Gladni Joe jest bio lud, a to je najbolje znao Yossarian koji je činio sve što je mogao da mu pomogne. Gladni Joe ga nije naprosto hteo slušati zato što je mislio da je Yossarian lud.
- A zašto bi te on slušao? - pitao je doktor Daneeka Yossariana ne dižući pogled.
- Zato što je u nevolji.
Doktor Daneeka prezirno otpuhnu:
- On misli da je u nevolji? A šta da ja onda kažem? -
Doktor Daneeka polako nastavi podsmjehujući se sumorno. - Ama,
ne žalim se ja. Znam da je rat. Znam da mnogi ljudi moraju
patiti da bismo pobijedili. Ali zašto ja moram biti jedan od
njih? Zašto ne mobiliziraju neke od onih starih doktora
kojima će jezik otpasti koliko naklapaju u javnosti o tome
kakve je velike žrtve medicinski kadar spreman da podnese?
Ja se ne želim žrtvovati. Ja želim mlatiti pare.
Doktor Daneeka bio je vrlo uredan, čist čovjek kome je
pojam dobre zabave bilo durenje. Bio je tamne puti i imao je
sitno, mudro i zlovoljno lice s turobnim kesicama ispod
očiju. Neprekidno je razmišljao o svom zdravlju i išao gotovo
svaki dan u sanitetski šator da mu izmjeri temperaturu
jedan od dvojice vojnika koji su praktički na svoju ruku
obavljali njegove poslove, i to ih obavljali toliko uspješno da
njemu nije preostajalo gotovo ništa drugo nego da sjedi na
suncu sa začepljenim nosom i čudi se što se drugi ljudi
toliko brinu. Ona su se dvojica zvali Gus i Wes i uspjeli su
uzdići medicinu do stupnja egzaktne nauke. Sve ljude koji bi
se prijavili za pregled i kojima bi temperatura bila iznad 39
stupnjeva, otpremili bi hitno u bolnicu. Svima onima, osim
Yossarianu, koji bi se prijavili za pregled, a kojima je
temperatura bila ispod 39 stupnjeva, namazali bi desni i
nožne prste ljubičastom otopinom gencijana i dali im
purgativ da ga bace u grmlje. Svima onima koji bi se
prijavili za pregled, a kojima je temperatura iznosila točno
39 stupnjeva, rekli bi da dođu opet za jedan sat da im ponovo izmjere temperaturu. Yossarian, kome je
temperatura uvijek iznosila 38,3, mogao je ići u bolnicu kad
god je htio, jer ih se nije bojao.
Taj je sistem svima izvrsno odgovarao, napose doktoru
Daneeki koji je imao vremena koliko mu je god trebalo da
gleda starog majora -de Coverleyja kako baca potkove na
svom privatnom bacalištu potkova, noseći još prozirni
naočnjak koji mu je doktor Daneeka napravio od komadića
celuloida ukradenog s prozora pisarnice majora Majora prije
više mjeseci, kad se major -de Coverley vratio iz Rima s
povrijeđenom rožnicom, pošto je ondje bio unajmio dva
stana za oficire, podoficire i vojnike na dopustu. Doktor
Daneeka je dolazio u sanitetski šator tek otkako je počeo
svaki dan osjećati da je teško bolestan, pa je navraćao samo
da ga Gus i Wes pregledaju. Oni nisu mogli nikada ništa
otkriti. Temperatura mu je uvijek bila 36,5, što je, po
njihovu mišljenju, bilo potpuno u redu ako je njemu bilo po
volji. Ali doktoru Daneeki nije bilo po volji. Počeo je gubiti
povjerenje u Gusa i Wesa i pomišljao da ih obadvojicu vrati
u automehaničarsku radionicu i zamijeni nekim trećim tko će
znati ustanoviti što nije u redu s njim.
Doktor je Daneeka i sam znao štošta što nije bilo nipošto u
redu. Pored svog zdravlja, brinuo se i zbog Tihog oceana i
letačke norme. Zdravlje je bilo nešto za što čovjek nikad
nije mogao biti dovoljno siguran. Tihi ocean bio je masa
vode okružena sa svih strana elefantijazom i drugim
užasnim bolestima, gdje bi se on iznenada mogao naći kad
bi se zamjerio pukovniku Cathcartu zbog poštede
Yossariana. A letačka norma bilo je vrijeme koje je on
morao svaki mjesec provesti leteći avionom da bi dobio
letačku plaću. Doktoru Daneeki bilo je letenje smrt. Osjećao
se zatočen u avionu. U avionu se nije moglo nikamo pod
bogom otići osim u koji drugi dio aviona. Doktor Daneeka je
čuo da ljudi koji uživaju da se penju u avion zapravo daju
oduška podsvjesnoj želji da se vrate u majčinu utrobu. To je
čuo od Yossariana koji je omogućavao Danu Daneeki da
ubire svaki mjesec letačku plaću a da se nikad ne vrati u
majčinu utrobu. Yossarian bi uvijek nagovorio McWatta da
upiše doktora Daneeku u knjigu letenja na nastavnim
letovima i putovanjima u Rim.
Znaš kako je - dodvoravao se doktor Daneeka smješkajući
se lukavo, urotnički. - Zašto da se izlažem opasnosti kad ne
moram?
- Jasno - potvrđivao je Yossarian.
- Zar nije svima svejedno jesam li ja u avionu ili nisam?
- Svejedno je.
- Jasno, tako sam i mislio - govorio je doktor Daneeka. -
Nema ništa dok se malo ne podmaže. Ruka ruku mije. Znaš
što mislim? Počeši me, pa ću i ja tebe.
Yossarian je znao što misli.
- Nisam to mislio - reče doktor Daneeka kad ga je Yossarian
počeo češati. - Ja govorim o suradnji. O uslugama. Usluga
za uslugu. Razumiješ?
- Učinite mi onda uslugu - zatraži Yossarian.
- Ne mogu - odgovori doktor Daneeka.
Bilo je nečega stravičnog i sitničavog na doktoru Daneeki
dok je potišten sjedio, kad god je mogao, ispred svog šatora
na suncu, u sivožutim ljetnim hlačama i ljetnoj košulji s
kratkim rukavima, koja je bila izblijedjela do antiseptičnog
sivila svakodnevnim pranjem kojem ju je podvrgavao. Bio je
nalik na čovjeka koji se jednom sledio od užasa pa se nikad
poslije nije dokraja otkravio. Sjedio je uvijen u samog sebe,
uvukavši napola glavu u uska ramena i trijajući nježno
preplanulim rukama s blistavim srebrnastim noktima gole
prekrižene nadlaktice kao da mu je hladno. Zapravo je bio
vrlo srdačan, sažaljiv čovjek kome je neprekidno bilo žao
sama sebe.
- Zašto ja? - bijaše njegova vječita jadikovka, a to je bilo
dobro pitanje.
Yossarian je znao da je dobro, jer je Yossarian bio sakupljač
dobrih pitanja i služio se njima da potkopa satove političko-
odgojne nastave, koje je Clevinger nekad držao po dvije
večeri na sedmicu u obavještajnom šatoru kapetana Blacka s kaplarom s naočalima, za koga su svi znali da je vjerojatno
diverzant. Kapetan Black je znao da je on diverzant, jer je
nosio naočale i upotrebljavao riječi kao panaceja i utopija i
jer je kudio Adolfa Hitlera, koji je stekao tako velike zasluge
suzbijajući protuameričku djelatnost u Njemačkoj. Yossarian
je dolazio na satove političko-odgojne nastave zato što je
htio znati zašto mu toliki ljudi tako uporno rade o glavi. To
je zanimalo još nekolicinu ljudi, pa su pitanja bila brojna i
dobra kad bi Clevinger i kaplar diverzant završili i pogriješili
pitajući ima li kakvih pitanja.
- Tko je Španjolska?
- Zašto je Hitler?
- Kad je pravo?
- Gdje je bio onaj pogrbljeni starac brašnaste puti koga sam
ja nekad zvao tatica kad se slomio vrtuljak?
- Kako je bio adut u Münchenu?
- Ho-ho beriberi i
- Vražju mater!
Sva su ta pitanja bila ispaljena jedno za drugim, a onda se
javio Yossarian s pitanjem na koje nije bilo odgovora:
- Gdje su Snowdenovi odlani?
To ih je pitanje uznemirilo, jer je Snowden poginuo nad
Avignonom kad je Dobbs usred leta poludio i oteo Hupleu iz
ruku palicu.
Kaplar se pravio bedast.
- Šta? - pitao je.
- Gdje su Snowdenovi odlani?
- Ne razumijem vas, na žalost.
Ou sont les Neigedens d'antan? - reče Yossarian da mu
bude lakše.
- Parlez en anglais, za boga miloga - reče kaplar. - Je ne
parle pas francais.
- Ne govorim ni ja - reče Yossarian koji je bio spreman da
ga goni po svim riječima na svijetu ne bi li iz njega izvukao
što zna, ali se upleo Clevinger, blijed, mršav i zadihan,
komu je već u neishranjenim očima blistala vlažna presvlaka
od suza.
Štab puka se zabrinuo, jer tko zna što sve Ijudi mogu
saznati kad se jednom toliko oslobode da pitaju što im god
padne na pamet. Pukovnik Cathcart poslao je potpukovnika
Korna da to spriječi, u čemu je potpukovnik Korn uspio s
pomoću pravila o postavljanju pitanja. Pravilo potpukovnika
Korna bilo je genijalno, kao što je potpukovnik Korn
objasnio u svom izvještaju pukovniku Cathcartu. Prema
pravilu potpukovnika Korna, jedini ljudi koji su smjeli
postavljati pitanja bili su oni koji nisu nikad ništa pitali.
Ubrzo su na satove dolazili samo oni koji nisu nikad
postavljali pitanja pa su satovi bili posve ukinuti, jer su se
Clevinger, kaplar i potpukovnik Korn složili da se ne mogu i
ne trebaju odgajati ljudi koji nikad ništa ne pitaju.
Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn stanovali su i radili u
zgradi štaba puka, kao i svi članovi štaba, osim kapelana.
Zgrada štaba puka bila je golema, starinska građevina na
vjetrometini, od trošnog crvenog kamena i s bučnim
vodovodom. Iza zgrade se nalazila streljana s pokretnim
metama koju je podigao pukovnik Cathcart isključivo za
razonodu oficira puka, a na kojoj je svaki oficir, podoficir i
vojnik morao, zahvaljujući generalu Dreedleu, provesti
najmanje osam sati na mjesec.
Yossarian je gadao u pokretne mete, ali nije nikad ni jednu
pogodio. Appleby je gađao i nije nikad promašio. Yossarian
je gađao u pokretne mete isto tako slabo kao što se kockao.
Nikad nije mogao ništa dobiti na kocki. Nije mogao dobiti
čak ni kad je varao, jer su ljudi koje je varao bolje varali od
njega. To su bila dva razočaranja s kojima se pomirio: nikad
neće biti dobar strijelac u pokretne mete i nikad se neće
obogatiti.
»Čovjek treba imati pameti da se ne obogati«, napisao je
pukovnik Cargill u jednoj od svojih propovjedničkih
poslanica koje je redovito sastavljao, a koje je potpisivao
general Peckem. »Dan-danas se svaka budala može
obogatiti, i većina ih se obogatila. Ali što je s ljudima koji
imaju talenta i pameti? Imenujte mi, na primjer, bar jednog
pjesnika koji se obogatio.«
- T. S. Eliot - rekao je bivši desetar Wintergreen u svojoj
pregradi za razvrstavanje pošte u štabu Dvadeset i sedme
eskadre i zalupio telefonom a da nije rekao tko je.
Pukovnik je Cargill u Rimu bio zatečen.
- Tko je to bio? - upitao ga je general Peckem.
- Ne znam - odgovori pukovnik Cargill.
- Šta je htio
- Ne znam.
- Pa dobro, šta je rekao?
- »T. S. Eliot« - izvijesti ga pukovnik Cargill.
- Šta je to?
- »T. S. Eliot« - ponovi pukovnik Cargill.
- Samo »T. S.... «
- Jest, gospodine generale. To je sve što je rekao. Samo »T. S. Eliot«.
- Zanima me šta to znači - razmišljaše general Peckem
I pukovnik Cargill se pitao šta to znači.
- T. S. Eliot - mozgao je general Peckem.
- T. S. Eliot - ponavljao je pukovnik Cargill kao jeka, u istoj tužnoj nedoumici.
General Peckem se začas prenuo smješkajući se sladunjavo i
dobrostivo. Izraz mu na licu bijaše previjan i izvještačen. Oči
mu zlobno sijevale.
- Neka mi nazovu generala Dreedlea - naloži pukovniku
Cargillu. - Nemojte mu reći tko ga zove.
Pukovnik Cargill doda mu slušalicu.
- T. S. EIiot - reče general Peckem i spusti slušalicu.
- Tko je to bio? - zapitao je pukovnik Moodus.
General Dreedle, na Korzici, nije ništa odgovorio. Pukovnik
Moodus bio je zet generala Dreedlea i general Dreedle ga je,
na navaljivanje svoje žene i unatoč svom razumu, uveo u
vojnu službu. General Dreedle piljio je u pukovnika Moodusa
ne krijući mržnju. Nije mogao živa vidjeti svog zeta koji mu
je bio ađutant i stoga neprekidno za petama. On je bio
protiv toga da mu se kćerka uda za pukovnika Moodusa, jer
je nerado prisustvovao vjenčanjima. Mrk i zamišljen, general
Dreedle je prišao velikom ogledalu u svojoj sobi i zagledao
se u svoju zdepastu priliku. Bio je prosijed, široka čela, sa
željeznosivim čupercima iznad očiju i s grubim i ratobornim
čeljustima. Duboko je razmišljao o zagonetnoj poruci koju je
upravo primio. Polako mu se razmekša lice pa naprći usne
od pakosna užitka.
- Nazovi mi Peckema - reče pukovniku Moodusu. - Nemoj
mu reći tko ga zove.
- Tko je to bio? - zapita pukovnik Cargill, opet u Rimu.
- Onaj isti čovjek - odgovori general Peckem s neospornom
primjesom usplahirenosti u glasu. - Sad opet mene progoni.
- Šta je htio?
- Ne znam.
- Šta je rekao?
Ono isto.
- »T. S. Eliot«?
- Jest, »T. S. Eliot«. To je sve što je rekao. - Generalu
Peckemu pade na um misao koja mu je ulijevala nadu. -
Možda je to nova šifra ili tako nešto, recimo parola dana.
Kako bi bilo da provjerimo kod veze nije li to nova šifra, ili
tako nešto, ili parola dana?
Veza je odgovorila da T. S. Eliot nije nova šifra ni parola
dana.
Iduća je zamisao potekla od pukovnika Cargilla:
- Možda ne bi bilo zgorega da nazovem štab Dvadeset i
sedme eskadre da vidim znaju li oni šta o tome. Oni imaju
ondje nekog službenika, Wintergreena, s kojim sam prilično
dobar. To je onaj isti koji mi je dojavio da nam je proza
preopširna.
Bivši stariji vojnik Wintergreen rekao je pukovniku Cargillu
da u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre nema nikakvih
podataka o T. S. Eliotu.
- Kakva nam je proza ovih dana? - nakani se pukovnik
Cargill da zapita dok je još razgovarao telefonski s bivšim
starijim vojnikom Wintergreenom. - Nije li sad već mnogo
bolja?
- Još je uvijek preopširna - odgovori bivši stariji vojnik
Wintergreen.
- Ne bih se začudio da su u svemu tome prsti generala
Dreedlea - priznade naposljetku general Peckem. - Sjećate li
se šta je napravio s onom streljanom s pokretnim metama?
General Dreedle je otvorio vrata osobne streljane s
pokretnim metama pukovnika Cathcarta svim oficirima,
podoficirima i vojnicima koji su bili na borbenoj dužnosti u
puku. General Dreedle je želio da mu ljudi provode na
streljani koliko god vremena mogu, s obzirom na njen
kapacitet i red letenja. Osam sati gađanja u pokretne mete na mjesec bila je izvrsna vježba za njih. Izvježbali su se da
gađaju u pokretne mete.
Dunbar je volio gađati u pokretne mete zato što je mrzio
svaki trenutak takva gađanja, pa mu je vrijeme sporo
prolazilo. Izračunao je da jedan jedini sat na toj streljani s
Ijudima kao što su Havermeyer i Appleby može vrijediti
koliko jedanaest puta sedamnaest godina.
- Ja mislim da si ti lud - eto kako je Clevinger odgovorio na
Dunbarovo otkriće.
- Koga to zanima? - odvrati Dunbar.
- Ozbiljno ti kažem - navaljivaše Clevinger.
- Koga je to briga? - odvrati Dunbar.
- Zbilja ti ozbiljno kažem. Još ću ti priznati da se život čini
dulji k ...
- ... Jest dulji k...
- ... Jest dulji... Jest dulji? Dobro, jest dulji kad je ispunjen
razdobljima dosade i neudobnosti, a...
- Pogodi koliko brzo? - pripita ga iznenada Dunbar.
- Prolaze - razjasni Dunbar.
- Tko?
- Godine.
- Godine?
- Godine - reče Dunbar. - Godine, godine, godine.
- Clevingeru, zašto ne ostaviš Dunbara na miru? - umiješa
se Yossarian. - Zar ne shvaćaš koliko ga ovo košta?
- Nije važno - velikodušno će Dunbar. - Imam nekoliko
desetljeća slobodnog vremena. Znaš li koliko traje godina
kad je na izmaku?
- A i ti zaveži - reče Yossarian Orru koji se počeo smijuljiti.
- Upravo sam se sjetio one djevojke - reče Orr. - One
djevojke na Siciliji. One ćelave djevojke na Siciliji.
- Bolje će ti biti da i ti zavežeš - opomenu ga Yossarian.
- Sam si kriv - reče Dunbar Yossarianu. - Zašto ga ne pustiš
da se smijulji ako želi? Bolje je to nego da govori.
- U redu. Smijulji se samo, ako želiš.
- Znaš li koliko traje godina kad je na izmaku? - ponovi
Dunbar Clevingeru. - Ovoliko. - On pucnu prstima. - Koliko
jučer stupao si na koledž s punim plućima svježeg zraka, a
danas si star.
- Star? - priupita Clevinger u čudu. - Šta to govoriš?
- Star.
- Ja nisam star.
- Samo si koji centimetar daleko od smrti, kad god si na
borbenom zadatku. Koliko možeš biti stariji u tvojim
godinama? Pola minute prije toga stupao si na srednju
školu, a raskopčan grudnjak bio je najbliže što si se uopće
mogao nadati da ćeš doći do raja. Svega petinu sekunde
prije toga bio si klinac sa dva i pol mjeseca Ijetnih ferija
koje su trajale stotinu tisuća godina, pa ipak su odviše brzo
prošle. Fiju! Tako brzo prolete, kao raketa. Kako ćeš
drukčije, do vraga, usporiti vrijeme?
Dunbar je na kraju bio gotovo srdit.
- Pa, možda je to istina - popusti Clevinger preko volje,
ponešto tiše. - Možda dug život zbilja mora biti pun
neugodnih okolnosti da bi se činio dug. Ali, ako je tako,
komu je stalo do života?
- Meni - reče Dunbar.
- Zašto? - pripita Clevinger.
- A što imaš drugo?
nastavci: Romani u nastavcima
Нема коментара:
Постави коментар