25. 1. 2022.

Charles Dickens, Senovita kuća - DUH SOBE SA ČASOVNIKOM 2




DUH SOBE SA ČASOVNIKOM 


     Moj rođak, Džon Heršel, zacrvene se kao božur, pa poblede kao samrtnik, priznavši da je njegova soba senovita, da se u njoj javlja duh neke žene. Pošto ga više glasova zapita: da li se duh prikazuje u gadnom ili užasnom obliku, Džon, uzevši za ruku svoju ženu, odgovori odrešito: „Ne“. A kad zapitaše da li je i mlada gospođa viđala duha, on umesto nje reče: „Jeste“. A je li duh šta govorio? „Pa jeste“. A šta je govorio? „Sve ćete doznati“, reče Džon, pa pokuša da se izvini što će on pričati, a ne gospođa, kojoj bi to mnogo lepše dolikovalo. Ali, on joj je dao reč, da će biti duhov tumač, i da neće ništa izostaviti, a ako li šta preskoči, ili pogreši, ona je tu, da dopuni i ispravi.

– Zamislimo – poče Džon – da je duh moja žena, koja je evo ovde među nama. Duh mi, dakle, pričaše: „Kao dete ostala sam sirota sa šest tetaka. Stegnuta za dugo i bez prekida jednim načinom vaspitanja, koje u meni stvori drugu narav, sasvim različitu od prvobitne, ja, rastući, postadoh više kći moje najstarije tetke Varvare, nego što bejah mojim pokojnim roditeljima.
        Najveća je Varvarina želja bila, da uda sestre; njena tvrda volja mnogo je pomogla da se sve one na vreme udome. Ostadoh joj, dakle, samo ja, i ona polagaše u mene svoje najlepše nade.
       Ja sam onda bila takve ćudi, kakva se obično sreće, Bila sam bezbrižna i kaćiperka; moja je svrha bila da lovim dobru „partiju“. Bila sam živahna, prilično lepa i zapravo toliko romantična da sam mogla biti mila za čas-dva praznog vremena, i da sam mogla slušati luda udvaranja besposlenih ljudi. Sumnjam da je bilo u susedstvu ijednog mladića, kojim se nisam milo gledala. Tako sam se vežbala sedam godina, i već navrših svoju dvadeset petu, a svoj cilj ne postigoh. Tada prekide i Varvarino strpljenje; tada mi, prvi put, poče govoriti jasno i odlučno – što smo dotle izbegavale, jer ima stvari, o kojima je bolje sporazumeti se ćutke, nego li rečima.
– Stela – poče ona svečanim glasom – ti si, eto, kao devojka navršila dvadeset petu godinu, a sve tvoje tetke postaše domaćice pre tog doba, iako nijedna od njih nije imala tvoju lepotu, ni tvoj duh! Ja ti moram iskreno reći, da će te nedaća sve više pratiti, i, ako ne zapneš svom snagom, da se naše nadanje neće ispuniti. Ja sam tek u poslednje vreme primetila jednu tvoju veliku manu, premda sam je davno mogla opaziti. Ti si bez razbora i bez mere kaćiperna, što je mladićima razbibriga i ništa više. Sem toga, ne dopada mi se tvoj način smejanja, kao ni to, što ismejavaš ljude, koji se počnu ozbiljno baviti tobom. Ne znaš ni da ti je jedini zgodan trenutak onda, kad čovek nestrpljivo traži da se izjasniš. Onda treba da se pokažeš bojažljiva, ćutljiva, nevesela, da gotovo bežiš od njega, da se učiniš kao veoma uplašena zbog njegove promene. Malko žalosne maske u takvim prilikama više pomaže nego mnogo veselosti, jer – zapamti to – ako čovek samo pomisli da ti možeš živeti bez njegove ljubavi ijedan trenutak, on je već daleko od tebe. Ja bih ti sad mogla pobrojati pet-šest zgodnih prilika, koje si propustila zato što si se smejala u nevreme. Dirnuti čoveku u častoljublje, Stela, znači zadati mu ranu, koju nećeš moći izlečiti!...
        Slušajući to, ja osećah kao da se u meni prenula moja prvobitna ćud, ona koju nisam poznavala, koju sam od matere nasledila, koju su ugušili u meni. Neko sasvim novo osećanje obuze mi srce. 
– Teto – rekoh – između svih ljudi, sa kojima sam se upoznala, ja ne naiđoh ni na jednog, koga bih mogla odlikovati i poštovati, i, gotovo me je stid priznati, koga bih mogla ljubiti.
– Tome se nimalo ne čudim – prihvati Varvara – u tvojim godinama ti se ne možeš zaljubiti kao kakva devojka od sedamnaest godina, ali, ja ti kažem, da se ti moraš udati, i radi toga, najpametnije što možemo učiniti je da se dogovorimo. Prva stvar je da odabereš nekoga. Kad s tim budeš načisto, onda ćeš svratiti sve svoje misli i svu snagu svoje volje, da mu se dopadneš, i ja sam uverena da ćeš uspeti. A, već, razume se, da možeš računati na moju pomoć, kao i na pomoć svih članova naše porodice.
– Ja ne cenim ni jednoga od onih koje poznajem – odgovorih ja ljutito – a od onih koji mene ne poznaju, nemam se čemu nadati... Ali, da vam ugodim, eto izabraću g. Martina Frejžra. Varvara prihvati moj izbor srdito i podrugljivo.
       Mi smo živele u jednom dobro naseljenom kraju, gde se kopa i obrađuje gvožđe, gde je malo plemićkih porodica, ali gde su mnoge po položaju ravne našem, sa kojima smo druževno živeli. Naši stanovi behu u modernim i prostranim kućama, sagrađenim u priličnom razmaku. Više kuća, među njima i naša, pripadaše jednom bolesnom starcu, koji je stanovao u zamku svojih predaka – u jedinom zamku sa zupčastim kulama, iz vremena kraljice Jelisavete, što se nalazio na zemljištu, u kome ne beše ni uglja ni gvožđa. Stari Frejžr i njegov sin, poslednji ogranci jednog starinskog plemstva, živeše sasvim usamljeno, odvojeni od svojih suseda, većinom veselih i gostoljubivih ljudi. Niko nemaše slobodan pristup u zamak, sem ako bi ko imao važnog i hitnog posla. Stari gospodin uvek ležaše bolestan, a o sinu se pričalo da se sasvim predao nauci.
           Ja se, dakle, ne začudih što Varvara prihvati moj predlog mrzovoljno i podrugljivo, ali baš teškoća te zamisli, učini da se utvrdim u svojoj nameri; u svim mojim pređašnjim „poduhvatima“ takve vrste, nije bilo nikakvih krupnih prepreka, koje bi me zainteresovale.
         Dugo sam se i uporno prepirala sa Varvarom, dok najzad i ona pristade.
– Treba, tetice da pišete g. Frejžru. Kažite kako se, neko vreme, vaša bratanica svom dušom predala astronomiji, a kako u celom našem kraju nema ni jednog teleskopa, osim u zamku, to ga najučtivije molite, da dopusti vašoj, itd. Ni jednom reči ne spominjite mladoga Frejžra.
– Ima samo jedan razlog, koji bi mogao dirnuti g. Frejžra a koji bi mogao učiniti, da ti se on odazove – reče Varvara.
– A taj razlog je uspomena na moju majku u koju je on bio zaljubljen, kad beše devojka – dodah ja. – Ah, zaista mi je teško, što se služimo lukavstvom, da dobijemo od g. Frejžra jedan ljubazni poziv za ćerku njegove prijateljice, Marije Horlej!
       I dobismo poziv.
        Jedne februarske večeri, ja, praćena svojom starom dojiljom (Varvara ne beše pozvana) pređoh prvi put prag Frejžrova dvora.
        Mrtva tišina vladaše u njemu. Ulazeći, ja sam bila nezadovoljna, jer sam bila svesna da će naša zamka proći bez koristi. Moja pratilja ostade u tremu, a mene mlađi povedoše u biblioteku. Dok sam išla, obuze me bojažljivost, te sam za trenutak bila gotova da se vratim; ali kad se setih kako sam lepo obučena, odmah mi se povrati vera u sebe, te uđoh sa osmehom.
        Soba beše niska i mračna, s hrastovim popunama oko tavanice, sa starinskim teškim pokućanstvom. Kako se plamen lelujaše, tako se lelujaše guste i čudne senke po zidovima. Kraj odžaklije, ka kojoj se uputih, umesto starog bolešljivog vlastelina, koga mišljah zateći, sedeše neka čudna devojčica, odevena kao kakva žena, a i po izrazu lica ličila je na stariju osobu.
– Dobro došli. Milo mi je što vas vidim – reče devojčica, uzevši me za ruku, da me odvede ka stolici. To je rekla i učinila sasvim kao kakva matorka, ljubaznim izrazom, koji je pokazivao da mi ona želi biti vodić i od pomoći, što je bilo veoma suprotno običnom snebivanju njenih vršnjakinja. Pošto me posadi blizu vatre, sede i ona prema meni.
         Ja se zbunjeno izvinih, a ona opet poče da govori. Tada je stadoh krišom posmatrati. Jedno veliko pseto, služeći kao stočić, ležaše joj pod nogama, te ga pokri skut njene dugačke suknje. Kad ućuta, mile crtice toga devojčeta pokazivahu misaonu mirnoću, a taj izraz beše ojačan navikom da drži zatvorene oči, što se retko viđa kod dece, i što im daje izgled statue. Meni se učinilo, da to dete radije živi unutrašnjim životom, da se zadubilo u neke svoje osobene misli, koje se ne mogu iskazati ni rečima ni pogledom, i mene poče da hvata strah od tog malog avetinjskog stvora, što nepomično, čak i ne dišući, sedi prema nemirnom plamenu. Zato se obradovah kad se vrata otvoriše, te uđe mladić koga sam kroz tolika zanovetanja tražila.
       Ja sam se već oslobodila onog pređašnjeg straha prema njemu, kad sam pomišljala kako će mi obraz podneti da ga varam. Ja ga pogledah radoznalo. Meni je sad bilo zabavno pomišljajući koliko je on daleko od kakve sumnje prema meni i Varvari. Kod svih mladića, sa kojima sam se dotle družila, beše veći strah da ne budu ulovljeni, nego li što je bila moja želja da ih ulovim, te je borba bila podjednaka i otvorena sa obe strane. Ali Martin Frejžr ne poznavaše nimalo žensku hitrinu. Kad sam digla oči, da nam se pogledi sretnu, ja najpre videh sebe, ja se setih kako moje bujne, plave kovrdže lepo dolikuju mom licu, kako su moje zagasito plave oči, po opštem mišljenju pune izraza; ali kad on progovori sa zamišljenim licem i hladnom učtivošću, po kojoj se uverih da ga moja lepota nije dirnula, tada se prepadoh pomišljajući, da će me brzo uhvatiti u laži, jer sve moje astronomsko znanje beše kao i kod mojih školskih drugarica.
Ozbiljan mladić reče odmah:
– Moj otac, g. Frejžr, prinuđen je da ne izlazi iz sobe, te vas moli, da ga posetite. Ja ću imati čast da vam pokažem šta želite videti kroz teleskop, a dok ja namestim spravu, hoćete li biti tako dobri, da porazgovarate s njim nekoliko trenutaka? Lucija Frejžr će vas otpratiti.
        Devojčica ustade i uzevši me čvrsto za ruku, odvede me u starčev kabinet.
– Vi ličite na vašu majku, drago dete – reče mi on, pošto me je dugo posmatrao – ista njena glava i oči; ali nikakve sličnosti nemate s vašom tetkom Varvarom. I ko vam nadenu to čudno ime „Stela“?
– Moj pokojni otac. Tako se zvao njegov najmiliji konj – odgovorih ja. To su mi bile prve reči sa starcem.
– E, to je bilo sasvim po „njegovom“ – nastavi starac, smejući se. – Sećam se tog konja. Poznavao sam vašeg oca dobro, kao što poznajem svog sina Martina. Vi ste se videli s njim, gospođice? A ovo je moja poćerka Lucija Frejžr, poslednji izdanak naše stare loze, jer Martin nije za ženidbu, te smo gospođicu uzeli pod svoje, kao našu naslednicu. Ona će nositi naše ime i kad se uda, te će pod njim osnovati drugi ogranak Frejžra.
      Devojčica ostade zamišljena i oborenih očiju, kao da već osećaše teret brige i odgovornosti, što joj natovariše. Starac je i dalje govorio, dok ne začusmo snažne zvuke iz jedne orgulje, što se razlegahu po starinskom dvoru.
– Čika nas već čeka – reče devojčica. Mi se zaustavismo pred vratima biblioteke. Ja stavih ruku na Lucijino rame, da je zadržim, da se naslušam neobične svirke, koja mi napominjaše riku besnih morskih talasa. Katkad usred tih razjarenih glasova, prodro bi žalosni cik, koji me je dirao neiskazano bolno.
      Kad svirka prestade, ja sam stajala pred Martinom Frejžrom, nema i savladana.
Mlađi već behu namestili teleskop na vršini jedne humke, iza dvora, gde nam ništa ne mogaše smetati pogledu. Lucija i ja pođosmo za astronomom, penjući se gotovo neosetno. Pod nama sijaše nebeski svod sa svojim nebrojenim svetlima, o čemu obično nemaju pojma varošani. Gore sjajne zvezde; dole mrka noć, koja pokrivaše svojim plaštom sve predmete; glasovi mojih drugova, kojima ne bejah navikla – sve to činjaše da raste moja zbunjenost, te se najzad zanesoh kao i oni.
        Zaboravih sve, osim neizmerne, neiskazane veličine vaseljene, koja se otkri mojim očima; sve, osim veličanstvenih svetova, što se kretahu prostorom i što se tako lepo gledahu kroz teleskop! O, kakva me svežina osećanja obuze, kakvo duševno uživanje! Talasi novih i novih misli leteše, stizaše se i mešaše po mom duhu! O, kako tada osetih koliko sam malena i jadna pred svesiljem! Sva moja veštačka maska rasprši se kao magla, le, detinjom poniznošću, zapitah mog domaćina: mogu li opet uskoro doći?
      Oštri i neizdržljivi pogled mladoga Frejžra srete se sa mojim, ali ja ne oborih oči. Motrio me je nekoliko trenutaka, pa mu zaigra osmejak oko usta i reče prosto:
– Smatraćemo uvek kao sreću vaš dolazak.
        Vrativši se kući, zatekoh Varvaru još na nogama. I čim ona otvori usta, ja je pretekoh – znala sam napamet njena pitanja.
– Ni reči, Varvaro! Nijedno pitanje, inače nikad više neću otići u zamak!
     Ne treba da potanko pričam moje dalje pohode, samo ću napomenuti, da sam često išla u zamak i da sam s veseljem bila prihvatana od starca i devojčice, kojima sam unosila zračak veselosti i zabave u njihovom skučenom isuviše ozbiljnom životu. I tako, ja im uskoro postadoh mila i potrebna. A u meni nastade velika izmena, neverovatna izmena. Dotle sam bila sebična, tašta, bez duše ali, predavši se nauci, ona me diže i prenese u lepši svet. Uz to, ja sam sasvim zaboravila svoju nameru, jer sam se brzo uverila da je Martin kudikamo veći duhom od mene, da mu je put u životu tačno odmeren, kao i polarnoj zvezdi. S toga ja s njim bejah prosta, i ništa drugo do marljiva učenica. A on beše priseban, vredan učitelj, koji deli svoju naklonost prema zasluzi. Svaki put kad bih prekoračila prag njegovog mirnog stana, ja bih stresla sa svoje duše ostatke izveštačenog „otmenog“ ponašanja, kao neku nepristojnu haljinu. I ja sam ulazila u zamak kao u kakav hram, ispunjena istinskim i prostim obožavanjem.
       To srećno vreme brzo prođe. Jesen se primicala. Osam meseci ja sam često posećivala Frejžre, a nikad, ni rečju ni pogledom, ne promoli se pređašnja kaćiperka.
      U to vreme ja i Lucija s veseljem očekivasmo pomračenje meseca, koje je moralo biti početkom oktobra. Toga dana u suton, ja pođoh sama od kuće, snevajući o lepoj pojavi, koje ću se kroz teleskop nagledati, kad se u blizini zamka sretoh s jednim mladićem, sa kojim sam takođe nekad provodila ljubav.
On me zaustavi.
– Dobro veče, Stela! – javi mi se on tako, malo isuviše slobodno. – Otkad vas nisam video! Da, sad ste vi u poteri za novim obožavaocem. A da li, ovog puta, niste digli pogled suviše visoko? Nešto, najzad! Sreća je uvek uz vas, te ako mladi plemić ne zaprosi vašu ruku, naći će se neko drugi, neko, ko takođe nije za prezir. Znate ko? Glavom Džordž Jork, koji je došao iz Australije, i, što je važnije, koji se tamo obogatio. On jedva čeka da vam napomene neke vaše nežne izraze, kojima ste ga obasuli pre polaska. Juče u gostionici „Kod krune“ čak nam je i pokazivao pramen vaše kose!... Ja sam saslušala te reči ne pokazavši nimalo uzbuđenje, ali sam se u duši osećala ponižena, kao nikada dotle. Ja hitno uđem u svoje svetilište i odmah potražim malu Luciju.
– Lucija, drago dete, ja sam danas zgrešila, ja sam nekoga varala – počnem isprekidano. – To vam moram ispovediti, jer neću da mislite da sam bolja nego što zaista jesam, a, opet, zebem, da me ne omrzne, dakle evo šta je... ja nisam slagala rečima, ali sam slagala delom.
       Lucija nasloni lepu glavicu na ruku, pa, zatvorivši oči, poče kao da čita u sebi.
– Moj čika – reče dete, pa uto trenutno otvori oči i zacrvene se kao jagodica – moj čika tvrdi, da su žene može biti zato neiskrenije od ljudi, što se ne mogu služiti nasiljem kao oni, nego su prinuđene da se služe lukavstvom. One druguju sa pretvaranjem, one varaju i same sebe. Ponekad žena vara i zabave radi. Čika me često poučava, i ja sam zapamtila neke njegove reči, koje ću vremenom moći bolje razumeti. „Budi iskrena sama prema sebi, a iz toga će sledovati, tako pouzdano, kao što noć sleduje danu, da ćeš biti istinita i prema nekom čoveku.“
Meni se lice zažarilo, te slušah dete, postiđena i nema.
– A moj deda – nastavi Lucija – pokazao mi je neke strahovite izreke u Svetom             Pismu, koje sam zapamtila od reči do reči. Evo ih: „I nađoh da je gorča od smrti žena čije je srce zamka i mreža i čije su ruke okovi. Ko je mio Bogu, izbaviće se od nje, ali će joj grešni u ruke pasti“.
       Ja pokrih lice rukama, premda ničiji pogled ne beše upravljen na njega, jer Lucija držaše zatvorene kapke. I dokle ja stajah tako zbunjena, nečija ruka dotače moju, zatim Martin Frejžr reče:
– Pomračenje, Stela!
     Ja se trgoh čuvši gde me on tako, prvi put otkad se poznajemo, zovnu imenom. Pa onda doznadoh da nas neće Lucija pratiti na terasu i to mi se nije svidelo. Kad smo bili tamo, kad se on primače ka teleskopu, da vidi je li dobro namešten, ja se malo odmakoh i briznuh u plač.
– Šta to znači, Stela? – viknu mladić – ...hoćete li da vam govorim sad, dok još imamo vremena, pre nego što pođete? Je li se vaše srce priljubilo uz nas, kao što su naša srca uz vas? Toliko je to istina, da nam je teško i pomisliti na prazninu koja bi nastala u našoj kući, kad vi ne biste više dolazili. Mi nismo živeli pre našega poznanstva. Vi ste naša sreća i naš život. Ja sam vas nadzirao, kao što nisam nijednu ženu, i ja ne nađoh kod vas ništa nesavršeno, moje blago, zvezdo moja... Do današnjega dana, žena i prevara bejahu jedno te isto u mojoj duši, ali sad sam našao bezazleno srce, u kome postoji čista istina! Ja znam da su ovakve reči novina za vas, da vas moj zanos straši, ali recite mi jednu jedinu reč: možete li mi biti žena?
        On me beše zagrlio, te moja glava počivaše na njegovom srcu, koje je jako kucalo. On mi je, dakle, nudio neiscrpno blago svoga srca, neistrošenog u lakoj ljubavi. Moj bi uspeh, dakle, bio potpun, kad bi mi samo doneo sreću. U tom trenutku sve, pa i moje ćutanje, jasno govorahu kako mi je. Ali Varvarin lik iskrsnu pred mene i reči Lucijine zujaše u mojim ušima. Senka, koja stupi u mesečev krug, kao da se zaustavi u svom odmerenom kretanju. Nebo nas posmatraše svojim zvezdanim očima. I šuštanje lišća prestade, jer se za trenutak prekide mirišljavo disanje jeseni. Elem, mnoštvo nevidljivih svedoka, koji znaju istinu o meni, odazivaše se glasu moje probuđene savesti. I ja se istrgoh iz njegovog zagrljaja.
– Martine Frejžre – rekoh mu – vaše me reči teraju da kažem istinu. Ja sam najpritvornija žena od svih koje ste ikada videli! Ja sam došla u ovu kuću sa određenom namerom, da vas sebi privučem. Da ste vi imalo posećivali društva, u kojima sam se često nalazila, vi biste doznali da sam ja jedna prosta, obična kaćiperka. Ja se ne usuđujem da unesem laž u vaš dom, gorčinu i smrt u vaše srce. Ne govorite mi dalje, a ja ću vam pisati...
        On me htede zaustaviti, ali ja pobegoh iz mog raja i trčah po cesti, kao gonjena prokletstvom. Potpuno mesečevo pomrčenje stiže me u bekstvu, te me gusta pomrčina obavi, i ja, plačući i dršćući, zaustavih se pod jasikama.
Kad uđoh u kuću i htedoh se skloniti u svoju sobu, Varvara me srete, te uprevši na me svoj ispitljivi pogled, svoje hladne i sjajne oči, ona me zapita:
– Šta ti je?
– Ništa – odgovorih joj. – Meni je dosadna ta astronomija, i ja više neću da idem u zamak! – To sam ja znala, ipak, da bi ga navela na neko rešenje, ja sam pisala g. Frejžru, da napuštamo stan o Božiću. Dakle, ti si uverena, da bi uzalud gubila vreme idući tamo?
– Sasvim! – rekoh joj i uđoh u svoju sobu, da se za duge noći, navikavam podnositi neutešnu tugu. Sutradan pisah g. Frejžru. Svaka je moja reč bila sušta istina, sem što, poslušavši lažni ponos, varajući i njega i sebe, ja ga uveravah, da ga ne ljubim.
       Prvi predmeti, koje moje oči sretahu svakog žalosnog jutra, što mi posle toga svitaše, bejahu visoke jasike pred zamkom. Kako se one pod vetrom lelujaše, činilo mi se kao da mi se klanjaju i daju znake da dođem. To me dovede do ludila. Poslednja stvar sa kojom se moje oči razdvajahu uveče, beše svetlost u njegovoj biblioteci. Ta svetlost treperaše kao neka zvezda među lovorikama. Ali njega moje oči više videti neće, jer je moje pismo bilo isuviše jasno, da bi mladiću ostalo nešto nadanja, a ja se opet, zbog svakoga obzira, ne bih usudila da se sukobim s njim u šetnji. Šta mi preostajaše drugo, do da počnem pređašnji život, da bilo kojim načinom hranim svoju gladnu i iznemoglu dušu ništavilom, koje mi je i pre dovoljno bilo.
      Džordž Jork ponovo zaprosi moju ruku, nudeći mi bogatstvo, kakvom se nisam nadala. To je zaista bilo veliko iskušenje, jer, ako se ne udam, čeka me najpre dosadan i jednoličan život s Varvarom, pa onda usamljena starost. Zašto, najposle, ne bih ja mogla živeti kao što žive hiljade preko volje udatih žena, koje baš nisu najsrećnije? Ali se setih nečega, što sam čitala u jednoj knjizi, koju mi je Martin pozajmio: „Ne moramo se baš ženiti ni udavati, ali moramo uvek činiti ono što je pravo i dobro. Ne valja kupovati sreću čašću, niti se vezati bračnom vezom zbog nedostatka iskrenosti.“ Te me pouke navedoše da se rešim za slobodan život i da odbijem ponuđenu ruku.
       Razume se da je Varvara zbog toga bila izvan sebe od ljutine. Posle se primirismo i živesmo jadno. Božić se primicao. Jedna od njenih sestara pozove nas da s njom božićkujemo, ali kako zbog seobe nismo mogle obe ostaviti kuću, ja nagovorim Varvaru da ona ode. Ja, dakle, ostadoh u kući sa starom dojiljom, da se brinemo o premeštaju. U toj smo kući stanovale dugo vremena, te sam baš želela da ostanem u njoj do poslednjeg trenutka. Zapravo mi je godilo što ću sama božićkovati, što ću pre nego ostavim kuću, utvrditi sve uspomene što me vezivaše za nju. Osobito mi žalosno beše na badnji dan, prolazeći kroz puste sobe, ne videći mnogo stvari, što mi napominjaše prošlost, osećajući da mi je srce pusto bez svog najnovijeg, najdubljeg milovanja.
         Često sam se zaustavljala na prozoru, sa koga se lepo video zamak.
         Celog dana vreme je bilo sumorno. Sneg beše zastro zemlju. Noć je bila bez meseca, ali zvezde neobično sijaše. Između snežnog belasanja i zvezdanog neba, crnjaše se gromadni zamak, kao kakav breg. Biblioteka ne beše osvetljena, kao prethodnih noći, ali u sobama starog gospodina goreše sveće. Ja, iznurena od umora, a još više od silnoga uzbuđenja, stajah pred prozorom, naslanjajući svoje vrele obraze na ledeno staklo, sećajući se potanko svega što je bilo između nas. Zatim se počeše nizati u mojoj mašti lepi snovi, koji su se mogli obistiniti, da beše sreće!
       Suze su obilato tekle kroz stisnute prste, kojima pokrih oči. Stara dojilja uđe, da zatvori kapke, te se trže.
– Bože gospode, kako se prepadoh! Učini mi se da videh vašu pokojnu majku, koja je stotinu puta, u ovo doba, stajala na tom mestu!
– Recite mi, Suzano, zašto se pokojna majka ne udade za g. Frejžra?
– Zato što se nisu sporazumeli, iako su bili zaljubljeni do ludila – poče Suzana. – G. Frejžr oženi se iz ljubavi prema novcu, ali je to posle ljuto ispaštao, to mu je ogorčilo narav. Vaša majka, kojoj je srce bilo teško ranjeno, udade se, iz prkosa, za g. Gretna, vašeg oca. G. Frejžr ostari pre vremena. Retko je kad izlazio, te ga ona nikad više ne vide. Vaš pokojni otac išao je često na igranke na trkališta i svakakve druge zabave a, u tim prilikama, majka ostajaše sama, i ja sam je mnogo puta uveče zaticala tu, na tom istom mestu, kao vas sad. Sećam se baš kad vas poslednji put donesoh njoj, da joj kažete „laku noć“, ona beše tako isto naslonjena na staklo, te vam se blago nasmeja i pogledavši ka nebu, prošapta: „Ja sam pokušala da ispunim svoju dužnost prema svome mužu i svome detetu.“
– Draga, dobra Suzano – prekidoh je – molim vas ostavite me samu, a neka kapci ostanu još otvoreni. Obuze me novo nesebično uzbuđenje. Dotle sam se jadala, da niko nije pretrpeo što ja, a tada se setih stradanja i iskušenja moje matere, koja su je pre vremena u grob svalila. Njeni bolovi ne otidoše s njom pod zemlju, nego pređoše na nesrećnog čoveka, koji ju je svom dušom ljubio. Njenom smrću pozledila se njegova rana na srcu. Bez sumnje, on je svojim dugim časovima samovanja i bolovanja prebirao minule dane, a najčešće se sećao onog najžalosnijeg, kad se s njom za svagda rastavio!... I obuze me neodoljiva želja da još jednom vidim čoveka, koji je žalio za mojom materom, duže i iskrenije nego iko na svetu. Ja se reših da krišom pređem preko polja, pa da udarim cestom, do pred zamak, te ako zavese ne budu spuštene, (kao što je sva prilika da nisu, pošto svetlost mahom prodiraše kroz okna), da ga još jedanput vidim, da mu misleno zahvalim.
        Na kućnom pragu stadoh se kolebati. Učini mi se, kao da sam sa majkom pošla na neko prestupno delo. Ali, to je kratko trajalo. Prirodnom svojom smelošću ja savladah bojažljivost, te jurnuh kroz hladnu i mrklu noć.
        Na prozorima ne beše zavesa. To sam dobro videla kroz gvozdenu ogradu, pred zamkom. Odem na terasu. Dakle, moći ću videti čoveka, koga je moja majka milovala, videću ga usamljenog i jadnog, na njegovoj bolnoj postelji, na kojoj će i dalje provoditi svoje dane, dok Lucija ne poraste, te ga ne uzmogne negovati kao prava kći...
      Lucija! Tek tada se setih glasova, koji su se raznosili. Govorilo se da je devojčica smrtno bolesna. Bez daha, potekoh prozoru...
       Ali šta videh! Ne beše to bolesnička soba, ne beše tu ni kreveta, ni stoličice Lucijine, niti ikakvog ukrasa, nego prosto biblioteka i soba za rad jednog marljivog đaka, kome nije do ugodnosti. Martin sedeše duboko zamišljen posred knjiga, u neredu razbacanih, kojima se služio.
       Je li taj zamišljen i hladan čovek, je li to onaj isti, što mi je onako strasno govorio o ljubavi!? On sedi u toploj sobi, miran i gotovo nemaran prema svemu, a ja drhtim u mraku, sa očajanjem u srcu! Nikakva ga, dakle, uspomena ne uznemirava, moj lik, dakle, ne staje između njega i nauke!? Istina je, da sam se odrekla prava da sedim pored njega, da čitam beleške koje njegova nemirna pisaljka ostavlja, da rasterujem brigu koja mu mrači dušu, ali, zar neće druga žena, iskrenija, dostojnija, imati to pravo? Jer zaista to bi mi bila uteha.
      Začu se zvonce u drugoj sobi i Martin istrča. Mene obuze želja da uđem, da uzmem jedan od mnogih ispisanih listića, koje je on nemarno razbacao, i ja se već maših kvake na staklenim vratima, kad se on vrati noseći malu Luciju, svu zavijenu u jedan veliki ogrtač, i lagano je položi u naslonjaču, pored vatre. Njegovo mračno lice beše postalo blago i nežno. Ja pružih ruke prema njemu, s vrelom željom, da me još jednom pritisne na svoje plemenito srce, pa se uputih natrag, ponevši duboko u duši njegov lik, kakav mi se prikaza u onom trenutku.
Odjednom začuh cvrkutanje u bršljanu povrh moje glave, i jedna ptičica, isterana iz svoga gnezda, sleti i stade lepetati krilima po rasvetljenom staklu. Martinovo pseto, koje se beše malko uznemirilo kad se ja primakoh prozoru, sad zalaja i pobeže. Ja jedva imadoh vremena da se sakrijem u šumarak. Martin izađe. Pseto pođe za mojim tragom, štekćući veselo. Gosa mu gledaše na sve strane. Ja se lagano sklonih u najveći mrak, ali sam znala da će me naći, jer moje stope ostavljaše suviše vidljive tragove po svežem snegu. Stid i radost pomešaše se u mome srcu. Martin izgubi trag, ali ga opet nađe, stiže me i odmaknu granu iza koje bejah.
– Ja sam... Stela! – rekoh slabim glasom.
– Stela? – Ponovi on u čudu; pa me diže i ponese preko terase u biblioteku, gde me posadi kraj ognjišta. Lucijine oči sinuše čudnom svetlošću. Martin najpre poljubi devojčicu, pa me uze za ruke i zagleda mi se netremice u oči. Ja izdržah njegov pogled. Dugo, ne mičući se, kroz zenice gledasmo jedno drugom u dubinu srca. Od tog trenutka nije moglo više biti između nas sumnje, nepoverenja, nesporazuma.
Naša zvezda beše granula i zračila je divnom svetlošću na našu budućnost. Izdaleka preko snežnih smetova, dopirahu nam zvuci ponoćnih zvona. Božićno jutrenje! Zvona oglasiše večnu vezu naših duša.
– Bojao sam se da vas nisam zauvek izgubio – poče Martin. – Doduše, ponekad sam se tešio da ćete se vratiti, ali sinoć čuh da ste već otputovali, i to sam malopre kazao Luciji, koja toliko čezne za vama.
       Ja uzeh Luciju na krilo. Ona mi obavi vrat rukom i nasloni glavicu na moje srce, uzdišući lagano. U tom trenutku začu se božićna pesma pred zamkom. Martin otvori prozor, pred kojim se behu momci zaustavili. Pevači su kazivali kako su istočni mudraci išli za zvezdom, da se poklone detetu Hristu. Pošto završiše pesmu i čestitaše nastale praznike, Martin izađe u trem da im zahvali. Ja sakrih lice u detinju kosu i toplo blagodarih Bogu što mi je izmenio srce.
– Zaboga, šta bi detetu? – viknuh užasnuta, kad se Martin vrati. Lucija ležaše na mom krilu bez života, kao uvenuli cvetić. Brzo ustasmo.
– Nije ništa, onesvestila se – reče Martin. – Kao što vam pre rekoh, dete je veoma čeznulo za vama i to joj je poremetilo ionako slabo zdravlje. Njen je život u vašim rukama, Stela.
       Ja ostadoh celu noć s Lucijom, koja, pošto se povrati iz nesvestice, spavaše na mojim grudima. Spavaše snažnim snom, jer je oživi moja sreća, koja se ne može iskazati ljudskim jezikom. To blago uživanje prekide moja dojilja, koju Martin beše zatekao u najvećoj brizi.
      Kad zora svanu, ja zamolih Suzanu da me očešlja kao što se češljala pokojna majka, pa odoh starom gospodinu. On jedva mogaše progovoriti od uzbuđenja. U daljem razgovoru, on me češće zvaše „Mari“ nego „Stela“, što je, opet, mene veoma diralo. Malo kasnije, obuze me drhtanje i briznuh u plač, te me jedva stišaše najnežnijim rečima. Najzad, dođoh sebi i počeh pevati starinske romanse, kojima sva lepota beše u prostoti napeva. Stari gospodin Frejžr poče govoriti o prošlosti i nagađati o budućnosti. Lucijine oči behu vesele.
      Verenik me otprati kući. Idući s njim, putem koji mi je bio dobro poznat, koji sam sama i bez ikakvog straha toliko puta prešla, ja ipak prezah od najmanjeg šuma, toliko mi prijatno beše da se privijem uz njega, da se uveravam, da sam pod njegovom zaštitom...
      A jednog lepog prolećnog jutra, praćena gospodskim svatovima, ja veselo i ponizno, primih lepu sudbinu, da budem žena Martina Frejžra. Na sve prošle nastranosti ja gledah sa žaljenjem. Ja sam bila tvrdo uverena, da ću vršiti svoje dužnosti s ljubavlju i zahvalnošću.
       Martin se nije nikako mogao uveriti, da sam ja one važne noći izašla s jedinom namerom da poslednji put vidim njegovog starog oca; a, opet ja ni danas ne razumem kako se soba starog gospodina pretvorila u sinovljevu biblioteku!
___________

preveo Sima Matavulj 
Bookland , Beograd , 2008 godina 

                                 NASTAVAK : Romani u nastavcima  
                                       ( Duh sobe sa predgratkom 3) 

Нема коментара:

Постави коментар