Jedan broj birača upisanih na biračko mjesto Cottolengo bili su bolesnici koji ne mogu napustiti krevet i odjeljenje. Zakon propisuje da se u takvim slučajevima između članova biračkog odbora izabere nekoliko njih koji će činiti istureno biračko mjesto i koji će ići da prikupe glasove bolesnika “na mjestu liječenja” to jest, tamo gdje se nalaze (…).
Po izlasku iz zamračenosti sale oko je osjećalo bolnu zaslijepljenost, što je mogla da bude i samo odbrana, gotovo odbijanje da usred bjeline svake hrpe plahti i jastuka razlučuje oblike ljudske boje koji su se pojavljivali; ili prvi prevod, od sluha do vida, od utiska oštrog, životinjskog, neprekidnog krika: ghiii ghiii… … … ghiii koji se dizao iz nekog dijela odjeljenja, kojem je sa drugog mjesta isprekidano odgovarao drhtaj poput smijeha ili lajanja: gaa! gaa! gaa! gaa!
Prodoran krik dolazio je od sićušnog crvenog lica, s ogromnim raširenim očima i ustima razjapljenim u ukočenom smijehu, koje je pripadalo jednom momku u bijeloj košulji, koji je sjedio u krevetu, ili virio poprsjem ispod pokrivača kao što biljka raste iz vazne, poput stabljike biljke koja je završavala (nije bilo traga rukama) glavom poput riblje, a taj momak-biljka-riba (dokle se čovjek može nazivati ljudskim bićem? Pitao se Amerigo) njihao se gore dolje naginjući trup pri svakom “ ghiii… ghiii…”. A “ gaa! gaa! “, koje mu je odgovaralo bio je jedan koji je u krevetu zauzimao još manje oblika, a ipak je pružao usnatu glavu, pohlepnu i stiješnjenu, a morao je imati ruke – ili peraja – koje su se kretale ispod plahti, u kojima je bio zatvoren kao u vreći (dokle se za neko biće može reći da je biće, bilo koje vrste?), a drugi zvukovi glasova davali su mu odjek, možda uzbuđeni pojavom ljudi na odjeljenju, a takođe i izdisaji i stenjanje, poput vriska koji se spremao da se digne i odmah se prigušivao, i to od odrasle osobe (…).
Jedan je bio div s ogromnom glavom novorođenčeta koju su jastuci držali uspravno: bio je nepomičan, s rukama sakrivenim iza leđa, s bradom na prsima koja su se uzdizala u debeli trbuh, s očima koje nisu gledale ni u šta, sijede kose na ogromnom čelu, (staro biće, preživjelo u tom dugom rastu fetusa?), skamenjen u preneraženoj tuzi (…).
Amerigo u tom trenutku više nije mislio na besmisleni razlog zbog kojeg se nalazio tu; činilo mu se da je granica za koju su od njega očekivali da je kontroliše, bila neka druga: ne ona “ narodne volje”, na koju je već neko vrijeme bio zaboravio, već ona ljudska (…).
Jedan krevet na kraju odjeljenja bio je prazan i pospremljen; njegov korisnik, možda već u fazi oporavka, sjedio je na stoličici s jedne strane kreveta, obučen u vunenu pidžamu s jaknom preko, a s druge strane kreveta bio je starac sa šeširom, svakako njegov otac, koji je došao te nedjelje u posjetu. Sin je bio mlad čovjek, kreten, normalnog stasa, ali nekako – činilo se – skvrčen u pokretima. Otac je za sina krckao bademe, i dodavao mu ih preko kreveta, a sin ih je uzimao i prinosio ustima. A otac ga je gledao kako žvaće (…).
Sve što se događalo na odjeljenju bilo je odvojeno od svega drugog, kao da je svaki krevet zatvarao poseban svijet bez komunikacije s ostalima, osim krikova koji su se međusobno podsticali i u krešendu saopštavali opštu uznemirenost, dijelom poput buke vrabaca, a dijelom poput bolnog stenjanja. Samo je čovjek s ogromnom glavom bio nepomičan, kao da ga se zvuci nijesu doticali.
Amerigo je i dalje gledao oca i sina. Sin je imao duge udove i lice, dlakavog i preneraženog lica, možda i do pola ukočenog od paralize. Njegov otac bio je seljak takođe obučen svečano, i na neki način, pogotovo po dužini lica i ruku, ličio je na sina. Ne po očima: sin je imao životinjsko i bezazleno oko, dok je oko njegovog oca bilo poluotvoreno i sumnjičavo, kao kod starih zemljoradnika. Bili su okrenuti poprijeko, na svojim stoličicama s obje strane kreveta, kako bi se gledali pravo u lice, i nijesu obraćali pažnju ni na šta oko sebe. Amerigo je držao pogled na njima, možda da bi se odmarao (ili da bi se sklonio) od drugih pogleda, ili možda čak i više, na neki način zadivljen.
U međuvremenu ostali su omogućavali jednome da glasa. Na sljedeći način: stavljali su oko njega zaslon, sa stolom iza, a za njega je glasala časna sestra, jer je on bio paralizovan. Ukloniše zaslon, Amerigo ga pogleda: bilo je to jedno ljubičasto iskrivljeno lice, kao u mrtvaca, sa širom otvorenim ustima, ogoljenim desnima, raširenih očiju. Osim tog lica ukopanog u jastuk, nije se vidjelo ništa; bio je tvrd kao drvo, osim izdisaja koji je zviždukao u dnu grla.
No, što li imaju hrabrosti da puste da glasa? Pitao se Amerigo, a tek onda se sjetio da je bilo na njemu da to spriječi (…). S naporom se trgao iz svojih misli, iz one daleke granične oblasti koju je jedva nazreo – s granice između čega i čega? – a sve što je bilo s ove i s one strane izgledalo mu je kao magla.
– Samo trenutak, – reče, bezizražajnim glasom, znajući da ponavlja frazu, da govori u prazno – da li je birač u stanju da prepozna osobu koja glasa za njega? Da li je u stanju da izrazi svoju volju? (…). Opatica se nasmiješi, ali bio je to osmijeh za svakoga i za ništa. Problem da bude prepoznata, pomisli Amerigo, za nju ne postoji; i pade mu na pamet da uporedi pogled stare časne sestre, s pogledom zemljoradnika koji je došao da provede nedjelju u Cottolengu kako bi zurio u oči sina idiota. Opatici nije bila potrebna zahvalnost njenih štićenika, dobro koje je dobijala od njih – zauzvrat za dobro koje im je davala – bilo je uopšteno dobro, od kojeg se ništa nije gubilo.
Нема коментара:
Постави коментар