7. 4. 2023.

Lav Nikolajevič Tolstoj, Kozaci 4 ( od XVIII do XXV poglavlja )






XVIII

Lukaška ode u karaulu, a u isto vreme čiča Jeroška zviznu kerove, pređe preko plota i obilazeći iza kuća pođe u Olenjinov stan (kad je išao u lov nije voleo da sreta žene). Olenjin je spavao, čak se ni Vanjuša, koji je bio budan, još nije dizao, razgledao je naokolo i razmišljao da li je vreme da se ustaje ili nije, kad čiča Jeroška otvori vrata i pojavi se s puškom i s potpunom lovačkom opremom.

− Udri u doboš! − povika on svojim dubokim glasom. − Uzbuna! Evo Čečenaca! Ivane! Spremi za gospodina samovar. A ti se diži! Brzo! − vikao je starac. − Tako ti je to kod nas, dobri čoveče. Eno, već su i devojke ustale. Pogledaj kroz prozor, pogledaj, idu na vodu, a ti još spavaš.

Olenjin se prenu i skoči. Oseti se svež i veseo kad ugleda starca i začu mu glas.

− Brzo! Brzo, Vanjuša! − povika on.

− Tako ti ideš u lov! Ljudi već doručkuju, a ti još spavaš. Ljam! Gde ćeš? − viknu on keru. − Je li ti puška uredu? − viknu starac kao da je u kući bila sva sila naroda.

− Kriv sam, nemam šta da kažem. Vanjuša! Barut! Čepiće! − reče Olenjin.

− Globa! − zavika starac.

− Di te vulevu? − reče Vanjuša s osmehom.

− Ti nisi naš! đavole, šta brbljaš, nije to po naški! − viknu starac pokazujući svoje izjedene zube.

− Za prvi put se oprašta. − šalio se Olenjin obuvajući velike čizme.

− Za prvi put se oprašta, − odgovori Jeroška, − a ako i drugi put prespiš, globa je kofa vina. Čim prigrije više ne nađe jelena.

− A ako ga i nađeš, on je pametniji od nas, − reče Olenjin ponavljajući starčeve reči od sinoć, − nećeš ga prevariti.

− Nemoj ti da se smeješ! Ti ulovi, pa onda pričaj. Hajde, brže! Pogledaj, eno ti ide gazda, − reče Jeroška pogledavši kroz prozor. − Vidiš li što se udesio, obukao novi gunjac, da i ti znaš da je on oficir. Eh, narod, narod!

I zaista, Vanjuša javi da bi gazda hteo da vidi gospodina.

− Laržen, − reče on značajno, napominjući gospodinu zbog čega je potporučnik došao. Malo kasnije uđe i sam potporučnik u novoj čerkesci sa oficirskim epoletuškama na ramenima, u očišćenim čizmama − a to je retkost u Kozaka, − s osmehom na licu, gegajući se uđe u sobu i poželi dobrodošlicu.

Potporučnik Ilija Vasiljevič bio je obrazovan Kozak koji je proveo neko vreme u Rusiji a bio je i seoski učitelj, a što je glavno, udostojio se plemstva. Nastojao je da izgleda kao plemić; ali ispod veštačkih i nakaznih kretnji, samopouzdanja i iznakaženog govora, izbijao je pravi čiča Jeroška. To se videlo i po njegovom preplanulom licu, i po rukama, i po crvenom nosu. Olenjin ga zamoli da sedne.
- Da ste mi zdravi, baćuška, Ilija Vasiljeviču! − reče Jeroška dižući se, i kako se učini Olenjinu, sa ironijom, i duboko se poklonivši.

− Zdravo, čiča! Zar si već ovde? − odgovori potporučnik nemarno klimnuvši glavom.

Potporučnik je bio čovek četrdesetih godina, sede šiljaste bradice, suvonjav, tanak i lep, i još dosta svež za svoje četrdesete godine. Kad je pošao Olenjinu pribojavao se da ga ne prime kao običnog Kozaka i zbog toga je hteo da im odmah stavi do znanja ko je on i šta.

− Ovo je naš Nimrod egipatski,18 − reče on osmehujući se zadovoljan sam sa sobom, obraćajući se Olenjinu i pokazujući starca. − Lovac pred gospodinom. On ti je kod nas za svašta. Izvoleli ste ga već upoznati?

Čiča Jeroška, gledajući svoje noge u mokrim opancima, zamišljeno zaklima glavom kao da se čudio potporučnikovoj okretnosti i učenosti pa ponovi u sebi: »Nimrod patski! Šta mu je to?«

− Pa eto, hoćemo da idemo u lov, − reče Olenjin.

− To je tačno, − primeti potporučnik. − Ali ja bih imao jedan poslić s vama.

− Šta ste hteli?

− Pošto ste vi plemenit čovek, − poče potporučnik, − i koliko ja sebe mogu da razumem, mi isto tako imamo oficirsko zvanje, i mi se uvek možemo postepeno da razumemo kao blagorodni ljudi. (On zastade i s osmehom pogleda starca i Olenjina.) Ako bi vi želeli, u saglasnosti sa mnom, a pošto je moja supruga glupa žena za naš rang, to ona u sadašnje vreme nije mogla da potpuno shvati vaše reči od jučerašnjeg datuma. Moj je stan mogao da ode za pukovskog ađutanta za šest moneta, i to bez štale, − a ja ga kao plemenit čovek mogu da dadnem i besplatno s moje strane. A pošto vi želite, i pošto sam ja oficirskog zvanja, mogu s vama lično u svakoj prilici da se saglasim, i pošto sam stanovnik ovoga kraja, znajući naše običaje, mogu u svemu da zadovoljim uslove...

− Ala čisto češlja, − promrmlja starac.

Potporučnik je još dugo govorio na ovakav način.

Iz svega toga Olenjin je, ne bez napora, mogao da razabere da potporučnik želi da dobije šest rubalja u srebru u ime mesečne kirije.

On rado pristade i predloži svom gostu da popiju čaj. Potporučnik mu zahvali.

− Po našem glupom običaju, − reče on, − greh je upotrebiti tuđu čašu. Istina, pošto sam ja obrazovan čovek, ja bih mogao da razumem, ali moja žena zbog ženske slabosti...

− E, pa hoćete li čaja?

− Ako mi dozvoljavate, ja ću doneti svoju čašu, naročitu, − odgovori potporučnik i izađe pred kuću. − Daj čašu! − viknu on. Posle kraćeg vremena otvoriše se vrata i preplanula mlada ruka u ružičastom rukavu pruži čašu kroz vrata. Potporučnik joj priđe i nešto prošapta kćerki. Olenjin nasu potporučniku čaj u naročitu, a Jeroški u običnu čašu.

− Ali neću da vas zadržavam, − reče potporučnik oprživši se i dovršavajući čaj. − Ja, kako da kažem, imam naročitu želju za ribolov, i ovde sam samo za kratko vreme, rekao bih na rekreaciji sa dužnosti. Isto tako imam želju da okušam sreću, da uhvatim svoj deo darova Tereka. Ja se nadam da ćete me kad-tad posetiti, da popijemo koju čašu našeg domaćeg, po našem seoskom običaju, − dodade on.

Potporučnik se pokloni, stisnu Olenjinovu ruku i izađe. Dok se Olenjin spremao, začu zapovednički i razborit potporučnikov govor kojim je izdavao naređenja ukućanima. A za nekoliko časaka Olenjin ugleda kako potporučnik, do kolena zavrnutih čakšira i u pocepanom bešmetu, s mrežom preko ramena, prođe pored njegovog prozora.

− Lopuža, − reče čiča Jeroška koji je dovršavao svoj čaj iz obične čaše. − Zar ćeš mu plaćati šest moneta mesečno? E, pa to je strašno! Za dve monete možeš dobiti najbolju kuću u selu. Baš je beštija! Pa ja ću ti, bolan, dati svoju za tri monete.

− Ne, ipak ću ja ostati ovde, − reče Olenjin.

− Šest moneta! Vidi se da imaš nekih ludih para. Eh! − odgovori starac. − Ivane, donesi vina!

Pošto založiše i popiše votke za puta, Olenjin i starac izađoše zajedno na ulicu oko osam sati ujutro.

Na kapiji naiđoše na upregnuta kola. Marjanka, povezana belom maramom sve do očiju, s bešmetom po košulji, u čizmama i s dugačkim prutom u ruci, teglila je volove za konop koji im je bio vezan oko rogova.

Marjanka zamahnu na njega prutom i pogleda veselo obojicu svojim divnim očima.

Olenjin postade još veseliji.

− Hajdemo, hajdemo! − reče on uzbacujući pušku o ramenu i osećajući na sebi devojčin pogled.

− Ojs! Ojs! − začu se iza njih Marjankin glas, i posle toga poče škripa kola koja krenuše.

Dok su prolazili iza seoskih kuća, preko ispaša, Jeroška je pričao. On nije mogao da zaboravi potporučnika i stalno ga je grdio.

− Pa što se ti toliko ljutiš na njega? − upita Olenjin.

− Cicija je! Ne volim takve ljude, − odgovori starac. − Kad crkne, sve će iza njega ostati. Za koga teče? On je sagradio dve kuće. Bratu je oteo još jedan voćnjak. I na piskaranju je veliko pseto! Iz drugih mu sela dolaze da im piše molbe. Kako on napiše, tako uvek i ispadne. Uvek pogodi tačno. Pa za koga toliko zgrće? Ima samo jednog dečaka i devojku; ona će se udati, i eto ti.

− Sigurno joj sprema miraz, − reče Olenjin.

− Kakav miraz? Devojka će se udati jer je valjana. A on je takva sotona da bi hteo da je uda za kakvog bogataša. Hoće da zguli što bolju otkupninu. Luka je Kozak, komšija mi je i rođak, viđen mladić, onaj što je ubio Čečenca, odavno je već prosi; a on nikako da pristane. Kaže ili jedno, ili drugo; devojka je još mlada, kaže on. A ja znam šta on misli. Hoće da se pred njim klanja. Koliko se njih ponizilo zbog te devojke. Ali Lukaška će je ipak isprositi. Jer on je prvi Kozak u selu, džigit, ubio je Abreka, dobiće krst.

− A šta mu to znači? Kad sam sinoć hodao po dvorištu video sam kako se gazdina kćerka ljubi s jednim Kozakom, − reče Olenjin.

− Lažeš, − viknu starac i stade.

− Bogami! − reče Olenjin.

− Žena je đavo, − reče Jeroška zamišljen. − A kakav je bio taj Kozak?

− Ja ga nisam video.

− Kakvo mu je bilo krzno na šubari? Belo? − Jeste.

− A gunjac, crven? Je li visok tako kao ti?

- Ne, malo je viši.

− E, onda je on. − Jeroška se glasno zasmeja. − On je to, moj Marka. On, Lukaška. Ja ga od šale zovem Marka. On je, tačno je on. Volim ga! Takav sam bio i ja, sinko moj. Što da ih gledaš? Bivalo je pa je moja dušica spavala s majkom ili nevestom, a ja se opet uvučem. Bivalo je da je stanovala visoko; imala majku vešticu, đavola, koja me mrzila, a ja dođem s jaranom, zvao se Girčik. Dođem pod prozor, popnem mu se na ramena, otvorim prozor i počnem da pipam. Ona je baš tu spavala na klupi. Jednom je probudih. Ona poče da galami! Ne prepozna me. Ko je to? A ja ne smem da govorim. Majka već poče da se vrti. A ja skidoh šubaru i gurnuh joj u njušku; odmah me prepozna po šavu na šubari. I eto je dole. Bivalo je da mi ništa nije trebalo, jer ona meni i grožđa, i kajmaka, svega ona dovuče, − dodade Jeroška koji je voleo da sve objasni praktično. − Pa nije ona bila jedina. Eh, živelo se onda.

− A sada?

− A sada krenimo, i kad fazan stane na drvo, onda pucaj.

− A što se ti malo ne okreneš oko Marjanke?

− Pazi ti na kerove, pričaćemo večeras, − reče starac pokazujući mu kako traga njegov ljubimac Ljam.

Oni zaćutaše.

Prešavši još kojih stotinjak koraka u razgovoru, starac opet stade i pokaza mu grančicu na putu.

− Šta ti misliš? − reče on. − Ti sigurno misliš da je to samo onako? Ne. Ta grančica ne leži kako valja.

− Kako to, ne valja?

On se osmehnu.

− Ništa ti ne znaš. Slušaj ti mene. Kad grančica ovako leži, ne prelazi preko nje, ili je obiđi, ili je ukloni s puta i očitaj molitvu: »Oca i sina i svjatoga duha«, i produži s milim bogom. Ništa ti se neće desiti. Tako su mene učili još stari ljudi.

− Kakve su to gluposti! − reče Olenjin. − Bolje je da ti meni pričaš nešto o Marjanki. Ljubaka li se ona sa Lukaškom?

− Pst! Sada ćuti, − opet starac prekide šapatom taj razgovor, − samo slušaj. Sad ćemo kroz šumu.

I starac pođe napred uskim puteljkom koji je zalazio u gustu divlju šumu punu šikare, stupajući nečujno u svojim opancima. On se nekoliko puta mršteći okrenu Olenjinu koji je šuštao i lupao svojim velikim čizmama noseći nepažljivo pušku kojom je dodirivao grane drveća iznad puteljka.

− Mamice! − progovori starac praveći se kao da će je zagrliti.

− Nemoj da larmaš, idi tiše, vojniče! − ljutito je šaputao starac.

U vazduhu se osećalo da se sunce diglo. Magla se razilazila, ali je još prekrivala vrhove drveća. Suma je izgledala strašno visoka. Svakim se korakom okolina menjala. Ono što je izgledalo kao drvo, bio je grm; trstika se činila da je drvo.

XIX

Magla se jednim delom dizala i otkrivala mokre krovove od trstike, a drugim se pretvarala u rosu koja je padala po putu i travi pored plotova. Svuda je kuljao dim iz dimnjaka. Narod je izlazio iz sela − jedni na posao, drugi na reku, a neki u karaule. Lovci su išli jedan pored drugog po vlažnom putu obraslom u travu. Kerovi, mašući repovima i pogledajući u gazdu, trčali su sa strana. Ogromni rojevi komaraca zujali su u vazduhu i pratili lovce prekrivajući im leđa, oči i ruke. Mirisala je trava i šumska vlaga. Olenjin se stalno okretao za kolima u kojima je sedela Marjanka i prutom terala volove.

Bilo je tiho. Glasovi koji su se pre čuli iz sela, sad već nisu dopirali do lovaca; samo su kerovi šuštali kroz trnje i ponekad se dozivale ptice. Olenjin je znao da je u šumi opasno, da se Abreci uvek skrivaju po ovakvim mestima. On je isto tako znao da je puška u šumi dobra zaštita pešaku. Ne bi se moglo reći da ga je obuzimao strah, ali on je osećao da bi drugom, na njegovom mestu, bilo strašno, i on je s naročito napregnutom pažnjom zagledao u zamagljenu vlažnu šumu, slušajući retke i slabe zvuke, prihvatao za pušku i doživljavao za njega nova i prijatna osećanja. Čiča Jeroška, idući napred, zastao bi pokraj svake bare u kojoj su se videli račvasti tragovi zverki, pažljivo ih razgledao i pokazivao Olenjinu. On skoro ništa nije govorio, samo bi katkad stavljao šapatom svoje primedbe. Put kojim su išli ponegde je bio kolski, ali već odavno zarastao u travu. Brestova i topolova šuma s obe strane puta bila je toliko gusta, toliko zarasla, da se kroz nju nije ništa videlo. Skoro svako drvo bilo je do vrha obavijeno divljom lozom; dole je gusto raslo tamno trnje. Svaki i najmanji proplanak obrastao je kupinom i trstikom sa sivkastim metljikama koje su se njihale. Mestimično su široki zverinji puteljci i poput tunelčića mali,fazanski, silazili s puta u šumsko šipražje. Snaga raštenja ove šume u koju stoka nije zalazila zadivljavala je Olenjina na svakom koraku, jer on nikad i nigde nije video nešto slično. Ova šuma, opasnosti, starac sa svojim tajanstvenim šaputanjem, Marjanka sa svojom snažnom i stasitom pojavom, i planine − sve se to činilo Olenjinu kao san.

− Eno fazana, − prošaputa starac okrećući se i navlačeći šubaru na lice. − Pokri gubicu: fazan ne voli ljudsku njušku. − On ljutito odmahnu rukom prema Olenjinu i poče da se skoro četvoronoške provlači dalje.

Olenjin je još bio iza njega kad starac stade i poče da zagleda drvo. Fazan zatoroka na psa koji je lajao i Olenjin ugleda petla. U isti čas začu se pucanj iz ogromne Jeroškine puške kao iz topa, petao prhnu i poče da pada na zemlju s perjem koje mu je otpadalo. Prilazeći starcu Olenjin diže još jednog. Prihvati pušku, nanese je i opali. Fazan se najpre izdiže kao strela, a posle pade na kamen u gustiš, dodirujući grane.

− Majstor si! − povika starac smejući se, jer on nije znao da puca kad je ptica u letu.

Podigavši fazane krenuše dalje. Olenjin, uzbuđen kretanjem i starčevim priznanjem, pokuša da sad s njim porazgovara.

− Stani! Ovuda ćemo, − prekide ga starac. − Juče sam ovde naišao na jelenski trag.

Skrenuvši u gustiš i prešavši oko tri stotine koračaja, izađoše na proplanak obrastao trstikom i mestimično pod vodom. Olenjin je uvek zaostajao iza starog lovca, a čiča Jeroška se na dvadesetak koraka od njega odjednom saže, značajno zaklima glavom i mahnu mu rukom. Došavši do njega Olenjin ugleda čovečji trag koji mu je pokazivao starac.

− Vidiš li ovo?

− Vidim. Pa šta onda? − reče Olenjin nastojeći da govori što staloženije. − Pa to je ljudsko stopalo.

U njegovoj glavi nehotice iskrsnu pomisao na Kuperovog Patfindera i Abreke, a videvši onu tajanstvenost s kojom je starac nastupao, on se nije usuđivao da ga upita da li je ta tajanstvenost bila zbog lova, ili zbog opasnosti.

− Nije to, to su moja stopala, − reče starac jednostavno i pokaza travu ispod koje se nazirao jedva primetan zverinji trag.

Starac krenu dalje. Olenjin više nije zaostajao iza njega. Prešavši dvadesetak koraka siđoše dole i zađoše u gustiš kraj jedne krošnjate divlje kruške ispod koje je zemlja bila potpuno crna i na kojoj je bio svež zverinji izmet.

To mesto, isprepleteno divljom lozom izgledalo je kao ugodan hladnjak, taman i senovit.

− Jutros je bio ovde, − reče starac uzdahnuvši, − vidi se da mu je loga još vlažna, sveža.

Odjednom se začu strašna lomljava u šumi, desetak koraka od njih. Obojica zadrhtaše, prihvatiše puške, ali se ništa nije videlo; samo se čulo kako se krše grane. Na trenutak se začu ravnomeran i brz tutanj galopa koji pređe u huku koja se sve više udaljavala i sve šire razlegala po tihoj šumi. U Olenjinovom srcu nešto kao da se otkide. Uzalud je piljio u zeleni gustiš i najzad se okrenuo starcu. Čiča Jeroška, pritisnuvši pušku na grudi, stajao je nepomičan; šubara mu je bila zabačena nazad, oči neobično sjajne, a usta otvorena i zamrla u tom položaju, i u njima zlobni, istrošeni žuti zubi.

− Rogonja, − progovori on. I bacivši u očajanju pušku na zemlju, poče da čupa svoju sedu bradu. − Evo, ovde je bio! Trebali smo doći puteljkom! Budalo! Budalo! − i on se ponovo ljutito ščepa za bradu.

− Budalo! Svinjo! − ponavljao je čupajući do bola bradu. Nad šumom u magli kao da nešto preleti; sve dalje i dalje, sve šire i šire tutnjao je kas preplašenog jelena...

Već u sumrak, Olenjin, umoran i gladan, pun života, vrati se sa starcem. Večera je bila gotova. On se najede, popi sa starcem, tako mu postade toplo i veselo i izađe pred ulaz. Ispred njegovih očiju ponovo su se izdizale planine na zapadu. Opet je starac pričao svoje beskrajne doživljaje u lovu, o Abrecima, dušicama, o svom bezbrižnom odvažnom životu. Opet je lepojka Marjanka dolazila, izlazila i prelazila preko dvorišta. Ispod košulje joj se naziralo kršno devičansko telo lepotice.

XX

Sutradan Olenjin ode sam, bez starca, na ono mesto gde su digli jelena. Da ne bi išao zaobilaznim putem kroz kapiju, on pređe preko bodljikavog plota kao što su to činili i svi seljani. Još ne dospe ni da poskida bodlje sa svoje čerkeske koje su mu se zabole, kad mu ker,koji je trčao napred, diže dva fazana. Čim zađe u trnje, na svakom koraku počeše da se dižu fazani. (Starac mu juče nije pokazao ovo mesto jer ga je čuvao za sebe, loveći tu u gvožđa). Olenjin je sa dvanaest pucnjeva ubio pet fazana, a kad ih je pokupio, toliko se namučio provlačeći se kroz trnje da je sav bio u goloj vodi. On vabnu kera, spusti obarače, zameni sačmu sa kuršumima i braneći se od komaraca rukavima čerkeske, krenu polako na jučerašnje mesto. Kera nije mogao da zaustavi jer je nalazio tragove i na samom putu i on ubi još jedan par fazana i zadrža se sve do podne; a tek tada poče da raspoznaje jučerašnje mesto.

Dan je bio potpuno vedar, tih i vruć. Jutarnje svežine nestade čak i u šumi i bezbrojni rojevi komaraca lepili su mu se po licu, leđima i rukama. Od crnog kera postao je siv: sva su mu leđa prekrili komarci. Njegova čerkeska kroz koju su komarci zabadali svoje žaoke, takođe je posivela. Olenjin je bio spreman da beži od te napasti; izgledalo mu je da je leti nemoguće živeti u selu. On krenu kući; ali setivši se da ovde ljudi ipak žive, odluči da izdrži i prestade da se brani, pusti da ga komarci jedu. I začudo, oko podne taj mu osećaj postade čak i prijatan. Njemu se čak učini da bi ova šuma izgubila svoje osobine i svoju privlačnost kad ne bi bilo ove atmosfere komaraca koja ga je opkoljavala, ovoga testa od komaraca koje se lepilo i razvlačilo ispod ruku po znojavom licu, i onog strašnog svrbeža po čitavom telu. Ovo bezbrojno mnoštvo insekata kao da je bilo u skladu sa divljim i prekomerno bogatim rastinjem, s onim bezbrojnim zverkama i pticama koje su ispunjavale šumu, sa tamnim zelenilom, s onim mirisnim vrućim vazduhom, s onim potočićima mutne vode koja je izbijala svuda iz Tereka i bućkala negde ispod lišća, i njemu je postajalo prijatno baš ono što mu je ranije izgledalo užasno i nepodnošljivo. Zaokruživši mesto na kome je juče naišao na zver, i ne našavši sada ništa, on zaželi da se odmori. Sunce je bilo upravo iznad šume i uvek mu peklo okomito leđa i glavu kad bi izlazio na proplanak ili na put. Sedam teških fazana visilo mu je o opasaču pa su ga od toga čak i leđa bolela. On nađe jučerašnje jelenske tragove pa se zavuče ispod grmlja u gustiš i leže baš na ono mesto gde se juče odmarao jelen. On je zagledao zeleni gustiš oko sebe, vlažno mesto na kome je ležao jelen, jučerašnju balegu, otisak jelenovog kolena, grudvicu crne zemlje koju je jelen izrovio i svoje jučerašnje tragove. Bilo mu je prohladno i ugodno; ni na što nije mislio, ništa želeo. I njega obuze odjednom neko čudno osećanje bezrazložne sreće i ljubavi prema svemu, tako da se po staroj dečjoj navici poče da krsti i nekome zahvaljuje. Odjednom mu sasvim jasno sinu kroz glavu kao je on, Dimitrije Olenjin, neko naročito stvorenje, kako sada leži potpuno sam, bog bi ga znao gde, onde gde živi jelen, stari jelen, lep, koji možda nikad nije ni video čoveka i to na onom mestu gde niko od ljudi nije sedeo ni ovako razmišljao. »Sedim, a oko mene mlado i staro drveće, jedno od njih obavijeno divljom lozom; oko mene čeprkaju fazani terajući jedan drugoga i možda osećaju svoju pobijenu braću«. On opipa svoje fazane, razgleda ih i obrisa o čerkesku ruku umrljanu još toplom krvlju. »Možda ih osećaju i šakali i nezadovoljni odlaze na drugu stranu; leteći između lišća koje im izgleda kao ogromna ostrva, komarci lebde u vazduhu oko mene i zuje: jedan, dva, tri, četiri, stotinu, hiljadu, milion komaraca, i svaki od njih zuji oko mene zbog nečega i svaki je od njih isto tako neko naročito stvorenje kao i ja, Dimitrije Olenjin«. Izgledalo mu je da on zna šta misle i zbog čega komarci zuje. »Ovamo, ovamo, momci! Evo koga možete da jedete«, − kao da to zuje komarci i nasrću na njega. I njemu postade jasno da on nije ruski plemić, pripadnik moskovskog društva, prijatelj i rođak toga i toga, nego jednostavno, isto ovakav komarac, ili fazan, ili jelen koji sada živi kraj njega. »Onako kao oni, kao i čiča Jeroška, ja ću malo poživeti, i umreću. Ima on pravo kad kaže: samo će trava izrasti«.

»Pa šta kad trava izraste? − razmišljao je dalje. − ipak treba da živim, treba da budem sretan; jer ja imam samo jednu želju − želim sreću. Svejedno šta sam ja: isto onakva zver kao i sve druge iznad koje će trava izniknuti, i više ništa, ili sam ja okvir u koji je uramljen jedan deo jedinog božanstva − svejedno, treba živeti kako se najbolje može. Kako onda da živim pa da budem srećan, i zašto ja ranije nisam bio srećan?« I on stade da se priseća svog pređašnjeg života i postade gadan sam sebi. On je sam sebi izgledao strašan sebičnjak kad u stvari njemu nije ništa trebalo. I on je posmatrao sve oko sebe, gledao prozirno zelenilo, sunce koje se spuštalo, vedro nebo i osećao se srećan kao i ranije. »Zbog čega sam srećan, i zašto sam ja živeo ranije? − pomisli on. − Kako sam sve tražio za sebe, kako sam izmišljao i ništa ne učinio, osim sramote i bola! A eto, za sreću mi ništa nije potrebno!« I odjednom kao da se pred njim otvori neki nov svet. »Sreća, evo šta je sreća, − reče sam sebi, − sreća je živeti za druge. I ovo je jasno. U čoveku je usađena potreba za srećom; zbog toga je on zakon. Zadovoljavajući ovu potrebu egoistički, to jest, tražeći za sebe bogatstvo, slavu, udobnost u životu, ljubav, može da se desi da uslovi budu takvi da tim željama nećeš moći da udovoljiš. Prema tome, ove želje nisu zakon, znači, ni potreba za srećom nije zakon. Pa kojim se željama može uvek udovoljiti, bez obzira na spoljašnje uslove? Kojim? Ljubavi, samoodricanju!« On se toliko obradova i uzbudi otkrivši, kako mu se učini, tu novu istinu, da skoči i s nestrpljenjem poče da iznalazi za koga bi mogao da se žrtvuje, kome da učini dobro, i koga bi mogao da zavoli. »Za sebe samoga ne trebam ništa, − nastavi da razmišlja, − zašto da ne živim za druge?« On uze pušku s namerom da se što pre vrati kući da bi mogao da o svemu tome razmisli i da pronađe mogućnost da čini dobro, pa krenu iz gustiša. Kad stiže na proplanak poče da razgleda oko sebe: sunce se već nije videlo iza krošnji drveća, postajalo je hladnije i okolina mu se učini sasvim nepoznata i nimalo slična onoj koja je okružavala selo. Sve se odjednom izmeni − i vreme, i oblik šume: nebo se naoblačilo, vetar je šumio u krošnjama drveća, a naokolo je bila samo trstika i stara polomljena stabla. On poče da doziva psa koji se udaljio od njega sledeći zverku, i glas mu odjeknu kao u pustinji. Odjednom ga uhvati jeza. Poče da se pribojava. Kroz glavu su mu sevali Abreci, ubistva o kojima su mu pričali i on je očekivao da će sada iza svakog grma iskočiti Čečenac i on će morati da brani svoj život i da umre, ili da bude kukavica. Seti se boga i zagrobnog života kako ga se već odavno ne seti. A uokolo je bila ona uvek ista, sumorna, stroga, divlja priroda. »Ima li smisla da živiš samo za sebe, − pomisli on, − kad ćeš skoro umreti, i umreš ne učinivši ništa dobro i niko o tebi neće ništa znati«. On pođe u pravcu gde je mislio da je selo. O lovu nije više ni mislio, osećao se mrtav umoran i s naročitom pažnjom, skoro sa užasom zagledao je u svaki grm i svako drvo, očekujući svakog časa da izgubi život. Lutajući prilično dugo naokolo, on izađe do jednog jarka u kome je tekla voda po peskovitom dnu, hladna voda iz Tereka i, da više ne bi lutao, odluči da krene tim jarkom. Išao je ni sam ne znajući kuda će ga odvesti taj jarak. Odjednom začu iza sebe kršenje trstike. On zadrhta i prihvati pušku. Zastidi se sam sebe; premoreni ker, dišući teško, skoči u hladnu vodu i poče da loče.

I on se napi vode zajedno s njim i pođe pravcem kojim ga povede ker, misleći da će ga dovesti u selo. Iako je sada bio s kerom, ipak mu je izgledalo da je oko njega sve mračnije. Šuma je tamnila, a vetar je u krošnjama starih izlomljenih stabala duvao sve jače i jače. Neke velike ptice kružile su s cvilenjem oko gnezda na tim stablima. Rastinje je postajalo sve siromašnije, češće je nailazio na trstiku koja je šuštala i na gole peskovite zaravni izukrštane zverinjim tragovima. Fijukanju vetra pridruži se neko turobno i jednolično hučanje. Uopšte, dušu mu obuze tuga. On opipa na leđima fazane, ali jednoga ne nađe. Fazan se otkinuo i samo su okrvavljen vrat i glavica ostali za pojasom. Obuze ga strah kao nikad. On se poče da moli bogu i bojao se samo jednog, da ne umre, ne učinivši ništa dobro i lepo; toliko je želeo da živi, da živi i da se žrtvuje samoodricanjem.

XXI

Odjednom kao da sunce zasja u njegovoj duši. On začu ruski govor, začu brz i ravnomeran tok Tereka i posle dva koraka pred njim se ukaza smeđa površina reke u pokretu, sa sivim mokrim peskom po obalama i sprudovima, daleka stepa, osmatračnica karaule koja se izdvajala iznad vode, osedlan konj sputanih nogu koji je hodao po trnju, i planine. Crveno sunce ukaza se za trenutak iza oblaka i zablista poslednjim zracima duž reke, po trstici, osmatračnici i po Kozacima koji su se zbili u gomilu, između kojih Lukaška pobudi njegovu pažnju svojom kršnom pojavom.

Olenjin se ponovo, bez vidljivog razloga, oseti potpuno sretan. On je naišao na Nižnje-Protocku karaulu na Tereku, nasuprot mirnog čečenskog sela s druge strane reke. Pozdravi se s Kozacima, ali pošto mu se ne ukaza prilika da nekome učini dobro, uđe u karaulu. Prilike za to nije bilo ni u kući. Kozaci ga dočekaše hladno. On uđe u predsoblje i zapali cigaretu. Kozaci obratiše malo pažnje Olenjinu, prvo što je pušio cigaretu, a drugo, što su te večeri imali drugu razonodu. Iz planine su stigli s vodičem Čečenci iz neprijateljskog sela, rodbina ubijenog Abreka, da otkupe njegovo telo. Čekali su da dođu kozačke starešine iz sela. Brat ubijenog, visok, stasit, potkresane crveno obojene brade, iako je bio u sasvim poderanoj čerkesci i šubari, bio je miran i dostojanstven kao kakav car. U licu je mnogo ličio poginulom. Nikoga nije ni gledao, niti ijednom pogleda ubijenog, samo je čučao u hladu pljuckajući i pušeći malu lulu i ponekad nešto gunđao grlenim zvucima, izdavajući kao neka naređenja svome saputniku koji je to primao sa poštovanjem. Videlo se da je to bio džigit koji je više puta gledao Ruse u sasvim drugim uslovima, i koga više nije ništa ni začuđavalo ni zanimalo šta Rusi rade Olenjin priđe ubijenom i poče da ga posmatra, ali brat ga mirno i prezrivo pogleda spod oka i nešto reče otresito i ljutito. Vodič požuri da lice ubijenog prekrije čerkeskom. Olenjina zapanji dostojanstvo i strog izgled džigitovog lica; on pokuša da stupi s njim u razgovor, zapitavši ga iz koga je sela, ali Čečenac ga samo premeri, prezrivo otpljunu i okrenu glavu. Olenjin se toliko začudi što se gorštak nimalo ne interesuje za njega pa tu njegovu ravnodušnost objasni samo njegovom glupošću ili nepoznavanjem jezika. On se obrati njegovom drugu. Drug, vodič i tumač bio je isto tako dronjav, samo je bio crn, a ne riđ, vrlo živahan, blistavo-belih zuba i crnih očiju koje su sevale. Vodič se rado upusti u razgovor i zamoli cigaretu.

− Bilo ih je petoro braće, − pričao je vodič svojim iskvarenim poluruskim jezikom, − ovo je sada treći brat koga ubijaju Rusi, ostala su još samo dva; ovaj je džigit, pravi džigit, − objasni vodič, pokazujući Čečenca. − Kad su ubili Ahmed-kana (tako se zvao poginuli Abrek) on je sedeo s one strane skriven u trstici; sve je video: kako su ga smeštali u čamac, kako su ga prevezli na obalu. Sedeo je sve do noći; hteo je da ubije starca, ali mu ne dadoše ostali.

Lukaška im priđe i sede.

− A iz kog je sela? − upita on.

− Eno, iz onih planina, − odgovori vodič pokazujući preko Tereka, gde se nazirala modričasta klisura. − Poznaješ li Sujuk-su? Odatle ima još jedno desetak vrsta.

− A znaš li u Sujuk-su Girej-kana? − upita Lukaška ponoseći. se tim poznanstvom. − Prijatelji smo.

− To mi je komšija, − odgovori vodič.

− Junak je! − I Lukaška, mnogo zainteresovan, poče s vodičem da govori tatarski.

Uskoro dojahaše poručnik i seoski starešina u pratnji dvojice Kozaka. Poručnik koji je bio jedan od novih kozačkih oficira, pozdravi se sa Kozacima; ali niko mu ne otpozdravi kako se to čini u vojsci: »Zdravlje želimo, vaše blagorodstvo«, − i samo poneko odgovori običnim klimanjem glave. Neki, a među njima i Lukaška, digoše se i stadoše mirno. Narednik raportira da je u karauli sve uredu. Sve se to Olenjinu učini smešno: kao da su se Kozaci igrali vojske. Ali uskoro ta formalnost pređe u običan i jednostavan odnos; i poručnik, koji je takođe bio spretan Kozak kao i ostali, poče živo da razgovara s uzeše novac i priđoše poginulom.

− Gavrilov Luka, koji je to? − progovori poručnik. Lukaška skide šubaru i priđe.

− Ja sam komandantu puka poslao raport o tebi. Šta će biti, ne znam a ja sam te predložio za krst, − za narednika ti je još rano. Jesi li pismen?

− Nisam.

− A tako kršan momak! − reče poručnik još glumeći starešinu. − Pokris. Od kojih si Gavrilovih? Da nije Širokog?

− Njegov sinovac, − odgovori narednik.

− Znam, znam. Hajde, pomozite im tamo, − obrati se Kozacima.

Lukaškino lice sijalo je od radosti i izgledalo je još lepše nego inače. Odmakavši se od narednika i i navukavši šubaru, on ponovo sede do Olenjina.

Kad telo odnesoše u čamac, brat, Čečenac dođe na obalu. Kozaci se i nehotice razmakoše da mu naprave mesto. On se snažnom nogom odbaci sa obale i skoči u čamac. Tek sada, kako primeti Olenjin, on brzo pogleda sve Kozake i opet nešto brzo upita pratioca. Vodič mu nešto odgovori i pokaza Lukašku. Čečenac se zagleda u njega, polako se okrenu i poče da gleda drugu obalu. Ne mržnja, nego hladan prezir pojavi mu se na licu. On reče još nešto.

− Šta ono kaže? − upita Olenjin živahnog vodiča.

− Tvoja naša bije, naša vaša odgovara. Sve je to nurda-murda, − reče vodič očito ga varajući, nasmeja se pokazujući svoje bele zube i skoči u čamac.

Brat ubijenog sedeo je nepomično gledajući stalno drugu obalu. On je toliko mrzio i toliko prezirao da mu je sve bilo svejedno. Vodič je stajao na kraju čamca prebacujući veslo čas na jednu, čas na drugu stranu, spretno ga vodeći i govoreći stalno. Sekući struju ukoso čamac je postajao sve manji i manji, glasovi se jedva čuli i najzad oni stigoše na drugu obalu gde su ih čekali konji. Tu iznesoše poginulog; položiše ga preko sedla, iako se konj vrtio, pojahaše konje i korakom pođoše putem pored sela iz koga izađe gomila naroda da ih vidi. Kozaci s ove strane bili su neobično zadovoljni i veseli. Sa svih strana čuo se smeh i pljuštale šale. Poručnik i seoski starešina odoše u karaulu da se počaste. Lukaška, veselog lica, nastojeći da zadrži ozbiljan izraz, sede pored Olenjina oslonivši se laktovima na kolena i guleći neki štapić.

- Zašto vi pušite? − reče on kao da je znatiželjan. − Zar je to dobro?

Izgleda da je on to rekao samo zbog toga što je primetio da je Olenjinu nezgodno što je sam među Kozacima.

− Pa tako, naučio sam, − odgovori Olenjin, − a što me to pitaš?

− Hm! Kad bi neko od nas počeo da puši − nesreća! Eno, izgleda da planine nisu daleko, − reče Lukaška pokazujući klisuru, − a ne možeš tamo lako stići!... Kako ćete vi sami kući: mrak je. Ako hoćete, ja ću vas otpratiti, − reče Lukaška, − zamolite vi narednika.

− »Silan momak«, − pomisli Olenjin gledajući veselo kozakovo lice. Seti se Marjanke, seti se poljupca koga je čuo iza kapije i postade mu nekako žao Lukaške, žao što je Lukaška bio neobrazovan. »Kakva glupost, kakva pometnja? − pomisli on. − Čovek ubio drugog čoveka, i srećan je i zadovoljan, kao da je učinio najlepše delo. Zar u njemu ništa ne govori da ovde nema nikakvog razloga za veliku radost? Da sreća nije u tome da se ubija, nego u tome da sebe žrtvuje?«

− Sada, brajko, ne pomaljaj mu se na oči, − reče jedan od Kozaka koji su ispratili čamac, obraćajući se Lukaški. − Jesi li čuo kako je raspitivao za tebe?

Lukaška diže glavu.

− Zar pokršteni? − reče Lukaška misleći na Čečenca.

− Pokršteni se više ne diže, nego riđi brat pokrštenog.

− Neka on zahvali bogu što je otišao živ, − reče Lukaška smejući se.

− Čemu se ti toliko raduješ? − reče Olenjin Lukaški. − Kad bi tebi ubili brata, zar bi se ti radovao?

Kozakove su se oči smešile gledajući Olenjina. Izgledalo je da je on razumeo sve što mu je hteo da kaže, ali on je bio iznad takvih raspravljanja.

− Pa šta ima od toga? Bez toga se ne može! Zar i naše ne ubijaju?

XXII

Poručnik i seoski starešina odoše; a Olenjin, da učini zadovoljstvo Lukaški i da ne ide sam kroz mračnu šumu, zamoli narednika da pusti Lukašku i narednik odobri. Olenjin je mislio da Lukaška hoće da vidi Marjanku, a i uopšte, bio je zadovoljan da mu bude prijatelj tako prijatan po izgledu, i razgovoran Kozak. U njegovim mislima i nehotice su se spajali Lukaška i Marjanka i bilo mu je drago da razmišlja o njima dvoma. »On voli Marjanku, − mislio je Olenjin u sebi, − ali i ja bih mogao da je volim«. I neko novo i snažno osećanje miline obuze ga dok su prolazili tamnom šumom idući kući. Lukaški je takođe bilo lepo pri duši. Nešto slično ljubavi osećalo se između ta dva toliko različita mladića. Svaki put kad bi jedan drugog pogledali, hteli bi da se smeju.

− Na koju ćeš kapiju? − upita Olenjin.

− Na srednju. A ja ću vas otpratiti sve do močvare. Dalje se ne treba bojati.

Olenjin se nasmeja.

− Zar se ja bojim? Hajde ti natrag, hvala ti. Dalje ću ja sam.

− Nije to ništa! A šta ću ja raditi? Kako to da se vi ne bojite? Pa i mi se bojimo, − reče Lukaška takođe se smejući i ugađajući njegovom ponosu.

− Svrati malo kod mene. Porazgovaraćemo i malo popiti, a ujutro kreni natrag.

− Pa zar ja nemam gde prespavati, − nasmeja se Lukaška, − ali narednik je molio da se vratim.

− Sinoć sam te slušao kako pevaš i video sam te još... − Ljudi smo... − i Luka zaklima glavom.

− Je li istina da se ženiš? − upita ga Olenjin.

− Majka hoće da me ženi. A ja još nemam ni konja. − Ti još nisi pravi Kozak?

− Pa kako ću biti? Tek se spremam. Još nemam konja, a ne znam ni kako bih ga nabavio. Zbog toga se i ne ženim.

− A pošto je konj?

− Pre nekog vremena pogađao sam jednog tamo preko reke, i šezdeset moneta je malo, a konj je nogajski.

− Bi li ti kod mene bio trabant? (Na marševima su trabanti bili jedna vrsta posilnih koji su se dodeljivali oficirima). Ja ću ti to isposlovati i pokloniću ti konja, − reče odjednom Olenjin. − Zaista, ja imam dva, a to mi nije potrebno.

− Kako to, da vam nije potrebno? − reče Lukaška smejući se. − Što bi ga poklanjali? Daće bog pa ćemo i mi nešto ućariti.

- Zaista! Zar nećeš da mi budeš trabant? − reče Olenjin radujući se što mu pade na pamet da Lukaški pokloni konja. Ali ipak, ko zna zbog čega, on je bio zbunjen i pomalo postiđen. Hteo je da nešto kaže, ali nije znao šta.

Lukaška prvi prekide ćutnju.

− Imate li vi u Rusiji svoju kuću? − upita ga on.

Olenjin nemogade da se suzdrži a da ne ispriča da ima ne samo jednu, nego nekoliko kuća.

− Lepe kuće? veće od naših? − zapita Lukaška dobroćudno.

− Mnogo veće, deset puta veće, na tri sprata, − ispriča mu Olenjin. − A imate li ovakvih konja kao u nas?

− Ja imam stotinjak konja, svaki trista-četiristo rubalja, samo nisu ovakvi kao vaši. Tri stotine u srebru! To su kasači, znaš li... A meni se više sviđaju ovi vaši.

− Kako ste došli ovamo, svojom voljom, ili pod moranje? − upita Lukaška kao podsmehujući se. − Evo, ovde ste vi zalutali, − dodade on pokazujući mu puteljak pored koga prođoše, − trebali ste desno.

− Pa tako, po svojoj volji, − odgovori Olenjin, − hteo sam da vidim vaš kraj, da učestvujem u pohodima.

− I ja bih odmah pošao na pohod, − reče Luka.

− Čuj, što šakali zavijaju, dodade on osluškujući.

− Je li, zar tebe nije strah što si ubio čoveka? − zapita ga Olenjin.

− A šta će me biti strah? A voleo bih na marš! − ponovi Lukaška. − Baš bih želeo, baš bih želeo...

− Možda ćemo ići zajedno. Naša će četa krenuti pre praznika, a i vaša će, takođe.

− Šta vam je trebalo da dolazite ovamo! Kuću imate, konja imate, i sluge imate. Ja bih se provodio i provodio. Imate li vi kakav čin?

− Ja sam junker, a sad sam predložen.

− Ali ako vi ne lažete da tako živite, ja od kuće ne bih nigde. A i bez toga ne bih od kuće. Je li vam lepo kod nas?

− Jeste, vrlo lepo, − reče Olenjin.

Već se sasvim smračilo dok su oni tako pričajući prilazili selu. Još ih je okružavala tamna šuma. Vetar je fijukao gore među krošnjama. Izgledalo je kao da šakali sasvim blizu njih odjednom počeše da zavijaju, da kikoću i da plaču; a ispred njih, iz sela već se čuo ženski razgovor, lavež pasa, jasno se ocrtavale siluete kuća, videla se svetla i vukao se miris dima balege. Olenjin je osećao, a naročito ove večeri da je tu, u selu, njegov dom, njegova porodica, njegova sva sreća i da nikad i nigde nije živeo, niti će ikad živeti tako srećno kao u ovom selu. On ih je sve tako voleo, a naročito Lukašku te večeri! Kad stiže kući, Olenjin, na veliko Lukaškino zaprepaštenje, izvede sam iz štale konja koga je kupio u Groznoj − ne onoga koga je uvek jahao, nego drugog, prilično dobrog, iako ne mladog konja, i pokloni mu ga.

− Zbog čega vi to meni poklanjate? − reče Lukaška. − Ja vas ničim nisam zadužio.

− Slušaj, za mene to nije ništa, − odgovori Olenjin, − uzmi ga, pa i ti ćeš meni štogod pokloniti... Eto, ići ćemo na marš.

Luka se zbuni.

− Pa kako to? Nije konj mala stvar, − reče on ne gledajući konja.

− Uzmi ga, uzmi! Ako ga ne uzmeš, uvredićeš me. Vanjuša, dovedi mu zekana.

Lukaška prihvati za ular.

− E, pa onda hvala. Eto, ni mislio ni sanjao...

Olenjin je bio srećan kao dvanaestogodišnji dečak.

− Priveži ga tu. Dobar je to konj, kupio sam ga u Groznoj, i dobar je trkač. Vanjuša, donesi nam vina. Hajdemo u kuću. Donesoše vino. Lukaška sede i uze čašu.

− Daće bog pa ću se i ja vama odužiti, − reče on ispivši vino. − Kako se ti zoveš?

− Dimitrije Andrejič.

− Pa, Dimitrije Andrejiču, bog te poživeo. Bićemo prijatelji. Sad ti navrati i do nas. Iako nismo bogati, prijatelja ćemo pogostiti. Reći ću ja i majci, ako ti štogod ustreba; kajmaka ili grožđa. A kad navratiš u karaulu, onda sam ti na službi, ili u lovu, ili s druge strane reke, ili gdegod hoćeš. Eto, što nisam znao, a neki dan sam ubio vepra, kakvog vepra! I sve sam podelio Kozacima, a da sam znao, doneo bih i tebi.

− Svejedno, hvala ti. Samo nemoj da ga uprežeš, nikad se nije prezao.

− Kako bi to bilo, konja uprezati! I još nešto da ti kažem, − reče Lukaška oborivši glavu, − ako hoćeš, moj prijatelj, Girej-kan, zove me da idem u zasede na put kojim idu iz planine, pa da idemo zajedno. Neću ja tebe izneveriti, biću ti mirid.

− Možemo, možemo jednom.

Izgleda da se Lukaška potpuno smirio i shvatio odnos između sebe i Olenjina. Njegova mirnoća i jednostavnost u ophođenju iznenadiše Olenjina, pa mu to bi čak pomalo i neprijatno. Dugo su razgovarali i već je bilo kasno kad Lukaška, malo zagrejan, ali ne pijan (on se nikad nije opio), iako je prilično popio, stisnu Olenjinu ruku i pođe od njega.

Olenjin priđe prozoru da vidi šta će on uraditi kad pođe od njega. Lukaška je išao tiho, oborene glave. Posle, kad izvede konja kroz kapiju, odjednom odmahnu glavom, skoči kao mačka na njega, prebaci vođicu, vrisnu i jurnu ulicom. Olenjin je mislio da će on sad otići Marjanki da s njom podeli svoju radost; ali iako to Lukaška nije uradio, njemu je bilo tako ugodno pri duši kao nikad u životu. On se veselio kao nikad u životu. On se veselio kao dečak i nije mogao da se suzdrži a da sve ne ispriča Vanjuši, ne samo da mu je poklonio konja, nego i zbog čega je to učinio, i svu svoju teoriju o sreći. Vanjuša tu teoriju ne odobri i izjavi, laržan iljnjapa20, i zbog toga je to sve glupost.

Lukaška odjaha kući, skoči s konja i dade ga majci da ga pusti među kozačke konje; a sam morade da se te iste noći vrati u karaulu. Nema sestra uze konja da ga odvede i znacima pokaza kako će ona, čim sretne čoveka koji je dao konja, pasti pred njim na kolena i pokloniti mu se do zemlje. Starica na sinovo pričanje samo zamaha glavom, jer zaključi u sebi da je Lukaška ukrao konja pa zbog toga i naredi da nema kćerka odvede konja još pre nego što svane.

Lukaška krenu sam u karaulu misleći stalno o Olenjinovom postupku. Iako po njegovom mišljenju konj nije bio bogzna kakav, ali je ipak vredeo najmanje četrdeset moneta, i Lukaška je bio naročito zadovoljan tim poklonom. Ali zašto je on učinio taj poklon, to nikako nije mogao da shvati i zbog toga nije osećao ni najmanje zahvalnosti. Naprotiv, kroz glavu su mu se motale podozrive misli o nekim junkerovim rđavim namerama. U čemu su se sastojale te namere on sebi nikako nije mogao da objasni, a nikako nije mogao ni da se složi sa pomišlju da mu nepoznati čovek poklanja konja koji vredi četrdeset moneta, bez ikakvog razloga, jedino zbog svoje dobrote, i to mu je izgledalo nemoguće. Da je bio pijan, to bi bilo razumljivo: hteo je da se pokaže. Ali je junker bio trezan i zbog toga mu je sigurno namera da ga namami u neku rđavu rabotu. »Ali varaš se ti! − pomisli Lukaška. − sad je konj moj, a posle ćemo videti. Pa nisam ni ja budala. Još ćemo da vidimo ko će koga nasamariti! Videćemo!« − razmišljao je on i osećao potrebu da stalno bude na oprezu prema Olenjinu i zbog toga poče da podržava u sebi neprijazan osećaj prema njemu. On nikome nije pričao kako je došao do konja. Jednima je govorio da ga je kupio; a drugima je izbegavao da jasno odgovori. Lukaškina majka, Marjana, Ilija Vasiljevič i drugi Kozaci koji doznaše o Olenjinovom poklonu bez ikakvog razloga, bili su u nedoumici i počeše da se pribojavaju junkera. Bez obzira na to pribojavanje, taj Olenjinov postupak izazva još veće poštovanje prema njegovoj prostosrdačnosti i bogatstvu.

− Jesi li čuo kako je junker što stanuje kod Ilije Vasiljeviča, bacio Lukaški konja koji vredi pedeset moneta, − govorio je jedan. − Bogataš!

− Čuo sam, − odgovori drugi značajno. − Mora da mu je nešto valjao. Videćemo šta će sve od toga biti. Baš je taj momak sretan.

− E, ti su junkeri sumnjivi, opasni! − reče treći, − zapaliće ti kuću, ili još i gore.

XXIII

Olenjinov život tekao je jednolično i mirno. Malo je imao posla sa pretpostavljenim i s drugovima. U tom pogledu život bogatog junkera na Kavkazu je naročito ugodan. Nisu ga slali na rad ni na vežbe. Pošto je učestvovao na maršu, predložen je za oficira, i sad su ga pustili na miru dok se to ne reši. Oficiri su ga smatrali aristokratom i zbog toga su se prema njemu odnosili s izvesnim odstojanjem. Kartanje i oficirske pijanke sa četnim horom, u kojima je i on učestvovao, sada ga nisu privlačile, i on se takođe udaljio od oficirskog društva i uobičajenog oficirskog života u selu. Oficirski život u selu ima već odavno svoj određeni način. Kao što svaki junker i oficir, dok je u tvrđavi, redovno pije porter, karta se štosa, razgovara o nagradama posle marševa, tako on i u selu redovno s ukućanima pije vino, čašćava devojke slatkišima i medom, udvara Kozakinjama u koje se zaljubljuje, a ponekad se i ženi. Olenjin je uvek živeo na svoju ruku i uvek je nesvesno osećao neku odvratnost prema uobičajenom načinu života. Pa tako i ovde on ne krenu utrvenim stazama života kavkaskog oficira.

Samo od sebe pređe mu u naviku da se budi zorom. Kad bi, sedeći u tremu popio čaj i nadivio se planinama, jutru i Marjanki, obukao bi dronjavi gunjac od volovske kože, raskiseljene opanke, pripasao bodež, uzeo pušku, kesicu sa užinom i duvanom, vabnuo kera i posle pet sati krenuo bi iz sela prema šumi. Predveče, oko šest sati vraćao se umoran, gladan, sa pet-šest fazana za pojasom, a katkad i sa zverkom i netaknutom kesicom sa užinom i cigaretama. Kad bi mu misli u glavi bile poređane kao cigarete u kesici, onda bi se moglo zaključiti da mu se za tih četrnaest sati ni jedna misao nije prekinula. Kući se vraćao duševno svež, snažan i savršeno srećan. On ne bi mogao da kaže o čemu je za celo to vreme razmišljao. Nešto poput misli, ili nekih uspomena, ili nekih sanjarenja, motalo mu se po glavi, − motali se neki delići svega toga. Kad bi se osvestio, zapitao bi se: o čemu ja ovo mislim? I ugleda sam sebe kao Kozaka kako radi u vrtu sa svojom ženom Kozakinjom, ili kao Abreka u planinama, ili kao vepra koji beži od njega samog. I stalno je osluškivao, napeto zagledao čekajući fazana, vepra ili jelena.

Uveče bi neizostavno sedeo kod njega čiča Jeroška. Vanjuša bi doneo osminu vina, i oni bi tiho razgovarali pošto bi se opili, i obojica bi zadovoljni odlazili na počinak. Sutradan opet lov, opet zdrava premorenost, ponovo razgovor uz opijanje i opet obadva srećni. Ponekad, praznikom, ili kad bi se odmarao, on bi po ceo dan provodio kod kuće. Tada je njegovo glavno interesovanje bila Marjanka i on je požudno pratio svaku njenu kretnju gledajući je sa svojih prozora, ili iz trema, ni sam to ne primećujući. On je posmatrao Marjanku i voleo je (kao što mu se činilo) isto onako kao što je voleo lepotu planina i neba, ne misleći da s njom ima bilo kakvog dodira. Činilo mu se da između njega i nje ne mogu postojati onakvi odnosi kao između nje i Kozaka Lukaške, a još manje odnosi kakvi bi mogli između bogatog oficira i kozačke devojke. Njemu se činilo kad bi on pokušao da radi ono što i njegovi drugovi, u njemu bi nestalo onog potpunog uživanja u posmatranju, a umesto toga došlo bi mnoštvo muka, razočaranja i kajanja. Osim toga on je prema toj ženi učinio podvig samoodricanja koji mu je doneo toliko uživanja; a najglavnije je, ko zna zbog čega, što se on pribojavao Marjanke i on joj pod nikakvu cenu ne bi rekao, makar i u šali, da je voli.

Jednog letnjeg dana Olenjin ne ode u lov nego ostade kod kuće. Odjednom, sasvim neočekivano uđe mu jedan njegov moskovski poznanik, vrlo mlad čovek s kojim se sretao u društvu.

− Ah, mon cher, dragi moj, koliko sam se obradovao kad saznah da ste i vi ovde! − poče on moskovsko-francuskim jezikom i nastavi mešajući u svoj govor francuske reči. − Kažu mi: »Olenjin«. Koji Olenjin? Ja se toliko obradovah... Eto, sudbina nas sastavi. Pa, kako ste? zašto? zbog čega?

I knez Belecki mu ispriča svoju istoriju: kako je samo privremeno došao u taj puk, kako ga je glavnokomandujući zvao za ađutanta i kako će posle marša prihvatiti tu ponudu, iako ga to ni najmanje ne oduševljava.

− Kad sam već sa službom ovde, u ovoj rupetini, onda bar da napravim karijeru... krst... čin... da me prevedu u gardu. Sve je to neophodno potrebno, ako ne baš zbog mene, ali zbog moje rodbine, zbog poznanika. Knez me vrlo lepo primio; on je vrlo pristojan čovek, − ispriča Belecki bez predaha. − U vezi s mojim učešćem u ovom pohodu predložen sam za orden svete Ane. A sad ću ovde ostati sve do marša. Odlično je ovde. Kakve su samo žene! Pa kako vi živite? Pričao mi je moj kapetan, vi ga poznajete, Starcev: dobro i glupo stvorenje... Pričao je kako vi živite kao kakav divljak, ni s kim se ne sastajete. Ja razumem, vi nećete da prijateljujete sa ovdašnjim oficirima. Neobično mi je drago što ćemo se viđati. Ja ovde živim kod narednika. Kakva tu ima devojčica, Ustenjka! Da vam kažem − divota!

Još uvek i uvek su sipale francuske i ruske reči iz onog sveta za koga je Olenjin mislio da ga je zauvek napustio. Opšte mišljenje o Beleckom bilo je da je on simpatičan i dobroćudan mladić. Možda je on zaista bio takav; ali on se Olenjinu učini vrlo neprijatan, iako je imao dobroćudno i lepuškasto lice. S njim je naišla sva ona odvratnost koje se on odrekao. Najneprijatnije mu je bilo što on nije mogao da odlučno odgurne od sebe tog čoveka iz onog sveta, koji, kao da je nad njim imao neku neizbeživu vlast. On se ljutio i na sebe i na Beleckog, pa je i nehotice u svoj razgovor ubacivao francuske rečenice, interesovao se o glavnokomandujućem i moskovskim poznanicima, i ovde, u kozačkom selu, njih dvojica razgovaraju francuski, preziru svoje drugove oficire, Kozake, a on sam prijateljski se odnosi prema Beleckom, obećavši da će ga posećivati i moli ga da i on dolazi njemu.

Ali Olenjin ipak nije posećivao Beleckog. Vanjuši se Belecki dopade i reče za njega da je pravi−pravcati gospodin.

Belecki uđe odmah u uobičajeni seoski život bogatog kavkaskog oficira. On naočigled Olenjina postade za mesec dana kao starosedelac u selu: opijao je starce, priređivao posela za devojke i sam odlazio devojkama na njihova posela, hvalisao se svojim uspesima, čak ga devojke i žene počeše da nazivaju dedicom, a Kozaci koji ga odmah shvatiše kao čoveka koji voli vino i žene, navikoše na njega, čak ga i zavoleše više nego Olenjina koji za njih ostade uvek zagonetka.

XXIV

Bilo je pet sati izjutra. Vanjuša je sarom čizme raspirivao vatru u samovaru. Olenjin je već odjašio da se kupa u Tereku. (Pre nekog vremena izmisli sebi novo zadovoljstvo da kupa konja u Tereku). Gazdarica je bila u svojoj kuhinji iz čijeg se dimnjaka dizao crni gusti dim tek podložene peći; devojka je muzla bivolicu u štali. »Neće da stoji, prokleta bila!« − začu se iz štale njen nestrpljivi glas, a zatim ravnomeran zvuk muženja. Na ulici blizu kuće začu se brz topot konjskog kasa i Olenjin, jašući golog, lepog, sjajnomokrog tamnog zelenka priđe kapiji. Lepa Marjankina glava povezana crvenom maramom pomoli se načas iz štale i ponovo iščeze. Olenjin je imao na sebi crvenu košulju od sirove svile, belu čerkesku utegnutu opasačem na kome je visio bodež i visoku šubaru. Jašio je pomalo gizdavo na mokrom uhranjenom konju i pridržavajući pušku na leđima, naže se da otvori kapiju. Kosa mu je još bila mokra, a lice sijalo mladošću i zdravljem. On je mislio da je lep, spretan i da liči džigitu; ali to je bila obmana. U očima svakog iskusnog Kavkasca on je bio samo običan vojnik. Opazivši devojčinu glavu koja se pomoli, on se naročito vešto saže, otvori vratnicu na kapiji, priteže uzdu, zamahnu kandžijom i ujaha u dvorište. »Je li gotov čaj, Vanjuša?« − povika veselo, ne gledajući u vrata na štali; on sa zadovoljstvom oseti kako lepi konj, stežući sapi, tražeći uzdu, trepereći svakim svojim mišićem, spreman da preskoči preko plota, snažno udara po sasušenoj ilovači u dvorištu. »Se pre!«21 − odgovori Vanjuša. Olenjinu se učini da ga još i sada lepa Marjankina glava posmatra iz štale, ali se on ne okrenu. Skočivši s konja Olenjin zape puškom za ogradu na tremu, učini nespretan pokret i uplašeno se okrenu put štale u kojoj se niko nije video, samo se čuo isti, ravnomeran zvuk muženja.

Ušavši u kuću on posle kraćeg vremena izađe u trem s knjigom, lulom i čašom čaja, sede na mesto do koga još nisu dopirali kosi jutarnji sunčevi zraci. Toga dana nigde se nije spremao pre ručka i nameravao je da napiše pisma, što je već odavno odlagao; bilo mu je nekako žao da napušta to svoje mesto na tremu, nije hteo da se vraća u kuću, kao da je to bio zatvor. Gazdarica razgreja peć, devojka otera stoku i kad se vrati poče da skuplja balegu i da je lepi na plot. Olenjin je čitao i ništa nije razumevao od onoga što je pisalo u otvorenoj knjizi pred njim. Svaki je čas dizao oči s knjige i pogledao snažnu mladu ženu koja se kretala ispred njega. Bilo da je ta žena ulazila u vlažnu jutarnju senku koja je padala od kuće, bilo da je izlazila nasred dvorišta osvetljenog radosnom mladom svetlošću, tako da je čitava njena stasita pojava u drečavoj haljini blistala na suncu i bacala crnu senku, − on se stalno bojao da ne propusti ni jedan njen pokret. On se radovao što vidi kako se ona slobodno saginje, kako se njena ružičasta košulja, jedina njena odeća, nabire na grudima i duž lepih nogu; kako se ispravlja njen stas i kako se ispod njene utegnute košulje naziru grudi koje su disale; kako uzano stopalo obuveno u crvene stare opanke staje na zemlju ne menjajući svoj oblik; kako snažne ruke zasukanih rukava i napregnutih mišića nekako ljutito barataju lopatom i kako duboke crne oči ponekad pogledaju u njega. Iako su se mrštile njene tanke obrve, ali u očima joj je bio izraz zadovoljstva i saznanja svoje lepote.

− Je li, Olenjine, jeste li se već odavno digli? − reče Belecki ulazeći u dvorište u kavkaskoj oficirskoj dolami i obraćajući se Olenjinu.

− A, Belecki! − odgovori Olenjin pružajući mu ruku. − Kako vi tako rano?

− Pa šta da radim! Isteraše me. Kod mene je večeras zabava. Marjanka, hoćeš li doći Ustenjki? − obrati se on devojci.

Olenjin se iznenadi kako je Belecki mogao da se tako jednostavno obrati toj ženi. Ali Marjanka kao i da ne ču, saže glavu i prebacivši preko ramena lopatu pođe svojim muškim korakom prema kuhinji.

− Stidi se cura, stidi se, − progovori za njom Belecki, − vas se stidi, − i veselo se smejući ustrča na trem.

− Kakva je to zabava kod vas? Ko vas je isterao?

-Kod Ustenjke, kod moje gazdarice je zabava pa ste i vi pozvani. Zabava, to su im pirozi i devojačko poselo.

− Pa šta ćemo mi raditi tamo?

Belecki se lukavo nasmeši, namignu i pokaza glavom prema kuhinji u koju je ušla Marjanka.

Olenjin pocrveni i sleže ramenima.

− Bogami, čudan ste vi čovek! − reče on.

− E, sad vi pričajte!

Olenjin se namršti. Belecki to primeti i nasmeši se molećivo.

− Pa kako je to, molim vas lepo, − reče on, − stanujete u jednoj kući... a ovako divna devojka, krasna devojčica, savršena lepotica...

− Divna lepotica! Ja takvih žena nisam video, − reče Olenjin.

− Pa, šta onda? − upita Belecki savršeno ništa ne shvatajući.

− Ovo je možda i čudno, − odgovori Olenjin, − ali zašto ne bih rekao ono što je tačno? Za ovo vreme otkako živim ovde, za mene žene kao da i ne postoje. I to je lepo, zaista dobro! Pa šta može da bude zajedničko između nas i ovih žena? Jeroška, to je druga stvar; mi imamo zajedničku strast − lov.

− Vidi ga! Šta imamo zajedničko? A šta ima zajedničko između mene i Amalije Ivanovne? Ista stvar. Može se reći da su malo prljave, ali to je druga stvar. A la guerre, comme a la guerre!.

− Pa ja nikakvih Amalija Ivanovnih nisam ni poznavao i nikad nisam znao da se s njima provodim, − reče Olenjin. − I njih ne možeš poštovati, ali ove ja poštujem.

− Pa i poštujte ih! Ko vam to brani?

Olenjin ne odgovori. Izgleda da je hteo da dovrši ono što je započeo. To je bilo isuviše priraslo njegovom srcu.

− Ja znam da sam ja neki izuzetak. (Videlo se da se on ustručava.) Ali moj se život toliko sredio i ja ne vidim potrebe da menjam svoje nazore, ja ovde ne bih mogao ni da živim, ne govoreći da živim ovako srećno kao što sada živim, kad bih živeo na vaš način. A onda, ja sasvim nešto drugo tražim, drugo vidim u njima nego vi.

Belecki podiže obrve s nepoverenjem.

− Ipak vi dođite večeras kod mene, biće i Marjanka pa ću vas upoznati. Dođite, molim vas! Ako vam bude dosadno, a vi otiđite. Hoćete li?

− Ja bih došao; ali, da vam istinu kažem, bojim se da se ozbiljno ne zanesem.

− O, o, o! − povika Belecki. − Samo vi dođite, ja ću vas umiriti. Hoćete li doći? Časna reč?

− Ja bih došao, ali zaista ne znam šta ćemo mi tamo raditi, kakvu ćemo ulogu igrati.

− Molim vas, ja vas lepo molim. Hoćete li doći?

− Pa dobro, doći ću, možda ću doći, − reče Olenjin.

− Pa molim vas, žene divne kao nigde, a da čovek živi kao kaluđer! Kako je to? Zašto sebi kvarite život i ne koristite ono što ima? Jeste li vi čuli da će naša četa preći u Vozdvižensko?

− Sumnjam! Meni su rekli da će ići osma četa, − reče Olenjin.

− Ne, ja sam već dobio pismo od ađutanta. Piše mi da će i sam knez učestvovati na maršu. Ja se radujem što ću ga videti. Meni već postaje dosadno ovde.

− Kažu da ćemo uskoro u napad.

− Nisam čuo; a čuo sam da je Krinovicin dobio svetu Anu za učestvovanje u napadu. A očekivao je poručnički čin, − reče Belecki smejući se. − Eto kako ga nasamariše. Otišao je u štab...

Poče se smrkavati i Olenjin stade da misli o poselu. Taj ga je poziv mučio. On bi hteo da ode, ali malo čudno, neugodno i pomalo strašno bilo je pomišljati šta će tamo biti. Znao je da tu neće biti ni Kozaka ni starica, nikog drugog osim devojaka tu ne sme biti. Kako će se sve to svršiti? Kako treba da se ponaša? Šta će govoriti? Šta će one da govore? Kakav odnos može da bude između njega i ovih divljih kozačkih devojaka? Belecki mu napriča o nekim čudnim, ciničkim i u isto vreme strogim odnosima... Bilo mu je čudno da misli o tome da će on biti u istoj prostoriji sa Marjanom i možda će morati da s njom i razgovara. To mu je izgledalo nemoguće kad bi se prisetio njenog ponosnog držanja. Belecki mu je pričao da je sve to tako jednostavno. »Zar će Belecki i s Marjanom isto tako postupati? To je interesantno, − pomisli on. − Ne, bolje je da ne idem. Sve je to gadno, banalno, a, uglavnom, nema to ni smisla«. I opet ga je mučilo pitanje: kako će se sve to svršiti? Ali njega kao da je vezala data reč. On pođe ne donevši nikakvu odluku i uđe kod Beleckog.

Kuća u kojoj je Belecki stanovao bila je ista kao i Olenjinova. Bila je na stubovima, dva aršina od zemlje i imala dve sobe. U prvoj, u koju uđe Olenjin, strmim stepenicama, ležale su perine, ćilimi, ćebad, jastuci, na kozački način lepo i ukusno poređani uz jedan glavni zid. Po drugim zidovima, sa strana, visilo je bakreno posuđe i oružje; a pod klupom su bile lubenice i bundeve. U drugoj je sobi bila velika peć, sto, klupe i staroverske ikone. Tu se smestio Belecki sa svojim krevetom na rasklapanje i kovčezima koji se tovare na konje, sa ćilimom na kome je visilo oružje, toaletnim stvarčicama i portretima razmeštenim po stolu. Svileni domaći mantil bio je prebačen preko klupe. Sam Belecki, lepuškast, čist, ležao je samo u donjem rublju na krevetu i čitao »Les trois mousquetaires«

Belecki skoči.

− Eto, vidite kako sam se smestio. Je li dobro? Lepo je od vas što ste došli. Kod njih je već počeo veliki posao. Znate li vi od čega se pravi pita? Od testa, sa svinjskim mesom i grožđem. Ali nije to važno. Pogledajte kako tamo sve vri!

I zaista, kad pogledaše kroz prozor primetiše neverovatnu užurbanost u domaćinovoj kući. Devojke, čas s ovim, čas s onim istrčavale su iz trema i trkom se vraćale natrag.

− Hoće li skoro? − viknu Belecki.

− Odmah! Zar si ogladneo, dedice? − i iz kuće odjeknu zvonki smeh.

Ustenjka, lepuškasta, punačka, rumenih obraza i zasukanih rukava utrča u kuću Beleckog po tanjire.

− Pusti me! Porazbijaću tanjire, − vrisnu ona na Beleckog. − Bolje bi ti bilo da dođeš i da nam pomogneš, − viknu ona smejući se Olenjinu. − i da ne zaboraviš da devojkama poneseš slatkiša.

− Je li došla Marjanka? − zapita Belecki.

− Nego kako! Ona je i testo donela.

− Znate li, − reče Belecki, − kad bi se ova Ustenjka malo očistila i odnegovala, bila bi lepša od svih naših lepotica. Jeste li videli Kozakinju Borščevu? Ona se udala za jednog pukovnika. Divota jedna kakvo ima dignité!24 Otkud joj to...

− Nisam video Borščevu, a za mene ništa bolje i lepše ne može biti ovoga naroda.

− A ja znam da se zadovoljim svakim životom! − reče Belecki veselo uzdišući. − Idem da vidim šta ima kod njih. On prebaci kućnu haljinu i otrča.

− A vi se pobrinite za slatkiše! − viknu on.

Olenjin posla posilnog po medenjake i med i njemu se odjednom tako zgadi što daje novac, kao da nekoga podmićuje, da ništa određeno ne odgovori na pitanje posilnog: »Koliko ću kupiti paprenjaka, a koliko medenjaka?«

− Kako znaš.

− Za sve ovo? − upita značajno stari vojnik. − Paprenjaci su skuplji. Prodavali su ih po šesnaest.

− Za sve, za sve, − reče Olenjin i sede pored prozora čudeći se što mu tako lupa srce kao da se sprema na nešto značajno i rđavo. On začu kako u kući među devojkama poče galama i vriska kad tamo uđe Belecki i posle kraćeg vremena ugleda kako on uz vrisak, otimanje i smeh izlete i strča niz stepenice. − Oteraše me, − reče on. Posle nekog vremena Ustenjka uđe u kuću i svečano pozva goste, naglasivši da je sve gotovo.

Kad uđoše u kuću, zaista je sve bilo gotovo, a Ustenjka je nameštala perine pored zida. Na stolu koji je bio prekriven nesrazmerno malim stolnjakom stajao je bokal vina i suva riba. U kući je mirisalo na testo i grožđe. Nekih šest devojaka u svečanim bešmetima, nepovezane marame, kao inače, stislo se u jedno ćoše iza peći, šaputajući, smejući i zagrcavajući se.

− Molim vas lepo da odate čast mome prazniku, − reče Ustenjka pozivajući goste za sto.

U gomili devojaka koje su sve bez izuzetka bile lepe, Olenjin ugleda Marjanku i odjednom oseti bol i neprijatnost što se s njom upoznaje u tako banalnim i nimalo zgodnim uslovima. Oseti se glup i nezgrapan i odluči da radi isto ono što i Belecki. Belecki, donekle svečano, samouvereno i isuviše slobodno priđe stolu i ispi čašu vina u Ustenjkino zdravlje i zamoli i ostale da i oni to učine. Ustenjka izjavi da devojke ne piju.

− S medom bi se moglo, − začu se nečiji glas iz gomile devojaka.

Pozvaše posilnog koji se tek vratio iz dućana s medom i slatkišima. On pogleda ispod oka sa zavišću ili prezirom gospodu koja su se provodila i pažljivo i tačno predade komad meda i medenjake koji su bili umotani u sivi papir i poče da priča o cenama i kusuru, ali ga Belecki otera.

Razmutivši med u napunjenim čašama vina i raskošno razbacavši tri funte medenjaka po stolu, Belecki silom izvuče devojke iz njihovog ćoška, smesti ih oko stola i poče da im deli medenjake. Olenjin nehotice primeti kako Marjankina preplanula ali mala ruka prihvati dva okrugla paprenjaka i jedan smeđ medenjak, ne znajući šta da uradi s njima. Razgovor je tekao nespretno i neprijatno, iako su Ustenjka i Belecki nastojali da budu slobodni i da raspolože društvo. Olenjin se ustručavao, izmišljao šta da kaže, osećao da izaziva radoznalost, možda čak ispada i smešan i svoje ustručavanje prenosio je i na ostale. On se crveneo i činilo mu se da je Marjanki naročito neugodno. »One sigurno očekuju da im damo novaca, − mislio je on. − Kako ćemo to uraditi? Dobro bi bilo da i to čim pre svršimo pa da idemo!«

                                                                 

Нема коментара:

Постави коментар