29. 4. 2022.

Erich Maria Remarque, Na zapadu ništa novo

 



 Ova knjiga nije ni optužba ni ispovest. 
Ona je samo pokušaj da se da obaveštenje 
o jednoj generaciji razorenoj ratom, 
iako je umakla njegovim granatama.

 
     Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta. Juče nam je došla smena. Sad su nam želuci prepuni belog graha s govedinom, pa smo zadovoljni i siti. Štaviše. svako od nas mogao je da dobije još po jednu punu porciju za večeru; pored toga imamo i dvostruko sledovanje kobasica i kruha, a to zaista vredi. Tako nešto nam se već odavno nije desilo. Kuhvar, čija je glava crvena kao rajčica, ide dotle da nam čak nudi jelo; svima koji prolaze maše kutljačom i obilato sipa. Potpuno je očajan jer ne zna kako da razdeli sve što ima u kazanu. Tjaden i Müller pronašli su nekakve umivaonike i napunili ih do vrha. Za rezervu. Tjaden to čini zato što je proždrljiv, a Müller iz opreza. Nikome nije jasno gde sve to Tjaden strpa. On je bio i ostaje sušena haringa. 

     Ali je najslavnije to što smo dobili dvostruko sledovanje duvana. Svakome je pripalo po deset cigara, dvadeset cigareta i dva paklića duvana za žvakanje, što je sasvim pristojno. Ja sam svoj duhvan za žvakanje zamenio s Katczinskym za cigarete, tako da sad imam četrdeset komada. Za jedan dan to je potpuno dovoljno.
Pravo rečeno, sve to i nije bilo namenjeno nama. Nisu Prussi tako izdašni. Za sve treba da zahvalimo jednoj grešci.
      Pre četrnaest dana smenili smo drugove iz prve linije. Na odseku je bilo prilično mirno, pa je intendant primio pred naš povratak uobičajenu količinu hrane i pripremio jelo za četu od sto pedeset ljudi. Ali baš poslednjeg dana engleska teška artiljerija bombardovala je neprekidno naš položaj, tako da smo pretrpeli ogromne gubitke i vratili se samo sa osamdeset ljudi.
       Povukli smo se u toku noći. Odmah smo legli da se najpre pošteno ispavamo. Katczinsky ima pravo: rat ne bi bio tako strašan samo kad bi se moglo više spavati. O spavanju u prvoj liniji nema ni govora, a četrnaest dana je dugo vreme.
Tek negde oko podne izmileli smo iz baraka. Pola sata kasnije svi smo već prihvatili porcije i okupili se oko kazana iz koga se širio mastan i primamljiv miris. Prve su, naravno, bile gladnice: mali Albert Kropp, najbistriji među nama, koji je zbog toga tek desetar; Müller V, koji još jednako vuče sobom školske udžbenike i mašta o polaganju ispita u skraćenom roku, i za vreme artiljerijske vatre buba pravila iz fizike; Leer, s dugom bradom, koji ima naročitu naklonost prema devojkama iz oficirskih bordela, i koji tvrdi da, prema armijskoj naredbi, one moraju dnose svilene košulje i obavezno se kupaju pred dolazak gostiju s kapetanskim činom pa naviše; četvrti sam ja, Paul Bäumer. Sva četvorica smo devetnaestogodišnjaci i sva četvorica smo iz istog razreda otišli pravo u rat.
Iza nas su naši prijatelji: mršavi bravar Tjaden, naših godina, najveći proždrljivac u četi. Kad počinje da jede, on je tanak kao čačkalica, a kad završava, liči na trudnu stenicu. Haie Westhus tresetar, i on devetnaestogodišnjak, kome vekna tako utone u šaku da bi slobodno mogao upitati: „Čik pogodite šta držim!" Detering, poljodelac, koji misli samo na svoju zemlju i svoju ženu; najzad, Stanislaus Katczinsky, vođa naše grupe, žilav, prepreden, dovitljiv četrdesetogodišnjak, zemljana lica i plavih očiju, s opuštenim ramenima i izvanrednom sposobnošću da namiriše opasnost, dobro jelo i priliku da zabuši.
        Naša grupa je na čelu stroja pred kazanom. Postajemo nestrpljivi jer kuhar još stoji i nešto bezazleno čeka.
Katczinsky mu najzad dovikuje:
— Pa, otvaraj već jednom tu krčmu, Heinrich! Zar ne vidiš da je grah gotov.
Kuhvar sanjivo vrti glavom:
— Prvo se svi skupite.
Tjaden se ceri:
— Svi smo tu.
Podoficir još ne shvata o čemu se radi:
— Da ne biste hteli! A gde su ostali?
— Njima ti danas ne deliš sledovanje. Poljska bolnica i zajedničke grobnice.
Kuvar je kao smlaćen kad saznaje šta se dogodilo. Kolena mu klecaju:
— A ja sam kuhao za sto pedeset.
Kropp ga mune u rebra:
— Najzad ćemo se jednom najesti. Hajde, počinji!
Tjadenu najednom postaje nešto jasno. Njegovo šiljasto mišje lice počinje da blista, oči se lukavo smanjuju, obrazi drhte. Primiče se kuvaru:
— Pa, čoveče, onda si ti sledovao i kruh za sto pedeset ljudi, a?
Još uzbuđen i ne shvatajući, podoficir potvrđuje.
Tjaden ga hvata za koporan:
— I kobasice?
Patlidžanska glava opet potvrđuje. Tjadenu cvokoću vilice: i duvan?
— Da, sve.
Tjaden se okreće blistajući:
— Grom i pakao, to znači biti sretnik! Sve je to, onda, za nas! Svako dobija ... čekaj... tako je, točno po dve porcije.
Ali u tom času patlidžan dolazi sebi i izjavljuje:
— To ne može!
Svi smo živnuli i primakli se bliže.
— A zašto ne, tikvane? — pita Katczinsky.
— Ono što ide za sto pedeset ne ide za osamdeset
— To ćemo ti pokazati — gunđa Müller.
— Jelo još i nekako, ali ostalo sledovanje izdajem samo za osamdeset— uzjoguni se patlidžan.
Katczinsky planu:
— Ti bi, kanda, da budeš smenjen, a? Nisi sledovao za osamdeset, nego za drugu četu, i gotovo! To ćeš nam i podeliti. Mi smo druga četa.
      Stajali smo preteći. Nikako ga nismo trpeli: zahvaljujući njemu već smo više puta na položaju dobijali jelo sasvim kasno, a uz to i hladno, jer čim bi palo nekoliko granata, on nije smieo da se s kazanom približi rovovima, pa su drugovi koji su nosili jelo morali da prelaze mnogo duži put nego oni iz drugih četa. Bulcke iz prve čete bio je mnogo bolji. Istina, bio je debeo kao hrčak, ali je vukao kazan do prve linije ako je bilo potrebno.
      Bili smo dobro naoštreni i moglo je baš da zagusti da se nije pojavio komandir čete. Pošto je saznao oko čega se prepiremo, samo je rekao:
— Da juče smo imali velike gubitke... — I pogledao u kazan. — Čini mi se da je grah dobar.
Patlidžan klima glavom:
    Potporučnik nas gleda. On zna šta mislimo. On zna mnogo štošta jer je skoro odrastao među nama. U četu je došao kao kaplar. Još jednom otkloni kazan i pomirisa, a onda, odlazeći, reče:
— Donesi i meni pun tanjur. I razdeli celo sledovanje. Neće škoditi.
Patlidžan pravi glupo lice, dok Tjaden skakuće oko njega:
— Šta ti gubiš? Pravi se momak k'o da je komora njegova. A sad počinji, matori štakore, i pripazi da ne pogrešiš u brojanju.
— Crk'o dabogda! — zafrkta patlidžan.
     Došlo mu je da pukne od muke, jer takve stvari nisu ulazile u njegovu glavu i nikako nije shvatao šta se događa. I kao da pokazuje kako mu je sad sve sasvim svejedno, deli nam još povrh svega po pola funte veštačkog meda.
     Danas je zaista dobar dan. Čak smo i poštu primili; gotovo svi smo dobili pokoje pismo i novine. Lagano odlazimo na livadu iza baraka. Kropp nosi pod miškom poklopac bureta za margarin.
     S desne strane livade podignut je opšti klozet s krovom, velik i solidan. Ali tako nešto je za remce koji još nisu naučeni da iz svake stvari izvlače korist. Mi tražimo nešto bolje. Naime, svuda po ledini nalazimo razbacane sandučiće za pojedinačno obavljanje iste radnje. Sandučići su čvrsti, čisti, napravljeni od dasaka, dobro uglavljeni, sa besprekornim udobnim sedalom. Sa strane imaju ručice pa se mogu i prenositi.
    Postavljamo tri sandučića u krug i udobno se smeštamo. Bar dva sata nećemo ustajati.
     Sećam se kako nam je, dok smo bili regruti, isprva bilo neprijatno da idemo u zajednički nužnik. Tu nema pregrada, pa po dvadeset ljudi čuče jedan do drugoga, kao u vozu. Svi se mogu obuhvatiti jednim pogledom, vojnik treba da je uvek pod nadzorom.
    Ali otada smo naučili mnogo više nego što je savlađivanje to malo srama. S vremenom smo videli i štošta drugo.
    Ovde, na čistom vazduhu, takva stvar je pravo uživanje. Ja danas ne mogu da shvatim zašto smo se ranije uvek sramili toga; sve je to isto tako prirodno kao što je jelo i piće. I možda uopšte ne bi trebalo ni govoriti o tome da te stvari nisu za nas vrlo važne, pa čak i još nove, ostalima je to već odavno nešto što se samo po sebi razume.
     Vojnik poznaje svoj želudac i svoje varenje bolje nego svi drugi ljudi.Tri četvrtine njegovih izraza potiču odatle i bilo izraz njegovog veselja bilo najdubljeg gnjeva, crpu iz njega svoju živost i boju. Drukčije se ne može izraziti tako jasno i razumljivo. Naši ukućani i naši profesori čudiće se kad se vratimo domovima, ali ovde je to opšti jezik.
Za nas su te radnje ponovo dobile karakter nevinosti zato što se moraju javno obavljati. I ne samo to: one su, takve kakve su, potpuno razumljive, tako da se njihovo udobno obavljanje ceni koliko i, recimo, solidno i lepo izveden „grand bez četiri" u kartanju, na nekom mestu gde se ne treba bojati granata. Nije bez razloga za svakojaka naklapanja stvoren izraz „klozetska priča"; klozeti su mesta za ogovaranje i zamena za pozadinske kavanske intrige.
U ovom trenutku osećamo se prijatnije nego u bilo kakvom luksuznom nužniku s pločicama. Tamo može da bude samo higijenski; ovde je lepo.
To su časovi divne bezbrižnosti. Iznad nas plavo nebo. Na horizontu lebde živo obasjani žuti izviđački baloni i beličasti oblačići šrapnela. Pokatkad, kad se ustreme na neki avion, sukne u nebo čitav snop.
Front diše kao udaljena grmljavina. Zujanje bumbara već ga nadjačava.
Oko nas je rascvetana livada. Nežne vlati trave lelujaju se, beli leptiri proleću kao opijeni i lebde u mlakom i mekom povetarcu poznog leta. Mi čitamo pisma i novine, i pušimo; skinuli smo kape i stavili ih kraj sebe, pa se vetar igra našom kosom, našim rečima i našim mislima.
Tri sandučića na kojima sedimo nalaze se usred sjajnog i crvenog maka.
Poklopac s bureta za margarin stavljamo na kolena. To nam je dobar talon za skat. Kropp je poneo karte. Za svakim „nuluverom" dolazi po jedna partija „šiberamša". Tako bi se moglo večito sedeti.
Iz barake dopire zvuk harmonike. S vremena na vrieme spustimo karte i pogledamo se. Onda neko progovori: „Deco, deco ..." ili: „Moglo je da se gadno okrene..." — i za trenutak utonemo u ćutnju. Obuhvata nas ono silno, skriveno osećanje koje je u svakom od nas i za koje ne treba mnogo reči. Nije mnogo trebalo i lako se moglo dogoditi da danas ne sedimo na ovim sandučićima. I zato je sve to za nas novo i jako: crveni mak, dobro jelo, cigarete i letnji povetarac.
— Da li je neko još koji put vidio Kemmericha? — pita Kropp.
— Leži u St. Josephu — kažem ja.
Müller kaže da je ranjen u butinu, a to je dobar razlog za jedan odlazak do kuće. Odlučujemo da ga popodne posetimo. Kropp vadi nekakvo pismo:
— Pozdravlja vas Kantorek.
Smijemo se. Müller baca cigaretu i kaže:
— Volieo bih da je ovde.
Kantorek je bio naš razredni starešina, strog, žgoljav, s mišjim licem i sivim redengotom. Bio je otprilike iste visine kao i podoficir Himmelstoss, zvani „užas Klosterberga". Smešno je, uostalom, to što sve nedaće u svetu dolaze uglavnom od malih ljudi; oni su mnogo energičniji i netrpeljiviji od visokih. Uvek sam vodio računa o tome da ne padnem u četu s komandirom malog rasta; oni su u većini slučajeva gadne krvopije
Na satovima gimnastike Kantorek nam je toliko govorio i propovedao dok nismo svi zajedno, ceo razred, krenuli s njim na čelu u okružnu regrutnu komandu i prijavili se. I sad ga vidim kako nas strelja pogledom kroz naočari i uzbuđeno govori:
„Vi idete svi, drugovi, zar ne?"
Odgojitelji takve vrste drže svoja osećanja uvek pripravna u džepu na prsluku; i koriste ih u svakoj prilici, kao lekcije. Ali mi onda još nismo razmišljali o tome.
Istina, jedan od nas se dvoumio i oklevao da pođe s nama. Bio je to Joseph Behm, debeljuškast, dobroćudan dečko. Ipak je popustio, jer nije imao drugog izlaza. Verovatno da su i mnogi drugi mislili kao on, ali ko bi se mogao izdvojiti u to vreme kad je reč „kukavica" lako letela i s roditeljskih usana. Niko nije ni slutio šta će se sve posle dogoditi. Najrazumniji su, ipak, bili siromašni ljudi koji su od samog početka smatrali rat za nesreću, dok imućniji građani nisu krili radost, mada je njima, prije nego ikome drugom, trebalo da bude jasno kakve će biti njegove posledice.
Katczinsky veli da je tome uzrok naš odgoj, koji zaglupljuje. A ono što Katcz kaže dobro je smišljeno.
Behm je, začudo, pao među prvima. Pri jednom jurišu dobio je metak među oči i mi smo ga ostavili verujući da je mrtav. A nismo ga mogli poneti jer smo na brzinu odstupili. Popodne smo čuli kako nas doziva i videli ga kako puzi. Pre toga bio je samo u nesvesti. Kako je bio oslepljen i izbezumljen od bola, nije tražio zaklone, tako da su ga ubili pre no što je iko od nas mogao da mu priđe.
Kantorek, naravno, ne može biti odgovoran za to, jer dokle bismo došli ako bi se i tako nešto moglo nazvati krivicom. Pa bilo je hiljadu Kantoreka i svi su oni verovali da čine najbolje što mogu, onako kako im je to bilo najzgodnije.
Ali za nas baš u tome leži njihovo bankrotstvo.
Trebalo je da oni budu ti koji će nama, osamnaestogodišnjacima, biti posrednici i vodiči u zrelost, u svet rada i dužnosti, kulture i napretka, u budućnost. Mi smo ih ismeavali ponekad i voleli da im podvaljujemo, ali smo, u suštini, verovali u njih. Uz pojam autoriteta, čiji su oni bili nosioci, mi smo u sebi vezivali dublje razumevanje i više ljudskog saznanja. Ali prvi leš koji smo ugledali zbrisao je to uverenje. Bili smo prinuđeni da saznamo da su naše godine bile poštenije od njihovih; oni su nas nadmašivali samo rečima i veštinom. Prva topovska kanonada otkrila je našu zabludu i uništila onaj pogled na svet kome su nas oni učili.
I dok su oni pisali i propovedali, mi smo gledali bolnice i ljude na samrti; dok su oni služenje državi isticali kao nešto najviše, mi smo već saznali da je strah od smrti najjači. Mi nismo zbog toga postali ni buntovnici ni dezerteri ni kukavice, oni su vrlo lako izgovarali te reči, mi smo voleli svoju domovinu kao i oni, u svakom jurišu smo hrabro išli napred. Ali smo već umeli da pravimo razliku i naučili se da gledamo. I videli smo da od njihovog sveta nije ostalo ni traga. Odjednom smo ostali strahovito usamljeni, sami smo morali da se borimo sa svima.
Pre no što smo krenuli Kemmerichu, spakovali smo njegove stvari: one će mu na putu dobro doći.
U poljskoj bolnici je velika gužva. Kao i obično, oseća se zadah karbola, truljenja i znoja. U barakama se čovek navikne na mnoge stvari, ali ovde, i pored svega, ima od čega da se onesvesti. Na nekoliko mesta raspitujemo se za Kemmericha; on leži u jednom odeljenju i očekuje nas s nejakim izrazom radosti i nemoćnim uzbuđenjem. Dok je bio u nesvesti, ukrali su mu sat.
Müller maše glavom.
— Uvek sam ti govorio da tako dobar sat ne treba nositi sobom.
Müller je priličan neotesanko i voli da podseća ljude. Inače bi ćutao, jer svi vidimo da Kemmerich neće izaći živ iz te sobe. Malo je važno da li će naći svoj sat. Najviše što bi se moglo učiniti to je poslati ga njegovoj kući.
— Pa, kako je, Franz? — pita Kropp.
Kemmerich opušta glavu:
— Eto ... Samo me noge prokleto bole.
Pogledamo njegov krevet. Kemmerichova noga leži pod žičanim bandažem, iznad koga se izdigao pokrivač. Munem Müllera u cevanicu, jer je on u stanju da Kemmerichu kaže ono što smo već napolju saznali od bolničara: da više nema noge. Amputirana mu je. On jezivo izgleda, žut je i pepeljast; na licu su mu urezane one čudne crte koje su nam tako dobro poznate, jer smo ih videli već stotinu puta. Pravo rečeno, to i nisu crte, to su pre znaci. Pod kožom više ne kuca život, on je potisnut do krajnjih ivica tela; smrt dela u unutrašnjosti organizma, već vlada u njegovim očima. To je još ostalo od našeg druga Kemmericha, koji je nedavno s nama pržio konjsko meso i čučao po ljevkovima od granata. To je još uvek on, ali opet i nije on. Njegov lik je izbrisan i neodređen, kao fotografska ploča kojom se dvaput snimalo. Čak i njegov glas podseća na pepeo.
Sećam se našeg polaska na front. Njegova majka, dobrodušna i debela žena, ispratila ga je do stanice. Stalno je plakala. Lice joj je bilo naduveno i otečeno. Kemmerich se pomalo stideo, jer se ona od svih najslabije držala i prosto tonula u salu i vodi. Onda je baš mene izabrala: svaki čas me hvatala za ruku i preklinjala me da pazim na Franza kad budemo na frontu. On je zaista imao pravo dečije lice i tako nežne kosti da je posle četiri nedelje nošenja ranca dobio ravna stopala. Ali kako se u ratu može paziti na nekoga!
— Sad ćeš ti kući! — kaže Kropp. — Inače bi čekao najmanje tri, četiri meseca na odsustvo.
Kemmerich potvrđuje glavom. Teško mi je da gledam njegove ruke. Kao da su voštane: pod noktima je naslagana rovovska prljavština plavkastocrna, kao otrov. Mislim na to kako će njegovi nokti, kao kakva fantastična podzemna biljka, nastaviti da rastu dugo pošto Kemmerich više ne bude disao; vidim to pred sobom: oni se grče kao spirale vadičepa i neprekidno rastu zajedno s kosom na lubanji koja se raspada, kao trava na plodnoj zemlji, baš isto kao trava. Kako je to moguće?
Müller se naginje:
— Doneli smo ti stvari, Franz.
Kemmerich načini znak rukom:
— Metni ih pod krevet.
Müller to uradi. Kemmerich se ponovo vraća na svoj sat. Kako da ga umirimo a ne izazovemo sumnju u njemu? Müller se pojavljuje sa parom avijatičarskih čizama u rukama. To je divna engleska obuća od mekane žute kože, koja dopire skoro do kolena i vezuje se do vrha. Stvar na kojoj se može pozavideti. Müller ih posmatra s divljenjem. Potom prinosi njihove đonove svojim otrcanim cokulama i pita:
— Hoćeš li poneti čizme, Franz?
Sva trojica imamo istu misao. Čak i ako bi ozdravio, mogao bi da upotrebljava samo jednu; za njega su, prema tome, one bez vrednosti. A u ovakvoj situaciji bila bi šteta da ostanu ovde, jer će ih bolničari, naravno, dići čim on umre.
Müller nastavlja:
— Nećeš da ih ostaviš? Kemmerich neće. To je najbolje što ima.
Da se trampimo? — produžuje Müller. — Ovde, na frontu, mogu da posluže.
Kemmerich neće ni da čuje. Munem Müllera u nogu. Oklevajući, on najzad vraća pod krevet te lepe čizme.
Progovorimo još nekoliko reči pa se oprostimo od svog druga.
— Sretno, Franz!
Ja mu obećavam da ću navratiti i sutra. I Müller pristaje uz mene. On misli na čizme i hoće da su mu na oku.
Kemmerich uzdiše. U groznici je. U hodniku zaustavljamo jednog bolničara i tražimo da Kemmerichu da jednu inekciju.
On odbije:
— Kad bismo svima redom dali morfijum, trebalo bi nam ga burićima...
— Ti si, valjda, ovde da služiš samo oficire! — kaže Kropp s mržnjom.
Hitro intervenišem, počevši s cigaretom za bolničara. On uzima i ja ga pitam:
— Uostalom, možda ne smeš da daješ inekcije?
Moje pitanje ga pogađa.
— Što me pitate ako ne verujete.
Stavim mu u ruku još nekoliko cigareta.
— Učini nam ...
— Pa, neka bude — kaže on.
Kropp ga prati, jer nema poverenja u njega, i hoće da vidi šta će bolničar da uradi. Čekamo ga napolju.
Müller se opet vraća na čizme:
— Taman su za mene. S ovim čamcima stalno dobijam žuljeve. Veruješ li da će izdržati do sutra, posle zanimanja? Ako noćas ode, zbogom čizme!
Albert se vraća:
— Mislite?... — pita.
— Gotov je, — odgovara Müller sa sigurnošću.
Vraćamo se našim barakama. Ja mislim na pismo koje sutra treba da napišem Kemmerichovoj majci. Hladno mi je, popio bih koju čašicu.
Müller čupka travu i žvaće je. Iznenada, mali Kropp baca svoju cigaretu, besno je izgazi, pa ojađeno i rastrgano pogleda unaokolo:
— Prokleta govna, da bi prokleta!
Koračamo i dalje, dugo. Kropp se primirio. Znamo mi to. Nazivamo ga rovovskim besnilom. Svakoga jednom zahvati. Müller ga pita:
— Šta ti u stvari, piše Kantorek?
On se nasmeje:
— Piše kako smo gvozdena omladina.
Sva trojica se oporo nasmejemo. Kropp počinje da psuje: zadovoljan je što uopšte može da govori... Eto šta misle, eto šta misle te stotine hiljada Kantoreka! „Gvozdena omladina!" Omladina? Nijedan od nas nema više od dvadeset godina. Ali mladi? Omladina? Već odvano je svršeno s tim. Mi smo stari ljudi.

Нема коментара:

Постави коментар