22. 2. 2024.

Lav Tolstoj, Ana Karenjina, Drugi deo, 23- 36

 



23.

Vronski je nekoliko puta pokušavao, iako ne tako odlučno kao sada, da je navede na razmišljanje o svome položaju, i uvek nailazio na istu površnost i lakoću u suđenju kojom je i sad odgovorila na njegovo izazivanje. Kao da je u tome bilo nečega što ona nije mogla ili nije htela sebi da jasno predstavi, kao da bi, čim počne da o tome govori, ona, prava Ana, odlazila nekud, povlačila se u samu sebe, a na njeno mesto stupala druga, čudnovata, tuđa žena koju on nije voleo, koje se bojao, i koja mu se odupirala. Ali sad se rešio da joj kaže sve.
- Zna li on, ili ne zna - reče Vronski svojim običnim čvrstim i spokojnim tonom - zna li on, ili ne zna, nas se to ništa ne tiče. Mi ne možemo, vi ne možete tako ostati, osobito sad.
- Pa šta, po vašem, da se radi? - upita ona sa istim lakim podsmehom. Njoj, koja se tako bojala da on njenu trudnoću ne shvati olako, bilo je sad krivo što je iz toga izvodio neophodnost da se nešto preduzme.
- Kazati mu sve, i ostaviti ga.
- Vrlo dobro; uzmimo da ja to učinim – reče ona.
- Znate li šta će biti? Ja vam to mogu unapred ispričati - i zla svetlost zasija u njenim očima koje trenutak ranije behu tako ljupke. - »A, vi volite drugoga, i stupili ste s njim u grešne odnose? (Predstavljajući muža, ona je, isto onako kao što čini Aleksije Aleksandrovič, naglasila reč grešne.) Ja sam vam predočavao sve posledice u verskom, građanskom i porodičnom odnosu. Vi me niste poslušali. Sada, ja zaista ne mogu izlagati sramu svoje ime... - i ime moga sina, htela je reći, ali nije mogla da zbija šalu sa sinom... - izlagati sramu svoje ime« - i još dalje u tom smislu - dodade ona. - Sve u svemu, on će reći, sa svojstvenim mu državničkim manirom, jasno i tačno, da me ne može pustiti, ali da će preduzeti potrebne mere da spreči skandal. I učiniće, mirno i tačno, sve što kaže. Eto, šta će biti. To nije čovek, nego mašina, i to opaka mašina, kad se naljuti - dodade ona, sećajući se Aleksija Aleksandroviča sa svima pojedinostima njegove pojave, načina govora, i okrivljujući ga za sve 


što je mogla u njemu naći rđavog, ne opraštajući mu baš ništa pred licem strašne krivice kojom je ona pred njim bila kriva.
- Ali, Ana - reče Vronski ubedljivim, mekim glasom, starajući se da je umiri - ipak je potrebno da mu se kaže, a posle ćemo se upravljati prema onome šta on bude preduzeo.
- Šta ćemo raditi? Da bežimo?
- A zašto da i ne bežimo? Ja ne vidim mogućnost da nastavimo ovakav život... I ne sebe radi - ja vidim da vi patite.
- Jeste, pobeći, postati vaša ljubavnica - reče ona pakosno.
- Ana! - nežno je koreći reče on.
- Jeste - nastavi ona - postati vaša ljubavnica, i upropastiti sve... Opet htede reći: sina, ali nije mogla da izgovori tu reč.
Vronski je teško primao kako njena jaka i čestita priroda može da snosi ovaj lažan položaj, i da ne želi izlaza iz njega; ali se nije dosećao da je glavni uzrok za sve to bila reč sin, koju ona nije mogla da izgovori. Ona pak, kad bi mislila o sinu, i njegovim budućim odnosima prema materi koja je odbegla od njegova oca, nju je hvatao takav strah od onoga što je učinila, da nije bila u stanju ozbiljno razmišljati, nego se, kao žena, trudila da sebe umiri lažnim mislima i rečima, kako bi sve i dalje ostalo kako jeste, i kako bi na taj način ona mogla zaboraviti strašno pitanje: šta će biti sa sinom.
- Ja te molim, ja te preklinjem - odjednom, i sasvim drugim, iskrenim i nežnim tonom reče ona, uzevši Vronskog za ruku - ne govori nikad o tome sa mnom.
- Ali, Ana...
- Nikad. Ostavi to meni. Ja sam svesna sve niskosti, sveg užasa moga položaja, ali to nije tako lako rešiti kao što ti misliš. Ostavi to meni, i slušaj me. Ne govori nikad sa mnom o tome. Obećavaš li mi?... Ne, ne, obećaj mi!...
- Sve ti obećavam, ali ne mogu biti miran, osobito posle ovoga što si kazala. Ja ne mogu biti miran kad ti nisi mirna...
- Ja? - ponovi ona. - Meni je, zbilja, ponekad teško; ali to će proći, ako nikad ne budeš govorio sa mnom o tome. Kad o tome govoriš sa mnom, samo tada me to muči.
- Ne razumem - reče on.
- Ja znam - prekide ga ona - kako je teško tvojoj čestitoj prirodi lagati, i ja te žalim. Često mislim kako si mogao radi mene upropastiti svoj život.
- Ja sam sada isto to mislio - reče on - kako si ti zbog mene žrtvovala sve. I ne mogu oprostiti sebi što si nesrećna.
- Ja nesrećna? - reče ona približujući mu se i sa ushićenim osmejkom ljubavi gledajući u njega -... ja, ja sam kao gladan čovek kome su dali da jede. Možebiti da mu je hladno, da mu je odelo pocepano, i da ga je sramota, ali on nije nesrećan. Ja nesrećna? Ne, evo moje sreće...
Ču glas sina koji se vraćao; pregleda brzim pogledom terasu, naglo ustade. Pogled joj zaplamti poznatim mu ognjem; brzim pokretom podiže svoje lepe, prstenjem pokrivene ruke, uze ga za glavu, pogleda ga dugim pogledom, i primaknuvši svoje lice sa otvorenim nasmejanim usnama, brzo ga poljubi u usta i u oba oka, pa ga otisnu. Htede da ode, ali je on zadrža.
- Kada? reče šapatom, gledajući je sa ushićenjem.
- Danas, u jedan sat po ponoći - prošapta, i teško uzdahnuvši pođe svojim lakim i hitrim korakom u susret sinu.
Serjožu je iznenadila kiša u velikom parku, i on se sa dadiljom bio sklonio u paviljonu.
- Dakle, do viđenja - reče ona Vronskom. - Skoro će i vreme za trke. Betsi je obećala da će svratiti po mene.
Vronski pogleda na sat i žurno ode.

24.

Kad je Vronski pogledao u sat na balkonu Karenjinih, bio je takođe uzbuđen i zauzet svojim mislima, da je doduše video strelicu na satu ali nije razabrao koliko je sati. On iziđe na ulicu i uputi se, pažljivo koračajući po blatu, ka svojim kolima. Bio je do takvog stepena obuzet osećanjem prema Ani, da nije ni mislio o tome koliko je sati i da li još ima vremena da ode do Brjanskog. U njemu je ostala, kao što to često biva, samo ona sposobnost pamćenja koja pokazuje šta još ima da se uradi. Vronski priđe kočijašu koji beše zaspao na boku, u kosoj senci guste lipe, pogleda sa zadovoljstvom na roj mušica koje su u čitavim stubovima treptale iznad jakih konja, probudi kočijaša, skoči u kola i naredi da vozi k Brjanskom. Tek kad odmače oko sedam kilometara, on se pribra, pogleda u sat, vide da je pet i po sati i da je odocneo.
Toga dana bilo je nekoliko trka: trka eskortne jedinice, zatim oficirska trka sa dužinom staze od dve vrste, druga oficirska sa dužinom staze od četiri vrste, i ona trka u kojoj je Vronski imao da se takmiči. Na svoju trku ima vremena da stigne; ali ako pođe do Brjanskog, stići će u poslednji čas, pošto već dođe sav Dvor. To ne bi bilo lepo. Ali, dao je reč Brjanskom da će doći, i zato odluči da ide, i naredi kočijašu da ne štedi konje.
Stiže do Brjanskog, probavi kod njega pet minuta, pojuri natrag. Brza vožnja potpuno ga umiri. Sve mučno u njegovom odnosu prema Ani, sva neodređenost koja zaostade posle njihovog razgovora, sve to izlete iz njegove glave, i sad je sa nasladom i uzbuđenjem mislio o trci, o tome da će ipak stići na vreme, a pokatkad bi sinula u njegovoj mašti, kao jasna svetlost, misao o sreći zbog sastanka koji je očekivao ove noći.
Misao o predstojećoj trci obuzimala ga je više i više ukoliko je dublje i dublje ulazio u atmosferu trka, prestižući ekipaže koji su iz Petrograda i sa letnjikovaca išli na trke.
U njegovom stanu nije bilo nikoga; svi su već bili na trkalištu, samo je lakej čekao kod vrata. Dok se Vronski presvlačio, lakej mu saopšti da je već otpočela druga trka, da su mnoga gospoda dolazila i raspitivala za njega, i da je dečko iz konjušnice dvaput dotrkivao.
Pošto se preobukao, bez žurbe (on se nikad nije žurio, niti je gubio prisebnost), Vronski naredi kočijašu da vozi ka barakama. Od baraka, videlo se čitavo more ekipaža, pešaka, vojnika, koji su okružavali hipodrom; i videlo se da u paviljonima vrvi svet. Trčala se, verovatno, druga trka, jer baš onda kad je on ulazio u baraku, začu se zvonce. Približiv se konjušnici on srete belonogog alata, Mahoćinova Gladijatora, koga su, pokrivenog šarenim pokrovcem u narandžastoj i plavoj boji, vodili na hipodrom.
- Gde je Kord? - upita Vronski konjušara.
- U konjušnici, sedla konja.
U otvorenoj pregradi, Fru-Fru je već bila osedlana. Spremali su se da je izvedu.
- Da nisam odocneo?
- All right! All right! Sve je ispravno, sve je ispravno - reče Englez - ne uzbuđujte se.
Vronski još jedanput baci pogled na divne, njemu tako drage oblike konja, koji je drhtao celim telom, i jedva se odvojivši od toga prizora, iziđe iz barake. Doveze se do paviljona u najzgodnije vreme, kad nije obratio na sebe ničiju pažnju. Baš se završavala druga trka, i sve oči behu upravljene na gardista napred, i husara za njim, koji su iz sve snage terali konje i primicali se pobednom stubu. Iz sredine, i izvan kruga, svi su se tiskali ka pobednom stubu; grupa vojnika i oficira konjičke garde izražavala je gromkim klicanjem radost zbog pobede svoga oficira i druga. Vronski neprimećeno uđe u sredinu gomile gotovo u isto vreme kad udari zvono, koje je oglašavalo svršetak trke, i kad se visoki, blatom poprskani gardist koji je stigao prvi, opusti u sedlu i poče popuštati dizgine svome alatastom, od znoja potamnelom pastuvu koji je teško disao.
Izbacujući s naprezanjem noge, pastuv skrati brzi hod svog velikog tela, a gardijski oficir, kao čovek koji se probudio iz teškog sna, obazre se unaokolo i jedva se osmehnu. Gomila ljudi, poznatih, okruži ga.
Vronski je namerno izbegavao onu odabranu velikosvetsku gomilu koja se odvojena od drugih slobodno kretala i razgovarala pred paviljonima. Doznao je da je tamo bila i Karenjina, i Betsi, i žena njegovog brata, i naročito, da se ne bi rastrojavao, ne htede im prići. Ipak, poznanici su ga neprestano sretali i zaustavljali, pričali mu pojedinosti svršenih trka i raspitivali zašto je odocneo.

Kad trkače pozvaše u paviljon da prime nagrade, i kad se svi okretoše tamo, stariji brat Vronskog, Aleksandar, pukovnik sa aćutantskim gajtanima, srednjeg rasta i tako isto snažan kao i Aleksije, ali lepši, rumen, sa crvenim nosom i pijanački otvorenim licem, priđe mu.
- Jesi li dobio moju ceduljicu? - reče on. - Nikad te čovek ne može naći kod kuće.
Aleksandar Vronski, bez obzira na raskalašan, i osobito pijanački život, koji je vodio i po kojem su ga svi znali, bio je potpuno dvorski čovek.
Govoreći sad s bratom o vrlo neprijatnoj za brata stvari, i znajući da mnoge oči mogu biti upravljene na njih, održavao je nasmejan izgled, kao da s bratom govori o nekakvoj običnoj lakrdiji.
- Dobio sam, i ne znam, zbilja, oko čega se ti brineš? - reče Aleksije.
- Brinem se, jer mi je sad baš primećeno da te nema, i da su te u ponedeljak videli u Peterhofu.
- Ima stvari o kojima mogu suditi samo oni koji su neposredno njima zainteresovani, a stvar o kojoj se ti toliko brineš, takva je...
- Da, ali tada se ostavlja služba, ne...
- Ja te molim da se ne mešaš, i to je sve.
Natmureno lice Aleksija Vronskog poblede i donja vilica zadrhta, što je kod njega retko bivalo. Kao čovek vrlo dobra srca, on se retko ljutio, ali kad se ljutio, i kada mu je drhtao podbradak, onda je bio opasan, što je Aleksandar Vronski dobro znao. Aleksandar Vronski se osmehnu veselo.
- Ja sam samo hteo da ti predam pismo materino. Odgovori joj, i ne uzbuđuj se pred trku. Bonne chance[70] - dodade smešeći se i ode.
Odmah zatim, prijateljski pozdrav opet zaustavi Vronskog.
- Ne vidiš prijatelje! Dobar dan, mon cher[71] - reče Stepan Arkadijevič, koji se i ovde, usred ovog petrogradskog bleska, isto onako kao i u Moskvi, blistao svojim rumenim licem i sjajnim raščešljanim zaliscima. - Juče sam doputovao i veoma mi je milo što ću gledati tvoj trijumf. Kad ćemo se videti?
- Svrati sutra u menažu - reče Vronski, i stegnuvši ga, izvinjujući se, za rukav od kaputa, ode u sredinu hipodroma gde su već uvodili konje za veliku trku s preponama.
Oznojene i zamorene konje koji su već trčali, konjušari su odvodili kući, a na njihovo mesto dolazili su, jedan za drugim, za sledeću trku, novi, odmorni, većim delom engleski konji, u kapama, sa uvučenim trbusima, tako da su ličili na čudnovate ogromne ptice. S desne strane vodili su tanku lepoticu.

Fru-Fru, koja je kao na oprugama koračala na svojim gipkim i dosta dugim zglobovima. U blizini njenoj skidali su pokrivač sa mekouhog Gladijatora. Krupni, divni, potpuno pravilni oblici pastuva, sa vanrednim zadnjim delom, i neobično kratkim, do samih kopita usađenim člankovima, nehotice su privlačili pažnju Vronskog. On htede da priđe svome konju, ali ga opet zadrža jedan poznanik.
- A, evo i Karenjin! - reče mu poznanik s kojim je razgovarao. - Traži ženu, a ona je u sredini paviljona. Niste je videli?
- Ne, nisam - odgovori Vronski, i odmah, ne pogledavši paviljon u kojem je bila Karenjina, priđe svom konju.
Vronski još ne stiže da pregleda sedlo, koje je ranije trebalo da podesi, kad trkače pozvaše u paviljon da uzmu brojeve i da se rasporede. Sedamnaest oficira, sa ozbiljnim, strogim, mnogi sa bledim licima iskupiše se u paviljonu i razuzeše brojeve. Vronskom dopade broj 7. Začu se komanda: »Jaši!«
Osećajući da on, zajedno sa ostalim trkačima, predstavlja sada središte na koje su upravljeni svi pogledi, Vronski, u napregnutom stanju, kada su njegovi pokreti obično postajali lagani i spokojni, priđe svom konju. Za trkačku svečanost Kord beše obukao svoj paradni kostim: crni zakopčani redengot, vrlo ukrućeni okovratnik koji mu je podupirao obraze, okrugao crn šešir, i visoke čizme. On je, kao i uvek, bio miran i dostojanstven; držao je konja za oba dizgina stojeći pred njim. Fru - Fru je neprimetno dahtala, kao u groznici. Njeno oko, puno plama, gledalo je iskosa na Vronskog koji joj se primicao. Vronski zavuče prst pod kolan. Konj još više iskosi pogled, iskezi se i načulji uho. Englez napući usne, želeći da se osmehne na to što proveravaju njegovo sedlanje.
- Usednite, manje će se konj uzbuđivati.
Vronski se poslednji put obazre na svoje takmace. Znao je da ih u trci više neće videti. Dvojica su već išli napred ka mestu odakle će se poći. Galjcin, jedan od opasnih takmaca i prijatelj Vronskog, vrteo se oko doratastog ždrepca koji se nije dao uzjahati. Mali husar, u uskim pantalonama, galopirao je, zguren kao mačak na sapima, u želji da podražava Englezima. Knez Kuzovljev sedeo je, bled, na svojoj krvnoj kobili iz ergele Grabovskog, koju je Englez vodio za uzde. Vronski i svi njegovi drugovi znali su dobro Kuzovljeva, i njegovu osobinu »slabih« živaca i strašnog samoljublja. Znali su da se bojao svega, bojao se da jaše na kadrovskom konju; ali sad baš stoga što je bilo strašno, što ljudi tu lome vratove, što kod svake prepone stoji doktor sa bolničkim kolima pod crvenim krstom i milosrdnom sestrom, on se rešio da trči. Vronski i on susretoše se pogledima, i Vronski mu ljubazno i sa odobravanjem namignu. Jednoga Vronski nije video - glavnog suparnika, Mahoćina na Gladijatoru.
- Ne žurite - reče Kord Vronskom - i imajte u vidu jedno: ne zadržavajte je kod prepona, niti je gonite, pustite je da bira kako će.
- Dobro, dobro - reče Vronski dohvativši dizgine.
- Ako je mogućno, vodite trku; ali ne očajavajte do poslednjeg trenutka, ako biste bili pozadi.
Konj se još i ne pomače, a Vronski jakim i gipkim pokretom stade u čelični izvijen stremen i lako i čvrsto uskoči u sedlo čija koža je škripala pod njegovim krutim telom. Našavši desnom nogom stremen, on naviknutim pokretom poravna između prstiju duple dizgine, i Kord spusti uke. Fru-Fru, čisto ne znajući kojom nogom prvo da kroči, istežući dugim vratom dizgine, pođe kao na oprugama, ljuljajući jahača na svojim gipkim leđima. Ubrzavajući korake, Kord je išao za njima. Uzbuđeni konj, trudeći se da obmane jahača, zatezao je dizgine čas s jedne čas s druge strane, i Vronski se uzalud starao da ga umiri glasom i rukom.
Već su se primicali k zajaženoj reci idući ka mestu odakle su imali da ih puste. Neki trkači bili su napred, neki pozadi, kad odjednom Vronski ču za sobom, po kaljavom putu, zvuke konjskog galopa, i Mahoćin ga prestiže na svom čarapastom mekouhom Gladijatoru. Mahoćin se osmehnu, pokazav svoje dugačke zube, ali ga Vronski srdito pogleda. On ga uopšte nije voleo, sad pak smatrao ga je za najopasnijeg takmaca, bilo mu je krivo što ga je prošao i time samo ražestio njegovog konja.
Fru-Fru izbaci levu nogu za galop, učini dva skoka, i ljuteći se na zategnute dizgine pređe u drhtavi kas koji je izbacivao jahača. Kord se takođe namršti i gotovo kasaše uporedo s Vronskim.

25.

U trci je učestvovalo svega sedamnaest oficira. Trka trebalo da se održi na velikom elipsastom krugu od četiri kilometra, ispred paviljona.
Na tom krugu bilo je postavljeno devet prepona: reka; velika od dva aršina daščana barijera pred samim paviljonom; suv rov; rov s vodom; strmi brežuljak; irlandski banket (jedna od najtežih prepona), koji se sastojao iz bedema od šiblja iza kojeg je bio rov koji konj ne vidi pre skoka, tako da mora ili preskočiti obe prepone, ili se skrhati; zatim još dva rova s vodom i jedan suv - i svršetak trke bio je prema paviljonu.
Ali trka nije počinjala od kruga, nego za sto hvati u stranu od njega, i na tom rastojanju bila je prva prepona - zajažena reka od tri aršina širine, koju su jahači mogli, po volji, i preskakati ili prebroditi.
Jahači su se triput ravnali, ali uvek bi poneki konj iskočio, te se moralo vraćati natrag. Pukovnik Sestrin, znalac i veštak u puštanju trkača, počeo se već ljutiti, »naposletku i četvrti put viknu: »napred!« - i jahači kretoše.
Svi pogledi, svi dogledi behu upravljeni na šarenu gomilu jahača za sve vreme dok su se ravnali.
»Pošli su! Trče!« začu se sa svih strana posle tišine i očekivanja.
I pojedinci i čitave gomilice pešaka počeše pretrčavati s mesta na mesto, da bolje vide. U prvi mah okupljena grupa jahača rasteže se, videlo se kako se po dvojica, po trojica, i jedan za drugim približavaju reci. Gledaocima se činilo da jašu i prilaze zajedno, ali za jahače su i sekundi bili razlike koje su imale velikog značaja.
Uzbuđena i vrlo nervna Fru-Fru propusti prvi trenutak, i nekoliko konja ugrabiše pre nje; ali ne dođoše još do reke, a Vronski, koji je svom snagom držao konja, uleglog u dizgine, lako preteče trojicu, i pred njim ostadoše samo alatasti Gladijator Mahoćinov koji je lako i ravnomerno odskakao pred samim Vronskim, i još pred svima njima divna Dijana koja je nosila na sebi ni živog ni mrtvog Kuzovljeva.

Prvih trenutaka Vronski još nije vladao ni sobom ni konjem. Do prve prepreke - reke - nije mogao da upravlja kretanjem konja.
Gladijator i Dijana primicali su se zajedno, i gotovo se u istom trenutku podigoše nad rekom i preleteše na drugu stranu; ne znaš kako, kao u letu, izvi se za njima Fru-Fru; ali u času kad se Vronski oseti u vazduhu, on odjednom spazi, gotovo ispod svoga konja, Kuzovljeva, koji se koprcao s Dijanom s onu stranu reke. (Kuzovljev je ispustio dizgine posle skoka, i konj se strmoglavio s njim.) Te pojedinosti Vronski je saznao docnije, a sad je video samo to da se na mestu gde treba da stane Fru-Fru, može naći noga ili glava Dijanina. Ali Fru-Fru, kao mačka kad pada, učini u preskakanju napor nogama i leđima, te mimoiđe konja i odjuri dalje.
»O, zlatna si!«, pomisli Vronski.
Posle reke, Vronski potpuno ovlada konjem i poče ga zadržavati s namerom da veliku barijeru pređe posle Mahoćina, a na sledećem ravnom odstojanju od dve stotine hvata da pokuša da ga prođe.
Velika barijera bila je pred samim carskim paviljonom. Car, sav Dvor i gomile naroda gledali su u njih - u njega i Mahoćina koji je za dužinu jednog konja bio pred njim - kad su se primicali đavolu (tako se zvala ta barijera). Vronski je osećao sve te na njega uprte poglede sa sviju strana, ali nije video ništa osim ušiju i vrata svoga konja, zemlje koja mu je jurila u susret, sapi i belih nogu Gladijatora koje su brzo odbijale takt pred njim i ostajale jednako na istom rastojanju. Gladijator se podiže, ne dodirnu ništa ničim, mahnu kratkim repom, i iščeze iz očiju Vronskog.
- Bravo! - ču se nečiji usamljeni glas.
U tom trenutku ispred očiju Vronskog, pred njim samim, iskočiše daske pregrade. Bez najmanje promene u kretanju, konj se izvi pod njim, daske iščezoše, i samo nešto lupi pozadi. Razljućena blizinom Gladijatora, Fru-Fru je poskočila odveć rano i udarila o pregradu zadnjim kopitom. Ali to ne izazva promenu u njenom trku, i Vronski, dobivši lopaticu blata u lice, razumede da je opet na istom rastojanju od Gladijatora. Opet vide pred sobom njegove sapi, kratak rep, i iste bele noge koje su se brzo kretale ali se nisu udaljavale.
U trenutku kad Vronski pomisli da sad treba proći Mahoćina, Fru-Fru, pojmivši ono što je on mislio, bez svakog podstreka, znatno ubrza trk i stade se približavati Mahoćinu sa najzgodnije strane, sa strane konopca. Ali Mahoćin nije ustupao konopac. Tek što Vronski pomisli da može obići i sa spoljne strane, a Fru-Fru promeni nogu i stade baš tako obilaziti. Njeno rame koje je već počelo da tamni od znoja, poravna se sa sapima Gladijatora.

Nekoliko skokova prođoše naporedo. Ali pred preponom kojoj su se primicali, Vronski, da ne bi pravio veliki krug poče dejstvovati dizginama i brzo, na samom brežuljku, prođe Mahoćina. Uzgred spazi njegovo lice poprskano blatom. Učini mu se čak da se Mahoćin smeši. Vronski je prošao Mahoćina, ali ga je istog časa osetio za sobom, i stalno slušao iza samih leđa odmereno skakanje i odsečno, još sasvim sveže disanje Gladijatorovih nozdrva.
Sledeće dve prepone, rov i barijera, preskočene su lako; ali Vronski sad bliže oseti frkanje i skok Gladijatorov. On potera konja, i s radošću oseti da konj lako ubrzava trk; zvuk Gladijatorovih kopita čuo se opet na pređašnjem rastojanju.
Vronski je vodio trku - činio ono što je i sam hteo da čini i što mu je Kord savetovao - i sad je bio uveren u pobedu. Njegovo uzbuđenje, radost i nežnost prema Fru-Fru postajali su jači i jači. Hteo je da se osvrne nazad, ali nije smeo; starao se da umiri sebe i da ne tera konja, da bi očuvao u njemu snagu ravnu onoj koju je, on je to osećao, Gladijator još imao. Ostala je još jedna, najteža prepona; ako je pređe prvi, onda će prvi i stići. Već se primicao irlandskom banketu. I on i Fru-Fru videli su još izdaleka tu preponu, i oboje osetiše u sebi trenutnu sumnju. On po ušima konja primeti neodlučnost i podiže korbač, ali odmah oseti da je sumnja neosnovana - Fru-Fru je znala šta treba raditi. Ona ubrza trk i odmereno, onako kako je on i zamišljao, izvi se otisnuvši se od zemlje, predade se jačini inercije koja je prenese daleko iza rova, i u istom taktu, bez naprezanja, istom nogom Fru-Fru nastavi trčanje.
- Bravo, Vronski! - začuše se glasovi gomilice ljudi koji su stajali kod te prepone - on je znao: glasovi njegovog puka i prijatelja; nije mogao ne poznati glas Jašvinov, ali Jašvina nije video.
»O, lepotice moja!« tepao je Vronski u mislima svojoj Fru-Fru, i osluškivao uz to šta se dešava pozadi. »Preskočio!« pomisli on, čuvši pozadi skok Gladijatorov. Ostala je još poslednja prepona, rov od dva aršina s vodom. Vronski nije ni mislio o njemu, već želeći da daleko izmakne kao prvi, poče raditi dizginama kružno, po taktu skoka dižući i spuštajući konju glavu. Osećao je da konj trči iz poslednje rezerve snage; ne samo da su mu vrat i ramena bili mokri, nego su duž grive, po glavi i po oštrim ušima probijale krupne kaplje znoja, i konj je disao oštro i kratko. Ali je znao da je ta rezerva snage više nego dovoljna za rastojanje od dve stotine hvati, koliko je još bilo ostalo. Samo po tome što je osećao da je bliže zemlji, i po naročitoj mekoti kretanja Vronski je znao kako je konj mnogo pojačao brzinu. Rov prelete kobila kao da ga nije ni opazila, prelete ga kao ptica. Ali u isti čas Vronski sa užasom oseti da je, izostavši od konjskog skoka, i sam ne znajući kako učinio rđav, neoprostiv pokret spustivši se na sedlo. Odjednom se njegov položaj promeni, i on vide da se dešava nešto užasno. Još ne stiže da sebi da računa o tome šta se desilo, kad već pored njega promakoše bele noge alatastog pastuva, i Mahoćin u brzom trku projuri. Vronski je jednom nogom dodirivao zemlju, a njegov konj se navaljivao na tu nogu. Jedva stiže da istrgne nogu, kad konj pade na bok teško dišući, čineći svojim tankim oznojenim vratom uzaludna naprezanja da se digne, koprcajući se na zemlji kraj njegovih nogu kao ranjena ptica. Nezgodan pokret koji je Vronski učinio slomio je konju kičmu. Ali Vronski je to razumeo mnogo docnije. Sad je video samo toliko da se Mahoćin brzo udaljava, a da on, nihajući se, stoji sam na kaljavoj nepomičnoj zemlji, a pred njim, teško dišući, leži Fru-Fru, i izgibajući k njemu glavu gleda ga svojim divnim očima. Ne razumevajući još šta se desilo, Vronski je vukao konja za dizgine. On se opet poče koprcati, kao riba, klaparajući krajevima sedla, poispravi prednje noge, ali kako nije bio u stanju da digne i sapi, zatetura i opet pade na bok, Sa bledim od užasa unakaženim licem i s dršćućom donjom vilicom Vronski udari konja potpeticom u trbuh i poče ga opet vući za dizgine. Ali konj se nije micao; sa zarivenim nozdrvama u zemlju gledao je u gospodara svojim rečitim pogledom.
- Aaa! - jeknu Vronski uhvativši se za glavu.
- Aaa! šta sam učinio!... I izgubljena trka! I sopstvena krivica, sramna, neoprostiva! I ovaj nesrećni, dragi, upropašćeni konj!... Aaa! šta sam uradio!
Svet, doktor i pomoćnik, oficiri njegovog puka trčali su k njemu. Na nesreću svoju, Vronski je osećao da je on bio čitav i nepovređen. Konj je slomio kičmu, i bilo je rešeno da ga ubiju. Vronski nije mogao odgovarati na pitanja, niti je mogao s kim govoriti. Okrete se, i ne pogledavši kapu koja mu beše sletela s glave, ode sa hipodroma ne znajući ni sam kuda. Osećao se nesrećan. Prvi put u životu osetio je vrlo tešku nesreću, koja se ne da popraviti, i čiji je uzrok on sam.
Jašvin sa kapom stiže ga, doprati ga do kuće, i kroz pola sata Vronski dođe k sebi. Ali uspomena na ovu trku ostade zadugo u njegovoj duši kao najteža i najmučnija uspomena u njegovom životu.

26.

Spoljašnji odnosi Aleksija Aleksandroviča prema ženi bili su isti kao i ranije. Jedina razlika bila je u tome što je on još više bio zauzet poslom nego pre. Kao i pređašnjih godina, početkom proleća je otišao bio u banju u inostranstvo, radi popravke zdravlja koje se svake godine napornim zimskim radom narušavalo. I kao obično vratio se u julu, i odmah se sa pojačanom energijom prihvatio svoga običnog posla. Kao i obično, njegova se žena preselila na letovanje, a on je ostao u Petrogradu.
Od vremena kad je imao razgovor sa ženom, posle večere kod kneginje Tverske, nije nikad više govorio s Anom o svojoj sumnji i ljubomori; njegov uobičajen ton, kao da neko drugo lice predstavlja, dobro je došao za njegove sadanje odnose prema ženi. Bio je unekoliko hladniji prema ženi. Toliko, kao da je nešto nezadovoljan s njom zbog onog prvog noćnog razgovora u koji ona nije htela da uđe. U njegovim odnosima prema njoj stajala je senka male srdžbe i ništa više. »Ti nisi htela da se objasniš sa mnom - kao da je govorio on obraćajući se njoj u mislima - tim gore po tebe. Sad ćeš ti mene moliti, a ja neću hteti da se objašnjavam. Utoliko gore po tebe«, govorio je on misleno, kao čovek koji uzaludno pokušava da ugasi požar, pa se razljuti na svoje uzaludne pokušaje i rekne: »eto ti sad, pa izgori!«
On, taj pametni, i u službenim poslovima fini čovek, nije shvatao svu ludost takvog odnosa prema ženi. Nije shvatao stoga što se odveć bojao da shvati svoj pravi položaj, te je u duši zatvorio, zaključao i zapečatio kovčeg u kojem su se nalazila njegova osećanja prema porodici, tj. prema ženi i sinu. On, uvek pažljivi otac, krajem ove zime postade naročito hladan prema sinu, ponašao se prema njemu isto onako podrugljivo kao i prema ženi. »A, mladiću!« obraćao bi se sinu.
Aleksije Aleksandrovič mislio je i govorio da nijedne godine nije imao toliko službenog posla kao ove godine; on nije bio svestan da sam izmišlja poslove u ovoj godini, da je to sredstvo protiv otvaranja onog kovčega u kojem su ležala osećanja prema ženi i porodici, kao i misli o njima, i koja su osećanja postajala utoliko strašnija ukoliko su duže tamo ležala. Kad bi neko imao pravo da upita Aleksija Aleksandroviča šta misli o ponašanju svoje žene, krotki mirni Aleksije Aleksandrovič ne bi ništa odgovorio, ali bi se jako naljutio na čoveka koji bi ga o tome upitao. Usled toga je i bilo u izrazu lica Aleksija Aleksandroviča nešto oholo strogo kad god bi ga pitali o zdravlju njegove žene. Aleksije Aleksandrovič nije hteo ništa da misli o ponašanju i osećanjima svoje žene, i zaista, nije o tome ništa mislio.
Stalni letnjikovac Aleksija Aleksandroviča bio je u Peterhofu, gde je obično i grofica Lidija Ivanovna provodila leto, u susedstvu i u stalnom druženju sa Anom. Ove godine grofica Lidija Ivanovna nije živela u Peterhofu, nije nijedanput bila kod Ane Arkadijevne, a nagovestila je Aleksiju Aleksandroviču nezgodu zbliženja Aninog sa Betsi Vronskim. Aleksije Aleksandrovič je prekide strogo, izloži misao: da je njegova žena iznad svake sumnje, i otada poče izbegavati groficu Lidiju Ivanovnu. On nije hteo da vidi, zato nije video da u svetu već mnogi popreko gledaju njegovu ženu; nije hteo da pojmi, i zato nije poimao zašto je njegova žena toliko navaljivala da pređe u Carsko selo, gde je živela Betsi, i odakle je bilo blizu do logora Vronskovog puka. nije dopuštao sebi da misli o tome, i nije mislio; ali je u isto vreme, u dubini svoje duše, ne priznajući to nikad pred samim sobom, i nemajući za to ne samo nikakvih dokaza nego ni podozrenja, ipak nesumnjivo znao da je prevaren muž, i bio zbog toga duboko nesrećan.
Koliko je puta, za vreme svoga osmogodišnjeg srećnog života sa ženom, posmatrajući tuđe neverne žene i prevarene muževe, govorio u sebi Aleksije Aleksandrovič: »Kako se može to dopustiti? Zašto ne razmrse taj ružan odnos?« Ali, sad kad je nesreća snašla i njega, ne samo da nije mislio o tome kako ga razmrsi, nego nije hteo uopšte da zna za odnos, nije hteo da zna baš zato što je položaj bio odveć strašan, odveć neprirodan.
Otkako se vratio iz inostranstva, Aleksije Aleksandrov je već dva puta bio u letnjikovcu. Jedanput je ručao, drugi put je proveo veče s gostima, ali nijednom nije noćio, kao što je bio običaj da čini pređašnjih godina.
Na dan trka Aleksije Aleksandrovič imao je vrlo mnogo posla; ali, prema još ujutru načinjenom rasporedu dana, reši da posle ranijeg ručka ode u letnjikovac do žene, a odatle na trke, kojima će prisustvovati ceo Dvor, i na kojima treba da bude i on. Do žene će svratiti zato što je rešio da je iz pristojnosti posećuje jedanput nedeljno. Osim toga, trebalo je toga dana, kao obično, predati ženi novac za kućevne potrebe.
Gospodareći kao i uvek svojim mislima, promislivši to i toliko o ženi, ne dopusti svojim mislima da se prostiru dalje na ono što se nje tiče.
Toga jutra Aleksije Aleksandrovič bio je jako zauzet. Uoči toga dana  grofica Lidija Ivanovna poslala mu je brošuru čuvenoga putnika po Kitaju, koji se tada nalazio u Petrogradu, i molila ga u pismu da primi putnika, čoveka u svakom pogledu zanimljivog i potrebnog. Aleksije Aleksandrovič nije mogao pročitati brošuru sinoć, nego ju je dovršio od jutros. Zatim se počeše javljati molioci, počeše referati, primanja, postavljanja, otpuštanja, određivanje nagrada, penzija, plata, pa prepiska - svakidašnji posao, kako ga je nazivao Aleksije Aleksandrovič, koji oduzima tako mnogo vremena. Zatim dođoše privatni poslovi - poseta doktora i upravitelja imanja. Upravitelj mu nije oduzeo mnogo vremena. On je samo predao Aleksiju Aleksandroviču potrebnu sumu novaca, i kratak izveštaj o stanju poslova koji nisu bili baš najbolji, pošto je ove godine, usled čestih putovanja, potrošeno više, i zato došlo do deficita. Ali doktor, znameniti petrogradski doktor koji je bio u prijateljskim odnosima s Aleksijem Aleksandrovičem, oduze mu mnogo vremena. Aleksije Aleksandrovič nije ga danas ni očekivao, i bio je iznenađen njegovim dolaskom, a još više time što je doktor vrlo pažljivo raspitivao Aleksija Aleksandroviča o stanju njegova zdravlja, pregledao mu grudi, kucao, opipao jetru. Aleksije Aleksandrovič nije znao da je njegova prijateljica Lidija Ivanovna, opazivši da zdravlje Aleksija Aleksandroviča ove godine nije povoljno, molila doktora da ode i pregleda bolesnika. »Učinite to mene radi«, rekla mu je grofica Lidija Ivanovna.
- Ja ću to učiniti Rusije radi, grofice, - odgovori doktor.
- Neocenjiv čovek! - reče grofica Lidija Ivanovna.
Doktor je bio vrlo nezadovoljan zdravljem Aleksija Aleksandroviča. Našao je da je jetra znatno uvećana, ishrana tela ispod mere, a dejstvo banje nikakvo. Naredio je što je mogućno više kretanja, a što je mogućno manje umnog naprezanja, i, što je najglavnije, nikakav jed; to jest, sve ono što je za Aleksija Aleksandroviča bilo tako isto nemogućno kao i ne disati; i otišao je doktor ostavivši Aleksija Aleksandroviča sa neprijatnim uverenjem da u njemu nešto nije dobro, i da se to ne može popraviti.
Odlazeći od Aleksija Aleksandroviča doktor se srete na spoljnim vratima sa dobro poznatim mu Sljuđinom, šefom kabineta Aleksija Aleksandroviča. Oni su bili drugovi na univerzitetu, i mada su se posle retko viđali, poštovali su jedan drugoga i bili dobri prijatelji; i zato nikome, osim Sljuđinu, doktor ne bi kazao otvoreno svoje mišljenje o bolesniku.
- Baš mi je milo što ste bili kod njega - reče Sljuđin. - Nije dobro, a čini mi se... Kako je stvarno?
- Evo kako - reče doktor, mašući preko Sljuđinove glave svome kočijašu da priđe. - Evo kako - reče doktor, i uze svojim belim rukama prst od rukavice navuče ga. - Ako ne zategnete žicu, i pokušate da je prekinete, teško će ići; ali zategnite je koliko se više može, pa je pritisnite samo težinom prsta - ona će pući. On je po svojoj istrajnosti i savesnosti zategnut u poslu do poslednjeg stepena; a pritisak spolja već postoji, i to težak - završi doktor i značajno podiže obrve. - Hoćete li na trke? - dodade, uputivši se kolima. - Da, da, razume se, oduzima mnogo vremena - odgovori tako nešto doktor na ono što mu Sljuđin još reče, ali što zapravo nije čuo.
Posle doktora, koji mu oduze tako mnogo vremena, javi se znameniti putnik, i Aleksije Aleksandrovič, koristeći se pročitanom brošurom i svojim pređašnjim poznavanjem toga predmeta, iznenadi putnika dubinom svoga poznavanja predmeta i širinom prosvećenih pogleda.
Zajedno s putnikom prijavljen je bio i dolazak gubernijskog predvodnika plemstva, koji je doputovao u Petrograd i s kojim je trebalo porazgovarati. Posle njegovog odlaska, valjalo je posvršavati dnevne poslove sa šefom kabineta, i još je trebalo otići, zbog ozbiljnog i važnog posla, do jedne znatne ličnosti. Aleksije Aleksandrovič uspeo je da se vrati tek u pet sati, u vreme ručka; i pošto je ručao sa šefom kabineta, pozva ga da zajedno odu do letnjikovca, a zatim na trke.
Ne dajući sebi o tome računa, Aleksije Aleksandrovič je tražio zgodu da pri sastanku sa ženom bude prisutno i treće lice.

27.

Ana je stajala, gore, pred ogledalom, i pridevala uz pomoć Anuškinu poslednju traku na haljini, kad odjednom ču pred ulazom zvuke točkova koji su pritiskivali pesak.
»Za Betsi je još rano - pomisli ona, i pogledavši kroz prozor, spazi zatvorena kola, crni šešir koji se pomaljao iz kola zajedno sa tako dobro joj poznatim ušima Aleksija Aleksandroviča. - Baš u nevreme; da li je mogupno da će noćiti?« pomisli ona, i učini joj se tako strašno i užasno ono što bi moglo iz toga proizići, da je, ne upuštajući se nikako u misli, sa veselim i sjajnim licem izišla gostima u susret; osetivši u sebi prisustvo već poznatog joj duha laži i obmane, odmah se predade tome duhu, i poče govoriti ne znajući ni sama šta će reći.
- O, kako je to lepo! - reče, pružajući ruku mužu i pozdravljajući sa osmehom domaćeg čoveka Sljuđina. - Ti ćeš ovde noćiti, nadam se? - bila je prva reč koju joj došapnu duh obmane; - a sad ćemo ići zajedno. Samo mi je žao što sam obećala Betsi. Ona će svratiti po mene.
Aleksije Aleksandrovič namršti se malo pri pomenu toga imena.
- O, neću ja razdvajati nerazdvojne - reče svojim običnim šaljivim tonom. - Ja ću pešice s Mihailom Vasiljevičem. Doktori mi savetuju da više pešačim. Prošetaću drumom, i zamišljaću da sam u banji.
- Nemate da žurite - reče Ana. - Hoćete li čaj?
Ona zazvoni.
- Donesite čaj, i kažite Serjoži da je Aleksije Aleksandrovič došao. A kako si sa zdravljem? Mihailo Vasiljeviču, vi još niste bili kod mene; pogledajte kako je lepo na mome balkonu - govorila je obraćajući se čas jednom čas drugom.
Govorila je vrlo prosto i prirodio, ali odveć mnogo i odveć brzo. Ona je to i sama osećala, tim više što je u radoznalom pogledu kojim ju je pogledao Mihailo Vasiljevič, primetila kao da je on naročito posmatra.

Mihailo Vasiljevič iziđe na terasu.
Ona sede pored muža.
- Ti ne izgledaš sasvim dobro - reče Ana.
- Da - reče on - danas je doktor bio kod mene i oduzeo mi ceo sat vremena. Osećam da ga je neko od mojih prijatelja poslao: tako je dragoceno moje zdravlje...
- A šta ti je rekao?
Pitala ga je o zdravlju i poslu, nagovarala ga da se odmori i da pređe kod nje.
Sve je govorila veselo, brzo, i sa osobitim sjajem u očima; ali Aleksije Aleksandrovič nije sad pridavao tome tonu nikakav značaj; on je slušao samo njene reči, i davao im samo neposredni smisao koji su one imale. I odgovarao joj prosto, iako šaljivo. U celom tom razgovoru nije bilo ničeg osobitog, ali se Ana nikada docnije nije mogla setiti te kratke scene bez mučnog i teškog stida.
Uđe Serjoža u pratnji guvernante. Da je Aleksije Aleksandrovič pažljivo posmatrao, on bi primetio plašljiv i zbunjen pogled kojim je Serjoža pogledao oca, a zatim majku. Ali otac nije hteo ništa da vidi, i nije ništa video.
- A, mladiću! Kako je porastao. Zbilja, pravi čovek. Zdravo mladiću!
I on pruži ruku uplašenom Serjoži.
Serjoža se i pređe plašio oca, a sad, kad ga Aleksije Aleksandrovič nazva mladićem, i kad mu u glavi iskrsnu zagonetka: da li je Vronski prijatelj ili neprijatelj, stade se tuđiti oca. Obazre se na mater kao da traži zaštite od nje. Kad je sam s materom, njemu je dobro. Međutim je Aleksije Aleksandrovič razgovarao sa guvernantom držeći sina za rame; Serjoži je bilo teško i nezgodno, Ana je videla da je gotov da zaplače.
Mati pocrvene u trenutku kad uđe sin; a kad primeti da je Serjoži neugodno, brzo skoči, podiže sa njegova ramena ruku Aleksija Aleksandroviča, poljubi sina, odvede ga na terasu, i opet se vrati.
- Čini mi se da je vreme - reče, pogledavši na svoj časovnik - što li to Betsi ne dolazi!...
- Da - reče Aleksije Aleksandrovič, ustade, i ukrsti prste kršeći ih. - Došao sam još i zato da ti donesem novac, jer se slavuj basnama ne hrani - reče on. - Mislim da ti je potreban.
- Ne, nije mi potreban... jest, potreban mi je - reče ona ne gledajući u njega i crveneći do ušiju.
Ali ti ćeš, mislim, svratiti ovamo posle trke.
- O, da! - odgovori Aleksije Aleksandrovič.
- A, evo stiže i peterhofski ukras, kneginja Tverska - dodade on pogledavši kroz prozor i videći engleski ekipaž sa visoko izdignutom malom karoserijom. - Kakav sjaj! Divota! Hajdemo dakle i mi.
Kneginja Tverska nije izlazila iz ekipaža; samo njen lakej, u gamašama, pelerini i crnom šeširiću, skoči s kola kod ulaza.
- Ja idem, zbogom! - reče Ana, poljubi sina, priđe Aleksiju Aleksandroviču i pruži mu ruku. - Lepo je od tebe što si došao.
Aleksije Aleksandrovič poljubi joj ruku.
- Dakle, do viđenja! Ti ćeš svratiti na čaj, i biće lepo! - reče ona, i iziđe svetla i vesela. Ali čim ga izgubi iz vida, oseti ono mesto na ruci do kojega se dotakoše njegove usne, i sa odvratnošću uzdrhta.

28.

Kad se Aleksije Aleksandrovič pojavio na trci, Ana je već sedela u paviljonu pored Betsi, u onom paviljonu u kojem se skupljalo celo više društvo. Ona ugleda muža još izdaleka. Dva čoveka, muž i ljubavnik, bili su za nju dva centra života, i ona je osećala njihovu blizinu i bez pomoći spoljnih čula. Još izdaleka je osetila da joj se muž približava, i nehotice ga je pratila pogledom u talasima gomile u kojoj se kretao. Videla je kako se približuje paviljonu, čas snishodljivo odgovarajući na udvoričke poklone, čas prijateljski i rasejano se zdraveći sa sebi ravnima, čas brižljivo iščekujući pogled silnih ovoga sveta i skidajući svoj okrugli, veliki šešir koji je pritiskao krajeve njegovih ušiju. Ana je znala sve te pokrete, i bili su joj odvratni. »Samo častoljublje, samo želja za uspehom, to je sve što je u njegovoj duši - mislila je ona - a visoke težnje, ljubav prema prosveti, religija, sve su to samo oruđa da se pomoću njih uspe.«
Po njegovim pogledima upravljenim na paviljon za dame (on je gledao pravo u nju, ali je nije mogao poznati u moru muslina, pantljika, perja, suncobrana i cveća) Ana je znala da on traži nju, ali se naročito pravila da ga ne vidi.
- Aleksije Aleksandroviču! - povika kneginja Betsi - vi sigurno ne vidite ženu, evo je!
On se osmehnu svojim hladnim osmehom.
- Ovde je toliko sjaja, da se pogled gubi - reče on i pođe u paviljon. Osmehnu se na ženu kao što se mora osmehnuti muž pri susretu sa ženom s kojom tek što se rastao, pozdravi se sa kneginjom i drugim poznanicima, sa svakim kao što treba, to jest, šaleći se sa damama, dobacujući pozdrave muškarcima. Dole, ispod paviljona, stajao je poznati po svome umu i obrazovanju general - ađutant, koga je Aleksije Aleksandrovič jako cenio. Aleksije Aleksandrovič poče razgovor s njim.
To je bilo vreme između dve trke, te ništa nije smetalo njihovu razgovoru. General-ađutant je osuđivao trke. Aleksij Aleksandrovič je protivrečio, braneći ih. Ana je slušala njegov tanak, ravan glas ne propuštajući ni reči, i svaka njegova reč činila joj se lažna i bolno joj parala uši.
Kad je počela oficirska trka s preponama, ona se naže napred, i ne skidajući očiju gledaše Vronskog koji priđe svom konju i uzjaha ga; istovremeno nije prestajala da sluša odvratni glas svoga muža koji nikako da umukne. Nju je mučio i strah za Vronskog, ali više ju je mučio neprekidni zvuk tankog muževljevog glasa s poznatim intonacijama.
»Ja sam rđava žena, ja sam propala žena - mislila je ona - ali ja ne volim da lažem, ja ne podnosim laž, a njegova (muževljeva) hrana to je laž. On sve zna i sve vidi; šta li oseća, kad može tako mirno da govori? Kad bi me ubio, kad bi ubio Vronskog, ja bih ga poštovala. Ali ne, njemu je potrebna samo laž i pristojnost«, govorila je u sebi Ana, ne misleći šta upravo hoće od muža, i kakvog bi želela da ga vidi. Ona nije shvatala da je ta osobita govorljivost Aleksija Aleksandroviča, koja ju je tako dražila, bila samo izraz njegove unutarnje uznemirenosti. Kao što dete, kad se udari, skače i dovodi u pokret svoje mišiće ne bi li zaglušilo bol, tako je i Aleksiju Aleksandroviču bilo preko potrebno umno kretanje, ne bi li zaglušio misli o ženi, koje su, u njenom prisustvu i u prisustvu Vronskog, i pri stalnom ponavljanju njegovog imena, tražile da se na njih obrati pažnja. »kao što je kod deteta prirodno skakanje, tako je i kod njega bilo prirodno da lepo i pametno govori. On je govorio:
- Opasnost u vojnim konjičkim trkama neophodna je potreba trke. Što Engleska može u svojoj vojnoj istoriji da ističe sjajna kavalerijska dela, ima za to da zahvali činjenici što je istorijski razvijala tu svoju snagu i u životinjama i u ljudima. Sport, po mome mišljenju, ima veliki značaj; a mi, kao i uvek, vidimo samo ono što je površno.
- Ne površno - reče kneginja Tverska. - Jedan oficir, kažu, slomio je dva rebra.
Aleksije Aleksandrovič se osmehnu osmejkom koji je samo zube otkrivao, a ništa nije kazivao.
- Uzmimo kneginjo, da to nije površno - reče on - nego unutarnje. Ali nije stvar u tome - i on se opet okrete generalu, s kojim je govorio ozbiljno - ne zaboravite da se tu takmiče vojnici, koji su izabrali to polje rada; i priznajte da svaki poziv ima i naličje svoje medalje. To spada zapravo u njihovu dužnost. Nakazni sport pesničanja, ili španskih toreadora, znak je divljaštva. Ali specijalizovan sport znak je razvića.
- Ne, ja drugi put neću doći; ovo me suviše uzbuđuje - reče kneginja Betsi. - Je li, Ana?
- Uzbuđuje, ali ne možeš da se odvojiš - reče druga dama. - Da sam bila Rimljanka, ja ne bih propustila nijedan cirkus.
Ana nije ništa govorila, gledala je sve u isto mesto ne spuštajući dogleda.
U to vreme je kroz paviljon prolazio visok general. Prekinuvši razgovor, Aleksije Aleksandrovič ustade naglo, ali dostojanstveno, i nisko se pokloni prolazniku.
- Zar vi ne trčite? - našali se general.
- Moja je trka teža - odgovori Aleksije Aleksandrovič sa puno poštovanja.
Mada odgovor nije značio ništa, general se držao kao da je čuo pametnu reč od pametna čoveka, i potpuno razumeo de la sauce.[72]
- Postoje dve strane - nastavi ponovo Aleksije Aleksandrovič - učesnici i gledaoci: ljubav prema ovim prizorima najsigurniji je znak niskog razvića gledalaca, slažem se, ali...
- Kneginjo, da se kladimo! - začu se ozdo glas Stepana Arkadijeviča, koji se obraćao Betsi. - Za koga ste vi?
- Ana i ja smo za kneza Kuzovljeva - odgovori Betsi. - Ja za Vronskog. U par rukavica.
- Dobro!
- A kako je lepo, je l’ te?
Aleksije Aleksandrovič poćuta dok su govorili oko njega, ali odmah zatim opet poče:
- Slažem se, ali junačke igre... - nastavi on.
U taj mah pustiše jahače, i svi se razgovori prekidoše. Aleksije Aleksandrovič takođe ućuta; svi ustadoše i pogledaše ka reci. Aleksija Aleksandroviča nisu zanimale trke, i zato nije gledao na trkače, nego je rasejano posmatrao gledaoce umornim očima. Pogled mu se zaustavi na Ani.
Njeno lice bilo je bledo i strogo. Ona očevidno nije videla ništa i nikoga, osim jednog. Ruka joj je grčevito stezala lepezu; Ana nije disala. Muž pogleda u nju, pa se brzo okrenu i uze zagledati druga lica.
»Pa eto i ova dama, i sve druge su vrlo uzbuđene; to je sasvim prirodno«, govorio je u sebi Aleksije Aleksandrovič. Hteo je da ne gleda u Anu, ali pogled mu se nehotice otimao k njoj. On se opet zagleda u to lice starajući se da ne čita ono što je tamo bilo napisano, ali je, i protiv svoje volje, sa užasom čitao na njemu ono što nije hteo da zna.
Prvi pad, pad Kuzovljeva, na reci, zatalasa sve gledaoce; ali je Aleksije Aleksandrovič jasno video na bledom, radosnom licu Aninom da onaj koga je ona gledala nije pao. Kad je, posle, pošto su Mahoćin i Vronski preskočili veliku barijeru, a drugi se oficir na tom istom mestu strmoglavio i namrtvo ubio, i šum užasa prošao kroz celu publiku - Aleksije Aleksandrovič je video da Ana to nije ni opazila, i da je jedva shvatila o čemu se govorilo svud unaokolo. On je sve češće i češće, i sa sve većom upornošću gledao u nju. Ana je sa zanosom pratila jahanje Vronskog, kad oseti sa strane u nju upereni pogled hladnih očiju muža.
Trenutno se obazre, pogleda ga upitno, lako se namršti, i opet se okrenu.
»Ah, ne marim«, kao da reče njemu, i više ga ne pogleda.
Trke su bile nesrećne. Od sedamnaest oficira palo je i ugruvalo se više od polovine. Pri kraju trke svi su gledaoci bili uzbuđeni, utoliko više što je car bio nezadovoljan.

29.

Svi su glasno izražavali neodobravanje, svi su ponavljali reči koje je neko izbacio: »nedostaje samo još cirkus sa lavovima«, i svi su osećali strah; tako da kad je Vronski pao, i Ana glasno vrisnula, niko to nije uzeo za nešto neobično. Ali se odmah zatim na licu Aninu desi promena koja je već bila sasvim neprilična. Ana se izbezumila. Počela je da se kida, kao ulovljena ptica: sad je htela da ustane i da nekuda pođe; sad se obraćala Betsi.
- Hajdemo, hajdemo - govorila je.
Ali Betsi je nije čula. Ona je razgovarala, nagnuvši se nadole, sa generalom koji joj beše prišao.
Aleksije Aleksandrovič priđe Ani i učtivo joj ponudi ruku.
- Hajdemo, ako želite - reče on na francuskom; ali Ana, osluškujući šta govori general, i ne primeti muža.
- Kažu, i on je slomio nogu - govorio je general. - To je zaista već suviše.
Ana ne odgovori mužu, podiže pogled i upre oči u ono mesto gde je Vronski pao; ali to je bilo daleko, a beše se okupilo toliko sveta da se ništa nije moglo razabrati. Ona spusti dogled i htede da pođe, kad u taj čas dojuri na konju oficir i nešto javljaše caru. Ana se isturi napred, da čuje.
- Stivo! Stivo! - doviknu ona bratu.
Ali brat je ne ču. Ona opet htede da iziđe.
- Ja vam ponovo nudim ruku, ako hoćete da idete - reče Aleksije Aleksandrovič dodirnuvši njenu ruku.
Ona se s odvratnošću skloni u stranu i ne gledajući mu u lice, odgovori:
- Ne, ne, ostavite me, ja ću ostati.
Ana sad vide da od mesta gde je Vronski pao, pa kroz krug, trči oficir k paviljonu. Betsi mu je mahala maramom. Oficir donese izveštaj; da se jahaču ništa nije desilo, nego je konj slomio kičmu.
Kad ču to, Ana naglo sede i pokri lice lepezom. Aleksije Aleksandrovič je video da plače, i da ne može da se uzdrži ne samo od suza, nego ni od jecanja koje joj je nadimalo grudi. Aleksije Aleksandrovič je zakloni sobom dajući joj vremena da se pribere.
- Treći put vam nudim ruku - reče posle nekog vremena, obraćajući se njoj. Ana ga je gledala i nije znala šta da kaže. Kneginja Betsi priđe joj u pomoć.
- Nemojte, Aleksije Aleksandroviču; ja sam dovezla Anu, obećala sam i da ću je vratiti - umeša se Betsi.
- Oprostite, kneginjo - reče on osmejkujući se učtivo ali gledajući je pravo u oči - ja vidim da Ani nije dobro, i želim da pođe sa mnom.
Ana se uplašeno obazre, poslušno ustade i spusti ruku na muževljevu ruku.
- Poslaću nekoga k njemu da se izvesti, pa ću ti javiti - šapnu joj Betsi.
Izlazeći iz paviljona, Aleksije Aleksavdrovič, kao i uvek, razgovarao je s poznanicima. I Ana je morala, kao i uvek, da odgovara i govori; ali ona nije znala za sebe, i išla je kao u snu pod ruku s mužem.
»Da li je povređen, ili nije? Da li je sve zaista tako bilo? Da li će doći, ili ne? Da li ću ga videti danas?« mislila je.
I sede ćutke u kola Aleksija Aleksandroviča, i ćutke izađoše iz gomile ekipaža. Bez obzira na sve što je video, Aleksije Aleksandrovič nije dopuštao sebi da misli o stvarnom položaju svoje žene. On je video samo spoljašnje znake. Video je da se ona vladala neprilično, i smatrao je za svoju dužnost da joj to kaže. Ali mu je vrlo teško bilo da ne kaže više nego samo to. On otvori usta da joj primeti kako se neprilično ponašala, i nehotice reče sasvim drugo.
- Kako svi mi ipak imamo naklonosti za te surove prizore - reče on. - Ja primećujem...
- Šta? Ne razumem - prezrivo reče Ana.
On se oseti uvređen, i očas uze govoriti ono što je i hteo.
- Moram vam reći... - progovori.
»Počinje objašnjenje«, pomisli ona i obuze je strah.
- Moram vam reći da ste se danas neprilično ponašali - reče joj on na francuskom.
- U čemu sam se neprilično ponašala? - reče ona glasno, naglo okrećući glavu i gledajući mu pravo u oči, ali ne s onom veselošću koja nešto skriva u sebi, nego sa odlučnošću pod kojom je s mukom skrivala strah.
- Ne zaboravljajte - reče on pokazujući na otvoreno prozorče prema kočijašu.
Pa se podiže i spusti staklo prozorčeta.
- Šta ste našli neprilično? - ponovi ona.
- Ono očajanje koje niste umeli da sakrijete pri padu jednog jahača. On je čekao: šta će ona odgovoriti; ali ona je ćutala i gledala preda se.
- Ja sam vas već molio da se pred svetom držite tako kako ni zli jezici ne bi mogli ništa reći protiv vas. Bilo je vreme kad sam govorio o unutarnjim odnosima; sad više o njima ne govorim. Sad govorim o spoljnim odnosima. Vi ste se neprilično ponašali, i ja bih želeo da se to ne ponavlja.
Ona nije čula ni polovinu njegovih reči; osećala je strah od njega, a mislila: da li je istina da se Vronski nije povredio. Da li su o njemu govorili: da je nepovređen, i da je konj slomio kičmu? Ona se samo pretvorno podsmešljivo osmehnu kad muž završi, i ništa ne odgovori, jer stvarno nije ni čula šta je on kazao. Aleksije Aleksandrovič poče tad govoriti smelo; ali kad jasno shvati o čemu govori - strah koji je ona osećala, pređe i na njega. On vide njen osmejak, i neobična zabluda prođe kroz njega.
»Ona se smeje mojim sumnjama. Jest, sad će mi reći ono što mi je i onda govorila: da su moje sumnje neosnovane, da je to smešno.«
Sad kad je nad njim lebdelo otkriće svega, on ništa nije tako želeo kao da mu ona, slično onome pre, podrugljivo odgovori da su njegove sumnje smešne i da nemaju osnova. Tako je strašno bilo ono što je znao, da je bio gotov poverovati čemu bilo drugom. Ali izraz njenog lica, uplašenog i mračnog, nije sad obećavao čak ni obmanu.
- Možebiti da se ja varam - reče on. - U tom slučaju molim da mi oprostite.
- Ne, vi se niste prevarili - reče ona polako i očajno zagledajući u njegovo hladno lice. - Vi se ne varate. Ja sam bila, i ne mogu ne biti očajna.
Ja slušam vas, a mislim o njemu. Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem, ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom šta hoćete.
I zabivši se u ugao kola ona zajeca i pokri lice rukama. Aleksije Aleksandrovič ne mrdnu niti promeni pravac svoga pogleda. Ali celo njegovo lice odjednom dobi izraz svečane mirnoće mrtvaca, i taj izraz osta za sve vreme vožnje do letnjikovca.
Kad su bili već blizu kuće on okrete glavu k njoj sa istim izrazom.
- Tako! Ali ja tražim od vas da budu sačuvani spoljni znaci pristojnosti dotle - glas mu zadrhta - dok ne preduzmem mere koje će obezbediti moju  čast, i dok vam ih ne saopštim.
On iziđe iz kola i pomože njoj da siđe. S obzirom na prisutnu poslugu on se rukova s njom, sede u kola i krenu za Petrograd.
Malo zatim dođe lakej od kneginje Betsi i donese Ani pisamce.
»Slala sam do Aleksija da se izvestim o njegovom zdravlju, i on mi piše da je zdrav i nepovređen, ali je u očajanju.«
- »Dakle, on će doći - pomisli Ana. - Kako sam dobro učinila što sam mužu sve kazala.«
Pogleda na časovnik. Ostalo je još tri sata; sećanje na pojedinosti poslednjeg sastanka zapali joj krv.
»Bože moj, kako je svetlo!... Ovo je strašno, ali ja volim da vidim njegovo lice i volim ovu fantastičnu svetlost... Muž! da... No, hvala bogu, kad je s njim sve svršeno.

30

Kao po svima mestima gde se skupljaju ljudi, tako u malenoj nemačkoj banji kuda behu došli Ščerbacki, beše se izvršila kao neka kristalizacija društva, koja svakom njegovom članu određuje opredeljeno i nepromenljivo mesto. Kao što delić vode na hladnoći dobija, određeno i nepromenljivo, izvestan oblik snežnog kristala, tako bi isto svako novo lice, koje bi pridošlo u banju, odmah urastalo u svoje mesto.
First Ščerbacki zamt gemalin und tohter,[73] i po stanu koji su zauzeli, i po imenu, i po poznanicima koje su u banji našli, odmah su se skristalisali u svoje određeno i unapred naznačeno mesto.
Te godine bila je u banji prava nemačka firstin,[74] usled čega se kristalizacija društva vršila još energičnije. Kneginja Ščerbacka je imala neodoljivu želju da svoju kćer predstavi princezi, pa je sutradan i izvršila taj obred. Kiti se pokloni duboko i graciozno u svojoj iz Pariza poručenoj vrlo prostoj, to jest vrlo luksuznoj letnjoj haljini. Princeza reče »Nadam se da će se ruže skoro vratiti na ovo lepuškasto lice«, i Ščerbackima se posle toga odmah ukazaše utvrđeni putevi života, sa kojih se više nije moglo skretati. Ščerbacki se upoznaše i sa porodicom engleske ledi, i sa nemačkom groficom i njenim sinom, ranjenim u poslednjem ratu; i sa naučnikom Šveđaninom; i sa M. Sanut i njegovom sestrom. Ali glavno društvo Ščerbackih po nuždi su sastavljali: moskovska dama Marija Jevgenijevna Rtiščeva sa svojom ćerkom, koja je Kiti bila neprijatna stoga što je bolovala, isto kao i ona, od ljubavi; i moskovski pukovnik, koga je Kiti od detinjstva viđala i znala u mundiru i epoletama, a koji je ovde, sa svojim malim očima, sa razgolićenim vratom, sa šarenom vratnom maramom, bio neobično smešan, i dosadan time što je teško bilo otresti ga se. Kad se sve to tako utvrdilo, Kiti oseti dosadu, utoliko više što kiez otputova u Karlobad, a ona ostade sama s materom. Nju nisu interesovali oni koje je poznavala; znala je da od njih neće doći ništa novo. Njena najveća zabava u banji bila je posmatranje i nagađanje o onima koje nije poznavala. Kiti je imala osobinu da sve ljude vidi u najlešpoj svetlosti, a osobito one koje nije poznavala. I sad, nagađajući ko je ko, kakvi su među njima odnosi, i kakvi su to ljudi, Kiti je zamišljala najčudnovatije i najlepše karaktere, i nalazila potvrdu u svojim posmatranjima.
Od takvih lica, osobito ju je zainteresovala jedna devojka, Ruskinja, koja je doputovala u banju sa bolesnom ruskom damom, sa madam Štal, kako su je svi zvali. Madam Štal pripadala je višem društvu, ali je bila toliko bolesna da nije mogla hodati i pojavljivala se u kolicima samo u lepe dane. Madam Štal nije poznavala nikog od Rusa, ali ne toliko zbog bolesti koliko zbog oholosti, kako je to kneginja objašnjavala. Ruskinja devojka negovala je gospođu Štal, a osim toga, kao što je Kiti opazila, družila se još i sa svima drugim teškim bolesnicima, kojih je u banji bilo mnogo, i sasvim prirodno negovala i njih. Ta Ruskinja, po opažanjima Kiti, nije bila nikakav rod madam Štal, a u isto vreme nije bila ni najmljena pomoćnica. Madam Štal zvala ju je Varenjka, a ostali zvali su je »m-lle Varenjka«. Dalje, Kiti se interesovala posmatranjem odnosa te devojke prema gospođi Štal, i prema drugim nepoznatim licima. Kiti je još, kao što to često biva, osetila neobjašnjivu simpatiju prema toj m-lle Varenjki, i osetila je, po pogledima kojima su se sretale, da se i ona njoj sviđa.
M-lle Varenjki nisu se mogle odrediti godine; nije bila stara, ali je ujedno bila kao neko stvorenje bez mladosti: moglo joj se dati i devetnaest i trideset godina. Ako bi se gledalo na njene crte, ona je, bez obzira na bolešljivu boju lica, bila pre lepa nego ružna. Bila bi i lepo razvijena, da nije imala suviše mršavo telo, i nesrazmernu glavu prema srednjem rastu; ali nikako ne bi mogla biti primamljiva za muškarce. Ličila je na divan cvetić, još pun listića, ali već precvetao i bez mirisa. Zatim, nije mogla biti primamljiva za muškarce još i stoga što joj je nedostajalo ono čega je Kiti suviše imala - pritajenog ognja života i svesti o svojoj primamljivosti.
Činilo se da je Varenjka uvek zauzeta poslom, u što se uostalom nije ni moglo sumnjati, i zato je izgledalo da se ona ničim drugim i ne može interesovati. Suprotnošću prema Kiti, ona je baš osobito privukla k sebi Kiti. Kiti je osećala da će u njoj, u njenom načinu života, naći obrazac onoga što je sama grčevito tražila: interesovanje za život, dostojanstvo života - van odvratnih joj svetskih odnosa devojke prema muškarcima, koji su joj se sad činili kao sramna izložba robe koja očekuje kupce. Ukoliko je Kiti više posmatrala svoju nepoznatu prijateljicu, utoliko se više uveravala da je ta devojka baš onakvo savršeno stvorenje kakvim ju je ona zamišljala, i utoliko je više želela da se s njom upozna.
Dve devojke sretale su se po nekoliko puta dnevno, i pri svakom susretu oči Kitine govorile su: »Ko ste vi? šta ste vi? Da li je istina da ste vi ono divno biće kakvim vas ja zamišljam? Ali, tako vam boga, ne mislite - dodavao je njen pogled - da ću se ja nametati da postanemo poznanice. Ja prosto uživam u vama i volim vas.« - »I ja vas volim, vi ste veoma, veoma ljupki. I još više bih vas volela, kad bih imala vremena«, odgovarao je pogled nepoznate devojke. I zbilja, Kiti je videla da je Varenjka uvek zauzeta: ili vodi decu ruske porodice, ili nosi pled za bolesnicu i zavija je, ili se stara da razonodi nekog razdraženog bolesnika, ili bira i kupuje nekome biskvite za kafu.
Ubrzo po dolasku Ščerbackih, na jutarnjoj vodi, pojaviše se još dva lica koja obratiše na sebe opštu, ali ne prijateljsku pažnju. To behu vrlo visok pogrbljen čovek, s ogromnim rukama, u kratkom, starom i ne za njega krojenom kaputu, sa crnim, naivnim i u isto vreme strašnim očima; i rošava ljupka žena, vrlo rđavo i neukusno obučena. Zaključivši da su ova dva lica Rusi, Kiti je u svojoj uobrazilji počela već da sastavlja o njima dirljiv roman. Ali kneginja, koja je iz Kurliste[75] videla da je to Ljevin Nikolaj i Marija Nikolajevna, objasni Kiti kako je rđav čovek taj Ljevin, i sva maštanja o tim licima odmah iščezoše. Ne toliko što joj je mati to kazala, koliko zato što je to bio Konstantinov brat, Kiti se ova lica odjednom učiniše veoma neprijatna. Taj Ljevin je izazvao u njoj, svojom navikom da trese glavom, nesavladljivo osećanje odvratnosti.
Činilo joj se da se u njegovim velikim strašnim očima, koje su uporno motrile na nju, izražava mržnja i podsmeh, pa se trudila da izbegava susret s njim.

31.


Bilo je rđavo vreme, kiša je padala celo jutro, i bolesnici sa kišobranima tiskali su se po galeriji.
Kiti je išla s majkom i s moskovskim pukovnikom koji se veselo šepurio u svom evropskom redengotu, kupljenom u Frankfurtu u radnji za gotova odela. Oni su hodali jednom stranom galerije, trudeći se da izbegnu Ljevina koji je išao drugom stranom. Varenjka, u zagasitoj haljini, u crnom šeširu sa oborenim obodom, hodala je sa slepom Francuskinjom duž cele galerije, i uvek kad bi se srela s Kiti, izmenjale bi prijateljske poglede.
- Mama, mogu li razgovarati s njom? - reče Kiti koja je motrila na svoju nepoznatu prijateljicu i primetila da se ona približuje izvoru, gde bi se mogle sresti.
- Pa, ako baš toliko želiš, ja ću prvo raspitati o njoj, i prići ću joj - odgovori mati. - Šta si to osobito našla u njoj? Mora da je družbenica. Ako hoćeš, ja ću se upoznati sa gospođom Štal. Poznavala sam njenu belle-soeur[76] - dodade kneginja oholo dižući glavu.
Kiti je znala da je kneginju vređalo što gospođa Štal kao da izbegava da se upozna s njom. I nije dalje navaljivala.
- Začudo, kako je ljupka! - reče ona gledajući Varenjku u trenutku kad je pružala čašu Francuskinji. - Pogledajte kako je sva jednostavna i ljupka.
- Dave me ti tvoji engouements[77] - reče kneginja - hajdemo bolje natrag - dodade spazivši Ljevina koji im je išao u susret sa svojom damom i s nemačkim doktorom sa kojim je nešto glasno i ljutito razgovarao.
Okretoše se da pođu natrag, kad odjednom čuše ne glasan razgovor, nego viku. Ljevin je, zaustavivši se vikao, a i doktor je vatreno govorio. Gomila ljudi se okupila oko njih. Kneginja s Kiti žurno ode, a pukovnik se umeša u gomilu da vidi u čemu je stvar.
Kroz nekoliko minuta pukovnik se vrati. - Šta je bilo? - upita kneginja.

Bruka i sramota! - odgovori pukovnik. - Prosto se čovek boji da se sretne s Rusom u inostranstvu. Visoki gospodin zavadio se s doktorom, izgrdio ga zato što ga drukčije leči nego što bi trebalo, i zamahnuo štapom na njega. Bruka.
- Ah, kako je to neprijatno! - reče kneginja.
- A čime se svršilo?
- Srećom, tu se našla ova... ova u šeširu kao pečurka. Čini mi se da je Ruskinja - reče pukovnik.
- M-lle Varenjka? - radosno upita Kiti.
- Da, da. Ona se umeša, uze onoga gospodina pod ruku i odvede ga.
- Eto, mama - reče Kiti materi - vi se čudite što se ja ushićavam njom.
Sutradan, posmatrajući svoju nepoznatu prijateljicu, Kiti je uočila da se m-lle Varenjka i s Ljevinom i njegovom ženskom već nalazi u onakvim
odnosima kao i sa drugima svojim proteges.[78] Prilazila im je, razgovarala s njima, bila tumač ženi koja nije govorila nijedan stran jezik.
Kiti još više poče moliti mater da joj dopusti da se upozna s Varenjkom. I, ma koliko da je kneginji bilo neprijatno da učini prvi korak u želji za poznanstvom sa gospođom Štal, koja se nečim kao ponosila - ona raspita o Varenjki, saznade o njoj pojedinosti po kojima se moglo zaključiti da ne bi bilo ničega ružnog, mada i dobrog malo, u tom poznanstvu, te priđe Varenjki i upozna se s njom.
Izabravši vreme kad njena kći beše otišla na izvor, a Varenjka zastala prema pekari, kneginja joj priđe.
- Dopustite mi da se upoznam s vama - reče ona smešeći se dostojanstveno. - Moja kći je zaljubljena u vas - reče dalje. - Vi me možda ne poznajete. Ja sam...
- To je više nego uzajamno, kneginjo - žurno odgovori Varenjka.
- Kako ste dobro delo učinili juče našem žalosnom zemljaku - reče kneginja.
Varenjka pocrvene.
- Ja se ne sećam, čini mi se da nisam ništa učinila - reče. - Kako da ne, vi ste spasli tog Ljevina od neprijatnosti.
- Jest, sa compagne[79] pozvala me je, i ja sam se postarala da ga umirim; on je teško bolestan, i nezadovoljan je lekarom. A ja sam već navikla da negujem takve bolesnike.

Da, čula sam da živite u Mentonu, sa vašom tetkom, čini mi se, m - me Štal. Ja sam poznavala njenu belle - soeur.
- Ne, nije mi tetka. Zovem je maman, ali nismo rod; ona me je vaspitala - odgovori Varenjka i opet pocrvene.
To je bilo tako prosto rečeno, tako je ljubak bio pošteni i iskreni izraz njena lica, da je kneginja razumela zašto je njena Kiti zavolela ovu Varenjku.
- A šta je sa onim Ljevinom? - upita kneginja.
- On putuje - odgovori Varenjka.
U taj čas, sijajući od radosti što se njena mati upoznala s njenom nepoznatom prijateljicom, Kiti se vraćala sa izvora.
- Evo, Kiti, tvoja velika želja da se upoznaš sa m-lle...
- »Varenjkom« - smešeći se dopuni Varenjka - tako me svi zovu.
Kiti pocrvene od radosti i dugo je, ćuteći, stezala ruku svoje nove prijateljice, a ta ruka nije odgovarala na stezanje, već je nepomično ležala u Kitinoj ruci. Ruka nije odgovarala na stezanje, ali je lice m-lle Varenjke sijalo tihim, radosnim, iako donekle tužnim osmejkom koji je otkrivao velike, ali lepe zube.
- Ja sam to i sama odavno želela - reče ona.
- Ali vi ste tako zauzeti...
- O, naprotiv, ja nisam ničim zauzeta - odgovori Varenjka, a već istog trenutka je morala ostaviti svoje nove poznanice, jer su dve male ruske devojčice, kćeri jednog bolesnika, dotrčale k njoj.
- Varenjka, zove vas mama! - vikale su one. I Varenjka ode za njima.

32.

Pojedinosti koje je kneginja saznala o Varenjkinoj prošlosti i njenim odnosima prema gospođi Štal, kao i o samoj gospođi Štal, bile su ove:
Madam Štal, o kojoj su jedni govorili da je namučila svoga muža, a drugi da je muž nju namučio svojim nemoralnim vladanjem, bila je oduvek slabunjava žena, i uvek u nekom oduševljenju. Kad je rodila prvo dete, već razdvojena od muža, dete je odmah umrlo. Rodbina gospođe Štal, znajući njenu osetljivost i bojeći se da je to saopštenje ne ubije, podmetnu joj dete koje se rodilo iste noći i u istoj kući u Petrogradu - kćer dvorskog kuvara. To je bila Varenjka. Madam Štal je docnije saznala da Varenjka nije njena kći, ali ju je i dalje vaspitavala, tim pre što Varenjka ubrzo zatim izgubi svu svoju rodbinu.
Madam Štal već više od deset godina živi na jugu, u inostranstvu, ne ustajući nikako s postelje. Jedni su govorili da je madam Štal stvorila sebi društveni položaj valjane visoko religiozne žene; drugi su govorili da je ona dušom visoko moralno biće koje živi samo za dobro bližnjih, kakvim se ona i predstavljala. Niko nije znao koje je vere ona: katoličke, protestantske, ili pravoslavne; ali jedno je bilo nesumnjivo - bila je u prijateljskim odnosima sa najvišm licima svih crkava i religija.
Varenjka je stalno živela s njom u inostranstvu, i svi koji su poznavali madam Štal, poznavali su i voleli m-lle Varenjku kako su je svi zvali.
Kad saznade te pojedinosti, kneginja ne nađe ništa rđavo zbliženju svoje kćeri sa Varenjkom, tim pre što je Varenjka imala najbolje ponašanje i vaspitanje: govorila je odlično francuski i engleski, a što je glavno - izjavila je, od strane gospođe Štal, žaljenje što je ona usled bolesti lišena zadovoljstva da se upozna s kneginjom.
Posle upoznavanja s Varenjkom, Kiti se sve više oduševljavala svojom prijateljicom, i svakog dana nalazila u njoj nove vrline.
Čuvši da Varenjka lepo peva, kneginja je zamolila da dođe njima uveče da štogod otpeva.

Kiti svira, kod nas ima klavir, doduše nije dobar, ali vi ćete nam učiniti veliko zadovoljstvo - reče kneginja smešeći se pretvorno, što je Kiti bilo osobito neprijatno, jer je videla da se Varenjki nije pevalo. Ali Varenjka ipak dođe te večeri i donese knjigu s notama. Kneginja beše pozvala Mariju Jevgenijevnu s kćerkom i pukovnika.
Varenjka je bila potpuno ravnodušna što su tu bila i nepoznata joj lica, i odmah priđe klaviru. Ona nije umela da se prati, ali je odlično pevala po notama. Kiti, koja je lepo svirala, pratila ju je.
- Vi imate neobičan dar - reče joj kneginja, pošto Varenjka vanredno otpeva prvu pjesu.
Marija Jevgenijevna i njena kći zahvališe joj i pohvališe je.
- Pogledajte - reče pukovnik gledajući kroz prozor - koliko se sveta sakupilo da vas sluša.
Zaista, pod prozorima beše se okupila velika gomila sveta.
- Vrlo mi je milo što vam ovo čini zadovoljstvo - prosto odgovori Varenjka.
Kiti je s ponosom gledala svoju prijateljicu. Ona se oduševljavala i njenom veštinom i njenim licem, ali se najviše oduševljavala njenim držanjem, time što Varenjka očevidno ništa naročito ne misli o svome pevanju, i što je potpuno ravnodušna prema pohvalama; činilo se kao da samo pita: treba li još da pevam, ili je dosta?
»Kad bih to bila ja - mislila je u sebi Kiti - kako bih se ja ponosila time! Kako bih se radovala gledajući ovu gomilu pod prozorima! A njoj je sasvim svejedno. Nju pobuđuje samo želja da ne odreče, i da učini prijatnost mami. Šta ima u njoj? Šta joj dade ovu moć da se uzdigne nad svim, da bude nezavisno mirna? Kako bih želela da to saznam, i da se naučim tome od nje!« mislila je Kiti gledajući pažljivo mirno Varenjkino lice. Kneginja zamoli Varenjku da otpeva još nešto, i Varenjka otpeva drugi komad, tako isto glatko, jasno i lepo, stojeći pravo kraj klavira i udarajući po njemu takt svojom mršavom crnpurastom rukom.
Sledeća pesma u knjizi bila je italijanska pesma. Kiti odsvira preludij i obazre se na Varenjku.
- Da propustimo ovu - reče Varenjka zarumenevši se. Kiti uplašeno zaustavi upitni pogled na licu Varenjkinom.
- Onda nešto drugo - brzo reče ona prevrćući listove i pojmivši odmah da je nešto bilo u vezi s onom pesmom.
- Ne - odgovori Varenjka metnuvši ruku na note i smešeći se - ne, da otpevamo ipak ovu - i otpeva tu pesmu isto tako mirno, hladno i lepo kao i druge pre toga.
Kad je svršila, svi joj opet zahvališe, i pođoše da piju čaj. Kiti i Varenjka iziđoše u vrt pored kuće.
- Vi, je l’ te, imate neku uspomenu u vezi sa onom pesmom? - reče Kiti. - Ne pričajte mi, samo recite - brzo dodade - je li tako?
- A zašto ne bih pričala? Ispričaću vam - reče Varenjka prosto, i ne sačekavši odgovor nastavi: - Jest, to je uspomena, i bila je teška nekada. Volela sam jednoga čoveka i pevala sam mu tu pesmu.
Kiti je sa raširenim velikim očima, ćuteći, umiljato gledala u Varenjku.
- Ja sam njega volela, i on je mene voleo; ali njegova mati nije želela mene, i on se oženio drugom. On stanuje blizu nas, i ja ga ponekad viđam. A vi ne biste mislili da sam i ja imala roman? - reče, i na njenom lepom licu jedva primetno izbi plamen koji ju je nekada, Kiti je to osećala, svu obasjavao.
- Kako ne bih mislila! Kad bih ja bila muško, ja ne bih mogla voleti nikoju drugu posle poznanstva s vama. Ne razumem kako je on mogao, da bi zadovoljio mater, zaboraviti vas i učiniti vas nesrećnom - znači da nije imao srca.
- O, ne, on je vrlo dobar čovek, a ja nisam nesrećna; naprotiv, ja sam vrlo srećna. Dakle, danas nećemo više pevati? - dodade uputivši se u kuću.
- Kako ste vi dobri, kako ste vi dobri! - uzviknu Kiti, i zaustavivši je poljubi je. - Kad bih makar malo mogla ličiti na vas!
- Zašto da ličite na drugog? Vi ste dobri takvi kakvi ste - smešeći se svojim blagim i umornim osmejkom, reče Varenjka.
- Ne, ja nikako nisam dobra. Eto, recite mi...
Ostanite da posedimo - reče Kiti posadivši je opet na klupu pored sebe. - Recite, zar nije uvredljivo kad se pomisli da je čovek prenebregao vašu ljubav, da nije hteo?...
- Ali on je nije prenebregao; ja verujem da me je voleo, samo, bio je poslušan sin...
- Da, ali ako on to ne bi činio za ljubav matere, nego, prosto, on sam?... - govorila je Kiti osećajući da izdaje svoju tajnu, da ju je njeno lice koje je plamtelo rumenilom stida, već izdalo.
- Tada bi rđavo postupio, i ja ne bih žalila za njim - odgovori Varenjka očevidno pojmivši da se stvar već više ne tiče nje, nego Kiti.
- Ali uvreda? - reče Kiti. - Uvreda se ne može zaboraviti, ne može zaboraviti - govorila je sećajući se svoga pogleda na poslednjem balu, za vreme prekida muzike.
- U čemu uvreda? Vi niste postupili rđavo?
- Gore nego rđavo – sramno!
Varenjka zavrte glavom i metnu svoju ruku na ruku Kiti.
- U čemu se sastoji to sramno? - reče ona. - Niste mogli reći čoveku, koji je ravnodušan prema vama, da ga volite?
- Razume se, nisam; ja nisam nikad nijedne reči rekla, ali on je znao. Ne, ne; ima pogleda, ima držanja. Da živim sto godina, neću ono zaboraviti.
- Šta je sve to? Ja ne razumem. Stvar je u tome: volite li ga vi i sad, ili ne - reče Varenjka nazivajući sve po imenu.
- Ja ga mrzim, i ne mogu to da oprostim sebi.
- Pa šta onda?...
- Stid, uvreda.
- Ah! Kad bi svi bili tako osetljivi kao vi - reče Varenjka. - Nema devojke koja nije tako nešto iskusila. Ali, sve je to tako beznačajno.
- A šta je značajno? - reče Kiti s radoznalim divljenjem gledajući je u lice.
- Ah, ima mnogo šta značajnije - reče Varenjka smešeći se.
- A šta je to?
- Ah, mnogo šta je važnije - odgovori Varenjka ne znajući šta da kaže. Ali u taj čas se začu s prozora glas kneginjin:
- Kiti, hladno je! Uzmi šal, ili uđi u sobu.
- Zbilja, vreme je! - reče Varenjka ustajući. - Treba još da svratim do m -
me Berthe, molila me je.
Kiti je držala njenu ruku i sa strasnom radoznalošću i molbom pitala je pogledom: »Šta je, šta je to najznačajnije što daje takav mir? Vi znate, recite mi!« Ali Varenjka nije razumela o čemu je pita pogled Kiti. Ona je imala u pameti samo to da treba još da svrati do m - me Berthe, i da mora stići kući za čaj svoje maman, u 12 časova. Ona uđe u sobu, skupi note, pozdravi se sa svima, i već pođe.
- Dopustite da vas otpratim - reče pukovnik.
- Pa da, kako biste sami išli po noći? - potvrdi kneginja. - Da pođe s vama bar Paraša.
Kiti je videla da se Varenjka jedva uzdržava da se ne nasmeje na reči: da je treba pratiti.
- Ja uvek idem sama, i nikad mi se ništa ne dešava - reče ona i uze šešir. Poljubivši Kiti još jedanput, ne rekavši joj šta je najznačajnije, bodrim korakom i s notama pod miškom izgubi se u polutami letnje noći, odnoseći sa sobom tajnu šta je značajno, i šta njoj daje ono zavidno spokojstvo i dostojanstvo.

33.


Kiti se upoznala i sa gospođom Štal, i to poznanstvo, zajedno sa prijateljstvom Varenjkinim, ne samo da je imalo na nju jak uticaj, nego ju je i tešilo u njenom jadu. Ona je tu utehu našla u tome što joj se, zahvaljujući tome poznanstvu, otkrio potpuno nov svet koji nije imao ničeg zajedničkog sa njenom prošlošću, svet uzvišen i divan, sa čije se visine moglo mirno gledati na tu prošlost. Otkrilo se to, da osim instinktivnog života, kojem se Kiti dosad odavala, postoji i život duhovni. Taj se život otkrivao pomoću religije, ali jedne religije koja nije imala ništa opšte sa onom koju je Kiti znala iz detinjstva, i koja se izražavala u liturgiji i bdeniju u Udovičkom domu[80], gde su se mogli sresti poznanici, i u učenju naizust, sa veroučiteljem, slovenskih tekstova; ovo je bila religija uzvišena, tajanstvena, vezana za čitav niz divnih misli i osećanja, u koju se moglo verovati ne zato što je tako naređeno, nego zato što se mogla i voleti.
Kiti sve to nije saznala iz reči. Madam Štal govorila je s Kiti kao sa ljupkim detetom u kojem se uživa, gleda u njoj uspomena na svoju mladost, i samo je jedanput pomenula: da u svima ljudskim žalostima utehu daje samo ljubav i vera, i da za Hristovo milosrđe prema nama nema ništavnih žalosti - pa odmah okrenula razgovor na drugo. Međutim, Kiti je u svakom njenom pokretu, u svakoj reči, u svakom njenom, kako je Kiti govorila, nebesnom pogledu, a osobito u celoj istoriji njenog života koju je saznala od Varenjke - u svemu nalazila ono »što je bilo značajno«, i što ona dosad nije znala.
Ali, ma koliko da je karakter gospođe Štal bio uzvišen, ma koliko da je istorija njena života bila dirljiva, ma koliko da je bila njena reč uzvišena i nežna, Kiti je i nehotice zapažala u njoj i neke crte koje su je bunile. Uočila je da se madam Štal, raspitujući o njenim rođacima, prezrivo osmehnula, što je bilo protivno hrišćanskoj dobroti. Opazila je još da je madam Štal, kad je Kiti jednom zatekla kod nje katoličkog sveštenika, marljivo držala svoje lice u senci šešira na lampi, i nekako se osobito smeškala. Ma koliko da su ova dva zapažanja bila sićušna, ona su je bunila, i Kiti je sumnjala u madam Štal. Ali zato Varenjka, usamljena, bez rodbine i prijatelja, s tužnim razočaranjem, koja ništa nije želela i koja ni za čim nije žalila, Varenjka je bila ono savršenstvo o kojem je Kiti dozvolila sebi da sme samo sanjati. Pored Varenjke, ona je shvatila da treba zaboraviti sebe i voleti druge, pa ćeš biti mirna, srećna i divna. Kiti je želela da bude takva. Razumevši sad jasno šta je najznačajnije, Kiti se nije više zadovoljavala prostim ushićenjem, nego se odmah svom dušom odade tom novootkrivenom životu. Po Varenjkinim pričanjima o tome šta radi madam Štal, i druge koje je takođe imenovala, Kiti je već sastavila plan budućeg života. Ona će, tako kao i sinovica gospođe Štal, Aline, o kojoj je Varenjka mnogo pričala, ona će, gde god bude živela, tražiti nesrećne, pomagati im koliko može, razdavati Jevanđelja, čitati Jevanđelja bolesnicima, grešnicima i samrtnicima. Misao o čitanju Jevanđelja grešnicima, kao što radi Aline, osobito je primamljivala Kiti. Ali, sve su to bile potajne sanjarije o kojima Kiti nije govorila ni materi, ni Varenjki.
Uostalom, očekujući vreme kad će u velikim razmerama izvesti svoje planove, Kiti je i sad, u banji, gde je bilo toliko bolesnika i nevoljnika, lako našla priliku da primeni svoja nova pravila, podražavajući Varenjku.
U početku, kneginja je opazila samo toliko da se Kiti nalazi pod jakim uticajem svoga engouement-a,[81] kako je ona govorila, prema gospođi Štal, a osobito prema Varenjki. Ona je zapazila da Kiti podražava Varenjku ne samo u radu, nego je nehotice podražava u hodu, govoru i žmirkanju očima. Pa je zatim kneginja opazila da se u njenoj kćeri, nezavisno od zanosa, vrši i nekakav ozbiljan duševni prelom.
Videla je kneginja da Kiti uveče čita francusko Jevanđelje, koje joj je poklonila gospođa Štal, a to ranije nije činila; da izbegava svetske poznanike, i da se sastaje s bolesnicima koji su bili pod zaštitom Varenjkinom, osobito sa siromašnom porodicom bolesnog slikara Petrova. Kiti se očevidno ponosila tim što je u toj porodici vršila dužnost milosrdne sestre. Sve je to lepo, i kneginja nije imala ništa protiv toga, tim pre što je Petrovljeva žena bila vrlo valjana žena, i što je princeza, kad je primetila delatnost Kiti, počela da je hvali nazivajući je anđelom utešiteljem. Sve bi to bilo vrlo lepo kad ne bi bilo preterano. A kneginja je videla da njena kći ide u krajnost, i o tome joj je govorila.
- Il ne faut jamais rien outrer[82] - govorila je.
Kiti ništa nije odgovarala; ona je u duši mislila da u hrišćanskim delima ne može biti suvišnosti. Kakve suvišnosti može biti u ispovedanju nauke koja nalaže da se podmetne i drugi obraz kad udare po jednom, i da se da i košulja kad skinu haljinu? Ali kneginji se nije sviđala ta preteranost, a još više joj se nije sviđalo što Kiti neće da joj otkrije svoju dušu. Zbilja, Kiti je krila od svoje majke nove poglede i osećanja. Krila ih je ne zbog toga što nije poštovala ili volela svoju mater, nego samo stoga što je to bila njena mati. Svakome bi ih otkrila pre nego materi.
- Nešto nam odavno nema Ane Pavlovne - reče jednom kneginja za ženu Petrova. - Zvala sam je, ali ona kao da je nečim nezadovoljna.
- Ne, ja nisam primetila, maman - porumenevši reče Kiti.
- Ti odavno nisi bila kod njih?
- Sutra mislimo da priredimo šetnju u planinu – odgovori Kiti.
- Možete, idite - odgovori kneginja zagledajući uzbuđeno lice svoje kćeri i trudeći se da pronađe uzrok zbunjenosti.
Toga dana Varenjka je bila kod njih na ručku, i saopštila da se Ana Pavlovna predomislila i da neće sutra u planinu. I Kneginja primeti da je Kiti opet pocrvenela.
- Kiti, da nisi imala kakvu neprijatnost s Petrovima? - reče kneginja kad ostadoše same. - Zašto je Ana Pavlovna prestala da šalje decu i da dolazi k nama.
Kiti odgovori da ničega među njima nije bilo, i da ona nikako ne može da razume zašto bi Ana Pavlovna bila nezadovoljna njom. Kiti je kazala suštu istinu. Ona nije znala uzrok zašto se Ana Pavlovna promenila, ali ga je nagađala. Nagađala je nešto što ne bi mogla reći materi, što nije govorila ni samoj sebi. To je bila jedna od onih stvari koje znaš, ali koje se ne mogu kazati ni samom sebi; jer je strašno i postidno - prevariti se.
Opet i opet je prebirala u svojim uspomenama sve svoje odnose prema toj porodici. Sećala se naivne radosti koja se izražavala na okruglom dobrodušnom licu Ane Pavlovne pri njihovim susretima; sećala se njihovih poverljivih razgovora o bolesniku, njihove zavere da ga odbiju od posla koji mu je bio zabranjen, i da ga vode u šetnju; sećala se privrženosti najmlađega dečka, koji ju je zvao: »moja Kiti«, koji bez nje nije hteo leći da spava. Kako je sve to bilo lepo! Zatim se setila mršave figure Petrovljeve sa dugačkim vratom, u njegovom redengotu kestenjaste boje; njegove retke talasave kose, upitnih, i strašnih u prvo vreme za Kiti plavih očiju, i njegovog bolnog staranja da izgleda čio i veseo u njenom prisustvu. Seti se svoga naprezanja, u prvo vreme, kad savlada odvratnost koju je osećala prema njemu, kao i prema svima jektičavim, i seti se staranja da smisli šta da mu kaže. Seti se plašljivog, umiljatog pogleda kojim ju je on gledao, i čudnovatog osećanja saučešća i nelagodnosti, prvo, a zatim i svesti o svojoj vrlini, pri tom. Kako je sve to bilo lepo! Ali sve je to bilo u prvo vreme. Sad pak, pre nekoliko dana, sve se odjednom pokvarilo.
Ana Pavlovna je s pretvornom ljubaznošću sretala Kiti, i neprestano motrila na nju i na muža.
Je li mogućno da je dirljiva radost njegova pri njenoj pojavi bila uzrok hladnoći Ane Pavlovne!
»Da - sećala se ona - bilo je nečeg neprirodnog u Ani Pavlovnoj, i nikako nije ličilo na njenu dobrotu kad je ono pre tri dana s ljutnjom kazala.
- Eto, jednako očekuje vas, bez vas nije hteo ni kafu pije, a tako je užasno oslabeo.«
»Da, Može biti joj je bilo neprijatno i kad sam mu dodala šal. Sve je to tako obično, ali on to tako nezgodno prima, ta mi dugo zahvaljuje, da je i meni nezgodno. A zatim i moj portre koji je tako lepo izradio. A što je glavno, onaj pogled, zbunjen i nežan!... Da, da, tako je! - s užasom ponovi Kiti u sebi. - I ne, to ne može biti, to ne sme biti! On je tako jadan« - reč sebi odmah zatim.
Ta sumnja zagorčavala je draži njenog novog života.

34.


Pri kraju banjskog lečenja vratio se porodici knez Ščerbacki, koji je posle Karlsbada išao u Baden i Kisingen sa svojim poznanicima Rusima, da bi se napojio ruskim duhom, kako je govorio.
Pogledi kneza i kneginje na život u inostranstvu bili su različiti. Kneginja je nalazila da je sve divno; bez obzira na svoj utvrđen položaj u ruskom društvu, starala se da u inostranstvu liči na evropsku damu, što stvarno nije bila, - zato što je bila ruska gospođa - i stoga se pretvarala, a to joj je opet donekle bilo nezgodno. Knez pak, naprotiv, nalazio je da je u inostranstvu sve rđavo, bio mu je težak evropski život, držao se svojih ruskih navika, i naročito se trudio da se u inostranstvu pokaže manje Evropljanin no što je u stvari bio.
Knez se vratio mršaviji nego što je otišao, sa smežuranim i ovislim obrazima, ali u najlepšem duševnom raspoloženju. Njegovo veselo raspoloženje još se pojačalo kad je video da se Kiti potpuno oporavila. Izveštaj o prijateljstvu Kiti sa gospođom Štal i Varenjkom, i kneginjina opažanja, koja mu ona saopšti, o nekakvoj promeni što se kod Kiti izvršila, uzbuniše kneza i izazvaše u njemu obično osećanje ljubomore prema svemu što je njegovu kćer udaljavalo od njega, a i strah da se njegova kći ne otrgne ispod njegova uticaja i zađe u neke njemu nepristupačne predele. Ali te neprijatne vesti utonuše u moru dobrodušnosti i veselosti koje su mu uvek bile svojstvene, i koje su se osobito pojačale u Karlsbadu.
Sutradan po svom dolasku, knez, u dugačkom kaputu, sa svojim ruskim borama i opuštenim obrazima poduprtim krutom ogrlicom, u najboljem raspoloženju pođe sa ćerkom na vodu.
Jutro je bilo divno: čiste, vesele kuće sa vrtovima; rumene po licu i po rukama, i nalivene pivom nemačke služavke koje su veselo poslovale; i jarko sunce - veselili su srce; ali što su se više približavali banjskom izvoru, sve su češće sretali bolesnike; njihov izgled činio se još tužniji usred uobičajenih uslova dobro uređenog nemačkog života. Kiti već više nije poražavala ta suprotnost. Jarko sunce, veseli sjaj zelenila, zvuci muzike, bili su za nju prirodan okvir svih tih poznatih lica i promena nabolje ili nagore, koje je ona pratila; ali za kneza, svetlost i blesak junskoga jutra i zvuci orkestra, koji je svirao moderan veseo valcer, a osobito izgled zdravih služavaka - činilo se kao nešto neprijatno i nakazno u vezi s tim živim mrtvacima koji su se sakupili sa sviju krajeva Evrope.
Zaboraviv osećanje ponosa, i kao neki povratak mladosti kad je ljubimica kći išla s njim pod ruku, knezu dođe nekako nezgodno i zazorno od svog energičnog hoda, od svojih krupnih i debelih udova. Osećao se kao čovek koji bi u društvu bio neobučen.
- Upoznaj me, upoznaj me sa tvojim novim prijateljima - govorio je on kćeri pritiskujući laktom njenu ruku. - Ja sam ovaj tvoj gadni Soden zavoleo zato što te je tako oporavio. Samo je žalosno, žalosno tu kod vas. Ko je ovo?
Kiti mu je imenovala poznata i nepoznata lica koja su sretali. Pri samom ulazu u park, sretoše slepu m-me Berthe sa njenom pratiljom, i knez se obradova blagom izrazu stare Francuskinje kad je čula glas Kitin. Odmah, i sa suvišnom francuskom ljubaznošću, ona poče razgovor s njim, hvaleći ga što ima takvu divnu kćer, i uznoseći Kiti do neba, nazivajući je blagom, biserom, i anđelom utešiteljem.
- Ona je onda drugi anđeo - reče knez smešeći se. - Jer ona naziva anđelom broj jedan m-lle Varenjku.
- Oh! m-lle Varenjka pravi je anđeo, allez[83] -. prihvati m-me Berthe.
Pod galerijom sretoše i Varenjku. Ona im je žurno išla u susret noseći
elegantnu crvenu torbicu.
- Evo, i tata je doputovao! - reče joj Kiti. Varenjka učini, prosto i prirodno kao sve što je radila, jedan pokret koji je bio sredina između običnog i dubokog poklona, i odmah otpoče razgovor s knezom, kao što je govorila sa svima, prosto i odrešito.
- Razume se, ja vas poznajem, vrlo dobro vas poznajem - reče joj knez smešeći se, po čemu Kiti s radošću poznade da se njena prijateljica svidi ocu. - Kuda žurite?
- Maman je ovde - reče ona obraćajući se Kiti. - Nije spavala celu noć, pa joj je lekar savetovao da izađe na vazduh. Nosim joj rad.
- Dakle, to je anđeo No 1! - reče knez pošto Varenjka ode.
Kiti je videla da je on hteo da se podsmehne Varenjki, ali nikako nije mogao, jer mu se Varenjka dopala.

Znači, videćemo sve tvoje prijatelje - dodade on - madam Štal, ako se smiluje da me pozna.
- A zar si je ti i pre poznavao, tata? - upita Kiti preplašeno, primetivši u kneževim očima plamen ruganja pri pomenu gospođe Štal.
- Poznavao sam njenoga muža, a pomalo i nju, pre nego što je postala pijetistkinja[84].
- Šta je to pijetistkinja, tata? - upita Kiti, uplašena već time što je ono što je ona tako visoko cenila u gospođi Štal, imalo svoj naziv.
- Ne znam ni sam baš dobro. Znam samo da ona za sve zahvaljuje bogu, za svaku nesreću; zahvaljuje i zato što joj je umro muž. A to izlazi nekako smešno, jer su rđavo živeli... Ko je ovo?
Kakvo žalosno lice! - upita on primetivši omalenog bolesnika na klupi, u kestenjastom kaputu, u belim pantalonama koje su pravile čudnovate bore na kostima bez mesa njegovih nogu. Taj gospodin podiže svoj slamni šešir nad retkom talasavom kosom i otkri visoko, bolesno, pocrvenelo, od šešira nažuljeno čelo.
- To je slikar Petrov - odgovori Kiti pocrvenevši. - A ovo je njegova žena - dodade, pokazujući na Anu Pavlovnu koja kao naročito, baš kad su oni prilazili, pođe za detetom koje otrča putem.
- Kako je jadan, a kako mu je ljupko lice! - reče knez. - Zašto im nisi prišla? On je hteo da ti nešto kaže!
- Pa hajdemo! - reče Kiti odlučno skrećući.
- Kako se sad osećate? - upita ona Petrova.
Petrov ustade, osloni se na palicu i bojažljivo pogleda u kneza.
- Ovo je moja kći - reče knez. - Dopustite da se upoznamo.
Slikar se pokloni i osmehnu pokazujući čudnovato sjajne i bele zube.
- Mi smo vas juče očekivali, kneginjice - reče on Kiti.
I povede se dok je ovo govorio, pa ponovi isti pokret da bi pokazao kako ga je naročito učinio.
- Htela sam da dođem, ali Varenjka mi reče da je Ana Pavlovna javila da nećete ići.
- Kako nećemo! - pocrvenevši i zakašljavši se, reče Petrov, tražeći očima ženu. - Aneta, Aneta! - reče glasno, i na njegovom tankom belom vratu odskočiše, kao užeta, debele žile.
 Ana Pavlovna priđe.

Kako si mogla javiti kneginjici da nećemo ići? - gubeći glas razdraženo prošaputa on.
- Dobar dan, kneginjice! - reče Ana Pavlovna s pretvornim osmehom koji ni najmanje nije ličio na njeno pređašnje ophođenje. - Vrlo mi je milo da se i s vama upoznam - obrati se ona knezu. -. Odavno vas očekuju, kneže.
- Kako si mogla javiti kneginjici da nećemo ići? - promuklo prošaputa slikar još jedanput, još srditije, očevidno još više razdražen što ga glas izdaje, te ne može da svojim rečima dade izraz kakav bi hteo.
- Ah, bože moj! Ja sam mislila da nećemo ići - odgovori žena ljutito. - Kako, kad... - On se zakašlja i odmahnu rukom.
Knez poliže šešir i ode sa ćerkom.
- O, oh! - teško uzdahnu knez - o jadnici!
- Jest, tata - odgovori Kiti. - I treba znati da imaju troje dece, nikog od posluge, i gotovo nikakvih sredstava. On prima nešto od Akademije - živo je pričala starajući se da uguši uzbuđenje koje se u njoj pojavilo usled čudnovate promene u ponašanju Ane Pavlovne prema njoj. - A, evo gospođa Štal - reče Kiti, pokazujući na kolica u kojima je ležalo, pod suncobranom, nešto zatutkano jastucima, obučeno u nešto sivo i plavo. To je bila gospođa Štal. Pozadi nje stajao je mračan, zdrav radnik, Nemac, koji ju je vozio. Pored nje je stajao plavi švedski grof, koga je Kiti znala po imenu. Nekoliko bolesnika vrzmali su se oko kolica, gledajući ovu damu kao nešto neobično.
Knez joj priđe, i Kiti u njegovim očima spazi plamen podsmeha, koji je ožalosti. On, prišav gospođi Štal, poče razgovor na onom odličnom francuskom jeziku kojim tako malo njih sad govore, neobično učtivo i ljupko.
- Ne znam da li ćete me se setiti, ali vas moram podsetiti na sebe da bih vam mogao zahvaliti za vašu dobrotu prema mojoj kćeri - reče joj on skinuvši šešir i ne vraćajući ga na glavu.
- Knez Aleksandar Ščerbacki - reče madam Štal pogledavši ga svojim nebesnim očima u kojima Kiti opazi nezadovoljstvo. - Vrlo mi je milo. Ja sam tako zavolela vašu kćer.
- Još nikako niste dobro sa zdravljem?
- Ah, ja sam već navikla - reče madam Štal i predstavi kneza švedskom grofu.
- A vrlo ste se malo promenili - reče joj knez. - Nisam imao čast da vas vidim deset ili jedanaest godina.
- Jest, bog daje krst, ali daje i snagu da se može nositi. Često se čudimo, zašto se oteže ovaj život?... S one strane! - obrati se ona ljutito Varenjki koja joj je zavijala noge pledom drukčije nego što je ona htela.
- Verovatno, da bi se činilo dobro - reče knez smešeći se očima.
- Nije naše da to sudimo - reče gospođa Štal primetivši malu razliku u izrazu na kneževu licu. - Dakle, vi ćete mi poslati knjigu, dragi grofe? Veliko hvala - obrati se ona mladom Šveđaninu.
- A! - viknu knez, ugledavši moskovskog pukovnika koji je stajao u blizini, i poklonivši se gospođi Štal ode sa ćerkom i moskovskim pukovnikom koji im se pridruži.
- To je naša aristokratija, kneže! - reče moskovski pukovnik, sa željom da se naruga. Imao je pukovnik nešto protiv gospođe Štal zato što se nije poznavala s njim.
- Uvek je ista - odgovori knez.
- Jeste li je poznavali pre bolesti, kneže, to jest, pre nego što je legla?
- Da. Znam kad je legla - reče knez.
- Kažu da deset godina ne ustaje...
- Ne ustaje zato što je kratkonoga. Vrlo je ružnog sastava...
- Tata, ne može biti! - uzviknu Kiti.
- Zli jezici tako govore, dušice moja. A tvoja Varenjka dobro izdire - dodade on. - Ah, te bolesne gospođe!
- O ne, tata! - vatreno odgovori Kiti. - Varenjka nju obožava. A posle, gospođa Štal čini toliko dobra! Pitaj koga hoćeš. Nju i Alline Štal svi znaju.
- Možebiti - reče on pritiskujući laktom njenu ruku. - Ali bolje je da se dobro čini tako da niko ne zna.
Kiti ućuta, ne zato što nije imala šta da kaže, nego što ni ocu nije htela poveriti svoje tajne misli. Ipak, za divno čudo, iako se Kiti spremala da se ne potčini ocu, da mu ne da pristupa u svoju svetinju, ona oseti kako božanska prilika gospođe Štal, koju je ona mesec dana nosila u duši, nepovratno iščezava, kao što iščezava figura od prostrtog odela kad shvatiš kako to odelo leži. Ostala je još samo kratkonoga žena koja leži zato što je ružnog telesnog sastava; i muči pokornu Varenjku što joj ne zavija noge pledom onako kako ona hoće. I nikakvim naporima Kitine uobrazilje nije se više mogla povratiti pređašnja madam Štal.

35.

Knez je svoje veselo duševno raspoloženje preneo i na svoje ukućane i poznanike, pa čak i na gazdu Nemca kod koga su Ščerbacki stanovali.
Kad se vratio s Kiti sa izvora i pozvao na kafu i pukovnika i Mariju Jevgenijevnu i Varenjku, knez naredi da se sto i stolice iznesu u vrt, pod kesten, i da se tamo postavi za doručak. I gazda i posluga živahnuše pod uticajem njegove veselosti. Znali su njegovu izdašnost; kroz pola sata, bolesni lekar iz Hamburga, koji je stanovao na gornjem spratu, gledao je sa zavišću kroz prozor na ovo veselo rusko društvo zdravih ljudi koje se iskupilo pod kestenom. U senci od lišća koja je treperila svojim kružićima, za stolom pokrivenim belim stolnjakom i pretrpanim kafom, hlebom, maslom, sirom, hladnom divljači, sedela je kneginja u kapici sa ljubičastim trakama, i razdavala kafu i komadiće hleba. Na drugom kraju sedeo je knez, dobro jeo i glasno i veselo razgovarao. Knez je poređao pred sobom svoje kupovine: drvorezne kutije, ukrase, razne noževe za sečenje hartije, koje je nakupio po svim banjama, i poklanjao ih svima, među njima i služavki Lizhen, i gazdi, s kojim se šalio na svom komičnom i rđavom nemačkom jeziku uveravajući ga da Kiti nije izlečila banja nego njegova odlična jela, osobito supa od suvih šljiva. Kneginja se podsmevala mužu za njegove ruske navike, ali je bila vesela i živahna kao nikada otkako je u banji. Pukovnik, kao i uvek, smejao se kneževim šalama; ali što se tiče Evrope, koju je on, kako je mislio, pažljivo proučavao, bio je na strani kneginjinoj. Dobrodušna Marija Jevgenijevna tresla se od smeha posle svake kneževe šale; a i Varenjka, što Kiti još nikad nije videla, malaksavala je od sitnog ali neprekidnog smeha koji su u njoj izazivale kneževe šale.
Sve je to veselilo Kiti, pa ipak nije mogla da ne bude zabrinuta. Nije mogla da reši pitanje koje joj je otac i nehotice zadao svojim veselim pogledom na njene prijatelje, i na život koji je ona tako zavolela. Tome pitanju pridružila se još i promena u odnosima prema Petrovima, koja se danas tako očigledno i neprijatno ispoljila. Svi su bili veseli, samo Kiti nije mogla biti vesela i to ju je još više mučilo. Obuzeše je osećanja slična onima koja su je obuzimala u detinjstvu, kad je, kažnjena zatvorom u svojoj sobi, slušala veseo smeh svojih sestara.
- Zašto si nakupovao to silestvo? - govorila je kneginja smešeći se i pružajući mu šolju s kafom.
- Zašto? Pođeš da šetaš, priđeš dućanu, a oni te mole da kupiš: »Erlauht, ekscelenc, durhlauht.«[85] E, kad mi kaže durhlauht, onda već ne mogu više - deset talira odmah odu.
- Dakle samo iz duga vremena - reče kneginja.
- Razume se, iz duga vremena. Od dosade i čamotinje, matuška, prosto ne znaš šta ćeš.
- Kakva dosada, kneže? Sad je toliko interesantnosti u Nemačkoj - reče Marija Jevgenijevna.
- Ali ja sve te interesantnosti znam: supu od suvih šljiva, znam; kobasicu sa graškom, znam. Sve znam.
- Sve kako bilo, kneže, ali su njihove ustanove interesantne - reče pukovnik.
- Šta tu ima zanimljivo? Svi su zadovoljni, kao bakarne parice; sve su pobedili. A čime ja da budem zadovoljan? Ja nikoga nisam pobedio, već moram sam da se izuvam i još obuću da sam iznosim pred vrata. Ujutru ustaj, oblači se brzo, idi u trpezariju da piješ rđav čaj. Sasvim je drukčije kod kuće! Budiš se lagano, malo se poljutiš na nešto, progunđaš, osvestiš se lepo, o svemu razmisliš, ne žuriš se.
- Ali vreme je novac, vi to zaboravljate - reče pukovnik.
- Kakvo vreme! Ima takvo vreme kad bih ceo mesec dana dao za pola rublje; a nekad je opet takvo da pola sata ni za kakve pare ne bih dao. Je li tako, Kaćenjka? Što si ti nešto neraspoložena?
- Ja? Nisam.
- Kuda vi? Ostanite još malo - obrati se on Varenjki.
- Moram kući - reče Varenjka ustajući i opet pršte u smeh. Kad se pribra, oprosti se i uđe u kuću da uzme šešir.
Kiti pođe za njom. I Varenjka joj se sad činila drukčija. Nije bila gora, ali se razlikovala od one kakvom ju je Kiti pređe zamišljala.
- Ah, odavno se nisam tako smejala! - reče Varenjka uzimajući suncobran i torbicu. - Kako je mio vaš tata!
 Kiti je ćutala.

Kad ćemo se videti? - upita Varenjka.
- Maman je htela da ode do Petrovih. Hoćete li i vi biti tamo? - reče Kiti ispitujući Varenjku.
- Biću - odgovori Varenjka. - Oni se spremaju na put, pa sam obećala da ću im pomoći u pakovanju.
- Onda ću i ja doći.
- Nemojte, zašto biste?
- Zašto? zašto? zašto? - široko otvarajući oči poče Kiti, i uhvati se za njen suncobran da je ne bi pustila. - Ne, stanite, zašto?
- Tako; došao vam je tata; a zatim, ustručavaju se od vas.
- Nije to, recite mi, zašto vi ne želite da sam ja često kod Petrovih? Vi to nećete? Zašto?
- Ja to nisam govorila - reče mirno Varenjka. - Molim vas, kažite!
- Da kažem sve? - upita Varenjka.
- Sve, sve! - prihvati Kiti.
- Pa ništa osobito, samo to što je Mihailo Aleksijevič (tako se zvao slikar) pre hteo da putuje ranije, a sad neće da putuje - smešeći se reče Varenjka.
- No! No! - žurila je Kiti gledajući mračno u Varenjku.
- A Ana Pavlovna nekako reče da on neće da putuje zato što ste vi ovde. Razume se, to je bilo neumesno, ali se usled toga izrodila svađa. A već znate kako su ti bolesnici razdražljivi.
Kiti je sve više mršteći se ćutala; Varenjka je govorila starajući se da je odobrovolji i umiri, ali je videla da se sprema eksplozija, samo nije znala da li suza ili reči.
- Zato je bolje da ne idete... Vi to razumete... nemojte biti uvređeni...
- Tako mi i treba, tako mi i treba! - brzo reče Kiti dohvativši suncobran iz Varenjkinih ruku i gledajući mimo očiju svoje prijateljice.
Varenjka htede da se osmehne gledajući detinjski gnev svoje prijateljice, ali se poboja da je ne uvredi.
- Zašto da vam tako treba? Ja ne razumem - reče ona.
- Tako mi i treba, zato što je sve ovo bilo pretvorstvo, što je sve ovo bilo izmišljeno, a ne od srca. Šta da mi je stalo do tuđa čoveka? I eto, izišlo da sam ja uzrok svađe, i da sam činila ono za što me niko nije molio. Zato što je sve pretvorstvo! pretvorstvo! pretvorstvo!
- A s kakvom svrhom pretvarati se? - tiho reče Varenjka.
- Ah, kako je glupo i gadno! To mi nije trebalo... Sve je pretvorstvo! - govorila je otvarajući i zatvarajupi suncobran.
- Ali s kakvom svrhom?
- Da bismo se pokazali bolji pred svetom, pred sobom, pred bogom; da bi sve obmanuli. Ne, ja se više neću dati navoditi. Biću rđava, ali bar neću biti lažna, neću biti varalica!
- Ali ko je varalica? - prekorno reče Varenjka. - Vi kao da govorite...
Kiti je bila u nastupu svoje plahovitosti. Ona joj ne dade da dovrši.
- Ja ne govorim o vama. Vi ste savršenstvo. Jest, jest, znam da ste svi vi savršeni, ali šta da radim kad sam ja rđava. Toga svega ne bi bilo, da nisam rđava. E, lepo, biću onakva kakva sam, samo neću da se pretvaram. Šta me se tiče Ana Pavlovna! Neka žive kako hoće, a ja ću živeti kako ja hoću. Ja ne mogu biti drukčija... I sve bi to trebalo da je drukčije, sve da je drukčije...
- Ali šta da bude drukčije? - govorila je Varenjka u nedoumici.
- Sve. Ja ne mogu živeti drukčije nego po srcu, a vi živite po pravilima. Ja sam vas zavolela iskreno, a vi mene, sigurno, samo zato da me spasete, da me naučite!
- Vi ste nepravični - reče Varenjka.
- Ja ne govorim o drugima, ja govorim samo o sebi.
- Kiti! - začu se glas matere. - Dođi da pokažeš tati tvoje mandarine.
Kiti, ponosita, ne pomirivši se sa svojom prijateljicom, uze sa stola korpicu sa mandarinama i ode k njima.
- Šta ti je? Što si tako crvena? - rekoše joj mati i otac u jedan glas.
- Ništa - odgovori ona - odmah ću doći - i otrča natrag.
- »Još je tu! - pomisli Kiti. - Šta da joj kažem, bože moj! Šta sam uradila, šta sam govorila! Zašto sam je uvredila? Šta da radim? Šta da joj kažem?« mislila je, i zastade kod vrata.
Varenjka, u šeširu i sa suncobranom u rukama, sedela je kraj stola razgledajući oprugu koju je Kiti slomila. Ona podiže glavu.
- Varenjka, oprostite mi, oprostite! - prošaputa Kiti prilazeći joj. - Ja ne znam šta sam govorila. Ja...
- Ja, zbilja, nisam htela da vas naljutim - reče Varenjka smešeći se. 

Mir je bio zaključen. Ali, sa očevim dolaskom se promenio za Kiti sav onaj svet u kojem je ona dotle živela. Nije se odrekla svega što je poznala, ali je razumela da je obmanjivala sebe, mislila da može biti ono što je želela da bude. Kao da se osvestila; osetila je svu teškoću da se bez pretvaranja i razmetanja održi na visini na koju je htela da se popne; osim toga, osetila je svu tegobu toga sveta jada, bolesti, samrtnika, u kojem je živela; uvide da su mučni ti napori koje je činila da sve to zavoli, i sad je želela što pre čist vazduh, Rusiju, selo Jerguševo, kuda je, kako je saznala iz pisma, već otputovala njena sestra Doli sa decom.
Ali, ljubav Kitina prema Varenjki nije oslabela. Praštajući se s njom, Kiti ju je molila da ih poseti u Rusiji.
- Doći ću kad se udate - reče Varenjka.
- Ja se nikad neću udati.
- Onda ja nikad neću doći.
- E, onda ću se udati samo zbog toga. Pazite, ne zaboravite obećanje! - reče Kiti.
Predskazanja doktorova potvrdiše se. Kiti se vratila u Rusiju izlečena. Nije bila tako bezbrižna i vesela kao pre, ali je bila mirna. Njeni moskovski jadi pređoše u uspomene.




Нема коментара:

Постави коментар