OBAVEŠTENJE

ZBOG TEHNIČKIH RAZLOGA DRUGI BLOG AUTORA -ATORWITHME- PREMEŠTEN JE NA NOVU ADRESU https://livano2.blogspot.com/

19. 2. 2024.

Michael Crichton, Niz vreme ( Uvod, nastavak 1 )


  Ceo roman u nastavcima vidi :


 Robert Doniger je vlasnik korporacije ITC koja je izumela stroj za putovanje kroz vreme. Kad se profesor Johnston nakon eksperimentalnog puta u prošlost ne uspe vratiti, njegov poziv u pomoć, poslan iz prošlosti, kao vremenska kapsula, nateraće Donigera da organizuje spasilačku ekipu. Ubačeni u vrtlog građanskog rata na jugu Francuske, Marek, Chris i Kate suočiće se sa svetom koji su do tada proučavali samo iz knjiga i iskopina. Za 37 sati, koliko traje kvantni efekt, moraće između sukobljenih strana pronaći svoga mentora, istovremeno spašavajući živu glavu od ludih vitezova, lukavih svestenika i običnih drumskih razbojnika, ukratko preživeti dva dana u nemilosrdnom svetu srednjovekovne svakidašnjice.


UVOD

Nauka na kraju veka

Pre stotinu godina, dok se devetnaesti vek približavao kraju, naućnici širom sveta bili su uvereni da su došli do tačne slike fizičkog sveta. Kao što je to fizičar Alastair Rae rekao: "Krajem devetnaestog veka čini se da su osnovni fundamentalni principi koji upravljaju ponašanjem fizičkog sveta bili poznati."1 Zaista, mnogi su naučnici tvrdili da će proučavanje fizike uskoro biti završeno: nikakva velika otkrića nisu bila pred njima, samo detalji i završne dorade.

Ali kasno u zadnjoj deceniji, nekoliko neobičnosti izišlo je na videlo. Rontgen je otkrio zrake koje su prolazile kroz tkivo; kako ih nisu mogli objasniti, nazvali su ih X zrakama. Dva meseca kasnije Henri Becquerel slučajno je otkrio da grumen rude urana emituje nešto što zamagljuje fotografske ploče. A elektron, nosilac elektriciteta, otkriven je 1897.

Ipak, uzevši sve u obzir, fizičari su ostali smireni, očekujući da će te neobičnosti naposletku biti objašnjene postojećom teorijom. Niko nije mogao predvideti da će njihov samodopadni pogled na svet biti iznenada prevrnut naglavce, stvarajući jednu sasvim novu koncepciju univerzuma i posve nove tehnologije koje će na nezamisliv način transformisati svakodnevni život dvadesetog veka.

Da ste fizičaru iz 1899. godine rekli da će u 1999., stotinu godina kasnije, pokretne slike širom sveta biti odašiljane u domove sa satelita na nebu, da će bombe nezamislive snage pretiti živim bićima, da će antibiotici ukinuti zarazne bolesti, ali da će bolesti uzvratiti udarac, da će žene imati pravo glasa i tablete kojima mogu kontrolisati reprodukciju, da će milioni ljudi poletati u vazduh svakog sata u letelicama sposobnima da uzlete i slete bez čovekovog uplitanja, da će se Atlantski okean moći prelaziti brzinom od tri hiljade dvesto km/h, da će čovek otputovati na Mesec i zatim izgubiti interes, da će se pod mikroskopima moći videti pojedinačni atomi, da će ljudi nositi telefone teške samo nekoliko grama i razgovarati svugde u svetu bez žica, ili da će većina tih čuda zavisiti o spravicama veličine poštanske marke, koje koriste novu teoriju nazvanu kvantna mehanika - da ste rekli sve to, taj bi vas fizičar gotovo sigurno proglasio ludim.

Većina ovih izuma nije se mogla predvideti 1899., jer je prevladavajuća naućna teorija tvrdila da su nemogući. A za izume koji nisu bili nemogući, kao na primer, avioni, raspon njihove krajnje upotrebe prelazio bi tadašnje sposobnosti shvatanja. Moglo se zamisliti avion - ali deset hiljada aviona istovremeno u vazduhu bilo bi posve nezamislivo.

Stoga se opravdano može reći da čak ni najinformisaniji naucnici na pragu dvadesetog veka nisu imali pojma o tome šta dolazi.

o o o

Sad, kad se nalazimo u dvadeset prvom veku, situacija je čudnovato slična. Još jedanput, fizičari veruju da je fizički svet objašnjen, da nam ne predstoje daljnje revolucije. Zbog prijašnjih iskustava, oni to svoje mišljenje više ne izražavaju javno, ali ipak razmišljaju upravo tako. Neki promatrači otišli su čak tako daleko da tvrde da je nauka kao disciplina završila svoj posao i da više nije ostalo ništa važno što bi ona trebala otkriti.2

Ali kao što je kasni devetnaesti vek davao naznake o tome šta dolazi, tako je i kasni dvadeseti osigurava uvid u budućnost. Jedan od najznačajnijih pokazatelja je interes za takozvanu kvantnu tehnologiju. Radi se o trudu na mnogim poljima da se stvori nova tehnologija koja se koristi fundamentalnom prirodom subatomske realnosti i obećava da će revolucionisati naše shvatanje mogućeg.

Kvantna tehnologija glatko protureči našem zdravorazumskom poimanju načina na koji svet funkcionise.Takva tehnologija postulira svet u kojem kompjuteri rade a da ih se ne uključi, a stvari se nalaze a da ih se i ne traži. Svet u kojem se neverovatno snažan kompjuter može izgraditi iz jedne jedine molekule; u kojem se informacije trenutačno prenose izmeñu dve tačke, bez žica ili komunikacijskih mreža; udaljeni se objekti proučavaju bez dodira; kompjuteri obavljaju svoje kalkulacije u drugim univerzumima. I te-leportacija, stvar koju znamo iz naucno-fantastičnih filmova, uobičajena je i koristi se na mnogo različitih načina.

U devedesetim godinama dvadesetoga veka istraživanja u okvirima kvantne tehnologije počela su pokazivati rezultate. Godine 1995. kvantne, visokoosigurane poruke poslane su na daljinu od 13 kilometara, najavljujući da će kvantni Internet biti napravljen u ovom veku. U Los Alamosu fizičari su izmerili debljinu ljudske dlake koristeći lasersku zraku koja ni u jednom trenutku zapravo nije obasjala dlaku, već je samo to mogla. Ovaj bizarni, činjenicama suprotni rezultat, inicirao je novo polje detekcije oslobodjene interakcije: ono što je nazvano "nalaženje nečega bez traženja"

A 1998. kvantna teleportacija demonstrirana je u tri laboratorija u svetu - u Innsbrucku, Rimu i Cal Techu 3. Fizičar Jeff Kimble, koji se nalazi na čelu tima iz Cal Techa rekao je da bi se kvantna teleportacija mogla primeniti na čvrste objekte: "Kvantno stanje jednog bića moglo bi se transportovati na drugo biće... Mi mislimo da znamo kako to napraviti." Kimble nije sugerisao da mogu teleportovati ljudsko biće, ali je pretpostavio da bi neko mogao pokušati s bakterijom.

Te kvantne nebičnosti koje se opiru logici i zdravom razumu dobile su malo pažnje u javnosti, no to će se promeniti. Prema nekim procenama, do prve decenije novog vekq većina fizičara u svetu radiće na nekom aspektu kvantne tehnologije.

o o o

Zbog svega toga nije iznenađujuće da se sredinom 90-ih nekoliko korporacija počelo baviti kvantnim istraživanjima. Kompanija Fujitsu Quantum Devices 4
 osnovana je 1991. IBM je oformio kvantni istraživački tim 1993., pod vodstvom Charlesa Bennetta, pionira na tom području. ATT5 i ostale kompanije uskoro su im se pridružile, kao i univerzitet kao što je Cal Tech, i vladina postrojenja poput Los Alamosa. To je također učinila i istraživačka kompanija u Novom Meksiku pod nazivom ITC. Smešten na samo sat vožnje od Los Alamosa, ITC je ostvario značajan napredak već početkom ove decenije . Zaista, sada je jasno da je ITC bio prva kompanija koja je imala praktičnu, upotrebljivu aplikaciju koja je koristila naprednu kvantnu tehnologiju 1998. godine.

U retrospektivi, kombinacija čudnovatih okolnosti - i znatne količine sreće - bilo je to što je ITC-u osiguralo vodstvo u dramatičnoj novoj tehnologiji. Iako je kompanija zauzela stav da su njihova otkrića bila posve dobroćudna, njihova takozvana spasilačka ekspedicija pokazala je opasnosti vrlo jasno. Dvoje je ljudi umrlo, jedna je osoba nestala, a jedna je pretrpela ozbiljne ozlede. Zasigurno, za mlade postdiplomce koji su otišli na tu ekspediciju ova nova kvantna tehnologija, nagovestavajuci dvadeset prvi vek pokazala se svakakvom, samo ne dobroćudnom.

Tipičan primer privatnog rata dogodio se 1357. godine. Sir Oliver od Vannesa, engleski vitez, plemenitaš i čovek od karaktera, zauzeo je gradove Castlegard i La Roque kraj reke Dordogne. Po svim navodima taj "posuđeni plemić" vladao je pravedno i dostojanstveno i bio omiljen u narodu. U travnju, zemlju sir Olivera napale su divlje horde od dve hiljade briganda, odbeglih vitezova pod komandom Arnauta od Cervole, raspopljenog redovnika poznatog kao "Vrhovni sveštenik". Nakon što je spalio Castlegard do temelja, Cervole je sravnio obližnji samostan Sainte-Mere sa zemljom, ubio redovnike i uništio poznati mlin na reci Dordogne. Cervole je zatim progonio sir Olivera do tvrđave-grada La Roquea, gde je usledila strašna bitka. Oliver je branio svoj dvorac vešto i srčano. Savremene teorije pripisuju Oliverove uspehe njegovu vojnom savetniku Edvvardusu od Johnesa. Malo se zna o tom čoveku, oko kojega je narasla mitologija poput one o Merlinu: pričalo se da je mogao nestati u bljesku svetlosti. Hroničar Audreim kaže da Johnes potiče iz Oxforda, no druge teorije tvrde da je bio Milanez. Budući da je putovao s timom mladih pomoćnika, najverovatnije je bio putujući stručnjak koji se iznajmljivao onome ko bi platio za njegove usluge. Bio je podučen upotrebi baruta i artiljerije, tehnologiji novoj za to vreme...

Naposletku, Oliver je izgubio svoj neosvojivi dvorac kad je špijun otvorio unutrašnji prolaz i pustio vojnike Vrhovnog svestenika da udjuu. Takve su izdaje bile tipične za složene intrige onoga vremena.
( Iz knjige Stogodišnji rat u Francuskoj, M.D. Backes, 1996. CORAZO ")

___________________

Onaj ko nije šokiran kvantnom teorijom, ne razume je.

NEILS BOHR, 1927.
"Niko ne razume kvantnu teoriju."
RICHARD FEVNMAN, 1967.

Nikako nije smeo krenuti tom prečicom

Dan Baker se trzao dok je njegov novi Mercedes S500 odskakivao po zemljanom putu koji je vodio dublje u rezervat Navaho u severnoj Arizoni. Oko njih je pejzaž postajao sve jednoličniji: udaljene crvene visoravni na istoku, ravna pustinja rasprostirala se na zapad. Prošli su kraj sela pre pola sata - prašnjave kuće, crkva i mala škola nagurane uza stenu - ali otad nisu baš ništa videli, čak ni ogradu. Samo praznu crvenu pustinju. Nisu videli nijedan automobil već jedan sat. Sada je bilo podne, sunce je blještalo u njih. Baker, četrdesetjednogodišnji građevinar iz Phoenka, počeo se osećati nelagodno. Pogotovo zato što je njegova supruga, arhitektica, bila jedna od onih umetničkih tipova koji nisu bili praktični u stvarima kao što su benzin i voda. Spremnik za benzin bio mu je napola prazan, a i auto se počeo pregrevati.
"Liz," rekao je, "jesi li sigurna da je ovo pravi put?" Sedeći pokraj njega, njegova je žena bila nagnuta nad kartom, prateći rutu prstom. "Morao bi biti", rekla je. "Vodič kaže da je šest i pol kilometara nakon skretanja za kanjon Corazon."
"Ali prošli smo kanjon Corazon pre dvadeset minuta. Sigurno smo ga promašili."
"Kako bismo mogli promašiti trgovačku stanicu u pustinji?" rekla je.
"Ne znam." Baker je buljio u put ispred sebe. "Ali ovde nema ničega. Jesi li sigurna da to želiš? Mislim, možemo nabaviti izvrsne prostirače Navaho u Sedoni. U Sedoni se prodaju sve vrste prostirača."
"Sedona", šmrcnula je, "nije autentična."
"Naravno da je autentična, draga. Prostirač je prostirač."
"Tkanje."
"U redu." Uzdahnuo je. "Tkanje."
"I ne, nije isto", rekla je. "Te trgovine u Sedoni drže turističko smeće - od najlona su, a ne od vune. Želim tkanje koje prodaju u rezervatu. I navodno trgovačka stanica ima staro Hosteen Klahovo tkanje iz dvadesetih koje prikazuje peščani crtež 6.1 ja ga želim."
"U redu, Liz." Lično, Baker nije video zašto bi im bio potreban još jedan Navaho prostirač - tkanje - uopšte. Već su ih imali dvadesetak. Imala ih je po celoj kući. I spremljene po ormarima, također.
Nastavili su se voziti u tišini. Put ispred njih bliještao je na vrućini, pa je izgledao kao srebrno jezero. A bilo je i fatamorgana, kuća ili ljudi koji su se pojavljivali na cesti, ali kad bi se približili, nije bilo ničega.
Dan Baker ponovno je uzdahnuo. "Sigurno smo ga prošli."
"Hajde da pokušamo još nekoliko kilometara", rekla je njegova žena.
"Koliko još?"
"Ne znam. Još nekoliko."
"Koliko još, Liz? Odlučimo sad koliko daleko želimo ići s tom stvari."
"Još deset minuta", rekla je.
"U redu," rekao je on, "deset minuta."
Gledao je na kazaljku za benzin kad je njegova žena naglo rukom prekrila usta i rekla: "Dan!" Baker je vratio pogled na cestu taman na vreme da vidi obris u prolazu - čoveka, u smeđem, pokraj ceste - i čuje glasan, mukao udarac uz bok auta.
"O Bože!" rekla je. "Udarili smo ga!" .
"Molim?"
"Udarili smo onog tipa."
"Ne, nismo. Prešli smo preko rupe." 
 
U retrovizoru je Baker mogao videti muškarca koji je još uvek stajao pokraj ceste. Lik u smeđem brzo je nestajao u oblaku prašine iza auta dok su se oni vozili dalje.
"Nismo ga mogli udariti", reče Baker. "Još uvek stoji."
"Dan, udarili smo ga. Videla sam." "Ne slažem se, draga."
Baker je ponovno pogledao u retrovizor. Ali sad više ništa nije video, osim oblaka prašine iza auta.
"Bolje da se vratimo", rekla je. "Zašto?"
Baker je bio prilično siguran da je njegova žena u krivu i da nisu udarili muškarca na cesti. Ali ako ga jesu udarili, i ako je bio čak samo neznatno ozleđen - samo posekotina na glavi, ogrebotina - onda je to značilo veliko odugovlačenje njihovog puta. Neće nikako stići do Phoenbca do mraka. Bilo ko ovde bio je nesumnjivo Navaho, morali bi ga odvesti u bolnicu, ili barem do najbližega većeg grada, što je bio Gallup, a to im je bilo izvan puta-
"Mislila sam da se želiš vratiti", rekla je.
"Želim."
"Pa vratimo se onda."
"Samo ne želim nikakve probleme, Liz."
"Dan, ne mogu verovati šta govoriš."
Uzdahnuo je i smanjio brzinu. "U redu, okrećem. Okrećem."
Okrenuo je, pazeći da ne upadne u crveni pesak uz cestu, i krenuo nazad putem kojim su došli.

o o o 
 
"O, Isuse."
Baker je zaustavio auto i “iskočio u oblak automobilske prašine. Zadahtao je kad je osetio udar vrućine na svom licu i telu. Ovde je sigurno 50 stepeni, pomislio je. Kad se prašina raščistila, video je muškarca kako leži pokraj ceste i pokušava se dići oslanjajući se na lakat. Tip je bio klimav, oko sedamdesete, proćelav i s bradom. Koža mu je bila bleda, nije izgledao kao Navaho. Njegova smeđa odeća bila je krojena kao dugačka halja. Možda je sveštenik, pomislio je Baker.
"Jeste li dobro?" rekao je Baker dok je pomagao čoveku da sedne na zemljanu cestu.
Starac je zakašljao. "Da. Dobro sam."
"Želite li ustati?" rekao je. Laknulo mu je kad je video da nema krvi.
"Za minutu."
Baker je pogledao uokolo. "Gde vam je auto?" rekao je.
Čovek je ponovno zakašljao. Glava mu je mlitavo visila, buljio je u zemljanu cestu.
"Dan, mislim da je ozleđen", reče njegova žena.
"Da", reče Baker. Starije svakako delovao zbunjeno. Baker je ponovno pogledao uokolo: nije bilo ničega do gole pustinje koja se u svim smerovima protezala u blještavu izmaglicu.
Nikakvog auta. Ničega. "Kako je dospeo ovamo?" reče Baker.
"Hajde," reče Liz, "moramo ga odvesti u bolnicu."
Baker je stavio svoje ruke pod čovekov pazuh i pomogao mu da stane na noge. Odeća mu je bila teška, napravljena od materijala sličnog filcu, ali nije se znojio na vrućini. Zapravo, telo mu je bilo hladno, gotovo studeno.
Stari se poprilično oslonio na Bakera dok su prelazili cestu. Liz je otvorila stražnja vrata. Starac je rekao: "Mogu ići. Mogu prići."
"U redu. Dobro." Baker ga je polako spustio na stražnje sedalo.
Čovek je legao na kožu, sklupčavši se u položaj fetusa. Ispod halje je nosio uobičajenu odeću: traperice, kariranu košulju, tenisice Nike. Zatvorio je vrata, a Liz je sela na prednje sediste. Baker je oklevao, zadržavši se vani na vrućini. Kako je bilo moguće da je stari tip bio ovde posve sam? I nosio svu tu odeću a nije se znojio?
Kao da je upravo izašao iz auta.
Pa, možda je vozio. Možda je zaspao. Možda mu je auto skrenuo s ceste i imao nezgodu. Možda je neko još uvek zarobljen u autu.
Čuo je starog kako mrmlja: "Ostavio, nisam smeo. Vrati se, uzmi sve."
Baker je prešao cestu da baci pogled. Prekoračio je preko goleme rupetine i na trenutak pomislio da je pokaže supruzi, a zatim odustao od toga.
Izvan ceste nije video nikakve tragove guma, ali je jasno video starčeve otiske nogu u pesku. Otisci su vodili od ceste prema pustinji. Tridesetak metara dalje, Baker je video obrub arroyoa, klisure usečene u okoliš. Činilo se da otisci dolaze odande.
Stoga je sledio otiske natrag do klisure, stao na rub i pogledao dole. Nije bilo auta. Nije video ništa osim zmije koja je vijugala izmeñu stena odmičući se od njega. Zadrhtao je.
Nešto belo zapelo mu je za oko, nešto što se sjajilo na suncu nekoliko metara dalje niz padinu. Baker se četveronoške spustio kako bi bolje video. Bio je to četverougaonk komadić bele keramike, veličine oko dva i po centimetra. Izgledao je kao električni izolator. Baker ga je pokupio i iznenadio se kad je otkrio da je hladan na dodir. Možda se radilo o jednom od onih novih materijala koji ne apsorbuju toplinu.
Gledajući pažljivo u keramiku, video je slova ITC otisnuta na rubu. A bio je tu i nekakvo dugme smešteno sa strane. Pitao se šta bi se dogodilo da pritisne. Stojeći na vrućini, s golemim kamenjem uokolo, pritisnuo ga je.
Ništa se nije dogodilo.
Opet ga je pritisnuo. Opet ništa.
Baker se uspeo van iz klanca i otišao nazad do auta. Stari je spavao, glasno hrčući. Liz je gledala na kartu.
"Najbliži veći grad je Gallup."
Baker je pokrenuo motor. "Onda, idemo u Gallup."

o o o

Opet na glavnoj cesti, išli su brže, krećući se na jug prema Gallupu. Stari je još uvek spavao. Liz ga je pogledala i rekla: "Dan..."
"Sta je?"
"Vidiš mu ruke?"
"Šta s njima?"
"Vrhovi prstiju."
Baker je odvratio pogled s ceste i brzo ga usmerio na zadnje sediste. Vrhovi starčevih prstiju bili su crveni do drugog članka. "Pa? Opeklo gaje sunce."
"Samo na vrhovima? Zašto ne cele ruke?"
Baker je slegnuo ramenima.
"Prsti mu pre nisu bili takvi", rekla je. "Nisu bili crveni kad smo ga pokupili."
"Dušo, verovatno samo nisi to primetila."
"Jesam, primetila sam, jer je imao nalakirane nokte. I pomislila sam kako je zanimljivo da neki stari tip u pustinji ima nalakirane nokte."
"A-ha." Baker je bacio pogled na sat. Pitao se koliko će dugo morati ostati u bolnici u Gallupu. Satima, veroatno.
Uzdahnuo je.
Put se nastavljao ravno ispred njih.
Na pola puta do Gallupa, stari se probudio. Zakašljao je i rekao: "Jesmo došli? Kud smo pošli?"
"Kako se osećate?" reče Liz.
"Osećam? Teturam. Dobro, posve dobro."
"Kako se zovete?" reče Liz.
Čovek je trepnuo prema njoj. "Kvondam sena, zabranjena."
"Ali kako se zovete?
Čovek je rekao: "Ime isto, krivica, čisto."
Baker reče: "Sve rimuje."
Ona je rekla: "Primetila sam, Dan."
"Gledao sam tv emisiju o tome", reče Baker.
"Rimovanje znači da je šizofrenik."
"Rimovanje je zimovanje", stari čovek je rekao. A zatim je počeo glasno pevati, gotovo vičući na melodiju stare pesme Johna Denvera 7
Kvondam sena, zabranjena u mestu koje me zanima stari Black Rocky, seoski put kvondam sena, zabranjena.
"O, čoveče", reče Baker.
"Gospodine," reče Liz ponovno, "možete li mi reći kako se zovete?"
"Niobij može završiti s pobij. Zeznute osobenosti ne dopuštaju ravnopravnosti."
Baker je uzdahnuo. "Dušo, ovaj tip je lud."
"Ludjak bilo kojeg drugog imena bi smrdio poput nogu."
Ali njegova žena nije htela odustati. "Gospodine? Znate li kako se zovete?"
"Zovi Gordona", rekao je čovek, sad vičući. "Zovi Gordona, zovi Stanlevja. Sve je to familija."
"Ali gospodine-"
"Liz," reče Baker, "ostavi ga na miru. Pusti ga da dodje sebi, u redu? Još uvek je duga vožnja pred nama."
Tuleći, starac je pevao: "Prema mestu koje me zanima, stara crna magija, sve je to tragedija, seoska pena, zamagljena." I odmah nastavio istu pesmu ispočetka.
"Koliko smo daleko?" reče Liz.
"Ne pitaj."

000

Nazvao je da dolazi i kad je zaustavio Mercedes ispod crveno-bež obojenog trema hitne službe bolnice McKinley, onde su ih već čekali bolničari s nosilima na tockovima. Starac je ostao miran dok su ga polako spuštali na nosila, ali čim su ga počeli vezivati sigurnosnim remenjem, uznemirio se i zavikao: "Odvežite me, odvežite me!"
"To je zbog vaše sigurnosti, gospodine", reče jedan bolničar.
"To vi kažete, znam da lažete! Sigurnost je utočište hulja!"
Baker je bio impresioniran načinom na koji su bolničari obavljali svoj posao oko tipa, nežno, ali ipak čvrsto vežući ga sigurnosnim remenjem. Bio je jednako impresioniran malenom tamnokosom ženom u belom ogrtaču koja im se pridružila. "Ja sam Beverly Tsosie", rekla je rukujući se s njima. "Ja sam dežurni doktorica." Bila je vrlo mirna, iako je čovek na kolicima nastavio vikati dok su ga odvozili unutra. "Kvondam sena, zabranjena..." Svi u čekaonici su ga gledali. Baker je video dečaka od deset ili jedanaest godina, s rukom u povezu zavezanom oko vrata, koji je sedeo u stolici sa svojom majkom i gledao čoveka sa zanimanjem. Dečak je nešto šapnuo svojoj majci.
Stari je pevao: "U mestu koje me zanima..."
Doktorica Tsosie reče: "Koliko je dugo ovakav?"
"Od početka. Otkad smo ga pokupili."
"Osim kad je spavao", reče Liz.
"Je li bio bez svesti u nekom trenutku?"
"Nije."
"Mučnine, povraćanje?"
"Ne."
"A gde ste ga našli? Iza kanjona Corazon?"
"Oko desetak, petnaestak kilometara iza."
"Prilično je pusto tamo", rekla je. "Poznajete taj kraj?" rekao je Baker.
"Odrasla sam tamo." Malo se osmehnula. "Ja sam Chinle 8
Odvezli su starog koji se još uvek derao, kroz dvokrilna vrata. Doktorica Tsosie je rekla: "Ako pričekate ovde, vratiću se čim saznam nešto. Verovatno će potrajati neko vreme. Možda biste mogli otići na ručak."

000

Beverlv Tsosie bila je stalno zaposlena u Univerzitetskoj bolnici u Al-baquerqueju, ali u poslednje vreme dolazila je u Gallup dva dana u nedelji da bude sa svojom starom bakom, i tim je danima radila jednu smenu u hitnoj službi bolnice McKinlev kako bi zaradila dodatni novac. Svidjala joj se ta bolnica, sa svojim modernim eksterijerom obojenim u žarke crvene i bež pruge. Bolnica se zaista brinula za ljude u tom kraju. A i svidjao joj se Gallup, grad manji od Albaquerqueja, i mesto gde se osećala sigurnije s plemenskim poreklom. Većinom su dani u hitnoj službi bili uglavnom mirni. Zato je dolazak ovog starog čoveka, koji je bio uznemiren i derao se, prouzročio zbrku. Prošla je kroz zastor u ogradjeni odeljak gde su mu bolničari već skinuli smeñe filcane halje i Nike tenisice. Ali starac se još uvek otimao, borio se s njima, pa su ga morali ostaviti zavezanog.
Rezali su mu traperice i kariranu košulju kako bi ih skinuli s njega.
Indijansko pleme. Nancy Hood, starija sestra odelenja , rekla je kako nije važno jer je njegova košulja ionako imala veliku grešku: preko džepa je išla neravna crta gde se uzorak nije poklapao. "Već ju je poderao i ponovno sašio. I to prilično šlampavo, ako mene pitate."
"Ne", rekao je jedan od bolničara, držeći košulju ispred sebe. "Nikad nije ponovno šivana, sve je jedan komad tkanine. Čudno, uzorak se ne poklapa jer je jedna strana veća od druge..."
"Svejedno, neće mu nedostajati", rekla je Nancy Hood, i bacila košulju na pod. Okrenula se prema Tsosievoj.
"Želite li ga pokušati pregledati?"
Čovek je bio previše nemiran. "Ne još. Uvedite mu infuziju u obe ruke. I pretražite mu džepove. Proverite ima li ikakav dokument. Ako nema, uzmite mu otiske prstiju i pošaljite u Washington, možda ga tamo imaju u banci podataka."

Dvadeset minuta kasnije Beverly Tsosie je pregledavala klinca koji je slomio ruku uklizavajući u treću 9. Nosio je naočale, izgledao kao štreber i činilo se daje gotovo ponosan na svoju sportsku ozledu. Nancy Hood im je prišla i rekla: "Pretražili smo nepoznatog." "I?"

"Ništa što bi pomoglo. Nikakvog novčanika, nikakvih kreditnih kartica ni ključeva. Jedina stvar koju je imao kod sebe je ovo." Pružila je Beverly savijen komad papira. Na njemu je bilo nešto što je izgledalo kao kompjuterski ispis sa čudnovato iscrtanim tačkama u mrežolikom uzorku. Na dnu je bilo napisano: "sam.ste.mere."

"Samstemere? Znači li ti to nešto?"
Hoodova je odmahnula glavom. "Ako mene pitate, tip je psihotičan."
Beverly Tsosie reče: "Pa, ne smem mu dati sredstvo za smirenje dok ne znamo šta mu se zbiva u glavi. Bolje da mu slikamo lobanju da isključimo lomove i hematome.

Radiologija se preuredjuje, sećaš se Bev? Za rendgenske snimke trebaće cela večnost. Zašto ga ne pošalješ na MR 10? Skeniraj celo telo i imaćeš sve."
"Naruči ga", reče Tsosiejeva.
Nancy Hood se okrenula kao da će otići. "Oh, i iznenadjenja li, Jimmy iz policije je ovde."

o o o

Dan Baker bio je nemiran. Baš kao sto je i predvideo, morali su provesti sate i sate sedeći u čekaonici bolnice McKinlev. Nakon što su ručali - burrito i crveni umak od čilija - vratili su se upravo na vreme da vide policajca na parkiralištu koji je pregledavao njihov auto prelazeći rukom preko površine vrata. Samo to što ga je video, nateralo je Bakera da se smrzne. Razmišljao je o tome da odšeta do policajca, ali je odustao. Umesto toga vratili su se u čekaonicu. Nazvao je svoju kćer i rekao joj da će zakasniti; u stvari, možda čak neće ni doći u Phoenbc do sutra.

Nastavili su čekali. Napokon, oko četiri sata, kad je Baker krenuo prema prijemnom šalteru da se raspita za starca, žena mu je rekla: "Jeste li vi rodjak?"
"Ne, ali-"
Onda molim vas pričekajte onde. Doktor će uskoro doći."

Vratio se i seo, uzdišući. Opet je ustao, otišao do prozora i pogledao svoj auto. Policajac je otišao, ali sad je ispod brisača bila poruka koja je lepršala na vetru. Baker je odbubnjao prstima po prozorskoj dasci. Ti maleni gradovi, upadneš u nevolju, i svašta se može dogoditi. I što je duže čekao, duže je njegov um vrteo scenarije. Stari je bio u komi; nisu mogli napustiti grad dok se ne probudi. Stari je umro; optuženi su za ubistvo na mah. Nisu bili optuženi, ali morali su se pojaviti na istrazi, za četiri dana.

Kad je neko napokon došao razgovarati s njima, to nije bila malena doktorica, nego policajac. Bio je to mladi policajac u dvadesetima, u pažljivo ispeglanoj uniformi. Imao je dugačku kosu, a na njegovoj je pločici s imenom pisalo: JAMES WAUNEKA. Baker se pitao kakvo je to ime. Hopi 11 ili Navaho, veroatno.

"Gospodin i gospodja Baker?" Wauneka je bio vrlo pristojan, predstavio se. "Upravo sam bio s doktoricom. Završila je pregled, i rezultati MR-a su gotovi. Nema apsolutno nikakvih znakova da je udaren autom. A i ja sam osobno pregledao vaš auto. Nema znakova udarca. Mislim da ste možda prešli preko rupe na cesti i samo pomislili da ste udarili njega. Tamo je cesta prilično loša."
Baker je gledao u svoju ženu, koja je odbila pogledati ga u oči. Liz reče: "Hoće li s njim biti sve u redu?"
"Čini se tako, da."
"Znači, možemo ići, rece Baker.
Dušo," Liz će, "nećeš li mu dati onu stvar koju si pronašao?"
"O da", Baker je izvadio mali keramički četvorougao. "Našao sam ovo blizu mesta gde je on bio."
Policajac je u ruci preokrenuo četvorougao. "ITC", rekao je, čitajući sa žiga sa strane. "Gde ste to tačno našli?"

Tridesetak metara od ceste. Mislio sam da je tip možda bio u autu koji je sleteo s ceste, pa sam proverio. Ali nije bilo nikakvog auta."
"Još nešto?"
"Ne. To je sve."
"Pa, hvala", reče Wauneka, spuštajući komad keramike u svoj džep. A zatim je zastao. "Oh, skoro sam zaboravio." Izvadio je komad papira iz džepa i pažljivo ga odmotao. "Ovo smo našli u njegovoj odeći. Pitao sam se jeste li to ikada videli."

Baker je letimično pogledao papir: hrpa tačaka posloženih u geometrijskim oblicima. "Ne", rekao je. "Nisam to nikad pre video."
"Niste mu vi to dali?"
"Ne."
"Imate li ideju što bi to moglo biti?"
"Ne", reče Baker. "Ni najblažu."
"Pa, ja mislim da ja imam", reče njegova žena.
"Imate?" reče policajac.
"Da", reče ona. "Možete li, uh..." I uzme papir od policajca. Baker je uzdahnuo. Sad je Liz promišljeno škiljila u papir okrećući ga na sve strane, gledajući u tačke naopačke i postrance. Baker je znao zašto. Pokušavala je odvući pažnju s činjenice da je bila u krivu, da auto jest prešao preko rupe na cesti, ipak, i da su potratili celi dan ovde. Pokušavala je opravdati gubitak vremena, nekako mu dati važnost.

"Da," napokon je rekla, "znam šta je to. To je crkva." Baker je pogledao u tačke na papiru. "To je crkva?" "Pa, tlocrt crkve", rekla je. "Vidiš? Ovde je dugačka os krsta, crkvena ladja... Vidiš? Definitivno je crkva, Dan. A ostatak ove slike, četvorougao unutar četvorougla, svi pravolinijski izgleda kao... znaš, ovo bi mogao biti samostan."
Policajac reče: "Samostan?"

Da, mislim da je", reče ona. "A šta je s oznakom na dnu? “sam.ste.mere”. Nije li “sam” kratica za samostan? Kladim se da jest. Kažem vam, mislim da je samostan." Vratila je sliku policajcu.

Baker je napadno pogledao na sat. "Stvarno bismo trebali krenuti."
"Naravno", rekao je Wauneka, shvatajući. Rukovao se s njima. "Hvala vam na pomoći. Oprostite zbog čekanja. Ugodan put." Baker je čvrsto obuhvatio svoju ženu oko struka i poveo je van na popodnevno sunce. Sada je bilo svežije; baloni na toplom vazduhu uzdizali su se na istoku. Gallup je bio balonaški centar. Krenuo je prema autu. Reklamni letak koji je lepršao na vetrobranu oglašavao je rasprodaju nakita od tirkiza u lokalnoj trgovini nakitom. Izvukao ju je ispod brisača, zgužvao i seo za volan. Njegova je žena sedela s rukama prekrstenim na prsima i buljila ispred sebe. Pokrenuo je motor.

Rekla je: "U redu, oprosti." Ton joj je bio mrzovoljan, ali Baker je znao da je to sve što će dobiti.
Nagnuo se i poljubio je u obraz. "Ne", reče on. "Napravila si pravu stvar. Spasili smo starom život."
Njegova žena se nasmešila.
Izašao je s parkirališta i uputio se prema glavnoj cesti.

U bolnici, starac je spavao, s licem delomicno pokrivenim maskom za kisik. Sad je bio miran; dala mu je blagi sedativ pa je bio opušten, a disanje mu je bilo lagano. Beverly Tsosie je stajala na dnu kreveta, raspravljajući o njemu s Joem Nietom, Mescalero Apačem koji je bio sjajan internista i vrlo dobar dijagnostičar. "Belac, oko sedamdeset godina star. Dovezen zbunjen, otupljenih osetila, vrlo, vrlo dezorijentisan. Blago kongestivno zatajenje srca, pomalo povišeni enzimi jetre, drugo ništa."
"I nisu ga udarili autom?"
"Očito ne. Čudno. Kažu da su ga našli kako luta oko kanjona Corazon. Tamo kilometrima nema ničega ni u jednom smeru.
Pa?"
"Ovaj tip nema znakova da je bio izložen suncu, Joe. Nikakva dehidracija, nikakva ketoacidoza. Nije ga čak ni sunce opeklo."
"Misliš da ga je nekk tamo ostavio? Umorivši se od dedice koji otima daljinski?"
"Da. To mislim."
"A šta je s njegovim prstima?"
"Ne znam", rekla je. Ima neku vrstu problema s cirkulacijom. Vrškovi prstiju su mu hladni, poprimaju ljubičastu boju, mogla bi ih čak zahvatiti gangrena. Šta god da je, pogoršalo se otkad je u bolnici."
"Dijabetičar?"
"Ne."
"Ravnaudova bolest 12?"
"Ne."
Nieto je prišao krevetu, pogledao u prste. "Radi se samo o vrškovima prstiju. Oštećenja su distalna." 13
"Dobro", reče ona. "Da nije bio u pustinji, nazvala bih to ozeblinama."
"Jesi li ga testirala na teške metale, Bev? Jer ovo bi mogla biti toksična izloženost teškim metalima. Kadmij, ili arsen. To bi objasnilo vrškove prstiju, a i njegovu demenciju."
"Uzela sam uzorke. Ali teški metali idu u Univerzitetsku bolnicu u Albaquerqueju. Neću imati nalaze još sedamdeset dva sata."
"Ima li ikakve dokumente, istoriju bolesti, bilo šta?"
"Ništa. Prijavili smo ga odeljenju za nestale osobe i poslali njegove otiske prstiju u Washington da ih provere u njihovoj bazi podataka, ali to bi moglo potrajati nedelju dana."
Nieto je kimnuo. "A kad je bio uznemiren i brbljao, šta je govorio?"
"Celo vreme je rimovao, uvek iste stvari isponova. Nešto o Gordonu i Stanlevju. A onda bi rekao: “Kvondam sena zabranjena”."
"Ouondam? Nije li to latinski?" reče Nieto. Slegnula je ramenima. "Davno nisam bila u crkvi." "Mislim da je quondam reč iz latinskog", reče Nieto, A zatim su začuli nekoga kako govori:
"Oprostite?" Bio je to klinac s naočalama u krevetu na suprotnoj strani sobe. Pokraj njega je sedela njegova majka.
"Još uvek čekamo da dodje hirurg, Kevine", Beverlv mu je rekla. "Tad ćemo ti moći namestiti ruku."
"Nije govorio kvondam sena”", reče klinac. "Govorio je “kvantna pena.”"
"Molim?"
"Kvantna pena. Govorio je “kvantna pjena”."
Došli su do njega. Činilo se da se Nieto zabavlja.
"A šta je tačno kvantna pena?" 

Klinac ih je ozbiljno gledao, trepćući iza naočala. "Na vrlo malim, subatomskim dimenzijama, struktura prostor- vremena je nepravilna. Nije glatka, više je mehuričasta i penasta. I zato što je to skroz dole na kvantnom nivou, naziva se kvantna pena."
"Koliko ti imaš godina?" upita Nieto.
"Jedanaest."
Njegova majka reče: "Puno čita. Otac mu je u Los Alamosu."
Nieto je kimnuo. "I u čemu je stvar s tom kvantnom pjenom, Kevine?"
"Ni u čemu nije stvar", reče klinac. "Jednostavno, takav je univerzum na subatomskom nivou."
"Zašto bi ovaj stari govorio o tome?"
"Zato što je on poznati fizičar", reče Wauneka prilazeći im. Letimično je pogledao komad papira koji je držao u ruci. "Upravo je ovo stiglo o doktoru fizike Josephu A. Traubu, starom sedamdeset jednu godinu, fizičaru materije. Specijalizovan za supravodljive metale. Njegovi poslodavci, ITC Istraživanja u Black Rocku, prijavili su da je nestao danas oko podneva."
"Black Rock? To je skroz tamo kraj Sandie." To je mesto nekoliko sati udaljeno, u centralnom Novom Meksiku.
"Kako je dodjavola ovaj tip dospeo u kanjon Corazon u Arizoni?"
"Ne znam", reče Beverlv. "Ali on je-"

Oglasio se alarm.

o o o

Dogodilo se brzinom koja je zapanjila Jimmvja Wauneku. Stari je čovek podigao glavu s kreveta, zabuljio se u njih, divljih očiju, a zatim je povratio krv. Njegova je maska za kisik postala žarkocrvena; krv je šikljala izvan maske, otičući u potocima preko obraza i brade, prskajući po jastuku i zidu. Začulo se krkljanje: gušio se u vlastitoj krvi.
Beverlv je već trčala s druge strane prostorije prema njemu. Wauneka je trčao za njom. "Okreni mu glavu!" govorio je Nieto, dolazeći do kreveta. "Okreni je!" Beverlv je već skinula masku za kisik i pokušavala okrenuti glavu starog čoveka, ali on se otimao, borio se s njom, još uvek krkljajući očiju razrogačenih od panike.

Wauneka se progurao kraj nje, zgrabio starčevu glavu objema rukama i snažno zavrnuo, okrećući mu telo na bok. Čovek je ponovno povratio; krv je zašikljala po monitorima i po Wauneki. "Usisaj!" povikala je Beverly, pokazujući prema cevi na zidu. Wauneka je pokušao držati starog i zgrabiti cev, ali pod je bio sklizak od krvi. Okliznuo se i uhvatio za krevet da se zadrži.

"Idemo, ljudi!" Tsosiejeva je povikala. "Trebam vas! Usisavanje!" Bila je na kolenima, gurajući prste u čovekova usta, povlačeći mu jezik van. Wauneka se pridigao na noge i video Nieta kako mu pruža cev za usisavanje. Zgrabio ju je prstima skliskim od krvi, i video Nieta kako okreće ventil na zidu. Beverlv je uzela neoprensku sondu, počela usisavati kroz starčeva usta i nos. Crvena krv je tekla kroz cevi. Čovek je teško uzdahnuo, zakašljao, ali postajao je sve slabiji.
"Ne svidja mi se ovo," reče Beverly, "bolje da-" Alarmi monitora promenili su zvuk u visok i jednoličan. Srčani zastoj.
"Dodjavola", rekla je. Krvi je bilo posvuda po njezinoj jakni i košulji. "Elektrode! Dodajte mi elektrode!

Nieto je stajao nad krevetom, držeći elektrode u ispruženim rukama. Wauneka se odmakao od kreveta dok se Nancy Hood probijala prema njima; sad su ljudi bili nagomilani posvud oko starca. Wauneka je osetio oštar neugodan miris i shvatio da su se čovekova creva ispraznila. Odjednom mu je postalo jasno da će stari umreti.

"Odmaknite se", rekao je Nieto, spuštajući elektrode prema dole. Telo je poskočilo na stolu. Boce na zidu su se zatresle. Alarmi na monitorima i dalju su pištali.

Beverly reče: "Povuci zastor, Jimmy."

Pogledao je iza sebe i video klinca s naočalama prekoputa kako bulji otvorenih usta. Wauneka je povukao zavesu do kraja.

o o o

Sat kasnije, iscrpljena Beverly Tsosie spustila se za sto u uglu kako bi napisala sažetak slučaja. Moraće biti neuobičajeno detaljan jer je pacijent umro. Dok je prstom prelazila po njegovu kartonu, Jim-my Wauneka je došao sa šoljim kafe za nju. "Hvala", rekla je. "Inače, imaš li broj telefona one kompanije, ITC-a? Moram ih nazvati."

"Ja ću to učiniti umesto tebe", reče Wauneka, nakratko zadržavajući ruku na njenom ramenu. "Imala si težak dan."

Pre no što je mogla bilo što reći, Wauneka je otišao do sledećeg stola, otvorio i prolistao svoj blok, te počeo okretati brojeve. Nasmešio joj se dok je čekao da dobije vezu.

"ITC, Istraživanja."

Predstavio se, a zatim rekao: "Zovem zbog vašeg nestalog sluzbeniks, Josepha Trauba."

"Trenutak, molim, spojiću vas s direktorom kadrovske službe."

Zatim je nekoliko minuta čekao da ga spoje. U pozadini je svirala muzika. Prekrio je slušalicu rukom i, što je ležernije mogao, rekao Beverlv: "Jesi li slobodna večeras, ili ideš videti baku?"

Nastavila je pisati, ne dižući pogled s kartona. "Idem videti baku."

Lagano je slegnuo ramenima. "Mislio sam da je zgodno da pitam", rekao je.

"Ali ona ide rano leći. Oko osam sati."

"A tako?"

Nasmešila se, još uvek gledajući u svoje beleške. "Da."

Wauneka se nacerio. "Pa, dobro."

"Dobro."

Telefon je opet kliknuo i čuo je ženu kako govori: "Pričekajte molim, spojiću vas s našim starijim potpredsednikom, doktorom Gordonom."

"Hvala." Pomislio je, hej, stariji potpredsednik.

Još jedan klik, a zatim grobni glas: "Ovde John Gordon."

"Doktore Gordon, ovde James Wauneka iz policije u Gallupu. Zovem vas iz bolnice McKinlev u Gallupu", rekao je. "Bojim se da imam loše vesti."

Pogled kroz velike prozore ITC-ove sobe za sastanke pokazivao je žuto poslepodnevno sunce kako se reflektuje od pet stakleno-čeličnih zgrada laboratorija istraživačkog centra u Black Rocku. U daljini su se nad udaljenom pustinjom oblikovali poslepodnevni olujni oblaci. Ali u sobi je dvanaest članova ITC-ovog odbora okrenulo ledja prozorima. Pili su kafu za stolom sa strane, razgovarajući medjusobno dok su čekali da sastanak počne. Sastanci odbora uvek su se protezali u noć, jer ih je predsednik ITC-a, Robert Doniger, koji je bio na zlu glasu zbog svoje nesanice, zakazivao u to vreme. To što su članovi odbora, sve izvršni direktori i veliki kapitalisti- preduzetnici ipak dolazili, bilo je priznanje Donigerovoj visokoj inteligenciji.

U tom trenutku Donigera se još uvek čekalo. John Gordon, Donigerov potpredsednik krupne telesne gradje, mislio je da zna zašto. Još uvek razgovarajući preko mobilnog telefona, Gordon se uputio prema vratima. Nekad je Gordon bio menadžer projekata u vazdusnim snagama američke vojske i još uvek je imao vojničko držanje. Njegovo je plavo poslovno odelo bilo sveže ispeglano, a crne cipele izglacane. Držeći svoj mobilni telefon uz uvo, rekao je: "Shvatam, policajce", i kliznuo kroz vrata.

Baš kao što je i mislio, Doniger je bio u hodniku, hodajući s jednog kraja na drugi poput hiperaktivnog deteta, dok je Diane Kramer, ITC-ova glavna advokatica stajala sa strane i slušala ga. Gordon je video kako joj Doniger Ijutito preti prstom po vazduhu. Očito ju je gadno gnjavio.

o o o

Robert Doniger imao je trideset osam godina, bio je sjajan fizičar i milijarder. Usprkos trbušini i sedoj kosi, njegovo je ponašanje ostalo mladenačko - ili nezrelo, zavisno od toga s kim je razgovarao. Svakako, godine ga nisu omekšale. ITC mu je bio treća kompanija koju je izgradio od početka; od druge dve se obogatio, ali stil upravljanja bio mu je oštar i opak kao što je oduvek bio. Gotovo svi u kompaniji su ga se bojali.

U znak poštovanja prema sastanku odbora, Doniger je obukao plavo odelo, odričući se svojih uobičajenih bež hlača i trenerke. No, činilo se da se u odelu oseća nelagodno, poput dečaka koga su roditelji naterali da se pristojno obuce.

"Pa, puno vam hvala, policajce Wauneka", rekao je Gordon u mobitel. "Mi ćemo sve srediti. Da. To ćemo odmah učiniti. Hvala vam još jednom."

Gordon je jednim potezom zaklopio telefon i okrenuo se prema Donigeru.

"Traub je mrtav, i telo mu je identifikovano."

"Gde?"

"U Gallupu. Ovo je bio policajac koji je nazvao iz Hitne pomoci"

"Šta misle, od čega je umro?"

"Ne znaju. Misle da se radi o srčanom zastoju. Ali postojao je problem s njegovim prstima. Problem s cirkulacijom. Obaviće obdukciju. Zakon tako nalaže."

Doniger je prezirno odmahnuo rukom, u znak omalovažavanja. "Jebeš obdukciju. Obdukcija neće ništa pokazati. Traub je imao transkripcijske greške. Nikad to neće shvatiti. Zašto trošiš moje vreme s tim sranjem?"

"Jedan od tvojih nameštenika upravo je umro, Bobe", rekao je Gordon.

"To je istina", rekao je Doniger hladno. "I znaš šta? Mogu se jebati zbog toga. Žao mi je. O strašno, o grozno. Pošalji cveće. Samo reši to, u redu?"

000

U ovakvim trenucima, Gordon bi duboko udahnuo i podsetio se da se Doniger nije razlikovao od većine drugih agresivnih mladih preduzetnika. Podsetio bi se da je iza sarkazma Doniger gotovo uvek bio u pravu. I podsetio bi se da se Doniger, u svakom slučaju, tako ponašao celi svoj život.

Robert Doniger je pokazivao rane znakove genijalnosti, proučavajući inženjerske udžbenike dok je još bio u osnovnoj školi. Kad je napunio devet godina, mogao je popraviti bilo koji električni aparat - radio ili televizor - prčkajući s vakuumskim cevima i žicama dok stvar ne bi proradila. Kad je njegova majka izrazila zabrinutost da bi se mogao ubiti strujom, rekao joj je: "Ne budi idiot." A kad je umrla njegova omiljena baka, Doniger je suvih očiju obavestio svoju majku da mu stara gospodja još uvek duguje dvadeset sedam dolara i da očekuje da mu ih vrati.

Nakon što je u osamnaestoj godini na Univerzitetu Stanford diplomirao fiziku s najboljim ocenama, Doniger se zaposlio u Fermi-labu blizu Chicaga. Dao je otkaz nakon šest meseci, rekavši direktoru da je "fizika subatomskih čestica za drkadžije". Vratio se na Stanford, gde je radio u polju za koje je smatrao da više obećava: supravodljivom magnetizmu.

To je bilo vreme kad su naucnici svih vrsta odlazili sa univerziteta kako bi osnovali kompanije u kojima bi se iskoristila njihova otkrića. Doniger je otišao nakon jedne godine i osnovao Tech-Gate, kompaniju koja je proizvodila komponente za precizno urezivanje na čipove, otkrića do kojeg je Doniger došao gotovo usput. Kad su na Stanfordu prigovorili da je došao do tih otkrića dok je radio u njihovoj laboratoriju, Doniger je rekao: "Ako imate problema s tim, tužite me. U protivnom, začepite."

Donigerov je oštri menadžerski stil postao poznat upravo u TechGateu. Za vreme sastanaka sa naucnicims sedeo bi uuglu opasno nagnut u stolici i ispaljivao pitanja: "A šta je s ovim?", "Zašto ne radite ovo?", "Zašto se ovo dogadja?" Ako bi ga odgovor zadovoljio, rekao bi: "Možda..." To je bila najveća pohvala koju je bilo ko mogao dobiti od Donigera. Ali ako mu se odgovor nije svideo - a obično nije - zarežao bi: "Ima li ičega u toj tvojoj glavi?", "Stremiš li ka tome da budeš idiot?", "Želiš li umreti glup?", "Nisi čak ni maloumnik." Kad je bio zaoista ozlovoljen, bacao bi olovke i beležnice i vrištao: "Kretenčine! Svi ste vi jebene kretenčine!" Nameštenici u TechGateu trpeli su ispade Smrtonosnog Marsa Donigera jer je bio briljantan fizičar, bolji od njih, zato što je znao s kojim se problemima njegova ekipa susreće i zato što je njegova kritika uvek bila na mestu. Koliko god neugodan bio, bolan stil je funkcionisao; TechGate je neverovatno napredovao u dve godine.

Godine 1984. prodao je svoju kompaniju za stotinu miliona dolara. Te iste godine magazin Time svrstao ga je medju pedesetak ljudi ispod dvadeset pete "koji će oblikovati ostatak veka". Medju njima su bili i Bili Gates i Steve Jobs 14.

o o o

"Prokletstvo", rekao je Doniger, okrećući se prema Gordonu. "Moram li sve učiniti sam? Isuse. Gde su našli Trauba?"

"U pustinji. U rezervatu Navaho." "Gde tačno?"

"Znam samo da su ga našli petnaestak kilometara od Cora-zona. Navodno je tamo prilično prazno."

"U redu", rekao je Doniger. "Onda reci Barettu iz osiguranja da odveze Traubov auto do Corazona i ostavi ga u pustinji. Neka probuši gumu i ode."

Diane Kramer pročistila je grlo. Bila je tamnokosa, u ranim tridesetima, odevena u crni kostim. "Nisam sigurna u to, Bobe", rekla je svojim najboljim advokatskim tonom. "Menjaš dokaze-"

"Naravno da menjam dokaze! U tome i jest stvar! Neko će pitati kako je Traub dospeo tamo. Zato ostavite njegov auto da ga nadju."

"Ali ne znamo tačno gde-"

"Nije važno gde tačno. Samo to učinite."

"To znači da će Baretto plus još neko znati za to.

"I, koga briga? Nikoga. Samo to učinite, Diane."

Nastupila je kratka tišina. Kramerova je buljila u pod mršteći se, očito još uvek nezadovoljna.

"Slušaj", rekao je Doniger, okrećući se prema Gordonu.

"Sećaš se kad je Garman trebao dobiti ugovor, a moja kompanija nije? Sećaš se da je to procurilo u novine?"

"Sećam se", reče Gordon.

"Bio si tako zabrinut zbog toga", reče Doniger, blentavo se smijuljeći. Objasnio je Kramerovoj: "Garman je bio debela svinja. Onda je jako smršavio jer ga je žena stavila na dijetu. Mi smo dojavili novinama da Garman ima neoperabilni rak i da će se njegova kompanija povući. On je to porekao, ali niko mu nije verovao zato što je tako izgledao. Mi smo dobili ugovor. Poslao sam veliku košaru s voćem njegovoj ženi." Nasmejao se. "Ali poanta je u tome, da niko nikad nije saznao otkud je došla informacija. Sve je dopušteno, Diane. Posao je posao. Odvezite prokleti auto u pustinju."

Kimnula je, ali je još uvek gledala u pod.

"A onda", rekao je Doniger, "želim saznati kako je dodjavola Traub uopste dospeo u prostoriju za prenos. Jer je već previše puta odlazio i akumulirao je previše transkripcijskih grešaka. Prešao je svoj limit. Nije smeo više putovati. Nije dobio odobrenje za prenos. Imamo veliko osiguranje oko te prostorije. I kako je onda ušao?"

"Mi mislimo da je imao odobrenje od službe održavanja, da radi na strojevima", rekla je Kramerova. "Čekao je do večeri, izmedju smena, i uzeo jedan stroj. Ali sad sve to proveravamo."

"Ne želim da proverite", sarkastično će Doniger. "Želim da sredite, Diane."

"Sredićemo, Bobe." "I bolje vam je, dodjavola", reče Doniger. "Jer se ova kompanija sad suočava s tri značajna problema. I Traub je najmanji od njih. Ostala dva su velika. Ultra, ultravelika."

o o o

Doniger je oduvek imao talent da vidi u budućnost. Još 1984. prodao je TechGate jer je predvideo da će kompjuterski čipovi "doći do svoje granice". U to vreme to se činilo besmislenim. Kompjuterskim čipovima udvostručavala se snaga svakih osamnaest meseci, dok se cena prepolovila. Ali Doniger je shvatio da su ti napretci bili postignuti tako što su se komponente zbijale sve bliže jedna drugoj na čipu. To se nije moglo raditi doveka. Naposletku, strujni krugovi bi bili tako gusto postavljeni da bi se čipovi rastopili od vrućine. To je naznačavalo gornju granicu kompjuterske snage. Doniger je znao da će društvo tražiti još siroviju računarsku snagu, ali nije video način kako da je ostvari. Frustriran, okrenuo se ranijem interesu, supravodljivom magnetizmu. Osnovao je drugu kompaniju, Advanced Magnetics 15, koja je držala nekoliko patenata esencijalnih za nove MR uredjaje koji su započeli revoluciju u medicini. Kompaniji Advanced Magnetics plaćeno je četvrt miliona dolara tantijema za svaki proizvedeni MR uredjaj. Bila je to "keš krava muzara", Doniger je jednom rekao, "i otprilike jednako zanimljivo kao mužnja krava." Kako mu je bilo dosadno i tražio je nove izazove, prodao je kompaniju 1988. Tada je imao dvadeset osam godina, i vredeo je milijardu dolara. Ali s njegove tačke gledišta, tek je trebao ostaviti trag. Sledeće godine, 1989., osnovao je ITC.

o o o

Jedan od Donigerovih heroja bio je fizičar Richard Fevnman. U ranim osamdesetima, Fevnman je pretpostavljao da bi bilo moguće napraviti kompjuter koristeći kvantne karakteristike atoma. Teoretski, takav "kvantni kompjuter" bio bi milijarde i milijarde puta jači nego bilo koji kompjuter ikad napravljen. Ali Fevnmanova ideja podrazumevala je potpuno novu tehnologiju - tehnologiju koju je trebalo izgraditi od nule, tehnologiju koja bi promenila sva pravila. Budući da niko nije mogao naći praktični način da se napravi kvantni kompjuter, Fevnmanovu ideju su uskoro zaboravili. Ali ne i Doniger. Godine 1989. Doniger je započeo izradjivati prvi kvantni kompjuter. Ideja je bila tako radikalna - i tako riskantna - da nikad nije javno objavio svoje namere. Svoju novu kompaniju neutralno je nazvao ITC, što je kratica za International Technology Corporation 16. Glavne kancelarije smestio je u Ženevi, dovodeći fizičare koji su radili u CERN-u 17. Sledećih nekoliko godina od Donigera ili njegove kompanije ništa se nije čulo. Ljudi su pretpostavljali da se povukao, ako su uopste razmišljali o njemu. Bilo je, naposletku, uobičajeno da se istaknuti preduzetnici koji su se bavili visokom tehnologijom maknu iz javnosti nakon što su stekli svoje bogatstvo. Godine 1994. magazin Time je načinio listu od dvadeset petero ljudi ispod četrdesete koji oblikuju svet. Robert Doniger nije bio medju njima. Nikog nije bilo briga; niko se nije sećao.

Te iste godine preselio je ITC natrag u Sjedinjene Američke Države, osnovavši laboratorijska postrojenja u Black Rocku u Novom Meksiku, jedan sat severno od Albaquerquea. Pažljivi posmatrač mogao je primetiti da se opet preselio na lokaciju na kojoj se nalazila skupina raspoloživih fizičara. Ali nije bilo promatrača, pažljivih ili nepažljivih.

I tako niko nije primetio kad je tokom devedesetih ITC počeo rasti. Sagradjeno je još laboratorija na lokaciji u Novom Meksiku; još je fizičara zaposleno. Donigerov odbor direktora porastao je sa šest članova na dvanaest. Svi su bili izvršni direktori kompanija koje su uložile novac u ITC, ili kapitalisti-preduzetnici. Svi su potpisali drakonske ugovore o neodavanju poslovnih tajni u kojima se tražilo da kao garanciju polože značajnu sumu novca na čuvanje, da se podvrgnu testiranju detektorom laži i da odobre ITC-u da im prisluškuje telefone, a da ih se o tome ne obavesti. Povrh toga, Doniger je tražio minimalnu investiciju od 300 miliona dolara. To je bila, objasnio je arogantno, cena mesta u odboru. "Želite li znati šta smeram, želite li biti deo ovoga što ovde radimo, cena je trećina milijarde dolara. Uzmite ili ostavite. Meni je posve svejedno."

Ali naravno da mu nije bilo. ITC je zastrašujuće brzo trošio novac: spiskali su više od tri milijarde u poslednjih devet godina. A Doniger je znao da će mu trebati još.

o o o

"Problem broj jedan", rekao je Doniger. "Naša kapitalizacija. Trebaćemo još jednu milijardu pre no što svane." Kimnuo je prema prostoriji odbora. "Oni je neće osigurati. Moraću ih privoleti da odobre tri nova člana odbora."

Gordon je rekao: "Teško ćeš im to prodati."

"Znam da hoće", reče Doniger. "Oni vide kojom brzinom trošimo novac i žele znati kad će to završiti. Žele videti konkretne rezultate. A to ću im ja danas dati."

"Koje konkretne rezultate?"

"Pobedu", reče Doniger. "Ove će seronje trebati pobedu. Neke uzbudljive vesti o nekom od projekata."

Kramerova je uvukla vazduh. Gordon će: "Bobe, svi projekti su na duge staze."

"Jedan od njih mora biti blizu završetka. Recimo, Dordogne?"

"Nije. Ne savetujem ovakav pristup." "A ja trebam pobedu", reče Doniger. "Profesor Johnston je već tri godine u Francuskoj sa svojim Valeovcima na naš račun. Trebali bismo imati nešto što možemo pokazati za to."

"Ne još, Bobe. Uostalom, nemamo svu zemlju."

"Imamo dovoljno zemlje."

"Bobe..."

"Diane će otići. Ona ih može ljubazno pritisnuti."

"Profesoru Johnstonu se to neće svideti."

"Siguran sam da Diane može izaći na kraj s Johnstonom." Jedan od asistenata otvorio je vrata sobe za sastanke i pogledao u hodnik.

Doniger reče: "Još minutu, prokletstvo!" Ali je istoga trenutka počeo hodati prema vratima. Pogledao je preko ramena prema njima i rekao: "Učinite to!" A zatim je ušao u sobu i zatvorio vrata.

o o o

Gordon je odšetao s Kramerovom do kraja hodnika. Njezine su visoke pete lupkale po podu. Gordon je letimično pogledao prema dole i video da ispod vrlo ispravnog, crnog poslovnog kostima Jill Sander 18, ona nosi crne štikle s remenčićem. Bio je to klasični Kramer izgled: istovremeno zavodnički i nedostižan.

Gordon reče: "Jesi li znala za ovo ranije?"

Kimnula je. "Ali ne dugo. Rekao mi je pre sat vremena."

Gordon ništa nije rekao. Potisnuo je svoju razdraženost. Gordon je sad već dvanaest godina bio s Donigerom, još od dana Advanced Magnesticsa. U ITC-u je vodio važne operacije industrijskog istraživanja na dva kontinenta, na kojima su bili zaposleni deseci fizičara, hemičara i kompjuterskih stručnjaka. Morao se obrazovati u području supravodljivih metala, frakcijske kompresije, kvantnih qubita 19 i visokoprotočne izmene iona. Bio je do grla u teorijskim fizičarima - najgoroj vrsti - ali ipak, došlo je do prekretnica, razvoj je išao predvidjenim tempom, prekoračenja budžeta mogla su se kontrolisati. Ali usprkos njegovom uspehu, Doniger mu se ipak nije baš poveravao.

Kramerova je, ipak, oduvek imala poseban odnos s Donigerom. Počela je kao advokatica u vanjskoj advokatskoj firmi, obavljajući posao za kompaniju. Doniger je mislio da je pametna i otmena, stoga ju je zaposlio. Bila mu je devojka sledećih godinu dana, i iako je to odavno bilo gotovo, još uvek ju je slušao. Tokom godina uspela je sprečiti nekoliko potencijalnih katastrofa.

"Deset smo godina", reče Gordon, "uspevali zadržati ovu tehnologiju tajnom. Kad bolje razmisliš, to je čudo. Traub je prvi incident koji nam je “procurio”. Srećom, završio je u rukama nekog zbrljanog policajca, i neće dospeti dalje. Ali ako Doniger počne pritiskati u Francuskoj, ljudi bi mogli početi povezivati stvari. Već imamo onu novinarku u Francuskoj koja nas progoni. Bob bi mogao sve to razotkriti."

"Znam da je sve to razmotrio. To je drugi veliki problem."

"Obznanjivanje u javnosti?"

"Da. Da se sve sazna.

"Nije zabrinut?"

"Da, zabrinut je. Ali čini se da ima plan kako sve to rešiti."

"Nadam se", reče Gordon. "Jer ne možemo uvek računati na to da ćemo imati zbrljanog policajca da nam prekopava po prljavom rublju."

Policajac James Wauneka došao je u bolnicu McKinlev sledećeg jutra, tražeći Beverlv Tsosie. Mislio je proveriti rezultate obdukcije starog čoveka koji je umro. Ali rekli su mu da je Beverlv otišla na treći sprat, na odeljenje za skeniranje. Stoga je otišao gore.

Našao ju je u maloj bež sobi spojenoj s onom u kojoj je bio beli skener. Razgovarala je s Calvinom Cheejem, tehničarem koji je radio na magnetskoj rezonanci. On je sedeo za kompjuterskom konzolom, izmenjujući crno- bele snimke, jednu za drugom. Snimke su pokazivale pet kružnica u redu. Kako je Chee prolazio kroz snimke, kružnice su postajale sve manje.

"Calvine," rekla je, "to je nemoguće. To mora biti lažno."

"Tražila si me da ti prikazem podatke," rekao je, "a onda mi ne veruješ? Kažem ti, Bev, nije lažno. Pravo je. Evo, pogledaj drugu ruku."

Chee je pritisnuo tipku na tastaturi, i sad se na ekranu pokazao horizontalni oval, s pet bledih kružnica u njegovoj unutrašnjosti."U redu? Ovo je dlan leve ruke, prikazan u preseku." Okrenuo se prema Wauneki. "Otprilike ono što biste videli da stavite ruku na mesarsku dasku i razrežete je po sredini."

"Vrlo zgodno, Calvine."

"Pa, želeo sam da svima bude jasno."

Okrenuo se natrag prema ekranu. "U redu, karakteristična obeležja. Pet pravilnih kružnica predstavljaju pet kostiju dlana. Ove stvari ovde su tetive koje idu prema prstima. Zapamtimo, mišići koji pokreću šaku uglavnom su u podlaktici. Dobro. Ovaj mali kružić je radijalna arterija, koja dovodi krv u šaku kroz ručni zglob. Dobro. Sad idemo prema van od ručnog zgloba, gledajući presek."

Slika se promenila. Oval se suzio i, jedna po jedna, kosti su se razdvojile, poput amebe u diobi. Sad su se videle četiri kružnice. "Dobro. Sad smo iza dlana, i vidimo samo prste. Male arterije unutar svakog prsta koje se dele kako idemo dalje, smanjujući se, ali još uvek ih možete videti. Vidite, ovde i ovde? Dobro. Sad idemo dale prema vrhovima prstiju, kosti postaju veće, ovo je proksimalni prst, članak... i sada... gledajte arterije, vidite kako idu... deo po deo... i sad."

Wauneka se namrštio. "Izgleda kao pogreška. Kao daje nešto preskočilo."

"Nešto jest preskočilo", rekao je Chee. "Arteriole se račvaju. Ne poklapaju se. Pokazaću vam ponovno." Vratio je na prethodni presek, zatim na sledeći. Bilo je očito - činilo se da su kružnice sićušnih arterija poskočile postrance. "Zato je tip imao gangrenu prstiju. Nije imao cirkulacije jer mu se arteriole nisu poklapale. To je nešto poput krivog spajanja, ili nečeg sličnog."

Beverlv je odmahnula glavom. "Calvine."

"Kažem ti. I ne samo to, i na drugim delovima na njegovom telu, takodjer. Poput srca. Tip je umro od masivnog srčanog infarkta. Nikakvo iznenadjenje, jer mu se zidovi srčane kletke takodjer ne poklapaju."

"Zbog ožiljnog tkiva", rekla je, odmahujući glavom. "Calvine, molim te. Imao je sedamdeset jednu godinu. Što god da nije bilo u redu s njegovim srcem, ono je radilo više od sedamdeset jedne godine. Isto je i s njegovim rukama. Da je arteriolsko račvanje zaista bilo prisutno, njegovi bi prsti otpali već odavno. Ali nisu. Uglavnom, ovo je nova ozleda; pogoršala se dok je bio u bolnici."

"I što ćeš mi reći, da je uredjaj u krivu?"

"Mora biti. Nije li tačno da možeš dobiti krive podatke zbog greške u hardveru? I da ponekad ima bugova u izuzetno naprednom kompjuterskom programu?"

"Proverio sam uredjaj, Bev. U redu je."

Slegnula je ramenima. "Žao mi je, ne verujem. Imaš negdje problem. Slušaj, ako si tako siguran da si u pravu, idi dole na patologiju i licno proveri tipa."

"Pokušao sam", rekao je Chee. "Telo je već pokupljeno."

"Da?" rekao je Wauneka. "Kad?"

"U pet ujutro. Neko iz njegove firme."

"Pa, ta je firms skroz tamo pokraj Sandie", rekao je Wauneka. "Možda još uvek voze telo-"

"Ne." Chee je odmahnuo glavom. "Kremiran je jutros."

"Zaista? Gde?"

"U mrtvačnici Gallupa."

"Ovde su ga kremirali?" rekao je Wauneka.

"Kažem vam," rekao je Chee, "nešto je definitivno čudno s tim tipom."

Beverlv Tsosie je prekrstila ruke na prsima. Gledala je u dvojicu muškaraca. "Nema ničeg čudnog", rekla je. "Njegova je firma to tako učinila jer su to mogli srediti preko telefona, na daljinu. Nazoveš mrtvačnicu, oni dodju ovde i kremiraju ga. Dogadja se stalno, pogotovo kad nema porodicu. A sad, dosta sranja", rekla je" i nazovi majstore da poprave uredjaj. Imaš problem sa svojom magnetskom rezonancom - i to je sve što imaš."

ooo

Jimmy Wauneka je hteo završiti slučaj Traub stoje brže moguće. Ali kad se vratio u odeljenje hitne službe, video je plastičnu vreću napunjenu odećom starog tipa i njegovim livnim stvarima. Nije se moglo ništa napraviti nego ponovno nazvati ITC. Ovoga je puta razgovarao s drugim potpredsednikom, nekom gospodjicom Kramer. Doktor Gordon je bio na sastanku i nije se moglo doći do njega. "Radi se o doktoru Traubu", rekao je. "Oh da." Tužan uzdah. "Jadni doktor Traub. Tako drag čovek." "Njegovo je tijelo danas kremirano, ali su neke njegove stvari još uvek kod nas. Ne znam šta biste želeli da učinimo s njima." "Doktor Traub nema živuće rodbine", rekla je gospodjica Kramer. "Sumnjam da iko ovde želi njegovu odeću ili išta njegovo. O kakvim stvarima govorite?" "Pa, u njegovom je džepu bio dijagram. Izgleda kao crkva, ili možda samostan." "A-ha." "Znate li zašto bi imao dijagram samostana?" "Ne, zaista vam ne bih mogla reći. Govoreći istinu, doktor Traub je poslednjih nekoliko meseci bio pomalo čudan. Bio je prilično deprimiran otkad je njegova žena umrla. Jeste li sigurni da je to samostan?" "Ne, nisam. Ne znam šta je to. Želite li taj dijagram nazad?" "Ako vam nije teško poslati nam ga." "A što je s onom keramikom?" "Keramikom?" "Imao je komadić keramike. Veličine oko dva i po centimetra, i ima oznaku ITC." "Oh, u redu. To nije problem." "Pitao sam se što bi to moglo biti." "Što bi to moglo biti? To je identifikacijska oznaka." "Ne izgleda kao nijedna identifikacijska oznaka koju sam dosad video." "To je nova vrsta. Ovde ih koristimo kako bismo prolazili kroz sigurnosna vrata, i tome slično." "Želite i to natrag?" "Ako vam ne predstavlja velik problem. Evo šta ćemo, daću vam naš broj u FedEx-u 20, pa vi to možete samo strpati u kovertu i dostaviti nam." Jimmy Wauneka je spustio telefonsku slušalicu i pomislio: seratori. 000 Nazvao je oca Grogana, svestenika njegove lokalne katoličke opstine, i rekao mu za dijagram i kraticu pri dnu: sam.ste.mere. "To bi bio samostan Sainte-Mere", odmah je rekao. "Dakle, jest samostan?" "Oh, naravno." "Gde?" "Nemam pojma. To nije špansko ime. “Mere” je na francuskom “majka”. Saint Mother znači Devica Marija. Možda je u Louisiani." "Kako da ga nañem?" "Imam ovdje negdje popis samostana. Dajte mi sat ili dva da ga iskopam." o o o "Žao mi je, Jimmy. Ne vidim ovdje nikakvu tajnu." Carlos Chavez bio je pomoćnik šefa policije u Gallupu upravo pred penzijim, i bio je savetnik Jimmvja Wauneke od početka. Trenutačno je sedeo zavaljen s čizmama na stolu i slušao Wauneku, skeptično ga gledajući. "Pa, evo kako to izgleda", rekao je Wauneka. "Pokupe tog tipa tamo kod kanjona Corazon, poludelog i podivljalog, ali tip nema opeklina, nije dehidriran, nikakvih znakova da je bio u pustinji." "Znači neko ga je ostavio. Njegova ga je porodica izgurala iz auta." "Ne. Nema živuće rodbine." "O.K., onda se sam dovezao tamo." "Niko nije video auto." "ko je niko?" "Ljudi koji su ga pokupili." Chavez je uzdahnuo. "Jesi li ti licno otišao u kanjon Corazon i potražio auto?" Wauneka je oklevao. "Ne." "Poverovao si nekome na reč." "Da. Čini se da jesam." "Čini se? Znači da bi auto još uvek mogao biti tamo." "Možda. Da." "U redu. I šta si sledeće učinio?" "Nazvao sam njegovu firmu, ITC." "I oni su ti rekli?" "Rekli su da je bio deprimiran jer mu je žena umrla." "Naravno." "Ne znam", rekao je Wauneka. "Nazvao sam zgradu u kojoj je Traub živeo. Razgovarao sam s upraviteljem. Žena mu je umrla pre godinu dana." "I ovo se dogodilo blizu godišnjice njezine smrti, tačno? Tada se obično dogadj, Jimmy." "Mislim da bih morao otići i razgovarati s nekim ljudima u ITC istraživanjima." "Zašto? Oni su četiristo četrdeset kilometara daleko od mesta na kojem je ovaj tip nadjen." "Znam, ali-" "Ali šta? Koliko puta neki turista zaluta u rezervatima? Tri, četiri puta godišnje? I u pedeset posto tih slučajeva su mrtvi, tačno? Ili kasnije umru, tačno?" "Tačno..." "I uvek zbog jednog od dva razloga. Ili su New Age ludjaci iz Sedone koji dodju komunicirati s orlovskim bogom i zapnu jer im se auto pokvario. Ili su deprimirani. Jedno ili drugo. A ovaj je tip bio deprimiran." "Tako kažu..." "Jer mu je umrla žena. Hej, ja to verujem." Carlos je uzdahnuo. "Neki tipovi su deprimirani, neki su preveseli." "Ali ima neodgovorenih pitanja", reče Wauneka. "Tu je neka vrsta dijagrama, i keramički čip-" "Jimmy. Uvek ima neodgovorenih pitanja." Chavez je zaškiljio prema njemu. "Šta se dogadja? Pokušavaš li impresionirati onu slatku malu doktoricu?" "Koju malu doktoricu?" "Znaš na koga mislim." "Dodjavola, ne. Ona misli da u svemu ovome nema ničega." "U pravu je. Ostavi se toga." "Ali-" "Jimmy." Carlos Chavez je odmahnuo glavom. "Poslušaj me. Pusti to." "Dobro." "Ozbiljno." "Dobro", rekao je Wauneka. "Dobro, pustit ću.

_______________

1. Alastair I. M. Rae, Kvantna fizika: iluzija ili stvarnost?
2. John Horgan, Kraj nauke
3. Virginia Polytechnic Institute and State University - politehnički institut i državni univerzitet u SAD-u, savezna država Virginia, Blackburg.
4. Fujitsu kvantne naprave.
5.Najpoznatija severnoamerička telekomunikacijska kompanija.
6.Tradicionalni crtež Navaho Indijanaca, slikan različitim bojama u pesku. 7.Radi se o pesmi Countrj Road.
8.Indijansko pleme
9.Misli se na treću bazu u bejzbolu
10. Magnetska rezonanca, dijagnostički aparat.
11. Indijansko pleme
12. Bolest krvnih vena pri kojoj zbog preterane reakcije na hladnoću prsti na rukama i nogama, redje uši i nos, poprimaju bledoplavu, a zatim jarkocrvenu boju; moguća je jaka bol, obamrlost i trnci.
13. Distalno - suprotno proksimalnom, dalje od središta tela. 
14. Suosnivač kompanije Apple computers.
15. Napredna magnetika.
16. Internacionalna tehnološka korporacija
17. Centre Europeen pour Recherche Nudeaire - Evropska organizacija za nuklearna istraživanja.
18.Severnoamerička modna kreatorica.
19.Najmanja informacijska jedinica u kvantnom kompjuteru.
20.Federal Express, kompanija preko koje se šalju paketi.

Iz knjige Stogodišnji rat u Francuskoj, M.D. Backes, 1996. CORAZO

Lav Tolstoj, Ana Karenjina, Prvi deo :16 -23

 



16

Vronski nikad nije poznavao domaći život. Njegova mati bila je u mladosti čuvena dama iz velikog sveta, koja je, i dok joj je muž bio živ, a naročito docnije, imala mnogo romana za koje je znao ceo svet. Oca skoro nije ni zapamtio, a školovao se u Paževskom korpusu.[27]

Izišavši iz škole kao mlad, sjajan oficir, on zapade odmah u društvo bogatih petrogradskih oficira. Premda je odlazio i u petrogradsko više društvo, ipak su sve ljubavne avanture bile izvan toga društva.
Posle raskošnog i grubog petrogradskog života, on je sad, u Moskvi, prvi put osetio kako je to divno približiti se miloj i nevinoj devojci iz velikog sveta, koja ga je zavolela. Nije mu bilo ni na kraj pameti da može biti nečeg rđavog u njegovim odnosima prema Kiti. Na balovima, on je većinom igrao s njom; odlazio im je u kuću. Razgovarao je s njom o onom o čemu se obično razgovara u društvu; o svakojakim besposlicama, ali o besposlicama kojima je on i nehotice davao naročiti za nju smisao. Mada joj ništa nije rekao što joj ne bi mogao reći pred svima, on je osećao da ona sve većma zavisi od njega, i što je jače to osećao, sve mu je milije bilo, i njegovo osećanje prema njoj postajalo je još nežnije. Nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima svoje određeno ime, da je to zavođenje devojke bez namere da se oženi njom, i da je to zavođenje jedna od rđavih pojava koje su tako obične kod mladih aristokrata kao što je on. Njemu se činilo da je on prvi pronašao to zadovoljstvo, i uživao je u svome pronalasku.

Da je nešto mogao čuti o čemu su razgovarali njeni roditelji to veče, da se nešto mogao staviti na gledište porodice i doznati da će Kiti biti nesrećna ako je on ne uzme za ženu, on bi se veoma začudio, i ne bi tome poverovao. Nije mogao verovati da može biti rđavo ono što pričinjava tako veliko i lepo zadovoljstvo njemu, a naročito njoj. Još manje bi poverovao da treba da se oženi.

Ženidba mu se uvek činila kao nešto nemogućno. On ne samo da nije voleo porodični život, već je, prema opštem shvatanju neoženjenih ljudi  među kojima se on kretao, gledao u porodici, a naročito u mužu, nešto tuđe, neprijateljsko, i, smešno. Ali iako Vronski nije ni slutio o čemu su govorili roditelji, ipak je, kad je to veče izišao od Ščerbackih, osetio da se ona duhovna tajna veza koja je vezivala njega i Kiti to veče utvrdila tako jako, da je valjalo nešto preduzeti. Ali šta se moglo i šta je trebalo preduzeti, to on nije mogao smisliti.
»To i jeste divno - mislio je on vraćajući se od Ščerbackih, i, kao uvek, iznoseći od njih prijatno osećanje čistote i svežine, koje je donekle dolazilo i otud što celo to nije pušio, zajedno sa nekim novim osećanjem ganutosti što ga ona voli - to i jeste divno, što ni ja ni ona nismo ništa kazali, ali smo se tako razumeli u onom nevidljivom razgovoru pogleda i intonacija, da je danas jasnije no ikad kazala da me voli. I kako je sve to bilo ljupko, prosto i, što je glavno, poverljivo! I sam se osećam bolji i čistiji. Osećam da imam srca, i da u sebi imam puno lepih osobina. One mile zaljubljene oči! Kad mi je rekla: o, veoma...«

»Pa šta? Pa ništa. Meni je lepo, a i njoj je lepo.« I on se zamisli gde da završi to veče.
U mislima nabroja kuda bi mogao otići. »Klub, partija bezika[28] i šampanj s Ignjatovim? Ne, neću da idem. Château des fleurs,[29] tamo ću naći Oblonskog, kuplete, cancan?[30] Neću, dosadilo mi je. Eto zato i volim

Ščerbacke što s njima i sam postajem bolji. Idem kući.« I ode pravo u svoju sobu kod Disoa, naredi da mu se donese večera, zatim se svuče, i tek što spusti glavu na uzglavlje, čvrsto zaspa.

17

Sutradan, u jedanaest sati pre podne, Vronski iziđe na železničku stanicu petrogradske pruge da dočeka majku, i prvo lice koje srete na velikim stepenicama beše Oblonski koji je tim vozom očekivao sestru.
- A, vaša svetlosti! - viknu Oblonski. - Koga ti čekaš?
- Očekujem majku - odgovori Vronski osmejkujući se kao i svi koji su se nalazili s Oblonskim, rukova se s njim i zajedno se uspeše uz stepenice.
- Treba da dođe danas iz Petrograda.
- A ja sam te sinoć čekao do dva sata. Kuda si otišao od Ščerbackih?
- Kući - odgovori Vronski. - Pravo da ti kažem, tako mi je bilo prijatno juče kod Ščerbackih da mi se posle nikud nije išlo.
- Poznajem dobre konje po nekim njihovim žigovima a zaljubljene mladiće po očima - izdeklamova Stepan Arkadijevič isto onako kao i ranije Ljevinu.
Vronski se osmehnu kao čovek koji to ne pobija, ali promeni razgovor. - A koga ti čekaš? - upita on.
- Ja? Jednu lepu ženu - reče Oblonski.
- Gde sad!
- Honni soit qui mal y pense![31] Čekam svoju sestru Anu. - Aha, Karenjinu! - reče Vronski.
- Izvesno je poznaješ?
- Čini mi se da je poznajem! Ili ne... Bogami, ne sećam se - odgovori rasejano Vronski koji je pri imenu Karenjine nejasno predstavljao sebi nešto naduveno i dosadno.
- Ali Aleksija Aleksandroviča, moga čuvenoga zeta sigurno znaš. Njega poznaje ceo svet.
 - To jest, znam ga po čuvenju i iz viđenja. Znam da je pametan, učen, u neku ruku božanstven... Ali, znaš, to nije moja... not in my line[32] - reče Vronski.
- Jest, on je vrlo znamenit čovek; malo je konzervativan ali je krasan čovek - primeti Stepan Arkadijevič – krasan čovek.
- Utoliko bolje za njega - reče Vronski smešeći A! ti si tu - okrete se on visokom starom lakeju svoje matere, koji je stojao kod vrata - uđi ovamo.
U poslednje doba, pored simpatija koje su svi ima Stepana Arkadijeviča, Vronski je osećao prema njemu još veću naklonost, jer ga je u svojoj mašti dovodio u vezu s Kiti.
- A hoćemo li u nedelju prirediti večeru za primadonu? - reče Vronski, uzevši pod ruku Oblonskog smešeći se.
- Zacelo. Ja ću razaslati pozivnice. Ah, jesi li se upoznao juče s mojim prijateljem Ljevinom? - upita Stepan Arkadijevič.
- Dakako. Samo je nešto brzo otišao.
- On je divan čovek - nastavi Oblonski. - Zar ne?
- Ne znam - odgovori Vronski - otkud to da kod sviju Moskovljana, izuzimajući, razume se, one s kojima govorim – dodade on šaleći se - ima nešto oštro. Nekako se odmah kostreše, kao da hoće da ti dadu da osetiš nešto...
- Ima toga, istina je da ima... - reče Stepan Arkadijevič smešeći se veselo. - Hoće li skoro? - zapita Vronski poslužitelja.
- Voz je krenuo s poslednje stanice - odgovori ovaj.
Približavanje voza sve se većma obeležavalo pripremama na stanici, trčkaranjem nosača, dolaskom žandarma i poslužitelja, i pristizanjem onih koji su nekog očekivali. Kroz hladnu maglu videli su se radnici u kratkim kožusima i mekim čizmama od valjanog sukna, koji su prelazili preko ukrštenih šina; daleko na šinama čulo se zviždanje lokomotive i kretanje nečega teškog.
- Ne - reče Stepan Arkadijevič koga mnogo beše obuzela želja da ispriča Vronskom Ljevinove namere u pogledu Kiti. - Ne, ti nisi dobro ocenio moga Ljevina. On je vrlo nervozan čovek, biva i neprijatan, to je istina, ali je zato drugi put mio. To je poštena, iskrena priroda i zlatno srce. Samo, juče je bilo i naročitih razloga - nastavi Stepan Arkadijevič osmejkujući se značajno i potpuno zaboravljajući na ono iskreno saosećanje koje je juče imao prema Ljevinu, i koje je sad u istoj meri osećao prema Vronskom. - Jest, bilo je razloga zbog kojeg je on juče mogao biti ili odveć srećan ili odveć nesrećan.

Vronski zastade i otvoreno zapita.
- To jest, kako? Da nije juče prosio tvoju bel-le-soeur[33]?
- Može biti - reče Stepan Arkadijevič. - Nešto mi se juče tako činilo. Jest, ako je sa posela otišao rano i bio neraspoložen, onda je tako... Odavno je zaljubljen u nju, i meni ga je veoma žao.
- Tako!... Uostalom, ja mislim da ona može računati na bolju partiju reče Vronski, i isprsivši se poče opet šetati. - Uostalom, ja ga i ne poznajem - dodade on. - Jest, to je težak položaj! Zbog toga većina i pretpostavlja da ostane pri poznanstvima sa Klarama. S njima, nesreća je samo ako nedostaje novaca, a ovde je u pitanju tvoje dostojanstvo. Ali evo voza.

I zaista, u daljini je već zviždala lokomotiva. Kroz nekoliko minuta peron se zatrese; izbacujući paru koja je zbog mraza padala dole, naiđe lokomotiva, na kojoj se poluga srednjeg točka polako i ravnomerno ugibala i opružala, i sa koje se klanjao umotani, injem pokriveni mašinist; a za tenderom, sve lakše, i sve većma zatresajući peron, prođe vagon s prtljagom i psom koji je urlikao; najzad, zatresajući se pre nego što će stati, naiđoše putnički vagoni.

Otresiti kondukter, dajući zviždanjem znak, skoči dole, a za njim, jedan po jedan, počeše silaziti nestrpljivi putnici: gardijski oficir koji se držao pravo i gledao oštro oko sebe; nemiran trgovčić s torbom koji se veselo smeškao; seljak s vrećom preko ramena.

Vronski, stojeći kraj Oblonskog, posmatraše vagone i one što su izlazili, potpuno zaboravivši na mater. To što je maločas doznao o Kiti, uzbuđivalo ga je i radovalo. Grudi su mu se nehotice nadimale, a oči sijale. Osećao se kao pobednik.

- Grofica Vronska je u ovom odeljenju - reče otresiti kondukter, prilazeći Vronskom.

Kondukterove reči istrgoše ga iz misli i nagnaše da se seti matere i viđenja s njom. On u duši nije poštovao mater, i, ne dajući sebi računa o tome, nije je ni voleo; ali prema pojmovima kruga u kojem je živeo, i prema svom vaspitanju, nije mogao zamisliti drukčije odnose prema materi sem najponiznijih i punih poštovanja, i utoliko više poniznih i punih poštovanja ukoliko je u duši mater manje poštovao i voleo.

18

Vronski pođe za kondukterom u vagon, i na ulazu u kupe zastade da načini put gospođi koja je izlazila.
Bacivši samo pogled na spoljašnjost te gospođe, s običnim taktom čoveka iz velikog sveta, poznade da ona pripada višem društvu. On se izvini i pođe u vagon, ali oseti potrebu da je još jednom pogleda - ne zato što je bila vrlo lepa, niti zbog elegancije i skromne gracije koja se ogledala u celoj njenoj pojavi, već zato što je u izrazu njenog milog lica, kad je prošla pokraj njega, bilo nečeg osobito nežnog i umiljatog. Kad se on osvrte, i ona okrete glavu. Njene sjajne, sive oči, koje su se činile ugasite zbog gustih trepavica, zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala, i odmah zatim pređoše na gomilu sveta kao da nekog traže. U tom kratkom pogledu Vronski zapazi uzdržanu živahnost koja je igrala na njenom licu i preletala između sjajnih očiju i jedva primetnog osmejka koji je treperio na njenim rumenim usnama. Kao da je suvišak nečega ispunjavao njeno biće, da je i mimo njene volje izbijao čas u sjajnom pogledu čas u osmejku. Ona namerno ugasi svetlost u očima, ali se ova i protiv njene volje sijala u osmejku koji se jedva opažao.
Vronski uđe u kupe. Njegova mati, mršava starica crnih očiju i ukovrdžene kose, žmirkaše, upirući pogled u sina i smeškajući se tankim usnama. Ustavši s divana, ona dade sobarici torbicu i pruži sinu malu, suhu ruku, zatim mu podiže glavu sa svoje ruke i poljubi ga u obraz.
- Jesi li dobio telegram? Jesi li zdrav? Hvala bogu.
- Kako ste putovali? - upita sin, sedajući pored nje i osluškujući nehotice ženski glas pred vratima. Znao je da je to bio glas one gospođe koju je sreo na ulazu.
- Ipak se ne slažem s vama - govorio je gospođin glas. - Petrogradsko shvatanje, gospođo.
- Nije petrogradsko, već prosto žensko - odgovori ona. - E, dopustite da vam poljubim ruku.

Doviđenja, Ivane Petroviču. Vidite, molim vas, da li je tu moj brat i pošaljite ga k meni - reče gospođa baš kraj samih vrata, i uđe u kupe.
- Jeste li našli brata? - upita Vronski obraćajući se gospođi.
Vronski se seti da je to Karenjina.
- Vaš brat je ovde - reče on i ustade. - Oprostite, nisam vas poznao, a poznanstvo naše je i bilo tako kratko – reče Vronski klanjajući se - da me se vi, izvesno, i ne sećate.
- Ne, ne - reče ona - ja bih vas poznala zato što smo, vaša majka i ja, celim putem, čini mi se, samo o vama govorile – dodade ona i dopusti najzad onoj živahnosti koja se otimala da izađe na površinu, da izbije u osmejku. - Ali moga brata još nema.
- Zovni ga, Aljoša - reče stara grofica. Vronski siđe na peron i viknu:
- Oblonski! Ovamo!
Ali Karenjina ne sačeka brata, već, čim ga spazi, odlučnim i lakim korakom iziđe iz vagona. I kad joj brat priđe, ona jednim pokretom, koji odlučnošću i gracijom iznenadi Vronskog, zagrli brata levom rukom oko vrata, privuče ga k sebi i toplo ga poljubi. Vronski je gledaše ne skidajući s nje očiju, i smeškao se ne znajući ni sam čemu. Ali setivši se da ga mati čeka, uđe u vagon.
- Je li da je divna? - reče grofica o Karenjinoj. - Muž ju je smestio sa mnom, i meni je bilo vrlo prijatno. Celim putem smo razgovarale. A ti, kažu... vous filez le parfait amour. Tant mieux, mon cher, tant mieux.[34]
- Ne znam na šta ciljate, maman - odgovori sin hladno. - Hoćemo li, maman?
Karenjina opet uđe u vagon da se oprosti sa groficom.
- Dakle, grofice, vi ste se našli sa sinom, a ja sa bratom – reče ona veselo. - A i moje su se priče iscrple, ne bih imala šta više da vam pričam.
- A, ne - reče grofica uzevši je za ruku - ja bih s vama mogla putovati oko sveta i ne bi mi bilo dosadno. Vi ste jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovek prijatno oseća ne samo kad razgovara već i kad ćuti. A na vašeg sina nemojte, molim vas, mnogo misliti; nemogućno je nikad se ne rastajati.
Karenjina je stajala nepomično, držeći se izvanredno pravo, a oči su joj se smeškale.
- Ana Arkadijevna - reče grofica objašnjavajući sinu – ima sinčića, čini mi se od osam godina; nikad se dosad nije od njega odvajala, pa joj je sad teško   što se rastala s njim.
- Jest, ja i grofica smo za sve vreme razgovarale ja o svom, a ona o svom sinu - reče Karenjina, i opet joj osmejak obasja lice, ljubak osmejak koji je bio upućen njemu.
- To vam je izvesno i dosadilo - reče on prihvatajući u letu loptu koketerije koju mu je ona bacila. Ali ona, očigledno, nije htela da nastavi razgovor u tom pravcu i okrete se staroj grofici.
- Mnogo vam hvala na društvu. Nisam ni osetila kako mi je jučerašnji dan prošao. Doviđenja, grofice.
- Zbogom, mila moja - odgovori grofica. - Dopustite da poljubim vaše divno lice. Reći ću vam prosto i iskreno, kao što star svet ima običaj, da sam vas zavolela.
Ma koliko da je ta fraza bila obična, Karenjina joj očigledno iskreno poverova i obradova se. Ona porumene, saže se malo, podmetnu lice pod grofičine usne, zatim ispravi i sa istim osmejkom, koji se talasao između očiju i usta, pruži ruku Vronskom. On prihvati ručicu koju mu ona pruži, i kao nečem osobitom se obradova kad mu ona energično steže ruku i kad je jako i smelo prodrma. Ona iziđe brzim korakom koji je začudo lako nosio njeno dosta puno telo.
- Veoma je ljupka - reče starica.
To je isto mislio i sin. On ju je pratio očima dok se njena graciozna pojava ne izgubi, a osmejak mu ostade na licu. Vide kroz prozor kako ona priđe bratu, uze ga pod ruku i poče mu nešto živo govoriti, nešto što očigledno nije imalo veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo.
- A vi, maman, jeste li potpuno zdravi? - ponovi on obraćajući se majci.
- Sve je dobro, odlično. Alexandre je vrlo ljubazan. I Marie se prolepšala. Ona je vrlo interesantna.
I opet poče pričati o onom što ju je najviše zanimalo: o krštenju unuka, zbog čega je išla u Petrograd, i o naklonosti koju je car ukazao njenom starijem sinu.
- Evo i Lavrentija - reče Vronski, gledajući kroz prozor - sad možemo poći, ako hoćete.
Stari upravitelj grofičin, koji je putovao s njom, uđe u vagon, javi da je sve spremno, i grofica se diže da ide.
- Hajdemo, sad nema mnogo sveta - reče Vronski.
Sobarica ponese torbicu i psetance, a upravitelj i nosač druge kofere.

Vronski uze majku pod ruku; ali baš kad su izlazili iz vagona, najedanput nekoliko ljudi uplašenih lica protrča pored njih. Protrča i šef stanice sa svojom kapom neobične boje. Sigurno se desilo nešto neobično. Svet je trčao natrag.
- Šta?... šta?... gde?... Bacio se!... pregažen!... - čulo se među prolaznicama.
Stepan Arkadijevič i sestra koju je držao ispod ruke, takođe uplašenih lica, vrate se i zastanu na ulazu u vagon, izbegavajući svetinu.
Gospođe uđoše u vagon, a Vronski i Stepan Arkadijevič pođoše za svetom da doznaju pojedinosti nesreće.
Čuvar, da li zato što je bio pijan, ili što se odveć umotao na jakoj zimi, nije čuo da se voz vraća, i voz ga je pregazio.
Još pre nego što se Vronski i Oblonski vratiše, gospođe su doznale pojedinosti od grofičina upravitelja.
Oblonski i Vronski videli su unakažen leš. Oblonskom je to očigledno bilo teško. On se mrštio i činilo se da je bio gotov da zaplače.
- Ah, to je grozno! Ah, Ana, samo da si videla! Ah strahota! - ponavljao je.
Vronski je ćutao, njegovo lepo lice je bilo ozbiljno ali sasvim mirno.
- Ah, da ste samo videli, grofice - govorio je Stepan Arkadijevič. - I žena mu je ovde... Strašno je bilo da je čovek pogleda... Bacila se na njegovo mrtvo telo. Vele da je bio hranitelj velike porodice. To je strašno!
- Da li bismo mogli nešto učiniti za nju? - uzbuđenim šapatom reče Karenjina.
Vronski je pogleda i u času iziđe iz vagona.
- Odmah ću se vratiti, maman - reče okrenuvši se na vratima.
Kad se posle nekoliko minuta vratio, Stepan Arkadijevič je već razgovarao s groficom o novoj pevačici, a grofica se nestrpljivo osvrtala na vrata očekujući sina.
- Sad možemo ići - reče Vronski ulazeći.
Iziđoše zajedno. Vronski je išao napred s majkom. Pozadi, Karenjina s bratom. Kod izlaza stiže ih šef stanice i priđe Vronskom.
- Vi ste dali mome pomoćniku dve stotine rubalja. Budite tako ljubazni i recite kome ih namenjujete.
- Udovici - reče Vronski sležući ramenima. - Ne razumem šta tu još treba pitati.
- Vi ste dali? - doviknu Oblonski iza njegovih leđa, i stegnuvši sestrinu ruku dodade: - To je vrlo lepo, vrlo lepo. Je li da je to krasan čovek? Klanjam se, grofice.
I on i sestra zastadoše da potraže njenu sobaricu.
A kad iziđoše, kočije Vronskih već behu odmakle. Ljudi koji su izlazili razgovarali su samo o onome što se dogodilo.
- Strašna smrt! - reče neki gospodin prolazeći pored njih. - Vele da je prepolovljen.
- Naprotiv, ja mislim da je to najlakša smrt, trenutna – reći će drugi.
- Zašto ne preduzimaju mere da se to ne dešava – govorio je treći.
Karenjina sede u kočije, i Stepan Arkadijevič s čuđenjem opazi da joj usne dršću i da se jedva uzdržava da ne zaplače.
- Šta ti je, Ana? - upita je kad odmakoše nekoliko stotina metara.
- Rđav znak - reče ona.
- Koješta! - reče Stepan Arkadijevič. - Ti si došla, i to je glavno. Ne možeš zamisliti koliko se uzdam u tebe.
- A poznaješ li odavno Vronskog? - upita ona.
- Poznajem. Znaš, mi se nadamo da će on uzeti Kiti.
- Tako? - reče tiho Ana. - A sad, hajde da govorimo o tebi - dodade ona odmahnuvši glavom kao da je fizički htela da odbaci nešto suvišno što joj je smetalo. - Da govorimo o tvojim stvarima. Dobila sam tvoje pismo, i evo me.
- Da, ti si mi još jedina nada - reče Stepan Arkadijevič. - Dela, ispričaj mi sve.
I Stepan Arkadijevič poče da priča.
Kad stigoše do kuće, Oblonski pomože sestri da siđe, uzdahnu, rukova se s njom i ode u kancelariju.

19

Kad Ana uđe, Doli je sedela u malom salonu, pokraj punačkog plavokosog dečka koji je već sad ličio na oca, i slušala njegov zadatak iz francuskog čitanja. Dečko je čitao i zavrtao rukom dugme na kaputu koje se jedva držalo, trudeći se da ga otkine. Mati je nekoliko puta odstranjivala ruku, ali puna ručica je ipak ponovo dohvatala dugme.

Mati otkide dugme i metnu ga u džep.

- Griša, ostavi ruke na miru - reče ona i lati se opet pokrivača, svog starog rada, kojeg se uvek prihvatala u teškim trenucima života; plela je nervozno, pomerajući prstom i brojeći petlje. Mada je juče naredila bila da kažu mužu kako je se ništa ne tiče hoće li doći njegova sestra ili ne – ipak je sve spremila za njen dolazak i uzbuđeno je očekivala zaovu.

Doli je bila ubijena tugom, sva obuzeta njom. Ipak nije zaboravljala da je njena zaova Ana bila žena jednoga od najviših činovnika u Petrogradu i petrogradska grande dame. I zahvaljujući tome, ona nije uradila ono što je rekla mužu, to jest, nije zaboravila da će joj doći zaova. »Najzad, Ana nije ničemu kriva - mislila je Doli. - Ja o njoj znam samo dobro, i ona je prema meni uvek bila ljubazna i prijateljski raspoložena.« Doduše, ukoliko se sećala svojih utisaka iz Petrograda kod Karenjinih, njihova kuća nije joj se sviđala: bilo je nečega lažnog u celokupnom sklopu njihovog domaćeg života. »Ali zašto je ja ne bih primila? Samo da joj ne padne na pamet da me teši! - mislila je Doli. - Sve te utehe, savete i hrišćanska praštanja, sve sam ja to već hiljadu puta prebirala u pameti, i sve to ništa ne vredi.«

Poslednjih dana Doli je bila sama s decom. Da govori o svome jadu, nije htela, a da s takvim jadom na duši govori o nečem drugom, nije mogla. Znala je, međutim, da će, ma na koji način, Ani kazati sve, i čas se radovala pri pomisli da će joj sve reći, čas se ljutila zbog toga što će morati da govori o svom poniženju s njom, s njegovom sestrom, i slušati njezine već spremljene fraze utehe i njene savete.
Gledajući na sat, ona je Anu očekivala svakog trenutka, i kao što se to  često dešava, propustila baš onaj trenutak kad je gošća stigla, te nije čula zvonce.

Čuvši šuštanje haljine i lake korake na samim vratima, osvrte se, i na njenom napaćenom licu i nehotice se ukaza ne radost, već čuđenje.

Ona ustade i zagrli zaovu.

- Zar si već stigla? - reče ljubeći Anu. - Kako se radujem, Doli, što te vidim!

- I meni je veoma milo - reče Doli osmehnuvši se tanko i trudeći se da po Aninom licu pozna da li ona zna sve. »Izvesno zna«, pomisli opazivši saučešće na Aninu licu. - Hajdemo da te odvedem u tvoju sobu - reče Doli, starajući se da po mogućnosti što dalje odloži trenutak objašnjenja.
- Je li to Griša? Bože, koliko je porastao! - reče, Ana i, poljubivši dečka i ne skidajući očiju s Doli, zastade i porumene. - Dopusti da ostanemo ovde.
Ona skide maramu, pa šešir, i zakačivši njime za pramen svoje crne, uvek kovrdžave kose, poče vrteti glavom da otkači kosu.

- Ti sva blistaš od sreće i zdravlja! - reče Doli skoro sa zavišću.
- Ja?... Da - reče Ana. - Bože moj, Tanja! Vršnjakinja moga Serjože - dodade okrećući se devojčici koja utrča. Uze je u naručje i poljubi je. - Zlatna, divna devojčica! Dela, pokaži mi ih sve.
Svako je dete Ana nazivala po imenu i sećala se ne samo imena već i godina, meseci, naravi, i kad je koje bolovalo, i Doli nije mogla da to ne ceni.
- Pa, da odemo onda k njima - reče Doli. - Šteta što Vasja spava.
Pošto su videle decu, one sedoše, same, u salonu, da popiju kafu. Ana prihvati poslužavnik, pa ga odmah zatim odmače.
- Doli - reče - on mi je pričao.
Doli hladno pogleda u Anu. Ona je očekivala fraze, pune pretvorničkog saučešća; ali Ana ne reče ništa takvo.
- Mila Doli! - reče ona. - Ja neću ni njega da branim, ni tebe da tešim; to je nemogućno. Ali, dušo moja, meni te je žao, žao mi te je od sveg srca!
Iza gustih trepavica njenih sjajnih očiju najedanput se ukazaše suze. Ona sede bliže snahi i uze je za ruku svojom malom, energičnom rukom. Doli se ne odmače od nje, ali lice joj zadrža hladni izraz. Ona reče:
- Mene niko ne može utešiti. Sve je izgubljeno posle onoga što se dogodilo, sve je svršeno!
I čim to izgovori, lice joj postade meko. Ana podiže suvu, mršavu Dolinu ruku, poljubi je i reče:
- Šta da se tu radi, šta da se radi, Doli? Kako je najbolje da se postupi u tom užasnom položaju? - To je ono o čemu valja promisliti.
- Sve je svršeno, pa kraj - reče Doli. - Najgore je to, razumećeš, što ne mogu da ga ostavim: deca me vezuju. Ali s njim ne mogu živeti, za mene je mučenje i kad ga samo vidim.
- Doli, draga, on mi je sve pričao, ali ja bih htela da čujem i od tebe, reci mi sve.
Doli je pogleda upitnim pogledom.
Anino lice izražavalo je iskreno saučešće i ljubav.
- Dobro - reče ona odjednom. - Ali pričaću ti iz početka. Ti znaš kako sam se udala. S vaspitanjem koje mi je maman, ne samo da sam bila nevina, bila sam glupa. Ja ništa nisam znala. Kažu, znam, da muževi pričaju ženama o svom ranijem životu, ali Stiva... - ona se popravi: - Stepan Arkadijevič meni nije ništa pričao. Nećeš mi verovati, ja sam sve do sad mislila da sam ja jedina žena koju je on poznao. Tako sam proživela osam godina. Razumej, ne samo što nisam slutila da mi je neveran, nego sam to smatrala za nemogućno; i sad, zamisli samo, s takvim pojmovima doznati najedanput svu strahotu i prljavštinu... Razumej me. Biti potpuno uveren u svoju sreću i odjedanput... - nastavi Doli uzdržavajući se da ne zajeca - dobiti pismo... njegovo pismo upućeno njegovoj ljubaznici, a mojoj guvernanti. Ne, to je i suviše strašno! - ona brzo izvuče maramicu i pokri lice njom. - Još bih razumela trenutni zanos - nastavi ona pošto poćuta neko vreme - ali da me vara namerno, prepredeno... i to s kim?... Da bude moj muž u isto vreme kad i njen... to je strašno! Ne možeš ti to razumeti...
- A, ne, ja razumem! Razumem, draga Doli, razumem - govorila je Ana stežući joj ruku.
- A misliš li da on razume svu strahotu moga položaja?! - nastavi Doli. - Ni najmanje! On je srećan i zadovoljan.
- Ne, ne! - prekide je brzo Ana. - Žalost ga pogledati, on je kao ubijen od kajanja...
- Da li je on sposoban za kajanje? - prekide je Doli gledajući zaovi pravo u oči.
- Da! Ja ga poznajem. Nisam ga mogla gledati bez saučešća. Mi ga obe poznajemo. On je dobar, ali je ponosit, a sad je tako ponižen. Znaš šta me je najviše dirnulo... (i tu Ana pogodi ono što je Doli najviše moglo dirnuti) njega muče dve stvari: prvo, što ga je sramota od dece, a drugo, što on, koji te voli..
jest, voli iznad svega na svetu - prekide ona Doli koja je taman! htela da to poreče - što je tebi zadao bol i ubio te. »Ne, ne, ona mi neće oprostiti«, govori on neprestano.
Doli je zamišljeno gledala u stranu, slušajući zaovine reči.
- Jest, ja razumem, njegov je položaj strašan: krivcu je teže nego nevinom - reče Doli - ako oseća da je zbog njegove krivice došla sva nesreća. Ali kako da mu oprostim, kako da postanem opet njegova žena posle one? Za mene bi život s njim bio prava muka baš zato što volim svoju raniju ljubav prema njemu...
I gorak plač joj prekide reč.
Kao navlaš, svaki put kad bi se malo odobrovoljila, opet je počinjala da govori o onom što ju je dražilo.
- Da, ona je mlada, ona je lepa - nastavi. - A znaš li ti, Ana, ko je oduzeo moju mladost i lepotu? On i njegova deca. Ja sam odslužila, i u toj službi prošlo je sve moje, i njemu je sad, razume se, milije sveže i nevaljalo stvorenje. Oni su, izvesno, govorili o meni, ili, još gore, prećutkivali... razumeš li?
U njenim očima planu opet mržnja.
- I posle svega toga da mi govori... I zar ja da mu verujem?... Nikad. Ne, ne, svršeno je, sve što je nekad bilo uteha, nagrada za rad i muke... Da li ćeš mi verovati? Eto, maločas sam slišavala Grišu: pre je to bila za mene radost, sad mučenje. Zašto se staram i trudim? Našto su mi ta deca? Strašno je to što se moja duša odjednom preokrenula, i umesto ljubavi i nežnosti, osećam prema njemu samo mržnju, jest, mržnju. Ja bih ga ubila i...
- Doli, dušice, ja razumem, ali ne kidaj se toliko. Ti si tako uvređena da mnogo šta vidiš drukčije nego što je u stvari.
Doli se umiri i one poćutaše jedno dva minuta.
- Šta da se radi, razmisli, Ana, pomozi. Ja sam o svemu razmislila, i ne mogu ništa da nađem.
Ana nije mogla ništa da smisli, ali se njeno srce odazivalo na svaku reč, na svaki izraz snahina lica.
- Reći ću ti samo ovo - poče Ana - ja sam mu sestra, znam mu narav, onu sposobnost da sve, sve zaboravi (ona učini pokret ispred čela), onu sposobnost da se sasvim zanese; ali to i da se potpuno pokaje. On sad ne veruje, on ne razume kako je mogao učiniti što je učinio.
- Ne, on razume, on je i onda razumeo! - prekide je Doli. Ali ja... ti ..zaboravljaš na mene... zar je meni lakše?
- Čekaj. Kad mi je pričao, priznajem, još nisam razumela u strahotu tvoga položaja. Videla sam samo njega i to da je porodica razorena, i bilo mi ga je žao; ali sad, kad sam porazgovarala s tobom, ja, kao žena, vidim drugo, vidim tvoje muke, i ne mogu ti reći koliko mi je žao tebe! Doli, dušice, ja razumem tvoje patnje potpuno, samo jedno ne znam: ne znam... Ja ne znam koliko još u tvom srcu ima ljubavi prema njemu. To ti znaš - ima li toliko da mu možeš oprostiti. Ako ima, oprosti!
- Ne - poče Doli, ali Ana je prekide ljubeći joj još jednom ruku.
- Ja poznajem svet više nego ti - reče ona. - Ja poznajem ljude kao što je Stiva, i znam kako oni gledaju na to. Ti kažeš da je on s njom govorio o tebi. Toga nije bilo. Ti ljudi bivaju neverni, ali domaće ognjište i žena, to je za njih svetinja. Oni nekako preziru one žene, i one ne smetaju porodici. Oni između porodice i toga povuku neku crtu, preko koje se ne može preći. Ja to ne razumem, ali je tako.
- Jest, ali on je nju ljubio...
- Doli, čekaj, dušice. Ja sam videla Stivu kad je bio u tebe zaljubljen. Sećam se onog vremena kad je dolazio k meni i plakao govoreći o tebi i o tome kako si ti za njega nešto poetično, nedostižno, i znam, što je duže bio kraj tebe, na sve veću visinu te je dizao. Često smo mu se i smejali što je uza svaku reč dodavao »Doli je divna žena!« Ti si za njega bila i ostala božanstvo, a ovo što se desilo, nije zanos njegove duše...
- Ali ako se taj zanos ponovi?
- To je isključeno, bar tako ja mislim. - Lepo, no da li bi ti oprostila?
- Ne znam, ne mogu ti reći... Ne, mogu - reče Ana pošto promisli malo. I obuhvativši mislima položaj i promerivši ga na merilu duše svoje, dodade: - Ne, mogu, mogu, mogu. Jest, ja bih oprostila. Ne bih ostala onakva kakva sam bila pre toga, da, ali bih oprostila, i tako bih oprostila kao da toga nije ni bilo, kao da toga nikad nije bilo...
- Pa, razume se - prekide je brzo Doli kao da je sad govorila o onom o čemu je mnogo puta mislila - inače ne bi ni bilo oproštenje. Ako treba oprostiti, onda potpuno, potpuno. Hajdemo da te odvedem u tvoju sobu - reče ustajući i usput i zagrli Anu. - Mila moja, baš se radujem što si došla. Sad mi je lakše, kudikamo lakše.

20

Ceo taj dan Ana je provela kod kuće, to jest kod Oblonskih i nije nikog primala, premda su neki njeni poznanici, čim su doznali da je došla, dolazili još istoga dana. Ana je celo jutro provela s Doli i s decom.
Samo je poslala bratu pisamce da svakako ruča kod kuće, »Dođi, dobar je bog«, pisala je ona.
Oblonski je ručao kod kuće; razgovor je bio opšti i žena je razgovarala s njim govoreći mu »ti«, što ranije nije činila. Između muža i žene stajalo je još ranije otuđenje, ali više nije bilo pomena o razvodu, i Stepan Arkadijevič vide da se može objasniti s njom i pomiriti..«!
Odmah posle ručka dođe Kiti. Ona je poznavala Anu Arkadijevnu, ali vrlo malo; i sad je došla sestri sa zebnjom kako li će je primiti ta petrogradska velika gospođa koju su svi toliko hvalili. Ali odmah vide da se dopala Ani Arkadijevnoj. Ana je očigledno uživala u njenoj lepoti i mladosti, i Kiti jedva dođe k sebi kad već oseti da je ne samo pod njenim uticajem, već da je prosto zaljubljena u nju, onako kako se mlade devojke mogu zaljubiti u udate i starije gospođe.
Ana nije ličila na veliku gospođu, ili na majku osmogodišnjeg sina; po gipkim pokretima, svežini i neprestanoj živahnosti na njenu licu, koja je izbijala čas u osmejku čas u pogledu, pre bi ličila na dvadesetogodišnju devojku, da nije bilo ozbiljnog, ponekad tužnog izraza njenih očiju, koji je zadivljavao i privlačio Kiti. Kiti je osećala da je Ana potpuno prirodna i da ništa ne skriva; ali da u njoj ima neki drugi viši svet čežnja i želja, složenih i poetičnih, koje njoj, Kiti, ne behu pristupačne.
Posle ručka, čim Doli ode u svoju sobu, Ana brzo ustade i priđe bratu koji je pripaljivao cigaru.
- Stiva - reče mu ona, veselo namigujući, krsteći ga i pokazujući vrata očima. - Idi, i neka ti bog bude u pomoći.
On baci cigaru razumevši sestru, i nestade s one strane vrata.
Kad Stepan Arkadijevič ode, Ana se vrati, sede na divan, a deca se iskupiše oko nje. Da li zato što su deca videla da mama, voli tu tetku, ili zato što su ona sama nalazila u njoj neku naročitu draž, tek oba starija deteta, a za njima i mlađa deca, kao što često biva kod dece, pripiše se još pre ručka uz novu tetku ne odmičući od nje. Započe među njima neka vrsta igre, koja je bila u tome ko će sesti bliže novoj tetki, dodirnuti je, držati njenu malu ruku, ljubiti je, igrati se s njenim prstenom, ili makar dodirivati ubore njene haljine.
- De, de, sešćemo kao i pre - reče Ana Arkadijevna i sede na svoje mesto.
I opet Griša podmetnu glavu pod njenu ruku i nasloni je na njenu haljinu, a lice mu zasija srećno i ponosito.
- Dakle, kad će biti bal? - upita ona Kiti.
- Iduće nedelje, i biće divan bal. Jedan od onih balova na kojima je uvek veselo.
- A zar ima balova na kojima je uvek veselo? - reče Ana s nežnim podsmehom.
- Čudnovato je, ali ima. Kod Bobriščevih je uvek veselo, kod Njikitinih takođe, a kod Meškovih uvek dosadno. Zar vi to niste opazili?
- Ne, dušice, za mene već nema takvih balova gde bi bilo veselo - reče Ana, i Kiti ugleda u njenim očima onaj naročiti svet koji ona nije poznavala. - Za mene ima samo balova na kojima je manje teško i dosadno...
- Kako vama može biti dosadno na balu?
- Zašto da meni ne bi moglo biti dosadno na balu? - upita Ana.
Kiti opazi da Ana zna kakav će odgovor sledovati.
- Zato što ste vi uvek najlepši.
Ana je imala osobinu da pocrveni. Ona i sad porumene i reče:
- Prvo, nikada; a drugo, i kad bi bilo tako, našto to meni?
- Hoćete li ići na ovaj bal? - upita Kiti.
- Mislim da ću morati. Evo, na ovaj - reče ona Tanji, koja I skidala prsten što je lako klizio s njenog belog i pri kraju tankog prsta.
- Meni će biti veoma milo, ako dođete. Ja bih tako želela da ba balu vidim vas.
- Ako već moram ići, tešiću se bar mišlju da će to vama činiti zadovoljstvo... Griša, ne čupavi me, molim te, i onako sam čupava - reče nameštajući pramen kose koji je ispao i kojim se Griša igrao.
- Ja vas zamišljam na balu u ljubičastoj haljini.

Zašto baš u ljubičastoj? - osmehnu se Ana. - Hajd’, idite, deco, idite! Čujete li? Mis Gul vas zove da pijete čaj - reče odmičući decu od sebe i ispraćajući ih u trpezariju.
- Znam ja zašto me vi zovete na bal. Vi se mnogom čemu nadate od toga bala, pa biste hteli da svi tu budu, da svi učestvuju.
- Otkud znate? Jeste.
- O, kako je lepo vaše doba - nastavi Ana. Sećam se i dobro znam tu plavičastu maglu, nalik na onu koja se viđa na švajcarskim planinama. Tu maglu koja pokriva sve u ono srećno doba kad se detinjstvo tek završava i kad se iz onog velikog, srećnog i veselog kruga izdvaja sve uža i duža staza koja i veselo i sa strepnjom ulazi u onu anfiladu[35], mada se ona čini i svetla i divna... Ko to nije preživeo?
Kiti se ćutke osmehivala. »Ali kako je ona to prošla? Tako bih volela da doznam ceo njen roman«, pomisli Kiti, sećajući se prozaičnog lica Aleksija Aleksandroviča, njenog muža.
- Ja ponešto znam. Stiva mi je govorio, i ja vam čestitam; on mi se veoma sviđa - nastavi Ana - videla sam Vronskog na stanici.
- Ah, zar je on bio tamo? - upita Kiti pocrvenevši. - A šta vam je Stiva govorio?
- Stiva mi je izbrbljao sve. I ja bih se veoma radovala... Juče sam putovala s majkom Vronskoga - i ona mi je neprestano govorila o njemu; to je njen ljubimac; ja znam da su majke, pristrasne, ali...
- A šta vam je mati pričala?
- O, mnogo! Doduše znam da joj je on ljubimac, ali jasno je da je i vitez... Ona mi je, na primer, pričala da je hteo dati sve svoje imanje bratu; da je u detinjstvu nešto osobito učinio, spasao ženu iz vode. Jednom rečju, junak - reče Ana smešeći se; i sećajući se dve stotine rubalja što ih je on dao na stanici.
Ali ne pričaše o tih dve stotine rubalja. Bilo joj je nekako nelagodno da se toga seća. Osećala je da je u tome bilo nečega što se nje ticalo, a čega nije smelo biti.
- Ona me je mnogo pozivala da je posetim - nastavi Ana - a i ja bih volela da se vidim sa staricom, pa ću joj sutra otići. No, hvala bogu, Stiva se dugo zadržao kod Doli u kabinetu - dodade Ana promenivši razgovor i ustavši, kako se Kiti činilo, nezadovoljna nečim.
- Ne, ja ću prvi! ne, ja ću! - vikala su deca trčeći tetka Ani, pošto su bila popila čaj.
- Svi zajedno! - reče Ana i smejući se potrči im u susret, pa zagrli i obori svu tu gomilu dece koja je cikala i preturala se od zadovoljstva.

21

U vreme kad je trebalo da stariji piju čaj, Doli iziđe iz svoje sobe.
Stepan Arkadijevič nije izlazio. On izvesno beše izišao iz ženine sobe na druga vrata.
- Bojim se da ti gore ne bude hladno - reče Doli Ani - pa hoću da te premestim dole, bar ćemo biti bliže.
- O, molim vas, za mene se ne brinite - odgovori Ana, posmatrajući pažljivo Doli i trudeći se da dozna jesu li se pomirili ili nisu.
- Ovde će ti biti vidno - odgovori Doli.
- Kažem ti da ja svuda i uvek spavam kao zaklana.
- O čemu to govorite? - zapita Stepan Arkadijevič izlazeći iz kabineta i obraćajući se ženi.
Po njegovu glasu i Kiti i Ana odmah razumeše da su se izmirili.
- Htela bih da premestim Anu dole, ali treba namestiti zavese.
Niko to ne ume, moraću sama - odgovori Doli mužu.
»Bogzna da li su se sasvim izmirili?« pomisli Ana kad ču njen miran i hladan glas.
- Ah, nemoj, Doli, da radiš ono što je teško - reče Stepan Arkadijevič. - Hoćeš li da ja to uradim...
»Mora biti da su se pomirili«, pomisli Ana.
- Znam već kako ćeš ti uraditi - odgovori Doli. - Reći ćeš Matveju da uradi ono što stvarno ne ume, pa ćeš otići, a on će onda uraditi naopako - govorila je Doli i na uglovima njenih usana ukaza se običan, podrugljiv osmejak.
»Jest, sasvim su se izmirili - pomisli Ana - Hvala bogu!« i radujući se što je to ona izvela, priđe Doli i poljubi je.
- E, nije baš tako! Zašto ti tako potcenjuješ mene i Matveja? - reče Stepan Arkadijevič ženi i osmehnu se jedva primetno.
Kao i uvek, Doli se celo to veče držala prema mužu malo podsmešljivo, međutim Stepan Arkadijevič bio je zadovoljan i veseo, ali ipak ne više nego što je trebalo, da bi pokazao kako nije zaboravio svoju pogrešku, iako su mu je oprostili.
U devet i po, taj tako prijatan i veseo razgovor u kući Oblonskih, uz šolju čaja, bio je prekinut, kako se činilo, jednim beznačajnim događajem, koji se ipak svima učinio čudnovat. Razgovor se vodio o njihovim zajedničkim petrogradskim poznanicima, kad Ana odjednom ustade.
- Imam je u albumu - reče - pa ću vam ujedno pokazati i moga Serjožu - dodade s materinskim ponositim osmejkom.
Oko deset sati, vreme kad se obično rastajala sa sinom, i često ga, pre nego što će poći na bal, nameštala da spava, dođe Ani teško što je tako daleko od njega; i svejedno o čemu se govorilo, ona se u mislima svakog časa vraćala svom kudravom Serjoži. Zažele da vidi njegovu fotografiju i da porazgovara o njemu. Koristeći se prvim slučajem, ona ustade i lakim odlučnim koracima pođe po album. Stepenice koje su vodile gore, u njenu sobu, bile su prema velikim, zagrejanim stepenicama na glavnom ulazu.
U taj mah kad je ona izlazila iz salona, u predsoblju odjeknu zvonce.
- Ko to može biti? - reče Doli.
- Po mene da su došli, nisu, jer je rano, a za posete je dockan - reče Kiti.
- Izvesno su doneli akta - dodade Stepan Arkadijevič; a dok Ana prolazaše stepenicama, sluga otrča gore da prijavi gosta koji je stajao kraj lampe. Ana pogleda dole, poznade odmah Vronskog, i čudno osećanje zadovoljstva, pomešano sa strahom od nečega, probudi se u njenom srcu. On je stajao ne skidajući gornji kaput i nešto vadio iz džepa. U trenutku kad je ona bila na sredini stepenica, on podiže oči, spazi je, i u izrazu njegovog lica ukaza se kao postiđenost i uplašenost. Ona klimnu glavom ovlaš i prođe, a odmah zatim začu se jasan glas Stepana Arkadijeviča, koji ga je zvao da uđe, i tihi, mek i miran glas Vronskoga koji je odbijao da uđe.
Kad se Ana vrati s albumom, on već beše otišao, a Stepan Arkadijevič ispriča da je dolazio da se obavesti o ručku koji s sutradan biti priređen nekoj čuvenoj ličnosti sa strane. - I nikako nije hteo da uđe. Kako je čudan - dodade Stepan Arkadijevič.
Kiti porumene. Ona je mislila da je samo ona razumela zašto je on dolazio i nije hteo ući. »On je bio kod nas - mislila je ona - nije me našao i pomislio je da sam ovde; ali nije hteo da uđe, jer je smatrao da je dockan, a i Ana je sSvi se pogledaše ćutke i uzeše da razgledaju Anin album.
Nije bilo ničega ni neobičnog ni čudnovatog u tome što je čovek svratio kod svoga prijatelja u devet i po uveče, da bi doznao pojedinosti o ručku koji su baš oni priređivali, i što nije hteo da uđe; ali se to svima učinilo čudnovato. Najčudnovatije, i ružno, učinilo se to Ani.

22

Bal je tek bio počeo, kad Kiti i njena mati stupiše na velike, jako osvetljene stepenice, načičkane cvećem i napudrovanim lakejima u crvenim kaftanima. Iz dvorane čuo se odmeren žagor, nalik na zujanje pčela u košnici. I dok su one na ulazu pred ogledalom između zelenila doterivale kosu i haljine, iz dvorane se začuše pažljivo izvođeni zvuci violina u orkestru koji zasvira prvi valcer. Starčić u građanskom odelu, koji je pred drugim ogledalom gladio sede zaliske i širio miris parfema, sudari se s njima na stepenicama i skloni se u stranu, posmatrajući s očiglednim uživanjem nepoznatu mu Kiti. Golobradi mladić, jedan od onih iz velikog sveta koje je stari knez Ščerbacki nazivao fićfirićima, u jako otvorenom prsniku, nameštajući u prolazu belu mašnu, pokloni im se, prođe mimo njih, pa se vrati, pozivajući Kiti za kadril... Prvi kadril bio je već obećan Vronskom, pa je ovom mladiću morala obećati drugi. Oficir, koji je na vratima zakopčavao rukavicu, pomače se gladeći brkove i s uživanjem posmatrajući rumenu Kiti.
Iako su haljina, češljanje i sve druge pripreme za bal stale Kiti mnogo muka i razmišljanja, ona je sad, u svojoj kitnjastoj haljini od tila na ružičastoj postavi, ulazila na bal tako slobodno i prirodno kao da sve te kokarde i čipke, sve pojedinosti njene toalete nisu stale ni nju ni njene ukućane ni trenutka pažnje, kao da se rodila u tom tilu, čipkama, s tom visoko uzdignutom frizurom na kojoj se nalazila ruža sa dva listića.
Kad stara kneginja htede da joj, pred ulazom u dvoranu, namesti traku oko pojasa, koja se beše podvila, Kiti se polako odmače. Ona je osećala da sve samo po sebi mora biti lepo graciozno na njoj, i da ne treba ništa popravljati.

Kiti je imala toga dana jedan od svojih srećnih dana, Haljina je nije nigde stezala, nigde nije spao nabor od čipaka, kokarde joj ne behu izgužvane, ni pokidane; ružičaste cipelice sa visokim izvijenim potpeticama nisu je stezale, noge su se osećale ugodno u njima. Frizura guste plave kose stajala je kao izrasla na malenoj glavici. Sva tri dugmeta na dugačkim rukavicama bila su zakopčana, nijedno se ne beše otkinulo, rukavice su se pripijale uz ruku ne izmenjujući joj oblika. Crna somotska traka sa medaljonom naročito je nežno prilegla uz vrat. Ta crna somotska traka bila je divna, i kod kuće još, gledajući u ogledalu svoj vrat, Kiti je osećala da ta traka prosto govori. U sve se drugo moglo sumnjati, ali je traka bila divna. I ovde, na balu, Kiti se osmehnu kad spazi traku u ogledalu. U svojim golim rukama i ramenima Kiti je osećala hladnoću mermera - osećanje koje je osobito volela. Oči su joj se smejale, a rumene usne morale su se osmehivati, svesne svoje privlačnosti. Tek što uđe u dvoranu i pođe šarenoj gomili dama u tilu, čipkama i mašnama, koje su očekivale igrače (Kiti nije nikad dugo stajala u toj gomili), kad je već pozvaše da igra valcer, a pozvao najbolji kavaljer, glavni kavaljer u balskoj hijerarhiji, čuveni aranžer balova, ceremonijal majstor, oženjen, lep i stasit Jegoruška Korsunski. Tek beše odigrao prvi valcer sa groficom Banjin, kad, razgledajući svoje podanike, to jest parove koji su igrali, spazi Kiti baš kad je ulazila i pritrča joj brzim, slobodnim, naročitim hodom koji imaju samo aranžeri balova, pokloni joj se, pa i ne pitajući je hoće li, pruži odmah ruku da je obuhvati oko tankog struka. Ona se osvrnu, kome da doda lepezu; domaćica se osmehnu i uze lepezu.

- Vrlo ste dobro uradili što ste došli na vreme - reče Korsunski obuhvatajući joj struk - kakav je to način dolaziti dockan?

Ona savi levu ruku i metnu mu je na rame, a nožice u ružičastim cipelama počeše se lako i odmereno kretati po klizavom parketu, uz takt muzike.

- Čovek se odmara kad igra s vama - reče joj on počinjući prve korake valcera. - Pa ta lakoća, precision[36] - govorio joj je ono što je govorio skoro svima dobrim poznanicama.

Ona se osmehnu na njegovu pohvalu i razgledaše i dalje dvoranu preko njegovog ramena. Kiti nije bila prvi put na balu, pa da joj se sva lica sliju u jedan čaroban utisak; ali nije bila ni od onih devojaka koje i suviše idu po balovima, kojima su sva lica toliko poznata da već postaju dosadna; ona je bila na sredini između tog dvoga - bila je uzbuđena, ali ujedno vladala sobom toliko da je mogla da posmatra. Videla je da se u levom uglu dvorane sakupilo najbolje društvo. Tamo je bila preterano razgolićena lepotica Lidija, žena Korsunskog, tamo je bila domaćica, tamo se sjajila ćela na glavi Krivina, koji je uvek bio tamo gde je najbolje društvo. U tu gomilu mladići su samo gledali, ali joj nisu smeli prići; u njoj je Kiti našla očima Stivu, i zatim je spazila divnu priliku i glavu Aninu, koja je bila u crnoj somotskoj haljini. I on je bio tu. Kiti ga nije videla od one večeri kad je odbila Ljevina. Svojim očima koje su daleko videle, ona ga je odmah Poznala, pa je čak videla i da on nju gleda.

 - Hoćemo li još jedanput oko dvorane? Jeste li umorni? reče Korsunski
malo zadihan.
- Neću, hvala!
- Kuda želite da vas odvedem?
- Čini mi se da je tu Karenjina... odvedite me k njoj. - Kako vi naredite.

Usporavajući korak, Korsunski poče igrati ka gomili u lsnom uglu dvorane, govoreći: »Pardon, mesdames, pardon, mesdames«, obilazeći more čipaka, tila i pantljika ne zakačivši ni za jedno perce, naglo okrete svoju damu, tako da joj se ukazaše tanke nožice u providnim čarapama, a dugi skut se razvi kao lepeza i pokri Krivinu kolena. Korsunski joj se pokloni, isprsi grudi u jako otvorenom prsniku i pruži joj ruku da je odvede Ani Arkadijevnoj. Kiti, sva rumena, skide skut Krivinu s kolena, i osećajući malu vrtoglavicu, okrete se tražeći Anu. Ana nije bila u ljubičastoj haljini, što je Kiti kao neminovno želela, već u crnoj somotskoj haljini, koja je pokazivala njena okrugla, kao od stare slonove kosti izvajana puna ramena i prsa i oble ruke s tankom majušnom šakom. Cela je haljina bila ukrašena venecijanskim svilenim čipkama. Na glavi, u njenoj crnoj kosi, koja je bila sva njena, bez ičega tuđeg, nalazio se poluvenčić od cveta dan i noć, i takav isti visio je i na jednoj crnoj traci o pojasu između belih čipaka. Frizura joj je bila obična. Isticali su se samo oni samovoljni, kratki kružići kovrdžave kose koji su je ukrašavali i koji su se izdvajali iz kose na potiljku i na slepim očima. O snažnom, oblom, kao izvajanom vratu imala je nisku bisera.

Kiti je viđala Anu svakog dana, bila je zaljubljena u nju, i uvek ju je zamišljala u ljubičastoj haljini. Ali sad kada ju je videla u crnoj, ona oseti da dosad nije razumevala svu njenu lepotu. Ona je sad vide kao nešto sasvim novo i neočekivano. Sad joj tek postade jasno da Ana nije ni mogla biti u ljubičastoj haljini, da njena lepota i jeste baš u tome što sv; ona uvek izdvaja od toalete, što haljina na njoj nikad ne može padati u oči. I crna haljina s raskošnim čipkama na njoj, nije padala u oči. To je bio okvir, a videla se ona sama, prirodna, obična, elegantna, i u isto vreme vesela i živahna.

Kao i uvek, Ana se držala savršeno pravo, i u onaj mah, kad je Kiti prišla toj gomilici, ona je razgovarala s domaćinom okrenuvši malo glavu prema njemu.

- Ne, ja se neću baciti kamenom - odgovori mu ona na nešto - pa ipak, to ne razumem - nastavi sležući ramenima, i odmah se s nežnim osmejkom zaštitnice okrete Kiti. Brzim ženskim pogledom promeri njenu haljinu i jedva primetno klimnu glavom, ali Kiti razumede da joj se sviđa i njena lepota i njena toaleta. - Vi već ulazite u dvoranu igrajući - reče Ana.

To mi je jedna od najvernijih pomoćnica - reče Korsunski klanjajući se Ani Arkadijevnoj, koju dotle ne beše video. - Kneginjica doprinosi da bal bude lep i veseo. Ana Arkadijevna, je li po volji da odigramo jedan valcer? - reče on klanjajući se.
- A vi se poznajete? - upita domaćin.
- Koga mi ne poznajemo? Ja i žena smo kao bele vrane, svi nas poznaju - odgovori Korsunski. - Jedan valcer, Ana Arkadijevna?
- Ja ne igram, kad god se to može - reče ona.
- Ali se danas mora igrati - reče Korsunski. U taj mah prilazio je Vronski.
- E, kad se danas mora igrati, hajdmo - reče ona, ne opažajući da joj se Vronski klanja, i brzo stavi ruku Korsunskom na rame.

»Zašto li je ljuta na njega?« pomisli Kiti, primetivši da Ana namerno nije odgovorila na poklon Vronskog. Vronski priđe Kiti podsećajući je na prvi kadril i žaleći što za sve ovo vreme nije bio tako srećan da je vidi. Kiti je s uživanjem posmatrala Anu kako igra i slušala njega. Očekivala je da je on pozove da igra valcer, ali on to ne učini, i ona ga začuđeno pogleda. On porumene i brzo je pozva da igraju, ali tek što obuhvati njen tanki struk i načini prvi korak, muzika stade. Kiti pogleda u njegovo lice, koje je bilo tako blizu nje, i dugo još, nakon nekoliko godina, stidela se i srce ju je bolelo zbog toga pogleda punog ljubavi kojim ga je pogledala, a na koji on nije odgovorio.

- Pardon, pardon: Valcer, valcer! - povika s drugog kraja dvorane Korsunski, i dohvativši prvu gospođicu koja mu beše blizu, poče igrati.



Bertold Breht , Pet teškoća u pisanju istine

   Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je obj...