29. 4. 2022.

Mark Twen, Doživljaji Toma Sojera ( XXIX,XXX,XXXI)

 



Dvadeset i deveto  poglavlje

      Prvo što je Tom čuo u petak ujutro bila je radosna vest – porodica se suca Thatchera sinoć bila vratila u mesto. I Crvenokožac Joe i blago na čas padoše u zaborav i najzanimljivija mu ponovno postade Becky. Sastade se s njom pa se dobro zabaviše, do mile se volje igrajući »skrivača« i »lovice«, zajedno s gomilom druge dece iz škole. Na sveopšte zadovoljstvo, dan na kraju bi okrunjen posebnim obećanjem. Becky je od majke bila izmolila pristanak da se sutradan priredi onaj dugo obećavani i dugo odgađani izlet. Njezinoj radosti nije bilo kraja, a ni Tomova nije bila umerenija. Još prie sumraka razaslaše pozive pa svu mladež u selu namah uhvati grozničavo uzbuđenje što ga izazvaše pripreme i radosno iščekivanje. Tom od uzbuđenja nije prilično dugo mogao zaspati te se nadao da će dočekati i Huckovo »mijau« pa će sutradan moći tim blagom zapanjiti Becky i ostale izletnike, no razočarao se. Nikakva znaka te noći nije bilo. 

      Napokon stiže i jutro pa se oko deset-jedanaest sati nestašna i obesna družba okupi u kući suca Thatchera i tako sve bi spremno za polazak. Nije bio običaj da stariji svojom prisutnošću kvare izlet, a smatralo se da će deca biti dovoljno sigurna pod paskom nekoliko mlađahnih osamnaestogodišnjih gospođica i nekolicine mlade gospode u dobi od nekih dvadeset i tri godine. Za ovu je prigodu unajmljena stara parna skela i domalo je veseli čopor, natovaren košarama punim hrane, hrlio uz glavnu ulicu. Sid se bio razbolio pa je morao propustiti ovu zabavu, a Mary beše ostala kod kuće da ga zabavlja. Poslednje što je gospođa Thatcher rekla Becky, bilo je:

»Nećete se vratiti sve dokasna, mila. Možda bi bilo bolje da prenoćiš kod neke od devojčica koje stanuju blizu pristaništa.«
»Onda ću ostati kod Susy Harper, mama.«
»Izvrsno. Pazi da se lepo vladaš i ne upuštaš se u nestašluke.«

Malo kasnije, dok su išli putem jedno uz drugo, Tom reče Becky:

»Čuj – znaš što ćemo napraviti? Umesto da pođemo do Joea Harpera, popećemo se na brežuljak i otići do udovice Douglas. Kod nje će sigurno biti sladoleda! Ima ga u nje gotovo svaki dan – na vagone. A njoj će biti strašno drago da dođemo.«
»O, to će biti zabavno!«
Potom Becky na tren razmisli pa reče:
»Ali, šta će mi mama reći?«
»Pa ona neće ni znati!«
Devojčica promisli o predlogu pa nevoljko reče:
»Izgleda mi da ne bih smela… ali…«
»Ma, koješta! Tvoja majka neće znati za to, pa što je onda u tome loše? Njoj je najvažnije da se tebi ništa ne dogodi, a kladim se da bi te i sama poslala udovici da se toga setila. Siguran sam da bi!«

     Sjajna gostoljubivost udovice Douglas bila je zamamna meka. Ta meka i Tomovo uveravanje uskoro odneše pobedu. Stoga pade odluka da nikome ništa ne govore o svojem naumu za tu noć. Tomu doskora pade na um i to da bi možda Huck baš noćas mogao doći po njega i javiti se ugovorenim znakom. Ta mu pomisao delomično pomuti iščekivanje. Ipak se ne bi bio rado odrekao veselja da ode u posetu udovici Douglas. A zašto da ga se i odrekne, razmišljao je – sinoć nije bilo znaka, pa zašto bi bilo verovatnije da će ga biti baš noćas? Sigurna večerašnja zabava prevagnu nad neizvesnim blagom pa se Tom, kao pravi dječak, opredijeli za ono što ga je jače privlačilo i odluči da se toga dana ni u jednom trenutku neće prepustiti mislima o sanduku s novcem.

    Tri milje nizvodno od mesta parna se skela zaustavi kraj ulaza u šumovitu dolinu i onde pristade. Družba poput roja pčela pohrli na obalu pa doskora udaljeni šumski zakuci i krševiti visovi nadaleko i naširoko odzvanjahu povicima i smehom. Iskušavši najrazličitije načine na koje čoveku može postati vruće i na koje se može umoriti, lutalice se, poprilično ogladnele, malo-pomalo vratiše u logor i stadoše tamaniti ukusne zalihe koje behu poneli sa sobom. Nakon gozbe osvežiše se odmorom i čavrljanjem u hladovini krošnjatih hrastova, a malo potom neko povika: »ko je za to da se ide u špilju?«

     Svi su bili za to. Odnekuda se pojaviše svežnjići sveća i nastade opšta trka uzbrdo. Ulaz u špilju nalazio se visoko na obronku brega, a otvor mu je bio u obliku slova A. Teška ulazna vrata nisu bila osigurana poprečnom šipkom. Iza njih je bila uska komorica, studena kao ledenica, od prirode ozidana čvrstim vapnencem što se rosio hladnim kapljicama. Bilo je romantično i tajanstveno stajati onde u mrkloj tami i gledati van na zelenu dolinu, svu blistavu od sunca. No, uzbudljivost ovoga položaja brzo izblede i ponovno se razleže vesela graja. Čim bi se upalila neka sveća, svi bi nasrnuli na njezina vlasnika, nakon čega bi usledila borba i junačka obrana, ali bi sveća uskoro poletela na tlo ili se ugasila, a potom bi se prosuo radostan smeh i započela nova jurnjava. No, svemu dođe kraj pa se uskoro svrstaše jedan iza drugoga i tako se stadoše spuštati niz oštru strminu glavnoga hodnika, a treptavi im niz sveća nejasno otkrivao uznosite stenovite zidove gotovo sve do mesta gde su se na visini od šezdeset stopa međusobno spajali. Sam glavni hodnik nije bio širi od osam do deset stopa. Svakih nekoliko koraka na obe su se strane od njega odvajali visoki i još uži proseci jer McDougalova špilja i nije bila ništa drugo do golem splet krivudavih prolaza koji su se sastajali jedan s drugim i onda opet razdvajali, a da pri tome nigde nisu vodili. Govorilo se da bi čovek dane i noći mogao lutati kroz tu zakučastu zavrzlamu raspuklina i bezdana, a da nikada ne dođe do kraja špilje. Mogao bi se spuštati sve niže i niže, pa još niže u utrobu zemljinu, no sve bi bilo isto – splet hodnika ispod spleta hodnika i nigde kraja nijednome od njih. Špilju niko nije »upoznao«. To je bilo nemoguće. Većina je mladih ljudi upoznala jedan njezin deo, a nije bilo uobičajeno odvažiti se mnogo dalje od toga poznatog dela. Tom Sawyer bio je upoznao špilju isto toliko koliko i bilo ko drugi.

     Povorka prevali glavnim hodnikom nekih tri četvrt milje, a potom se skupine i parovi počeše osipati po pokrajnjim ograncima, hitati kroz zloslutne galerije te nenadano iskrsavati na mestima gde su se galerije ponovno spajale. Pojedine su skupine mogle jedna drugu izbegavati i po pola sata, a da ne izađu izvan »poznatog« područja.

    Malo-pomalo jedna skupina za drugom dovrluda natrag do ulaza u špilju, svi zadihani, razdragani, od glave do pete umrljani lojem nakapalim sa sveća, olepljeni ilovačom i ushićeni uspešnim danom. Zapanjiše se otkrivši kako im je vreme brzo prošlo i da je već blizu noć. Prodorno ih je zvono dozivalo već pola sata. Ovakav je završetak pustolovnoga dana bio, međutim, romantičan pa su njime svi bili zadovoljni. Kada se parna skela sa svojim nestašnim teretom otisnula uz struju, niko osim njezina kapetana nije ni najmanje žalio za izgubljenim vremenom.
Huck je već stajao na straži kada odsev svetala s parne skele kliznu mimo pristaništa. Sa skele nije čuo ni glaska jer je mlađarija bila tako mirna i tiha kako to biva s ljudima kad su nasmrt umorni. Zapitao se kakva je to brodica i zašto se nije zaustavila na pristaništu, a potom ju je smetnuo s uma i obratio pažnju na svoju zadaću. Sve je dalje odmicala noć, oblačna i tamna. Dođe i deset sati, prestade tandrkanje kola, raštrkana se svetla stala trnuti, nestadoše zakašneli pešaci, selo se prepustilo snu, a maloga stražara ostavilo nasamo u tišini i društvu duhova. Izbi i jedanaest pa se ugasiše i svetla u svratištu te sada posvuda zavlada mrak. Huck je čekao nesnosno dugo, kako mu se činilo, no desilo se nije ništa. Osećao je sve manje pouzdanja. Ima li ovo smisla? Ima li ovo uopšte smisla? Zašto da ne odustane i ode spavati?

    Do uha mu dopre neki šum. U tren se oka sav pretvori u uho. Vrata što su vodila u prolaz, bila su se tiho zatvorila. On jurnu do ugla staroga dućana. U narednom trenutku dvojica muškaraca strugnuše pored njega, a jedan od njih kao da je nosio nešto pod miškom. Mora da je to onaj sanduk! Znači, blago nameravaju negde preneti. Kako da sad pođe po Toma? Bila bi to besmislica – ova dvojica bi nestala zajedno sa sandukom i više ih niko nikada ne bi pronašao. Ne, zalepiće se za njih i slediti ih kao sena: pouzdaće se u to da će ga tama zaštititi pa ga ljudi ispred njega neće otkriti. Razglabajući ovako sam sa sobom, Huck izađe iz zaklona te se stade poput mačke i bosonog šuljati za dvojicom muškaraca, dopuštajući im da odmaknu samo toliko da ih ne izgubi iz vida.

   Prođoše tako mimo tri skupine kuća u ulici uz reku, a potom skrenuše nalevo u jednu poprečnu ulicu. Zatim produžiše ravno, sve dok ne stigoše do puta koji je vodio na Cardiff Hill, a onda pođoše njime. Bez krzmanja ostaviše za sobom kuću staroga Velšanina, na pola puta uz breg, te se nastaviše uspinjati. Dobro je, pomisli Huck, zakopaće ga u starom kamenolomu. No, ona se dvojica ne zaustaviše ni kod kamenoloma. Produžiše dalje, sve do vrha. Zađoše na usku stazicu među visokom rujevinom i najednom ih proguta tmina. Huck se primače smanjujući razmak, uveren da ga sada nikako neće moći videti. Neko je vrijeme kaskao za njima, a onda uspori korak, u strahu da ih prebrzo sustiže. Krenu još malo, a onda se zaustavi. Osluhnu – nigde ni glaska, osim što mu se činilo da čuje udarce vlastitog srca. Iza brda dopre huk sove – zloslutna li zvuka! No, koraci se nisu čuli. Nebesa, zar je sve propalo? I baš je hteo odjuriti kao na krilima, kada se ni četiri stope daleko od njega neko nakašlja! Hucku srce skoči u grlo, ali proguta strah, pa ostade stajati drhteći kao da se najedanput na njega sručilo tuce vrućica i osećajući se tako slabačak da je mislio kako će sigurno svaki čas pasti na zemlju. Znao je gde se nalazi. Znao je da se nalazi na pet stopa od  koji je preko ograde vodio na zemljište udovice Douglas. Odlično, pomisli, neka ga samo ovde zakopaju: tu ga neće biti teško pronaći.«

      A onda se začu glas… veoma tih glas… glas Crvenokošca Joea:
»Prokleta bila, verovatno je neko društvo kod nje – svetlo još gori, a već je kasno.«
»Ja ne vidim nikakvo svetlo.«

     Bio je to glas onoga nepoznatog čoveka iz uklete kuće. Od smrtnog se straha Hucku sledi srce u grudima – to je, znači, bila ona »osvetnička« rabota! Prva mu je pomisao bila da pobegne. Potom se seti kako je udovica Douglas više nego jednom bila ljubazna prema njemu, a ovi su je ljudi možda nakanili ubiti. Voleo bi da se može odvažiti na to da je sam upozori, no znao je da se to neće usuditi – ova bi ga dvojica mogla u tome uloviti. Sve mu ovo, a i više od toga, prođe glavom u trenutku što je protekao između neznančevih reči i Crvenokoščeva odgovora koji je glasio:

»Zato što ti smeta grm. Gle.. ovako… vidiš li sada?«
»Da. Pa, izgleda mi da je zbilja neko društvo kod nje. Bolje da odustanemo.«
»Da odustanemo, a ja se baš spremam zauvek otići iz ovog kraja! Da odustanemo i da nam se možda više nikad ne pruži prilika za to! Ponovno ću ti reći, kao što sam ti već ranije rekao, nije mi stalo do njezinih para – neka budu tebi. Ali je njezin muž okrutno postupio sa mnom… mnogo puta je okrutno postupio sa mnom… a najglavnije od svega, kao mirovni sudac osudio me zbog skitnje. I to nije sve. To nije ni milioniti  deo svega! Dao me bičevati! – bičevati ispred zatvora, kao crnčugu! I celo mesto je to gledalo! Dao me BIČEVATI! Razumeš? Gadno me sredio, ali je umro. Zato ću sada ja nju srediti.«

»Oh, nećeš je valjda ubiti! Nemoj je ubiti!«

»Ubiti? Ko je spomenuo ubojstvo? Njega bih ubio da je živ, ali nju neću. Kad se hoćeš osvetiti na ženi, nećeš je ubiti – ni govora! Moraš je unakaziti. Rasporiti joj nosnice i razrezati uši kao krmači!«

»Bože, pa to je…« »Svoje mišljenje zadrži za sebe! Bolje će ti biti. Zavezaću je za krevet. Ako nasmrt iskrvari, jesam li ja za to kriv? Neću plakati ako se to i dogodi. Pajdo moj, ti ćeš mi u tome pomoći… radi mene… zato i jesi ovde… sam možda ne bih uspeo. Ako se predomisliš, ubiću te. Razumieš? A ako budem morao ubiti tebe, ubiću i nju pa tako niko nikad neće doznati ko je to učinio.«

»Pa, ako se mora, daj da to obavimo. Što brže, to bolje – mene već jeza hvata.«
»Sada? A društvo u kući? Slušaj ti – još ću u tebe i posumnjati, da znaš. Ne, pričekaćemo dok se svetla ne pogase, nigde nam se ne žuri.«

     Huck nasluti da će sada nastupiti ćutnja – nešto mnogo gore od bilo kakva, pa i najdužega razgovora o ubistvu, te suspregnu dah i oprezno zakorači unatrag. Pažljivo i čvrsto spusti stopalo na zemlju, zanjihavši se pre toga na jednoj nozi, nesigurno, tako da se gotovo prevrnuo, te naginjući se prvo na jednu, pa onda na drugu stranu. Načini još jedan korak unatrag, uz isti složeni postupak i istu opasnost, a potom još jedan, pa još jedan, a onda mu pod nogom – krcnu grančica! Zaustavi dah i osluhnu. Nikakva zvuka. Potpuna tišina. Huckovoj sreći nije bilo kraja. Vrati se sada putem kojim je i došao, prolazeći između zidova od rujevine, okrenu se pažljivo poput kakva broda, a onda brzo, no oprezno krenu dalje. Kada izbi kraj kamenoloma, oseti se sigurnim pa podbrusi pete i polete. Brzao je, brzao sve niže, dok ne stiže do Velšaninove kuće. Zalupa na vrata i začas se kroz prozor pomoli starčeva glava i glave dvojice njegovih snažnih sinova.

»Kakva je to strka? Ko lupa? Štom hoćete?«
»Puštite me brzo unutri! Sve ću van ispričat’.«
»Ma nemoj, a koji si ti?«
»Huckleberry Finn… brže, otvor’te mi!«
»Huckleberry Finn, još i to! To baš i nije ime pred kojim se vrata otvaraju, rekao bih! Ali pustite ga unutra, momci, da vidimo o kakvoj se nevolji radi.«
»Molim vas, nemojte nipošto odat’ da sam vam ovo ja reka’«, bile su prve Huckove reči kada se našao u kući. »Nemojte, molim vas… inače ću ja sigurno poginut’… al’ je udovica znala bit’ dobra prema meni, pa bi’ vam htio reć’… a i hoću vanm reć’, samo ako obećate da nikad nećete odat’ da sam van to ja javio.«

»Svetoga mi Jurja, on nam zaista ima nešto reći, inače se ne bi ovako držao!« uzviknu starac. »Na sunce s tim, momče, a niko od nas ovde nikad te neće odati.«

   Tri su se minute kasnije starac i njegovi sinovi, dobro naoružani, već bili uspeli uz breg i na prstima kročili stazicom između grmova rujevine, s oružjem u ruci. Huck ih nije dalje pratio. Sakrio se iza velikoga kamena i napeto slušao. Troma, teskobna tišina, a onda najednom prasnu hitac i začu se nečiji krik.

Huck nije čekao da dozna pojedinosti. Skoči na noge i što su ga noge nosile odbrza niz breg.

Trideseto poglavlje 

U nedelju ujutro, s prvim zracima zore, Huck se pope uz brieg i tiho pokuca na vrata staroga Velšanina. Ukućani su još spavali, no zbog noćašnjih su događaja spavali tek napola uha. Kroz prozor se začu:
»Ko je?«
Huckov plašljivi glas tiho odvrati:
»Otvor’te mi, molin vas! To san ja, Huck Finn!«
»Pred tim se imenom, momče, naša vrata otvaraju i danju i noću! Dobro nam došao!«
      Neobično su zvučale ove reči u ušima maloga skitnice, a ugodnijih nikada nije čuo. Zadnjom ga pak rečenicom, koliko se sećao, nikada niko nije dočekao. Na vratima škljocnu brava i on uđe. Ponudiše mu da sedne, a starac i dvojica njegovih visokih sinova na brzinu se odenuše.
      »E, pa, mladiću, nadam se da možeš dobro pojesti jer će doručak biti gotov čim izađe sunce, a da će biti vreo tako da će se sve pušiti, o tome ne moraš brinuti! Ja i moji momci noćas smo se nadali da ćeš se vratiti ovamo i kod nas prenoćiti.«
   »Stra’otno san se uplašio«, reče Huck, »pa san utekao. Stao san bežat’ kad su puknili oni pištolji i tri se milje nisanm zaustavljao’. Sad sam doša’ zato što, znate, ‘oću čut’ šta je bilo, a doša’ sanm pre zore jer nisan ‘tio naletit’ na one đavle, pa da su i mrtvi.«
   »E, jadni moj dečko, bome se vidi na tebi da si proveo tešku noć, ali će se ovde za tebe naći krevet čim završiš s doručkom. Ne, dečko moj, nisu mrtvi, i silno nam je krivo zbog toga. Znaš, prema tvom opisu tačno smo znali gde ih možemo zgrabiti pa smo im se prišuljali na prstima, sve dok se nismo našli na petnaest stopa od njih – na onom puteljku kroz rujevinu bilo je mračno kao u rogu – a meni ti je baš onda došlo da kihnem. Pasja sreća! Pokušao sam se suzdržati, ali od toga nikakve vajde – morao sam kihnuti i kihnuo sam! Ja sam išao prvi i držao spreman pištolj pa, kad sam počeo kihati, a oni lupeži sa staze skočili u grmlje, zavikao sam: ‘Pucajte, momci!’ i opalio onamo odakle se čulo šuštanje grmlja. Isto su napravili i moji momci, ali su gadovi klisnuli u tren oka, a mi za njima, sve kroz šumu. Bojim se da im nismo došli ni blizu. Kad su počeli bežati, ispalili su svaki po jedan hitac, ali su meci samo prozujali kraj nas i nisu nas ni okrznuli. Kad im više nismo čuli korake, odustali smo od progona, vratili se u mesto i probudili stražare. Oni su skupili četu i pošli na reku da stražare, a čim svane, šerif će skupiti ljude i pretražiti šumu. I moji momci će im se odmah pridružiti. Šteta što nemamo njihov opis – to bi nam poprilično pomoglo. Ali pretpostavljam, mladiću, da ni ti u mraku nisi vidio kako ti zlikovci izgledaju, je li?
»O, jesanm, vidio sam ih u mestu i poša’ za njima.«
»Sjajno! Opiši nam ih, dečko, opiši ih!«
»Jedan je onaj stari Španac šta ne mere ni čuti ni govoriti, a koji se ovud’ već jednom il’ dvaput mota’, a drugi neki podmukli klipan, sav odrpan…«
»To će biti dosta, mladiću, poznajemo mi njih! Naletio sam na njih u šumi iza udovičine kuće pa su samo brisnuli. Hitro na noge, momci, pa ispričajte ovo šerifu – doručkovaćete sutra!«
Velšaninovi sinovi smesta krenuše, a Huck im na izlasku iz prostorije pritrča i povika:
»Al’ molin vas, nemojte nikom reć’ da sam i’ ja cinka’! ‘Vako vas molin!«
»U redu, Huck, ako ti tako kažeš, ali tebi to što si učinio može služiti samo na čast.«
»O, ne, ne! Molin vas, nemojte!«
        Kada su mladići otišli, stari Velšanin reče:
»Njih dvojica će da ćute , a isto tako i ja. Ali zašto ne želiš da se to zna?«
     Huck nije hteo ništa dalje objašnjavati, osim što reče da o jednom od tih ljudi već i previše zna pa ni zašto na svetu ne bi hteo da taj čovjek dozna kako on o njemu zna nešto što bi ga moglo teretiti… jer će ga inače sigurno ubiti.
        Starac mu još jednom obeća da neće nikome ništa reći pa reče:
»Kako si došao na to da pođeš za tim prijanima, momče? Izgledali su ti sumnjivo?«
     Huck je ćutao smišljajući što je moguće oprezniji odgovor. Potom reče:
»Pa, vid’te, ja san vanm zločest dečko – bar tako svako kaže, a ja protivu toga nemam šta reć’ – pa kadikad ne mogu puno spavat’ zato što mislin o tom i pokušavan smislit’ kako bi se tu moglo nešto učinit’ da to promeninm. Tako van je bilo i prošlu noć. Nisan moga’ spavat’ pa sam oko ponoći izaša’ van na ulicu i malo se mota’ i levo i desno, pa kad san doša’ do one stare ruševne zgrade od cigle u kojoj je bija dućan kraj Trezvenjačke krčme, naslonio sanm se na zid da još malo razmislin. I baš van onda naiđu ova dva prijaška i proñđu kraj mene, a nešto su nos’li pod rukon pa san odma’ pomislija da su to sigurno neđere zdipili. Jedan je pušio cigaru, a drugi je od njeg zatražija vatre. Tako su stali baš ispreda me pa su in cigare bacale svetlo na lice i tako san ja vidio da je jedan od nji’ taj gluvonimi Španac – pozna’ san ga po bieloj bradi i povezu priko oka, a drugi nekakva đavolja rđa od čoeka, sav u prnjan’.«
»Kako si pri svetlu cigare uspio videeti da je u prnjama?«
Hucka ovo načas osupnu, a onda reče:
»Pa, ne znan – čini mi se ka’ da sam vidio.«
»I onda su oni pošli dalje, a ti si…«
»… poša’ za njizin. Da, to sam napravio. ‘htio sanm videt’ šta se dešava – kad su se oni uzeli tako šuljat’. Iša’ san za njima sve do mesta gde  se može prić’ priko udovič’nog plota pa san staja’ u mraku i čuo odrpanca gde moli za udovičin život, a Španca di se kune da će joj isić’ lice ka’ šta san jučer reka’ vama i vašim deč…«
»Što kažeš? Da je gluhonemi čovek sve to izgovorio?«
   Huck je i opet strahovito pogrešio! Svim se silama trudio da starcu ne pruži ni najmanji nagoveštaj o tome ko bi mogao biti onaj »Španac«, no jezik kao da je bio čvrsto odlučio da mu, što god on učinio, navuče nevolju na glavu. Pokušavao se na sve mile načine izvući iz škripca, ali je pod starčevim budnim okom samo upadao iz pogreške u pogrešku. Nakon nekog vremena Velšanin reče:

     »momče  moj, mene se nemoj bojati. Zbog mene ti neće ni za što na svetu ni vlas s glave pasti. Ne, ja ću te zaštititi, zaštitiću te. Taj tvoj Španac uopšte nije gluhonem – to ti je nehotice izletelo i ne možeš to više povući. Ti o tom Špancu nešto znaš za što bi hteo da se ne sazna. Imaj poverenja u mene – reci mi o čemu je reč, a veruj mi – neću te izdati.«
       Huck se načas zagleda u čestite starčeve oči, a onda se naže k njemu i prošapta mu u uho:
»Nije to nikakiav Španac – to je Crvenokožac Joe!«
      Velšanin umalo skoči sa stolice. Domalo reče:
»Sad mi je sve jasno. Kad si ono pričao da se prete kako će joj razrezati uši i rasporiti nosnice, mislio sam da si to sve sam iskitio jer se belci tako ne osvećuju. Ali on je Crvenokožac! To je već nešto sasvim drugo.«

     Za vreme doručka razgovor se nastavi pa starac između ostaloga ispriča kako su on i njegovi sinovi, pre nego će se prošle noći vratiti u postelju, bili uzeli svetiljku i pregledali prelaz preko ograde i sve uokolo tražeći tragove krvi. Nisu našli nikakav krvavi trag, nego pozamašan svežanj, au njemu…

»ŠTA JE BILO U NJEM’?«

    Da su te reči bile munja, ne bi Hucku mogle izleteti s probledelih usana takvom neverojatnom brzinom. Oči mu se razrogačile, a dah zastao u očekivanju odgovora. Velšanin se trže pa se i on zagleda u Hucka... na tri… pet… deset sekundi, a onda odvrati:
     »Provalnički alat. Ama što je tebi?«
Neizrecivo sretan, Huck klonu natrag u stolicu, tiho, ali duboko odahnuvši. Velšanin ga ozbiljno i radoznalo promotri pa doskora reče:
»Da, provalnički alat. Kao da ti je zbog toga silno laknulo. Ma što si se ti zbog toga toliko preplašio? Što si očekivao da ćemo naći?«
   Huck je bio na sto muka – ispitivačko je starčevo oko počivalo na njemu… bio bi dao ne znam što da se može setiti nekakva verodostojna odgovora… ništa mu nije dolazilo na um… ispitivačko je oko sve dublje pronicalo u nj… nametnu mu se besmislen odgovor… a nije bilo vremena da ga odvagne pa bubnu slabašnim glasom:
»Možda knjige za veronauk.«
      Jadni je Huck bio previše prestravljen da bi se pri tome još i nasmešio, no zato se starac glasno i veselo nasmeja, tresući se od glave do pete tako da mu je na telu svaka koščica podrhtavala, te na kraju reče kako ovakav smeh zlata vredi jer čoveku prištedi izdatak za lekara.  Onda dodade:
      »Jadna moja momčino, sav si mi bled i iscrpljen – loše izgledaš. Nikakvo čudo da si malo rastresen i smućen. Ma, doći ćeš ti k sebi. Verujem da će te odmor i san oporaviti.«
     Huck se ljutio na sebe što je bio tako blesav i pokazao tako sumnjivu uzbuđenost kad je, čim je čuo razgovor kraj prelaza preko udovičine ograde, već ionako bio odbacio pomisao da se u svežnju što su ga razbojnici doneli iz svratišta nalazi blago. On je, međutim, samo mislio da nije reč o blagu, a nije to zasigurno znao pa je spomen o pronađenom zavežljaju bio previše za njegovo samosvladavanje. No, sve u svemu, bilo mu je drago što je došlo do ove zgode jer je sada bez ikakve sumnje znao da ovaj zavežljaj nije onaj pravi zavežljaj pa mu pri duši postade lepo i lagodno. Zapravo, činilo se da sada sve ide baš onako kako i treba: blago mora da je još uvek u broju dva, onu će dvojicu još istoga dana uhvatiti i strpati u zatvor, a on i Tom noćas će se domoći zlata bez ikakvih neprilika i straha da će ih kogod pri tome zateći.

      Netom podoručkovaše, a na vratima se začu kucanje. Huck skoči i pohita da se sakrije jer mu nipošto nije bilo stalo do toga da ga neko, makar i izdaleka, dovede u vezu s noćašnjim događajima. Velšanin pusti u kuću nekoliko gospođa i gospode, među ostalima i udovicu Douglas, a primeti i skupine meštana koji su se penjali uzbrdo i dolazili da pogledaju prelaz preko udovičine ograde. Vest se, znači, već bila proširila.
    Posjetioci zatražiše od Velšanina da im ispriča sve što se protekle noći događalo. Udovica mu nije mogla dovoljno zahvaliti što joj je spasio život.
    »Nemojte to ni spominjati, gospođo. Ima još neko kome možda dugujete još veću zahvalnost nego meni i mojim momcima, ali mi je ta osoba zabranila da joj odam ime. Da te osobe nije bilo, ne bismo se mi uopšte našli kraj vaše kuće.«
      Ovo, dakako, potače tako golemu radoznalost da posetioci gotovo zapostaviše glavni događaj, no Velšanin ne htede udovoljiti znatiželji koja ih je izjedala, a kasnije zahvatila i celo mesto i odbi odati tajnu. Kada se sve ostalo saznalo, udovica reče: »Ja sam čitala u krevetu i tako zaspala pa sam prespavala svu tu gužvu. Zašto niste pokucali i probudili me?«
   »Mislili smo da to nije nužno. Bilo je jasno da se oni prijani neće vratiti, a osim toga više nisu imali ni otpirača, pa kakvog bi smisla imalo da vas probudimo i na smrt preplašimo? Moja su tri crnca sve do jutra pazila na vašu kuću. Eto, baš su se vratili.
    Stiže još posetilaca pa se sve ovo pričalo i prepričavalo još nekoliko sati.
     Za vreme školskog raspusta nije bilo nedeljne škole, ali zato svi poraniše u crkvu. O uzbudljivom se događaju preklapalo i crno i belo. Stiže i viest da se zlikovcima još nije ušlo u trag. Nakon završetka propovedi žena suca Thatchera priđe gospođi Harper koja se, zajedno sa svima ostalima, prolazom između klupa kretala prema crkvenim vratima pa joj reče:
    »Hoće li to moja Becky prespavati celi dan? I mislila sam da će biti mrtva umorna.«
»Vaša Becky?«
»Da«, uz prestravljen će pogled gospođa Thatcher, »pa zar nije kod vas prenoćila?«
»Ma, nije.«
   Gospoñđa Thatcher probledi i sruši se na klupu baš u trenutku kad je onuda prolazila tetka Polly u živahnu razgovoru s nekom prijateljicom. Tetka Polly reče:
»Dobro jutro, gospoñđo Thatcher. Dobro jutro, gospođo Harper. Mog dečka opet nigde nema. Sve mi izgleda da je prenoćio kod vas – kod jedne od vas dve. A sad ga je strah doći u crkvu. Moraću to s njim raščistiti.«
    Gospođa Thatcher slabašno odmahnu glavom i probledi jače no ranije.
»Kod nas nije bio«, reče gospođa Harper i na njoj se poče opažati uznemirenost. Na licu se tetke Polly jasno odražavala teskoba.
»Joe Harperu, jesi li jutros video mojeg Toma?«
»Nisam, gospođo.«
»Kad si ga zadnji put video?«
      Joe se pokuša setiti, ali nije mogao ništa sigurno tvrditi. Svet zastade na izlasku iz crkve. Prostruja šapat i na svakom se licu pojavi zloslutna uznemirenost. Stadoše zabrinuto ispitivati decu, kao i mlade učitelje i učiteljice. Svi rekoše da nisu primetili jesu li Tom i Becky bili na skeli prilikom povratka kući: bio je mrak, a niko nije ni pomišljao na to da proverava jesu li svi na broju. Neki mladić napokon izlanu kako se boji da su njih dvoje možda ostali u špilji! Gospođa se Thatcher onesvesti, a tetka Polly briznu u plač i stade kršiti ruke.
     Uzbuna se pronese od usta do usta, od skupine do skupine, od ulice do ulice pa su za pet minuta već zvonila sva zvona i celo mesto bilo na nogama! Događaj na Cardiff Hillu začas izgubi svaku važnost i razbojnici padoše u zaborav: ljudi osedlaše konje, ukrcaše se u čamce, pokrenuše parnu skelu pa je, još i pre no što je prošlo pola sata otkako se pročula užasna vest, dve stotine ljudi cestom i rekom hrlilo prema špilji. Celo je beskrajno poslepodne selo bilo pusto i kao izumrlo. Brojne su žene dolazile u posetu tetki Polly i gospoñđi Thatcher u želji da ih uteše. Plakale su zajedno s njima, a to je pomagalo više od reči. Celu je beskonačnu noć mesto iščekivalo vesti, no kada konačno osvanu jutro, stiže samo poruka:       »Pošaljite još sveća – i hrane.« Gospođa je Tatsher skoro izludela, a isto tako i tetka Polly. Sudac Thatcher iz špilje im je poručivao da se nadaju i da budu hrabre, no te im poruke ne donesoše mnogo utehe.
    Stari se Velšanin vrati kući u svitanje, uliepljen lojem od sveća i umrljan ilovačom te gotovo posve iznuren. Hucka zateče kako još uvek leži u postelji koju mu je bio pripremio, i to u grozničavu bunilu. Svi su lekari bili otišli u špilju, pa se stoga udovica Douglas prihvati brige o bolesniku. Udovica reče da će ga negovati kako najbolje bude znala i umela jer je on, bio dobar, zao ili nešto treće, ipak Božje stvorenje, a što god je Božje, ne sme se zapustiti. Velšanin pak reče da u Hucku ima i dobrih osobina, a udovica će na to
    »Pouzdano je tako. To je beleg Božji. On ga uvek utisne na nas. Uvek. Bar donekle njime obeleži svako stvorenje koje izađe iz ruku njegovih.«
    Rano prepodne stadoše u selo pristizati raštrkane skupine iscrpljenih ljudi, no najizdržljiviji meštani nastaviše s potragom. Jedine vesti do kojih se moglo doći glasile su da su pretraženi i najudaljeniji delovi pećine u koje još nikad niko nije zašao, da će se temeljito pregledati svaki zakutak i svaka pukotina te da, kamo god neko odlutao spletom prolaza, svakako će videti titranje i treperenje svetala u daljini, a odek povika i hitaca iz pištolja potmulo odzvanja kroz mračne hodnike. Na jednom mestu, daleko od dela kamo obično zalaze posetioci, nađoše na steni imena BECKY & TOM, ispisana čađavim plamenom sveće, a u blizini lojem umrljan komadić vrpce. Gospođa Thatcher prepoznade vrpcu i rasplaka se nad njom. Reče da će joj ta vrpca ostati kao poslednja uspomena na njezinu devojčicu i da joj nijedan drugi spomen ne bi mogao biti toliko dragocen jer se ova vrpca poslednja oprostila od njezina živog tela pre no što ga je odnela strašna smrt.

     Govorilo se da bi u pećini tu i tamo zasjalo neko daleko svetlašce pa bi se tada razlegli oduševljeni poklici i gomila bi ljudi uz glasan bat koraka žurno potrčala niz prolaz, a onda bi redovito usledilo gorko razočaranje: bila bi to samo sveća nekoga od tragača. Tri su se užasna dana i noći sati beskonačno vukli, a selo zapalo u beznadnu čamu. Niko nije imao volje ni za što. Baš se tada slučajno otkri da vlasnik Trezvenjačke krčme toči žestoka pića, no to jedva da i uzbudi opštinstvo, ma koliko činjenica sama po sebi izazivala zaprepaštenost. Došavši na čas k sviesti, Huck slabašnim glasom svrnu razgovor na krčmu te na kraju zapita – nejasno strahujući od najgorega – jesu li, otkako se on razbolio, u Trezvenjačkoj krčmi išta pronašli.
»Jesu«, reče udovica.
Divlja pogleda, Huck se uspravi u postelji:
»Šta? Šta su pronašli?«
»Viski! I krčma je sad zatvorena. Lezi, dete, kako si me prestrašio!
»Recite mi samo jedno – samo jedno, molim vas! Je li ga pronašao Tom Sawyer?«
     Udovicu obliše suze. »Pst, pst! Pst, maleni! Već sam ti rekla da ne smeš govoriti. Teško si, teško bolestan!«
      Znači, pronašli su samo viski. Da je u pitanju bilo zlato, već bi bilo buke i strke. Blago je, dakle, zauvek nestalo – zauvek! No, zbog čega udovica plače? Čudno da je kadra za to.
       Ove su se misli Hucku mutno motale po glavi i tako ga izmučile da je od iscrpljenosti zaspao. Udovica reče u sebi:
»Zaspao je, siroče moje malo. Je li ga Tom Sawyer našao! Dao Bog da neko nađe Toma Sawyera! Ah, malo ih je ostalo u kojima još ima dovoljno nade ili snage da nastave s potragom.!«

Trideset i prvo poglavlje  

     Vratimo se sada k Tomu i Becky i onome što se s njima dvoma zbivalo na izletu. S ostalim su društvom tumarali kroz mrkle prolaze obilazeći poznate lepote McDougalove špilje – lepote koje su se dičile ponešto preterano zvučnim imenima, kao što su »Salon«, »Katedrala«, »Aladinov dvorac« i tako redom. Doskora započe vesela igra skrivača pa se Tom i Becky gorljivo uključiše u nju, a onda ih od trčanja uhvati lagani umor pa odvrludaše krivudavim hodnikom, visoko podižući sveće i iščitavajući pravu zamršenu paukovu mrežu imena, datuma, poštanskih adresa i izreka kojima su kamene stene (s pomoću plamena sveće) bile oslikane kao kakvim freskama. Neprestano idući napred u međusobnom razgovoru, jedva su i primećivali da su dospeli do dela pećine gde po stenama nije bilo nikakvih natpisa. Čađavim plamenom sveće ispisaše svoja imena ispod jedne kamene izbočine pa krenuše dalje. Doskora stigoše do mesta gde je slab mlaz vode, kapajući preko nekog izbojka i noseći sa sobom vapnenački talog, u sporom protoku večnosti od svetlucava i neuništiva kamena stvorio pravi pravcati slap od nabora i čipke. Tom je bio dovoljno malen da se zavuče ispod njega pa ga osvetli da Becky može uživati u tom prizoru. Usput otkri da slap poput zavese zakriva strmo prirodno stepenište stisnuto između dve uske stene pa ga najednom obuze silna želja da postane istraživač. Becky se odazva njegovu pozivu pa svećom zajedno načiniše oznaku koja će im kasnije poslužiti kao putokaz i dadoše se na istraživanje. Skretali su i levo i desno, spustili se sve do tajanstvenih dubina špilje, onde načinili još jednu oznaku pa otkrivudali dalje u potrazi za novinama o kojima će pričati svetu na površini zemlje. Na jednom mestu nađoše prostranu dvoranu s čijega je stropa visilo mnoštvo blistavih stalaktita dugačkih i debelih poput čovečije noge. Obiđoše celu dvoranu, čudeći se i diveći, pa uskoro odande izađoše kroz jedan od brojnih prolaza što su vodili u nju i iz nje. Taj ih put domalo dovede do čarobnog vrela čije je korito bilo obloženo sjajnim kristalnim injem, a nalazilo se usred dvorane čiji su zidovi počivali na svoj sili čudesnih stupova nastalih spajanjem stalaktita i stalagmita, što je pak bio plod neprestanoga kapanja vode tokom brojnih stoleća. O svod se u velikim grozdovima bili obesili šišmiši, na hiljade njih u jednoj takvoj gomili: svetlost uznemiri te stvorove pa se na stotine njih u jatima obruši prema njima dvoma, cičeći i besno se zalećući u sveće. Tom im je poznavao ćud i znao kakva opasnost preti od ovakva njihova ponašanja. Zgrabi Becky za ruku i hitro je povuče u prvu galeriju na koju se nameriše: i ni trenutka prerano jer jedan šišmiš krilom ugasi Beckynu sveću baš u času kada je zakoračila da izađe iz dvorane. Šišmiši su ih još dosta daleko progonili, no mali bi begunci uvek zamakli u svaki novi prolaz koji bi se pojavio pred njima te se na kraju otarasiše tih opasnih stvorova. Malo zatim Tom otkri podzemno jezero koje se u svoj svojoj veličini mutno protezalo u daljinu, sve do mesta gde su mu se obrisi gubili u sjenkama. Požele mu istražiti obale, no zaključi da će biti najbolje najpre sesti i malo otpočinuti. I tada duboka tišina ovoga mesta prvi put spusti vlažnu i lepljivu ruku na njihovu dušu. Becky reče:
     »Gle, nisam dosad na to ni mislila, ali mi se čini da već dugo nisam nikoga čula.«
»Nemoj zaboraviti, Becky, da smo mi ovde duboko ispod njih, a ne znam ni sam koliko smo daleko od njih otišli prema severu, jugu, istoku ili već nekamo. Ne možemo ih ovde čuti.«
Becky se zabrinu.
»Ko zna, Tome, koliko smo već dugo ovde dolje. Bolje da se vratimo.«
»Da, i meni tako izgleda. Možda će tako biti bolje.«
»Tome, znaš li ti kuda moramo krenuti? Meni je sve to tako spetljano i zbrkano.«
»Izgleda mi da ću naći put, ali tamo ima šišmiša. Ako nam ugase obe sveće, biće nam gadno. Daj da krenemo nekim drugim putem tako da ne moramo proći kraj njih.«
»Dobro, samo se nadam da se nećemo izgubiti. To bi bilo grozno!« – i devojčica protrnu na tu užasnu pomisao.
       Krenuše jednom galerijom i dugo su ćutke njome hodali, zagledajući u svaki novi otvor da vide ima li onde čega što bi im se učinilo poznatim, ali im je sve bilo strano. Svaki put kada bi se Tom dao u istraživanje, Becky bi mu promotrila lice tražeći na njemu znak ohrabrenja, a on bi raspoloženo rekao:
   »Ma, sve je u redu. Ovo nije pravi prolaz, ali ćemo ga svaki čas naći!«
      No, nakon svakoga je razočaranja i sam sve više gubio nadu pa uskoro stade nasumce zaokretati u kojekakve prolaze koji su vodili raznoraznim smerovima, u očajničkoj nadi da će pronaći traženi put. Još je uvek govorio da je sve »u redu«, ali mu je na srce bila nalegla takva strava da su mu reči bile izgubile uverljiv prizvuk i zvučale su kao da kaže: »Sve je izgubljeno!« Becky se u teskobnu strahu pripila uz njega i uzalud pokušavala zadržati suze koje su same navirale. Na kraju reče:
»O, Tome, nema veze za šišmiše: daj da se vratimo onim putem! Čini mi se da ovako stalno samo sve više i više lutamo.«
Tom zastade.
»Slušaj«, reče.
      Grobna tišina: tako duboka tišina da je taj muk narušavalo čak i njihovo disanje. Tom viknu. Povik odjeknu kroz prazne prolaze pa zamrije u daljini kao slabašan zvuk, posve nalik na mreškanje podrugljiva smeha.
       »Oh, Tome, nemoj više, zbilja je jezivo«, reče Becky.
        »Jezivo je, ali ću to ipak opet napraviti, Becky: znaš, možda će nas tako neko čuti«, pa ponovno viknu.
      Ono »možda« izazivalo je još ledeniji užas od sablasnoga smeha jer je bilo priznanje o tome da su im nade sve slabije. Deca su mirno stajala i osluškivala, no sve je bilo uzaludno. Tom se smesta okrenu i hitrim koracima krenu natrag putem kojim su došli. No, nije prošlo mnogo vremena, a neka neodlučnost u njegovu ponašanju ukaza Becky na još jednu strašnu činjenicu – nije se više znao vratiti!
»O, Tome, pa ti nisi ostavljao nikakve oznake!«
»Becky, glupo sam postupio! Baš glupo! Nisam ni pomislio da ćemo se vraćati istim putem! Ne, ne znam kako ćemo natrag. Sve mi se pomešalo.«
»Tome, Tome, izgubili smo se! Izgubili! Nikad se nećemo izvući s ovog groznog mesta! Oh, zašto smo se odvajali od ostalih!«
    Becky klonu na tlo i briznu u tako grčevit plač da se Tom prestravi pomislivši da bi ona mogla i umreti ili izgubiti razum. Spusti se uz nju na tlo i ovi ruke oko nje, a ona skloni lice na njegove grudi, privi se k njemu, pa sav strah i bespomoćno kajanje provališe iz nje, a daleka jeka pretvori joj reči u podrugljiv smeh. Tom ju je molio da opet u sebi nađe nade, no ona reče da ne može. Onda on stade grditi i okrivljavati sebe zbog toga što je nju doveo u ovako strašan položaj, a to urodi boljim plodom. Becky reče da će se pokušati ponovno ponadati, da će se pridići i poći za njim kamo god je povede, samo neka više tako ne govori. Njega ne treba ništa više kriviti za ovo nego nju, reče.
       I tako opet krenuše – bez cilja, potpuno nasumce: sve što su mogli, bilo je da se kreću napred, stalno napred. Načas se javi i tračak nade – i to bez ikakva razloga koji bi iza nje stajao, već naprosto zato što je nadi u naravi da uvek iznova oživljava, sve dok joj čovečija dob i pomirenost s porazima ne oduzmu sav polet.
     Malo kasnije Tom uze Beckynu sveću i ugasi je. Ova je štedljivost toliko govorila! Reči nije ni trebalo. Becky shvati i nada joj ponovno zgasnu. Znala je da je Tomova sveća tek načeta i da ima još tri-četiri komadićka u džepu – a ipak se moralo štedeti. Tada i umor poče postavljati svoje zahteve: deca se pokušaše ne obazirati na to jer im je bilo užasno i pomisliti da sjednu dok vreme postaje sve dragocenije. Kretati se u nekom smeru, u bilo kojem smeru, značilo je barem ići napred i moglo je uroditi plodom, a sesti je bilo isto što i prizivati smrt i skratiti njezin progon.
      Napokon krhke nožice nisu mogle dalje nositi Becky i ona sede. I Tom počinu kraj nje pa stadoše razgovarati o svojem domu, o prijateljima koje su tamo ostavili, o udobnoj postelji te, kao najvažnije od svega, o svetlosti! Becky se rasplaka, a Tom pokuša smisliti kako bi je utešio, no sva su se hrabrenja već bila izlizala od upotrebe i zvučala su kao gorka šala. Umor je devojčicu bio toliko obvladao da je san i neprimetno shrva, a Tom je nebesima zahvaljivao za to. Sedeo je gledajući u njezino ispijeno lice i promatrajući kako se u blaženstvu sna na nj vraćaju mekoća i prirodnost, a domalo ga obasja i smešak te se na njemu zadrža. Nešto mira i okrepe uli se s toga smirenog lica i u Tomovu dušu, a misli mu odlutaše prema prošlim vremenima i sanjarskim uspomenama. Baš kad je tako utonuo u misli, Becky se probudi s bezbrižnim smehom, ali joj se on najednom sledi na usnama i prijeđe u jauk.
»Oh, zašto sam spavala? Da se bar nikad, nikad nisam probudila! Ne! Ne, ne mislim to ozbiljno, Tome! Nemoj me tako gledati! Neću to više govoriti.«
»Becky, drago mi je da si malo odspavala. Sada si se odmorila pa ćemo naći i izlaz odavde.«
»Pokušaćemo, Tome, ali sam u snu videla tako divan kraj. Sve mi se čini da ćemo onamo dospeti.«
»Možda i nećemo, možda i nećemo. Razvedri se, Becky, pa da pokušamo.«
         Ustadoše i odlutaše dalje, s rukom u ruci i bez ikakve nade. Pokušaše proceniti koliko su već dugo u špilji, no znali su samo da se njima to vreme pričinja kao dani i nedelje, premda im je bilo jasno da ne može tako biti jer im ni sveće još nisu dogorele. Dugo vremena nakon toga – teško bi im bilo reći koliko, Tom reče kako moraju tiše koračati i osluškivati neće li začuti kapanje vode – moraju naći neki vrutak. Ubrzo ga i nađoše pa Tom reče kako je vreme da se opet odmore. Oboje su bili nasmrt umorni, ali Becky ipak reče da misli kako bi mogla još malo hodati. Iznenadi se kada Tom ne pristade na to i nije ga mogla razumeti. Sedoše i Tom grudicom ilovače prilepi sveću na stenu ispred njih. Doskora ih skoliše misli pa neko vreme ni reči ne progovoriše. Onda Becky prekide tišinu:
»Tome, tako sam gladna!«
Tom izvadi nešto iz džepa.
»Sećaš se što je ovo?« reče.
Becky se umalo nasmeši.
»Naš svadbeni kolač, Tome.«
»Da… Šteta što nije velik kao kuća, jer je to sve što imamo.«
»Sačuvala sam ga za nas, Tome, kao uspomenu s izleta, onako kao što odrasli rade sa svadbenim kolačem, ali će nam to sad biti…«
     Becky se prekide usred rečenice. Tom podeli kolač na dva dela pa Becky u slast pojede svoj komad, dok je Tom od svoje polovice tek malo odgrizao. U izobilju je bilo hladne vode da njome zaliju gozbu. Malo potom Becky predloži da pođu dalje. Tom je časak ćutao, a onda reče.:
»Becky, hoćeš li moći podneti da ti nešto kažem?«
Becky probledje u licu, no reče kako misli da hoće.
»E, pa, Becky, moramo ostati ovde gde imamo vode za piće. Ovo nam je zadnji komadić sveće!«
Becky dade maha suzama i jadikovkama. Tom je na sve mile načine pokuša utešiti, no s malo uspeha. Na kraju Becky reče:
»Tome!«
»Reci, Becky!«
»Primetiće da nas nema pa će poći u potragu za nama!«
»Jasno da hoće! Sigurno će nas tražiti!«
»Tome, možda su već i krenuli u potragu za nama.«
»Pa, rekao bih da jesu. Nadam se da je tako.«
»Tome, što misliš kad bi mogli primetiti da nas nema?«
»Kad stignu do skele, pretpostavljam.«
»Tome, onda će možda već biti mrak – misliš da će opaziti da nismo među njima?«
»Ne znam. U svakom slučaju, tvoja će majka primetiti da te nema čim se svi vrate kući.«
          Na prestravljen izraz Beckyna lica Tom se pribra i uvide svu svoju nesmotrenost. Becky se te noći uopšte nije trebala vratiti kući! Oboje dece učute i zamisli se. Začas nova provala Beckyna očaja pokaza Tomu da je ono što je njemu bilo na umu, i njoj palo na pamet – da može proći polovica nedjeljnoga prepodneva pre no što gospođa Thatcher otkrije da Becky nije kod gospođe Harper.
       Pogleda prikovana uz ostatak sveće, promatralo je dvoje dece kako se on polako i nemilosrdno topi, videlo kako na kraju od njega ostaje tek pola palca dugačak stenj, videlo kako slabašan plamičak liže uvis i trne, kako se iz stena izvija tanak pramen dima, časkom leluja na njegovu vrhu, a potom – svojim ih užasom obvi potpuna tama!
    Koliko je vremena proteklo do časa kada je Becky polako došla k sebi i shvatila da plače u Tomovu naručju, nijedno od njih dvoje ne bi znalo reći. Znali su samo to da su se, kako izgleda, nakon silno duga vremena, trgnuli iz obamrlosti mrtvačkog sna i opet se našli usred istih jada. Tom je rekao da je verovatno već nedelja ili možda čak i ponedeljak. Pokušavao je navesti Becky na razgovor, no nju je čemer bio prejako shrvao i bila je izgubila svaku nadu. Reče joj i kako mora da je njihov nestanak već odavno primećen i da je potraga nesumnjivo već započela. On će stoga vikati pa će možda neko i doći. Pokuša, no daleki su odeci u tami tako jezivo odzvanjali da se više toga nije prihvatao.
     Promicali su sati i glad ponovno stade moriti dvoje zatočenika. Bio im je ostao još jedan dio Tomove polovice kolača: podeliše ga i pojedoše, no od toga im se učini da su još i gladniji nego pre. Taj im je bedni zalogajčić samo probudio glad. Najednom Tom reče:
»Pst! Čuješ?«
       Oboje zadržaše dah i osluhnuše. Začuše zvuk nalik na silno slabašno, daleko dozivanje. Tom se odazva pa, uhvativši Becky za ruku, tapkajući krenu galerijom u tom smeru. Domalo opet osluhnu, a zvuk se opet začu, i to kao iz nešto veće blizine. »To su oni«, reče Tom. »Dolaze ovamo! Požuri, Becky – spašeni smo!«
Radost je dvoje zatočenika bila gotovo neizdrživa. Napredovanje im je, međutim, bilo sporo jer je posvuda bilo jama pa su se toga morali čuvati. Ubrzo stigoše do jedne od njih i moradoše zastati. Mogla je biti duboka tri stope, a moglo ih je biti i stotinu – kako bilo da bilo, preko nje nisu mogli. Tom leže potrbuške na zemlju i segnu rukom što je dublje mogao. Nema dna. Moraju ostati ovde i sačekati dolazak potrage. Osluhnuše: udaljeni su se povici očito još i udaljavali! Za časak-dva potpuno utihnuše. Srce im zastade od očaja! Tom je dozivao iz puna grla, sve dok nije promukao, no od toga nije bilo koristi. Obrati se Becky s nadom u glasu, no u teskobnu im isčekivanju proteče cela večnost, a da do njih više ne dopre nikakav zvuk.
       Deca ponovno otapkaše natrag do vrutka. Vreme se tegobno vuklo: opet zaspaše pa se probudiše izgladnjeli i očajni. Tom je verovao kako sada mora da je već utorak. I tada mu nešto pade na um. U blizini je bilo nekoliko pobočnih odvojaka. Bolje bi bilo istražiti koji od njih nego skrštenih ruku podnositi teret teških sati. Izvadi iz džepa uzicu za puštanje zmaja, priveza je za neki izbojak, pa on i Becky krenuše: Tom napred, odmatajući uzicu i pipajući ispred sebe. Nakon dvadeset koraka galerija je završavala »skokom«. Tom kleknu i stade pipati ispod ruba, a onda segnu rukama iza ugla što je dalje mogao: napregnu se i istegnu još malo više udesno i u tom se trenutku, ni na dvadeset jardi od njih, iza neke stene pojaviše ljudska ruka i u njoj sveća! Tomu se iz grla izvi slavodobitan uzvik, no u istom se času za rukom pojavi i telo kojemu je ona pripadala – telo Crvenokošca Joea! Tom se ukoči: ni maknuti se nije mogao. U sledećem trenu stade zahvaljivati nebesima videvši da je »Španac« podbrusio pete i iščeznuo mu iz vida. Tom se začudi što mu Joe nije prepoznao glas i vratio se da ga ubije zbog onoga svedočenja na sudu. No, mora da mu je odjek bio izobličio glas. Bez sumnje je to u pitanju, zaključi. Od straha mu je na telu bio smalaksao svaki mišić. Reče sam sebi da će ostati kraj vrutka, samo ako smogne dovoljno snage da se onamo vrati, pa ga više nikakvo iskušenje neće navesti na to da se izloži opasnosti i opet naiđe na Crvenokošca Joea. Potrudio se da od Becky sakrije što je video. Reče joj da je viknuo samo onako »na sreću«.
      No, na duži rok glad i nevolja nadvladaše strah. Nakon ponovnoga dugočasna čekanja kraj vrela i ponovnoga dugačka sna deca se drugačije osećahu. Probudiše se mučena divljom glađu. Tom je bio uveren kako mora da je već sreda ili četvrtak ili čak i petak odnosno subota pa da se od potrage već i odustalo. Smisli da bi mogao pretražiti neki drugi odvojak. Osećao se spremnim čak i na to da se suoči s Crvenokošcem Joeom i svim drugim užasima, ali je Becky bila silno slaba. Bila je utonula u neku tupu bezvoljnost pa je nije mogao ni na noge podići. Izjavila je da će čekati tu gde jest i da će umreti, a to i tako više nije daleko. Reče Tomu da, ako tako hoće, samo krene u istraživanje uz pomoć zmajeve uzice, ali ga usrdno zamoli da se povremeno vraća do nje i javi joj se te zatraži da joj obeća kako će, kada dođe strašni trenutak, biti uz nju i držati je za ruku do samoga kraja.
       Tom je poljubi, a u grlu ga nešto stegnu: ponašao se kao da je uveren u to kako će ili naići na potragu ili naći izlaz iz špilje. Potom uze zmajevu uzicu u ruku i pipajući odbaulja četveronoške niz jedan od odvojaka, iznuren glađu i bolestan od slutnje o kobi što ih je čekala.

                                                 

Нема коментара:

Постави коментар