8. 1. 2020.

Lukijan iz Samozate, Kako je završio Peregrin



          Lukijan iz Samozate (125.-180.) bio je sirijski retoričar i satiričar koji je pisao na grčkom jeziku. U dijalozima, pripovetkama i pismima satirički, parodijski i ironijski je kritikovao nedostatke svoga doba: religijsku zabludu, beznačajnost filozofa i književnika, taštinu retoričara i lakovernost publike.
Lukijanovo satirično pismo, Kako je završio Peregrin, nastalo je povodom šokantnog samoubistva Peregrina,uglednog kiničkog filosofa,poznatijeg pod kasnijim nadimkom Protej.


LUKIJAN ŽELI SVAKO DOBRO KRONIJU.1


1 Nesrećnik Peregrin, ili – kako je sam sebe voleo da zove – Protej, prošao je baš kao Homerov Protej:2 pošto je zarad slave postao sve i svašta i promenio nebrojene uloge, na kraju se našao u ognju – do te je mere bio opsednut žudnjom za slavom. I tako ti je, evo, on vajni sebe pretvorio u pepeo, idući za primerom Empedokla.3 No dok je onaj pokušao da se nekako neopaženo baci u krater vulkana, ovaj – ličnost od renomea – čuvao je lomaču ogromnih razmera za najposećeniju od helenskih svetkovina da, pošto ju je naložio, uskoči u nju pred tolikim svedocima. Povrh svega, i neke je govore održao Helenima na nekoliko dana pred svoj sumanuti podvig.


2 Čini mi se da te vidim kako umireš od smejanja starčevoj ludoriji, štaviše čujem te kako vičeš ono što priliči da vičeš: »O, izopačenosti! O, nadmenosti! O, ...« – sve ostalo što imamo običaj da govorimo o takvim stvarima. No ti se nalaziš na odstojanju i u više nego pouzdanom zaklonu, a ja sam to izustio kraj same vatre, pre toga još i usred ogromne mase slušalaca, pri čemu su neki, koji su se divili starčevom bezumlju, bili ozlojeđeni na moje reči, dok beše i nekih koji su mu se i nezavisno od mene smejali. Tek, ja ti umalo nisam bio rastrgnut od strane kinika kao ono Akteon od pasa ili kao njegov rođak Pentej od Menada.4


3 Dramaturgija spektakla bila je u svemu ovakva. Znaš već kakav je bio majstor i kolike je predstave čitavoga života priređivao, prevazilazeći Sofokla i Eshila. Čim sam, dakle, došao u Elidu, a dok sam se uspinjao kroz vežbalište, do ušiju mi stade dopirati jak i hrapav glas nekoga kinika koji je izvikivao one uobičajene, trivijalne pozive na vrlinu i obasipao grdnjama sve bez razlike. A onda, povika prestade kad u usta uze Proteja. Pokušaću da ti, koliko je moguće, doslovce prenesem ono što je govorio. Tebi će to, dakako, zvučati poznato – ta toliko si puta bio u blizini kinika kada bi se oglašavali svojom drekom.


4 »Zar se«, reče taj, »neko usuđuje da Proteja nazove slavoljubivim – o Zemljo, o Sunce, o reke, o more, o Herakle, otaca naših zaštitniče – Proteja, koji je u Siriji bio utamničen, koji je otadžbini ostavio pet hiljada talanata, koji je iz grada Rima proteran, koji je znamenitiji od Helija,5 koji je u stanju da izađe na megdan sa Olimpijskim Zevsom lično! I neki – zato što je rešio da svoj život okonča u ognju – to žudnjom za taštom slavom proglašavaju?! A nije li to isto učinio i Herakle? Nisu li isto tako završili od groma Asklepije i Dionis?6 Nije li, naposletku, Empedokle našao kraj u krateru vulkana?«

5 Dok Teagen7 – tako se, naime, zvaše ovaj drekavac – tako govoraše, ja upitah jednoga od onih što tu stajahu:
»O kakvoj je to vatri reč? I kakve veze imaju Herakle i Empedokle s Protejem?«
A taj će:
»Za koji dan Protej će se spaliti u Olimpiji.« »Kako«, rekoh, »i zašto?«
On pokuša da priča, no kinik je tako vikao da je bilo nemoguće išta drugo čuti. Tako sam ga tada slušao kako prosipa preostale svoje bisere i iznalazi nekakve čudesne hiperbole na račun Proteja – nije smatrao dostojnim poređenja sa njim onoga Sinopljanina8 ili njegova učitelja Antistena,9 nego ništa manje do Sokrata,10 pa i više od toga – Zevsa je pozivao da se nadmeće sa njim. A onda je, ipak, presudio da su mu otprilike ravni, pa je svoju besedu ovako priveo kraju:


6 »Dva je veličanstvena dela svet video: Olimpijskog Zevsa11 i Proteja. Tvorci i sazdatelji su jednome Fidija, drugome priroda. Sada će pak on, ta krasota, otići od ljudi k bogovima, nošen krilima vatre, a nas će ostaviti kao siročad!«
Tako on, kupajući se u znoju, završi svoju besedu pa udari u plač, krajnje komično, i stade da čupa kosu, sve pazeći da je ne istrgne do kraja. Najzad ga kinici, dok je jecao, između sebe odvedoše, pri čemu su ga neki od njih tešili.


7 Istog trenutka skoči drugi na njegovo mesto, ne dopustivši gomili da se raziđe, nego na prethodno prinete žrtve paljenice navali da sipa levanice. Zatim se najpre bezgranično mnogo smejao, i beše očito da to radi neusiljeno, a onda poče ovako nekako:
»Pošto je onaj gad Teagen svoje krajnje bljutave reči završio Heraklitovim suzama, ja ću, naprotiv, početi od Demokritovoga smeha.«12 I opet stade da se neobuzdano smeje, tako da i mnoge od nas povuče da isto to činimo.

8 A onda, najednom preokrenuvši raspoloženje, reče:
»Treba li, ljudi, nešto drugo činiti kad slušamo tako smešne reči, štaviše – kad gledamo starce koji zarad i najmanjeg, a ogavnog priznanja samo što ne dube na glavi pred svetom? No da znate šta je ta »krasota« što će se spaliti, počujte mene koji sam od početka uočio njegovo ponašanje i obratio pažnju na njegovo življenje; za neke pojedinosti sam se raspitivao kod njegovih zemljaka, kao i kod onih koji su ga silom prilika dobro upoznali.

9 Dakle, ovo remek-delo prirode, ovaj Poliklitov kanon,13 tek što je stasao u muškarca, beše uhvaćen u Armeniji kako bludniči te je na mrtvo isprebijan i jedva je pobegao pošto se sa krova dočekao na noge rotkvom zatisnute stražnjice.13a Zatim je napastvovao nekog zgodnog dečkića, te se sa tri hiljadarke iskupio kod dečakovih roditelja (jer behu siromašni) da ga ne bi izručili upravniku Azije.

10 Ove i ovakve stvari mislim da preskočim; ta još nije bila uobličena glina, još uvek nije bilo dovršeno stvaranje naše »krasote«. Ali na kakav se način poneo prema ocu – i te kako vredi da se čuje; to je, uostalom, vama svima poznato: čuli ste kako je starca zadavio, ne podnevši što je ovaj prešao šezdeset godina. A onda, kada je pukao glas o ovome nedelu, on je, osudivši samog sebe na izgnanstvo, krenuo u svet, potucajući se bez prestanka od mesta do mesta.

11 Tada se i uputio u čudnovati nauk hrišćana, ubacivši se među njihove sveštenike i pismene ljude,14 u Palestini ili tu negde. I šta onda? Za tili čas je od njih napravio decu, dok je funkcije proroka, vrhovnog žreca15 i organizatora njihovih skupova – sve to zajedno – on sam preuzeo. I neke od njihovih knjiga je tumačio i razjašnjavao, a mnoge je i sam sastavio. Oni su pak gledali u njega kao u boga, koristili ga kao zakonodavca i odredili ga za svog reprezenta – iza onog, doduše, koga su i dalje poštovali, čoveka koji je u Palestini nabijen na kolac16 zato što je ovaj novi kult uveo u svet.

12 A onda Proteja zbog ovoga uhapsiše i on dopade tamnice.17 Ovo mu je, međutim, pribavilo ne mali ugled za budući život, upravo – došlo mu kao poručeno za reklamu i taštu slavu kojima je težio. Kada je, dakle, bio zatvoren, hrišćani, videći u tome nesreću, činjahu sve u nastojanju da ga nekako izbave. No pošto se ispostavilo da je to nemoguće, ukazivali su mu svaku drugu pažnju, ali ne tek radi reda, nego sa žarom sveg srca. Od ranog jutra mogle su se videti
starice-udovice i dečica-siročići18 kako čuče pred zatvorom, dok su ljudi iz njihovog vrha čak i spavali unutra uz njega, pošto bi podmitili zatvorske stražare. Sem toga, naveliko su mu u ćeliju donošene svakojake đakonije,19 recitovani su njihovi svešteni tekstovi, a »velečasni Peregrin« (do tada još nije menjao ime) nazivan je »novi Sokrat«.20

13 I to nije sve: čak iz gradova Azije dolažahu pojedinci, poslani od tamošnjih hrišćana o trošku zajednice, da ovome heroju uruče pomoć, izraze podršku i pruže reči utehe. Tako oni ispoljavaju neku neshvatljivu preduzimljivost kad god se dogodi kakav slučaj od ovakvog javnog značaja; jednostavno, daju sve od sebe.21 I ovoga puta, u Peregrinovom slučaju, mnogo su novaca, sa razloga njegovoga tamnovanja, izdvajali, te se tako na to ime slegla poprilična suma.22
Jer, ovi jadnici su ubeđeni da će postati besmrtni i večno živeti, te radi toga preziru smrt,23 a mnogi su joj se i dobrovoljno predali. Najzad, i prvi njihov zakonodavac ubedio ih je da su svi oni među sobom braća24 čim su jednom, preobrativši se, s jedne strane, odbacili helenske bogove, a s druge, poštuju njega, tog sofistu25 koji je zaglavio na kocu, i žive po njegovim zakonima. Otuda sve preziru u jednakoj meri i smatraju za opšte dobro,26 prihvativši to bez ikakve uverljive potvrde. Tako, kad koji varalica i prepredenjak, vešt da iz datih prilika izvuče za sebe korist, dospe među njih, preko noći postaje basnoslovno bogat, nametnuvši se ovim naivčinama.27

14 Uglavnom, Peregrina je na slobodu pustio tadašnji upravnik Sirije, čovek blagonaklon prema filosofiji.28 Svestan Peregrinove beskrupuloznosti i očigledne mogućnosti da umre da bi tako za sobom ostavio slavu, oslobodio ga je i ne držeći ga vrednim kažnjavanja. A ovaj, vrativši se kući, zatekao je još uvek usijanu atmosferu zbog ubistva svoga oca i ustanovio da je mnogo onih koji su za podizanje optužbe protiv njega. No za vreme odsustva najveći deo nasledstva mu je razvučen; jedino su mu ostale njive u vrednosti od oko petnaest talanata. Naime, sve bogatstvo koje je iza starca ostalo imalo je vrednost od otprilike trideset talanata, a ne, kako je Teagen – što je za svaki podsmeh – rekao, pet hiljada. Jer, tolike pare ne bi mogle da se izvuku ni da se proda ceo grad Parij,29 skupa sa pet područnih mesta, računajući tu ljude, stoku i ostala pripadajuća dobra.

15 No optužba i osuda nisu prestajale da budu u samoj žiži javnog mnenja i beše vrlo verovatno da ne bi dugo čekao, a neko bi se podigao protiv njega, pogotovu što je sam narod bio ogorčen od žalosti za dobrim starcem (kako su ga poznanici zvali), tako bezbožno lišenim života. Ali, obratite pažnju šta je ovaj genijalac iznašao za utuk svemu tome i na koji se način izvukao iz opasnosti.
       Došavši pred skupštinu građana Parija – a beše već pustio kosu, na njemu prljava kabanica, preko ramena mu visi torba, u ruci drži motku i, uopšte, sav kostimiran kao za nastup u nekom tragičnom komadu – tako se, dakle, pojavi pred njima, pa reče da se odriče sveg bogatstva koje mu je blaženopočivši otac ostavio u korist grada. Kad to ču narod – siromasi kojima usta zjape da im država nešto udeli –odmah svi u glas povikaše kako je on jedini pravi filosof, jedini pravi rodoljub, jedini pravi naslednik Diogena i Krateta. I tako su neprijatelji ućutkani, a ako bi ko pokušao i da spomene ubistvo, odmah bi bio kamenovan.

16 Iza toga krenuo je po drugi put da skita, imajući dovoljnu materijalnu potporu u hrišćanima, jer ga držahu kao malo vode na dlanu, te je imao svega u izobilju. I tako je neko vreme plandovao. A onda, ogrešivši se i o njih – viđen je, naime, kako jede nešto što im, mislim, nije dozvoljeno30 – pa upavši u škripac – pošto ga oni više nisu primali u svoje redove – stade u sebi da razmišlja kako bi trebalo
da putem poništenja traži od grada natrag svoje nasledstvo. I uputi pismenu molbu ubeđen da će – s obzirom da se obratio caru – slučaj biti rešen u njegovu korist. Kako je pak grad na to odgovorio slanjem poslanika sa suprotnim zahtevom, to on ništa nije uspeo, nego mu je bilo naloženo da ostane pri onome što je već jednom odlučio, budući da ni od koga nije bio na to primoran.

17 Iza toga po treći put odlazi od kuće, ovaj put u Egipat, i to kod Agatobula.31 Tamo se obučavao u »čudesnoj«32 askezi: brijao je glavu do pola, mazao lice blatom, sred gomile ljudi koji bi unaokolo stajali dražio svoj stidni ud – da time demonstrira ono što oni nazivaju »ravnodušnost«33 – najzad, udarao se sam ili su ga drugi udarali štapom od narteka po zadnjici – i pravio mnoge druge još blesavije senzacije.

18 Odatle, tako naoružan, otplovi za Italiju. Kako se iskrcao iz lađe, istog časa stade da baca pogrde na račun svakoga, a ponajviše cara,34 pošto je znao da je ovaj izuzetno blag i dobrodušan, te da je njegovo drsko ponašanje bezopasno. Jer car je, prirodno, slabo mario za klevete i smatrao da mu je ispod časti da zbog reči kazni nekoga kome je filosofija puka maska, ponajmanje nekoga ko je od klevetanja sebi napravio zanimanje.No Peregrinu je i zahvaljujući ovome rasla slava – kod ljudi plitkog uma, razume se – te zbog svoje ekstravagancije postade predmet sveopšte pažnje, dokle ga gradonačelnik, čovek od razbora, nije zbog previše skandaloznog ponašanja najurio, uz komentar da gradu nisu potrebni takvi filosofi. Ali njemu je to samo dalo još veću popularnost i učinilo da bude svima na usnama kao filosof koji je prognan jer je bez dlake na jeziku i previše slobodouman, te je svrstan uz Musonija, Diona, Epikteta i sve one koji su god bili u takvome položaju.35

19 Došavši u Heladu, čas je sipao grdnje po Eliđanima, čas je savetovao Helene da se dignu na oružje protiv Rimljana,36 čas je čoveka koji se isticao obrazovanjem i ugledom (i stoga što je, uz mnoga druga dobra koja je učinio Heladi, doveo vodu u Olimpiju i tako učesnike svetkovine oslobodio umiranja od žeđi) napadao37 što je, tobože, od Helena napravio maze – jer posmatračima Olimpijskih igara je dužnost da trpe žeđ i da – Zevs mi je svedok – mnogi od njih i umru od teških bolesti koje se tu do tada zbog bezvodnosti mesta i usled ogromne gomile sveta harale. I to je govorio dok je tu istu vodu pio! A kada ga na to, svi do jednog nasrnuvši, umalo ne zasuše kamenjem, on uspe da izbegne smrt (kakva junačina!) sklonivši se u Zevsovo svetilište.

20 A onda, na sledećoj Olimpijadi, iznosi Helenima nekakav govor, sastavljen za četiri godine koje su u međuvremenu protekle, u kome hvali onoga koji je doveo vodu i brani svoje tadašnje bekstvo.
     No već nikome nije bio zanimljiv i kao ranije u centru pažnje – jer svi njegovi štosovi su već bili provaljeni, a nije mu polazilo za rukom da izmisli išta novo čime bi skrenuo na sebe pažnju onih koji bi se na njega namerili i učinio da budu fascinirani i da netremice gledaju u njega – čemu je upravo od samog početka svom dušom stremio. Tako se i odluči za ovaj krajnji podvig sa lomačom. Odmah nakon poslednjih Olimpijskih igara razasla Helenima poruku da će se na
sledećim spaliti.

21 I evo, sada, kako pričaju, pravi od toga paradu: kopa jamu, dovlači drva i najavljuje nekakvu strahovitu srčanost. Po mom mišljenju, Peregrin bi trebalo da pričeka sa smrću i da ne beži iz života. A ako je već odlučio da mu se po svaku cenu valja rastaviti od sveta, onda ne bi trebalo da koristi vatru niti tragičke rekvizite, nego za svoj odlazak treba da izabere neki drugi vid smrti, a ima ih na pretek. Ako mu je pak vatra na srcu kao nešto »heraklovsko«, zašto onda nije, ćuteći o tome, odabrao neku gustom šumom obraslu planinu i tu, u samoći, sebe sažegao, povevši sa sobom jednoga Filokteta,38 nekog poput ovog Teagena. On, međutim, hoće da sebe sagori u sred Olimpije i u jeku svetkovine – dobro da neće na pozornici. A to je, tako mi Herakla, i zaslužio – bar ako je pravo da se oceubice i bezbožnici kažnjavaju za svoje drske postupke. Shodno tome izgleda čak da do ovoga dolazi previše kasno – davno je on trebalo da upadne u Falaridovog bika39 i tako dobije zasluženu kaznu, umesto da jedanput otvori usta prema plamenu i na mestu ostane mrtav. Mnogi mi ljudi, naime, kažu između ostalog i to da nijedan drugi vid smrti nije brži od onog koji prouzrokuje vatra; treba samo otvoriti usta i smrt će nastupiti trenutno.

22 Ovaj spektakl, međutim, zamišljen je tako da, imam utisak, predstavlja nešto uzvišeno – tip se spaljuje na sveštenom mestu gde se inače nikako ne smeju sahranjivati ni oni koji tu umiru. No nije vam, mislim, nepoznato da je nekada davno jedan koji je želeo da postane slavan, a ni na koji način to nije mogao da ostvari, zapalio Artemidin hram u Efesu40 – ideja slična onoj koju ima Peregrin –tolika ga je pomama za slavom obuzela.

23 Doduše, Peregrin kaže da to čini ljudima na korist; kako bi ih naučio da preziru smrt i budu nesalomljivi pred strahotama. A ja bih rado upitao – ne njega, nego vas: hoćete li da i zločinci postanu njegovi učenici u toj odvažnosti i preziru smrt, spaljivanje i takve strahote? Ne biste – to dobro znam – tako nešto poželeli. Pa kako onda Protej pravi razliku između dobrih i rđavih, prvima pružajući
koristi, a druge ne čineći još neustrašivijim i drskijim?

24 No, uzmimo da je moguće da će se tu naći samo oni koji će taj spektakl gledati iz koristi. Da vas pak i ovo upitam: da li biste prihvatili da vam deca pođu njegovim primerom? – Ne – rekli biste. A što to i da pitam kad niko od njegovih učenika ne bi sledio njegov primer. Ono zbog čega bi, zapravo, neko ponajpre mogao da krivi Teagena, jeste da je u svakom drugom pogledu išao u stopu za ovim čovekom, a ne prati učitelja i ne pravi društvo onome koji, kako kaže,
odlazi kod Herakla, iako bi mogao da za tren postigne potpuno blaženstvo ako bi se bacio naglavce u vatru. Jer, oponašanje nije u putnoj torbi, štapu i ogrtaču; to je odveć bezopasno, jednostavno i svakome moguće. Treba oponašati svršetak i vrhunac, pa naslagati lomaču od smokovih debala, što je moguće više zelenih, i ugušiti se od dima. Sama vatra, naime, nije isključivo obeležje Herakla i Asklepija, nego i svetogrdnika i ubica koji se mogu videti kako je trpe po
sili zakona. Prema tome, bolje vam je poslužiti se dimom; bilo bi to originalno i samo vaše.

25 Uostalom, Herakle – ako se zaista drznuo na tako nešto – učinio je to ophrvan bolešću, razgrizan, kako kaže tragedija,41 krvlju kentau ra. A koji je razlog da Peregrin tako odlučno uskoči u vatru? Tako mi Zevsa – da se pokaže hrabrim poput bramana; njima ga je, naime, sličnim smatrao Teagen – kao da među Indijcima nema budala i slavoljubivih ljudi. Svejedno, uzmimo da baš njih oponaša. Oni, međutim, ne ulaze u vatru – kako kaže Onesikrit, Aleksandrov kormilar42 koji je video kako se spalio Kalan; kada spreme lomaču oni, stavši sasvim uz nju i ne mičući se, trpe lizanje plamena, a zatim, uspevši se na nju, teatralno se spaljuju, nimalo se ne pomerivši iz ležećeg položaja.43 U čemu je onda Peregrinova veličina ako se baci u vatru i umre progutan plamenom? Nije isključeno da bi i poluopaljen iz nje izleteo da, kako pričaju, nije zamislio da lomača bude duboko u jarku.

26 Bilo je pak nekih koji kažu da je promenio plan i da je pričao nekakve snove na osnovu kojih Zevs ne dopušta da se skrnavi svešteno mesto.44 No, neka bude bez brige zbog toga; ja bih se mogao zakleti svim na svetu da se niko od bogova neće nimalo ljutiti ako Peregrin bude skončao na nedoličan način. A nije mu, istina, lako ni da stvar još odgodi; lajavci koji su uz njega podstiču ga na to, guraju ga u oganj, podgrevaju mu odluku, ne dopuštajući mu da se povuče. Kada bi dvojicu od njih povukao za sobom u lomaču – to bi bilo jedino pametno što bi učinio!

27 Slušao sam i kako se više ne zadovoljava time da se zove Protej, nego se prozvao Feniks – jer za indijsku pticu feniks se priča da se, kada dođe u izuzetno duboku starost, uspinje na lomaču.45 No, počeo je i mitove da ispreda i da pripoveda nekakva stara proročanstva po kojima on, tobože, treba da postane demon–noćni čuvar – jasno, već priželjkujući za sebe žrtvenike i nadajući se da će mu izliti kipove od zlata.46

28 Tako mi Zevsa, ne bi bilo nikakvo čudo da se među tolikim sumanutim ljudima nađu neki koji će izjaviti da su se, zahvaljujući njemu, čak oslobodili groznice četvrtače47 i u noći naleteli na demona–noćnog čuvara. Ovi pak njegovi nečastivi učenici će, kako mi se čini, proročku svetinju – hramovnu relikviju48 staviti na mesto lomače – jer je i Protej, onaj što je rodonačelnik imena, proricao za Zevsa.49 Kunem se, uistinu, da će ovaj i svoje sveštenike postaviti, a oni će se bičevati, žigosati ili izvoditi kakve druge slične atrakcije ili, Zevsa mi, njemu u čast vršiti neke noćne obrede koji će predviđati i držanje baklji na mestu lomače.50

29 Teagen je nedavno rekao – kako mi je preneo neko od prijatelja – da je i Sibila sve ovo prorekla i pritom čak naveo stihove: A kada Protej, izvrsniji puno od kinika sviju, oganj zapaliv na Zevsa munjobije zemljištu svetom, uđe u plamen i dođe na Olimpskog brega visinu, tada, naređujem, svi koji ploda oranice jedu,51 bez izuzetka, da čast mu ukazuju silnog junaka, noćnog čuvara, uz Hefesta i gospodara Herakla.

30 Teagen reče da je to čuo od Sibile. No, ja ću mu kazati Bakidovo52 proročanstvo o ovome. Bakid reče ovako, vrlo lepo se izrazivši: A kada kinik s imenima mnogim iz želje za slavom, srce što pogubna vuče mu, baci u silni se plamen, tada i ostalim psima (što lije su) koji ga prate treba da sudbina iščezlog vuka za primer im bude. Ako li plašljiv ko hoće da izbegne Hefesta silu,
kamenjem neka ga zaspu Ahejci svi, bez izuzetka, da ne bi, budući hladan, prihvát’o se govora vrućih.53 Zlatom on napuni torbu kroz naplatu kamata mnogih; petnaest on talanata drži u Patrama54 divnim.
Šta kažete, ljudi? Je li Bakid slabiji u proricanju od Sibile? Vreme je, dakle, tim čudovišnim Protejevim pristalicama da pronađu sebi mesto gde će da izvrše »dizanje u eter« – tako oni, naime, nazivaju spaljivanje.«55

31 Kad on to reče, oni što stajahu oko njega svi do jednog povikaše: »Već su za spaljivanje! Zreli su za oganj!« Ovaj smejući se siđe. Al’ buku primeti Nestor56 – to jest Teagen; on smesta, kako ču viku, dođe i pope se na isto mesto pa raspali da se dernja i sipa bujicu bljuvotina na ovoga koji je sišao. Nije mi poznato kako se zvao taj predivni čovek. Ja ostavih Teagena da se razmeće i odoh da gledam atlete; beše, naime, rečeno da su helenske sudije već u Pletriju.57


32 Tako ti je bilo u Elidi. A kad dođosmo u Olimpiju, opistodom58 beše zakrčen ljudima, od kojih su jedni optuživali Proteja, a drugi, opet, hvalili njegovu odluku, pa se tako mnogi i šakama pobiše. Utom dođe i sâm Protej, praćen nebrojenom svetinom, uz prethodno nadvikivanje glasnikâ. On tu iznese jednu stranu priče o sebi: te kakav je život imao, kakve ga sve nedaće nisu snašle, šta sve nije zarad filosofije iskusio. Dugo je trajala ta priča, ali sam ja, usled mnoštva sveta koji je tu stajao, tek nešto malo čuo. Potom, uplašivši se da u tolikoj gužvi ne budem izgažen – pošto sam imao prilike da vidim mnoge kojima se to desilo – sklonih se, uz puno pozdrava sofisti koji odlazi u smrt a sam sebi, još živom, drži nadgrobni govor.

33 No ovo sam, ipak, čuo: reče, naime, da želi da na zlatni život stavi zlatnu krunu; jer onaj koji je živeo kao Herakle treba i da umre kao Herakle i da se pomeša sa etrom.
»I želim,« reče, »da pružim ljudima korist time što ću im pokazati način na koji treba da preziru smrt. Svi ljudi, dakle, valja da mi budu Filokteti!«

   Na te njegove reči oni manje promišljeni od prisutnih ljudi stadošeplakati i vapiti: »Poštedi sebi život, Helena radi!« Oni odvažniji povikaše: »Čini što si naumio!« Na to se starac poprilično smete – jer se nadao da će ga svi zaustavljati i ne puštati ga u vatru, nego ga – dakako, protiv njegove volje – zadržati u životu. To »Čini što si naumio«, budući za njega sasvim neočekivano, poput udara, izazva kod njega još veće bledilo (jer već je imao samrtničku boju kože), dotle da, Zevsa mi, čak poče da drhti, tako da prekide govor.

34 Možeš, ubeđen sam, i sâm da pretpostaviš kako sam se smejao; ta nije bio vredan sažaljenja čovek tako ostrašćen slavom, više negoli svi koji su gonjeni od istog prokletstva. A uza sve, praćen od mnoštva on je, posmatrajući masu zadivljenih, sijao od slave, ne imajući, nesrećnik, u vidu da i one koji su na putu ka krstu ili one koji su u rukama dželata prati još brojnija povorka.

35 Olimpijske igre su se upravo završavale, najlepše od Olimpijskih igara na kojima sam bio – a bio sam već četiri puta. Kako, međutim, ne beše moguće nabaviti kola za odlazak – jer su mnogi istovremeno odlazili – bio sam prinuđen da još ostanem. Peregrin pak, pošto je stalno odgađao, najzad odredi noć kada će upriličiti svoje spaljivanje. Probuđen u pola noći – jedan prijatelj, naime, dođe
da me povede – zaputih se pravo prema Harpini,59 gde beše lomača. To je svega dvadeset stadija60 od Olimpije, idući pored hipodroma u pravcu istoka. Kada stigosmo, nađosmo lomaču naslaganu u jami dubokoj jedan obuhvat. Beše tu većinom borova luč, a zašuškana suvarcima – da plane što je moguće brže.

36 A kada je izašao Mesec – jer i on je trebalo da vidi taj veličanstveneni podvig – priđe Protej, obučen kao i obično, i sa njim cvet kinika, u prvom redu onaj kolenović iz Patra – odličan epizodista, držeći luč. Luč je nosio i Protej. I prišavši sa svih strana, zapališe veliku vatru – s obzirom na borovinu i suvad. A on – obrati svu svoju pažnju na ovo što ću sada reći – položivši torbu, ogrtač i onu heraklovsku toljagu, ostade u potkošulji, skroz na skroz prljavoj. Onda
zatraži da se na vatru stavi tamjana i kad ga neko donese on ga prosu po njoj pa, okrenuvši se ka jugu – jer i jug je, isto tako, bio deo scenarija ove tragedije – reče: »Demoni moje majke i moga oca, primite me milostivo!«61 To rekavši uđe u vatru i više se ne vide, progutan silnim plamenom koji se razbuktao.

37 Opet te vidim, dragi Kronije, kako se smeješ raspletu drame. Ja, sa svoje strane, nisam ga, Zevsa mi, nešto mnogo prekorevao što je zazivao majčine demone, ali kada je prizvao i očeve, setivši se onoga što je rečeno o njegovom ubistvu, ne mogoh da se uzdržim od smeha. A kinici koji stajahu oko lomače nisu plakali no, ne skidajući pogleda s vatre, ćutanjem kao izražavahu tugu, dokle ja, već prepuknuvši od jeda na njih, ne rekoh:
»Hajdemo odavde, šupljoglavci! Ta nije ugodan prizor gledati izgorela starca i još podnositi užasan smrad! Ili, možda, čekate da dođe neki slikar i naslika vas kao prijatelje koji su kraj Sokrata u tamnici?!«
Oni se na to rasrdiše i navališe da me obasipaju pogrdama, neki se čak mašiše za svoje štapove. Tek kad ja zapretih da ću nekoliko njih zgrabiti i gurnuti u vatru – da bi tako sledili primer svoga učitelja – oni najzad ustuknuše i umiriše se.

38 Vraćajući se pak, ja sam ti se, prijatelju, zaokupljen svakojakim mislima, sâm u sebi pitao kakva je to žudnja za slavom, kako je jedino ta strast neizbežna – čak i za one za koje se misli da su u svakom pogledu za divljenje, a nekamoli za čoveka koji je i inače proveo život bez pameti, bez smisla i sasvim dostojan lomače.

39 Utom susretoh mnoge koji su išli da i sami ovo vide; mislili su, naime, da će ga naći još u životu – jer prethodnog dana se proneo glas da će u vatru ući nakon što – kako, kažu, upravo i bramani čine – najpre pozdravi izlazak Sunca. No većina se, kada im ja rekoh da je predstava završena, vratila nazad, osim onih kojima beše stalo da bar vide to mesto i ono što je ostalo iza vatre. Tu sam, prijatelju, imao pune ruke posla da odgovorim svima koji su mi postavljali pitanja i tražili tačan odgovor. Kada bih video da je neki čovek kulturan, otvoreno bih mu, baš kao i tebi, izneo činjenice, dok sam za one blentave što široko otvorenih usta slušaju, po svom nahođenju složio priču: kako je, kada se lomača razbuktala i Protej se u nju odlučno bacio, najpre došlo do potresa praćenog tutnjavom iz zemlje, da bi se onda, iz sredine plamena izletevši, put neba izvio jastreb, ispuštajući gromki glas, sasvim kao čovečiji, s rečima:
Ostavih zemlju, ka Olimpu idem.62 Oni na to behu zapanjeni i od zaprepašćenja padahu ničice i pitahu me da li se jastreb uzdigao u pravcu istoka ili u pravcu zapada. Ja im odgovarah kako bi mi već palo na pamet.

40 Došavaši natrag na svetkovinu, naiđoh na nekog sedog čoveka,Zevsa mi – s obzirom na bradu i ostalo što mu je davalo doličan izgled –, dostojnog poverenja. On je o Proteju govorio sve i svašta, pa i to kako ga je nakon spaljivanja, još maločas, video u beloj odeći,63 a sada ga upravo ostavio da, ovenčan divljom maslinom, veselo šeće Tremom sedam glasova,64 da bi na sve to dodao jastreba, zaklinjući se da ga je uistinu video kako izleće iz lomače, a ja sam samo nešto malo ranije, iz čiste sprdnje sa ponašanjem luda i budala, pustio buvu o tom letenju!

41 Zamisli šta li se sve još tome slično, bez sumnje, neće u vezi sa njim desiti: kolike će se pčele naći na ovome mestu,65 koji će sve cvrčci tu pevati njemu u slavu,66 koje će, opet, vrane tu doleteti, kao što su na Hesiodov grob,67 i koješta drugo takvo. Mnoge statue biće – to dobro znam – odmah podignute od strane Eliđana i drugih Helena, sa kojima je, govorio je, čak vodio prepisku.68 Kažu, naime, da je gotovo svim uglednim gradovima uputio pisma koja su bila neka vrsta zaveštanja, preporuka i zakona, i da je čak u tu svrhu neke od prijatelja »rukopoložio« za svoje izaslanike sa titulama »glasnici smrti« i »pismonoše iz podzemnog sveta«.

42 Takav beše kraj nesrećnika Proteja, čoveka koji se – kratko rečeno – nikada nije obazirao na istinu, a uvek sve govorio i radio zarad slave i pohvale gomile, da bi i u vatru skočio – kada se pomirio s tim da, pošto bude ostao bez osećanja, ne uživa u pohvalama.68a

43 Pre nego završim, ispričaću ti još nešto da imaš da se od sveg srca smeješ. Ono ti je, naime, odavno poznato – čuo si odmah kada sam ti na povratku iz Sirije pričao kako sam zajedno sa njim plovio iz Troade – između ostalog, za njegovu raskoš na plovidbi, pa za lepuškastog mladića koga je ubedio da postane kinik – da bi i on imao jednoga Alkibijada, pa kako je, kada nas je u noći, na sred Egejskog mora uhvatila panika – jer se spustila tama a digli se ogromni talasi,
on – koji je vredan divljenja i koji za sebe smatra da je jači od smrti – udario u kuknjavu zajedno sa ženama.

44 No, malo pre smrti, otprilike devet dana ranije, najevši se, mislim, preko mere, u noći se ispovraćao, a onda ga je uhvatila strahovito jaka groznica. To mi je ispričao Aleksandar, lekar koji je pozvan da ga pregleda. Našao ga je, kaže, kako se valja po zemlji i kako, ne mogući da izdrži vrućinu, krajnje žudno traži hladne vode, koju mu ovaj ne dade već mu, kaže, reče da, kad mu je već toliko stalo do smrti, a ona mu, evo, dolazi sama od sebe na vrata, pa mu, eto, lepe prilike da pođe sa njom, bez potrebe za ikakvom vatrom. A on mu je, kaže, na to odvratio rečima: »Ali to ne bi bio nimalo slavan način, kad je zajednički svim ljudima!«

45 To ispriča Aleksandar. Ja pak lično, samo koji dan ranije, video sam ga namazanog – da bi mu oštrina ulja izazvala suze. Da li uviđaš? – Eak69 ne prima one kojima su suze u očima. Slično kao da neko ko će koliko sutra visiti na krstu gleda kako da izleči ranu na prstu.
Kako bi se, po tvom mišljenju, da ovo vidi, ponašao Demokrit? Ne bi li – s punim pravom – ismejao takvog čoveka? Odakle mu, uostalom, toliki smeh?70 Ti se, dakle, dragi moj, i sâm smej, a naročito kad čuješ druge da mu se dive!

izvor 

Нема коментара:

Постави коментар