18. 11. 2022.

Likovi lakrdijaši i groteskni postupak kod Dostojevskog ( I deo )




Manuskript Braća Karamazovi 



      Kroz čitav opus Dostjevskog provlače se likovi koji u samim delima bivaju okarakterisani i imenovani (od samog pripovedača ili drugih likova) kao “lakrdijaši”, “klovnovi”, “budale”, “pijanice”, “komedijaši”, itd... Njihova uloga u delima je, uistinu, redovno “sporedna”, periferna i drugoplanska, njihov značaj, čini se, neretko sasvim zanemariv, “roman bi mogao i bez njih”, a ipak, oni ostaju prisutni, dobivaju reči iznuđuju priliku da “nastupe”. Oni su smešni, dovitljivi, subverzivni i dopadljivi, ali i poniženi i uvređeni, jadni, tužni i nesrećni.

 
        Bez želje da prenaglasimo ili preuveličamo značaj i poziciju ovakvih likova u celini opusa Dostojevskog, pokušaćemo da istaknemo njihov specifičan položaj, kompozicioni značaj i estetsku finoću. Često se baš u takvim “perifernim” oblastima piščevog opusa može prepoznati i osetiti njegova umetnička veli~čina u njenoj punoj snazi i obimu. To će biti moguće u~činiti na uskom, ali i dalje prebogatom materijalu dva velika romana Dostojevskog, Idiota i Braće Karamazovih, kroz analizu šest likova lakrdijaškog registra. Iako će lektira i sami tekstovi romana predstavljati osnovu, postavke i zapažanja najpronicljivijih književnih teoretičara i poznavalaca Dostojevskog poslužiće kao uporšte za naše analize.

 
Lukijan Timofejevič Lebedev

 
       Lebedev se u romanu pojavljuje već u prvome poglavlju i to u vidu opskurnog spadala koje “sve zna”. Zatim ga pratimo kao stalnog člana “Rogozinove družine”, on prisustvuje sceni skandala povodom zaruka Nastasje Filipovne, a u drugom delu romana udomaćuje kneza Miškina u svojoj vikendici u Pavlovsku. Čitalac otkriva da je Lebedev imućan građanin – a ne siromah s “trinaestero gladnih siročića” kakvim se u skaredenom nastupu u salonu Nastasje Filipovne predstavlja – i saznaje da je Lebedev do bogatstva došao nečasnim rabotama. Takav kakav je, Lebedev istovremeno izaziva i odbojnost i simpatije. Pripovedač neprestano detaljiše i nijansira Lebedevljev govor, intonaciju i mimiku. Uspravan stav, ruka položena na srce i visokoparna dikcija, tipična su Lebedevljeva lakrdijaška “poza”. Paralelno toj stalnoj pozi, Lebedeva karakteri{e i neprestana “uzmuvanost”, teatralna i izveštačena dinamika u kretanjama. Sve su to maniri koji kao da su preuzeti od tipskih likova u komedijama, a u isto vreme, kod Dostojevskog su oživljeni i produbljeni. Na veče kneževog rođendana i uoči Ipolitovog „objašnjenja“ (po tonu sasvim suprotnog Lebedevljevom “nastupu”), sada i u čitaočevoj svesti već formiran i živopisan lik, Lebedev uzima reč i “drži besedu” u jednom od najuspelijih i najboljih odlomaka iz celokupnog Dostojevskog.

 
    U knjizi O romanu Bahtin piše: “Te maske "maske lakrdijaša" dobijaju izuzetan značaj u borbi s uslovnošću i neodgovaranjem svih postojećih životnih oblika stvarnom čoveku. One daju pravo da se ne razume, da se brka, oponaša, preuveličava život; pravo da se govori parodijom, da se ne bude bukvalan, da ne budeš ono što jesi... pravo da se demaskiraju drugi.” (Bahtin 1989: 281) I još: “ružnoj uslovnosti” i “laži koja je prožela sve ljudske odnose” se “suprotstavlja, kao razobličavajuća snaga, trezveni, veseli i lukavi um lakrdijaša... parodijsko izrugivanje lakrdijaša i prostodušno ludino nerazumevanje. T{škoj i mračnoj obmani suprotstavlja se vesela obmana lakrdijaša, koristoljubivoj laži i licemerju – nekoristoljubiva jednostavnost i zdravo nerazumevanje lude u svemu uslovnom i lažnom – sintetizovani oblik spadalačkog (parodijskog) razobličavanja” (ibid).

 
       Sve ovo karakteriše Lebedevljevu “besedu”. Po tonu nalik na parodiju advokatskih govora, po sadržaju ozbiljna kao filozofski traktat ili teološka rasprava, ozbiljno-smešna Lebedevljeva beseda uspeva ležernim i nepretencioznim stilom, svagda balansirajući između visokoparnog razglabanja i “pijanog trućanja” (“krevelji se i šegači, i to bez ikakve nevinosti srca”, kaže po svršetku Lebedevljevog govora nezadovoljni Keler), izneti nekoliko izuzetno snažnih i aktuelnih misli. Upravo zbog te istovremene nonšalancije i tobožnje “visokoučenosti” Lebedevljev govor dobija zanimljivost koja neretko manjka suhoparnim raspravama u “monološkim” romanima, a u isto vrieme, zahvaljujući važnosti tema kojih se prihvata čuva ozbiljan prizvuk. Lebedevljev govor je šala koja na kraju svima prisjedne; Lebedev (toliko ismijavan i neozbiljno shvatan tokom čitavog izlaganja!) pred sami kraj “umalo što ne dovede nekoliko slušalaca do pravog negodovanja” (Idiot II: 76), i baš prozaičnim spuštanjem svoga zaključka i vraćanjem na plan svakodnevnog (tj. s veseljem prihvaćenim predlogom da se iznese zakuska) uspeva primiriti slušaoce i tim “veštim advokatskim obratom” ironično dokazati valjanost svojih primedbi o “potrebi da se jede i pije” kao jedinoj, ali otužnoj i nedostatnoj sili koja spaja ljude.

      U svojoj besedi, Lebedev se predstavlja kao “tumač” Jovanovog Otkrovenja i nudi smelu interpretaciju tumačeći da je Pelen-zvezda koja pada na zemlju i zagađuje vode u stvari mreža pruga železnice rasprostrtih po Evropi. Podstaknut “bockanjima” iz publike on “u isti mah i van sebe i osećajući neizmerno uživanje” nastavlja i ustvrđuje kako je “sav taj duh poslednjih naših vekova, u njegovoj opštoj celini, naučnoj i praktičnoj, možda zbilja proklet”. Osnovu njegovog govora čini subverzija, podrivački stav (u kojem nesumnjivo ima vešto i umetnički relevantno zamaskiranog “konzervativizma” samoga Dostojevskog) prema prosvetiteljskim floskulama i “ljudima nauke, industrije, kompanija, zarada i ostalog”; Lebedev smelo iznosi ideju o zakonu “samouništenja” kao ravnopravnom zakonu u prirodi, podrugljivo karikira podrugljivi Voltaireov odnos prema đavolu kojeg je Voltaire iskarikirao i uprostio (“francuska misao, plitka misao”); ustvrđuje da je “nečisti duh velik i strahotan duh”, a da “životni izvori” slabe s “jačanjem celog onog pravca kome železničke pruge mogu da posluže”. On koji se obogatio nečasnim rabotama ustvrđuje da nikamo ne vode “kola koja dovoze hleb čove~čanstvu bez moralne podloge u svom poslu”. Nemoguće je pobrojati sve sitne žaoke u Lebedevljevom govoru, sve nijanse i aluzije u njegovoj retorici, bitno je tek to da prevlađuje utisak zgusnutog, jezgrovitog i subverzivnog govorničkog stila, upravo maestralnog i advokatski vičnog. Lebedev brka, parodično oponaša, odbija da bude bukvalan, karikira, demaskira, podriva. Šeretski i uzgredno izjavljuje kako bi bio “spreman i krv svoju da žrtvuje za otadždbinu”, primećuje kako je “skoro svaka stvarnost... bezmalo uvek neverovatna i ne liči na istinu”, i “čak, ukoliko je stvarnija,tim manje ponekad liči na istinu” (Idiot II : 72), a zatim prelazi na groteskno preuveličanu priču o srednjovekovnom čoveku koji je pojeo šezdeset monaha pa se pokajao. Tom pričom on ilustruje poentu o moralnoj slabosti savremenog sveta koje nema misli koja ga “povezuje”, kao što je srednjovekovni ljudožder imao misao koja ga je nagnala da se pokaje i preda u ruke mučiteljima. “Ne plačite me svojim blagostanjem, svojim bogatstvima, retkom gladi i brzinom saobraćaja!” (II, 76), uzvikuje Lebedev na kraju svog govora izazivajući nezadovoljstvo kod svojih slušalaca.

       Lebedevljeva osebujnost dolazi do izrazaja i u načinu na koji ovaj oslovljava kneza Miškina, iznalazeći najraznovrsnije formule iskarikirane učtivosti. Tako on kneza obično oslovljava s “veleštovani kneže”, ali poseže i za takvim formulama kao “mnogopoštovani”, “velecenjeni”, “veleštovani i najsvetliji”, “najblagodušniji”, “najiskreniji”, “najplemenitiji”, “slatki moj”, “mnogouvaženi”, i najposle “najblagovaspitaniji kneže”. Lebedevljeva jedinstvenost ogleda se čak i takvim detaljima kao što je jedna mala, previdljiva, naizgled zanemariva jezička deformacija koju pravi – Lebedev u jednoj od svojih vijugavih replika kaže “rimska papa”, pogrešno slažući pridev „rimski“ s imenicom “papa” po rodu. Još jedan takav primer je i slučaj kada Lebedev sasvim neprikladno i nepotrebno koristi reč “kontrekarirati”, reč kojoj po svoj prilici ni sam ne zna značenja. Humorni i groteskni elementi njegovog izraza tako se ispoljavaju čak i u sofisticiranim iskrivljavanjima, pomeranjima i iskričanjima na nivou leksike.

            U “polifonoj koncepciji Dostojevskog” (Bahtin) Lebedevljev govor je do kraja i punopravno artikulisani glas koji učestvuje u dijalogu romana. Bez Lebedevljeve subverzije knežev “misticizam” i “krščanska blagost” bi izgubili umetničku uverljivost,a pragmatizam i gramzivost Pticina i Ganje bi izgubili svoju privlačnu stranu, “liberalna ironija” Jevgenija Pavlovića bi delovala mnogo uverljivije (ovako bledi), laganje generala Ivolgina ne bi bilo tako posebno, a Ipolitova ispovest bi sama za sebe ostala preve} sumorna... Lebedev koji uzvikuje “nizak sam, nizak sam” i pri tome se busa u prsa, koji nikada ne propušta priliku da slaže, pa tako, “iz puke navike”, pred knezom obrće vlastito ime Lukijan Timofejević u Timofej Lukijanović zasigurno je lik koji najviše i najbliže odgovara klasičnom liku lakrdijaša kakav susrećemo u tradiciji karnevalske književnosti. Bahtin precizno sumira osnovne crte tih likova. “Obešenjak, lakrdijaš i luda stvaraju oko sebe posebne male svetove, posebne hronotope.” (Bahtin 1989: 277) Njihovo postojanje ima “prenosno značenje”, njihove reči i postupci “prenosno, ponekad suprotno značenje”, to su “glumci života, njihovo postojanje podudara se s njihovom ulogom, a izvan te uloge oni uopšte ne postoje”. Uostalom, knez Miškin i kaže prostodušno: “O, Bože, Lukijane Timofejeviću, vi večito glumite!” (Idiot II: 207). Kod Dostojevskog ovakvi likovi su upotrebljeni funkcionalno, oni organski urastaju u tkivo polifonog romana, sami zvučeći kao jedan u sebi samome podvojen i u dijalogu ravnopravan glas. Oni razbijaju patetičku tenziju, rasterećuju i demaskiraju lažnu ozbiljnost i „ružnu uslovnost“ života, te unose humornu raskoš i grotesknu disproporcionalnost koja, paradoksalno, vraća svet i stvarnost u njihove prave razmere.

  General Ivolgin

  Još jedan iz galerije “obešenjaka, lakrdijaša i luda” u romanima Dostojevskog je general Nikolaj Ardalionovič Ivolgin. Takođe dopadljiv lik, general Ivolgin bi ponajpre mogao potpasti pod kategoriju “patološkog lažova”. Od svog prvog stupanja u zbivanja romana pa do poslednje scene njegovog bolnog i nikada osveštenog suočavanja s istinom o vlastitom položaju, general Ivolgin laže. Pri prvom susretu s knezom Miškinom on izmišlja priču o svom prijateljstvu s kne`ževim ocem, kao i to da je kneza “na rukama nosio” kada je ovaj bio sasvim mali. U sceni skandala s Nastasjom Filipovnom u generalovoj kući general plagira priču iz novina kako bi zabavio i zadivio Nastasju Filipovnu i ostale prisutne. Nešto kasnije, kada neupućeni Miškin zamoli generala da ga odvede Nastasji Filipovnoj, general istrajava u besciljnoj šetnji ulicom tobože znajući kuda ide iako uopšte ne zna gde stanuje Nastasja Filipovna. U drugoj polovini romana, generala Ivolgina zatičemo još i prilikom posete porodice Jepančinih bolesnom knezu u Lebedevljevoj vikendici u Pavlovsku kada general i Aglaji Ivanovnoj izjavljuje da ju je “na rukama nosio”. Nešto kasnije on krade Lebedevljev novčanik ali ga zatim, gonjen osećanjem časti, i vraća. Međutim, ne mogavši podneti bedan položaj u kojem se našao, ne mogavši podneti moralno poniženje u vezi sa tom krađom i nikad raščiščenim računima s Lebedevom, general doživljava moždani udar od kojeg nakon bolesti i umire. Tome prethodi scena s knezom Miškinom u kojoj general izmišlja opširnu priču o tome kako je u mladosti služio kao Napoleonov “kamer-pa`”

  General Ivolgin nije tako čisti i tipičan lakrdijaš kakav je Lebedev. U razvoju ovog lika pojavljuju se posebne nijanse i karakteristike koje, ako general i ne gubi osnovne crte “večitog lažova” i “lude”, proširuju njegov lik i umnogome ga individualizuje. Pre svega, postoji važna razlika u načinu na koji Lebedev laže i u načinu na koji general Ivolgin laže. Lebedev uvek laže svesno, “iz puke navike”, ali svesno, najčešće i s nekim računom. Lebedevljeva laž takođe podrazumeva orijentaciju ka subverziji; on, kao tipičan lakrdijaš, podriva, demaskira, okreće svet naopačke i to radi, kako se vidi iz scene s vikendice, s izvesnim filozofskim i svetonazornim afinitetima, naravno lišenim lažne ozbiljnosti i prožetim parodičnom pompeznošću. Ukratko – Lebedev zna da laže i toga je u potpunosti svestan. General Ivolgin međutim, strogo gledajući ne laže namerno, niti “po navici”, iako ima i toga. On laže iz takoreći organske potrebe, nikada ne osvešćujući niti priznajući laž. Kada mu se kaže da laže on se ljuti, on ne pokušava svoju laž predstaviti kao “preterivanje” u službi poente (kao Lebedev), već celo vreme tvrdi da govori istinu. On laže “do sladostrašća i do samozaborava”. (II, 224) Pri tome, on ipak, u dubini svoga bića oseća i zna da laže te stoga to saznanje potiskuje u podsvest, i otud proizilazi njegova unutarnja napetost i nemir. On želi da mu se veruje i želi da sam sebi veruje i kada uspeva u tome on ide do “samozaborava”, a ako ne uspeva ljuti se i poriče optu`žbe na svoj račun. Ivolgin se čak nalazi uvređenim pred prozirnim Lebedevljevim laž ima i, ozbiljno i s osećanjem pravi~čne istinoljubivosti, prebacuje Lebedevu da u njegovim rečima “nema ni trunke istine”. (II, 72) U razgovoru s knezom Miškinom (II, 213) general o negde objavljenoj priči nekog nepoznatog očevica Napoleonovih pohoda kaže sledeće: “Da sam urednik, ja to ne bih štampao.” Zatim još kaže (II, 213) da se “uvek radije veruje grubom lažljivcu, samo neka je zanimljiv, nego čoveku solidnom ili uvaženom...”, podrazumievajući pri tome da je on jedan takav. General s lakoćom prozire tuđu laž, ili čak polulaž, ali vlastitu laž odbija da prizna i osvesti, iako, ipak, “udubini duše” zna da i sam laže.

  Pored ovoga, postoji još nešto što oduzima Ivolginu crte tipskog lakrdijaša i dodaje mu još jedan sloj. To je, za Dostojevskog, ali i za klasičnu rusku literaturu, tipično karakteriziranje junaka (u našem slučaju Ivolgina) kao “poniženog i uvređenog” čoveka. Propali ili penzionisani činovnik s velikim častoljubljem i čežnjom za priznanjem od strane drugih tipski je likklasične ruske književnosti, od Šinjela do zrelih Čehovljevih priča. Posedujući odlike takvog lika, general Ivolgin povrh svoje lažljivosti i lakrdijaštva poprima i jednu finu patinu sete plemenitog poniženja, ostvarujući tako paradoksalnu mešavinu osobina koja odgovara maski “tužnog pajaca” iz starih komedija. Čitalac prema Ivolginu na kraju oseća iskrenu simpatiju i sažaljenje. Utoliko lik generala Ivolgina (a još više lik kapetana Snjegirjova u Braći Karamazovima, (o čemu će takođe biti reči) gubi čisto lakrdijaške odlike, a njegove lažljive priče (za razliku od Lebedevljevih) ne ilustriraju nikakvu “dublju istinu”, i nipošto ne tonom “veselog relativizma”, o kojem toliko govori i na kojem toliko insistira Bahtin, već naprotiv, one bivaju brutalno i prozaično raskrinkane. Nigde se to bolje ne vidi do li u pomenutoj sceni s Nastasjom Filipovnom, kada general razrađuje jednu beskrajno duhovitu i čisto lakrdijašku pri~ču koja u najkraćem izgleda ovako.

  General je po službenom zadatku krenuo na put vozom i s cigarom seo u kupe u kojem pušenje “nije zabranjeno, a nije baš ni dozvoljeno... onako poludozvoljeno”, te se pred sam polazak obreo u istom kupeu s “dvema damama s kučencetom”. Prozor je prvo “spušten”, a pet rečenica posle “otvoren”, general ne drži sve niti, ali njegova priča teče dalje i poprima sve veći zamah. Dame su ohole aristokratkinje koje pričaju engleski, počinju da ga pogledaju popreko, “mršte” se, ali “ništa ne govore”. Najednom, dama u otvorenoplavoj haljini ustaje, uzima generalu cigaru iz ruke i baca je kroz prozor. General je “ošamućen”, isprva samo “gleda”, a zatim, “ne govoreći ni reči, ja s neobičnom pristojnošću, s potpunom pristojnošću, s najotmenijom, tako reći, delikatnošću, dvama prstima se približujem kučencetu, uzimam ga, delikatno za vrat, pa pljus s njim kroz prozor... odmah za cigarom! Ono samo što skiknu. Voz juri dalje.” (I, 138)

  Priča izaziva silan učinak na slušaoce, Nastasja se “kikoće”, dečak Kolja oduševljeno pozdravlja očevu priču, Ferdiščenko se “razvikuje”, a sam general “trijumfuje”. Me|đutim, zlurada Nastasja Filipovna najedanput i neočekivano razotkriva generalovu sanjariju i izjavljuje da je potpuno istu priču s istim detaljima, sve do otvorenoplave haljine, pročitala u novinama. Suočen s tim, general pokušava odbraniti verodostojnost svoje priče, ali učinak propada i general biva poražen. Dalji zaplet oko generalove priče se naglo prekida upadom Rogožinove družine, a scena skandala se odigrava u narednom poglavlju. Kakogod, general Ivolgin zakratko uspeva opseniti svoje slušaoce svojim manirima, svojom kavaljerskom drskošću, svojom “potpunom pristojnošću”, “delikatnošću”, itd. Makar na čas, ludina šala je uspela, a za njom sledi “detroniziranje” (Bahtin) i poniženje lakrdijaševo.

  Bitno je međutim uočiti ovo: general kada laže, on ne laže iz nepoštovanja ili podlosti, naprotiv. On se ljuti na Lebedeva, upravo stoga što njegova priča o sahrani vlastite noge “otkriva nepoštovanje i svedoči o drskosti” (II, 214). Generalove namere su uvek dobre i nikad podrugljive. Čak i kada ukrade Lebedevljev novčanik, i pokradeni Lebedev i knez Miškin nalaze da je general (i to baš tad!) “najpošteniji čovek”. Sam general izjavljuje: “Ja tražim poštovanje, kneže... Kneže, ja često poklanjam svoje srce, i skoro uvek sam prevaren”. (II, 213) General, dakle, laže srcem. Lebedev kaže: “Jer on i laže jedino stoga što svoju razdraganost ne može da drži na uzdi.” (II, 162)

  Vrlo je značajno uporediti način na koji general reaguje na kneževo odglumljeno prihvatanje priče o Napoleonu s onom ljutnjom koju je izazvalo Lebedevljevo izrugivanje. “Naivni” knez se u svojoj dobroti prisiljava da poveruje u generalovu priču te i sam dospieva u zanos, deleći generalovo oduševljenje, tako da general na kraju odlazi “opijen svojim uspehom”, ali ipak dobro znajući, kako pronicljivi pripovedač primećuje “da mu se ne vjeruje, i da mu se čak i ne može verovati” (II, 224). A general želi upravo to: da mu se veruje. Nije bitno da li je priča istinita, bitno je da mu se na iskrenoj laži poveruje. Utoliko je “starac bio od one vrste lažova koji, iako lažu do sladostra{šća i do samozaborava, na vrhuncu svog zanosa ipak podozrevaju u sebi da im se ne veruje” (ibid). Taj spoj zanosa i poleta s jedne i podozrenja i uvređenog častoljublja s druge strane i čine generalovu lakrdijašku ulogu tužnom, a tip iz komedije dobiva za romane Dostojevskog karakteristične ljudske nijanse “malog”, “bednog” čoveka.

  Najzad, Dostojevski ne propušta priliku na zgodnome mestu načiniti još jedan izvrstan komični obrat. General prilikom posete Jepančinih bolesnome Miškinu izjavljuje Aglaji Ivanovnoj da ju je “nosio na rukama”. Kada rasrđena Lizaveta Prokofjevna plane i izgrdi lažljivog generala najednom se ispostavlja da je generalova izjava sasvim istinita. Tamo gde se očekuje laž i gde ona izgleda nesumnjiva – za razliku od onih slučajeva kada vešto izvedena generalova opsena najednom biva raskrinkana – lakrdijaš u trenu izvodi piruetu i trijumfuje nastupajući istinito.
                                                

                          Likovi lakrdijaši i groteskni postupak kod Dostojevskog ( II deo )

Нема коментара:

Постави коментар