tako neku svoju filozofiju, koja ima da služi njegovim sklonostima«, pomisli on.

- Što se tiče filozofije, to ostavi - reče on. - Glavna zadaća filozofije svih vekova bila je baš u tome da se nađe neophodna veza koja postoji među ličnim i opštim interesom. Ali to se ne odnosi na stvar; a odnosi se na stvar to što smatram za potrebno da ispravim tvoje poređenje. Brezice nisu pozabadane, nego su neke zasađene, a neke posejane, i s njima treba biti obazriv. Samo oni narodi imaju budućnosti, samo se oni narodi mogu nazvati istorijskima, koji umeju da osećaju ono što je važno i značajno u njihovim ustanovama, i koji to cene.

Sergije Ivanovič prenese pitanje u oblast filozofsko - istorijsku, nepristupačnu Konstantinu Ljevinu, i pokaza mu svu netačnost njegovih pogleda.

- Što se pak tiče toga da se to tebi ne sviđa, oprostićeš mi - to je naša ruska lenost i gospodstvo; a ja sam uveren da je to kod tebe privremena zabluda, koja će proći.

Konstantin je ćutao. Osećao je da je potučen na svima linijama, ali je u isto vreme osećao da ono što je on hteo da kaže, njegov brat nije razumeo. Ali nikako nije znao zašto je bratu to nerazumljivo; da li zato što on, Konstantin, nije umeo jasno da kaže ono što je hteo; ili zato što brat nije hteo ili nije mogao da ga razume. Ali se dalje nije upuštao u te misli, i, ne odgovarajući bratu, zamisli se u sasvim drugoj, ličnoj stvari.

Sergije Ivanovič zamota poslednju udicu, odreši konja, i oni odoše.


4.


Lična stvar koja je zanimala Ljevina za vreme razgovora s bratom bila je ova: Kad je prošle godine došao jedanput na livadu za vreme kosidbe, i naljutio se na nadzornika, Ljevin je upotrebio bio svoje sredstvo za umirenje - uzeo od seljaka kosu i počeo kositi.

Taj rad toliko mu se tada svideo, da se nekoliko puta laćao kose i kosio; pokosio je celu livadu pred kućom, a ove godine, još u početku proleća, sastavio je plan - da kosi sa seljacima po čitave dane. Ali od bratovog dolaska na selo, bio je u nedoumici: da li da kosi, ili ne? Bilo ga je stid da ostavlja brata samog po čitave dane, a i bojao se da mu se brat ne bi smejao za to. Ali kad prođe po livadi, i kad se seti utisaka od kosidbe, on se gotovo odluči da kosi. Posle razdražljivog razgovora s bratom, opet se seti te svoje namere.

»Potrebno je fizičko kretanje, inače će mi se karakter sasvim iskvariti«, pomisli, i reši se da kosi, iako će to biti nezgodno pred bratom i narodom.

Pred veče, Konstantin Ljevin ode u kancelariju, načini raspored rada, i posla momke da za sutra pozovu kosače da kose Kalinovu livadu, najveću i najbolju.

- I molim vas, pošaljite moju kosu Titu da je okuje; i da je ponese sutra na livadu; možda ću i ja kositi - reče, starajući se da se ne zastidi.

Nadzornik se osmehnu i reče:

- Razumem.

Uveče, za vreme čaja, Ljevin kaza to i bratu.

- Čini se da je nastalo lepo vreme - reče on. - Sutra počinjemo kositi.

- Ja veoma volim taj rad - reče Sergije Ivanovič.

- Ja ga strašno volim. Nekad sam i ja kosio sa seljacima, a i sutra hoću da kosim, ceo dan.

Sergije Ivanovič podiže glavu i radoznalo pogleda u brata. - To jest, kako? Zajedno sa seljacima, ceo dan?

Jest, to je vrlo prijatno - reče Ljevin.

- To je odlično kao telesno vežbanje, samo, mučno da ćeš moći izdržati - bez svakog podsmeha reče Sergije Ivanovič.

- Probao sam. U početku je teško, ali posle se čovek ukoreni. Mislim da neću izostajati...

- Dobro! Ali reci mi kako seljaci gledaju na to? Sigurno se podsmevaju: šta to gospodin izvodi.

- Ne, ne bih rekao: to je tako prijatan, ali i težak rad u isto vreme, da se nema kad misliti.

- A kako ćeš s njima ručati? Nezgodno je da ti se tamo šalje francusko vino i pečena ćurka.

- Ja ću, dok se oni odmaraju, doći kući na ručak.

Sutradan Konstantin Ljevin ustade ranije nego obično, ali ga domaći poslovi zadržaše, i kad stiže na livadu, kosači su već bili isterali po jedan otkos.

Još sa brega video se u nizini osenčeni i već pokošeni deo livade, sa sivkastim otkosima i crnim gomilicama kaftana koje su kosači poskidali na mestu gde su prvo kosili.

Ukoliko se više primicao, utoliko se jasnije pred njim ocrtavao otegnuti niz seljaka, nekih u kaftanima, a nekih u košuljama, koji su išli jedan za drugim, ali različno mahali kosama. Ljevin ih nabroja četrdeset i dvojicu.

Lagano su se kretali po neravnoj nizini livade, gde je bila stara brana. Ljevin poznade neke svoje seljake. Tu je bio starac Jermilo, u vrlo dugačkoj beloj košulji, koji je mahao kosom pognut; tu je bio mladi Vaska, bivši kočijaš Ljevinov, koji se zaletao u svaki nov red. Tu je bio i Tit, učitelj Ljevinov u košenju, mali mršav seljak. On je, ne sagibajući se, napredovao, i čisto igrajući se kosom odsecao svoj široki otkos.

Ljevin siđe s konja, priveza ga pored, puta, i srete se s Titom koji izvadi iz žbuna drugu kosu i pruži je Ljevinu.

- Gotova je, gospodine; prosto brije. Kosi sama - reče Tit skidajući s osmejkom kapu i pružajući kosu.

Ljevin uze kosu i poče je odmeravati. Znojavi i veseli kosači isteraše otkose, i jedan za drugim iziđoše na put, smeškajući se, da se pozdrave s gospodinom. Svi su ga posmatrali, ali niko ništa nije govorio sve dok ne iziđe na put visoki starac sa naboranim ćosavim licem, u bluzi od ovčije kože, i dok se on ne obrati Ljevinu;

-Pazi, gospodine; kad se uhvatiš u kolo, moraš igrati! - reče on, i Ljevin ču uzdržan smeh među kosačima.

- Staraću se da ne izostanem - reče Ljevin, i stade iza Tita čekajući vreme da počne.

- Gledaj šta ćeš - ponovi starac.

Tit odmače, i Ljevin pođe za njim. Trava je kraj puta bila niska, i Ljevin, koji odavno nije kosio, a i zbunjen pogledima upravljenim u njega, nije u prvi mah dobro kosio mada je jako mahao. Iza njega se čuše glasovi:

- Nije kosa dobro nasađena, ručica je visoka; pazi kako mora da se saginje - reče jedan.

- Nalegni više na peticu - reče drugi.

- Ne mari ništa, ide polako - reče starac. - Pazi ga, ode... Širok otkos uzimaš, umorićeš se... Domaćin, nema se šta reći, svoju kuću kući! Vi’š, ostavlja travu među redovima! Za to bi neko od naših dobio po leđima.

Naiđoše na mekšu travu, i Ljevin, slušajući ali ne odgovarajući, iđaše za Titom starajući se da kosi što može bolje. Prošli su oko sto koraka.

Tit je stalno odmicao ne zaustavljajući se i ne pokazujući nimalo umora; ali Ljevin osećaše strah da neće izdržati, tako se umorio.

Osećao je da izmahuje poslednjom snagom, i rešio da zamoli Tita da stane. Ali se u tom trenutku Tit sam zaustavi, saže se, uze trave, obrisa kosu i poče je oštriti. Ljevin se ispravi uzdahnuvši, obazre se. Pozadi njega išao je mužik isto tako sustao; i ne došavši do Ljevina, zastade, i poče oštriti kosu. Tit naoštri kosu i svoju i Ljevinovu, pa krenuše dalje.

Po drugi put se desi isto. Tit je išao: izmah za izmahom, ne zastajući i bez umora. Ljevin je išao za njim trudeći se da ne izostane, ali mu je bilo teže i teže; zastajao je za trenutak kad bi osetio da više nema snage, ali se u istom trenutku i Tit zaustavljao i kose oštrio.

Tako su isterali prvi otkos. Taj dugi otkos učinio se Ljevinu osobito težak; a kad je otkos bio isteran, i kad se Tit, zabacivši kosu na rame, laganim korakom počeo vraćati preko pokošenog reda, gazeći po tragovima svojih potpetica, Ljevin pođe isto tako preko svoga otkosa; i premda mu se znoj slivao niz lice i kapao s nosa, i sva leđa mu bila mokra kao da je izišao iz vode - osećao se vrlo dobro. Osobito ga je radovalo što je sad znao da će izdržati.

Zadovoljstvo mu je bilo zagorčano samo tim što otkos nije bio lep. »Manje ću zamahivati rukom, više celim telom«, mislio je, sravnjujući Titov kao pod konac izvedeni otkos sa svojim razbacanim i neravnim otkosom.

Prvi otkos Tit je, kao što je Ljevin video, terao osobito brzo, verovatno želeći da oproba gospodina; a i otkos je bio dugačak. Sledeći otkosi bili su već lakši, ali Ljevin je ipak morao da napreže svu snagu da ne bi zaostao iza seljaka.

On nije ništa mislio, ništa želeo, osim jedno: da ne izostane od seljaka, i da uradi posao što može bolje. Čuo je samo fijuk kosa; video pred sobom pravu priliku Titovu koja se udaljavala; izdubljen polukrug otkosa; travu i cvetne krunice koje su se lagano i talasasto povijale oko oštrice kose; i, još dalje pred sobom - svršetak otkosa gde nastaje odmor.

Odjednom, ne znajući šta je to ni otkuda dolazi, on usred rada oseti prijatnu hladnoću po vrelim i oznojenim plećima. Pogleda u nebo dok su oštrili kose. Naišao nizak težak oblak i počela padati krupna kiša. Neki kosači odoše po kaftane i obukoše ih; drugi pak, isto kao i Ljevin, samo radosno podizahu ramena pod prijatnim rashlađenjem.

Isteraše još nekoliko otkosa. Bilo ih je dugačkih, kratkih, sa lepom i sa rđavom travom. Ljevin je izgubio svaki pojam o vremenu, i nikako nije znao da li je rano ili dockan. U njegovom radu nastade promena koja mu pružaše ogromnu nasladu. Usred njegovog rada bilo je trenutaka kad je zaboravljao šta radi, kad mu je bilo lako, i baš u tim trenucima je njegov otkos ispadao gotovo isto tako dobar i ravan kao i Titov. A čim bi se setio šta radi, i čim bi se počeo starati da rad uradi bolje, odmah je osećao svu težinu rada i otkos je ispadao rđav.

Pošto istera još jedan otkos, htede opet da se vrati, ali Tit zastade, pođe starcu i reče mu nešto tiho. Obojica pogledaše u sunce. »O čemu li govore, i zašto ne počinju?« pomisli Ljevin ne dosećajući se da kose već puna četiri sata, i da je vreme da se doručkuje.

- Da doručkujemo, gospodine - reče starac.

- Zar je vreme? Hajde, doručkujte.

Ljevin dade kosu Titu, i zajedno sa seljacima koji krenuše svojim kaftanima za hleb, uputi se, preko kišom orošenih otkosa pokošenog prostora, svome konju. Sad je tek video da nije izabrao zgodno vreme i da mu je seno pokislo.

- Pokvariće mi kiša seno - reče.

- Ne mari ništa, gospodine; po kiši kosi, a po suncu plasti! - reče starac. Ljevin odreši konja i pođe kući da doručkuje.

Sergije Ivanovič tek beše ustao. Pošto popi kafu, Ljevin se vrati na livadu pre no što je Sergije Ivanovič uspeo da se obuče i iziđe u trpezariju.

5.


Posle doručka, Ljevin nije više kosio na pređašnjem mestu, nego između starca - šaljivčine, koji ga je pozvao da mu bude komšija, i mladog seljaka, jesenas oženjenog, koji je prvi put došao da kosi.

Starac, držeći se pravo, napredovao je odmereno, široko pomicao iskrivljene noge, i tačnim i odmerenim kretanjem koje ga očevidno nije stajalo više truda nego mahanje rukama u hodu, kao igrajući se slagao ravan i visok otkos. Baš kao da ne kosi on, nego sama oštra kosa koja je fijukala po sočnoj travi.

Pozadi Ljevina išao je mladi Miška. Njegovo lepuškasto, mlado lice, obavijeno po kosi gužvom sveže trave, grčilo se od usiljavanja; ali čim bi ko pogledao u njega, on se osmejkivao. Činilo se, pre je gotov da umre nego da prizna da mu je teško.

Ljevin je išao između njih dvojice. Po najvećoj vrućini, kosidba mu nije teško padala. Znoj koji ga je oblivao rashlađivao ga je, a sunce, koje ga je peklo po leđima, glavi i do laktova golim rukama, pridavalo je čvrstinu i upornost u radu; i sve češće su mu dolazili oni trenuci nesvesnog stanja, kad je mogao ne misliti o onome što radi.

Kosa je kosila sama za sebe. To su bili srećni trenuci. Još su radosniji bili trenuci kad bi starac, prilazeći reci gde su se svršavali otkosi, brisao mokrom gustom travom kosu, ispirao njen čelik u svežoj rečnoj vodi, i zahvativ u vodiru vode počastio Ljevina.

- Dede malo moga kvasa! Je li dobar? - govorio je namigujući.

I zaista, Ljevin nikad nije pio bolje piće nego što je bila ta mlaka voda po kojoj su plivali komadići zelene trave, i sa ukusom zarđalog vodira od lima. A zatim bi nastajala prijatna lagana šetnja, s rukom na kosi, kad je bilo mogućno izbrisati znoj, dahnuti punim grudima, i pregledati ceo otegnuti niz kosača, i sve što se radi unaokolo, u šumi i u polju.

Što je više Ljevin kosio, to je češće osećao trenutke zanosa kad više nisu ruke upravljale kosom, nego je kosa uvodila u pokret celo svesno i puno



života telo, a rad, kao nekom čarobnom rukom, bez misli o njemu, pravilno se i tačno radio sam od sebe. To su bili zaista blaženi trenuci.

Teško je bilo samo onda kad je trebalo prekinuti ovo nesvesno kretanje, i misliti; kad je trebalo kositi oko kakvog panjića ili neoplevljenog štavlja. Starac je to radio lako. Kad je naišao na panjić, on bi menjao pokret, i, čas vrhom kose, čas peticom podbijao panjić kratkim udarcima sa dve strane. A radeći to, razgledao je i posmatrao sve što se pred njim pojavljivalo; čas bi otkinuo neku jagodu, i pojeo je ili ponudio Ljevinu; čas bi odbacio vrhom kose grančicu; čas pronašao prepeličino gnezdašce iz kojega je ispod same kose izletela ženka; čas bi hvatao zmiju koja bi se desila na putu, i podižući je kosom kao na viljušci, pokazivao je Ljevinu i bacao u stranu.

I Ljevinu i mdadom seljaku iza njega bile su teške promene u kretanju. Udese jedno napregnuto kretanje obojica, svojski rade, ali nisu u stanju da menjaju kretanje i da u isto vreme posmatraju ono što je pred njima.

Ljevin nije zapažao kako vreme prolazi. Da su ga upitali koliko dugo kosi, on bi rekao: pola sata - međutim je već bilo vreme ručku. Kad isteraše otkos, starac skrenu pažnju Ljevinu na devojčice i mališane koji su dolazili sa raznih strana, i jedva se videli dok su se kroz travu i putem primicali kosačima, donosili zavežljaje s hlebom i krčage s kvasom[88] zapušene krpama, koji su im istezali mišice.

- Pogledajte kako mile bubice! - reče starac pokazujući na decu, i pogleda ispod ruke u sunce.

Isteraše još po dva otkosa i starac stade.

- E, gospodine, treba da se ruča! - reče odlučno. I došavši do reke kosači se uputiše, preko otkosa, ka kaftanima gde su, očekujući ih, sedela deca što su donela ručak. Seljaci se iskupiše - daljni pod svojim kolima, a bliži pod rakitinim žbunom na koji nabacaše trave.

Ljevin sede s njima, nije hteo da ide.

Svako ustezanje pred gospodinom beše već odavno iščezlo. Spremali su se da ručaju. Jedni su se umivali, momčadija se kupala u reci, drugi su pripremali mesto za odmor, drešili torbe s hlebom i otvarali krčage s kvasom. Starac nadrobi u činiju hleba, izgnječi ga drškom od kašike, nasu vode iz vodira, naseče još hleba, posoli ga, i okrenuvši se istoku poče da se moli bogu.

- Dela, gospodine, uzmi od moje ćurke - reče on i sede na kolena kraj činije.

Ćurka je bila tako ukusna da se Ljevin predomisli i ne ode kući na ručak. Ručao je sa starcem, i upustio se s njim u razgovor o njegovim domaćim stvarima uzimajući u njima najživlje učešće, i pričajući mu o svojim stvarima i okolnostima koje su starca mogle interesovati. Osećao je da je bliži njemu nego bratu, i nehotice se smeškao od nežnosti koju je osećao prema ovome čoveku. Kad je starac ustao, pomolio se bogu, i legao tu pod žbunom metnuvši trave pod glavu, Ljevin učini isto, i bez obzira na uporne i dosadne muve i bubice koje su golicale njegovo oznojeno lice i telo, zaspa odmah, i probudi se tek kad sunce pređe na drugu stranu žbuna i poče da ga dohvata. Starac se odavno beše probudio i sedeo je i stezao okov na kosama momčadije.

Ljevin pogleda oko sebe i ne poznade mesto. Tako se sve beše promenilo. Ogroman prostor livade pokošen, i sija osobitim novim sjajem svojih već mirisavih otkosa, pod kosim večernjim sunčanim zracima. Okošeno i žbunje kraj reke, a sama reka, koja se ranije nije videla, sad vijuga i sija kao čelik. Ljudi se kreću i ustaju. Uspravni bedem trave na nekošenom mestu na livadi; jastrebovi što se vijaju nad pokošenom livadom; sve je to nešto sasvim novo. Kad se pribra, Ljevin poče ceniti koliko je pokošeno, i koliko se još danas može uraditi.

Bilo je urađeno neobično mnogo sa četrdeset i dva radnika. Cela velika livada, koju je ranije dva dana kosilo trideset kosa, bila je već pokošena. Ostali su još nepokošeni uglovi sa kratkim otkosima. Ali Ljevin je hteo da pokosi toga dana što je mogućno više, i bilo mu je krivo što sunce tako brzo zalazi. On nije osećao nikakav umor; želeo je samo da što brže i što više uradi.

- Je li, kako misliš, da li ćemo još pokositi Maškin vrh? - reče on starcu.

- Kako bog da, sunce je nisko... hoće li biti rakije za momčadiju?

Za vreme užine, kad opet sedoše i pušači pripališe duvan, starac objavi kosačima, »ako se Maškin vrh pokosi, biće rakije«.

- Kako da ne pokosimo! Počinji, Tite! Sad ćemo ga slistiti! Naješćeš se noćas. Polazi! - začuše se glasovi, i kosači, jedući u hodu, pođoše.

- A sad, momci, držite se dobro! - reče Tit i gotovo trkom pođe napred.

- Beži, beži! - govorio je starac hitajući za njim i sustižući ga lako. - Čuvaj noge! Poseći ću ih!

I mladići i starci kosili su tako brzo kao da su se utrkivali. Ali uza svu žurbu, nisu kvarili travu, otkosi su se slagali tačno i ravno. Zaostalo parče u uglu bilo je slišćeno za pet minuta. Još su poslednji kosači terali svoje otkose, kad prvi već prebaciše kaftane preko ramena i uputiše se Maškinom vrhu.

Sunce se već spuštalo ka drveću kad kosači, kuckajući brusovima, uđoše u šumsku jaružicu Maškinog vrha. Trava je stizala do pojasa u sredini vrtače, 

bila nežna i meka, kitnjasta, mestimice prošarana cvetićima Jovana i Marije.

Posle kratkog savetovanja: da li da se kosi duž ili popreko - Prohor Jermilin, takođe čuveni kosač, ogroman, crnomanjast seljak, pođe napred. On istera otkos, povrati se natrag, i razmahnu - i svi počeše da se ravnaju prema njemu idući pod brdo po vrtači, i na brdo, pod samu ivicu šume. Sunce zađe za goru; rosa je već bila pala; samo su kosači na brdu bili u suncu, a u dolini, po kojoj se dizala para, išlo se po svežoj rosnoj hladovini. Rad je ključao.

Mirisava trava, podsecana uz sočne zvuke, slagala se u visoke otkose. Kosači, sabijeni u gomili usled kratkih otkosa, kuckali su sa sviju strana vodirima i zveckali dodirima kosa ili udarom brusa o kosu, i sa veselim uzvicima gonili jedan drugog na življi rad.

Ljevin je išao, kao i pre, između mladića i starca. Starac, u bluzi od ovčje kože, bio je sve isto veseo, šaljiv i slobodan u kretanju. U šumi se neprestano nailazilo na nabrekle u sočnoj travi pečurke, koje su kose presecale. Ali starac, kad god bi naišao na pečurku, saginjao se, uzimao je i ostavljao u nedra. »Još jedan poklon babi«, govorio je uz to.

Iako je bilo lako kositi mokru i slabu travu, teško je bilo peti se i spuštati po strmim nizbrdicama jaruge. Ali starcu to nije smetalo. Mašući jednako kosom, lagano se peo uz strmen sitnim, čvrstim koracima svojih u velike pletene opanke obuvenih nogu, i premda se tresao celim telom, i opuštenim niže košulje čakširama, nije na putu ostavljao nijednu travčicug nijednu pečurku, i sve jednako se šalio s kosačima i s Ljevinom. Ljevin je išao za njim, i često mislio da će nasigurno pasti pentrajući se s kosom na tako strm brežuljak gde se i bez kose teško moglo peti; ali uspinjao se, i dalje radio. Osećao je da ga nekakva spoljašnja snaga pokreće. 

6.


Maškin vrh pokosiše, dovršiše poslednje otkose, obukoše kaftane i veselo pođoše kući. Ljevin pojaha konja, i oprostivši se sa seljacima pođe i sam kući. Kad je bio na brdu, osvrnu se, ali seljake nije mogao više videti u magli koja se podizala u nizini; samo su se čuli veseli, grubi glasovi, kikot i zveka kosa pri dodirima.

Sergije Ivanovič odavno je već bio ručao, pio ledenu limunadu u svojoj sobi, i razgledao novine i časopise tek dobivene s pošte, kad Ljevin ulete u njegovu sobu, zamršene kose, prilepljene znojem za čelo, i pocrnelih i mokrih leđa i grudi i veselo kliknu:

- Mi pokosismo celu livadu! Ah! kako je lepo divno! a kako si ti proveo? - govorio je Ljevin sasvim zaboravivši jučerašnji neprijatan razgovor.

- Bože Gospode! Na šta to ličiš! - reče Sergije Ivanovič, u prvom trenutku nezadovoljan pogledavši u brata. - Ta zatvaraj, zatvaraj brže vrata! - dreknu on. - Sigurno ih je pustio najmanje deset!

Sergije Ivanovič nikako nije trpeo muve, brižljivo je zatvarao vrata, i otvarao prozore na svojoj sobi samo noću.

- Bogami, nisam nijednu! A ako sam ih pustio, ja ću ih i pohvatati. Nećeš verovati kakvo je to uživanje! Kako si ti proveo dan?

- Ja, lepo. A zar si ti ceo dan kosio? Mora da si gladan kao vuk. Kuzman ti je sve spremio.

- Ne, nisam gladan. Jeo sam tamo. Nego idem da se umijem.

- Idi, idi, ja ću sad za tobom - reče Sergije Ivanovič mašući glavom i posmatrajući brata. - Idi, idi brzo - dodade smešeći se, i pokupivši knjige spremi se da pođe. Odjednom se razveselio, i ne bi sad nikako hteo da se rastaje s bratom. - Gde si bio kad je padala kšpa?

- Kakva kiša! Tek malo proprskala... Odmah ću doći. Dakle, lepo si proveo dan? Vrlo dobro! - I Ljevin ode da se presvuče.

Kroz pet minuta braća su bila u trpezariji. Iako se Ljevinu činilo da ne može jesti, i da seda za sto samo da ne bi uvredio Kuzmana, ipak, kad uze jesti, ručak mu se učini izvanredno ukusan. Sergije Ivanovič ga je posmatrao smešeći se.

- Ah, jest, imaš jedno pismo - reče on. - Kuzmane, donesi ga, molim te, ozdo. Samo pazi, zatvaraj vrata!

Pismo je bilo od Oblonskog. Ljevin ga pročita glasno. Oblonski je pisao iz Petrograda: »Dobio sam pismo od Doli, ona je u Jergušovu, i poslovi joj ne idu kako treba. Otidi, molim te, do nje, pomozi joj savetom, ti sve znaš. Ona će se tako radovati da te vidi. Sirotica, potpuno je sama. Tašta sa ostalima još je u inostranstvu«.

- Divota! Baš ću otići do njih - reče Ljevin. - Mogli bismo zajedno. Ona je tako krasna žena. Hoćeš li?

- A jesu li tu blizu?

- Trideset kilometara. Možebiti i svih četrdeset, ali put je odličan. Divno ćemo putovati.

- Milo mi je - reče Sergije Ivanovič smešeći se neprestano.

Izgled mlađega brata neposredno je izazivao u njemu veselost.

- Ali apetit imaš! - reče, gledajući njegovo nad tanjirom nagnuto mrko - crveno - preplanulo lice i vrat.

- Odlično! Nećeš verovati kako je to koristan režim protiv svake budalaštine. Obogatiću medicinu novim terminom: Arbeitskur.[89]

- Tebi, čini mi se, to nije potrebno.

- Da, ali raznim nervoznim bolesnicima.

- Jest, to bi trebalo ispitati. A znaš li da sam i ja hteo da dođem na livadu, da vidim kakav izgledaš, ali vrućina je bila tako nesnosna da nisam otišao dalje od šume. Posedeo sam malo, pa kroz šumu iziđoh u selo, sretoh tvoju dadilju, i ispitivao sam je šta seljaci misle o tebi. Kako sam razumeo, oni ti ne odobravaju. Ona kaže: »to nije gospodski posao«. Uopšte, meni se čini da su u narodnim pojmovima strogo određeni pojmovi u pogledu poznate, kako oni kažu »gospodske«, delatnosti. Oni ne dopuštaju da gospoda izlaze iz okvira koji je po njihovim pojmovima određen za njih.

- Možebiti; ali kosidba je bila zadovoljstvo kakvo ja nikad u životu nisam imao. I tu nema ničega rđavog. Zar nije tako? - odgovori Ljevin. - Šta da radim ako se njima ne sviđa. Uostalom, ja mislim da je sve to dobro. A?

- Uopšte - nastavi Sergije Ivanovič - ti si, kako vidim, zadovoljan ovim danom. 

Veoma zadovoljan. Pokosili smo celu livadu. A s kakvim sam se osobitim starcem tamo sprijateljio! Ne možeš ni zamisliti kako je to divan starac.

- Zadovoljan si dakle ovim danom. I ja takođe. Pre svega, rešio sam dva zadatka na šahu, od kojih je jedan veoma zanimljiv - rešava se pionom. Pokazaću ti. A zatim, mislio sam o našem jučerašnjem razgovoru.

- Šta? O jučerašnjem razgovoru? - reče Ljevin blaženo žmirkajući i duvajući posle svršenog ručka, ali nikako nije mogao da se seti kakav je bio taj jučerašnji razgovor.

- Ja nalazim da ti unekoliko imaš pravo. Nesuglasica među nama dvoma sastoji se u tome što ti kao pobudu stavljaš lični interes, a ja mislim da interesi za opšte dobro moraju postojati u svakom čoveku koji stoji na izvesnom stupnju obrazovanja. Možebiti da si u pravu kad tvrdiš da bi materijalno zainteresovana delatnost bila povoljnija. Uopšte, ti si priroda suviše primesautiere,[90] kako kažu Francuzi; ti hoćeš ili strasno energičnu delatnost, ili ništa.

Ljevin je slušao brata, i apsolutno ništa nije razumevao, i nije ni hteo da razume. Bojao se samo da mu brat ne postavi pitanje po kojem bi se videlo da ga nije slušao.

- Tako je to, prijane - reče Sergije Ivanovič hvatajući brata za rame.

- Da, razume se. Da. Ja i ne ostajem pri svom mišljenju - odgovori Ljevin sa detinjskim osmehom krivca. »Oko čega li sam se to prepirao?« mislio je. »Razume se, i ja sam u pravu i on je u pravu, i sve je lepo i krasno. Valja još otići u kancelariju da se naredi šta treba.« On ustade protežući se i smešeći se.

Sergije Ivanovič takođe se osmehnu.

- Ako hoćeš da prošetamo, hajdemo zajedno - reče, ne želeći da se rastaje s bratom od koga se širila bodrost i svežina. - Hajdemo, svratićemo i u kancelariju, ako je to potrebno.

- Ah, Gospode! - dreknu Ljevin tako jako da se Sergije Ivanovič uplaši.

- Šta je, šta ti je?

- Šta je sa rukom Agafje Mihailovne? - reče Ljevin udarivši se po glavi. - Ja sam zaboravio na nju.

- Mnogo je bolje.

- Ipak ću trknuti do nje. Dok ti metneš kapu na glavu, ja ću se već vratiti. I on potrča niz stepenice grmeći potpeticama kao čegrtaljka.

7.


Kad je Stepan Arkadijevič otputovao u Petrograd da izvrši najprirodniju i najpotrebniju obavezu, poznatu svima činovnicima, bez koje je nemogućno služiti - to jest, da podseti one u ministarstvu na sebe - i dok se uz vršenje te obaveze, pošto je uzeo gotovo sav novac iz kuće, veselo provodio na trkama i po letnjikovcima, i Doli je otputovala s decom na selo - da bi koliko - toliko smanjila rashode. Otputovala je u svoje, u miraz joj dato selo Jergušovo, u ono selo gde je proletos bila prodata šuma, i koje se nalazilo na pedeset kilometara od Pokrovskog, sela Ljevinovog.

Velika kuća u Jergušovu već je odavno dotrajala; jedno njeno krilo knez je nekada dozidao i povećao. To krilo, pre dvadeset godina, kad je Doli bila dete, bilo je spretno i prostrano, mada je, kao i sva krila, bokom bilo okrenuto jugu prema aleji za izlazak iz kuće. Ali sad je i to krilo bilo staro i trošno. Kad je Stepan Arkadijevič išao proletos da prodaje šumu, Doli ga je molila da pregleda kuću i da naredi da se opravi što treba. Stepan Arkadijevič koji se, kao i svi krivi muževi, veoma brinuo o ženinim udobnostima, sam je pregledao kuću i naredio da se uradi sve što je, po njegovom mišljenju, bilo potrebno. Po njegovom mišljenju trebalo je sam nameštaj ponovo prevući kretonom, obesiti zavese, očistiti vrt, napraviti mostić pri jezercetu, posaditi cveće; ali je zaboravio mnoge druge potrebne stvari čiji je nedostatak docnije mučio Darju Aleksandrovnu.

Iako se Stepan Arkadijevič starao da bude brižljiv otac i muž, nikako mu nije išlo u glavu da ima ženu i decu. Držao se bećarskih navika, i samo se prema njima upravljao. Kad se vratio u Moskvu, s ponosom objavi ženi da je sve pripremljeno, da je kuća kao neka fina igračka, i da joj on savetuje da se preseli. Odlazak ženin na selo bio je u svakom pogledu vrlo prijatan Stepanu Arkadijeviču: i za decu je zdravije, i rashoda je manje, i on je slobodniji. Darja Aleksandrovna smatrala je letnje bavljenje na selu kao neophodno za decu, osobito za devojčicu koja se nikako nije oporavljala posle šarlaha, a prilikom za sebe da se izbavi sitnih poniženja, sitnih dugova drvaru, ribaru, obućaru, koji su je mučili. Osim toga, odlazak na selo bio joj je prijatan još i zato što se nadala da će domamiti k sebi na selo sesgru Kiti, koja je imala da se vrati iz inostranstva polovinom leta, i kojoj su bila naređena kupanja. Kiti je pisala iz banje da joj ništa nije milije nego da provede leto sa sestrom u Jergušovu, punom uspomena iz detinjstva.

Prvo vreme seoskog života bilo je za Doli vrlo teško. Ona je živela na selu kao dete, i ostao joj je utisak da je selo spas od sviju varoških neprijatnosti; da život tamo, ako i nije lep (sa tim se Doli lako mirila), bar je jevtin i udoban: svega ima, sve je jevtino, sve se može nabaviti, i za decu je to dobro. Ali sad, kad je došla na selo kao domaćica, uvidela je da je sve sasvim drukčije nego što je ona mislila.

Sutradan po njihovom dolasku udarila je plaha kiša, i noću je počelo prokišnjavati u hodniku i u dečjoj sobi, tako da su krevetiće morali preneti u sobu za primanje. Kuvarice za poslugu nije bilo; od devet krava, po rečima stanarice, jedne su bile steone, druge s prvim teletom, treće stare, četvrte su imale tvrde sise; ni masla ni mleka nije bilo ni koliko je za decu dovoljno. Jaja nije bilo. Kokoška se nije mogla dobiti; pekli su i kuvali stare, modre i žilave petlove. Nisu se našle nadničarke da operu podove - sve su okopavale krompir. Nije se moglo voziti kolima stoga što se jedan konj spoticao i trzao u zaprezi. Kupati se nije imalo gde, jer je sva obala bila ugacana od stoke i nije bila zaklonjena prema drumu; čak se nije moglo ni šetati, jer je stoka ulazila u baštu kroz razvaljen plot, a postojao je i jedan strašan bik koji je rikao, a svakako onda i ubadao. Ormari za haljine nedostajali su, a kojih je bilo, nisu se zatvarali, a otvarali su se sami kad bi se prolazilo pored njih. Gvožđarije i krčaga nije bilo; kazana u perionici, pa čak ni daske za peglanje, nije bilo.

U prvo vreme, kad umesto mira i odmora zapade u ove, sa njenog gledišta strašne patnje, Darja Aleksandrovna pala je u očajanje: trudila se i radila iz sve snage, ali je osećala bezizlaznost položaja, i svakog trenutka uzdržavala suze koje su joj navirale na oči. Upravnik, bivši konjički narednik, koga je Stepan Arkadijevič zavoleo, i, zbog njegove lepe sloljšnjosti i učtivog ponašanja, odredio za vratara, nije uzimao nikakvog učešća u patnjama Darje Aleksandrovne; učtivo je govorio; »ništa se ne može, to je tako rđav svet«, ali joj ni u čemu nije pomagao.

Položaj se činio bezizlazan. Ali, u domu Oblonskih, kao u svima porodicama, našlo se jedno neprimetljivo, ali vrlo važno i korisno lice - Matrjona Filimonovna. Ona je umirivala gospođu uveravajući je da će se sve udesiti (to je bila njena reč, i od nje ju je pozajmio Matvej), i sama je, lagano i bez uzbuđenja, dejstvovala.

Ona se odmah sprijateljila s nadzornicom, i prvog dana pila je s njom i s nadzornikom čaj pod bagrenjem, i razgovarala o svim poslovima. Uskoro se pod bagrenjem osnovao klub Matrjone Filimonovne, i tu, pomoću toga kluba, koji su sastavljali nadzornica, kmet i pisar, počeše se pomalo izglađivati životne teškoće, i za nedelju dana zbilja se sve i udesilo. Krov je pretresen, kuvarica nađena - uzeli su kmetovu kumu - kokoške su kupili, krave su počele davati mleko, vrt ograđen letvama, na ormare udariše kukice te se više nisu sami otvarali, stolar načini rolju, pružila se i daska za peglanje, obavijena vojničkim suknom, sa naslona divana na ormar s fiokama, i u sobi za služavke zamirisa pegla.

- Eto vidite! A toliko ste očajavali - reče Matrjona Filimonovna pokazujući na dasku.

Napraviše i kupatilo i ogradiše ga asurama. Lili se poče kupati; očekivanja Darje Aleksandrovne, mada ne sasvim, počeše se ipak ispunjavati, krenuo je, iako ne spokojan, ali udoban seoski život. Biti mirna sa šestoro dece, Darja Aleksandrovna nije ni mogla. Jedno se razbolelo, drugo se moglo razboleti, trećem je nešto nedostajalo, na četvrtom se opažali znaci rđavog karaktera, itd., itd. Retki, retki su bili kratki, mirni odmori. Ali te brige i nemir bile su jedina mogućna sreća za Darju Aleksandrovnu. Kad nije bilo toga, ona bi ostajala sama sa svojim mislima o mužu koji je ne voli. Ali, ma kako da je za mater težak bio strah od bolesti dece, sama bolest, i bol zbog ispoljavanja rđavih osobina kod dece - deca su pomalo več počela da malim radostima nadoknađuju njene jade. Te su radosti bile tako sićušne, da se nisu opažale, kao zlato u pesku; i u teškim trenucima Doli je videla samo jade, samo pesak; ali bilo je i lepih trenutaka, kad je videla samo radosti, samo zlato.

Sada, u seoskoj usamljenosti, sve je češće osećala te radosti. Posmatrajući decu, činila je sve mogućne napore da ubedi sebe da je u zabludi, da je, kao mati, pristrasna prema deci; pa ipak, nije mogla ne govoriti u sebi da su njena deca, svih šestoro, divna, svako na svoj način, takva kakva se retko viđaju - i bila je srećna s njima i ponosila se njima.

8.


Krajem maja, kad je već sve bilo manje-više udešeno, Doli je dobila odgovor od muža na svoje žalbe zbog seoskih nezgoda. On joj je pisao i molio da mu oprosti što nije o svemu razmislio, i obećavao da će doći čim mu bude mogućno. Ta se mogućnost nije ukazivala, i do početka juna Darja Aleksandrovna je živela sama na selu.

Jedne nedelje, za vreme petrovdanskog posta, Darja Aleksandrovna je išla u crkvu na službu, da joj se pričeste deca. Darja Aleksandrovna, u svojim iskrenim filozofskim razgovorima sa sestrama, materom i prijateljima, vrlo je često iznenađivala svojim slobodnjaštvom u pogledu religije. Ona je imala svoju čudnovatu religiju metempsihoze, u koju je čvrsto verovala, malo vodeći računa o dogmama crkve. Ali u porodici - ne samo primera radi za decu, nego baš iskreno - ona je ispunjavala sve crkvene propise; okolnost da joj se deca skoro godinu dana nisu pričestila, jako ju je uznemiravala, te je, uz potpuno odobravanje i učešće Matrjone Filimonovne, rešila da se to izvrši ovoga leta.

Darja Aleksandrovna smislila je, nekoliko dana unapred, kako da obuče decu. Sašivene, prepravljene i oprane haljinice; popušteni porubi i nabori; prišivena dugmad i spremljene trake. Samo haljinica Tanjina, koju je uzela da radi Engleskinja, mnogo je najedila Darju Aleksandrovnu. Prerađujući haljinicu Engleskinja je popuštala gde ne treba, suviše isekla oko rukava, prosto pokvarila haljinu. Tanja je bila tako sapeta u ramenima da je žalosno bilo i pogledati je. Ali se Matrjona Filimonovna doseti da umetne klinove i da načini pelerinicu. Stvar je tako popravljena, ali se sa Engleskinjom gotovo posvađaše. Ipak se do sutradan ujutru sve udesilo, i u devet sati - rok dokle je umoljen sveštenik da počeka sa službom - obučena deca, koja su sijala od radosti, stajala su kraj kućnog ulaza pred kolima očekujući mater.

Umesto vranog, koji se spoticao, u kola upregoše, posredovanjem Matrjone Filimonovne, nadzornikovog mrkova, i Darja Aleksandrovna, koja se beše malo zadržala oko svoga oblačenja, iziđe najzad, odevena u belu letnju haljinu, i sede u kola.

Darja Aleksandrovna se češljala i oblačila brižljivo i uzrujano. Ranije, oblačila se ona sebe radi, da bi bila lepa i dopadljiva; docnije pak, što je više starila, sve joj je neprijatnije bilo da se oblači: videla je kako je poružnela. Ali sad se opet oblačila sa zadovoljstvom i uzbuđenjem. Oblačila se ne radi sebe, ne radi svoje lepote, nego zato da, kao mati krasne dece, ne bi pokvarila opšti utisak. I kad se poslednji put pogledala u ogledalu, bila je zadovoljna sobom. Bila je lepa. Ne onako lepa kako je, ranije, htela da bude lepa na balu, nego lepa za svrhu kakvu je sad imala u vidu.

U crkvi nije bilo nikoga drugog osim seljaka, slugu i njihovih žena. Ali Darja Aleksandrovna vide, ili joj se učini da je videla, ushićenje koje je izazvala njena pojava s decom. Ne samo da su deca bila lepa u svojim svečanim haljinama, nego su bila ljupka, jer su se vrlo lepo držala. Doduše, Aljoša nije stajao sasvim kako treba, neprestano se okretao da vidi odostrag svoj kaputić, ali je ipak bio neobično ljubak. Tanja je stajala kao odrasla, i pazila na male. Mlađa, Lili, bila je divna sa svojim naivnim čuđenjem svemu, i teško je bilo ne osmehnuti se kad je, pošto se pričestila, kazala »please, some

more«.[91]

Pri povratku kući deca su osećala da se izvršilo nešto svečano, i bila su

vrlo mirna.

Sve je išlo dobro i kod kuće; ali za doručkom Griša je počeo da zviždi, i što je najgore, nije poslušao Engleskinju, te mu ne dadoše slatkiša. Darja Aleksandrovna ne bi dopustila da u ovakav dan dođe do kazne, da se našla tu; ali bilo je potrebno da se Engleskinjina naredba održi, i ona potvrdi njenu odluku da Griši ne dadu slatkiša. To je malo pokvarilo opštu radost.

Griša je plakao, govorio da je Nikolica zviždao, pa njega nisu kaznili; i da on ne plače zbog slatkiša - to je svejedno - nego zbog toga što su prema njemu nepravični. To je već bilo suviše žalosno, i Darja Aleksandrovna reši da pregovara s Engleskinjom da oprosti Griši, i u toj nameri pođe k njoj. Ali kad je prolazila kroz salon, spazi prizor koji joj ispuni srce takvom radošću da joj se oči zamagliše od suza i ona sama oprosti krivcu.

Osuđenik je sedeo na prozoru u uglu salona, a pored njega stajala je Tanja sa tanjirom. Pod izgovorom da nahrani lutke ona je zamolila Engleskinju za dopuštenje da može svoj deo slatkiša odneti u dečju sobu, i donela ih je bratu. Plačući i dalje zbog nepravično pretrpljene kazne, Griša je jeo donesene kolače i kroz jecanje govorio: »jedi i ti ješćemo zajedno... zajedno«.

Na Tanju je u prvi mah podejstvovalo sažaljenje prema Griši, zatim svest o svom dobrom delu, i suze se i njoj pojaviše u očima; ali je, ne odbijajući, jela svoj deo.

Ugledavši mater, oni se uplašiše; ali kad zagledaše u njeno lice shvatiše da to što rade nije rđavo, nasmejaše se, počeše brisati rukama puna usta, i umrljaše svoja svetla lica suzama i pekmezom.

- Pobogu! Nove, bele haljine! Tanja! Griša! - govorila je mati starajući se da spase haljine, ali osmejkujući se, sa suzama u očima, blaženim radosnim osmejkom.

Nove haljine im poskidaše, devojčicama obukoše bluzice, a muškarcima stare kaputiće, i narediše da se spreme kola - opet, na veliku žalost nadzornikovu, mrkova u zapregu - da idu u pečurke i na kupanje. Oduševljena cika se podiže u detinjoj sobi i nije prestajala sve do samog polaska na kupanje.

Nabrali su punu kotaricu pečuraka, čak je i Lili našla pečurku. Do sada, obično bi mis Gul sagledala pečurku i maloj pokazala, ali sad je mala sama našla veliku gljivu na brezi, usled čega se digla opšta radosna graja: »Lili našla gljivu!« Zatim ih odvedoše na reku, ostaviše konje pod brezicama i odoše da se kupaju. Kočijaš Terentije, pošto priveza za drvo konje koji su se branili od obada, leže na travu u hladovini pod brezom i zapali lulu. Iz kupatila je dopirala do njega neprekidna detinja vesela cika i vriska.

Iako je teško bilo paziti na svu decu i suzbijati njihove nestašluke; iako je teško bilo zapamtiti i ne pomešati sve te čarapice i cipelice sa raznih nogu, kao i drešiti, zakopčavati i vezivati pantljike i dugmeta, Darja Aleksandrovna, koja je i sama volela kupanje, a smatrala ga korisnim za decu, ni u čemu nije nalazila tako uživanje kao u tom kupanju sa svom decom. Dodirivati sve te punačke nožice navlačeći na njih čarapice; uzimati u ruke i umakati u vodu golišava tela, i slušati čas radostan, čas preplašen vrisak; videti zadihana lica sa preplašenim i veselim očima, lica svojih anđelčića koji se brčkaju, bila je za nju velika naslada.

Kad je već polovina dece bila obučena, kupatilu se približi i tu bojažljivo zastade grupa nagizdanih žena koje su nosile mlečiku i druge trave. Matrjona Filimonovna zovnu jednu od njih: da joj iscedi ubrus i košulju koji su pali u vodu, a Darja Aleksandrovna se upusti u razgovor s njima. Žene, koje u prvi mah zaklanjahu rukom osmejke i ne razumevahu pitanja, brzo se ohrabriše i upustiše u razgovor pridobivši Darju Aleksandrovnu svojim iskrenim uživanjem u njenoj deci.

- Vidi lepojke, kako je bela kao šećer - govorila je jedna gledajući sa uživanjem Tanjičku i mašući glavom. - Samo je mršava...

- Jest, bila je bolesna.

- Vidiš ti njega, i on se kupao - govorila je druga o odojčetu.

Nije, detetu je tek tri meseca - odgovori s ponosom Darja Aleksandrovna.

- Vidi ga, vidi!

- A imaš li ti dece?

- Imala sam četvoro, sad imam dvoje: muškarca i devojčicu. Prošlih mesojeđa sam je odbila.

- A koliko je stara?

- Pa, druga godina.

- Što si je dojila tako dugo?

- Naš je običaj: tri posta...

I za Darju Aleksandrovnu nastade najzanimljiviji razgovor: Kako je rađala? Od čega je bolovala? Gde joj je muž? Dolazi li često?

Darja Aleksandrovna nikako nije želela da se odvoji od tih žena: tako ju je zanimao razgovor s njima, tako su potpuno jednaki i isti bili njihovi interesi. Za Darju Aleksandrovnu bilo je najprijatnije videti jasno kako sve te žene najviše uživaju u tome što ona ima mnogo dece, i što su deca tako lepa. Žene nasmejaše Darju Aleksandrovnu, a Engleskinju uvrediše time što je baš ona bila uzrok tom za nju nerazumljivom smehu. Jedna mlada žena posmatrala je pažljivo Engleskinju koja se poslednja oblačila, a kad je ova obukla i treću suknju, nije mogla da se uzdrži i da ne primeti: »Pazi, oblači se, oblači, a nikako da se obuče!« reče, i sve se grohotom nasmejaše.

9.


Okružena okupanom decom sa mokrim glavicama, Darja Aleksandrovna, sa maramom na glavi, primicala se već domu, kad kočijaš reče: »Nekakav gospodin ide, čini mi se da je iz Pokrovskog.«

Darja Aleksandrovna pogleda i obradova se kad spazi u sivom šeširu i sivom kaputu poznatu priliku Ljevinovu, koji im je išao u susret. Ona se uvek radovala njegovu dolasku, ali sad joj je bilo osobito milo što je on vidi u svoj njenoj slavi.

Niko nije mogao bolje od Ljevina razumeti njenu gordost.

Kad je ugleda, Ljevin se oseti kao da stoji pred jednom od onih slika koje je u svom budućem porodičnom životu zamišljao.

- Vi, kao kvočka, Darja Aleksandrovna.

- A, kako mi je milo! - reče ona pružajući mu ruku.

- Milo vam je, a niste hteli da se javite. Kod mene gostuje brat. A od Stive sam dobio izvešće da ste vi tu.

- Od Stive? - upita začuđeno Darja Aleksandrovna.

- Da, pisao mi je da ste doputovali, i misli da ćete mi dopustiti da vam u ponečem pomognem - reče Ljevin, i kad to reče odjednom se zbuni, prekide govor, i ćuteći pođe pored kola kidajući lipove mladare i grickajući ih. Zbunio se zbog pretpostavke da će Darji Aleksandrovnoj biti neprijatna pomoć stranog čoveka u poslu koji je trebalo da uradi njen muž. Darji Aleksandrovnoj se zbilja nije svideo taj postupak Stepana Arkadijeviča - nametati tuđem čoveku svoje porodične poslove. I ona odmah oseti da i Ljevin to razume. Za tu utančanost razumevanja, za tu delikatnost, Darja Aleksandrovna je i volela Ljevina.

- Ja sam, razume se, shvatio - reče Ljevin - da to znači toliko da hoćete da me vidite, i vrlo mi je milo. Razume se, ja zamišljam da je vama, varoškoj domaćici, ovde neobično, a ako bi vam što bilo potrebno, stojim vam sav na usluzi.

Oh, ne! - reče Doli. - U prvo vreme bilo je nezgodno, a sad je sve lepo uređeno zahvaljujući mojoj staroj dadilji - reče ona pokazujući na Matrjonu Filimonovnu koja je razumela da se govori o njoj te se veselo i prijateljski osmejkivala na Ljevina. Ona ga je poznavala, i znala da je to dobar mladoženja za gospođicu, i želela da se ta stvar udesi.

- Izvolite sesti, mi ćemo se ovamo sabiti - reče mu ona.

- Ne, ja ću pešice. Deco, ko će sa mnom, da se utrkujemo s konjima?

Deca su vrlo malo poznavala Ljevina, nisu se sećala kad su ga videla, ali nisu prema njemu osećala onu stidljivost i odvratnost koju deca tako često osećaju prema odraslima kad se ovi pretvaraju, i zbog čega počešće izvuku kaznu. Pretvorstvo, u čemu bilo, može obmanuti i najpametnijeg i najpronicljivijeg čoveka; ali i najograničenije dete, ma kako vešto da prikriva pretvorstvo, pozna ga odmah i gnuša ga se. Nedostaci Ljevina bili su koji su bili, ali od pretvorstva nije u njemu bilo ni trunke, i zato mu deca ukazaše istu prijateljsku pažnju kakvu su videla na licu materinom. Na njegov poziv, dvoje starijih skočiše odmah k njemu, i potrčaše s njim tako prirodno kao što bi trčali s dadiljom, sa mis Gul, ili s materom. Lili se takođe poče pružati k njemu, i mati mu je predade; on je metnu na rame i potrča s njom.

- Ne bojte se, ne bojte se, Darja Aleksandrovna! - govorio je materi veselo smešeći se - nemogućno je da je ispustim ili povredim.

Gledajući njegove vešte, snažne, pažljivo - brižljive i odveć odmeravane pokrete, mati se umiri i veselo i sa odobravanjem smešeći se gledaše u njega.

Tu, na selu, u društvu dece i simpatične mu Darje Aleksandrovne, Ljevin pade u detinjski veselo raspoloženje koje je često nailazilo na njega, i koje je Darja Aleksandrovna osobito volela u njemu. Trčeći s decom on ih je učio gimnastici, nasmejavao mis Gul svojim rđavim engleskim jezikom, i pričao Darji Aleksandrovnoj o svome zanimanju na selu.

Posle ručka, Darja Aleksandrovna, sedeći s njim sama na balkonu, povede reč o Kiti.

- Znate li? Kiti će doći ovamo da sa mnom provede leto.

- Zbilja? - reče on planuvši, i brzo, da bi promenio razgovor, reče: - Dakle, da li da vam pošaljem dve krave? Je li baš stalo da se obračunavate, onda mi izvolite platiti po pet rubalja mesečno, ako vam savest to dopušta.

- Ne, zahvaljujem. To smo već uredili.

- Onda ću pregledati vaše krave, i, ako dopustite, narediti kako da se hrane. Sva je stvar u hrani.

I Ljevin, da bi samo skrenuo razgovor, izloži Darji Aleksandrovnoj teoriju mlekarstva, koja se sastoji u tome da je krava samo mašina za preradu hrane u mleko, itd.

On je govorio o tome, a strasno je želeo da čuje pojedinosti o Kiti, i u isto vreme se i bojao toga. Bojao se da ne naruši svoj mir koji je s takvom mukom stekao.

- Jeste, ali sve to treba nadgledati, a ko bi to? - preko volje odgovori Darja Aleksandrovna.

Ona je nekako udesila svoje gazdinstvo ovde preko Matrjone Filimonovne, i ništa nije htela menjati u njemu; a nije ni verovala Ljevinovom poznavanju seoskog gazdinstva. Mišljenje o tome kako je krava mašina za spravljanje mleka, bilo joj je sumnjivo. Činilo joj se da takva razlaganja mogu samo smetati gazdinstvu. Njoj je sve to izgledalo mnogo prostije: treba samo, kako je objasnila Matrjona Filimonovna, Šarulju i Belku više hraniti i pojiti, i ne dati kuvaru da pomije iz kujne nosi praljinoj kravi. To je bilo jasno. A razlaganja o hrani od brašna i trave bila su sumnjiva i nejasna. I što je glavno, ona je htela da govori o Kiti.

10.


Kiti mi piše da ništa ne želi toliko kao samoću i mir - reče Doli posle kratkog ćutanja.

- A kako je sa zdravljem, je li bolje? - upita Ljevin s uzbuđenjem.

- Hvala bogu, sasvim se oporavila. Ja nikad nisam ni verovala da ona boluje od pluća.

- Ah, veoma mi je milo! - reče Ljevin, i nešto dirljivo, bespomoćno učini se Doli da vidi na njegovu licu kad je to rekao i zatim ćutke gledao u nju.

- Slušajte, Konstantine Dmitriču - reče Darja Aleksandrovna smešeći se svojim dobrim i donekle podrugljivim osmejkom - zašto se vi ljutite na Kiti?

- Ja? Ja se ne ljutim - reče Ljevin.

- Ne, vi se ljutite. Zašto niste svratili ni k meni ni k njima, kad ste bili u Moskvi?

- Darja Aleksandrovna - reče on pocrvenevši - čudim se da vi sa vašom dobrotom to ne osećate. Kako vam nije žao mene, kad znate...

- Šta znam?

- Kad znate da sam je ja prosio, i da me je odbila - reče Ljevin, i svu nežnost koju je za trenutak pre toga osećao prema Kiti, zameni u duši njegovoj osećanje mržnje zbog uvrede.

- Otkud vi mislite da ja to znam?

- Otuda što svi to znaju.

- Eto vidite, u tome se varate; ja to nisam znala, mada sam se dosećala. - A! E onda sad znate.

- Znala sam samo to da je bilo nešto što ju je strašno mučilo, i da me je molila da nikad o tome ne govorim. A kad meni nije kazala, onda izvesno nikome nije govorila. A šta je to bilo među vama? Recite mi.

- Kazao sam vam šta je bilo.

Kada?

- Kad sam poslednji put bio u Moskvi.

- A znate li šta bih vam ja rekla - reče Darja Aleksandrovna - ja nju strašno, strašno žalim.

Vi patite samo zbog vaše oholosti...

- Možebiti - reče Ljevin - ali...

Ona ga prekide.

- Ali nje, sirotice, strašno, strašno mi je žao. Sad razumem sve.

- Oprostite, Darja Aleksandrovna - reče on ustajući. - Zbogom, Darja Aleksandrovna, do viđenja!

- Ne, stanite - reče ona hvatajući ga za rukav. Čekajte, sedite!

- Molim vas, molim vas, ne govorimo o tome - reče on sedajući i u isto vreme osećajući da mu se u srcu podiže i pokreće davno sahranjena nada.

- Kad vas ne bih volela - reče Darja Aleksandrovna i suze joj navreše na oči - kad vas ne bih poznavala, kao što vas poznajem...

Osećanje koje se činilo da je mrtvo, sve je više oživljavalo, širilo se i obuzimalo srce Ljevinovo.

- Jest, sad sam sve razumela - nastavi Darja Aleksandrovna. - Vi to ne možete pojmiti; za vas muškarce, koji ste slobodni i birate, uvek je jasno koga vodite. Ali devojka, u položaju očekivanja, sa onim ženskim, sa devojačkim stidom, koja vas, muškarce, vidi izdaleka, prima sve na golu reč - kod devojke biva, i može biti takvo osećanje da ona ne zna šta da kaže.

- Da, ako srce ne govori.

- Ne, srce govori, ali razmislite samo: vi, muškarci, bacili ste oko na devojku, idete u njenu kuću, približite se, posmatrate, iščekujete da li ćete naći ono što volite, a zatim, kad ste uvereni da volite, vi je prosite...

- E, neće baš biti sasvim tako.

- Svejedno, vi je prosite onda kad je vaša ljubav sazrela, ili kad je u izboru između dvoga jedno pretegnulo. Međutim, devojku ne pitaju. Htela bi da ona sama izabere, a ona ne može da izabere, i odgovara samo: »da« ili »ne«.

»Jest, izbor između mene i Vronskog«, pomisli Ljevin. Mrtvac koji je u njegovoj duši počeo oživljavati, ponovo umre, i teško pritisnu njegovo srce.

- Darja Aleksandrovna - reče on - tako se izbira odelo, ili kakva druga stvar, a ne ljubav. Izbor je izvršen, i time bolje... Ponavljanja ne može biti.

- Ah, oholost, oholost! - reče Darja Aleksandrovna, kao sa nekim preziranjem prema njemu zbog niskosti toga osećanja u poređenju s onim drugim osećanjem koje znaju samo žene. - U vreme kad ste je prosili, Kiti je bila u takvom položaju da nije mogla odgovoriti. Ona se kolebala. Kolebala se: vi ili Vronski. Njega je viđala svaki dan, a vas dugo nije videla. Recimo, da je bila starija... Ja, na primer, na njenom mestu, ne bih se kolebala. Vronski me je uvek odbijao, pa se tako i svršilo.

Ljevin se seti kako mu je Kiti odgovorila. Ona je rekla: Ne, to ne može biti...

- Darja Aleksandrovna - reče on suvo - ja cenim vašu iskrenost prema meni, ali mislim da se vi varate. Da li sam ja u pravu ili ne, tek, ova oholost, koju vi tako prezirete, čini da je za mene svaka misao o Katarini Aleksandrovnoj nemogućna, razumete li, potpuno nemogućna.

- Ja ću vam reći samo još ovo: vi razumete da ja govorim o sestri koju volim kao svoju decu. Ja ne govorim da vas je ona volela; nego sam htela samo da kažem da njen otkaz u onom trenutku ne dokazuje ništa.

- Ne znam! - reče Ljevin skočivši. - Kad biste vi znali kakav mi bol nanosite! To je isto kao, recimo, da je vama umrlo dete, a neko vam počne govoriti: dete je moglo biti takvo, onakvo; moglo je živeti, i vi biste mu se radovali. Ali ono je umrlo, umrlo, umrlo...

- Kako ste smešii - reče Darja Aleksandrovna, s tužnim osmejkom gledajući Ljevinovo uzbuđenje. - Jest, ja sad sve više i više razumem - nastavi ona zamišljeio. - Dakle, vi nam nećete doći kad Kiti stigne?

- Neću doći. Razume se, neću izbegavati Katarinu Aleksandrovnu, ali - gde god mogu - postaraću se da je izbavim od neprijatnosti moga prisustva.

- Veoma, veoma ste smešni - ponovi Darja Aleksandrovna, s nežnošću zagledajući u njegovo lice. - Lepo, neka bude kao da ništa nismo ni govorili. Zašto si došla, Tanja? - reče Darja Aleksandrovna na francuskom obraćajući se kćeri koja uđe.

- Gde je moja lopatica, mama?

- Ja govorim francuski, govori i ti tako.

Devojčica htede da kaže, ali je zaboravila kako se na francuskom kaže lopatica; mati joj kaza, i zatim joj francuski reče gde će naći lopaticu. To se Ljevinu učini neprijatno.

I sve u kući Darje Aleksandrovne, i u njenoj deci, učini se sada Ljevinu ne više onako ljupko kao pre.

»I zašto govori s decom francuski? - pomisli on. - Kako je to lažno i neprirodno! I deca to osećaju. Naučiti ih francuski, a odučiti ih od iskrenosti«, mislio je u sebi, ne znajući da je Darja Aleksandrovna o svemu tome već dvadeset puta premišljala, pa ipak, ma i nauštrb iskrenosti, našla za potrebno da na taj način uči svoju decu.

- A gde ćete? Posedite još.

Ljevin ostade da popije čaj, ali sva njegova veselost beše iščezla, i beše mu nezgodno.

Posle čaja Ljevin iziđe u predsoblje da naredi da mu spreme kola, a kad se vrati, zateče Darju Aleksandrovnu uzbuđenu, uznemirena lica i sa suzama u očima. Dok je Ljevin bio napolju, desio se događaj koji je odjednom porušio svu njenu današnju sreću i ponos: Griša i Tanja su se potukli zbog lopte. Kad ču viku u dečjoj sobi, Darja Aleksandrovna istrča i zateče strašan prizor. Tanja je držala Grišu za kose, a on, sa unakaženim od zloće licem, udarao je nju pesnicama gde je stigao. Kao da se nešto srušilo u srcu Darje Aleksandrovne, kad je spazila taj prizor. Kao da se mrak spustio na njen život; ona uvide da su njena deca, kojima se ona tako ponosi, ne samo obična, nego čak rđava, nevaspitana deca, sa grubim, zverskim naklonostima, zla deca.

Ni o čem drugom nije mogla govoriti ni misliti, i nije mogla da ne ispriča Ljevinu svoju nesreću.

Ljevin je video da je ona nesrećna, i starao se da je uteši; govorio je da to nije ništa strašno, da se sva deca tuku; ali, govoreći to, Ljevin je u svojoj duši mislio: »Ne, ja se neću zamlaćivati i govoriti francuski sa svojom decom, ali će moja deca biti drukčija; treba samo ne kvariti i ne izopačivati decu, pa će ona biti divna. Jest, moja će deca biti drukčija.«

On se oprosti i ode; ona ga nije više zadržavala.


11.


Oko polovine jula Ljevinu dođe kmet iz sestrinog sela koje se nalazi na dvadeset kilometara od Pokrovskog, i donese izveštaj o toku poslova i o kosidbi. Glavni prihod sa sestrinog imanja bio je od vodoplavnih livada. Prošlih godina senokos su uzimali seljaci po dvadeset rubalja za desetinu.[92] A kad je Ljevin počeo da upravlja imanjem, on je, pošto je pregledao livade, našao da one vrede skuplje, i odredio cenu po dvadeset i pet rubalja za desetinu. Seljaci nisu pristali na tu cenu, i, kao što je Ljevin naslućivao, odbiše i druge kupce. Tada Ljevin ode tamo, i uredi da se livade sređuju nešto pod najam, nešto u napolicu. Tamošnji seljaci ometahu svim sredstvima tu novinu, ali posao je imao uspeha, i prve godine već za livade je dobiveno gotovo dvojinom više. Pretprošle i prošle godine nastavilo se protivljenje seljaka, ali sređivanje livada išlo je istim tokom. Ove godine, seljaci uzeše sve livade na treći deo, i sad je kmet došao da javi da su livade sređene, i da je on, bojeći se kiše, pozvao knjigovoću i u njegovom prisustvu podelio seno, i već zdenuo jedanaest gospodarskih stogova. Po neodređenim odgovorima na pitanje: koliko je bilo sena na glavnoj livadi; po hitnji kmetovoj da podeli seno bez pitanja, po celom držanju seljakovu, Ljevin je razumeo da tu nisu čista posla, i reši se da ide sam da proveri stvar.

Stigao je u selo baš o ručku; ostavio konja kod prijatelja starca, muža bratove dadilje, zatim otišao na uljanik k starcu želeći da od njega sazna pojedinosti o sređivanju pokošenog sena. Razgovoran, lepuškast starac Parmenič dočeka Ljevina radosno, pokaza mu svoje gazdinstvo, ispriča mu sve pojedinosti o svojim pčelama i o rojenju ove godine; ali na Ljevinova pitanja o senokosu odgovaraše neodređeno i nerado. To još više utvrdi Ljevina u njegovim pretpostavkama. On ode na livadu i pregleda stogove. U stogovima nije moglo biti po pedeset kola, i, da bi izobličio seljake, Ljevin naredi da odmah doteraju kola koja vuku seno, da dignu jedan stog i da ga prevuku u šupu. U stogu je bilo samo trideset kola. Bez obzira na kmetova uveravanja o rastresitosti sena i o tome kako se ono sleglo u stogovima; bez obzira na njegovo zaklinjanje da je sve bilo ispravno, Ljevin je ostajao pri svome; da su seno delili bez njegove naredbe, i da, zbog toga, on ne prima ovo seno kao po pedeset kola u stogu. Posle duge prepirke rešiše stvar tako: da seljaci prime tih jedanaest stogova računajući da je po pedeset kola u stogu, kao svoj deo, a da se gospodarski deo izdvaja ponovo. Ti pregovori i deoba plastova trajali su do užine. Kad je poslednje seno bilo podeljeno, Ljevin poveri nadzor knjigovođi, a on sede na jedan plast obeležen pritkom od rakitnika, i poče sa uživanjem posmatrati narod koji je vrveo po livadi.

Pred njim, na okuci reke iza rita, veselo su treštali jasni glasovi, kretala se šarena povorka žena; od rastresitog sena brzo se protegoše po otvorenozelenoj otavi sivi krivudavi otkosi. Za ženama išli su seljadi s vilama, i iz otkosa su izrastali široki, visoki i meki plastovi. Sleva, po već srećenoj livadi treskala su kola za kolima, i plastovi, jedan za drugim, dodavani u ogromnim naviljcima, iščezavahu, a mesto njih izdizahu se nad konjskim sapima teški tovari mirišljavog sena.

- Da poplastimo dok je lepo vreme! Ala će biti seno! - reče starac sevši do Ljevina. - Čaj, a ne seno! Kako kupe, kao da pačićima zrno sipaju - dodade on pokazujući na one koji su denuli plastove. - Od ručka smo dobru polovinu prevukli.

- Je li to poslednje? - doviknu mladiću koji je, stojeći na prednjem delu kolskih kanata i mašući krajevima dizgina od kudelje, prolazio pored njih.

- Poslednje, baćuška! - povika mladić pridržavajući konja; smešeći se pogleda u veselu takođe nasmejanu rumenu ženu, koja je sedela u kanatama, i potera dalje.

- Ko ti je to? Je li sin? - upita Ljevin.

- Moj najmlađi sin - nežno smešeći se reče starac.

- Kršan momak!

- Dobar dečko.

- Je li već oženjen?

- Jeste, treća godina od božićnih poklada.

- Ima li dece?

- Kakva deca! Godinu dana nije shvatio ništa, a i stidan je - odgovori starac. - Ala je seno! Pravi čaj! - ponovi on želeći da promeni razgovor.

Ljevin se pažljivo zagleda u Vanjku Parmjonova i njegovu ženu. Oni su tu u blizinn tovarnli seno. Ivan Parmjonov stajao je na kolima, primajući, razastirući i tapkajući ogromne naviljke sena koje mu je prvo obema rukama, a zatim vilama, vešto dodavala njegova mlada lepotica domaćica. Mlada žena radila je lako, veselo i vešto. Krupno, smršeno slegnuto seno nije se dalo odmah podići vilama. Ona ga je najpre rastresala, pa zabadala vile, zatim gipkim i hitrim pokretom nalegala na vile svom težinom svoga tela, i, sagibajući za čas crvenim pojasom stegnuta leđa, ispravljala se, i izbacujući pune grudi pod belom zavesicom veštim pokretom dohvatala rukama vile i izbacivala naviljak visoko na kola. Očevidno starajući se da nju izbavi od svakog suvišnog rada, Ivan je hitro prihvatao dodavani naviljak i rasturao ga na kolima. Dodavši poslednje seno grabuljama, žena otrese po vratu nasipano trinje, popravi crvenu maramu na belom, nepreplanulom čelu, i pođe pod kola da seno uveže. Ivan ju je učio kako da uže zakači za srčanicu, i grohotom se nasmeja na nešto što ona reče. U izrazima oba lica videla se velika, mlada, nedavno probuđena ljubav.

12.


Voz na kolima uvezaše. Ivan skoči s kola i povede za povodnik dobrog, uhranjenog konja. Žena baci na kola grabulje, i bodrim korakom, mašući rukama, pođe k ženama koje se behu iskupile kao u kolu. Kad Ivan iziđe na put, stupi u red sa ostalim kolima. Žene, sa grabuljama na ramenima, blešteći u svetlim bojama i trešteći jasnim glasovima, išle su za kolima. Jedan grub, divalj ženski glas zapeva pesmu i ispeva je do ponavljanja; tu istu pesmu odjednom složno prihvatiše od početka i ispevaše pedesetak raznih grubih i tankih, zdravih glasova.

Žene se s pesmom približavahu Ljevinu, i njemu se učini kao da oblak sa grmljavinom veselja nailazi na nj. Oblak naiđe i uhvati ga; i plast na kojem je ležao, i drugi plastovi, i kola, i cela livada sa dalekim poljem, sve se pokrenu i zaniha pod ritmom ove divlje burno vesele pesme sa uzvicima, zviždanjem i podvriskivanjem. Ljevin je zavideo tom zdravom veselju, želeo da učestvuje u izrazu te životne radosti.

Ali nije mogao ništa učiniti, mogao je samo ležati, slušati, gledati. Kad se pevači izgubiše iz vida i sluha, Ljevina obuze teško osećanje sete zbog samoće, telesne praznine, i neprijateljstva prema tom svetu.

Neki od seljaka koji su se najviše prepirali s njim oko sena, oni koje je on uvredio, ili koji su hteli njega da obmanu ti isti seljaci veselo su ga pozdravljali, i očevidno nisu imali, niti su mogli imati prema njemu ikakvo neprijateljstvo, niti ikakvo, ne samo kajanje, nego ni sećanje da su ga hteli obmanuti. Sve je to utonulo u moru veselog opšteg rada. Bog je dao dan, bog je dao snagu. I dan i snaga posvećeni su radu, i u tome je sva nagrada. A za koga je rad? Kakvi će biti plodovi rada? To su sporedne i ništavne misli.

Ljevin je često uživao gledajući taj život, često je osećao zavist prema ljudima koji žive tim životom, ali sada mu je prvi put, osobito pod utiskom onoga što je video u odnosima Ivana Parmjonova prema njegovoj mladoj ženi, prvi put mu sada došla u glavu jasna misao da od njega samog zavisi hoće li zameniti svoj tako tegoban, dokon, izveštačen i lični život kojim je dosad živeo, za onaj trudbenički, čisti, opšti i divni život.

Starac koji je sedeo s njim, davno je otišao kući; narod se sav razišao. Obližnji su otišli kućama, a daljni se iskupili u livadi na večeru i na prenoćište. Neprimećen od naroda, Ljevin je dalje ležao na plastu, gledao, slušao i mislio. Narod koji je ostao da spava na livadi, nije spavao gotovo celu kratku, letnju noć. U prvi mah čuo se opšti veseo razgovor i kikot za vreme večere, a zatim opet pesma i smeh.

Ceo dugi trudbenički dan nije ostavio u njima drugoga traga osim veselosti. Pred zoru se sve utiša. Čuli su se sa neprekidni noćni zvuci, neumorno kreketanje žaba u bari i rzanje konja po livadi u jutarnjoj magli. Prenuvši se, Ljevin ustade s plasta i pogledavši u zvezde vide da je prošla noć.

»Šta da radim? Kako to da uradim?« reče on u sebi starajući se da predstavi samom sebi sve o čemu je premišljao i što je osećao ove kratke noći. Sve što je mislio i osećao, delilo se na tri odelita toka misli. Jedan tok - odricanje od starog života, od nekorisnih znanja, od nikome potrebnog njegovog obrazovanja, sasvim nepotrebnog obrazovanja.

To odricanje pružalo mu je nasladu, i bilo je lako i prosto. Druge misli i predstave ticale su se života kojim je želeo odsada da živi. Prostotu, čistotu, zakonitost toga života on je jasno osećao, i bio je uveren da će u njemu naći zadovoljstvo, spokojstvo i dostojanstvo čije je odsustvo bolno osećao. Ali treći niz misli okretao se ka pittanju: kako da se izvrši taj prelaz od starog života ka novom. Tu nije mogao ništa jasno da zamisli. »Imati ženu. Imati posao i potrebu za radom. Ostaviti Pokrovsko? Kupiti zemlju? Upisati se u seljačke družine? Oženiti se seljankom? Kako da to uradim? - opet je pitao sebe i nije nalazio odgovora. - Uostalom, celu noć nisam spavao, pa i ne mogu dati sebi jasna računa - reče u sebi. - Docnije ću objasniti. Jedno je tačno: ova je noć rešila moju sudbinu. Sve moje pređašnje sanjarije o porodičnom životu besmislene su, nisu ono pravo - reče u sebi. - Sve je to mnogo prostije i lepše...«

»Kako je divno! - pomisli gledajući na čudnovatu, baš kao sedefnu školjku od belih oblačića koja se zaustavi nad samom njegovom glavom, na sredini neba. - Kako je sve divno u ovoj divnoj noći! I kad je uspela da se stvori ova školjka? Maločas sam gledao u nebo, i na njemu nije bilo ničega osim dve bele pruge. Jest, eto tako neprimetno su se izmenili i moji pogledi na život!«

On iziđe iz livade i pođe drumom u selo. Vetrić je pirkao, bilo je suro i mračno. Nastade trenutak tame koji obično prethodi zori, potpunoj pobedi svetlosti nad tamom.

Grčeći se od hladnoće, Ljevin je išao brzo gledajući u zemlju. »Šta li je to?

Neko ide?« pomisli on čuvši praporce, i podiže glavu. Na četrdeset koraka od njega išla su mu na susret, po starom putu, po kojem je i on išao, kola sa sanducima i četvornom zapregom. Rudni konji nadirali su na rudu izbegavajući kolovoz, ali je vešti kočijaš, koji je ukrivo sedeo na boku, upravljao rudu po kolovozu tako da su točkovi išli po ravnoj i glatkoj zemlji.

Pošto je to zapazio, ne misleći dalje ko se vozi, Ljevin rasejano pogleda u kola.

U kolima, u uglu, dremala je starica; a kraj prozora, očevidno tek što se probudila, sedela je mlada devojka i držala obema rukama tračice bele kapice. Vedra i zamišljena, ispunjena lepim i složenim unutarnjim životom koji je Ljevinu bio nepoznat, ona je preko njega gledala kako sviće.

A kad je to priviđenje već iščezavalo, njene poštene oči pogledaše u njega. Ona ga poznade i radosno iznenađenje obasja joj lice.

On, nije se mogao prevariti. Na svetu su bile samo jedne takve oči. Na svetu je bilo samo jedno stvorenje koje je moglo da usredsredi za njega svu svetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Setio se: ona putuje u Jergušovo sa železničke stanice. I sve što je Ljevina te noći uzbuđivalo, sve odluke koje je doneo - sve odjednom iščeze. On se s odvratnošću seti svojih maštanja o ženidbi seljankom. Samo tamo, u onim kolima koja su se brzo udaljavala, i koja sad pređoše na drugu stranu puta - samo je tamo bila mogućnost rešenja zagonetke njegovog života koja ga je u poslednje vreme tako mučila.

Ona više nije izvirivala. Tresak kola izgubi se, čulo se još samo zveckanje praporaca. Lavež pasa pokaza da su kola prošla i selo - unaokolo ostadoše pusta polja, pred njim selo, i on, sam samohran i tuđ svemu, usamljen luta po zabačenom drumu.

Pogleda u nebo s nadom da će tamo naći onu školjku u kojoj je uživao i koja mu je oličavala tok misli i osećanja ove noći. Na nebu nije bilo više ničega što bi ličilo na školjku. Tamo, u nedostižnoj visini, izvršila se već tajanstvena promena. Nije bilo ni traga od školjke; stajao je ravan, rasprostrt po celoj polovini neba ćilim od sve sitnijih i sitnijih oblačaka. Nebo poplavi i zasija; i sa istom nežnošću, ali i sa istom nedostižnošću, odgovaraše na njegov upitni pogled.

»Ne - reče on u sebi - ma kako da je lep taj prosti trudbenički život, ja mu se ne mogu više vratiti. Ja volim nju.«

13.

Osim ljudi najbližih Aleksiju Aleksandroviču, niko nije znao da je taj po izgledu vrlo hladan i razborit čovek imao jednu slabost koja je protivurečila opštem skladu njegovog karaktera: Aleksije Aleksandrovič nije mogao ravnodušno da gleda suze deteta ili žene. Suze su ga dovodile u stanje zbunjenosti, i tada je gubio sposobnost rasuđivanja. Šef njegovog kabineta i sekretar znali su to, i predupređivali su moliteljke da nikako ne plaču, ako ne žele da pokvare svoju stvar. »Naljutiće se, pa vas neće ni slušati«, govorili su im. I zaista, duševno rastrojstvo koje su u takvim slučajevima kod Aleksija Aleksandroviča izazvale suze, izražavalo se u naglom gnevu. »Ne mogu, ne mogu ništa učiniti. Izvolite izići napolje!« vikao je obično u takvim prilikama.

Kad mu je Ana pri povratku s trka saopštila svoje odnose s Vronskim, i odmah posle toga, pokrivši lice rukama, zaplakala, Aleksije Aleksandrovič bez obzira na u njemu izazvanu mržnju prema njoj, oseti u isto vreme navalu onog duševnog rastrojstva koje su suze u njemu uvek izazivale. Znajući to, i znajući da izraz njegovih osećanja u tom trenutku ne bi odgovarao položaju, on se starao da se uzdrži od svakog ispoljavanja života, i zato niti mrdnu niti pogleda u Anu. Usled toga se i pojavio onaj neobičan izraz mrtvila na njegovom licu, koji je tako porazio Anu.

Kad stigoše kući, on joj pomože da izađe iz kola, i, prisilivši se, oprosti se s njom uz uobičajenu učtivost, i rečima koje ga ničim nisu vezivale, reče joj da će joj sutra saopštiti svoju odluku.

Ženine reči, koje potvrdiše njegove najgore sumnje, pričiniše surov bol u srcu Aleksija Aleksandroviča. Ovaj bol beše pojačan još i neobičnim osećanjem fizičkog sažaljenja prema njoj, koje u njemu izazvaše njene suze. Ali kad ostade sam u kolima, Aleksije Aleksandrovič, na svoju radost i iznenađenje, oseti se potpuno slobodan i od tog sažaljenja, i od sumnje i teške ljubomore, koje su ga u poslednje vreme mučile.

Osećao se kao čovek koji je izvadio zub koji ga je dugo boleo. Posle strašnog bola, i osećanja nečeg ogromnog, većeg od same glave, što se izvlači iz vilice, bolesnik odjednom, još ne verujući svojoj sreći, oseti da ne postoji više ono što mu je tako dugo trovalo život, što je privezivalo za se svu njegovu pažnju, oseti da opet može da živi, da misli, i da se interesuje ne samo svojim zubom nego i nečim drugim. To je osetio i Aleksije Aleksandrovič. Bol je bio neobičan i strašan, ali sad je prošao. Aleksije Aleksandrovič je osetio da može opet da živi, i da ne misli samo o ženi.

»Bez časti, bez srca, bez religije, pokvarena žena! To sam ja uvek znao i uvek video, mada sam se starao, žaleći je, da sebe obmanjujem«, reče u sebi. I njemu se zaista učini da je to oduvek video: sećao se sitnica njihovog prošlog života, koje mu se pređe nisu činile rđave; sad su te sitnice jasno pokazivale da je Ana bila pokvarena. »Ja sam se prevario kad sam spojio svoj život s njom; ali u tome nema ništa rđavo, i zato ja ne mogu biti nesrećan. Nisam ja kriv - reče u sebi - nego ona. Ona za mene ne postoji.«

Sve što je moglo postići nju i sina, prema kome je tako isto promenio svoja osećanja, prestade da ga zanima. Jedino što ga je sad zanimalo bilo je pitanje: kako da na najbolji, najpristojniji, najzgodniji za sebe, i prema tome najpravičniji način otrese sa sebe blato kojim ga je ona u svom padu poprskala, i da nastavi ići svojim putem, putem radnog, časnog i korisnog života.

»Ja ne mogu biti nesrećan zbog toga što je jedna prezrena žena zgrešila; ja moram samo naći najbolji izlaz iz ovog teškog položaja u koji me je ona postavila. I ja ću ga naći - govorio je on u sebi mršteći se sve više. - Nisam ja ni prvi, ni poslednji.« Ostavljajući po strani istorijske primere, počev od Menelaja, koga nam je svima osvežio i obnovio u sećanju komad Lepa Jelena[93], čitav niz slučajeva savremenih neverstava žena iz višeg sveta pojavi se u uobrazilji Aleksija Aleksandroviča. »Darjalov, Poltavski, knez Karibanov, grof Paskudin, Aram... Jest, i Aram... tako častan i vredan čovek... Semjonov, Čagin, Sigonjin - sećao se Aleksije Aleksandrovič. - Recimo da nekakav glupi ridicule[94] i padne na te ljude, ja nikad u tome nisam video ništa drugo osim nesreće za koju sam uvek imao saosećanje«, reče u sebi Aleksije Aleksandrovič, iako to u istini nije bilo tako, jer on nikad nije imao saučešća za nesreće te vrste, nego je utoliko više cenio sebe ukoliko su češći bili primeri neverstava žena prema muževima. »To je nesreća koja može postići svakoga. Ta je nesreća postigla i mene. Stvar je samo u tome kako da se na najbolji način podnese ovaj položaj.« I on poče prebirati u glavi pojedinosti postupaka onih ljudi koji su se našli u položaju u kakvom je sada bio on. 

Darjalov se tukao u dvoboju...«

»Dvoboj je u mladosti osobito privlačio misli Aleksija Aleksandroviča, baš zato što je on bio fizički plašljiv čovek, i što je to dobro znao. Aleksije Aleksandrovič nije mogao bez straha ni pomisliti na pištolj upravljen na nj, i nikad u životu nikakvo oružje nije upotrebljavao. Taj ga je strah još od mladosti često primoravao da misli o dvoboju, i da zamišlja sebe u položaju u kojem bi mu život bio u opasnosti. Kad je postigao uspeh i došao do čvrstog položaja u životu, davno je zaboravio ono osećanje; ali navika da o tome misli izbijaše ipak na površinu, i strah zbog svoga kukavičluka pokaza se sad tako silan da je Aleksije Aleksandrovič dugo i svestrano razmišljao, i milovao mišlju pitanje o dvoboju, iako je unapred znao da on ni u kom slučaju ne bi išao na dvoboj.

»Naše društvo, bez sumnje, još je tako divlje, (sasvim je drukčije u Engleskoj), da će vrlo mnogi - a u broju tih mnogih bili su i oni čije je mišljenje Aleksije Aleksandrovič osobito cenio - mnogi će uzeti dvoboj sa dobre strane; ali kakav bi se rezultat time postigao? Pretpostavimo da ja pozovem protivnika na dvoboj - nastavi u sebi Aleksije Aleksandrovič i predstavivši sebi jasno noć koju će provesti posle poziva, i pištolj upravljen na njega, on se strese i razumede da on to nikad neće učiniti - pretpostavimo da ga ja pozovem na dvoboj. Pretpostavimo da bi me veštaci naučili kako se to radi - nastavi on razmišljanje - postaviće me na mesto, ja ću povući za oroz - govorio je u sebi zatvarajući oči - i, odjednom ispadne da sam protivnika ubio - reče u sebi Aleksije Aleksandrovič, i zatrese glavom da bi rasterao te glupe misli. - Kakav smisao ima ubistvo čoveka radi toga da bi se opredelio svoj odnos prema grešnoj ženi, i sinu? I još ostaje: moram odlučiti šta da radim s njom. Ali, što je verovatnije, i što će se nesumnjivo i desiti, to je da ću ja biti ubijen ili ranjen. Ja, nedužan čovek, žrtva ubijen ili ranjen. To je još gluplje. Ali nije samo to: poziv na dvoboj s moje strane bio bi nečastan postupak. Zar ja ne znam unapred da moji prijatelji nikad neće dopustiti da dođe do dvoboja - neće dopustiti da se život jednog državnika, potrebnog Rusiji, izloži opasnosti? Šta će biti? Biće to da ja, znajući unapred da stvar neće doći do opasnosti, da sam ja tim pozivom hteo da pridam sebi neki lažan blesak. To je nečasno, to je lažno, to je obmanjivanje i drugih i samoga sebe. Dvoboj se ne može, dakle, ni zamisliti, i niko ga od mene i ne očekuje. Moja je svrha u tome da obezbedim svoj dobar glas koji mi je potreban za slobodno nastavljanje delatnosti.« Službena delatnost imala je u očima Aleksija Aleksandroviča i ranije veliki značaj, sada pak činila mu se osobito značajna.

Razmislivši, i odbacivši dvoboj, Aleksije Aleksandrovič okrete se razvodu - drugom izlazu koji su izabrali neki od onih muževa kojih se on sećao.

Prebirajući u pameti sve poznate slučajeve razvoda (njih je bilo vrlo mnogo u najvišem, dobro poznatom mu društvu), Aleksije Aleksandrovič ne nađe nijedan gde bi cilj razvoda bio onakav kakav je on imao u vidu. U svima tim slučajevima muž je ili ustupao ili prodavao nevernu ženu, i tako bi ona strana, koja zbog krivice nema pravo stupanja u brak, dakle žena, stupala u izmišljene, prividno uzakonjene odnose sa novim suprugom. U svome slučaju, Aleksije Aleksandrovič je video da zakonit razvod, tj. takav razvod pri kojem bi samo žena, koja je kriva, bila odbačena, takav razvod je nemogućan. Video je da mu složeni uslovi života, u kojima se nalazi, ne daju mogućnost onih grubih dokaza koje zakon iziskuje radi izobličenja ženinog greha; znao je da izvesna utančanost života ne dopušta primenu tih dokaza, kad bi ih i bilo, i da bi primena tih dokaza više naškodila njemu nego njoj, u društvenom mnenju.

Pokušaj razvoda mogao bi samo odvesti u skandalozan proces, koji bi dobrodošao protivnicima da klevetaju i ponižavaju njegov visok položaj u svetu. Glavna pak svrha - da se položaj odredi sa što manje potresa - ne bi se postigla ni razvodom. Osim toga, pri razvodu, pa čak i pri pokušaju razvoda, očevidno je da žena raskida odnose s mužem i sjedinjava se sa svojim ljubavnikom. A u duši Aleksija Aleksandroviča, bez obzira na potpunu, i kako mu se činilo i prezrivu ravnodušnost prema ženi, ostalo je u odnosu prema njoj jedno osećanje - želja da se ona ne mogne bez teškoća vezati s Vronskim, da njen greh ne bude za nju koristan. Sama pomisao na to toliko je žestila Aleksija Aleksandroviča, da je, tek što je to pomislio, procvilio od unutarnjeg bola, podigao se i promenio mesto u kolima, i dugo posle toga namršteno zavijao svoje zimljive i koščate noge mekim pledom.

»Osim formalnog razvoda, moglo bi se još postupiti slično Karibanovu, Paskudinu, i onom dobrome Dramu, to jest, prosto se razići sa ženom« - nastavi on razmišljanje, umirivši se; ali ta je mera imala iste nezgode kao i razvod, a što je glavno - i to bi, baš kao i formalni razvod, bacilo njegovu ženu u naručje Vronskome. - »Ne, to je nemogućno, nemogućno! - glasno progovori on i uze opet prevrtati pled. Ja ne mogu biti nesrećan, ali ne treba ni oni da budu srećni.«

Osećanje ljubomore, koje ga je mučilo za vreme neizvesnosti, prošlo je onog trenutka kad su mu ženine reči s bolom izvadile zub. Ali to osećanje zamenjeno je drugim - željom da ona ne samo ne trijumfuje, već i da primi odmazdu za svoj greh. On to svoje osećanje nije priznavao, ali je u dubini duše želeo da ona postrada zbog narušavanja njegovog mira i časti. I kad ponovo pretrese uslove dvoboja, razvoda i rastanka, i ponovo ih odbaci, Aleksije Aleksandrovič dođe do uverenja da ima samo jedan izlaz - da ženu

zadrži kod sebe, da sakrije od sveta sve što se dogodilo, da upotrebi sve mere koje od njega zavise, za prekid njenih ljubavnih odnosa, a što je glavno - to pred samim sobom nije priznavao - da je kazni. »Imam da saopštim svoju odluku: pošto sam razmislio o teškom položaju u koji je ona dovela porodicu, došao sam do uverenja da bi i po jednu i po drugu stranu bili gori svi izlazi sem jednog, spoljašnjeg održavanja status quo[95], a to poslednje sam gotov da održavam samo pod strogom pogodbom da žena sluša moju volju, to jest, da prekine odnose sa ljubavnikom.« U prilog te odluke, kad ju je konačno usvojio, Aleksiju Aleksandroviču pade na pamet još jedna važna misao. »Samo sa ovakvom odlukom ja postupam saglasno s religijom - reče u sebi - samo ovakvom odlukom ja ne odbacujem od sebe grešnu ženu, već joj dajem mogućnosti da se popravi, i, štaviše - ma kako da će mi to biti teško - posvećujem deo svoje snage na njeno spasenje i popravku.« Iako je Aleksije Aleksandrovič znao da ne može imati na ženu moralnog uticaja, da od celog tog pokušaja popravke neće biti ništa drugo osim laži; iako, preživljujući ove teške trenutke, nijedanput nije pomislio da potraži oslonca u religiji - sada, kad se njegova odluka podudarila sa zahtevima religije, kako se njemu činilo, ta religiozna sankcija njegove odluke davala mu je potpuno zadovoljenje i unekoliko mir. Prijatno mu je bilo da misli kako i u ovom, tako važnom poslu u životu, niko neće moći kazati da on nije postupio saglasno sa pravilima one religije čiju je zastavu držao visoko usred opšte ohladnelosti i ravnodušnosti. Razmišljajući o daljim pojedinostima, Aleksije Aleksandrovič nije video zašto njegovi odnosi prema ženi ne bi mogli ostati gotovo onakvi kakvi su bili pre.

Nema sumnje, on nikad neće biti u stanju da joj vrati svoje poštovanje, ali nije bilo, i nije moglo biti nikakvih razloga da razori svoj život, i da pati zbog toga što je ona rđava neverna žena. »Jest, proći će vreme, vreme koje sve rešava, uspostaviće se pređašnji odnosi - reče u sebi Aleksij Aleksandrovič - to jest, uspostaviće se utoliko, da ja neću osećati pometenost u toku svoga života. Ona mora biti nesrećna, ali ja nisam kriv, i stoga ja ne mogu biti nesrećan.«

14.


Približujući se Petrogradu, Aleksije Aleksandrovič ne samo da se potpuno zaustavi na toj odluci, nego i sastavi u pameti pismo koje će napisati ženi. Kad uđe u vratarevu sobu, Aleksije Aleksandrovič pogleda pisma i hartije donesene iz ministarstva, i naredi da ih ponesu za njim u njegov kabinet.

- Odložiti stvari, i nikoga ne primati - odgovori na pitanje vratarevo kao sa nekim zadovoljstvom koje je imalo biti znak njegovog dobrog raspoloženja, i naglasi reči »ne primati«.

Aleksije Aleksandrovič prođe dva puta po kabinetu, zastade kraj ogromnog pisaćeg stola na kojem je sobar već bio zapalio šest sveća, otkvrca nekoliko puta prstima, i sede razmeštajući pribor za pisanje. Nalaktivši se na sto, nasloni glavu na ruke, promisli jedan trenutak, i poče pisati ne zaustavljajući se ni sekunde. Pisao joj je bez naslova, na francuskom jeziku, i upotrebljava zamenicu »vi« koja nema karakter hladnoće kao u ruskom jeziku.

»Pri našem poslednjem razgovoru ja sam izrazio nameru da vam saopštim svoju odluku odnosno predmeta toga razgovora. Pošto sam pažljivo razmislio o svemu, ja vam evo pišem u nameri da ispunim to obećanje. Moja je odluka sledeća: ma kakvi da su vaši postupci, ja ne smatram sebe u pravu da raskidam veze kojima smo vezani vlašću ozgo. Porodica ne može biti razorena zbog ćudi, samovolje, ili čak i greha jednoga supruga, i naš život mora ići kao što je išao i pređe. To je neophodno za mene, za vas, za našega sina. Ja sam potpuno uveren da ste se pokajali, i da se kajete za ono što služi kao povod ovome pismu, i da ćete mi pomoći da iz korena iščupam uzrok našeg sukoba, i prošlost predam zaboravu. U protivnom slučaju, možete sami pretpostaviti sve što očekuje vas i vašega sina. O svemu tome nadam se da ćemo detaljnije razgovarati kad se vidimo. Kako se letnja sezona završava, ja bih vas molio da pređete u Petrograd što pre, ne kasnije od utornika. Sve što je potrebno za vaš prelazak biće učinjeno. Molim vas da imate u vidu da ja pridajem osobiti značaj izvršenju ove moje molbe.

A. Karenjin.«

P. S. »U ovom pismu je i novac koji vam može biti potreban za vaše izdatke.«

On pročita pismo i beše zadovoljan njim, osobito time što se setio da priloži novac; nije bilo ni grubih reči, ni prekora, ali nije bilo ni snishodljivosti. Što je glavno, postojao je zlatan most za povratak. Kad savi pismo i ugladi ga velikim masivnim nožem od slonove kosti, on ga metnu u omot zajedno s novcem, i sa zadovoljstvom koje je kod njega uvek bilo izazivano lepo uređenim priborom za pisanje, zazvoni.

- Daćeš kuriru da sutra dostavi Ani Arkadijevnoj u letnjikovac - reče, i ustade.

- Razumem, vaša ekselencijo; zapovedate li da se čaj donese u kabinet?

Aleksije Aleksandrovič naredi da se čaj donese u kabinet. Igrajući se masivnim nožem pođe ka naslonjači kraj koje je bila spremljena lampa i početa francuska knjiga o eugibijskim natpisima[96].

Iznad naslonjače visio je, u zlatnom okviru, ovalan portret Anin, divna izrada znamenitog umetnika; Aleksije Aleksandrovič pogleda na nj. Nepronicljive oči gledale su u njega podrugljivo i drsko kao i onog poslednjeg večera za vreme njihovog objašnjavanja. Strahovito drsko i izazivajući dejstvovao je na Aleksija Aleksandroviča izgled odlično izrađene crne čipke na glavi, crna kosa, bela divna ruka sa prstenjem na domalom prstu. Pogledavši portret, Aleksije Aleksandrovič ustrepta za trenutak tako da mu usne zadrhtaše i izdadoše zvuk »brr«, i onda se okrete. Sede žurno u naslonjaču i otvori knjigu. Pokuša da čita, ali nikako nije mogao da uspostavi u sebi vrlo živi pređašnji interes prema eugibijskim natpisima. Gledao je u knjigu, a mislio je o nečem sasvim drugom. Nije mislio o ženi, već o jednoj novoj komplikaciji u njegovoj državničkoj delatnosti, koja se pojavila u poslednje vreme, i koja je sad predstavljala glavni interes njegove službe. Osećao je da je sada dublje nego ikada ulazio u taj zaplet, i da se u njegovoj glavi rađala - mogao je to bez preuveličavanja reći - kapitalna misao koja mora razmrsiti celu tu stvar, njega uzdići u službenoj karijeri, slomiti njegove protivnike, i prema tome doneti ogromne koristi državi. Čim sluga, koji unese čaj, iziđe iz sobe, Aleksije Aleksandrovič ustade i pođe ka stolu za pisanje. Primaknuvši na sredinu portfel sa tekućim poslovima, on sa jedva primetnim osmejkom zadovoljstva uze olovku i upusti se u čitanje jedne složene stvari koju je naročito tražio da mu se donese, i koja se odnosila na predstojeću komplikaciju. Zaplet je bio u ovome: osobina Aleksija Aleksandroviča kao državnika, njemu svojstvena karakteristična crta koju ima svaki činovnik koji se diže, koja mu je zajedno sa njegovim upornim častoljubljem, uzdržljivošću, poštenjem i samopouzdanošću stvorila karijeru, sastojala se u prenebregavanju zvaničnog piskaranja, u skraćivanju prepiske, u neposrednom, koliko je to mogućno, odnosu prema živom poslu i u štednji. Desilo se, pak, da je u znamenitoj komisiji od 2. juna bio istaknut predmet o navodnjavanju polja[97] zarajske gubernije; predmet se nalazio u ministarstvu Aleksija Aleksandroviča, i predstavljao jasan primer besplodnosti, rashoda, i praznog piskaranja. Aleksije Aleksandrovič je znao da je stvar bila pravična. Pitanje o navodnjavanju polja zarajske gubernije pokrenuo je bio još prethodnik prethodnika Aleksija Aleksaddroviča.

I zaista, na to je utrošeno, i trošilo se mnogo novaca, i potpuno besciljno,a ceo taj posao, očevidno, nije mogao dovesti ni do kakvog rezultata. Čim je Aleksije Aleksandrovič primio dužnost, odmah je to uvideo, i hteo da uzme u ruke taj predmet; ali u prvo vreme, dok se još nije bio učvrstio na svom položaju, a znajući da stvar dodiruje interese mnogih, smatrao je da ne bi bilo mudro rešavati odmah o tome; docnije pak, zauzet drugim poslovima, prosto je zaboravio na taj predmet. Ali, kao svi poslovi, i taj se kretao sam po sebi, po jačini inercije. (Mnogo se ljudi prosto izdržavalo od toga posla, osobito jedna vrlo poštena i muzikalna porodica: sve su kćeri svirale na violini i čelu. Aleksije Aleksandrovič poznavao je tu porodicu i bio je stari svat jednoj od starijih kćeri.) Stavljanje u tok toga predmeta od strane protivničkog ministarstva bilo je, po mišljenju Aleksija Aleksandroviča, nepošteno; u svakom ministarstvu biva i gorih predmeta, koje niko, iz izvesne službene pristojnosti, ne potrza. Sada pak, kad su mu bacili rukavicu, on ju je smelo primio, i tražio da se odredi naročita komisija za proučavanje i proveravanje rada komisije za navodnjavanje polja zarajske gubernije. Tražio je da se odredi još jedna komisija koja bi razmotrila pitanje statusa stranaca.

Pitanje statusa stranaca bilo je slučajno pokrenuto u komisiji od 2. juna, a Aleksije Aleksandrovič ga je energično podržao kao posao koji ne trpi odlaganja, zbog žalosnog položaja stranaca. U komitetu, to je pitanje poslužilo kao povod za prepiranje nekolikih ministarstava. Ministarstvo koje je bilo neprijateljski raspoloženo prema Aleksiju Aleksandroviču dokazivalo je da je položaj stranaca izvrstan, i da nameravano preuređenje može samo naškoditi njihovom položaju; a ako ima nečega rđavoga, to je usled neispunjavanja zakonskih propisa od strane ministarstva Aleksija Aleksandroviča. Sad je Aleksije Aleksandrovič nameravao da traži: prvo, da se sastavi nova komisija kojoj bi se poverilo da na licu mesta ispita stanje stranaca; drugo, ako se pokaže da je položaj stranaca zaista takav kakav se prikazuje u zvaničnim podacima koji se nalaze u rukama komiteta, onda da se odredi još jedna nova stručna komisija koja će ispitati uzroke toga očajnog položaja stranaca, sa gledišta: a) političkog b) administrativnog, v) ekonomskog, g) etnografskog, d) materijalnog i đ) religioznog; treće da se traže od neprijateljski raspoloženog ministarstva podaci o merama koje je za poslednjih deset godina to ministarstvo preduzimalo radi otklanjanja nezavidnog položaja pod kojima se sada nalaze i žive stranci; i, najzad, četvrto, da se od ministarstva traži objašnjenje zašto je, kao što se vidi iz podataka koje je komitet pribavio pod Br. 17015 i Br. 18 308, od 5. decembra 1863. i 7. juia 1864. godine, zašto je ministarstvo dejstvovalo sasvim protivno smislu osnovnog i organskog zakona, knj.... čl. 18, i primedba u članu 36. Živahna boja pokri lice Aleksija Aleksandroviča dok je brzo pisao koncept tih misli. Kad ispisa tabak hartije, on ustade, zazvoni, i dade ceduljicu za svoga šefa kabineta da mu dostavi potrebne podatke. Ustavši i prošavši po sobi, opet pogleda na portret, natmuri se i prezrivo se osmehnu. Zagledavši još malo u knjigu o eugibijskim natpisima, i obnovivši svoje interesovanje za njih, Aleksije Aleksandrovič ode u 11 sati da spava; ležeći u postelji, on se seti događaja sa ženom, ali sad mu se već nije činio tako mračan.


15.


Iako je Ana uporno i ogorčeno protivurečila Vronskom kad joj je on govorio da je njen položaj nemogućan, i nagovarao je da mužu otkrije istinu, u dubini duše je smatrala svoj položaj kao lažan i nečastan, i svom dušom je želela da ga promeni, Vraćajući se s mužem sa trke, ona mu je u trenutku uzbuđenja iskazala sve, i, bez obzira na bol koji je tada osećala, radovala se tome. Docnije, pošto je muž otišao, govorila je u sebi da joj je to vrlo milo, da će se sad sve srediti, i da odsad bar neće biti laži i obmane. Činilo joj se nesumnjivo da će se njen položaj sada zasvagda opredeliti. Taj novi položaj može biti i rđav, ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnosti i laži. Bol koji je pričinila i sebi i mužu izgovarajući one reči, dobiće sad svoju nagradu u tome što će se sve opredeliti, mislila je ona. Te iste večeri videla se s Vronskim, ali mu nije govorila o onome što se dogodilo između nje i muža, iako je trebalo da mu to kaže, da bi se položaj opredelio.

Kad se sutradan probudila, prvo joj padoše na pamet reči koje je kazala mužu, i te reči joj se učiniše tako strašne da nikako nije mogla da zamisli kako se smela usuditi da izusti te neobične grube reči, i nije sad mogla da zamisli šta će iz svega toga proizaći. Ali, reči su bile kazane, a Aleksije Aleksandrovič je otišao ne rekavši ništa. »Videla sam Vronskog, a nisam mu kazala. Još i u trenutku kad je odlazio htela sam da ga vratim i da mu kažem, pa sam se predomislila, jer mi je bilo čudno zašto mu nisam kazala odmah. Zašto mu nisam kazala, kad sam htela?« Kao odgovor na to pitanje, vrelo rumenilo stida izbi na njenom licu. Razumela je šta ju je uzdržalo, razumela je da ju je bilo sramota. Njen položaj, koji joj se sinoć činio potpuno jasan, sad joj se odjednom predstavi ne samo kao nejasan, nego i bezizlazan. Obuze je strah zbog sramote o kojoj pređe nije ni mislila. Čim samo pomisli šta će uraditi njen muž, najstrašnije joj dolazi u glavu. Dolazilo joj je u glavu da će odmah doći upravnik imanja da je istera iz kuće, i da će njena sramota biti objavljena celom svetu. Pitala se kuda će poći kad je isteraju iz kuće, i nije nalazila odgovora.

Kad je mislila o Vronskom, činilo joj se da je on ne voli, da mu je ona već na teretu, da mu se ona ne može nuditi, i zbog toga je osećala neprijateljstvo prema njemu. Činilo joj se da je one reči koje je kazala mužu, i koje je neprestano u mislima ponavljala, kazala svima, i da su ih svi čuli. Nije se mogla odlučiti da pogleda u oči onima s kojima je živela. Nije se mogla odlučiti da pozove devojku, a još manje da siđe dole i vidi sina i guvernantu.

Devojka koja je već odavno osluškivala pred vratima, uđe sama u njenu sobu. Ana je upitno pogleda u oči i uplašeno pocrvene. Devojka se izvini što je ušla, rekavši da joj se učinilo da je zovu. Ona je unela haljinu i pisamce. Pisamce je bilo od Betsi. Betsi joj je javljala da će se toga jutra kod nje sastati Liza Merkalova i baronica Štolc sa svojim obožavaocima Kalušskim i starim Stremovim, na partiju kroketa. »Dođite bar da ih posmatrate, koliko radi izučavanja karaktera. Ja vas očekujem«, završavala je Betsi.

Ana pročita pisamce i teško uzdahnu.

- Ne treba, ništa mi ne treba - reče Anuški koja premeštaše bočice i četkice na stolu za toaletu. - Idi ti, ja ću se odmah obući i izići. Ne treba, ništa mi ne treba.

Anuška iziđe, ali Ana ne poče da se oblači nego ostade sedeći u istom položaju, oborene glave i opuštenih ruku, pokatkad stresajući se celim telom, kao da želi da učini neki pokret, da nešto kaže, ali je zatim opet obamirala. Neprestano je ponavljala: »Bože moj! Bože moj!« Samo, ni »bože« ni »moj« nisu imali za nju nikakva smisla. Misao da traži pomoći u religiji, bila je za nju, iako nikad nije sumnjala u religiju u kojoj je bila vaspitana, bila je tako daleko kao što je bila daleka misao da traži pomoć od Aleksija Aleksandroviča. Ona je unapred znala da je pomoć religije mogućna samo pod uslovom odricanja od onoga što je za nju sad predstavljalo sav smisao života. Ne samo da joj je bilo teško, nego je počela osećati i strah od novoga duševnoga stanja, za koje nikad dotle nije znala. Osećala je da joj se u duši sve počinje udvajati, kao što se ponekad udvajaju predmeti u zamorenim očima. Ponekad nije znala čega se boji, šta želi. Da li se boji, i da li želi ono što je bilo, ili ono što će biti; šta upravo želi, nije znala.

»Ah, šta ja to radim!« reče u sebi osetivši odjednom bol s obe strane glave. Kad se pribra, vide da obema rukama drži i priteže kosu na slepim očima. Skoči i poče hodati.

- Kafa je gotova, i mamzel sa Serjožom čeka - reče Anuška vrativši se opet, i opet zastavši Anu u istom položaju.

- Serjoža? Kako je Serjoža? - odjednom živahno upita Ana setivši se prvi put za celo pre podne svoga sina.

- Čini mi se da je nešto skrivio - odgovori smešeći se Anuška.

Šta je skrivio?

- Bile su neke breskve u ostavi, pa on, čini mi se, jednu pojeo krišom.

Pominjanje sina izvede Anu odjednom iz bezizlaznog položaja u kojem se nalazila. Seti se one donekle iskrene, iako mnogo preuveličane uloge matere koja živi radi sina, koju je ona poslednjih godina uzela bila na sebe, i s radošću oseti da, uprkos položaju u kojem se nalazi, ima jedno uporište nezavisno od položaja u koji će doći prema mužu i prema Vronskom. To uporište bio je sin. U kakav god položaj došla, ne može ostaviti sina. Neka je muž osramoti i istera, neka Vronski ohladi prema njoj i nastavi svoj nezavisan život (ona opet žučno i prekorno pomisli o njemu), ona ne može ostaviti sina. Ona ima cilj života. I treba samo raditi, raditi na obezbeđenju tog položaja sa sinom, da ga ne bi oduzeli od nje. Treba brzo, što pre, koliko je mogućno pre raditi, dok joj ga nisu oduzeli. Treba uzeli sina i otputovati. To je ono što sad ima da radi. Ona se mora umiriti i izaći iz mučnog položaja. Misao o tom delu u vezi sa sinom, i o tome da se odmah ide nekud s njim, umirila ju je donekle.

Brzo se obuče, siđe dole i odlučnim koracima uđe u gostinsku sobu gde ju je, po običaju, čekala kafa i Serjoža sa guvernantom. Serjoža, obučen sav u belo, stajao je kraj stola ispod ogledala, i sagnuvši se, sa izrazom napregnute pažnje koju je ona poznavala u njemu i kojom je ličio na oca, nešto radio oko cveća koje je doneo.

Guvernanta je imala neobično strog izraz. Serjoža, kao što je često radio, viknu jako: »A, mama!« i zastade u nedoumici: da li da baci cveće i ode materi da se pozdravi, ili da dovrši venac da ide s cvećem?

Pošto se pozdravi, guvernanta poče nadugačko i s naglaskom pričati o istupu koji je Serjoža učinio, ali Ana nije slušala; ona je mislila: da li da i nju povede sobom ili ne? »Ne, neću - odluči. - Ići ću sama sa sinom.«

- Jest, to je vrlo ružno - reče Ana, i uzevši sina za rame pogleda ga blago i bojažljivo, i najzad ga poljubi, što dečka zbuni i obradova. - Ostavite ga sa mnom - reče ona začuđenoj guvernanti, i ne puštajući sinovljevu ruku sede za sto na kojem je bila spremljena kafa.

- Mama, ja... ja... nisam... - reče on, starajući se da po njenom izrazu sazna šta ga očekuje zbog breskve.

- Serjoža - reče Ana čim guvernanta iziđe iz sobe - to nije lepo, ali ti to više nećeš činiti, je li? Voliš li me?

Osećala je da joj suze nailaze na oči. »Zar bih mogla da ga ne volim? - govorila je u sebi, udubljujući se u njegov uplašeni i u isto vreme obradovani pogled. - Je li mogućno da će se on složiti s ocem da me kazne? Zar me neće požaliti?« Suze su joj tekle niz lice, i da bi ih sakrila ona naglo ustade i gotovo istrča na terasu.

Posle bujnih kiša poslednjih dana nastupilo je hladno vedro vreme. I pored jarkog sunca, koje je sijalo kroz oprano lišće, vazduh je bio hladan.

Ana se strese i od hladnoće i od unutarnjeg užasa koji je s novom snagom obuze na čistom vazduhu.

- Idi, idi k Marriete - reče Serjoži koji beše izišao za njom, i poče hodati po asuri na terasi. »Je li mogućno da mi neće oprostiti, da neće razumeti da sve ovo nije moglo biti drukčije?« reče u sebi.

Zaustavivši se i pogledavši u vetrom zanihane vrhove jasika čije je oprano lišće jako bleštalo na hladnom suncu, Ana razumede da joj neće oprostiti, da će svi sad biti prema njoj nemilostivi, kao i ovo nebo, kao ovo zelenilo. I opet oseti da joj se u duši poče udvajati. »Ne treba, ne treba misliti - reče u sebi. - Treba se spremati. Kuda? Kada? Koga da povedem sobom? Da, u Moskvu, večernjim vozom. Anuška i Serjoža, i samo najpotrebnije stvari. Ali pre toga treba napisati pisma obojici.« Ona brzo uđe u kuću, u svoj kabinet, sede za sto i pisaše mužu:

»Posle onoga što se dogodilo, ja ne mogu više ostati u vašoj kući. Ja odlazim i vodim sa sobom sina. Ne poznajem zakone, i prema tome ne ziam kome od roditelja pripada sin; ali ja ga uzimam sa sobom, jer bez njega ne mogu živeti. Budite velikodušni, ostavite mi ga.«

Dovde je pisala brzo i prirodno, ali apel na njegovu velikodušnost, koju mu nije priznavala, i neophodnost da se pismo završi nečim dirljivim, zaustaviše je.

»Da govorim o svojoj krivici i svome kajanju, ne mogu, jer...«

Opet zastade, ne nalazeći veze u svojim mislima. »Ne - reče u sebi - ne treba ništa«, i pocepa pismo, i prepisa ga izostavivši reči o velikodušnosti, i zapečati ga.

Drugo pismo trebalo je da napiše Vronskom. »Ja sam kazala mužu«, napisa, i dugo ostade sedeći nemajući snage da piše dalje. To je bilo tako grubo, tako neženstveno. »I sad, šta bih mogla da mu pišem?« reče u sebi. Opet joj rumenilo stida pokri lice, pade joj na pamet njegova mirnoća, i osećanje ljutnje prema njemu prinudi je da pocepa na sitne komadiće listić sa napisanom rečenicom. »Ne treba ništa«, reče u sebi, i sklopivši blok ode gore i objavi guvernanti i posluzi da danas putuje u Moskvu, i odmah poče da pakuje stvari.




Нема коментара:

Постави коментар