19. 2. 2024.

Lav Tolstoj, Ana Karenjina, Prvi deo :16 -23

 



16

Vronski nikad nije poznavao domaći život. Njegova mati bila je u mladosti čuvena dama iz velikog sveta, koja je, i dok joj je muž bio živ, a naročito docnije, imala mnogo romana za koje je znao ceo svet. Oca skoro nije ni zapamtio, a školovao se u Paževskom korpusu.[27]

Izišavši iz škole kao mlad, sjajan oficir, on zapade odmah u društvo bogatih petrogradskih oficira. Premda je odlazio i u petrogradsko više društvo, ipak su sve ljubavne avanture bile izvan toga društva.
Posle raskošnog i grubog petrogradskog života, on je sad, u Moskvi, prvi put osetio kako je to divno približiti se miloj i nevinoj devojci iz velikog sveta, koja ga je zavolela. Nije mu bilo ni na kraj pameti da može biti nečeg rđavog u njegovim odnosima prema Kiti. Na balovima, on je većinom igrao s njom; odlazio im je u kuću. Razgovarao je s njom o onom o čemu se obično razgovara u društvu; o svakojakim besposlicama, ali o besposlicama kojima je on i nehotice davao naročiti za nju smisao. Mada joj ništa nije rekao što joj ne bi mogao reći pred svima, on je osećao da ona sve većma zavisi od njega, i što je jače to osećao, sve mu je milije bilo, i njegovo osećanje prema njoj postajalo je još nežnije. Nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima svoje određeno ime, da je to zavođenje devojke bez namere da se oženi njom, i da je to zavođenje jedna od rđavih pojava koje su tako obične kod mladih aristokrata kao što je on. Njemu se činilo da je on prvi pronašao to zadovoljstvo, i uživao je u svome pronalasku.

Da je nešto mogao čuti o čemu su razgovarali njeni roditelji to veče, da se nešto mogao staviti na gledište porodice i doznati da će Kiti biti nesrećna ako je on ne uzme za ženu, on bi se veoma začudio, i ne bi tome poverovao. Nije mogao verovati da može biti rđavo ono što pričinjava tako veliko i lepo zadovoljstvo njemu, a naročito njoj. Još manje bi poverovao da treba da se oženi.

Ženidba mu se uvek činila kao nešto nemogućno. On ne samo da nije voleo porodični život, već je, prema opštem shvatanju neoženjenih ljudi  među kojima se on kretao, gledao u porodici, a naročito u mužu, nešto tuđe, neprijateljsko, i, smešno. Ali iako Vronski nije ni slutio o čemu su govorili roditelji, ipak je, kad je to veče izišao od Ščerbackih, osetio da se ona duhovna tajna veza koja je vezivala njega i Kiti to veče utvrdila tako jako, da je valjalo nešto preduzeti. Ali šta se moglo i šta je trebalo preduzeti, to on nije mogao smisliti.
»To i jeste divno - mislio je on vraćajući se od Ščerbackih, i, kao uvek, iznoseći od njih prijatno osećanje čistote i svežine, koje je donekle dolazilo i otud što celo to nije pušio, zajedno sa nekim novim osećanjem ganutosti što ga ona voli - to i jeste divno, što ni ja ni ona nismo ništa kazali, ali smo se tako razumeli u onom nevidljivom razgovoru pogleda i intonacija, da je danas jasnije no ikad kazala da me voli. I kako je sve to bilo ljupko, prosto i, što je glavno, poverljivo! I sam se osećam bolji i čistiji. Osećam da imam srca, i da u sebi imam puno lepih osobina. One mile zaljubljene oči! Kad mi je rekla: o, veoma...«

»Pa šta? Pa ništa. Meni je lepo, a i njoj je lepo.« I on se zamisli gde da završi to veče.
U mislima nabroja kuda bi mogao otići. »Klub, partija bezika[28] i šampanj s Ignjatovim? Ne, neću da idem. Château des fleurs,[29] tamo ću naći Oblonskog, kuplete, cancan?[30] Neću, dosadilo mi je. Eto zato i volim

Ščerbacke što s njima i sam postajem bolji. Idem kući.« I ode pravo u svoju sobu kod Disoa, naredi da mu se donese večera, zatim se svuče, i tek što spusti glavu na uzglavlje, čvrsto zaspa.

17

Sutradan, u jedanaest sati pre podne, Vronski iziđe na železničku stanicu petrogradske pruge da dočeka majku, i prvo lice koje srete na velikim stepenicama beše Oblonski koji je tim vozom očekivao sestru.
- A, vaša svetlosti! - viknu Oblonski. - Koga ti čekaš?
- Očekujem majku - odgovori Vronski osmejkujući se kao i svi koji su se nalazili s Oblonskim, rukova se s njim i zajedno se uspeše uz stepenice.
- Treba da dođe danas iz Petrograda.
- A ja sam te sinoć čekao do dva sata. Kuda si otišao od Ščerbackih?
- Kući - odgovori Vronski. - Pravo da ti kažem, tako mi je bilo prijatno juče kod Ščerbackih da mi se posle nikud nije išlo.
- Poznajem dobre konje po nekim njihovim žigovima a zaljubljene mladiće po očima - izdeklamova Stepan Arkadijevič isto onako kao i ranije Ljevinu.
Vronski se osmehnu kao čovek koji to ne pobija, ali promeni razgovor. - A koga ti čekaš? - upita on.
- Ja? Jednu lepu ženu - reče Oblonski.
- Gde sad!
- Honni soit qui mal y pense![31] Čekam svoju sestru Anu. - Aha, Karenjinu! - reče Vronski.
- Izvesno je poznaješ?
- Čini mi se da je poznajem! Ili ne... Bogami, ne sećam se - odgovori rasejano Vronski koji je pri imenu Karenjine nejasno predstavljao sebi nešto naduveno i dosadno.
- Ali Aleksija Aleksandroviča, moga čuvenoga zeta sigurno znaš. Njega poznaje ceo svet.
 - To jest, znam ga po čuvenju i iz viđenja. Znam da je pametan, učen, u neku ruku božanstven... Ali, znaš, to nije moja... not in my line[32] - reče Vronski.
- Jest, on je vrlo znamenit čovek; malo je konzervativan ali je krasan čovek - primeti Stepan Arkadijevič – krasan čovek.
- Utoliko bolje za njega - reče Vronski smešeći A! ti si tu - okrete se on visokom starom lakeju svoje matere, koji je stojao kod vrata - uđi ovamo.
U poslednje doba, pored simpatija koje su svi ima Stepana Arkadijeviča, Vronski je osećao prema njemu još veću naklonost, jer ga je u svojoj mašti dovodio u vezu s Kiti.
- A hoćemo li u nedelju prirediti večeru za primadonu? - reče Vronski, uzevši pod ruku Oblonskog smešeći se.
- Zacelo. Ja ću razaslati pozivnice. Ah, jesi li se upoznao juče s mojim prijateljem Ljevinom? - upita Stepan Arkadijevič.
- Dakako. Samo je nešto brzo otišao.
- On je divan čovek - nastavi Oblonski. - Zar ne?
- Ne znam - odgovori Vronski - otkud to da kod sviju Moskovljana, izuzimajući, razume se, one s kojima govorim – dodade on šaleći se - ima nešto oštro. Nekako se odmah kostreše, kao da hoće da ti dadu da osetiš nešto...
- Ima toga, istina je da ima... - reče Stepan Arkadijevič smešeći se veselo. - Hoće li skoro? - zapita Vronski poslužitelja.
- Voz je krenuo s poslednje stanice - odgovori ovaj.
Približavanje voza sve se većma obeležavalo pripremama na stanici, trčkaranjem nosača, dolaskom žandarma i poslužitelja, i pristizanjem onih koji su nekog očekivali. Kroz hladnu maglu videli su se radnici u kratkim kožusima i mekim čizmama od valjanog sukna, koji su prelazili preko ukrštenih šina; daleko na šinama čulo se zviždanje lokomotive i kretanje nečega teškog.
- Ne - reče Stepan Arkadijevič koga mnogo beše obuzela želja da ispriča Vronskom Ljevinove namere u pogledu Kiti. - Ne, ti nisi dobro ocenio moga Ljevina. On je vrlo nervozan čovek, biva i neprijatan, to je istina, ali je zato drugi put mio. To je poštena, iskrena priroda i zlatno srce. Samo, juče je bilo i naročitih razloga - nastavi Stepan Arkadijevič osmejkujući se značajno i potpuno zaboravljajući na ono iskreno saosećanje koje je juče imao prema Ljevinu, i koje je sad u istoj meri osećao prema Vronskom. - Jest, bilo je razloga zbog kojeg je on juče mogao biti ili odveć srećan ili odveć nesrećan.

Vronski zastade i otvoreno zapita.
- To jest, kako? Da nije juče prosio tvoju bel-le-soeur[33]?
- Može biti - reče Stepan Arkadijevič. - Nešto mi se juče tako činilo. Jest, ako je sa posela otišao rano i bio neraspoložen, onda je tako... Odavno je zaljubljen u nju, i meni ga je veoma žao.
- Tako!... Uostalom, ja mislim da ona može računati na bolju partiju reče Vronski, i isprsivši se poče opet šetati. - Uostalom, ja ga i ne poznajem - dodade on. - Jest, to je težak položaj! Zbog toga većina i pretpostavlja da ostane pri poznanstvima sa Klarama. S njima, nesreća je samo ako nedostaje novaca, a ovde je u pitanju tvoje dostojanstvo. Ali evo voza.

I zaista, u daljini je već zviždala lokomotiva. Kroz nekoliko minuta peron se zatrese; izbacujući paru koja je zbog mraza padala dole, naiđe lokomotiva, na kojoj se poluga srednjeg točka polako i ravnomerno ugibala i opružala, i sa koje se klanjao umotani, injem pokriveni mašinist; a za tenderom, sve lakše, i sve većma zatresajući peron, prođe vagon s prtljagom i psom koji je urlikao; najzad, zatresajući se pre nego što će stati, naiđoše putnički vagoni.

Otresiti kondukter, dajući zviždanjem znak, skoči dole, a za njim, jedan po jedan, počeše silaziti nestrpljivi putnici: gardijski oficir koji se držao pravo i gledao oštro oko sebe; nemiran trgovčić s torbom koji se veselo smeškao; seljak s vrećom preko ramena.

Vronski, stojeći kraj Oblonskog, posmatraše vagone i one što su izlazili, potpuno zaboravivši na mater. To što je maločas doznao o Kiti, uzbuđivalo ga je i radovalo. Grudi su mu se nehotice nadimale, a oči sijale. Osećao se kao pobednik.

- Grofica Vronska je u ovom odeljenju - reče otresiti kondukter, prilazeći Vronskom.

Kondukterove reči istrgoše ga iz misli i nagnaše da se seti matere i viđenja s njom. On u duši nije poštovao mater, i, ne dajući sebi računa o tome, nije je ni voleo; ali prema pojmovima kruga u kojem je živeo, i prema svom vaspitanju, nije mogao zamisliti drukčije odnose prema materi sem najponiznijih i punih poštovanja, i utoliko više poniznih i punih poštovanja ukoliko je u duši mater manje poštovao i voleo.

18

Vronski pođe za kondukterom u vagon, i na ulazu u kupe zastade da načini put gospođi koja je izlazila.
Bacivši samo pogled na spoljašnjost te gospođe, s običnim taktom čoveka iz velikog sveta, poznade da ona pripada višem društvu. On se izvini i pođe u vagon, ali oseti potrebu da je još jednom pogleda - ne zato što je bila vrlo lepa, niti zbog elegancije i skromne gracije koja se ogledala u celoj njenoj pojavi, već zato što je u izrazu njenog milog lica, kad je prošla pokraj njega, bilo nečeg osobito nežnog i umiljatog. Kad se on osvrte, i ona okrete glavu. Njene sjajne, sive oči, koje su se činile ugasite zbog gustih trepavica, zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala, i odmah zatim pređoše na gomilu sveta kao da nekog traže. U tom kratkom pogledu Vronski zapazi uzdržanu živahnost koja je igrala na njenom licu i preletala između sjajnih očiju i jedva primetnog osmejka koji je treperio na njenim rumenim usnama. Kao da je suvišak nečega ispunjavao njeno biće, da je i mimo njene volje izbijao čas u sjajnom pogledu čas u osmejku. Ona namerno ugasi svetlost u očima, ali se ova i protiv njene volje sijala u osmejku koji se jedva opažao.
Vronski uđe u kupe. Njegova mati, mršava starica crnih očiju i ukovrdžene kose, žmirkaše, upirući pogled u sina i smeškajući se tankim usnama. Ustavši s divana, ona dade sobarici torbicu i pruži sinu malu, suhu ruku, zatim mu podiže glavu sa svoje ruke i poljubi ga u obraz.
- Jesi li dobio telegram? Jesi li zdrav? Hvala bogu.
- Kako ste putovali? - upita sin, sedajući pored nje i osluškujući nehotice ženski glas pred vratima. Znao je da je to bio glas one gospođe koju je sreo na ulazu.
- Ipak se ne slažem s vama - govorio je gospođin glas. - Petrogradsko shvatanje, gospođo.
- Nije petrogradsko, već prosto žensko - odgovori ona. - E, dopustite da vam poljubim ruku.

Doviđenja, Ivane Petroviču. Vidite, molim vas, da li je tu moj brat i pošaljite ga k meni - reče gospođa baš kraj samih vrata, i uđe u kupe.
- Jeste li našli brata? - upita Vronski obraćajući se gospođi.
Vronski se seti da je to Karenjina.
- Vaš brat je ovde - reče on i ustade. - Oprostite, nisam vas poznao, a poznanstvo naše je i bilo tako kratko – reče Vronski klanjajući se - da me se vi, izvesno, i ne sećate.
- Ne, ne - reče ona - ja bih vas poznala zato što smo, vaša majka i ja, celim putem, čini mi se, samo o vama govorile – dodade ona i dopusti najzad onoj živahnosti koja se otimala da izađe na površinu, da izbije u osmejku. - Ali moga brata još nema.
- Zovni ga, Aljoša - reče stara grofica. Vronski siđe na peron i viknu:
- Oblonski! Ovamo!
Ali Karenjina ne sačeka brata, već, čim ga spazi, odlučnim i lakim korakom iziđe iz vagona. I kad joj brat priđe, ona jednim pokretom, koji odlučnošću i gracijom iznenadi Vronskog, zagrli brata levom rukom oko vrata, privuče ga k sebi i toplo ga poljubi. Vronski je gledaše ne skidajući s nje očiju, i smeškao se ne znajući ni sam čemu. Ali setivši se da ga mati čeka, uđe u vagon.
- Je li da je divna? - reče grofica o Karenjinoj. - Muž ju je smestio sa mnom, i meni je bilo vrlo prijatno. Celim putem smo razgovarale. A ti, kažu... vous filez le parfait amour. Tant mieux, mon cher, tant mieux.[34]
- Ne znam na šta ciljate, maman - odgovori sin hladno. - Hoćemo li, maman?
Karenjina opet uđe u vagon da se oprosti sa groficom.
- Dakle, grofice, vi ste se našli sa sinom, a ja sa bratom – reče ona veselo. - A i moje su se priče iscrple, ne bih imala šta više da vam pričam.
- A, ne - reče grofica uzevši je za ruku - ja bih s vama mogla putovati oko sveta i ne bi mi bilo dosadno. Vi ste jedna od onih ljupkih žena pored kojih se čovek prijatno oseća ne samo kad razgovara već i kad ćuti. A na vašeg sina nemojte, molim vas, mnogo misliti; nemogućno je nikad se ne rastajati.
Karenjina je stajala nepomično, držeći se izvanredno pravo, a oči su joj se smeškale.
- Ana Arkadijevna - reče grofica objašnjavajući sinu – ima sinčića, čini mi se od osam godina; nikad se dosad nije od njega odvajala, pa joj je sad teško   što se rastala s njim.
- Jest, ja i grofica smo za sve vreme razgovarale ja o svom, a ona o svom sinu - reče Karenjina, i opet joj osmejak obasja lice, ljubak osmejak koji je bio upućen njemu.
- To vam je izvesno i dosadilo - reče on prihvatajući u letu loptu koketerije koju mu je ona bacila. Ali ona, očigledno, nije htela da nastavi razgovor u tom pravcu i okrete se staroj grofici.
- Mnogo vam hvala na društvu. Nisam ni osetila kako mi je jučerašnji dan prošao. Doviđenja, grofice.
- Zbogom, mila moja - odgovori grofica. - Dopustite da poljubim vaše divno lice. Reći ću vam prosto i iskreno, kao što star svet ima običaj, da sam vas zavolela.
Ma koliko da je ta fraza bila obična, Karenjina joj očigledno iskreno poverova i obradova se. Ona porumene, saže se malo, podmetnu lice pod grofičine usne, zatim ispravi i sa istim osmejkom, koji se talasao između očiju i usta, pruži ruku Vronskom. On prihvati ručicu koju mu ona pruži, i kao nečem osobitom se obradova kad mu ona energično steže ruku i kad je jako i smelo prodrma. Ona iziđe brzim korakom koji je začudo lako nosio njeno dosta puno telo.
- Veoma je ljupka - reče starica.
To je isto mislio i sin. On ju je pratio očima dok se njena graciozna pojava ne izgubi, a osmejak mu ostade na licu. Vide kroz prozor kako ona priđe bratu, uze ga pod ruku i poče mu nešto živo govoriti, nešto što očigledno nije imalo veze s njim, Vronskim, i to mu beše krivo.
- A vi, maman, jeste li potpuno zdravi? - ponovi on obraćajući se majci.
- Sve je dobro, odlično. Alexandre je vrlo ljubazan. I Marie se prolepšala. Ona je vrlo interesantna.
I opet poče pričati o onom što ju je najviše zanimalo: o krštenju unuka, zbog čega je išla u Petrograd, i o naklonosti koju je car ukazao njenom starijem sinu.
- Evo i Lavrentija - reče Vronski, gledajući kroz prozor - sad možemo poći, ako hoćete.
Stari upravitelj grofičin, koji je putovao s njom, uđe u vagon, javi da je sve spremno, i grofica se diže da ide.
- Hajdemo, sad nema mnogo sveta - reče Vronski.
Sobarica ponese torbicu i psetance, a upravitelj i nosač druge kofere.

Vronski uze majku pod ruku; ali baš kad su izlazili iz vagona, najedanput nekoliko ljudi uplašenih lica protrča pored njih. Protrča i šef stanice sa svojom kapom neobične boje. Sigurno se desilo nešto neobično. Svet je trčao natrag.
- Šta?... šta?... gde?... Bacio se!... pregažen!... - čulo se među prolaznicama.
Stepan Arkadijevič i sestra koju je držao ispod ruke, takođe uplašenih lica, vrate se i zastanu na ulazu u vagon, izbegavajući svetinu.
Gospođe uđoše u vagon, a Vronski i Stepan Arkadijevič pođoše za svetom da doznaju pojedinosti nesreće.
Čuvar, da li zato što je bio pijan, ili što se odveć umotao na jakoj zimi, nije čuo da se voz vraća, i voz ga je pregazio.
Još pre nego što se Vronski i Oblonski vratiše, gospođe su doznale pojedinosti od grofičina upravitelja.
Oblonski i Vronski videli su unakažen leš. Oblonskom je to očigledno bilo teško. On se mrštio i činilo se da je bio gotov da zaplače.
- Ah, to je grozno! Ah, Ana, samo da si videla! Ah strahota! - ponavljao je.
Vronski je ćutao, njegovo lepo lice je bilo ozbiljno ali sasvim mirno.
- Ah, da ste samo videli, grofice - govorio je Stepan Arkadijevič. - I žena mu je ovde... Strašno je bilo da je čovek pogleda... Bacila se na njegovo mrtvo telo. Vele da je bio hranitelj velike porodice. To je strašno!
- Da li bismo mogli nešto učiniti za nju? - uzbuđenim šapatom reče Karenjina.
Vronski je pogleda i u času iziđe iz vagona.
- Odmah ću se vratiti, maman - reče okrenuvši se na vratima.
Kad se posle nekoliko minuta vratio, Stepan Arkadijevič je već razgovarao s groficom o novoj pevačici, a grofica se nestrpljivo osvrtala na vrata očekujući sina.
- Sad možemo ići - reče Vronski ulazeći.
Iziđoše zajedno. Vronski je išao napred s majkom. Pozadi, Karenjina s bratom. Kod izlaza stiže ih šef stanice i priđe Vronskom.
- Vi ste dali mome pomoćniku dve stotine rubalja. Budite tako ljubazni i recite kome ih namenjujete.
- Udovici - reče Vronski sležući ramenima. - Ne razumem šta tu još treba pitati.
- Vi ste dali? - doviknu Oblonski iza njegovih leđa, i stegnuvši sestrinu ruku dodade: - To je vrlo lepo, vrlo lepo. Je li da je to krasan čovek? Klanjam se, grofice.
I on i sestra zastadoše da potraže njenu sobaricu.
A kad iziđoše, kočije Vronskih već behu odmakle. Ljudi koji su izlazili razgovarali su samo o onome što se dogodilo.
- Strašna smrt! - reče neki gospodin prolazeći pored njih. - Vele da je prepolovljen.
- Naprotiv, ja mislim da je to najlakša smrt, trenutna – reći će drugi.
- Zašto ne preduzimaju mere da se to ne dešava – govorio je treći.
Karenjina sede u kočije, i Stepan Arkadijevič s čuđenjem opazi da joj usne dršću i da se jedva uzdržava da ne zaplače.
- Šta ti je, Ana? - upita je kad odmakoše nekoliko stotina metara.
- Rđav znak - reče ona.
- Koješta! - reče Stepan Arkadijevič. - Ti si došla, i to je glavno. Ne možeš zamisliti koliko se uzdam u tebe.
- A poznaješ li odavno Vronskog? - upita ona.
- Poznajem. Znaš, mi se nadamo da će on uzeti Kiti.
- Tako? - reče tiho Ana. - A sad, hajde da govorimo o tebi - dodade ona odmahnuvši glavom kao da je fizički htela da odbaci nešto suvišno što joj je smetalo. - Da govorimo o tvojim stvarima. Dobila sam tvoje pismo, i evo me.
- Da, ti si mi još jedina nada - reče Stepan Arkadijevič. - Dela, ispričaj mi sve.
I Stepan Arkadijevič poče da priča.
Kad stigoše do kuće, Oblonski pomože sestri da siđe, uzdahnu, rukova se s njom i ode u kancelariju.

19

Kad Ana uđe, Doli je sedela u malom salonu, pokraj punačkog plavokosog dečka koji je već sad ličio na oca, i slušala njegov zadatak iz francuskog čitanja. Dečko je čitao i zavrtao rukom dugme na kaputu koje se jedva držalo, trudeći se da ga otkine. Mati je nekoliko puta odstranjivala ruku, ali puna ručica je ipak ponovo dohvatala dugme.

Mati otkide dugme i metnu ga u džep.

- Griša, ostavi ruke na miru - reče ona i lati se opet pokrivača, svog starog rada, kojeg se uvek prihvatala u teškim trenucima života; plela je nervozno, pomerajući prstom i brojeći petlje. Mada je juče naredila bila da kažu mužu kako je se ništa ne tiče hoće li doći njegova sestra ili ne – ipak je sve spremila za njen dolazak i uzbuđeno je očekivala zaovu.

Doli je bila ubijena tugom, sva obuzeta njom. Ipak nije zaboravljala da je njena zaova Ana bila žena jednoga od najviših činovnika u Petrogradu i petrogradska grande dame. I zahvaljujući tome, ona nije uradila ono što je rekla mužu, to jest, nije zaboravila da će joj doći zaova. »Najzad, Ana nije ničemu kriva - mislila je Doli. - Ja o njoj znam samo dobro, i ona je prema meni uvek bila ljubazna i prijateljski raspoložena.« Doduše, ukoliko se sećala svojih utisaka iz Petrograda kod Karenjinih, njihova kuća nije joj se sviđala: bilo je nečega lažnog u celokupnom sklopu njihovog domaćeg života. »Ali zašto je ja ne bih primila? Samo da joj ne padne na pamet da me teši! - mislila je Doli. - Sve te utehe, savete i hrišćanska praštanja, sve sam ja to već hiljadu puta prebirala u pameti, i sve to ništa ne vredi.«

Poslednjih dana Doli je bila sama s decom. Da govori o svome jadu, nije htela, a da s takvim jadom na duši govori o nečem drugom, nije mogla. Znala je, međutim, da će, ma na koji način, Ani kazati sve, i čas se radovala pri pomisli da će joj sve reći, čas se ljutila zbog toga što će morati da govori o svom poniženju s njom, s njegovom sestrom, i slušati njezine već spremljene fraze utehe i njene savete.
Gledajući na sat, ona je Anu očekivala svakog trenutka, i kao što se to  često dešava, propustila baš onaj trenutak kad je gošća stigla, te nije čula zvonce.

Čuvši šuštanje haljine i lake korake na samim vratima, osvrte se, i na njenom napaćenom licu i nehotice se ukaza ne radost, već čuđenje.

Ona ustade i zagrli zaovu.

- Zar si već stigla? - reče ljubeći Anu. - Kako se radujem, Doli, što te vidim!

- I meni je veoma milo - reče Doli osmehnuvši se tanko i trudeći se da po Aninom licu pozna da li ona zna sve. »Izvesno zna«, pomisli opazivši saučešće na Aninu licu. - Hajdemo da te odvedem u tvoju sobu - reče Doli, starajući se da po mogućnosti što dalje odloži trenutak objašnjenja.
- Je li to Griša? Bože, koliko je porastao! - reče, Ana i, poljubivši dečka i ne skidajući očiju s Doli, zastade i porumene. - Dopusti da ostanemo ovde.
Ona skide maramu, pa šešir, i zakačivši njime za pramen svoje crne, uvek kovrdžave kose, poče vrteti glavom da otkači kosu.

- Ti sva blistaš od sreće i zdravlja! - reče Doli skoro sa zavišću.
- Ja?... Da - reče Ana. - Bože moj, Tanja! Vršnjakinja moga Serjože - dodade okrećući se devojčici koja utrča. Uze je u naručje i poljubi je. - Zlatna, divna devojčica! Dela, pokaži mi ih sve.
Svako je dete Ana nazivala po imenu i sećala se ne samo imena već i godina, meseci, naravi, i kad je koje bolovalo, i Doli nije mogla da to ne ceni.
- Pa, da odemo onda k njima - reče Doli. - Šteta što Vasja spava.
Pošto su videle decu, one sedoše, same, u salonu, da popiju kafu. Ana prihvati poslužavnik, pa ga odmah zatim odmače.
- Doli - reče - on mi je pričao.
Doli hladno pogleda u Anu. Ona je očekivala fraze, pune pretvorničkog saučešća; ali Ana ne reče ništa takvo.
- Mila Doli! - reče ona. - Ja neću ni njega da branim, ni tebe da tešim; to je nemogućno. Ali, dušo moja, meni te je žao, žao mi te je od sveg srca!
Iza gustih trepavica njenih sjajnih očiju najedanput se ukazaše suze. Ona sede bliže snahi i uze je za ruku svojom malom, energičnom rukom. Doli se ne odmače od nje, ali lice joj zadrža hladni izraz. Ona reče:
- Mene niko ne može utešiti. Sve je izgubljeno posle onoga što se dogodilo, sve je svršeno!
I čim to izgovori, lice joj postade meko. Ana podiže suvu, mršavu Dolinu ruku, poljubi je i reče:
- Šta da se tu radi, šta da se radi, Doli? Kako je najbolje da se postupi u tom užasnom položaju? - To je ono o čemu valja promisliti.
- Sve je svršeno, pa kraj - reče Doli. - Najgore je to, razumećeš, što ne mogu da ga ostavim: deca me vezuju. Ali s njim ne mogu živeti, za mene je mučenje i kad ga samo vidim.
- Doli, draga, on mi je sve pričao, ali ja bih htela da čujem i od tebe, reci mi sve.
Doli je pogleda upitnim pogledom.
Anino lice izražavalo je iskreno saučešće i ljubav.
- Dobro - reče ona odjednom. - Ali pričaću ti iz početka. Ti znaš kako sam se udala. S vaspitanjem koje mi je maman, ne samo da sam bila nevina, bila sam glupa. Ja ništa nisam znala. Kažu, znam, da muževi pričaju ženama o svom ranijem životu, ali Stiva... - ona se popravi: - Stepan Arkadijevič meni nije ništa pričao. Nećeš mi verovati, ja sam sve do sad mislila da sam ja jedina žena koju je on poznao. Tako sam proživela osam godina. Razumej, ne samo što nisam slutila da mi je neveran, nego sam to smatrala za nemogućno; i sad, zamisli samo, s takvim pojmovima doznati najedanput svu strahotu i prljavštinu... Razumej me. Biti potpuno uveren u svoju sreću i odjedanput... - nastavi Doli uzdržavajući se da ne zajeca - dobiti pismo... njegovo pismo upućeno njegovoj ljubaznici, a mojoj guvernanti. Ne, to je i suviše strašno! - ona brzo izvuče maramicu i pokri lice njom. - Još bih razumela trenutni zanos - nastavi ona pošto poćuta neko vreme - ali da me vara namerno, prepredeno... i to s kim?... Da bude moj muž u isto vreme kad i njen... to je strašno! Ne možeš ti to razumeti...
- A, ne, ja razumem! Razumem, draga Doli, razumem - govorila je Ana stežući joj ruku.
- A misliš li da on razume svu strahotu moga položaja?! - nastavi Doli. - Ni najmanje! On je srećan i zadovoljan.
- Ne, ne! - prekide je brzo Ana. - Žalost ga pogledati, on je kao ubijen od kajanja...
- Da li je on sposoban za kajanje? - prekide je Doli gledajući zaovi pravo u oči.
- Da! Ja ga poznajem. Nisam ga mogla gledati bez saučešća. Mi ga obe poznajemo. On je dobar, ali je ponosit, a sad je tako ponižen. Znaš šta me je najviše dirnulo... (i tu Ana pogodi ono što je Doli najviše moglo dirnuti) njega muče dve stvari: prvo, što ga je sramota od dece, a drugo, što on, koji te voli..
jest, voli iznad svega na svetu - prekide ona Doli koja je taman! htela da to poreče - što je tebi zadao bol i ubio te. »Ne, ne, ona mi neće oprostiti«, govori on neprestano.
Doli je zamišljeno gledala u stranu, slušajući zaovine reči.
- Jest, ja razumem, njegov je položaj strašan: krivcu je teže nego nevinom - reče Doli - ako oseća da je zbog njegove krivice došla sva nesreća. Ali kako da mu oprostim, kako da postanem opet njegova žena posle one? Za mene bi život s njim bio prava muka baš zato što volim svoju raniju ljubav prema njemu...
I gorak plač joj prekide reč.
Kao navlaš, svaki put kad bi se malo odobrovoljila, opet je počinjala da govori o onom što ju je dražilo.
- Da, ona je mlada, ona je lepa - nastavi. - A znaš li ti, Ana, ko je oduzeo moju mladost i lepotu? On i njegova deca. Ja sam odslužila, i u toj službi prošlo je sve moje, i njemu je sad, razume se, milije sveže i nevaljalo stvorenje. Oni su, izvesno, govorili o meni, ili, još gore, prećutkivali... razumeš li?
U njenim očima planu opet mržnja.
- I posle svega toga da mi govori... I zar ja da mu verujem?... Nikad. Ne, ne, svršeno je, sve što je nekad bilo uteha, nagrada za rad i muke... Da li ćeš mi verovati? Eto, maločas sam slišavala Grišu: pre je to bila za mene radost, sad mučenje. Zašto se staram i trudim? Našto su mi ta deca? Strašno je to što se moja duša odjednom preokrenula, i umesto ljubavi i nežnosti, osećam prema njemu samo mržnju, jest, mržnju. Ja bih ga ubila i...
- Doli, dušice, ja razumem, ali ne kidaj se toliko. Ti si tako uvređena da mnogo šta vidiš drukčije nego što je u stvari.
Doli se umiri i one poćutaše jedno dva minuta.
- Šta da se radi, razmisli, Ana, pomozi. Ja sam o svemu razmislila, i ne mogu ništa da nađem.
Ana nije mogla ništa da smisli, ali se njeno srce odazivalo na svaku reč, na svaki izraz snahina lica.
- Reći ću ti samo ovo - poče Ana - ja sam mu sestra, znam mu narav, onu sposobnost da sve, sve zaboravi (ona učini pokret ispred čela), onu sposobnost da se sasvim zanese; ali to i da se potpuno pokaje. On sad ne veruje, on ne razume kako je mogao učiniti što je učinio.
- Ne, on razume, on je i onda razumeo! - prekide je Doli. Ali ja... ti ..zaboravljaš na mene... zar je meni lakše?
- Čekaj. Kad mi je pričao, priznajem, još nisam razumela u strahotu tvoga položaja. Videla sam samo njega i to da je porodica razorena, i bilo mi ga je žao; ali sad, kad sam porazgovarala s tobom, ja, kao žena, vidim drugo, vidim tvoje muke, i ne mogu ti reći koliko mi je žao tebe! Doli, dušice, ja razumem tvoje patnje potpuno, samo jedno ne znam: ne znam... Ja ne znam koliko još u tvom srcu ima ljubavi prema njemu. To ti znaš - ima li toliko da mu možeš oprostiti. Ako ima, oprosti!
- Ne - poče Doli, ali Ana je prekide ljubeći joj još jednom ruku.
- Ja poznajem svet više nego ti - reče ona. - Ja poznajem ljude kao što je Stiva, i znam kako oni gledaju na to. Ti kažeš da je on s njom govorio o tebi. Toga nije bilo. Ti ljudi bivaju neverni, ali domaće ognjište i žena, to je za njih svetinja. Oni nekako preziru one žene, i one ne smetaju porodici. Oni između porodice i toga povuku neku crtu, preko koje se ne može preći. Ja to ne razumem, ali je tako.
- Jest, ali on je nju ljubio...
- Doli, čekaj, dušice. Ja sam videla Stivu kad je bio u tebe zaljubljen. Sećam se onog vremena kad je dolazio k meni i plakao govoreći o tebi i o tome kako si ti za njega nešto poetično, nedostižno, i znam, što je duže bio kraj tebe, na sve veću visinu te je dizao. Često smo mu se i smejali što je uza svaku reč dodavao »Doli je divna žena!« Ti si za njega bila i ostala božanstvo, a ovo što se desilo, nije zanos njegove duše...
- Ali ako se taj zanos ponovi?
- To je isključeno, bar tako ja mislim. - Lepo, no da li bi ti oprostila?
- Ne znam, ne mogu ti reći... Ne, mogu - reče Ana pošto promisli malo. I obuhvativši mislima položaj i promerivši ga na merilu duše svoje, dodade: - Ne, mogu, mogu, mogu. Jest, ja bih oprostila. Ne bih ostala onakva kakva sam bila pre toga, da, ali bih oprostila, i tako bih oprostila kao da toga nije ni bilo, kao da toga nikad nije bilo...
- Pa, razume se - prekide je brzo Doli kao da je sad govorila o onom o čemu je mnogo puta mislila - inače ne bi ni bilo oproštenje. Ako treba oprostiti, onda potpuno, potpuno. Hajdemo da te odvedem u tvoju sobu - reče ustajući i usput i zagrli Anu. - Mila moja, baš se radujem što si došla. Sad mi je lakše, kudikamo lakše.

20

Ceo taj dan Ana je provela kod kuće, to jest kod Oblonskih i nije nikog primala, premda su neki njeni poznanici, čim su doznali da je došla, dolazili još istoga dana. Ana je celo jutro provela s Doli i s decom.
Samo je poslala bratu pisamce da svakako ruča kod kuće, »Dođi, dobar je bog«, pisala je ona.
Oblonski je ručao kod kuće; razgovor je bio opšti i žena je razgovarala s njim govoreći mu »ti«, što ranije nije činila. Između muža i žene stajalo je još ranije otuđenje, ali više nije bilo pomena o razvodu, i Stepan Arkadijevič vide da se može objasniti s njom i pomiriti..«!
Odmah posle ručka dođe Kiti. Ona je poznavala Anu Arkadijevnu, ali vrlo malo; i sad je došla sestri sa zebnjom kako li će je primiti ta petrogradska velika gospođa koju su svi toliko hvalili. Ali odmah vide da se dopala Ani Arkadijevnoj. Ana je očigledno uživala u njenoj lepoti i mladosti, i Kiti jedva dođe k sebi kad već oseti da je ne samo pod njenim uticajem, već da je prosto zaljubljena u nju, onako kako se mlade devojke mogu zaljubiti u udate i starije gospođe.
Ana nije ličila na veliku gospođu, ili na majku osmogodišnjeg sina; po gipkim pokretima, svežini i neprestanoj živahnosti na njenu licu, koja je izbijala čas u osmejku čas u pogledu, pre bi ličila na dvadesetogodišnju devojku, da nije bilo ozbiljnog, ponekad tužnog izraza njenih očiju, koji je zadivljavao i privlačio Kiti. Kiti je osećala da je Ana potpuno prirodna i da ništa ne skriva; ali da u njoj ima neki drugi viši svet čežnja i želja, složenih i poetičnih, koje njoj, Kiti, ne behu pristupačne.
Posle ručka, čim Doli ode u svoju sobu, Ana brzo ustade i priđe bratu koji je pripaljivao cigaru.
- Stiva - reče mu ona, veselo namigujući, krsteći ga i pokazujući vrata očima. - Idi, i neka ti bog bude u pomoći.
On baci cigaru razumevši sestru, i nestade s one strane vrata.
Kad Stepan Arkadijevič ode, Ana se vrati, sede na divan, a deca se iskupiše oko nje. Da li zato što su deca videla da mama, voli tu tetku, ili zato što su ona sama nalazila u njoj neku naročitu draž, tek oba starija deteta, a za njima i mlađa deca, kao što često biva kod dece, pripiše se još pre ručka uz novu tetku ne odmičući od nje. Započe među njima neka vrsta igre, koja je bila u tome ko će sesti bliže novoj tetki, dodirnuti je, držati njenu malu ruku, ljubiti je, igrati se s njenim prstenom, ili makar dodirivati ubore njene haljine.
- De, de, sešćemo kao i pre - reče Ana Arkadijevna i sede na svoje mesto.
I opet Griša podmetnu glavu pod njenu ruku i nasloni je na njenu haljinu, a lice mu zasija srećno i ponosito.
- Dakle, kad će biti bal? - upita ona Kiti.
- Iduće nedelje, i biće divan bal. Jedan od onih balova na kojima je uvek veselo.
- A zar ima balova na kojima je uvek veselo? - reče Ana s nežnim podsmehom.
- Čudnovato je, ali ima. Kod Bobriščevih je uvek veselo, kod Njikitinih takođe, a kod Meškovih uvek dosadno. Zar vi to niste opazili?
- Ne, dušice, za mene već nema takvih balova gde bi bilo veselo - reče Ana, i Kiti ugleda u njenim očima onaj naročiti svet koji ona nije poznavala. - Za mene ima samo balova na kojima je manje teško i dosadno...
- Kako vama može biti dosadno na balu?
- Zašto da meni ne bi moglo biti dosadno na balu? - upita Ana.
Kiti opazi da Ana zna kakav će odgovor sledovati.
- Zato što ste vi uvek najlepši.
Ana je imala osobinu da pocrveni. Ona i sad porumene i reče:
- Prvo, nikada; a drugo, i kad bi bilo tako, našto to meni?
- Hoćete li ići na ovaj bal? - upita Kiti.
- Mislim da ću morati. Evo, na ovaj - reče ona Tanji, koja I skidala prsten što je lako klizio s njenog belog i pri kraju tankog prsta.
- Meni će biti veoma milo, ako dođete. Ja bih tako želela da ba balu vidim vas.
- Ako već moram ići, tešiću se bar mišlju da će to vama činiti zadovoljstvo... Griša, ne čupavi me, molim te, i onako sam čupava - reče nameštajući pramen kose koji je ispao i kojim se Griša igrao.
- Ja vas zamišljam na balu u ljubičastoj haljini.

Zašto baš u ljubičastoj? - osmehnu se Ana. - Hajd’, idite, deco, idite! Čujete li? Mis Gul vas zove da pijete čaj - reče odmičući decu od sebe i ispraćajući ih u trpezariju.
- Znam ja zašto me vi zovete na bal. Vi se mnogom čemu nadate od toga bala, pa biste hteli da svi tu budu, da svi učestvuju.
- Otkud znate? Jeste.
- O, kako je lepo vaše doba - nastavi Ana. Sećam se i dobro znam tu plavičastu maglu, nalik na onu koja se viđa na švajcarskim planinama. Tu maglu koja pokriva sve u ono srećno doba kad se detinjstvo tek završava i kad se iz onog velikog, srećnog i veselog kruga izdvaja sve uža i duža staza koja i veselo i sa strepnjom ulazi u onu anfiladu[35], mada se ona čini i svetla i divna... Ko to nije preživeo?
Kiti se ćutke osmehivala. »Ali kako je ona to prošla? Tako bih volela da doznam ceo njen roman«, pomisli Kiti, sećajući se prozaičnog lica Aleksija Aleksandroviča, njenog muža.
- Ja ponešto znam. Stiva mi je govorio, i ja vam čestitam; on mi se veoma sviđa - nastavi Ana - videla sam Vronskog na stanici.
- Ah, zar je on bio tamo? - upita Kiti pocrvenevši. - A šta vam je Stiva govorio?
- Stiva mi je izbrbljao sve. I ja bih se veoma radovala... Juče sam putovala s majkom Vronskoga - i ona mi je neprestano govorila o njemu; to je njen ljubimac; ja znam da su majke, pristrasne, ali...
- A šta vam je mati pričala?
- O, mnogo! Doduše znam da joj je on ljubimac, ali jasno je da je i vitez... Ona mi je, na primer, pričala da je hteo dati sve svoje imanje bratu; da je u detinjstvu nešto osobito učinio, spasao ženu iz vode. Jednom rečju, junak - reče Ana smešeći se; i sećajući se dve stotine rubalja što ih je on dao na stanici.
Ali ne pričaše o tih dve stotine rubalja. Bilo joj je nekako nelagodno da se toga seća. Osećala je da je u tome bilo nečega što se nje ticalo, a čega nije smelo biti.
- Ona me je mnogo pozivala da je posetim - nastavi Ana - a i ja bih volela da se vidim sa staricom, pa ću joj sutra otići. No, hvala bogu, Stiva se dugo zadržao kod Doli u kabinetu - dodade Ana promenivši razgovor i ustavši, kako se Kiti činilo, nezadovoljna nečim.
- Ne, ja ću prvi! ne, ja ću! - vikala su deca trčeći tetka Ani, pošto su bila popila čaj.
- Svi zajedno! - reče Ana i smejući se potrči im u susret, pa zagrli i obori svu tu gomilu dece koja je cikala i preturala se od zadovoljstva.

21

U vreme kad je trebalo da stariji piju čaj, Doli iziđe iz svoje sobe.
Stepan Arkadijevič nije izlazio. On izvesno beše izišao iz ženine sobe na druga vrata.
- Bojim se da ti gore ne bude hladno - reče Doli Ani - pa hoću da te premestim dole, bar ćemo biti bliže.
- O, molim vas, za mene se ne brinite - odgovori Ana, posmatrajući pažljivo Doli i trudeći se da dozna jesu li se pomirili ili nisu.
- Ovde će ti biti vidno - odgovori Doli.
- Kažem ti da ja svuda i uvek spavam kao zaklana.
- O čemu to govorite? - zapita Stepan Arkadijevič izlazeći iz kabineta i obraćajući se ženi.
Po njegovu glasu i Kiti i Ana odmah razumeše da su se izmirili.
- Htela bih da premestim Anu dole, ali treba namestiti zavese.
Niko to ne ume, moraću sama - odgovori Doli mužu.
»Bogzna da li su se sasvim izmirili?« pomisli Ana kad ču njen miran i hladan glas.
- Ah, nemoj, Doli, da radiš ono što je teško - reče Stepan Arkadijevič. - Hoćeš li da ja to uradim...
»Mora biti da su se pomirili«, pomisli Ana.
- Znam već kako ćeš ti uraditi - odgovori Doli. - Reći ćeš Matveju da uradi ono što stvarno ne ume, pa ćeš otići, a on će onda uraditi naopako - govorila je Doli i na uglovima njenih usana ukaza se običan, podrugljiv osmejak.
»Jest, sasvim su se izmirili - pomisli Ana - Hvala bogu!« i radujući se što je to ona izvela, priđe Doli i poljubi je.
- E, nije baš tako! Zašto ti tako potcenjuješ mene i Matveja? - reče Stepan Arkadijevič ženi i osmehnu se jedva primetno.
Kao i uvek, Doli se celo to veče držala prema mužu malo podsmešljivo, međutim Stepan Arkadijevič bio je zadovoljan i veseo, ali ipak ne više nego što je trebalo, da bi pokazao kako nije zaboravio svoju pogrešku, iako su mu je oprostili.
U devet i po, taj tako prijatan i veseo razgovor u kući Oblonskih, uz šolju čaja, bio je prekinut, kako se činilo, jednim beznačajnim događajem, koji se ipak svima učinio čudnovat. Razgovor se vodio o njihovim zajedničkim petrogradskim poznanicima, kad Ana odjednom ustade.
- Imam je u albumu - reče - pa ću vam ujedno pokazati i moga Serjožu - dodade s materinskim ponositim osmejkom.
Oko deset sati, vreme kad se obično rastajala sa sinom, i često ga, pre nego što će poći na bal, nameštala da spava, dođe Ani teško što je tako daleko od njega; i svejedno o čemu se govorilo, ona se u mislima svakog časa vraćala svom kudravom Serjoži. Zažele da vidi njegovu fotografiju i da porazgovara o njemu. Koristeći se prvim slučajem, ona ustade i lakim odlučnim koracima pođe po album. Stepenice koje su vodile gore, u njenu sobu, bile su prema velikim, zagrejanim stepenicama na glavnom ulazu.
U taj mah kad je ona izlazila iz salona, u predsoblju odjeknu zvonce.
- Ko to može biti? - reče Doli.
- Po mene da su došli, nisu, jer je rano, a za posete je dockan - reče Kiti.
- Izvesno su doneli akta - dodade Stepan Arkadijevič; a dok Ana prolazaše stepenicama, sluga otrča gore da prijavi gosta koji je stajao kraj lampe. Ana pogleda dole, poznade odmah Vronskog, i čudno osećanje zadovoljstva, pomešano sa strahom od nečega, probudi se u njenom srcu. On je stajao ne skidajući gornji kaput i nešto vadio iz džepa. U trenutku kad je ona bila na sredini stepenica, on podiže oči, spazi je, i u izrazu njegovog lica ukaza se kao postiđenost i uplašenost. Ona klimnu glavom ovlaš i prođe, a odmah zatim začu se jasan glas Stepana Arkadijeviča, koji ga je zvao da uđe, i tihi, mek i miran glas Vronskoga koji je odbijao da uđe.
Kad se Ana vrati s albumom, on već beše otišao, a Stepan Arkadijevič ispriča da je dolazio da se obavesti o ručku koji s sutradan biti priređen nekoj čuvenoj ličnosti sa strane. - I nikako nije hteo da uđe. Kako je čudan - dodade Stepan Arkadijevič.
Kiti porumene. Ona je mislila da je samo ona razumela zašto je on dolazio i nije hteo ući. »On je bio kod nas - mislila je ona - nije me našao i pomislio je da sam ovde; ali nije hteo da uđe, jer je smatrao da je dockan, a i Ana je sSvi se pogledaše ćutke i uzeše da razgledaju Anin album.
Nije bilo ničega ni neobičnog ni čudnovatog u tome što je čovek svratio kod svoga prijatelja u devet i po uveče, da bi doznao pojedinosti o ručku koji su baš oni priređivali, i što nije hteo da uđe; ali se to svima učinilo čudnovato. Najčudnovatije, i ružno, učinilo se to Ani.

22

Bal je tek bio počeo, kad Kiti i njena mati stupiše na velike, jako osvetljene stepenice, načičkane cvećem i napudrovanim lakejima u crvenim kaftanima. Iz dvorane čuo se odmeren žagor, nalik na zujanje pčela u košnici. I dok su one na ulazu pred ogledalom između zelenila doterivale kosu i haljine, iz dvorane se začuše pažljivo izvođeni zvuci violina u orkestru koji zasvira prvi valcer. Starčić u građanskom odelu, koji je pred drugim ogledalom gladio sede zaliske i širio miris parfema, sudari se s njima na stepenicama i skloni se u stranu, posmatrajući s očiglednim uživanjem nepoznatu mu Kiti. Golobradi mladić, jedan od onih iz velikog sveta koje je stari knez Ščerbacki nazivao fićfirićima, u jako otvorenom prsniku, nameštajući u prolazu belu mašnu, pokloni im se, prođe mimo njih, pa se vrati, pozivajući Kiti za kadril... Prvi kadril bio je već obećan Vronskom, pa je ovom mladiću morala obećati drugi. Oficir, koji je na vratima zakopčavao rukavicu, pomače se gladeći brkove i s uživanjem posmatrajući rumenu Kiti.
Iako su haljina, češljanje i sve druge pripreme za bal stale Kiti mnogo muka i razmišljanja, ona je sad, u svojoj kitnjastoj haljini od tila na ružičastoj postavi, ulazila na bal tako slobodno i prirodno kao da sve te kokarde i čipke, sve pojedinosti njene toalete nisu stale ni nju ni njene ukućane ni trenutka pažnje, kao da se rodila u tom tilu, čipkama, s tom visoko uzdignutom frizurom na kojoj se nalazila ruža sa dva listića.
Kad stara kneginja htede da joj, pred ulazom u dvoranu, namesti traku oko pojasa, koja se beše podvila, Kiti se polako odmače. Ona je osećala da sve samo po sebi mora biti lepo graciozno na njoj, i da ne treba ništa popravljati.

Kiti je imala toga dana jedan od svojih srećnih dana, Haljina je nije nigde stezala, nigde nije spao nabor od čipaka, kokarde joj ne behu izgužvane, ni pokidane; ružičaste cipelice sa visokim izvijenim potpeticama nisu je stezale, noge su se osećale ugodno u njima. Frizura guste plave kose stajala je kao izrasla na malenoj glavici. Sva tri dugmeta na dugačkim rukavicama bila su zakopčana, nijedno se ne beše otkinulo, rukavice su se pripijale uz ruku ne izmenjujući joj oblika. Crna somotska traka sa medaljonom naročito je nežno prilegla uz vrat. Ta crna somotska traka bila je divna, i kod kuće još, gledajući u ogledalu svoj vrat, Kiti je osećala da ta traka prosto govori. U sve se drugo moglo sumnjati, ali je traka bila divna. I ovde, na balu, Kiti se osmehnu kad spazi traku u ogledalu. U svojim golim rukama i ramenima Kiti je osećala hladnoću mermera - osećanje koje je osobito volela. Oči su joj se smejale, a rumene usne morale su se osmehivati, svesne svoje privlačnosti. Tek što uđe u dvoranu i pođe šarenoj gomili dama u tilu, čipkama i mašnama, koje su očekivale igrače (Kiti nije nikad dugo stajala u toj gomili), kad je već pozvaše da igra valcer, a pozvao najbolji kavaljer, glavni kavaljer u balskoj hijerarhiji, čuveni aranžer balova, ceremonijal majstor, oženjen, lep i stasit Jegoruška Korsunski. Tek beše odigrao prvi valcer sa groficom Banjin, kad, razgledajući svoje podanike, to jest parove koji su igrali, spazi Kiti baš kad je ulazila i pritrča joj brzim, slobodnim, naročitim hodom koji imaju samo aranžeri balova, pokloni joj se, pa i ne pitajući je hoće li, pruži odmah ruku da je obuhvati oko tankog struka. Ona se osvrnu, kome da doda lepezu; domaćica se osmehnu i uze lepezu.

- Vrlo ste dobro uradili što ste došli na vreme - reče Korsunski obuhvatajući joj struk - kakav je to način dolaziti dockan?

Ona savi levu ruku i metnu mu je na rame, a nožice u ružičastim cipelama počeše se lako i odmereno kretati po klizavom parketu, uz takt muzike.

- Čovek se odmara kad igra s vama - reče joj on počinjući prve korake valcera. - Pa ta lakoća, precision[36] - govorio joj je ono što je govorio skoro svima dobrim poznanicama.

Ona se osmehnu na njegovu pohvalu i razgledaše i dalje dvoranu preko njegovog ramena. Kiti nije bila prvi put na balu, pa da joj se sva lica sliju u jedan čaroban utisak; ali nije bila ni od onih devojaka koje i suviše idu po balovima, kojima su sva lica toliko poznata da već postaju dosadna; ona je bila na sredini između tog dvoga - bila je uzbuđena, ali ujedno vladala sobom toliko da je mogla da posmatra. Videla je da se u levom uglu dvorane sakupilo najbolje društvo. Tamo je bila preterano razgolićena lepotica Lidija, žena Korsunskog, tamo je bila domaćica, tamo se sjajila ćela na glavi Krivina, koji je uvek bio tamo gde je najbolje društvo. U tu gomilu mladići su samo gledali, ali joj nisu smeli prići; u njoj je Kiti našla očima Stivu, i zatim je spazila divnu priliku i glavu Aninu, koja je bila u crnoj somotskoj haljini. I on je bio tu. Kiti ga nije videla od one večeri kad je odbila Ljevina. Svojim očima koje su daleko videle, ona ga je odmah Poznala, pa je čak videla i da on nju gleda.

 - Hoćemo li još jedanput oko dvorane? Jeste li umorni? reče Korsunski
malo zadihan.
- Neću, hvala!
- Kuda želite da vas odvedem?
- Čini mi se da je tu Karenjina... odvedite me k njoj. - Kako vi naredite.

Usporavajući korak, Korsunski poče igrati ka gomili u lsnom uglu dvorane, govoreći: »Pardon, mesdames, pardon, mesdames«, obilazeći more čipaka, tila i pantljika ne zakačivši ni za jedno perce, naglo okrete svoju damu, tako da joj se ukazaše tanke nožice u providnim čarapama, a dugi skut se razvi kao lepeza i pokri Krivinu kolena. Korsunski joj se pokloni, isprsi grudi u jako otvorenom prsniku i pruži joj ruku da je odvede Ani Arkadijevnoj. Kiti, sva rumena, skide skut Krivinu s kolena, i osećajući malu vrtoglavicu, okrete se tražeći Anu. Ana nije bila u ljubičastoj haljini, što je Kiti kao neminovno želela, već u crnoj somotskoj haljini, koja je pokazivala njena okrugla, kao od stare slonove kosti izvajana puna ramena i prsa i oble ruke s tankom majušnom šakom. Cela je haljina bila ukrašena venecijanskim svilenim čipkama. Na glavi, u njenoj crnoj kosi, koja je bila sva njena, bez ičega tuđeg, nalazio se poluvenčić od cveta dan i noć, i takav isti visio je i na jednoj crnoj traci o pojasu između belih čipaka. Frizura joj je bila obična. Isticali su se samo oni samovoljni, kratki kružići kovrdžave kose koji su je ukrašavali i koji su se izdvajali iz kose na potiljku i na slepim očima. O snažnom, oblom, kao izvajanom vratu imala je nisku bisera.

Kiti je viđala Anu svakog dana, bila je zaljubljena u nju, i uvek ju je zamišljala u ljubičastoj haljini. Ali sad kada ju je videla u crnoj, ona oseti da dosad nije razumevala svu njenu lepotu. Ona je sad vide kao nešto sasvim novo i neočekivano. Sad joj tek postade jasno da Ana nije ni mogla biti u ljubičastoj haljini, da njena lepota i jeste baš u tome što sv; ona uvek izdvaja od toalete, što haljina na njoj nikad ne može padati u oči. I crna haljina s raskošnim čipkama na njoj, nije padala u oči. To je bio okvir, a videla se ona sama, prirodna, obična, elegantna, i u isto vreme vesela i živahna.

Kao i uvek, Ana se držala savršeno pravo, i u onaj mah, kad je Kiti prišla toj gomilici, ona je razgovarala s domaćinom okrenuvši malo glavu prema njemu.

- Ne, ja se neću baciti kamenom - odgovori mu ona na nešto - pa ipak, to ne razumem - nastavi sležući ramenima, i odmah se s nežnim osmejkom zaštitnice okrete Kiti. Brzim ženskim pogledom promeri njenu haljinu i jedva primetno klimnu glavom, ali Kiti razumede da joj se sviđa i njena lepota i njena toaleta. - Vi već ulazite u dvoranu igrajući - reče Ana.

To mi je jedna od najvernijih pomoćnica - reče Korsunski klanjajući se Ani Arkadijevnoj, koju dotle ne beše video. - Kneginjica doprinosi da bal bude lep i veseo. Ana Arkadijevna, je li po volji da odigramo jedan valcer? - reče on klanjajući se.
- A vi se poznajete? - upita domaćin.
- Koga mi ne poznajemo? Ja i žena smo kao bele vrane, svi nas poznaju - odgovori Korsunski. - Jedan valcer, Ana Arkadijevna?
- Ja ne igram, kad god se to može - reče ona.
- Ali se danas mora igrati - reče Korsunski. U taj mah prilazio je Vronski.
- E, kad se danas mora igrati, hajdmo - reče ona, ne opažajući da joj se Vronski klanja, i brzo stavi ruku Korsunskom na rame.

»Zašto li je ljuta na njega?« pomisli Kiti, primetivši da Ana namerno nije odgovorila na poklon Vronskog. Vronski priđe Kiti podsećajući je na prvi kadril i žaleći što za sve ovo vreme nije bio tako srećan da je vidi. Kiti je s uživanjem posmatrala Anu kako igra i slušala njega. Očekivala je da je on pozove da igra valcer, ali on to ne učini, i ona ga začuđeno pogleda. On porumene i brzo je pozva da igraju, ali tek što obuhvati njen tanki struk i načini prvi korak, muzika stade. Kiti pogleda u njegovo lice, koje je bilo tako blizu nje, i dugo još, nakon nekoliko godina, stidela se i srce ju je bolelo zbog toga pogleda punog ljubavi kojim ga je pogledala, a na koji on nije odgovorio.

- Pardon, pardon: Valcer, valcer! - povika s drugog kraja dvorane Korsunski, i dohvativši prvu gospođicu koja mu beše blizu, poče igrati.



Нема коментара:

Постави коментар