25. 4. 2022.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše , Prva knjiga - II glava

 


GLAVA II.
 

   Već duže od nedelje dana živeo je gospodin došljak u gradu, obilazio po večernjim sijelima i ručkovima i provodio, što no se veli, jako prijatno vreme. Na kraju se odluči preneti svoje posete izvan grada i pohoditi vlastelina Manjilova i Sobakjeviča, kojima je obećao. Možda ga je na to naveo drugi, bitniji razlog, ozbiljnija stvar, bliža srcu... Ali sve će to saznati čitatelj, postepeno u svoje vreme, ako samo bude u njega strpljivosti da pročita pripovest što mu se nudi, a jako je duga i još će se kasnije sve širiti i rasprostirati, štogod se bude primicala kraju, koji delo krasi. Kočijašu Selifanu izdade on nalog da u rano jutro upregne konje u poznatu bričku; Petruški naredi da ostane kući te pazi na sobu i kovčeg. Čitatelju neće biti izlišno upoznati se s ta dva kmeta našega junaka. Premda oni nisu, razume se, viđene ličnosti, nego ono što se zove licima drugoga ili trećega stepena, premda glavna kolesa i pera poeme nisu pričvršćena uz njih, nego ih se jedino gdegde dotiču i malko zapinju za njih, ipak pisac neobično voli biti u svem opširan, i hoće u tom, iako je Rus, tačan biti kao Nemac. Neće to uostalom zapremiti mnogo vremena i mesta, jer ne treba mnogo dometnuti onomu što već čitalac zna, to jest, da Petruška nosi prilično prostran kaput cimetove boje, nošen već od gospodara, i da je nosat i usnat, po običaju ljudi svojega staleža. Naravi je on više ćutljive nego razgovorne; ima dapače plemenitih težnja za prosvetom, to jest, za čitanjem knjiga, a sadržaj mu njihov ne zadaje brigu: sasvim mu je svejedno jesu li pustolovine zaljubljenoga junaka, ili naprosto početnica, ili molitvenik, — sve on čita s jednakom pažnjom; da mu podmetnu hemiju, ni nju ne bi odbio. Ne mili mu se ono što čita, nego više samo čitanje, ili da se bolje kaže, proces samoga čitanja, kako se eto iz slova vazda stvara kakvagod reč, koja gdekad đavo bi znao šta i znači. To se čitanje obavlja ponajviše ležećke, u predsoblju, na postelji i na strunjači, koja se od toga i jest ugnječila i stanjila kao lepinja. Osim strasti za čitanje, još su u njega dve navike, koje sačinjavaju dve druge značajne crte njegove:spava nerazdeven, onakav kakav je, u tom istom kaputu, i nosi vazda sa sobom neki osobiti zrak svoga vlastitoga zadaha, koji nekako zaudara na nastanjenu sobu, te čim on ma gde namesti svoj krevet, sve ako je u sobi nenastanjenoj donde, i onamo dovuče svoju kabanicu i prtljagu, već se čini da u toj sobi deset godina stanuju ljudi. Čičikov je bio čovek jako osetljiv, šta više, u nekim prilikama izbirljiv, pa kad bi izjutra potegnuo zrak u sveži nos, samo bi se mrštio, tresao glavom i priklapao: »Ti se, brate, đavo te znao, znojiš, šta li! Šta ne ideš u kupku!« Na to nije Petruška ništa odgovarao, nego je nastojao odmah se zabaviti kakvim bilo poslom, ili je s četkom prilazio gospodarovu fraku što visi, ili je naprosto spremao štogod. Šta je mislio za to vreme, dok je ćutao? Možda je govorio sebi: »Baš i jesi krasan; zar ti nije dodijalo da mi četrdeset puta ponavljaš jedno te isto...« Bog zna da je teško dokučiti šta misli dvorski kmet dok ga gospodar poučava.Evo dakle što se za prvi mah može reći o Petruški. Kočijaš je Selifan bio sasvim drugačiji čovek... Ali pisac se žapa jako da tako dugo zaokuplja čitaoce ljudima niže klase, kad zna po iskustvu kako se oni ne vole upoznavati s niskim staležima. Takav je već Rus: sav gine upoznati se s onim koji je bar za jedan stepen viši od njega, a »poznanstvo po kapi«,jer se pozdravlja s grofom ili knezom, bolje mu je od ikakvoga bliskoga prijateljstva. Autor se štaviše i boji za svojega junaka, koji je samo koleški savetnik. Dvorski će se savetnici možda i upoznati s njim, ali oni koji su se već prikrili generalskim stepenima, — oni će mu, Bog ih znao, možda čak dobacili jedan od onih prezirnih pogleda, kakve čovek baca ponosito na sve, štogod puže do njegovih nogu, ili će možda, a to je još gore, proći s nehajem, ubojitim za autora. Ali kako god bilo žalosno i jedno i druge, ipak treba da se vratimo k junaku. Izdao on dakle potrebne naloge još u predvečerje, probudio se jako rano izjutra, umio se, protro se od glave do pete mokrom spužvom, što on radi samo nedeljom, — a toga se dana baš desila nedelja, i obrijao se tako da mu se je od obrazâ stvorio pravi atlas po glatkoći i po sjaju, obukao frak svetlucave brusničine boje, onda kabanicu od smeđih medvedina, sišao niz stepenice, pridržavan od konobara ispod ruke, čas s jedne, čas s druge strane, i seo u bričku. Uz gromor se izveze brička iz gostioničkih kućnih vrata na ulicu. Pop, što je prolazio, skine šešir, nekoliko dečaka u zamrljanim košuljama pruži ruke i stane govoriti: »Gospodaru, udeli siročadi!« Kočijaš primeti kako je jedan od njih jako voljan da se popne ostrag na potegu, zvizne ga knutom i brička zaskakuće po kamenju. Na radost se ukaza u daljini prutasti đeram, koji kazuje da će naskoro svanuti kraj popločenoj cesti, kao i svakoj drugoj muci, a onda se Čičikov još nekoliko puta udari prilično jako o koš i pojuri napokon po mekoti. Čim je za njim zaostao grad, stadoše po našem običaju s obadviju strana uz cestu iskrsavati sve kojekakve besposlice i budalaštine: panjevi obrasli mahovinom, jelik, niski, retki grmovi mladih borića, ogorela stabla starih borova, divlji vresak i tomu podobna gluparija. Ispadala su preda nj sela, ravna kao konopac, po gradnji nalik na stara složena drva, a pokrivena sivim krovovima s izrezuckanim drvenim ukrasima ispod krovova, kao da su povešani vezeni otarci. Nekoliko seljaka u ovčjim kožusima sedi na klupama ispred vrata i po običaju zija; žene debelih obraza, povezanih grudi gledaju s gornjih prozora; na donje prozore gleda tele ili promalja svinja svoju slepu njušku. Ukratko, poznati prizori. Kad je prevalio petnaestu vrstu, seti se da bi po Manjilovljevim rečima trebalo tu biti njegovo imanje, ali i šesnaesta vrsta proleti, a imanje se sve još ne javlja, pa da nisu sreli dva seljaka, teško da bi pogodili pravo. Na pitanje: »je li daleko imanje Zamanjilovka«, — skinu seljaci šešire; a jedan od njih, koji je pametniji i nosi klinastu bradu, odgovori:
— Manjilovka možda, a nije Zamanjilovka?
— Pa da, Manjilovka.
— Manjilovka! Dok prevališ još jednu vrstu, eto ti je, to jest, ravno dakle.
— Na desno? — upita kočijaš.
— Na desno, — odgovori seljak. — To li je put u Manjilovku, a Zamanjilovke nikako nema. Tako se ona zove, to jest prozvana je Manjilovka, a Zamanjilovke tu nikako nema. Tamo ćeš ravno na visu videti kuću, kamenu, na dva sprata, gospodsku kuću, gde živi, to jest, sâm gospodar. Eto to ti je Manjilovka, a Zamanjilovke nema tu ama nikakve i nije ni bilo.
Krenu tražiti Manjilovku. Provezu se dve vrste, naiđu na poljski put što se odvaja, ali već su bili prevalili i dve, i tri, i četiri vrste, čini se, a dvospratna se kamena kuća se još ne vidi. Seti se sada Čičikov, ako te prijatelj zove za petnaest vrsta na imanje, onda ima donde zacelo trideset. Imanje Manjilovka slabo bi koga zamamilo svojim položajem. Gospodski dom stoji osamljen na vetrometu, to jest na uzvisini, otvorenoj svim vetrovima, kojigod smisle duvati; pristranak s brega, na kojem je dom, pokriven je ostriženom tratinom. Po pristranku su kojekud porazbacane na engleski način dve-tri gredice s grmovima jorgovana i sibirske bagrene; pet-šest breza u malim hrpama ispinje svoje kratke vrške sa sitnim lišćem. Ispod dve se breze vidi senica s plosnatom, zelenom kupolom, s drvenim, modrim stupovima i s natpisom: »hram samotnoga razmišljanja«; nešto niže je ribnjak, pokriven zelenom plesni, što uostalom nije nikakvo čudo u engleskim vrtovima naših vlastelina. Podno te uzvisine, a donekle i po samom proplanku, crne se uzduž i popreko tmurne kućice, koje naš junak, ne zna se poradi kakovih razloga, počne brojati i nabroji ih više od dve stotine. Nigde međutim ne raste nikakvo drvo i nikakvo zelenilo; odasvud viri jedino brvno. Prizor oživljavaju dve žene, koje su slikovito zadigle suknje, potkasale se sa sviju strana, te gaze do kolena po ribnjaku, vuku za dve drvene motke proderanu mrežu zàgažnju, u kojoj se vide dva zapletena raka i blista se crvenperka koja je ovamo zapala; žene kao da su u zavadi i zbog nečega se grde. Podalje, na strani, támni se borik nekom tmurnom modrikastom bojom. I samo se vreme zbilo baš kako treba: niti je vedar dan, niti mračan, nego neke svetle sive boje, — kakve ima samo na starim odorama garnizonskih vojnika, mirne vojske, ali nedeljom donekle netrezne. Da se popuni slika, ne manjka ni petao, vesnik promenljivoga vremena, kojemu su doduše zbog poznatih ženarskih poslova drugi petlovi prokljucali glavu do samoga mozga, ali on kukureče što mu grlo daje, pa i lupka krilima, očupanima kao stara rogožina. Prilazeći k dvoru, smotri Čičikov na vanjskim stepenicama samoga domaćina u zelenuom vunenom kaputu, kako je digao ruku k čelu i zasenio oči da bolje razmotri kočiju što mu se dovozi. Štogod se brička bliže približava stubama, sve su mu oči veselije i oseh mu se širi sve više i više.
— Pavel Ivanovič! — uzvikne on na kraju, dok je Čičikov izlazio iz bričke. — Jedva ste se jednom ipak setili nas.
Oba se prijatelja svojski poljube i Manjilov uvede svojega gosta u sobu. Premda je nešto pokratko vreme što će oni prolaziti kroz hodnik, predsoblje i jedaću sobu, pokušat ćemo ipak, nećemo li dospeti, da se kakogod okoristimo njime i da štošta reknemo o domaćinu. Ali tu mora autor priznati da je ovakvo poduzeće jako teško. Kudikamo je lakše crtati karaktere zamašnije veličine: tamo bacaj naprosto boje punom šakom na platno, crne, žarke oči, nadvešene obrve, čelo prerezano mrštinom, preko ramena prebačen crn ili plamenit plašt, i portret je gotov: ali sva ova gospoda koje ima mnogo na svetu, a svi su jako slični, no ipak im, kad se zagledaš, razbiraš mnogo neprimetljivih osobitosti, — sva se ta gospoda strašno teško portretiraju. Tu moraš svakako napinjati pažnju da primoraš sve fine, skoro nevidljive crte da iskrsnu pred tobom, i uopšte mora duboko zaroniti pogled, već izoštren u nauci ispitivanja.
Jedini bi Bog možda znao reći kakve je naravi Manjilov. Ima vrsta ljudi, poznatih pod imenom: prilični ljudi, ni kuvani ni pečeni; ni u gradu Bogdan, ni u selu Selifan, kako veli poslovica. K njima se treba možda pribrojiti i Manjilov. Naoko je bio naočit čovek, crte njegova lica nisu bile neprijatne, ali kao da je ta prijatnost bila i preslađena; u manirama mu je i u rečima bilo nešto što se umiljava steći sklonost i poznanstvo. Smeškao se je zamamljivo, bio plavokos i modrook. Za razgovora s njim ne možeš u prvi čas ne reći: »Kako je to prijatan i dobar čovek!« Onoga časka za tim nećeš ništa reći, a trećega ćeš časa kazati: »Đavo bi znao, šta je!« i uklonićeš se podalje, a ako se ne ukloniš, zaokupiće te smrtna dosada. Od njega nećeš dočekati nijednu živahnu, niti makar žestoku reč, kakvu možeš čuti skoro od svakoga ako se takneš stvari koja njega dira u živac. U svakoga je svoja voljica: u jednoga se svratila volja na hrtove; drugomu se čini da je velik ljubitelj muzike i da divno oseća sve dubine njene; treći je majstor da vešto jede; četvrti da igra ulogu bar za dva palca višu od one koja mu je određena; peti je ograničenije želje, spava i sanja da mu se je prošetati s krilnim ađutantom, pa da ga gledaju prijatelji, znanci, štoviše, i nepoznati; šesti je već obdaren takvom rukom koja oseća natprirodnu želju da podíći čime kakvomu karo kecu ili dvojci, a sedmomu se ruka vazda otima za tim da načini gdegod red, da se što bliže primakne k ličnostima na poštanskoj stanici, pazniku ili vozačima, u jednu reč, u svakoga ima svoje, samo u Manjilova nije bilo ničega.
Kući je jako malo razgovarao, najviše je umovao i mislio, ali što je mislio zna valjda jedini Bog. Ne može se reći da se je bavio gospodarstvom, nije nikada ni odlazio u polje; gospodarstvo je išlo nekako samo od sebe. Kad mu nastojnik veli: »dobro bi bilo, gospodaru, da se učini to i to«, običava on odgovarati: »da, nije loše«, pa puši lulu uz koju je navikao dok je služio u vojsci, gde je bio smatran za najskromnijega, najfinijega i najnaobraženijega časnika. »Da, baš i nije loše«, ponavlja on. Kad mu dođe seljak, rukom počeše zatiljak i kaže: »Gospodaru, dopusti da odem na posao i da zaradim za porez«, odgovara mu: »odlazi«, puši lulu i nije mu ni na kraj pameti da je seljak otišao pijančiti. Kad gleda sa stepenica dvorište i ribnjak, znao je gdekad govoriti kako bi dobro bilo da se od kuće prokopa podzemni hodnik ili da se ribnjak premosti kamenim mostom, na kojem bi bili s obadviju strana dućani, a u njima bi sedeli trgovci i prodavali svakojaku sitnu robu potrebnu seljacima. Pri tom su mu oči postajale neobično slatke, a na licu se javljalo najveće zadovoljstvo. Ali svi su se ti planovi svršavali samim rečima. U kabinetu mu je vazda ležala neka knjižica, obeležena zalogom na četrnaestoj stranici, koju on neprestano čita već dve godine dana. U kući mu je navek nedostajalo čega god: u gostinskoj je sobi stajalo novo pokućstvo, presvučeno raskošnom svilom, ali domaćin već nekoliko godina upozoruje svaki put gosta rečima: »Ne sedajte na te naslonjače, nisu još gotovi.« U gdekojoj sobi i nema nikakvoga naeštaja, premda je bio govor za prvih dana iza svadbe: »Dušice, moraćemo se sutra postarati da se u tu sobu metne nameštaj bar na vreme.« Navečer se je metao na stol divan svećnjak od tamne bronze, s tri antikne gracije i s divnom činijom od sedefa, a do njega se je postavljao neki naprosto bakreni invalid, hrom, nakrivljen i sav mastan, premda to nije opažao ni domaćin ni domaćica, ni sluge. Žena njegova... uostalom, oni su sasvim zadovoljni bili jedno s drugim.
Iako je prošlo više od osam godina kako su se uzeli, sve još jedno drugomu donosi ili jabukovu krišku ili slatkiš, ili lešnik, i govori dirljivim, nježnim glasom, koji iskazuje potpunu ljubav: »Otvori, dušice, ustašca, metnuću ti ovaj komadićak.« Razume se samo po sebi da se tom prilikom otvaraju ustašca jako dražesno. Za rođendan su se spremali darovi, kakva navlaka na četku za zube, s bisernim vezom. A jako bi često, sedeći na divanu, ne zna se poradi kojih razloga, ostavljali odjednom on svoju lulu, ona svoj rad, ako ga je u taj mah držala u rukama, pa bi pritiskivali jedno drugomu takav čeznutljiv, dug poljubac, da bi se za njegova trajanja lako mogla ispušiti mala cigarica. U jednu reč, bili su, što se veli, sretni. Moglo bi se dabome primetiti da u kući ima mnogo drugih poslova osim dugotrajnih poljubaca i darova, i da bi se štošta moglo zapitati. Zašto se, na primer, glupo i bez pameti priređuju jela u kuhinji? Zašto je smočnica prilično prazna? Zašto je ključarica kradljivica? Zašto su sluge nečisti i pijanci? Zašto sva služinčad spava po miloj volji, a za sve drugo vreme obešenjači? Ali sve su to niske stvari, a Manjilova je dobro odgojena. A dobar se odgoj, kao što se zna, seče u pensionima; a u pensionima, kao što se zna, sačinjavaju tri glavna predmeta osnovu ljudskih vrlina: francuski jezik, preko potreban za sreću porodičnog života, klavir, da pribavlja mužu prijatnih časova, a na kraju naročito gospodarstvena struka: pletenje novčanih kesica i drugih poklona. Uostalom, dešavaju se različita usavršenja i promene u metodama, osobito u današnje vreme: sve to stoji ponajviše do razboritosti i do sposobnosti samih vlasnica pensiona. Zato je u drugim pensionima tako udešeno da je prvi klavir, zatim francuski jezik, a onda tek gospodarstvena struka. A gdekada biva i tako da je prva gospodarstvena struka, to jest pletenje poklona, zatim francuski jezik, a onda tek klavir. Ima različitih metoda. Ne smeta ako se još primeti da Manjilova... ali o damama, priznajem, jako se bojim govoriti, a uza to je i vreme da se vratim k našim junacima, koji već nekoliko časaka stoje pred vratima gostinske sobe i sve nutkaju jedan drugoga neka uđe prvi.
— Budite dobrostivi, nemojte toliko mariti za mene, ja ću iza vas, — govori Čičikov.
— Ne, Pavel Ivanovič, ne, vi ste gost, — govori Manjilov i pokazuje mu rukom vrata.
— Nemojte se nećkati, molim, nemojte se nećkati; izvolite ući, — govori Čičikov.
— Ne, oprostite, neću dopustili da iza mene uđe takav prijatan, obrazovan gost.
— Zašto obrazovan?... Izvolite ući!
— No, ta izvolite vi!
— A zašto?
— Pa zato! — reče Manjilov s prijatnim smeškom.
Na kraju uđu obadva prijatelja porebàrkê na vrata i malo pritisnu jedan drugoga.
— Dopustite da vam predstavim moju ženu, — reče Manjilov. — Dušice! Pavel Ivanovič!
Čičikov smotri zaista damu, koju dosad nije ni primetio, kako se je pozdravljao na vratima s Manjilovim. Bila je lepuškasta, odevena spram lica. Na glavi joj je pristao svilen kapot blede boje; tananom, malom ručicom odbacila ona nešto brže na stol i stisla batistov rubac s vezenim rogljima. Ustala s divana na kojem je sedela. Čičikov joj nije bez zadovoljstva prišao ručici. Manjilova progovori, malo i hruskajući, da ih je jako obradovao svojim dolaskom i da nije bilo dana da ga muž njen nije spominjao.
— Jest, — priklopi Manjilov: — neprestano me ona pita: »ta što ne dolazi tvoj prijatelj?« »Počekaj dušice, doći će«, I evo ste nas napokon počastili svojim posjetom. Zaista ste nam pribavili užitak... i dan... imendan srcu...
Kad je Čičikov čuo da je stvar doterala već do imendana srcu, zbuni se malo i odgovori skromno da nema čuveno ime, pa ni znatan rang.
— Sve vi imate, — prekine ga Manjilov sve s istim prijatnim osmehom: — sve imate, dapače još i više.
— Kako vam se je svidieo naš grad? — priklopi Manjilova — Jeste li prijatno proveli tamo vreme?
— Jako lep grad, prekrasan grad, — odgovori Čičikov. — I jako sam prijatno proveo vreme: društvo je najdruževnije.
— A kakvim vam se čini naš gubernator? — reče Manjilova.
— Zar nije zaista najčestitiji i najljubazniji čovek? — dometne Manjilov.
— Cela istina, — reče Čičikov, — najčestitiji čovek. I kako se je sljubio sa svojom službom, kako ju razume! Probali bi poželeti po više takvih ljudi.
— Kako on ume, znate, svakoga dočekati i očuvati finoću u svojim postupcima, -primetne Manjilov sa smeškom i od uživanja skoro sasvim zažmuri očima, kao mačak kojega su malko poškakljali prstom iza ušiju.
— Jako druževan i prijatan čovek, — nastavi Čičikov, i takav veštak! Nisam ni sanjao kako on lepo veze razne domaće uzorke! Pokazao mi je novčanu kesu što je načinio: retko koja dama veze ovako vešto.
— A vicegubernator je, zar nije istina, mio čovek? — reče Manjilov i opet malo zažmuri očima.
— Jako, jako vredan čovek, — odgovori Čičikov.
— No, molim, a kakvim vam se čini redarstveni šef? Zar nije zaista jako prijatan čovek?
— Vanredno prijatan, i kako je uman, kako je načitan čovek! Kod njega sam se zajedno s državnim advokatom i predsednikom suda kartao whista do najkasnijih petlova. Jako, jako vredan čovek.
— No, a šta sudite o ženi redarstvenoga šefa? — dometne Manjilova. — Zar nije zaista preljubazna žena?
— O, to je jedna od najvrednijih žena što ih ja znam, — odgovori Čičikov.
Ne propustiše onda predsednika suda, poštara, pretresoše tako skoro sve činovnike u gradu i svi se pokazaše da su najvredniji ljudi.
— Vi navek na selu provodite vreme? — zapitaće napokon i Čičikov.
— Najviše na selu, — odgovori Manjilov. — Gdekad uostalom dolazimo u grad, jedino zato da se sastanemo s obrazovanim svetom. Podivljaćeš, znate, ako naviek budeš živeo u zatvoru.
— Istina je, istina, — reče Čičikov.
— Dabome, — nastavi Manjilov: drugačije bi bilo kad bi susedstvo bilo valjano, kad bi bio na primer takav čovek s kojim bi se mogli u neku ruku razgovoriti o ljubaznosti, o dobrom ophođenju, pratiti kojugod onakvu nauku da se duša prodrma i da, štono vele, uzlebdi... —
Htede on tu još nešto iskazati, ali primeti da se je malo zaleteo, pa se razmahne rukom po zraku i nastavi: — onda bi dakako selo i samoća imali jako mnogo prijatnosti. Ali baš nikoga nema.... Samo gdekad pročitaš »Sina Otečestva«.
Čičikov se sasvim složi s tim i priklopi da ništa ne može bili ugodnije nego živeti u samoći, sladiti se pogledom na prirodu i uščitati gdekad koju knjigu...
— No, znate, — nadoveže Manjilov, — ipak, ako nemate prijatelja s kojim bi se razgalili...
— O, to je istina, to je cela istina! — prekine ga Čičikov. — Šta su ti onda sva blaga na svetu! A k o i n e m a š n o v a c a, s a m o i m a j d o b r i h l j u d i z a d r u ž b u , — rekao je jedan mudrac.
— I znate, Pavel Ivanovič, — reče Manjilov, a na licu mu se javi ne samo sladak, nego i bljutavo sladunjav izražaj, nalik na onu miksturu što ju vešt svetski doktor nemilice zaslađuje, misleći da će tim obradovati pacijenta: — onda se oseća nekakva, u neku ruku, duševna slast... Evo kao na primer sada, gde mi je slučaj pribavio sreću, može se reći, retku, uzoritu, da govorim s vama i da se sladim prijatnim razgovorom vašim...
— Ta molim vas, kakav prijatan razgovor?... Neznatan čovek, ništa više, — odgovori Čičikov.
— O, Pavel Ivanovič! Dozvolite mi da budem iskren: ja bih s drage volje žrtvovao polovicu imetka, da mi je jedan dieo tih vrlina što ih imate vi!...
— Naprotiv, ja bih sa svoje strane smatrao najvećim...
Ne zna se dokle bi doprlo uzajamno izlevanje čuvstava dvaju prijatelja, da nije ušao sluga i javio da je gotov ručak.
— Molim najpokornije, — reče Manjilov.
— Oprostite, ako kod nas nije onakav ručak kakav je na parketima i u prestolnicama: kod nas je naprosto, po ruskom običaju, blitvena juha, ali od čista srca. Najpokornije molim.
Uzmu se sada još neko vreme prepirati ko će prvi ući, a na kraju uđe Čičikov porebarke u jedaću sobu. U jedaćoj su sobi već stajala dva dečaka, Manjilovljevi sinovi, koji su bili u onim godinama kad već decu posađuju za stol, ali još na visokim stolicama. Do njih stoji učitelj, koji se uljudno pokloni i nasmeši. Domaćica sedne uza svoju tasu s juhom, gosta posade izmed domaćina i domaćice, sluga sveže deci na vrat ubruse.
— Mile li dece! — reče Čičikov pogledav ih, — a koliko im je godina?
- Starijemu osam, a mlađi je baš jučer navršio šestu, — reče Manjilova.
— Temistokljus! — obrati se Manjilov k starijemu, koji se je mučio osloboditi podbradak što mu je lakaj zavezao u ubrus. Čičikov uzvije malo obrve kad je čuo to donekle grčko ime, kojemu je Manjilov, ne zna se zašto, dometnuo završetak na jus; ali se postara da odmah vrati lice u obično stanje.
— Temistokljus, reci mi: koji je najznatniji grad u Francuskoj?
Učitelj uperi sada svu pažnju u Temistokljusa, kao da će mu se upiti u oči, ali se najzad umiri sasvim i klimne glavom kad je Temistokljus rekao:
— Pariz.
— A koji je kod nas najznatniji grad? — zapita opet Manjilov.
Učitelj napne opet pažnju.
— Petrograd, — odgovori Temistokljus.
— I koji još?
— Moskva, — odgovori Temistokljus.
— Umnik, dušica! — primeti Čičikov. — Ta molim vas... — nastavi on, obrativši se odmah k Manjilovima nekako u čudu. — U tim godinama i već takvo znanje. Moram vam reći da će u tom djetetu biti velikih sposobnosti!
— O, vi još ne znale njega! — odgovori Manjilov: — u njega je neobična oštroumnost. Ovaj mlađi, Alkid, nije tako bistar, ali onaj, čim što spazi: kukca, mekušca, odmah mu zaigraju očice, poleti za njim i mahom uperi pažnju. Ja sam ga namenio za diplomatsku službu. Temistokljus! — nastavi Manjilov i opet se obrati k njemu: — hoćeš biti poslanik?
— Hoću, — odgovori Temistokljus, žvačući kruh i drmajući glavom desno i levo.
U taj mah lakaj što je stajao ostrag obriše poslaniku nos, i jako je dobro učinio, jer bi inače bila kanula u juhu prekrupna kap, koja ne spada onamo. Za stolom se razvede razgovor o zadovoljstvu spokojna života, prekidan domaćičinim primedbama o gradskom pozorištu i glumcima. Učitelj je vrlo pažljivo gledao razgovarače, a čim primeti da su se voljni nasmejati, odmah je toga časa otvarao usta i usrdno se smejao. Bio je valjda zahvalan čovek, pa je hteo time uzvratiti domaćinu za dobar postupak. Ali jedan se je put lice njegovo ipak natmurilo, te on strogo zalupka po stolu i uperi oči u decu što mu sede sučelice. Tako je i priličilo, jer je Temistokljus ugrizao Alkida za uho, a Alkid zažmurio, zinuo i već hteo zaplakati najžalostivije, no onda osetio da bi za to mogao lako ostati bez jela, vratio usta u pređašnje stanje i slao u suzama glabati ovčju kost, od koje mu se omastiše i zasjaše obadva obraza.
Domaćica se je jako često obraćala Čičikovu i govorila mu:
— Vi ništa ne jedete, vrlo ste malo uzeli.
Na to je Čičikov odgovarao svaki put:
— Najpokornije zahvaljujem, ja sam sit. Prijatan je razgovor bolji od ikojega jela.
Ustadoše od stola. Manjilov je bio silno zadovoljan, zahvatio gostu rukom za leđa i tako se spremao odvesti ga u gostinsku sobu, kad mu gost izjavi odednom, jako značajna lica, da se je nakan razgovoriti s njim o preko potrebnoj stvari.
— Ako je tako, izvolite sa mnom u moj kabinet, — reče Manjilov i odvede ga u malu sobicu, s prozorom prema šumi što se modri. — Ovo je moj zakutak, — reče Manjilov.
— Ugodna sobica, — reče Čičikov, pošto ju je premerio očima. Soba i zaista nije bila neugodna: zidovi obojeni nekom modrikastom bojom, kao sivkastom; četiri stolice, jedan naslonjač, stol na kojem leži knjiga i u njoj zaloga, što smo ju već imali prilike spomenuti; nekoliko ispisanih papira; ali najviše je bilo duhvana. Bilo ga je u svakakvu liku: u zamocima i u duhanjarama, i najposle sasutoga naprosto u gomilu na stol. I na obadva su prozora bile hrpice pepela, istresenoga iz lule, brižno poredane u jako lepe rediće. Videlo se je da se domaćin gdekad zabavlja time.
— Dopustite da vas zamolim, da bi izvoleli sesti u ovaj naslonjač, — reče Manjilov. — Tu će vam biti udobnije.
— Dopustite, ja ću sesti na stolicu.
— Dopustite da vam to ne dopustim, — reče Manjilov i nasmeši se. — Taj je naslonjač kod mene već određen za gosta: hteli ne hteli, sesti morate.
Čičikov sedne.
— Dozvolite da vas ponudim lulicom.
— Ne, ne pušim, — odgovori Čičikov prijazno i kao da žali.
— Zašto? — zapita Manjilov isto tako prijazno i kao da žali.
— Nisam navikao, bojim se; vele da lula suši.
— Dozvolite, da vam primetim: to je predrasuda. Štaviše, ja mislim da je kudikamo zdravije pušiti lulu nego šmrkati burmut. U našoj je pukovniji bio poručnik, prekrasan i jako naobražen čovek, koji lulu nije ispuštao iz usta ne samo za stolom, nego dapače, s oproštenjem da reknem, ni na svim drugim mestima. I on je sada već prešao četrdesetu godinu, a dosad je, hvala Bogu, tako zdrav da i ne može biti zdraviji.
Čičikov primieti da se to zaista događa i da u prirodi ima mnogo stvari koje ne zna objasniti ni golema pamet.
— No dopustite ponajpre jednu molbu... — izgovori on glasom iz kojega se je čuo neki neobični, ili skoro neobični, izražaj, i odmah se zatim, ko bi znao zašto, obazre. Manjilov se također, tko bi znao zašto, obazre. — Jeste li odavno izvoleli predati revizijsku listinu?
— Jesam, odavno već; pravo da kažem, — i ne sećam se.
— Je li vam mnogo seljaka pomrlo otad?
— Pa ne znam: o tom, mislim, treba zapitali nastojnika. Ej, slugo! Zovni nastojnika; biće on danas ovde.
Dođe nastojnik. Bio je to čovek skoro od četrdeset godina, obrijane brade, u dugu kaputu; čovek koji provodi, čini se, jako miran život, jer mu je lice puno, kao da je nabuhlo, a žućkasta mu koža i sitne očice kazuju da on i predobro zna šta je perje i perina. Vidi muse odmah da je prošao životnom stazom onako kako njome prolaze svi vlasteoski nastojnici: nekada je bio jedino pismen dečak u kući, zatim se oženio kakvom Agaškom, ključaricom, gospodaričinom miljenicom, poslao i sam ključar, a onda i nastojnik. Kad je pak postao nastojnikom, radio je, razume se, kao i svi nastojnici: družio se i kumio se s onima koji su u selu bogatiji, terao na jaču tlaku one koji su siromašniji; budio se ujutro u devet sati, čekao na samovar i pio čaj.
— Slušaj, dragi, koliko nam je pomrlo kmetova otkad smo predali revizijsku listinu?
— Pa kako — koliko? Mnogo ih je poumiralo odonda, — reče nastojnik i pri tom štucne, a rukom zaslonio malo usta kao zaslonom.
— Jest, priznajem, i sâm sam mislio tako, prihvati Manjilov: baš i jesu jako mnogi pomrli!
Okrene se sada Čičikovu i dometne još: — zaista, jako mnogi.
— A koliko, na primer, na broj? — zapita Čičikov.
— Da, koliko na broj? — prihvati Manjilov.
— Pa kako bih rekao — na broj? Ta ne zna se koliko ih je pomrlo: niko ih nije brojao.
— Jest, baš tako, — reče Manjilov i okrene se Čičikovu, — i ja sam tako sudio, velik pomor; nikako se ne zna koliko ih je pomrlo.
— Ti ih, molim te, prebroj, — reče Čičikov, — i načini potanki popis sviju poimence.
— Da, sviju poimence, — reče Manjilov.
Nastojnik mu odgovori: »na zapovest« i ode.
— A poradi čega treba vama to? — zapita Manjilov, kad je otišao nastojnik.
To pitanje kao da je smelo gosta: na licu mu se javi neki napeti izražaj, od kojega je dapače i pocrveeo, — napinjanje da nešto iskaže što se ne pokorava sasvim rečima. I zaista je Manjilov čuo na kraju takve čudne i neobične stvari, kakvih još nikada nisu čule ljudske uši.
— Vi pitate, poradi kakvih razloga? Evo kakvi su razlozi: želeo bih kupiti kmetove... —reče Čičikov, ali se zamuca i ne dovrši govor.
— No, dozvolite da vas zapitam, — reče Manjilov: — kako želite kupiti kmetove: sa zemljom, ili prosto na preseljenje, to jest bez zemlje?
— Ne, ne velim ja da bih baš hteo kmetove, — reče Čičikov, — ja želim mrtve...
— Kako? Oprostite... ja sam malo nagluh, načuo sam jako čudnu reč...
— Ja želim nabaviti mrtve, koji bi se uostalom po reviziji računali kao da su živi, — reče Čičikov.
Manjilov ispusti i čibuk i lulu na pod, a kako je zinuo, ostade nekoliko časaka otvorenih usta. Oba prijatelja što su raspravljala o prijatnostima prijateljskoga života ukočiše se sada i uperiše oči jedan u drugoga, kao oni portreti što su se u staro vreme vešali jedan prema drugomu, s obadviju strana ogledala. Na kraju digne Manjilov lulu i čibuk i pogleda odozdo Čičikovu u lice, nastojeći uvrebati ne vidi li mu se na usnama kakav podsmeh, nije li se on našalio; ali to mu se nije videlo: naprotiv, lice se je njegovo činilo ozbiljnijim nego obično. Onda pomisli nije li gost kakogod iznenada pomerio pameću, te ga u strahu pogleda uporito; ali gostu su oči bile sasvim jasne; nije bilo u njima onoga divljega i nemirnoga ognja što luđaku titra u očima; sve je bilo pristojno i u redu. Kolikogod premišljao Manjilov šta bi i kako bi, ništa nije znao smisliti, nego samo ispusti iz usta vrlo tankim pramenom dim što mu je zaostao.
— Želio bih, dakle, znati, možete li vi meni ovakve, koji nisu u zbilji živi, ali jesu živi po zakonitoj formi, predati, ustupiti, ili kako budete rasudili da je najbolje?
Ali Manjilov se tako zbuni i smete da ga je samo gledao.
— Čini mi se da je to vama neprilično? — primeti Čičikov.
— Meni? Ne, nije, — odgovori Manjilov: — ali ne mogu d o k u č i t i . . . oprostite... ja dakako nisam stekao takvo sjajno obrazovanje, kakvo se, da tako reknem, vidi u svakoj vašoj kretnji; nema u mene visoke veštine u izražavanju... Možda se tu... u toj izjavi, što ju ovaj čas izrekoste... krije nešto drugo... Možda ste se vi izvoleli izraziti ovako poradi krasote slila?
— Nisam, — prihvati Čičikov: — ne, ja mislim stvar onako, kakva jest, to jest duše koje su zaista već pomrle.
Manjilov se sasvim zbuni. Oseća da mora nešto učiniti, upitati, ali što da upita, đavo bi znao. Završi napokon time da je ispustio dim, ali ga nije više ispustio na usta, nego kroz nozdrve.
— Ako dakle nema nikakvih zapreka, mogli bi se u ime božje latiti da sklopimo kupovinski ugovor, — reče Čičikov.
— Šta, za mrtve duše kupovinski ugovor?
— Ta ne! — odgovori Čičikov. — Mi ćemo napisati da su žive, onako kako zaista piše u revizijskoj listini. Ja sam navikao da ni u čemu ne odstupam od građanskih zakona; poradi toga sam doduše postradao u službi, ali oprostite: dužnost je meni svetinja, a zakon, ja nemim pred zakonom.
Te se reči svideše Manjilovu, ali u samu jezgru ipak nije prodro, te uzme mesto odgovora tako snažno srkati čibuk da mu je čibuk naposljetku zahripao kao fagot. Činilo se je kao da hoće iz čibuka izvući sud o toj nečuvenoj stvari; ali čibuk je hripao i ništa više.
— Možda je u vas kakva sumnja?
— O, molim vas, nipošto! Ne velim ja da bih imao kakvu, to jest, kritičnu pokudu za vas. Ali dozvolite da javim, neće li taj posao, ili da se još bolje, tako da reknem, izrazim, trgovina,neće li dakle ta trgovina biti u neskladu s građanskim odredbama i daljnjim naumima Rusije?
Tu Manjilov malo mahne glavom i pogleda jako značajno Čičikovu u lice, a na svim mu se crtama na licu i na stisnutim mu se usnama javi takav dubok izražaj, kakav se možda još nikada nije vidio na čovječjem licu, osim jedino u kojega prepametnoga ministra, u času kad jako razbija čime glavu. Ali Čičikov odgovori naprosto da ovakav posao, ili trgovina, nikako neće biti u neskladu s građanskim odredbama i daljnjim naumima Rusije, a nakon časka dometne još da će to državi i koristiti, jer će dobiti zakonite pristojbe.
— Vi dakle sudite?...
— Ja sudim da će to biti dobro.
— A, ako je dobro, onda je druga stvar; ja se tomu ništa ne protivim, — reče Manjilov i sasvim se umiri.
— Sada još samo da se pogodimo za cenu...
— Kako, za cenu? — opet će Manjilov i zastane. — Zar vi sudite da ću ja uzimati novce za duše koje su u neku ruku završile svoje živovanje? Ako vas je već snašla ovakva, da tako reknem, fantastična želja, to vam ih ja od svoje strane dajem besplatno, a kupovinski je ugovor na moj trošak.
Velik bi prekor stigao istorika ovih zgoda što se pripovedaju kad bi propustio i ne bi kazao da je zadovoljstvo obuzelo gosta nakon tih reči, izrečenih od Manjilova. Kolikogod bio dostojanstven i rasudljiv, sada je skoro poskočio kao jarac, a to se radi, kao što se zna, samo onda kad zaokupi najjača radost. Tako se jako okrene u naslonjaču da je pukla vunena tkanina kojom je obapet jastuk; sâm ga Manjilov pogleda nekako u čudu. Potaknut zahvalnošću iznizao Čičikov tolike zahvale, da se je Manjilov smeo, sav se zacrvenio i samo odmahivao glavom, da nije, a na kraju tek izrekao, da to nije baš ništa, ali on bi zaista želieo dokazati čime srdačnu težnju, magnetizam duše; a umrle su duše u neku ruku — trice i kučine.
— Nipošto nisu trice i kučine, — reče Čičikov i stisne mu ruku.
Izvije mu se sada jako dubok uzdah. Čini se da je bio raspoložen za srdačne izlive; izgovori nakraju čuvstveno i izrazito ove reči:
- Da vi znate koliku ste uslugu ovim naoko tricama i kučinama iskazali čoveku bez roda i plemena! I zaista, šta li ja nisam pretrpeo! Kao kakva barka nasred divljih valova...Koliko sam gonjen i vitlan bio, koliki sam jad okusio! A rad čega? Rad toga jer sam se držao istine, jer mi je savest bila čista, jer sam priskakao i udovici bez ikoga igde, i jadnoj siroti!...
I on obriše rupcem suzu što mu je vrcnula na oko.
Manjilov se sav tronuo. Dugo su prijatelji stiskivali jedan drugomu ruke i dugo su ćuteći gledali jedan drugomu u oči, u kojima su se videle suze što im naviru. Manjilov ne htede nikako ispustiti ruku našega junaka, nego ju je vatreno stiskivao da onaj nije više znao kako bi ju oslobodio. Na kraju u je polako izvuče, primeti da ne bi bilo loše kad bi se što pre sklopio kupovinski ugovor, a dobro bi bilo kad bi on sam krenuo u grad; onda uzme šešir i stane se opraštati.
— Šta? Vi bi već da odete? — reče Manjilov, koji se je odjednom trgnuo i skoro se uplašio.
U taj mah uđe u kabinet Manjilova.
— Lizanjka, — reče joj Manjilov nekako samilosno: — odlazi nam Pavel Ivanovič!
— Zato jer smo dosadili Pavlu Ivanoviču, — odgovori Manjilova.
— Gospođo! Ovde, — reče Čičikov: — ovde, evo gde, — i on položi ruku na srce: jest, ovde će prebivati prijatnost toga vremena što sam proveo s vama! I verujte, ne bi mi bilo većega blaženstva nego da živim s vama, ako ne u jednoj kući, barem u najbližem susedstvu.
— A znate, Pavel Ivanovič, — reče Manjilov, kojemu se je jako svidela ta misao: — bilo bi zaista lepo kad bi živeli tako zajedno, pod jednim krovom ili u seni kakvoga bresta, da filozofiramo o čemugod, da zaronimo!...
— O, to bi bio rajski život! — reče Čičikov uzdahnuvši. — Zbogom, gospođo! — nastavi, prilazeći Manjilovoj k ručici. — Zbogom, prepoštovani prijatelju! Ne zaboravite mi molbu!
— O, budite uvereni! — odgovori Manjilov. — Ne rastajem se s vama na duže nego na dva dana.
Odu svi u jedaću sobu.
— Zbogom, mili mališi! — reče Čičikov, kad je smotrio Alkida i Temistokljusa gde se zabavljaju nekakvim drvenim husarom, koji nema više ni ruke ni nosa. — Zbogom, malonje. Oprostite mi što vam nisam donesao poklon, jer ja, priznajem, nisam ni znao da li vi živite na svetu; ali sada ću vam, dok dođem, svakako doneti. Tebi ću donieti sablju.Hoćeš sablju?
— Hoću, — odgovori Temistokljus.
— A tebi bubanj. Je li, tebi bubanj? — nastavi Čičikov, sagnuvši se k Alkidu.
— Pupan, — odgovori šaptom Alkid, a oborio glavu.
— Dobro, doneću ti bubanj, — divan bubanj! Sve će da ori trr... r... tra-ta-ta, ta-ta-ta...Zbogom, duško! Zbogom! — Poljubi ga u glavu i okrene se k Manjilovu i njegovoj ženi s tihanim smehom, s kakvim se obično obraćaju roditeljima da im pokažu kako su nevine želje njihove dece.
— Zbilja, ostanite, Pavel Ivanovič, — reče Manjilov, kad su već svi izišli na stepenice. Pogledajte, kakvi su oblaci!
— To su mali oblačići, — odgovori Čičikov.
— A znate li vi put k Sobakjeviču?
— To bih da vas zapitam.
— Dozvolite, odmah ću reći vašemu kočijašu.
Sada Manjilov isto onako ljubazno razloži stvar kočijašu i jedan put mu dapače reče: v i . Kad je kočijaš čuo da treba proći dva zakretaja, a istom na treći zakrenuti, reče: »pogodićemo, vaše blagorodstvo«, i Čičikov se odveze, praćen dugo naklonima i rupcima, kojima su mahali domaćin i domaćica, propinjući se na prste.
Dugo je Manjilov stajao na stubama i pratio očima bričku što se udaljuje, pa i kad mu je ona nestala iz vida, sve je još stajao i pušio lulu. Nakraju ode u sobu, sedne na stolicu i oda se mislima, radujući se u duši što je gostu pribavio malen užitak. Onda mu misli pređu neopazice na druge stvari i zanesu se najzad Bog ih znao kuda. Premišljao je o sreći prijateljskoga života, o tom kako bi lepo bilo živeti s prijateljem na obali koje reke, onda mu se stao graditi na toj reci most, onda ogromna kuća s takvim visokim belvederom, da se otud može videli čak i Moskva, i tamo da pije naveče pod vedrim nebom čaj i raspravlja o kakvim ugodnim stvarima; onda da se je s Čičikovim dovezao na krasnim kočijama u neko društvo, koje opčarava ugodnim ophođenjem, te da je car doznao za toliko prijateljstvo njihovo i imenovao ih generalima; a dalje, na kraju, Bog bi znao šta je bilo, no on nije više ni sam mogao razabrati. Odjednom mu sve sanjarije prekine čudna molba Čičikovljeva. Misao o toj molbi nikako nije mogao prokuhati u glavi: kakogod ju prevrtao, nikako nije mogao objasniti ju sebi, pa je sve sedeo i pušio lulu i to se oteglo do same večere.
                                                                          

Нема коментара:

Постави коментар