24. 11. 2023.

Boris Vijan, Pena dana (11)

 



LV

Policijski je senešal izvadio iz džepa zviždaljku i počeo da udara njome kao batićem u golemi peruanski gong koji mu je visio straga. Na svim spratovima  začulo se galopiranje potkovanih čizama, štropoti uzastopnih padova, a šest najboljih oružnika provalilo je niz tobogan u njegovu kancelariju ured. Smesta su se uspravili, izudarali sami sebe po stražnjicama da ih dobro ispraše i zauzeli stav mirno!

- Douglas! - prozvao je senešal. 
 - Ovde! - odgovorio je prvi oružnik. 
 - Douglas! - ponovio je senešal. 
 - Ovde! - rekao je drugi. Prozivka se nastavila. Policijski senešal nije se mogao prisetiti prezimena svih svojih ljudi, a Douglas je bilo tradicionalno ime tog soja.

- Poseban zadatak! - naredio je on.

Istovetnom kretnjom šest je oružnika prebacilo ruku na stražnji džep dajući na znanje da su oboružani sravnjivačem s dvanaest prsaka.

- Ja lično upravljam zadatkom! - naglasio je senešal.

Udario je silovito o gong. Otvorila su se vrata i pojavio se sekretar.

- Krećem - najavio je senešal. - Poseban zadatak. Zabeležite. Sekretar  je pograbio notes i olovku i zauzeo položaj broj šest, propisan za vođenje zapisnika. 

 - Uterivanje poreza kod gospodina Chicka, uz prethodnu pljenidbu - diktirao je poglavar. - Protuzakonito devetanje i strog ukor. Posvemašnja zapljena ili pak delomična, otežana nasilnim upadanjem u stan.

- Zabeleženo! - kazao je tajnik.

- Pokret, Douglasi - zapovedio je policijski senešal.

Ustao je i stao na čelo malog odreda, koji se tromo otisnuo, oponašajući sa svojih dvanaest nogu let kukavica s kalupom za medenjake nabijenim na glavu. Šest oružnika bilo je odeveno u crne kožne kombinezone posve priljubljene uz telo, sa štitnim oklopima na grudima i ramenima, a čelični šlem premazan crnom bojom, u obliku noćne kape, spuštao im se nisko na potiljak i zaštićivao slepoočice i čelo. Svi su bili obuveni u glomazne metalne čizme. Senešal je nosio sličnu odoru. Ali od crvene kože, i na ramenima su mu se kresile dve zlatne zvezdice. Stražnje džepove njegovih svećonoša nadimali su sravnjivači; on je pak držao u ruci zlatnu toljagu a o pasu mu je visila teška pozlaćena lumbarda. Sišli su počasnim stepenicama, a straža je digla nos dok je senešal podizao ruku ka šlemu. Pred vratima su čekala specijalna kola. Senešal je posve sam seo pozada, dok se šest oružnika porazmestilo na preopterećene stepenike, dvojica debljih na jednu stranu, a četiri mršava na drugu. Vozač je takođe nosio crni kožni kombinezon ali nije imao šlem. Upalio je motor. Na kolima nije bilo točkova, već sijaset treptavih nogu, tako da nije postojala opasnost da im poispadala tanad probuši gume. Noge su frkajući šmrknule na tlo i vozač je na prvom raspuću naglo okrenuo; oni u kolima imali su utisak da su na kresti vala koji će se taman rasprsnuti.

LVI

Gledajući Colina kako se udaljava, Alise mu je u srcu govorila doviđenja cijelim svojim bićem. On je tako ljubio Chloe zbog nje je tražio posao, da joj uzmogne kupovati cvijeće i boriti se protiv te grozote koja ju je izjedala u grudima. Široka Colinova ramena malo su se pogurila, izgledao je tako umoran, njegova plava kosa više nije bila počešljana i njegovana kao nekoć. Chick je znao djelovati tako nježno dok bi govorio o kakvoj Partreovoj knjizi i tumačio Partrea. On se zaista ne može lišiti Partrea, neće mu nipošto pasti na pamet da traži bilo što drugo, Partre kazuje sve što bi sam želio da umije iskazati. Partreu se ne smije dopustiti da objavi tu enciklopediju, to će dotući Chicka, on će pokrasti, ubiti nekoga knjižara. Alise je polako krenula svojim putem. Partre provodi dane u kafiću, pijuckajući pišući zajedno s drugim ljudima poput njega, koji dolaze da piju i pišu, ispijaju čaj i blaga alkoholna pića, time izbjegavaju razmišljanje o onome što pišu, a ondje ulazi i izlazi mnogo svijeta, to može uzbibati ideje u dubini i tako se upeca jedna ili druga ideja, nije potrebno izostavljati sve suvišno, pomiješa se poneka ideja s malo suvišnosti, razrijedi se. Ljudi upravo takve stvari lakše upijaju, naročito žene ne vole ono što je čisto. Aliseu nije čekao odviše dug put da stigne do kafića; izdaleka je vidjela konobara u bijelom kaputu i limunski žutim hlačama,kako servira svinjsku nogicu s nadjevom Don Evanyju Marqueu glasovitom igraču bezjzbola, koji je mjesto da pije, a pića se gnušao,konzumirao paprena jela da izazove žeđ u svojih susjeda. Kad je Alise stupila u kafić, Jean-Sol Partre je pisao na uobičajenom mjestu,bilo je mnogo svijeta i razgovaralo se tiho. Redovnim čudom, što je bilo doista izvanredno,

Alice je spazila slobodno mjesto kraj Partrea i sjela. Stavila je na koljena tešku torbicu i odriješila zatvarač. Preko Jean-Solova ramena vidjela je naslovnu stranicu devetnaestog sveska Enciklopedije. Položila je bojažljivo ruku na Jean-Solovu mišku; prestao je pisati.

- Već ste tako daleko doprli - rekla je Alise
- Da - odgovorio je Jean-Sol.
- Htjeli ste mi nešto reći?
- Htjela sam vas zamoliti daje ne objavljujete - rekla je ona.

- To je teško izvedivo - kazao je Jean-Sol. - Čekaju na nju.

Skinuo je naočari duhnuo u stakla i ponovno ih stavio; oči mu se više nisu vidjele.

- Zacijelo - rekla je Alise. - Ali hoću reći, trebalo bi samo da se stvar otegne.
- Oh - kazao je Jean-Sol - ako je samo to u pitanju, možemo pokušati.
- Trebalo bi stvar odgoditi za deset godina - kazala je Alise.
- Doista? - napomenuo je Jean-Sol.
- Da - rekla je Alise. - Za deset godina, ili čak više, dakako. Znate, bolje je pustiti ljude da štede kako bi je mogli kupiti.
- Bit će prilično dosadna za čitanje - kazao je Jean-Sol - zato što me već samo pisanje obilno zatupljuje. U lijevom ručnom zglobu me drži jaki grč od silnog držanja lista.
- Žalim slučaj - rekla je Alise.
- Zato što me drži grč?
- Ne odgovorila je Alise - zato što nećete odgoditi objavljivanje.
- A zašto?
- Sada ću vam objasniti: Chick troši sav svoj novac na kupovanje onoga što vi pišete, a on više nema novaca.
- Bilo bi bolje za njega da kupuje nešto drugo - kazao je Jean-Sol - pa ja nikad ne kupujem svoje knjige.
- On voli to što pišete.
- To je njegovo pravo - kazao je Jean-Sol -obavio je svoj izbor.
- On je i odviše angažiran, smatram - rekla je Alise. - Ja sam također obavila svoj izbor, ali sada sam slobodna zato što on više ne želi da živim s njime, pa ću vas ubiti s obzirom da ne želite odgoditi objavljivanje.
- Zbog vas ću, dakle, izgubiti sredstva potrebna za egzistenciju - napomenuo je Jean-Sol. - Kako vi to sebi zamišljate da ću uživati autorska prava, ako budem mrtav?
- To je vaša stvar - odvratila je Alise. - Ne mogu sve uzeti u obzir jer vas prije svega hoću ubiti.
- Ali valjda shvaćate da ne mogu popustiti pred takvim razlogom? - zapitao je Jean-Sol Partre.
- Dopuštam - rekla je Alise. Otvorila je torbicu i izvadila iz nje Chickov bodež-srcoder, što gaje već prije nekoliko dana uzela iz ladice Chickova radnog stola.
- Budite ljubazni i otkopčajte svoj ovratnik - zamolila je ona.
- Slušajte - rekao je Jean-Sol skidajući naočari - nalazim daje cijela ta pripovijest idiotska.
Otkopčao je svoj ovratnik. Alise je skupila svu svoju snagu i zabola je odrešitom kretnjom srcoder u Partreove grudi. Pogledala ga je, umirao je vrlo brzo, a posljednji pogled bio mu je pun čuđenja, pošto je ustanovio da mu srce ima oblik tetraedra. Alise je problijedjela kao krpa, Jean-Sol je sad već bio mrtav, a čaj se hladio. Zgrabila je rukopis Enciklopedije i razderala ga. Došao je konobar da pobriše krv i čitavu tu svinjariju, nastalu kad se to pomiješalo s tintom iz nalivpera, na malom četverouglastom stolu. Platila je račun konobaru, rastvorila obje oštrice srcodera i Partreovo se srce otkotrljalo na stol; zaklopila je blještavo oružje i vratila ga u torbicu, zatim je izišla na ulicu, stišćući kutiju šibica koju je Partre držao u džepu. 

  LVII 

 Okrenula se za sobom. Gusti crni dim ispunjavao je izlog i ljudi su već zastali gledajući, zapalila je tri šibice prije no što se požar razbuktao, jer se Partreove knjige nisu htjele zapaliti. Knjižar je ležao iza stola, njegovo je srce, pokraj tijela, počelo nagorijevati i uskoro je iz njega sukljao crni plamen i svinuti šikljaji kipuće krvi. Prve dvije knjižare, trista metara dalje, plamtjele su uz pucketanje i krckanje, a knjižari su ležali mrtvi, svi koji su prodavali Chicku knjige morali su umrijeti na isti način, a knjižare će im izgorjeti. Alise je plakala i žurila se, prisjećala se očiju Jeana-Sola Partrea kad je vidio svoje srce, u početku ga nije htjela ubiti, htjela je samo spriječiti da izađe njegova nova knjiga i spasiti Chicka od te propasti što je oko njega polako dizala obruč. Svi su se urotili protiv Chicka, htjeli su prigrabiti njegov novac, iskorišćivali njegovo oduševljenje za Partrea, prodavali su mu bezvrijedna stara odijela i lule s tobožnjim otiscima, zaslužili su sudbinu koja ih je čekala. Na lijevoj strani spalila je izlog ispunjen broširanim svescima, zaustavila se, udahnula punim plućima i ušla. Knjižar joj je pristupio.
- Što želite? - pitao je on.
- Imate li Partrea? - rekla je Alise.
- Kako da ne - odvratio je knjižar - ali vas za sada, međutim, ne mogu opskrbiti relikvijima, sve su naime rezervirane za jednu dobru mušteriju.
- Za Chicka? - napomenula je Alise.
- Da - odgovorio je knjižar - mislim da se tako zove.
- Neće vam on više po to doći - kazala je Alise.

Približila mu se i ispustila maramicu. Knjižaru su zaškripale kosti kad se sagnuo da je pokupi.Tada mu je ona, hitrim pokretom, zabola srcoder u leđa, iznova se rasplakala i počela drhtati, ovaj se skljokao i zarinuo lice u pod,ona se pak nije usuđivala uzeti natrag maramicu, ostala je stisnuta među njegovim prstima. Izvukla je srcoder, razmaknula mu krakove i zabodeno se srce, posve maleno i svijetlocrveno, otkotrljalo do knjižareva tijela. Valjalo se požuriti, zgrabila je hrpu novina, kresnula je šibicom i hitnula je pod tezgu, pobacala gore novine, potom je strovalila u plamen tucet knjiga Nicolasa Calasa što ih je pograbila s najbliže police, a plamen je nasrno na knjige vrućim treperenjem; drvo na tezgi se pušilo i praskalo, dimovi su ispunili dućan. Alise je izvrnula posljednji red knjiga u vatru i izašla naslijepo, povukla za sobom zasun da nitko ne uđe i dala se ponovno u bijeg. U očima ju je bockalo i kosa joj je zaudarala po dimu, trčala je a suze joj gotovo i nisu više tekle niz obraze, vjetar ih je odmah sušio. Približavala se četvrti u kojoj je stanovao Chick, preostala su još dva ili tri knjižara, drugi mu nisu bili opasni. Okrenula se nanovo prije nego je stupila u iduću knjižaru; daleko iza nje vidjeli su se golemi stupovi dima kako uzlaze u nebo i ljudi kako se guraju da bi gledali zamršene uređaje Vatrogasne čete. Velika bijela vatrogasna kola dojurila bi u ulicu, čim bi ona zatvorila vrata pojedine knjižare; ispratila bi ih pogledom kroza staklo, a knjižar bi joj pristupio pitajući je što želi.

LVIII

- Vi ćete ostati tu - rekao je policijski senešal - desno od vrata, a vi Douglas - nastavio je on okrećući se spram drugog debelog oružnika - vi ćete se postaviti nalijevo i nikog nećete puštati da uđe.

Dva prozvana oružnika uzela su svoje sravnjivače i iznova objesila desnu ruku uz desno bedro, tako da je cijev bila uperena u koljeno, kako je propisano. Potom su stegnuli podbradač na svom šljemu, koji je stršao sprijeda i straga. Senešal je ušao u pratnji četiriju mršavih oružnika; iznova je ; po jednog sa svake strane vrata sa zadatkom da nikoga ne puste van. Sam se uputio prema stubištu u pratnji dvojice preostalih mršavih oružnika. Sličili su međusobno, koža im je bila mrka, oči garave a usnice tanke. LIX Chick je zaustavio gramofon da promijeni one dvije ploče koje je maloprije bio istodobno odslušao do kraja. Sada je posegnuo za pločama iz druge serije; pod jednom našao je Aliseinu fotografiju, za koju je mislio da ju je izgubio. Njezine tri četvrtine bijahu osvijetljene nekom razlivenom svjetlošću, a mora daje fotograf namjestio iza Alise projektor kako bi pri vrhu njezine kose dočarao sunčev sjaj. Promijenio je ploče i svrnuo oči na fotografiju u ruci. Bacivši pogled kroz prozor, ustanovio je da se penju novi stupovi dima, sve bliže njegovoj kući. Odslušat će te dvije ploče i potom sići da obiđe najbližega knjižara. Sjeo je, ruka mu je sama od sebe iznova podastrijela očima fotografiju, ali promatrajući je pozornije, ona je sve više sličila Partreu; malo-pomalo na mjestu Aliseine oblikovala se Partreova slika, a on se smiješio Chicku, dakako napisat će mu posvetu gdje god Chick bude htio; koraci su se uspinjali stubištem, osluhnuo je, na njegovim vratima odjeknuli su udarci. Odložio je fotografiju, isključio gramofon i krenuo da otvori. Spazio je pred sobom crni kožni kombinezon jednog oružnika, slijedio ga je drugi, a posljednji je ušao policijski senešal, u polumraku potrjemka gmizali su po njegovoj crvenoj uniformi i crnom šljemu kratkotrajni odbljesci.

- Vi se zovete Chick? - kazao je senešal.

Chick je ustuknuo i lice mu je problijedjelo kao krpa. Hodao je natraške sve do zida na kojemu su stajale njegove lijepe knjige.
- Što sam učinio? - zapitao je on. Senešal je pretražio svoj gornji džep i pročitao s papira:
- Utjerivanje poreza kod gospodina Chicka uz prethodnu pljenidbu. Protuzakonito devetanje i strog ukor. Posvemašnja zapljena ili pak djelomična, otežana nasilnim upadanjem u stan.
- Ali.. .ja ću platiti porez-rekao je Chick.
- Dakako, platit ćete ga naknadno - kazao je senešal. - Najprije vas moramo protuzakonito izdevetati. To su zapravo vrlo teške batine; upotrebljavamo brojčanu kraticu da se ljudi ne uzbude.
- Dat ću vam smjesta novac - rekao je Chick.
- Naravna stvar - kazao je senešal.

Chick se približio stolu i otvorio ladicu; u njoj je držao veleban uzorak srcodera i ucmekaljku u lošem stanju. Srcoder nije pronašao,ali se zbog ucmekaljke na hrpi starog papira stvorila grba.
- Deder recite mi - napomenuo je senešal – tražite li vi doista novac?
Dva su se oružnika razmaknula i držala sravnjivače na gotovs. Chick se ponovno uspravio s ucmekaljkom u ruci.
- Oprez poglavaru! - uzviknuo je jedan oružnik.
- Da okinem, poglavaru?-upitao je drugi.
- Nećete me imati tek tako - rekao je Chick...
- Vrlo dobro1 - kazao je senešal - onda ćemo vam knjige.

Jedan od oružnika pograbio je knjigu koja mu je bila na dohvat ruke. Grubo ju je rastvorio.
- Ništa osim pismena, poglavaru - objavio je.
- Razderite - naredio je senešal.

Oružnik je zgrabio knjigu za korice i zavitlao je svom snagom. Chick je počeo vriskati.

- Ne dirajte u to!...
- Deder kažite - rekao je senešal - zašto se ne služite tom svojom ucmekaljkom? Vi vrlo dobro znate da na papiru stoji: Nasilno upadanje u stan.
- Pustite to - riknuo je iznova Chick - i podigao ucmekaljku, ali se oružje spustilo a da nije odapelo.
- Da okinem, poglavaru - zapitao je opet oružnik.

Knjiga se upravo otkinula od svojih korica i Chick se bacio naprijed, ispustivši iz ruku neuporabljivu ucmekaljku.

- Okinite, Douglas - kazao je senešal hodajući natraške.

Chickovo tijelo skljokalo se do nogu oružnika; pucala su obojica.

- Da ga protuzakonito izdevetamo, poglavaru - upitao je drugi oružnik. Chick se još malo micao. Podigao se na ruke i uspio kleknuti. Držao se za trbuh i lice mu se kreveljilo dok su mu kapljice znoja padale u oči. Na čelu je imao veliku sjekotinu.

- Pustite te knjige ... - promrmljao je on. Glas mu je bio napukao i hrapav.
- Sad ćemo ih izgaziti - rekao je senešal. -Po svemu sudeći, za nekoliko sekundi ćete biti mrtvi.

Chicku je opet padala glava, upinjao se doduše daje podigne, ali je u utrobi osjećao takve bolove kao da su se u njoj okretale trostrane oštrice. Uspio je nekako stati jednom nogom na pod, ali mu se drugo koljeno nije nikako dalo rasklopiti. Oružnici su se približili knjigama, dok je senešal učinio dva koraka prema Chicku.

- Ne dotičite te knjige - zapomagao je Chick. U njegovu ždrijelu čulo se brbotanje krvi, a njegova je glava sve više visjela. Pustio je trbuh, ruke su mu bile crvene i zamahnule su besciljno zrakom, na što se opet skljokao licem na pod. Policijski senešal prevrnuo ga je nogom na leđa. Više se nije micao a njegove su rastvorene oči gledale negdje daleko, onkraj sobe. Krv je curila s njegova čela i sjekla mu lice na dva dijela poput pregrade.

- Gazite, Douglasi! - naredio je senešal. -Ja ću osobno razbiti tu škrebetaljku. Prošao je ispred prozora i vidio kako se jedna golema dimna gljiva polako uspinje prema njemu, izvijajući se iz razizemlja susjedne kuće.
— Suvišno je pomno gaziti - nadodao je on - pokrajnja kuća gori.

Važan je brzo obavljen posao. Neće ostati nikakva traga, ali ću u svom izvještaju sve potanko zabilježiti. Chickovo je lice sada već sasvim pocrnjelo. Lokva krvi, podno njegova tijela zgrušavala se u zvijezdu.

LX

Nicolas je prešao i pretposljednju knjižaru u kojoj je Alise maločas podmetnula požar. Bio se križao s Colinom, dok je ovaj išao u potragu za poslom i tako doznao za nevolju svoje nećakinje. Odmah zatim doznao je i za Partreovu pogibiju, telefonirajći u svoj klub, i dao se u potjeru za Aliseom, želio ju je utješiti i podići joj moral i zadržati je uza se dokle god ne bude čila i vesela kao prije. Opazio je Chickovu kuću, a iz same sredine izloga obližnje knjižare sukljao je dugoljast i tanak plamen, zbog kojega se staklo rasprsnulo kao od udarca čekićem. Pred vratima je primijetio kola policijskog senešala i vidio je kako ih vozač pomiče malo naprijed da izbjegne opasnu zonu, a uočio je također crne prilike oružnika. Gotovo smjesta zatim pojavili su se vatrogasci. Njihova kola zaustavila su se pred knjižarom dižući silovitu buku. Nicolas se već borio s ključanicom. Uspio je razbiti vrata udarcima nogu i uleto je u knjižaru. U dnu dućana je već sve bilo u plamenu. Ispruženo knjižarevo tijelo,nogu zahvaćenih od plamena, s iščupanim srcem pored njega, a vidio je i Chickov srcoder koji ispao na pod. Vatra je sukljala u velikim crvenim kuglama i šiljastim jezicima koji su u jednom mahu bušili debele zidove dućana, Nicolas se bacio na zemlju da ne bi i njega zahvatili,a u tom je trenu, ponad sebe osjetio silovito istisnuće zraka što ga je prouzrokovao vodeni mlaz gasilice. Pucketanje vatre se udvostručilo dok je mlaz jurišao na njezine temelje.Knjige su gorjele pucketajući; stranice su letjele lupetajući i hujale iznad Nicolasove glave, u obrnutom smjeru od vodenog mlaza, i on je jedva mogao disati, tolika je lomljava na to usljedila i mahnito plamsanje. Mislio je da će se Alise vjerojatno izvući iz požara, ali nije vidio nikakva vrata kroz koja bi pobjegla, a vatra se opirala vatrogascima i najednom se brzo vinula u vis,oslobađajući donji pojas za koji se činilo da se počeo gasiti. Usred prljavog pepelišta zaostao je ipak neki blještav odsjev, blistaviji od samoh plamenova.

Dim je vrlo brzo iščezao, izvjetrio se put gornjega kata. Knjige su se ugasile, ali je strop zato gorio više nego prije. Blizu tla blještao je samo taj odsjev. Uprljan pepelom, pocrnjelih vlasi, jedva dišući, Nicolas je puzajući napredovao prema svjetlosti. Čuo je topot čizama, jer su se zaposleni vatrogasci muhali amo-tamo. Pod jednom svinutom željeznom gredom, spazio je blještavo zlatno runo. Plamenovi ga nisu mogli proždrijeti, jer je bilo sjajnije od samog ognja. Krišom ga je spremio u untrašnji džep i izišao.

Hodao je vrlo nesigurnim koracima. Vatrogasci su gledali za njim. Sada je oganj bjesnio na gornjim katovima, a oni su se spremali da izdvoje blok zgrada, neka dogorijeva, jer je ponestalo tekućine za gašenje.

Nicolas je išao kud i pločnik. Njegova desna ruka počivala je na grudima i milovala je Aliseine vlasi. Začuo je tutnjavu kola policijskog senešala, što su prošla pored njega. Prepoznao je odostrag senešalov crveni kožni kombinezon. Razmaknuvši malo revere na sakou, kupao se sav u suncu. Jedino su mu oči ostale u sjeni.

LXI

Colin je vidio trideseti stup. Hodao je, već od jutra, kroz podrum Pologa zlata. Zadaća mu je bila da viče kad bi spazio ljude koji dolaze krasti zlato. Podrum je bio vrlo velik. Bio je potreban cijeli dan brzog hoda da ga se obiđe. U njegovu središtu nalazila se oklopljena prostorija gdje je zlato polako sazrijevalo u atmosferi otrovnih plinova. Taj je zanat bio vrlo unosan ako je čovjek uspijevao da u jednom radnom danu obiđe podrum. Colin se nije baš osjećao u osobitoj tjelesnoj formi, a u podrumu je vladala mrkla noć. Od vremena do vremena okretao se, i protiv svoje volje, i tako gubio na satnici, a iza sebe je vidio samo sićušnu treptavu točku posljednje svjetiljke dok je pred njim polako rasla iduća svjetiljka. Kradljivci zlata nisu dolazili svaki dan ali se u predviđenom času ipak morao obaviti nadzor, u protivnom, oduzimali bi ti od plaće. Valjalo se strogo pridržavati satnice da spremno digneš galamu kad naiđu kradljivci. Bili su to ljudi vrlo redovitih navika.

Colina je mučilo desno stopalo. Podrum, sagrađen od tvrda umjetna kamena, imao je ravan i hrapav pod. Prelazeći osmu bijelu crtu, on se donekle napregnuo da bi stigao do tridesetog stupa u predviđeno vrijeme. Počeo je pjevati na sav glas da nečim poprati svoj hod,i zaustavio se jer mu je jeka odašiljala isjeckane i prijeteće riječi i pjevala neku melodiju suprotnu njegovoj.

Bolnih nogu, hodao je i hodao, neumorno, i već je prešao trideseti stup. I nehotice se okrenuo, vjerujući da će spaziti nešto iza sebe. Izgubio je još pet sekundi i napravio nekoliko ubrzanih koračaja da nadoknadi izgubljeno.

LXII

Više se nije moglo ući u blagovaonicu. Strop je gotovo dostigao pod s kojim su ga povezivale napola biljne, napola rudne izrasline što su bujale u vlažnoj mrklini. Vrata na hodniku nisu se više otvarala. Održao se tek uzak prolaz koji je vodio od ulaza do Chloeine sobe. Isis je prošla prva, a Nicolas ju je slijedio. Izgledao je izbezumljen. Od nečega se nadimao unutrašnji džep njegova sakoa i on bi, od vremena do vremena, prinosio ruku grudima.

Isis je bacila pogled na postelju prije nego je stupila u sobu, Chloe je kao i uvijek bila okružena cvijećem. Njezine ruke, ispružene na pokrivačima, jedva su držale veliku bijelu orhideju koja se činila žućkastom u usporedbi s Chloeinom prozračnom puti. Oči su joj bile širom otvorene, a jedva se i pomaknula kad je vidjela Isis kako sjeda pokraj nje. Nicolas je pogledao Chloe i okreno glavu. Bio bi se rado nasmiješio. Približio joj se i pomilovao je po ruci. Sjeo je tada i on, a Chloe je blago zaklopila oči i ponovno ih rastvorila. Izgledala je zadovoljna što ih vidi.

- Spavala si? - zapitala je tiho Isis.

Chloe je očima dala znak da nije spavala. Svojim mršavim prstima potražila je Isisinu ruku. Pod drugom rukom skrivala je miša, kojem i vidješe crne i živahne oči kako bliješte, i koji je sitnim kasom pretrčao krevet da bi se približio Nicolasu. Ovaj ga je nježno uzeo u rke i poljubio ga u sjajnu njuškicu, nakon čega se miš opet vratio Chloei. Cvijeće je drhturilo svud-uokolo kreveta, nije dugo odolijevalo, a Chloe se od sata do sata osjećala slabije.

- Gdje je Colin? - pitala je Isis.
- Radi... - rekla je Chloe u jednom dahu.
- Nemoj govoriti - kazala je Isis. – Postavljat ću drugačija pitanja.

Približila je svoju lijepu smeđu glavu Chloeinoj i poljubila je vrlo oprezno.

- Radi u banci? - rekla je Isis.

Chloeine se vjeđe sklopiše.

U taj čas začuo se nečiji korak na ulazu. Na vratima se pojavio Colin. Nosio je svježe cvijeće.ali je ostao bez posla. Kradljivci su prerano prošli, a on više nije mogao hodati. Kako je radio najbolje što je mogao, donosio je nešto novaca, to cvijeće.

Chloe je sada djelovala spokojnije, gotovo se smiješila, i Colin joj se posve približio. Ljubio ju je i odviše za njezine sadašnje snage i od straha ju je jedva okrznuo da je potpuno ne slomi. Svojim jadnim rukama, uz to upropaštenim od rada, gladio je njezinu tamnu kosu. Bili su na okupu Nicolas, Colin, Isis i Chloe. Nicolas je gorko zaplakao jer Chick i Alise neće više nikada doći i jer je Chloei bilo tako loše.

LXIII

Administracija je davala Colinu mnogo novaca, ali je bilo već kasno. Odsad se svakodnevno morao penjati k ljudima. Uručili bi mu neki popis, i on bi naviještao nesreće dan ranije no što su se imale zbiti.

Svaki je dan zalazio u pučke ili pak otmjene četvrti. Verao se brdima stepenica. Svugdje su ga primali vrlo zlurado. Hitali su mu u glavu teške i uvredljive predmete i dobacivali mu grube i bodljikave riječi, i bacali ga iz kuće. Za to je dobivao novac i zadovoljavao. Rado bi sačuvao taj posao. Jedina stvar koju je mogao činiti, bilo je zapravo dati se izbacivati iz kuća.

Umor ga je mučio kliještima, zavarivao mu koljena, bušio mu lice. Njegove oči nisu vidjele više ništa drugo osim rugobe ljudskog roda. Bez prestanka je nagovješćivao nadolazeće nevolje. Bez prestanka su ga gonili udarcima, krikovima, suzama i pogrdama. Uspeo bi se stubama, produžio hodnikom, pokucao na vrata, ustuknuvši smjesta korak natrag. Kad bi ljudi vidjeli njegovu crnu kapu, pogađali su već o čemu je riječ i počeli bi ga zlostavljati, ali Colin nije smio prigovarati, plaćali su ga za taj posao. Otvorila su se vrata. On bi najavio i otišao. Težak komad drva pogodio bi ga u leđa.

Potražio je na popisu iduće ime i vidio svoje. Tada je bacio svoju kapu i, dok je koračao ulicom, srce mu je bilo kao od olova, jer je znao da će sutra Chloe umrijeti.

LXIV

Svećenik je razgovarao sa Švicerom, a Colin je pričekao da završe razgovor i potom se približio. Tlo mu je izmicalo pod nogama, pa je svaki čas posrtao. Njegove su oči i dalje gledale Chloe na njihovoj bračnoj postelji, onako zagasitu, tamnih vlasi i pravilna nosa, pomalo ispupčena čela, nježan i zaokružen oval njezina lica sa sklopljenim vjeđama koje su je izbacile iz ovoga svijeta.

- Došli ste zbog ukopa - pitao je Svećenik.
- Umrla je Chloe - rekao je Colin. Colin je čuo da Colin kaže »Umrla je Chloe« i nije u to povjerovao.
- Znam - rekao je Svećenik. - Koliku svotu kanite uložiti? Priželjkujete, nedvojbeno, lijep obred?
- Da - odvratio je Colin.
- Mogu vam prirediti nešto vrlo zgodno za okruglo dvije tisuće duplofinti - kazao je Svećenik. - Ima dakako i skupljih ...
- Imam samo dvadeset duplofinti - rekao je Colin. - Možda bih, povrh toga mogao nabaviti još trideset ili četrdeset, ali ne odmah.

Svećenik je napunio pluća zrakom i otpuhnuo s gađenjem.

- Vama, znači, zapravo treba obred za bokca.
- Ja sam bogac... - rekao je Colin. - I Chloe je mrtva ...
- Da - kazao je Svećenik. - Ali bi stvar svagda trebalo podesiti tako da čovjek umre kad se ima sa čime pristojno pokopati. Nemate, znači, čak ni pet stotina duplofinti?
- Nemam - odgovorio je Colin ... - Mogao bih ići sve do sto, ako pristajete da vam platim u nekoliko rata. Shvaćate li vi uopće što to zanači kad kažem »Chloe je mrtva«?
- Navikao sam, znate - odvratio je Svećenik-pa vam to na mene više ne djeluje. Morao bih vam savjetovati da se obratite Bogu, ali se čini da ga za tako malu svotu nije baš uputno smetati ...
- Oh! - rekao je Colin - ne kanim ga smetati.Bez šale, ne vjerujem da on tu bogzna što može,s obzirom da je Chloe mrtva ...
- Promijenite temu - kazao je Svećenik-Mislite ...na... ni sam ne znam, na bilo što ...na primjer...
- Hoću li za sto duplofinti imati pristojan obred? - zapitao je Colin.
- Tu svotu neću čak ni uzeti u obzir-kazao je Svećenik - Morat ćete ići bar do sto pedeset.
- Trebat će mi puno vremena da vam ih isplatim.
- Valjda imate nekakav posao ... potpisat će te mi jedan papirić ...
- Ako baš hoćete - rekao je Colin.
- Pod takvim uvjetima - nadovezao je Svećenik – možda biste išli sve do dvije stotine duplofinti,a u tom ćete slućaju imati na svojoj strani Trbonju i Švicera, dok za sto pedeset ostaju na protivničkoj strani.
- Ne vjerujem - rekao je Colin. - Mislim da neću njoš dugo imati taj posao.
- Onda kažimo sto pedeset - zaključio je Svećenik. - Doista žaljenja vrijedno, bit će to uistinu pišljiva i prostačka ceremonija. Gadite mi se, škrtarite kao cicija ...
- Ispričavam se - rekao je Colin.
- Dođite da stavite svoj potpis na papire -kazao je Svećenik i surovo ga gurnuo.

Colin je udario u jednu stolicu. Svećenik, razbješnjen tim štropotom, još jednom ga je gurnuo prema sakristohiji i pošao za njime gunđajući.

LXV

Dva nosača zatekla su Colina kako ih čeka na ulazu u stan. Bijahu prekriveni naslagama prljavštine, jer je stubište sve više propadalo i smanjivalo se. Ali su na sebi imali najpohabanija odijela i nisu marili za koju razderotinu više. Kroz rupe na službenim haljama vidjele su im se crvene dlake na ružnim čvorugastim nogama, a oni pozdraviše Colina lupajući ga po trbuhu, kao što je i predviđeno pravilnikom za bogačke ukope.

Ulaz je sada sličio podrumskom hodniku. Spustili su glavu da bi se provukli do Chloeine sobe. Oni od lijesa su već bili otišli. Chloe se više nije vidjela, nego nekakva stara crna kutija, označena rednim brojem i sva puna kvrga.

Pograbiše je i, baratajući njome kao ovnom za razbijanje vrata, strovališe je kroz prozor. Mrtvace su nosili na rukama samo počev od sto pedeset duplofinti naviše.

- Upravo su zbog toga - pomislio je Colin - na lijesu tolike grbe - i briznuo je u plač jer je Chloe sad vjerojatno bila sva izudarana i jako ozlijeđena.

Prisjetio se da ona više ništa ne osjeća i još je gorče zaplakao. Kutija se zdrozgala na kaldrmu i slomila nogu nekom djetetu koje se igralo u blizini. Odgurnuše ga na pločnik i podigoše kutiju na mrtvačka kola. Bio je to nekakav stari kamion, crveno obojen, a vozio ga je jedan od dvojice nosača.

Vrlo malo ljudi išlo je za kamionom, Nicolas, Isis i Colin, i još dvojica-trojica neznanaca. Kamion je vozio prilično brzo. Da bi ga uspjeli slijediti, morali su trčati. Vozač je pjevao iz svega grla. Zašutio bi tek počevši od dvije stotine pedeset duplofinti. Zaustavili su se ispred crkve, a crna kutija ostala je ondje čekati dok su oni prisustvovali obredu. Svećenik im je, namrgođena lica, okretao leđa i počeo se uzrujavati bez pravog razloga. Colin je ostao stajati pred oltarom.

Podigao je oči: sučelice njemu nalazio se obješen na zidu, Isus raspet na svom križu.

Izgledao je kao da se dosađuje, pa gaje Colin zapitao:
- Zašto je Chloe mrtva?
- Ne snosim za to nikakvu odgovornost -odgovorio je Isus. - Kad bismo porazgovarali o nečem drugom ...
- A koga se to onda tiče? - upitao je Colin.
- Nas se to u svakom slučaju ne tiče - odgovorio je Isus.
- Pozvao sam vas na svoje vjenčanje - napomenuo je Colin.
- Bilo je uspješno - kazao je Isus - dobro sam se zabavljao. Zašto niste i ovaj put dali više novaca?
- Nemam više novaca — rekao je Colin - a ovaj put, osim toga, ne radi se više o mom vjenčanju.
- Da - rekao je Isus. Činilo se da je u neprilici,
- Golema je to razlika, znate - nastavio je Colin. - Ovaj put, Chloe je mrtva ... Mrzim pomisao na tu crnu kutiju.
- Mmmmmmmmmm ... - promumljao je Isus.

Gledao je u drugom pravcu i činilo se da se dosađuje. Svećenik je vrtio škrebetaljku urličući latinske stihove.
- Zašto ste dopustili da umre?- upitao je Colin.

- Oh! - uzdahnuo je Isus. - Ne navaljujte toliko.

Potražio je udobniji položaj na čavlima.

- Bila je tako blaga - rekao je Colin. – Nikada nije počinila zlo, ni u mislima, ni na djelu.
- To nema nikakve veze s religijom – promrmljao je Isus zijevajući.

Zatresao je malo glavom da promijeni nagib svoje trnove krune.

- Ne znam što smo učinili- rekao je Colin – To ipak nismo zaslužili.

Oborio je oči. Isus nije odgovorio. Colin je iznova podigao glavu. Isusove grudi podizale su se polako i pravilno. Njegove su crte odavale spokojstvo.Oči su mu bile zatvorene i Colin je čuo kako mu se iz nosnica izvija lagan šum zadovoljnog predenja, kao da prede sit mačak.U tom je trenutku Svećenik skakao s jedne noge na drugu i duhao u neku cijev, i obred je bio završen.

Svećenik je prvi napustio crkvu i vratio se u sakristohiju da obuje bakandže.

Colin Isis i Nicolas su izašli iz crkve i pričekali iza kamiona.

Tada su odnekud iznikli Švicer i Trbonja u bogatoj odjeći svijetlih boja. Počeli su zviždati Colinu i zaplesali oko kamiona kao divljaci.Colin je začepio uši ali nije smio ništa reći, dao je svoj potpis za ukop siromaha i nije se ni pomakao dok su ga gađali punim šakama kamenčića.

LXVI Dugo, dugo vremena hodali su ulicama. Ljudi se više nisu okretali za njima i dan je sve više zapadao. Groblje siromaha bilo je vrlo daleko. Crveni kamion kotrljao se i pocupkivao po neravninama na putu, dok je motor ispuštao veselu prdnjavu.

Colin više nije ništa čuo, živio je unatrag i katkad se čak smiješio, prisjećao se svega. Nicolas i Isis hodali su iza njega. Isis bi od vremena do vremena dotakla Colinovo rame. Cesta je prestala i kamion se zaustavio, tu je počinjala voda... Nosači su spustili crnu kutiju. Colin je prvi put išao na groblje; bilo je smješteno na otoku neodređena oblika, kojemu su se obrisi često mijenjali ovisno o pritisku vode. Kroz maglu se slabo razabirao. Kamion je ostao na obali; pristup otoku omogućavala je duga tanka i siva daska, kojoj je udaljeni kraj iščezavao u magluštini. Nosači ispustiše nekoliko masnih psovki i prvi se zaputi daskom, bila je taman tako široka da jedan po jedan prijeđu preko nje. Crnu kutiju nosili su s pomoću remenja od sirove kože, koje im je išlo preko ramena i oko vrata, i drugi se nosač počeo daviti, postao je sasvim ljubičast; na maglenom sivilu doimalo se to vrlo tužno. Slijedio ih je Colin; kad je na njih došao red, Nicolas i Isis su se također zaputili duž daske;prvi je nosač gazio po njoj namjerno tako da se tresla i njihala nadesno i nalijevo. Nestao je u oblaku pare koja se malo-pomalo iščihala kao šećerna vlakanca u vodi kakva sirupa. Njihovi koraci na daski odzvanjali su poput silazne ljestvice i ona se, postupno, svinula, približavali su se središtu; dok su ga prelazili, dotakla je vodu i simetrični valići zapljusnuli su je s obje strane; voda je sada gotovo prekrivala; bila je tamna i prozirna, Colin se nagnuo udesno, zagledao se prema dnu, učinilo mu se da vidi neku bijelu stvar što se nejasno leluja u dubini; Nicolas i Isis su se zaustavili iza njega, izgledalo je kao da stoje na vodi. Nosači su produžili, druga polovica puta se uspinjala, a kad su prešli sredinu, mali su valovi splasnuli i daska se odlijepila od vode uz šum isisavanja.

Nosači su se dali u trk. Topotali su nogama a ručke na crnoj kutiji zvonile su udarajući o stijenke. Na otok su stigli prije Colina i njegovih prijatelja i krenuli su tromo niskom stazicom koju su obrubljivale dvije živice tamna bilja. Staza je opisivala čudne krivine i vijuge, pustošnih oblika, a tlo je bilo šupljikavo i prhko. Malo se proširila. Lišće se na biljkama sivkasto prelijevalo, a njegove žilice isticale su se kao zlato na baršunastome mesu. Duga i savitljiva stabla padala su u luku od jednog ruba puta do drugog. Kroz tako oblikovani svod, danje tvorio bijeli prsten bez sjaja. Staza se odjednom račvala na nekoliko ogranaka i nosači su bez oklijevanja zaokrenuli udesno, a Colin, Isis i Nicolas su se žurili da bi ih ponovno uhvatili. Nisu se čule nikakve životinje na i među drvećem. Jedino su se tu i tamo otkidali listovi i tromo padali na tle. Colin i ostali slijedili su grananje puta. Nosači su udarali nogama u stabla i njihove glomazne cipele ostavljale su na spužvastoj kori trag dubokih modrikastih omečina. Groblje se nalazilo točno u sredini otoka; tko se uzverao na kamenje, mogao je, onkraj vrhova slabunjavih stabala, nazreti, daleko, u pravcu druge obale, nebo iskrižano crnilom i iscrtano teškim letom heraldičkih orlova bez kljuna i pandži nad poljima ptičje trave i komorača uskolista.

Nosači su se zaustavili pokraj jedne velike rupe; zapjevavši podrugljivu pjesmicu, počeli su njihati Chloein lijes i pritisli na otponac. Rastvorio se poklopac i nešto je sunulo u rupu uz veliku škripu; drugi nosač skljokao se napola zadavljen, zato što se remen nije dovoljno brzo odriješio od njegova vrata. Colin i Nicolas stigli su trčeći. Isis je posrtala iza njih. Tada se iza jednog humka iznebuha pojaviše Trbonja i Švicer, u pohabanim kutama s puno uljenih mrlja, i počeše zavijati kao vukovi, bacajući grude zemlje i kamenje u jamu. Colin se srušio na koljena. Držao je glavu među rukama, kamenje je padajući podizalo potmuo štropot, Švicer, Trbonja i dva nosača dadoše jedni drugima ruku i, pocupkujući, zaplesaše kolo oko rupe, a potom iznenada odmagliše prema stazi i iščeznuše u farandoli. Trbonja je puhao u krupan zavijen rog i promukli zvukovi treperili su u mrtvom zraku. Zemlja se malo-pomalo odronjavala i, nakon dvije-tri minute Chloeino je tijelo potpunoma nestalo.

LXVII

Sivi miš sa crnim brkovima napregao se posljednji put i uspio se provući. Iza njega se,u jednom mahu, strop spojio s podom i dugoljasti crvuljci nepomične tvari izmiljeli su, savijajuči se polagano, kroz međuprostore stapanja.Miš je šmugnuo svom brzinom kroz mračan ulazni hodnik, gdje su se zidovi teturajući jedan drugome približavali, i uspio je klisnuti ispod vrata. Domogao se stubišta i sišao; zaustavio se tek na pločniku. Oklijevao je načas, a zatim se snašao i zaputio se u pravcu groblja.

LXVIII

- Istina bog - rekao je mačak - nisam baš zainteresiran.
- Imaš krivo - kazao je miš. - Ja sam još mlad i dobro su me hranili sve do posljednjeg časa.
- Ali mene isto tako dobro hrane - rekao je mačak - i nimalo me ne spopada želja za samoubojstvom, pa onda uviđaš zašto to smatram abnormalnim.
- Zato što ga nisi vidio - kazao je miš.
- A što čini? - upitao je mačak. Nije mu bilo jako stalo da to sazna. Bilo je vruće i sve dlake bile su mu vrlo savitljive.
- Stoji uz rub vode - odgovorio je miš - i čeka, a kad kucne za to čas, odlazi na dasku i zaustavlja se u sredini. Nešto motri.
- Ne može vidjeti bogzna što - napomenuo je mačak. - Možda kakav lopoč.
- Da - kazao je miš - on čeka da izroni lopoč kako bi ga ubio.
- Glupost - rekao je mačak. - To je posve bezvezno.
- Kad mine čas - nastavio je miš - vraća se opet na obalu i gleda fotografiju.
- I nikad ne jede? - zapitao je mačak.
- Ne - odvratio je miš - i postaje vrlo slab, a ja to više ne mogu podnositi. Jedan od idućih dana napravit će krivi korak hodajući po toj velikoj daski.
- A što se to tebe tiče? - upitao je mačak. -Znači da je nesretan?
- Nije nesretan - odgovorio je miš - njemu je teško. A upravo to ne mogu podnijeti. Osim toga, past će u vodu, previše se naginje.
- Onda, ako je tako - rekao je mačak - pristajem da ti učinim tu uslugu, ali ne znam zašto sam kazao »ako je tako«, jer baš ništa od svega toga ne shvaćam.
- Doista si zlatan - rekao je miš.
- Namjesti glavu u moju njušku - kazao je mačak - i čekaj!
- Hoće li to dugo trajati? - zapitao je miš.
- Tako dugo dok mi netko ne nagazi na rep - odvratio je mačak. - Potreban mi je brzi refleks. Ali pustit ću da mi ga zgaze, ne boj se. Miš je mačku razmakao čeljusti i turnuo svoju glavu među šiljaste zube. Gotovo odmah ju je izvukao natrag.
- Deder kaži - pitao je miš - jesi li to jutros jeo morskog psa?
- Slušaj - odvratio je mačak - ako ti se stvar ne dopada, možeš se pokupiti. Mene sav taj marifetluk užasno gnjavi. I morat ćeš se snaći posve sam.

Izgledao je ljut.

- Ne vrijeđaj se - rekao je miš.

Zatvorio je svoje male crne oči i iznova namjestio glavu u podoban položaj. Mačak je oprezno pustio da mu oštri očnjaci počivaju na mekom sivom vratu. Crni brkovi miša isprepleli su se s njegovim. Odmotao je svoj gusti rep i pustio ga da se povlači pločnikom. Upravo je nailazilo, pjevajući, jedanaest slijepih djevojčica iz sirotišta Julija Apostolskog.

Memphis, 8. ožujka 1946.
Davenport, 10. ožujka 1946. kraj izvor

Нема коментара:

Постави коментар