15. 12. 2021.

Petar Kropotkin, Zapisi jednog revolucionara -4.Peterburg. Prvi odlazak u inostranstvo ( iz memoara )

 




        Početkom jeseni 1867. godine, moj brat sa porodicom i ja nastanismo se u     Peterburgu. Ja sam se upisao na univerzitet i sada sam sedeo u klupi zajedno sa mladićima, gotovo dečacima, znatno mlađim od mene. Moja životna želja, koju sam dugo nosio u sebi, konačno se ostvarila. Mogao sam da učim. Upisao sam se na matematički odsek fizičko-matematičkog fakulteta, jer sam smatrao da je temeljno poznavanje matematike jedina solidna osnova za svaki dalji rad. Moj brat se upisao na vojnu pravnu akademiju, dok sam se ja potpuno odrekao vojne službe, na veliko nezadovoljstvo mog oca, koji nije podnosio ni da vidi građansko odelo. Sada smo Aleksandar i ja morali da živimo isključivo od sopstvenog rada.  

        Nastava na univerzitetu. i naučni radovi apsorbovali su sve moje vreme tokom narednih pet godina. Student matematike svakako mora mnogo da radi; ali pošto sam se još ranije bavio višom matematikom, sada sam mogao deo vremena da posvetim geografiji. Osim toga, u Sibiru sam sačuvao sposobnost da istrajno radim.  

        Izveštaj o mojoj poslednjoj ekspediciji bio je u štampi a kod mene su se pojavili začeci geografskih teorija, kojima sam se gotovo potpuno posvetio. Na putovanjima po Sibiru uverio sam se da su planinski venci na tadašnjim kartama ucrtani sasvim nerealno i da karte ne daju pravu predstavu o reljefu te teritorije. Njihovi sastavljači nisu ni naslućivali da postoje prostrane visoravni, tako karakteristične za Aziju. Umesto njih ucrtali su nekoliko planinskih lanaca. Tako su na primer, i pored upozorenja L. Švarca, istočni deo lanca Stanovoj predstavili u obliku džinovskog crva koji gmiže na mapi prema istoku. Taj greben u stvarnosti ne postoji. Izvori reka, koje na jednoj strani teku u Ledeni a na drugoj u Veliki okean, prepliću se na istoj visoravni i nastaju u jednoj istoj močvari. Međutim, u zamislima evropskih topografa najviši grebeni moraju da se nalaze na glavnim vododelnicama i zbog toga su tu zamišljali visoke planinske vence, kojih u stvari nema. Puno je takvih nepostojećih grebena paralo kartu severne Azije u svim pravcima.  

        Nekoliko narednih godina moju pažnju okupiralo je jedno pitanje – da otkrijem glavne crte reljefa planinskog dela Azije i osnovne zakonitosti u položaju njenih grebena i visoravni. Dugo su me u mojim traganjima zbunjivale ranije karte a još više teze Aleksandra Humbolta, koji je, posle dugog proučavanja kineskih izvora, prekrio Aziju mrežom grebena duž meridijana i uporednika. Na kraju, uverio sam se da se čak ni hrabre Humboltove teze ne slažu sa stvarnošću.  

        Krenuo sam od početka, čisto induktivnim metodom. Pošto sam sakupio sva barometarska merenja ranijih istraživača, izbrojao sam na osnovu njih stotine uzvisina. Onda sam u veliku Švarcovu kartu uneo sva geološka i fizička zapažanja istraživača, beležeći činjenice a ne hipoteze. Na osnovu tog materijala pokušao sam da razjasnim kakav se raspored grebena i visoravni najviše slaže sa utvrđenim podacima. Na ovaj pripremni rad utrošio sam više od dve godine. Zatim su usledili meseci istrajnog razmišljanja da bih se snašao u haosu pojedinačnih činjenica. Konačno, u trenutku se sve razbistrilo i postalo jasno i razumljivo. Glavni azijski grebeni ne pružaju se sa severa na jug niti sa zapada na istok, već sa jugozapada na severoistok, baš kao što se Stenovite planine i visoravni Severne Amerike pružaju sa severozapada na jugoistok. Samo se sporedni grebeni protežu na severozapad. Dalje, azijske planine nipošto nisu nizovi izdvojenih grebena, kao Alpi, već prave obruč oko ogromne visoravni – nekadašnjeg kontinenta, koji se nekada davno protezao od Himalaja ka Beringovom moreuzu. Visoki ivični grebeni izrastali su duž njegovih obala, a tokom vremena su se terase, formirane kasnijim sleganjem tla, podizale iz mora povećavajući osnovno kopno Azije u širinu.  

        U životu čoveka malo je radosnih trenutaka koji bi se mogli uporediti sa iznenadnim bljeskom ideje koja sine posle dugih i strpljivih traženja. Ono što je tokom čitavog niza godina izgledalo haotično, protivrečno i zagonetno, odjednom dobija definisani, harmonični oblik. Od neukrotive zbrke činjenica, iz magle pretpostavki, koje bivaju demantovane često odmah pošto su se pojavile – niče veličanstvena slika, nalik na alpski venac izranja u svoj uzvišenoj lepoti iza oblaka koji ga skrivaju i blista na suncu u svojoj jednostavnosti i raznolikosti, u punoj lepoti i veličini. A kada se hipoteza podvrgava proveri, primenom na mnoštvo pojedinačnih činjenica koje su dotad izgledale protivrečne, svaka od njih odmah zauzima svoje mesto i samo pojačava utisak izazvan opštom slikom. Pojedine činjenice naglašavaju neke karakteristike, druge otkrivaju neočekivane detalje, pune dubokog značenja. Teza jača i proširuje se. A onda, kroz maglenu koprenu, koja pokriva horizont, pogled otkriva obrise novih i još širih hipoteza.  

        Ko je bar jednom u životu iskusio uzbuđenje naučnog stvaralaštva nikada neće zaboraviti trenutak blaženstva. Žudeće da se to ponovi. Biće mu krivo što takva sreća nije svima pristupačna, a mogla bi biti, u ovoj ili onoj meri, ako bi znanje i slobodno vreme pripadali svima.  

        Ovaj rad smatram svojim glavnim doprinosom nauci. U početku sam nameravao da napišem obimnu knjigu, u kojoj bi moji pogledi o orografiji Sibira bili potkrepljeni detaljnom analizom svakog grebena; ali kada sam 1873. godine shvatio da mi predstoji hapšenje, ograničio sam se na to da sastavim kartu koja odražava moje teze i njoj sam dodao eksplanatorni deo. I kartu i dodatak izdalo je Geografsko društvo uz saradnju moga brata u vreme kada sam ja već bio zatočen u Petropavlovskoj tvrđavi. Peterman, koji je tada pravio kartu Azije i znao je za moje pripremne radove, prihvatio je moju shemu. Kasnije je nju prihvatila većina kartografa. Karte Azije, kako se danas prave, mislim da tumače glavne fizičke karakteristike tog ogromnog kontinenta, raspored klime, faune i flore, a takođe i njegovu istoriju. One isto tako pokazuju, u šta sam mogao da se uverim za vreme putovanja po Americi, neverovatnu analogiju u strukturi i geološkom rastu oba kontinenta severne zemljine polulopte. Malo bi kartografa sada moglo da kaže odakle potiču te promene u kartama Azije; ali za širenje nove naučne ideje čak je bolje da se ona ne vezuje za neko ime. Tada se greške, neizbežne prilikom prve postavke, znatno lakše ispravljaju.  

        II  

        U to vreme, kao sekretar odeljenja za fizičku geografiju, puno sam radio za Geografsko društvo. Postojalo je veliko interesovanje za istraživanja Turkestana i Pamira. Severcov se upravo bio vratio sa puta koji je trajao nekoliko godina. On je bio istaknuti zoolog, talentovan geograf i jedan od najpametnijih ljudi koje sam ikada upoznao; ali kao i mnogi Rusi, Severcov nije voleo da piše. Kada je spremao referat nemoguće ga je bilo ubediti da napiše nešto više osim kratke zabeleške. I zato, sve što se pojavilo u štampi pod imenom Severcova ni izdaleka ne daje pravu sliku o svim njegovim posmatranjima i tezama. Na žalost, potpuni nedostatak volje za pismenim izlaganjem ideja i zapažanja veoma je rasprostranjen u Rusiji. Primedbe koje je u mom prisustvu iznosio Severcov o orografiji Turkestana, o geografskoj rasprostranjenosti biljaka i životinja, o ulozi hibrida u nastanku novih vrsta ptica; njegova posmatranja u vezi sa značenjem uzajamnog pomaganja u progresivnom razvoju vrsta (ova posmatranja pominju se u nekoliko pasusa u izveštaju skupštine) – sve to svedoči o natprosečnom talentu i originalnosti. Ali Severcov nije imao dar da pismeno izlaže svoje ideje u dovoljno dobroj formi da bi postao jedan od najistaknutijih naučnika našeg doba.  

        Mikluha Maklaj, dobro poznat u Australiji koja je postala njegova druga domovina, takođe je pripadao kategoriji ljudi koji su imali da kažu mnogo više nego što su objavili. Bio je nizak, nervozan čovek, koji je stalno patio od groznice. Kada sam ga upoznao, on se upravo vratio sa obala Crvenog mora, gde je kao sledbenik Hekela puno radio na istraživanju morskih beskičmenjaka u njihovoj prirodnoj sredini. Geografskom društvu je zatim pošlo za rukom da isposluje da jedan ruski kliper preveze Mikluhu Maklaja na neispitanu obalu Nove Gvineje, gde je istraživač želeo da proučava divljake na najnižem civilizacijskom stepenu. Iskrcali su ga samo sa još jednim mornarem na negostoljubivoj obali, čije je stanovništvo bio glas da su strašni ljudožderi, i u blizini urođeničkog sela napravili kolibu za tu dvojicu Robinzona. Tu su oni proveli jednu i po godinu, u veoma prijateljskim odnosima sa urođenicima. Mikluha Maklaj je postavio sebi pravilo, koga se čvrsto držao, da sa divljacima uvek bude otvoren i da ih nikada ne obmanjuje, čak ni u sitnicama, pa ni u naučne svrhe. Jednom kasnije, kada je putovao po Malajskom arhipelagu, njegov tadašnji sluga – urođenik, rekao je da ne bi voleo da ga ikada fotografišu – kao što je poznato, divljaci smatraju da sa fotografijom odlazi jedan deo njih samih. A eto jednom, kada je divljak čvrsto spavao, Mikluha Maklaj, koji je sakupljao antropološki materijal, poželeo je da snimi svoga slugu, pošto je on bio tipičan predstavnik svoga plemena. Divljak naravno nikada ne bi saznao za fotografiju; ali Mikluha se setio svog pravila i odupro se iskušenju. Ta sitnica dovoljno govori o njemu. Zato su divljaci, kada je Mikluha napuštao Novu Gvineju, tražili da im obeća da će ponovo doći. I on je to ispunio posle nekoliko godina, iako je tada bio veoma bolestan. Međutim, taj izvanredan čovek objavio je samo neznatan deo svojih, uistinu dragocenih zapažanja.  

        Fedčenka, koji je obavio mnogobrojna zoološka posmatranja zajedno sa svojom ženom Olgom Fedčenko koja je takođe bila prirodnjak, prozvali smo »Evropljanin«. On je poletno radio na razradi svojih posmatranja, ali, nažalost, poginuo je u Švajcarskoj penjući se na Mon Blan. U mladalačkom zanosu posle puta po planinama Turkestana, duboko verujući u svoje sposobnosti, Fedčenko je preduzeo penjanje bez odgovarajućih vodiča i poginuo je u mećavi. Na sreću, njegova žena je završila štampanje njegovih »Putovanja«. Ako se ne varam, njihov sin je takođe nastavio delo roditelja.  

        Poznavao sam odlično i Prževaljskog, ili tačnije, Pševaljskog, kako bi trebalo izgovarati to poljsko ime, iako je on sam voleo da se predstavlja kao »pravi Rus«. Bio je strastveni lovac. Entuzijazam koji je pokazao u istraživanju Srednje Azije, bio je gotovo isto tako rezultat njegove strasti ka lovu na raznu krupnu i retku divljač: divlje kamile, antilope i konje – kao i želje da obiđe nove, još neispitane teritorije. A kada bi ga nagovorili da ispriča nešto o svojim putovanjima, on bi brzo prekidao svoju škrtu priču uzbuđenim uzvicima: »A kakve tamo ima divljači! Kakav lov!« I onda bi sa oduševljenjem pričao kako je prepuzao neko rastojanje da bi se primakao divljem magarcu na puškomet.  

        A tek što bi se vratio u Peterburg, već je pravio planove za novu ekspediciju i za to uporno štedeo novac, pokušavajući da svoju uštedu poveća berzanskim špekulacijama. Zahvaljujući snažnom zdravlju i sposobnosti da čitave godine izdržava surovi život planinskog lovca, Prževaljski je bio idealan istraživač. Takav život bio je kao stvoren za njega. Svoje prvo poznato putovanje izveo je u pratnji samo trojice drugova i u to vreme je još uvek bio u dobrim odnosima sa inorocima. Ali kada su kasnije njegove ekspedicije sve više i više poprimile vojni karakter, Prževaljski se, na žalost, više oslanjao na snagu svog naoružanog konvoja nego na miroljubive odnose sa domorocima. Čuo sam od dobro obaveštenih ljudi da se on, i da nije umro na početku Tibetske ekspedicije, koju su tako dobro i mirno završili njegovi saputnici: Pevcov, Roborovski i Kozlov, verovatno odatle nebi vratio živ.  

        U to vreme Geografsko društvo je prilično živnulo, pa su se naše odeljenje, a samim tim i njegov sekretar, živo bavili raznim problemima. Većina problema je bila usko stručna da bi se to ovde pominjalo, ali ne smeta da nešto kažem o porastu interesovanja za plovidbu i ribolov u ruskom delu Ledenog okeana. Sibirski trgovac i vlasnik rudnika zlata Sidorov se naročito trudio da to podstakne. On je tvrdio da bi uz malu pomoć vlasti, na primer stvaranjem pomorske škole i organizovanjem nekoliko ekspedicija, bilo moguće snažno unaprediti istraživanje obala Belog mora, a istovremeno unaprediti ribolov i moreplovce. Na žalost, ta neznatna pomoć trebalo je da stigne iz Peterburga. Ali, one koji su bili na vlasti u tom dvorskom, činovničkom, literaturnom, umetničkom i kosmopolitskom gradu, teško je moglo da zainteresuje bilo šta iz provincije. Sirotog Sidorova su jednostavno ismejali. Interesovanje za naš sever u Geografskom društvu podstaknuto je iz inostranstva.  

        Godine 1869. i 1871. hrabri norveški kitolovci su potpuno neočekivano dokazali da je plovidba kroz Karsko more moguća. Na naše veliko iznenađenje, saznali samo da su u »glečer stalno ispunjen ledom« – kako smo sa sigurnošću nazvali Karsko more – ušli neveliki norveški škuneri i izbrazdali ga u svim pravcima. Preduzimljivi Normani su čak obišli mesto gde je prezimio slavni Holanđanin Barenc, za koje smo pretpostavljali da je zauvek sakriveno od ljudi ledenim poljima, starim preko stotinu godina. Naši učeni pomorci odlučili su da taj neočekivani uspeh Norvežana objasne izuzetno toplim letom i izuzetnim stanjem leda. Ali mnogima od nas je bilo sasvim očigledno da su se hrabri norveški kitolovci, osećajući se među santama kao kod kuće, jednostavno odvažili da se probiju, sa svojim malim posadama u nevelikim brodovima kroz plivajuće sante koje su zakrčile ulaz u Karska vrata, dok se komandanti vojnih brodova, sapeti odgovornošću pomorske službe, nikada nisu usudili da to učine.  

        Otkriće Norvežana podstaklo je zanimanje za arktička istraživanja. U suštini, ovi su ribari pokrenuli onaj entuzijazam za polarna putovanja koji je doveo do Nordenskididovog otkrića severoistočnog prolaza, do Perijevih istraživanja na severnom Grenlandu i Nansenove ekspedicije na »Framu«. Živnulo je i naše Geografsko društvo. Formiran je komitet koji je trebalo da napravi plan ruske polarne ekspedicije i da skicira naučne radove koje bi ona trebalo da obavi. Stručnjaci su se latili da sačine svaki svoj deo elaborata. Ali, kao što se često dešava, o roku je bilo završeno samo nekoliko odeljaka: iz botanike, zoologije i meteorologije. Sve ostalo morao je tada da napiše sekretar komiteta, to jest ja. Neka pitanja, kao na primer zoologija morskih životinja, plime, rad klatna, magnetizam zemlje – bila su za mene potpuno nova. Ali teško se može zamisliti koliko poslova može da uradi za kratko vreme zdrav čovek, ako napregne sve svoje snage i krene direktno do korena svakog problema. Moj referat je bio gotov na vreme. Završavao se predlogom za veliku polarnu ekspediciju koja bi u Rusiji pobudila trajno interesovanje za arktička pitanja i za plovidbu po severnim morima; ali istovremeno smo preporučivali izviđačku ekspediciju koja bi se na norveškom škuneru, pod komandom norveškog kapetana, uputila na sever ili na severoistok od Nove Zemlje. Ta bi ekspedicija, napominjao sam, mogla da pokuša da dospe do velike nepoznate teritorije, koja mora da se nalazi nedaleko od Nove Zemlje. Na moguće postojanje takvog arhipelaga ukazivao je ruski pomorski oficir baron Šiling, u svom izuzetnom ali malo poznatom referatu o strujama u Ledenom okeanu. Kada sam pročitao taj tekst, kao i o Litkeovom putovanju na Novu Zemlju, i upoznao se sa opštim uslovima ovog dela Ledenog okeana – odmah sam shvatio da bi Šilingova pretpostavka morala biti tačna. Severno od Nove Zemlje, stvarno, mora da postoji zemlja koja leži iznad širine na kojoj je Špicbergen. Na to su ukazivali nepomičan led severozapadno od Nove Zemlje, kamenje i blato nađeni na ledenim površinama koje su tuda plovile i neki drugi manji znaci. Osim toga, da takva zemlja ne postoji onda bi hladna struja koja ide na zapad, od meridijana Beringovog moreuza ka Grenlandu (upravo ona kojom je bio nošen »Fram«), neminovno stizala do Nord-Kapa, što je tačno primetio Šiling, i pokrivala bi obale Laplandije ledom, isto onako kao što možemo da vidimo na krajnjem severu Grenlanda. Topla struja, kao oslabljeni produžetak Golfske struje, ne bi mogla da spreči nagomilavanje santi kod severnih obala, da takva zemlja ne postoji. Kao što je poznato, dve godine kasnije austrijska ekspedicija je otkrila taj arhipelag, nazvan Zemlja Franca Jozefa.  

        Elaborat u vezi sa polarnom ekspedicijom imao je za mene sasvim neočekivano posledice. Predložili su mi da budem na čelu izviđačke ekspedicije, za koju će specijalno biti zakupljen norveški škuner. Rekao sam, naravno, da nikada nisam bio na moru, ali su mi govorili da spoj iskustva nekakvog Karlsena ili Johansena sa inicijativama čoveka od nauke može, svakako, da donese veoma vredne rezultate. I ja bih prihvatio predlog, da ministarstvo finansija nije stavilo veto na poduhvat, odgovorivši da ministar finansija ne može da odvoji tridesetak ili četrdesetak hiljada rubalja potrebnih za ekspediciju. Od tada Rusi nisu učestvovali u istraživanju polarnih mora. Teritoriju koju smo mi nazreli kroz polarnu sumaglicu, otkrili su Pajer i Vajpreht, a arhipelag koji bi trebalo da se nalazi severoistočno od Nove Zemlje (a sada u to verujem još više nego onda) još nije pronađen. (Tek sada, 1901. godine, Tolova ekspedicija se uputila s namerom da ga otkrije.)  

        Umesto polarnog putovanja, Geografsko društvo mi je predložilo skromnu ekskurziju u Finsku i Švedsku, radi istraživanja ledničkih nanosa i to me je putovanje usmerilo na potpuno novi put.  

        U leto te godine akademija nauka je poslala svoja dva člana, starog geologa generala G. P. Helmersena i neumornog istraživača Síbira – Fridriha Šmita, da prouče strukturu onih dugačkih taložnih lanaca, koji su u Finskoj i Švedskoj poznati pod nazivom asar, a u Engleskoj se zovu eskers, kames i slično. Radi toga je Geografsko društvo uputilo u Finsku. Nas trojica smo obišli veličanstveni lanac Pungaharju, a onda smo se razdvojili. Puno sam radio toga leta, proputovao sam znatan deo Finske i prešao u Švedsku, gde sam proučavao okolinu Upsale i proveo nekoliko lepih dana sa Noredenskididom. Još tada, 1871. godine, on mi je saopštio svoju nameru da preko Ledenog okeana dospe do ušća sibirskih reka, pa čak i do Beringovog moreuza. Kad sam se vratio u Finsku, nastavio sam istraživanja do kasne jeseni i prikupio masu izuzetno zanimljivih činjenica u vezi sa ledenim dobom u tim krajevima. Ali, za vreme tog putovanja puno sam razmišljao o nekim socijalnim pitanjima i te su ideje imale presudan uticaj na moj dalji razvoj.  

        U Geografskom društvu kroz moje ruke prolazili su svakojaki dragoceni materijali u vezi sa geografijom Rusije. Postepeno se rađala ideja da napišem obimnu fizičku geografiju ovog ogromnog dela sveta, ostavljajući pri tome značajno mesto za ekonomske pojave. Nameravao sam da dam potpuni geografski opis čitave Rusije, zasnivajući ga na strukturi površina – orografiji, čiji mi se karakter počeo da razjašnjava pošto sam završio rad o građi Sibira. A želeo sam da u tom opisu istaknem različite oblike privrednog života, koje moraju postojati u različitim fizičkim uslovima. Mnogi su problemi, bitni za ruski narod, mogli biti objašnjeni u takvom radu. Uzmite, na primer, ogromne južnoruske stepe koje tako često trpe sušu i nerodicu. Ovo ne treba smatrati slučajnim nepogodama, to je isto tako prirodna karakteristika tog regiona kao njegov položaj na južnoj padini srednje visoravni i njegova plodnost. Zato bi ceo privredni život južne Rusije trebalo da bude izgrađen na predviđanju periodičnog ponavljanja nerodice. Svaku zonu ruske imperije trebalo bi naučno opisati, kako je u izvanrednom Riterovom radu bila opisana Azija.  

        Ali za takav rad potrebno je bilo mnogo vremena i potpuna sloboda, i ja sam često mislio kako bi stvari išle uspešno ako bi me istovremeno izabrali i za sekretara Geografskog društva. I gle, u jesen 1871. godine, kada sam radio u Finskoj i polako se peške kretao prema Finskom zalivu duž železničke pruge koja se gradila, posmatrajući pojavu neospornih tragova post-ledničkog mora, dobih telegram od Geografskog društva: »Savet vas moli da primite dužnost sekretara društva«. Istovremeno, dotadašnji sekretar koji je odlazio u penziju molio me je usrdno da ne odbijem.  

        Tako se moja želja ostvarila. Ali – u to vreme druge ideje i druga stremljenja već su me zahvatili, pa sam, ozbiljno promislivši o svojoj odluci, odgovorio »Iskreno zahvaljujem, ali dužnost ne mogu da prihvatim«.  

        III  

        Često se dešava da ljudi vuku ovo ili ono političko, socijalno ili porodično breme, samo zato što nemaju kad da razmisle – da se upitaju: da li je njihov život organizovan kako treba. Da li njihovo zanimanje odgovara njihovim sklonostima i sposobnostima i da li im pruža moralnu satisfakciju, koju svako ima pravo da očekuje u životu. Delatni ljudi se najčešće nalaze u ovakvoj situaciji: svaki dan donosi novi posao, a onda ga se nakupi toliko da čovek mora kasno da leže, ne obavivši sve što je nameravao tog dana, a ujutru se brzo laća posla koji prethodnog dana nije završio. Vreme teče, i čovek nema vremena da razmisli i prosudi smisao života. To se i meni desilo.  

        Ali, sada, putujući po Finskoj, imao sam slobodnog vremena. Dok sam u finskoj čezi prelazio ravnicu, koja nije zanimljiva za geologa, ili kada sam sa čekićem na ramenu išao od jednog nasipa do drugog, mogao sam da razmišljam – i jedna me je misao sve više obuzimala, mnogo jače nego geologija.  

        Video sam koliko truda troši finski seljak da raščisti polje razbijajući gromade kamena i mislio sam: »Dobro, napisaću fizičku geografiju tog dela Rusije i ukazaću na najbolje načine za obradu zemlje. Evo, ovde bi američka mašina za kršenje panjeva bila veoma korisna. A tamo bi nauka mogla da ukaže na novi način đubrenja zemlje...  

        Ali kakva korist objašnjavati seljaku o američkim mašinama, kada on jedva da ima žita od jedne do druge žetve? Kako seljak raščišćava zemlju tako zakupna cena za to, kamenjem posejano tlo raste iz godine u godinu. On gricka svoju kao kamen tvrdu ražanu pogaču, koju peče dvaput godišnje, jede sa njom parče užasno slanog bakalara i to zaliva obranim mlekom... Kako njemu smem da govorim o američkim mašinama kada na zakup i dažbine odlazi cela njegova zarada! Seljaku je potrebno da ja živim sa njim, da mu pomognem da postane vlasnik ili slobodni korisnik zemlje. Tada će za svoje dobro i knjigu pročitati, ali sada ne.«  

        Prenosio sam se u mislima iz Finske do naših nikoljskih seljaka, koje sam nedavno video. Oni su sada slobodni i to visoko cene, ali nemaju livada. Na ovaj ili onaj način spahija je prigrabio sebi sve pašnjake. Kada sam bio dečak, Savohini su slali na noćnu ispašu šest konja, a Tolkačevi sedam. Sada imaju samo po tri konja. Ko je ranije imao tri sada jedva da ima dva, a neki jadnici ostali su samo sa jednim. Kako može da se vodi domaćinstvo sa jednim kukavnim kljusetom? Nema livada – nema stoke i nema đubriva! Šta tu da se priča seljacima o sejanju trave! Oni su već propali, a za nekoliko godina biće do kraja uništeni iznuđivanjem prekomerne dažbine. Kako su se obradovali kada sam im rekao da im moj otac dozvoljava kosidbu proplanka u Kostinoj šumi! »Vaši nikoljski mužici vatreni su u poslu« – govorili su svi naši susedi. Ali njive, koje im je maćeha oduzela na osnovu »zakona o minimumu spahijske zemlje« (vražji paragraf koji su uneli nazadnjaci, kada su im dopustili da revidiraju Uredbu), sada su prekrili čičak i travurina. Vatrenim radnicima ne daju da oru tu zemlju. A isto to se dešava po celoj Rusiji. Još tada je bilo očigledno da će prva ozbiljna nerodica u srednjoj Rusiji dovesti do velike gladi. Na to su upozoravale i vladine komisije (komisija Valujeva, među njima). I zaista, glad je vladala 1876. 1889. 1891. 1895 i 1898. godine.  

        Nauka je velika stvar. Poznavao sam radosti koje ona može da pruži i cenio ih možda čak i više nego mnoga moja sabraća. I sada, dok razgledao finske bregove i jezera, u meni su nastajale nove, veličanstvene ideje. Video sam kako su se u dalekoj prošlosti, u osvit čovečanstva, na severnim arhipelazima, na Skandinavskom poluostrvu i u Finskoj nagomilavale ledene sante. Prekrile su celu Severnu Evropu i lagano se protezale do njenog centra. Tada je na tom delu severne polulopte nestajao život i, jadan i nepostojan, povlačio se sve dalje na jug pred mrtvačkim dahom ogromnih ledenih masa. Nesrećni, slabi, jadni divljak s velikim teškoćama održavao je goli život. Protekle su hiljade godina dok nije počelo topljenje leda i započelo doba jezera. Tada su se u udubljenjima formirala jezera; oskudno subpolarno bilje počelo je bojažljivo da se pomalja na golemim močvarama, koje su okruživale svako jezero; a prošle su još hiljade godina dok nije započelo sasvim sporo sušenje močvara i dok vegetacija nije počela da se širi sa juga. Sada smo u vremenu brzog sušenja praćenom formiranjem stepa, i čovek mora da pronađe način da zaustavi to isušivanje koje preti jugoistočnoj Evropi a čija je već žrtva srednja Azija.  

        U to je vreme verovanje u ledeni pokrivač koji se prostirao do srednje Evrope bila nedopustiva jeres; ali se pred mojim očima javljala veličanstvena slika i ja sam želeo da je izložim do najsitnijih detalja, kao što sam je zamislio. Želeo sam da tu sliku primenim kao ključ za savremenu rasprostranjenost biljaka i životinja i da otkrijem nove horizonte za geologiju i fizičku geografiju.  

        Ali kakvo sam pravo imao na te uzvišene radosti, dok je svuda oko mene teška beda i mukotrpna borba za parče suvog hleba kada je sve što potrošim da bih živeo u svetu viših duševnih kretanja moralo biti oteto iz usta onih koji seju pšenicu za druge a nemaju ni dovoljno crnog hleba za svoju decu? Nekome to parče mora da bude oteto iz usta zato što je ukupni proizvod još tako mali.  

        Znanje je velika moć. Čovek mora njime da ovlada. Ali i mi sada već znamo. Šta ako bi to znanje, i bar samo to, postalo opšta svojina? Zar i sama nauka tada ne bi brže krenula napred? I koliko će novih izuma stvoriti čovečanstvo i koliko će se tada povećati produktivnost društvenoga rada! Grandioznost takvog napretka već sada možemo naslutiti.  

        Mase su željne znanja. Žele da uče i u stanju su da uče. Eno tamo, na vrhu ogromnog lanca kamenja koji se pruža između jezera kao da su ga divovi posuli žureći da spoje dve obale, stoji finski seljak utonuo u posmatranje prelepih voda koje se posute ostrvima pružaju pred njim. Ni jedan od tih seljaka, ma kako izmučen i sirot, neće proći pored tog mesta da ne zastane i zadivi se. Ili, eno tamo, na obali jezera stoji drugi seljak i peva nešto toliko lepo da bi i najbolji muzičar mogao da pozavidi na osećajnosti i izražajnosti njegove melodije. Oba seljaka osećaju, oba posmatraju, oba misle. Oni su spremni da prošire svoje znanje – ali pružite im ga, dajte im način da steknu slobodno vreme.  

        Eto na čemu treba da radim, i to su ljudi za koje treba da radim. Sve one zvučne reči o progresu, izricane dok su sami stvaraoci progresa stajali van naroda, sve te velike fraze – samo su sofizmi. Smislili su ih da bi se odbranili od bolne protivrečnosti...  

        I ja poslah negativan odgovor Geografskom društvu.  

        IV  

         

        Peterburg se veoma izmenio od kad sam 1862. godine otišao iz njega. — O, da! – rekao mi je jednom prilikom pesnik Majkov – vi ste poznavali Peterburg Černiševskog.  

        Da, zaista, poznavao sam onaj Peterburg čiji je ljubimac bio Černiševski. Ali kako da nazovem grad koji sam zatekao kad sam se vratio? Možda Peterburgom kabarea i plesnih škola, ako naziv »ceo Peterburg« može da se primeni na više društvene krugove.  

        Na dvoru i u dvorskim krugovima liberalne ideje bile su na zlu glasu. Prema svim istaknutim ličnostima iz šezdesetih godina, čak i prema tako umerenim kao što su grof Nikolaj Muravjov i Nikolaj Miljutin, odnosili su se kao prema sumnjivima. Aleksandar II zadržao je samo vojnog ministra Dmitrija Miljutina, a i to samo zato što je trebalo još mnogo godina da se završi započeta reforma vojske. Sve ostale aktivnosti iz doba reformi bacili su u staro gvožđe.  

        Jednom prilikom razgovarao sam sa nekim velikodostojnikom u ministarstvu inostranih poslova. On je oštro kritikovao rad drugog dostojanstvenika i ja primetih braneći ga da taj nikada nije želeo da prihvati nijedan položaj za vreme Nikolaja.  

        — A sada služi kod Šuvalova i Trepova – uzviknu moj sagovornik. Ta primedba je tako tačno prikazivala stvarno stanje stvari da mi je ostalo samo da zaćutim.  

        Uistinu, pravi vladaoci Rusije tada su bili šef žandarmerije Šuvalov i peterburški viši upravitelj policije Trepov.  

        Aleksandar II, svakako, nije bio prosečan čovek, ali u njemu su živele dve potpuno suprotne ličnosti, jako izražene i večito sukobljene. Kako je Aleksandar II stario taj sukob je bivao sve jači. Mogao je da bude mio, ali odmah zatim bi postajao surov. Pred stvarnom opasnošću, Aleksandar II je ispoljavao potpunu prisebnost i mirnu hrabrost, a ipak stalno je živeo u strahu od opasnosti koje su postojale samo u njegovoj uobrazilji. Bez sumnje, nije bio kukavica i mirno bi krenuo na medveda licem u lice. Jednom se desilo da je medved, koga car nije ubio prvim hicem, prignječio lovca koji se bacio sa kopljem na životinju. Tada je car pritekao u pomoć svome saradniku. Prišao je i ubio životinju, pucajući iz neposredne blizine (priču sam čuo od samog lovca na medvede). Pa ipak, Aleksandar II je ceo život proživeo u strahu od užasa koje je stvorila njegova uobrazilja.  

        Godine 1877. Šuvalova su postavili za ambasadora u Engleskoj, ali je njegov prijatelj general Potapov nastavio istu politiku sve do Turskog rata. U to vreme u najširim razmerama odvijalo se najbeskrupuloznije potkradanje državnih dobara, a takođe su pljačkane državna i baškirska zemlja i imanja, konfiskovani posle ustanka 1863. godine u Litvi. Kasnije, kada je Potapov poludeo a Trepov povučen u penziju, njihovi neprijatelji na dvoru hteli su da pokažu Aleksandru II te junake u pravom svetlu, pa su neki njihovi podvizi izašli na videlo kada su se, zbog poznatog Logišinskog slučaja, na sudu našli protežent Potapova – minski gubernator, tajni savetnik Tokarjev i njihov zastupnik u ministarstvu unutrašnjih dela krvnik seljaka general Loškarjev. Tada se otkrilo kako je »rusifikator« Tokarjev, uz pomoć svog prijatelja Potapova, besramno opljačkao logišinske seljake i oteo im zemlju. Koristeći visoku potporu u ministarstvu unutrašnjih dela, on je udesio tako da su seljake koji su tražili suđenje hapsili, sve ih šibali, a neke i streljali. To je jedno od najgnusnijih dela, čak i u ruskim analima, krcatim razbojništvima svih vrsta. Tek posle pucnja Vere Zasulič, koja se svetila za šibanje jednog političkog zatvorenika, otkriven je lopovluk potapovske klike i ministra oteraše sa položaja. A Trepov je, misleći da mu je došlo vreme da mre, napisao testament kojim se pokazalo da je general, koji je neprestano uveravao cara da je siromašan iako na položaju višeg šefa policije, ostavio svom sinu popriličan imetak. Neki dvorjani dojavili su to Aleksandru II, koji je izgubio poverenje u generala i oprostio se od njega. Onda su isplivale na površinu još neke pljačke koje je izvršila klika Šuvalov, Potapov, Trepov i Komp. Ali je tek u decembru 1881. godine Logišinski slučaj bio razmatran u senatu, »pred očima javnosti«.  

        Svuda je u ministarstvima, a naročito prilikom izgradnje železnica i sklapanja raznih vrsta ugovora, harala velika grabež. Na taj način su stvarani kolosalni imeci. Flota je, kako je rekao Aleksandar II jednom od svojih sinova, bila u »nečijem džepu«. Izgradnja železničkih pruga, pod patronatom države, bila je basnoslovno skupa. Svi su znali da je nemoguće dobiti potvrdu za otvaranje akcionarskog preduzeća ako se raznim činovnicima u raznim ministarstvima ne obeća izvestan procenat. Jedan moj poznanik hteo je da osnuje u Peterburgu trgovinsko preduzeće i obratio se za dozvolu gde treba. Rekli su mu otvoreno u ministarstvu unutrašnjih dela da 25 procenata čiste zarade treba dati jednom činovniku tog ministarstva, 15 odsto jednom službeniku ministarstva finansija, 10 odsto još jednom činovniku istog ministarstva i 5 odsto još jednom. Ovakve vrste pogodbi obavljale su se sasvim otvoreno.  

        Više puta je u Rusiji bilo utvrđeno da je seosko sveštenstvo toliko zauzeto naručenim obredima da nema vremena za narodne škole. I kada mu je plaćeno da održi predavanje iz veronauke u seoskim školama, sveštenik je obično poveravao časove nekom drugom jer sam nije imao vremena. Uprkos tome, više sveštenstvo je, koristeći se netrpeljivošću Aleksandra II prema takozvanom revolucionarnom duhu, preduzelo pohod da bi škole uzelo u svoje ruke. Parola popova bila je: »parohijska škola ili nikakva«. Cela Rusija žudela je za obrazovanjem; ali čak ni smešno malu sumu za osnovno školovanje od pet-šest miliona iz državnog budžeta, ministarstvo za narodnu prosvetu nije celu trošilo i svake je godine vraćalo u državnu blagajnu priličan ostatak. Istovremeno je gotovo ista suma svake godine izdavana Sinodu, kao potpora parohijskim školama koje su tada (isto kao i sada) postojale samo na papiru.  

        Cela Rusija htela je realke, ali je ministarstvo otvarala samo klasične gimnazije, jer se smatralo da glomazni kursevi starih jezika neće ostaviti učenicima vreme za razmišljanje i čitanje. U tim gimnazijama je samo 2–3% učenika upisanih u prvi razred uspešno stizalo do mature. Svi dečaci koji su budili nadu ili su ispoljavali samostalnost karaktera, brižljivo su evidentirani i udaljavani iz škole pre osmog razreda. Uz to bile su preuzimane sve mere da se smanji broj učenika. Obrazovanje je smatrano za luksuz, podesan samo za manjinu. Istovremeno se ministarstvo narodne prosvete posvetilo pojačanoj i nemilosrdnoj borbi protiv pojedinaca, zemstava[35] i gradskih uprava, koje su pokušavale da otvore učiteljske seminare, tehničke a takođe i osnovne škole. Na tehničko obrazovanje – u zemlji kojoj su bili potrebni inženjeri, agronomi i geolozi – gledalo se kao na nešto revolucionarno. Ono je bilo progonjeno, zabranjeno. Čak i danas dve tri hiljade mladih ljudi svake godine ne uspeva da se upiše na više tehničke škole zbog nedostatka slobodnih mesta. Očajanje je obuzelo sve one koji su hteli da daju neki doprinos društvu. Istovremeno, seljake su uništavale prekomerne dažbine i policijsko iznuđivanje poreza. U prestonici su u milosti bili samo oni gubernatori koji su naročito nemilosrdno uterivali poreski dug.  

        Takav je bio zvanični Peterburg. Takav je bio njegov uticaj na celu Rusiju.  

        V 

Pred odlazak iz Sibira brat i ja smo često razgovarali o intelektualnom životu koji nas čeka u Peterburgu, o predstojećim zanimljivim poznanstvima u literarnim krugovima. I zaista, stekli smo takva poznanstva, kako među radikalima tako i među umerenim slovenofilima; ali treba priznati da smo bili pomalo razočarani. Upoznali smo masu divnih ljudi (u Rusiji ih uvek ima dosta); ali oni uopšte nisu odgovarali našem idealu političkih pisaca. Najbolje literate – Černiševski, Mihajlov, Lavrov bili su ili u progonstvu, ili su kao i Pisarjev ležali u Petropavlovskoj tvrđavi. Neki drugi, koji su turobno gledali na stvarnost, promenili su svoja ubeđenja i sada su težili svojevrsnom autoritarnom samodržavlju. Većina je, ako je i sačuvala svoje poglede, postala oprezna u njihovom izražavanju toliko da je to bilo skoro ravno izdajstvu.  

        Kada je u Rusiji vladala reformistička struja, gotovo svi pisci koji su pripadali naprednim krugovima bili su na ovaj ili onaj način u vezi sa Hercenom, Turgenjevom i njihovim prijateljima, ili čak sa tajnim društvima Velikorus i Zemlja i volja, koja su kratko živela. Sada su se ti isti ljudi brinuli samo o tome da što dublje sakriju svoje ranije simpatije i da izgledaju potpuno politički lojalni.  

        Dva-tri časopisa, koje je vlast tolerisala prvenstveno zahvaljujući izuzetnoj diplomatskoj snalažljivosti njihovih izdavača, štampala su bogat materijal iz svakodnevnog života, koji je očigledno pokazivao da beda i stradanje seljaka stalno rastu iz godine u godinu. U tim časopisima jasno se govorilo i o preprekama koje stoje pred svakim progresivnim aktivistom, bez obzira na to u kojoj oblasti je on pokušavao da pruži doprinos. Činjenica, koje to svedoče, bilo je toliko da su svakog mogle da bace u očajanje. Ali niko nije smeo da kaže kako da se pomogne; niko se nije usuđivao da bar aluzijom ukaže na moguće polje aktivnosti ili na izlaz iz situacije koja je smatrana beznadnom. Neki pisci su se još uvek nadali da će Aleksandar II ponovo postati reformator, ali je kod većine strah da će časopis zabraniti a izdavače prognati u manje ili više udaljena mesta, potiskivao sva druga osećanja. Strah i nada podjednako su paralizovali pisce.  

        Što su jače radikalisali deset godina ranije, to su više sada strepeli. Mene i mog brata primili su veoma dobro u dva-tri literarna kružoka i mi smo ponekad odlazili na njihove drugarske sastanke. Ali čim bi priča izgubila frivolni karakter, ili tek što bi moj brat, koji je zaista umeo da pokrene ozbiljno pitanje, usmerio razgovor na unutrašnje probleme ili na situaciju u Francuskoj koju je Napoleon III vodio u strašnu krizu 1870. godine, odmah bi neko od starijih obavezno prekidao razgovor glasnim pitanjem: »A ko je, gospodo, bio na poslednjoj predstavi »Prelepe Jelene«, ili: »A šta vi, gospodine, kažete na ovu dimljenu jesetru?« Time se razgovor prekidao.  

        U kružocima književnika stvari su stajale još gore. Šezdesetih godina u Rusiji, a naročito u Peterburgu, bilo je puno naprednih ljudi koji su, kako je tada izgledalo, bili spremni da sve žrtvuju za svoja ubeđenja. – »Šta se sa njima desilo« – pitao sam se. Počinjao sam razgovor sa nekima od njih. »Opreznije, mladiću« – odgovarali su. Njihov kodeks filozofije svakodnevnice – sada se svodio na poslovice: »Sila slamu slâma«, »Glavom se zid ne probija« i slične, kojih je u ruskom jeziku, nažalost, mnogo. »Mi smo ponešto već uradili, ne tražite od nas više«, ili »Strpite se, ovakva situacija neće dugo potrajati«. Tako su nam govorili. A, mi, mladi, bili smo spremni da počnemo borbu, da delujemo, da rizikujemo i, ako treba, žrtvujemo sve. Tražili smo od starijih samo savet, poneko uputstvo i intelektualnu podršku.  

        Turgenjev je u »Dimu« opisao neke eksreformiste iz viših krugova. Slika je bila veoma tužna. Ali šezdesetaše »u opadanju« treba posebno izučavati po srceparajućim romanima i esejima g-đe Hvošćinske, koja je pisala pod pseudonimom »V. Krestovski« (ne treba je brkati sa V. Krestovskim, autorom »Petrogradskih jazbina«) Pravilo naprednjaka u odstupanju postalo je: »Budi srećan što si živ« ili preciznije »Raduj se što si preživeo«. Ubrzo su, kao i ona gomila koja je deset godina ranije činila snagu progresivnog pokreta, odbijali čak i da slušaju »o raznim sentimentima«. Žurili su da iskoriste bogatstvo koje je lako išlo u ruke »praktičnih ljudi«.  

        Posle oslobođenja seljaka, otvorili su se novi putevi za bogaćenje i njima je pokuljala gomila pohlepna na laku zaradu. Železničke pruge građene su sa grozničavom užurbanošću. Spahije su žurile da založe imanja u tek otvorenim privatnim bankama. Upravo uvedeni notari i advokati sticali su ogromne zarade. Akcionarska društva nicala su kao pečurke posle kiše, a njihovi osnivači su se bogatili. Ljudi koji bi ranije živeli skromno na selu, od prihoda od sto duša, a pogotovo od još skromnije zarade sudskog činovnika, sada su pravili imetak ili sticali zarade kakve su u vreme kmetstva padale u deo samo velikim magnatima.  

        A ukus »društva« sve se više srozavao. Italijanska opera, koja je pre svega služila radikalima kao forum za demonstracije, sada je bila zaboravljena. U rusku operu, koja je snebivljivo predstavljala vrednosti naših velikih kompozitora, odlazili su još samo entuzijasti. I jedna i druga sada su važile za »dosadne«. Krem peterburškog društva hrlio je u jedno plitko pozorište, u kome su drugorazredne zvezde malih pariskih pozorišta lako dobijale lovorike od svojih poklonika – pripadnika konjičke garde. Publika je hitala da vidi »Prelepu Jelenu« sa Ladovom, u Aleksandrinskom teatru, a naši veliki dramaturzi su zaboravljeni. Svuda je carevala ofenbahovština.  

        Treba, ipak, reći da je politička atmosfera bila takva da su najbolji ljudi imali neki razlog, ili bar da su mogli naći razna opravdanja da se stišaju. Posle Karakozovljevog pucnja, 4. aprila 1866. godine, Treće odeljenje je postalo svemoćno. Osumnjičeni za »radikalizam« – bez obzira na to da li su nešto uradili ili ne – živeli su u stalnom strahu. Mogli su da ih pokupe svake noći – zbog poznanstva sa osobom umešanom u neku političku stvar, zbog bezopasne beleške pronađene prilikom noćnog pretresa, ili jednostavno samo zbog »opasnih« ubeđenja. Hapšenje zbog političkih stvari moglo je da znači što god hoćete: zatvaranje u Petropavlovsku tvrđavu, progonstvo u Sibir ili čak torture u kazamatima.  

        Karakozovski pokret jedva je poznat i u samoj Rusiji. Ja sam se u to vreme nalazio u Sibiru i o njemu znam samo iz priče. Po svemu sudeći on je tada ujedinjavao dve različite struje. Jedna je predstavljala začetak pokreta »u narod« koji je kasnije dobio ogromne razmere; druga je imala čisto politički karakter. Nekoliko mladih ljudi koji bi postali sjajni profesori, istaknuti istoričari i etnolozi, odlučili su 1864. godine, uprkos svim preprekama od strane vlasti, da postanu nosioci znanja i prosvetiteljstva u narodu. Nastanjivali su se, kao obični radnici, u većim industrijskim gradovima, formirali tamo kooperativna društva, otvarali tajne škole. Nadali su se da će, sa nešto taktičnosti i strpljenja, uspeti da vaspitaju ljude iz naroda i da na taj način stvore centre iz kojih će se postepeno u mase širiti dobre i uzvišene ideje. Radi ostvarenja plana bilo je žrtvovano dosta sredstava, ljubavi i predanosti poslu. Uopšte, sklon sam da mislim da su, u poređenju sa kasnijim pokretima, karakozovci stajali na najpraktičnijoj osnovi. Njihovi organizatori su se bez sumnje veoma približili radnom narodu.  

        Sa druge strane, Karakozov, Išutin i još nekoliko članova družine dali su pokretu čisto politički karakter. U periodu od 1862. do 1866. godine politika Aleksandra II postala je definitivno reakcionarna. Car se okružio krajnjim nazadnjacima i uzeo ih za najbliže savetnike. Reforme, koje su proslavile prve godine njegovog carevanja, bile su izopačene i ograničene nizom privremenih pravila i ministarskih cirkulara. U taboru nazadnjaka čekali su stara prava po sistemu »kadija te tuži, kadija ti sudi«, i povratak kmetstva u izmenjenom obliku. Niko se nije nadao da bi glavna reforma – oslobođenje seljaka, mogla izdržati udarce koji su stizali iz Zimskog dvorca. Sve to mora da je Karakozova i njegove prijatelje dovelo do uverenja da čak i ono malo što je učinjeno može da propadne ako Aleksandar II ostane na prestolu; da Rusiji preti povratak na sve strahote nikolajevštine. U to vreme velike nade su polagane (Es ist eine alte Geschichte doch bleibt sie immer neu) u liberalizam prestolonaslednika i Konstantina Nikolajeviča. Treba takođe reći da su takve bojazni i nade ispoljavane i u krugovima znatno višim nego što su oni u kojima se kretao Karakozov. Ali bilo kako bilo, 4. aprila 1866. godine Karakozov je izvršio atentat na Aleksandra II, kada je ovaj izlazio iz Letnjeg vrta i ulazio u svoje kočije. Kao što je poznato, Karakozov je promašio i bio na licu mesta uhapšen.  

        Predvodnik reakcionarne partije u Moskvi, Katkov, koji je do savršenstva doveo veštinu da iz svake političke smutnje izuče novčanu korist, odmah je optužio sve liberale i radikale za saradnju sa Karakozovom – što je naravno bila čista laž. Može se lako zamisliti kako su te optužbe iskoristili svemoćni Trepov i Šuvalov! Mihailu Muravjovu, koji je prilikom gušenja poljskog ustanka stekao nadimak »Vešač«, naloženo je da izvrši temeljnu istragu i da na svaki način razotkrije pretpostavljenu zaveru, i on je brže-bolje uhapsio masu ljudi iz svih slojeva društva, obavio bezbroj pretresa i hvalio se da će »naći sredstvo da uhapšenima odveže jezik«. Muravjov-Vešač se naravno ne bi uzdržao od »pristrasnog« saslušanja i peterburška javnost je gotovo jednodušno govorila da su Karakozova mučili, ali da on ništa nije rekao.  

        Državne tajne se veoma dobro čuvaju u tvrđavama – naročito u onoj kamenoj grdosiji preko puta Zimskog dvorca; svedoku tolikih strahota koje su istoričari tek nedavno obelodanili. Petropavlovska tvrđava čuva i do danas Muravjovljeve tajne, ali će ih možda sledeći događaj unekoliko osvetliti.  

        Godine 1866. nalazio sam se u Sibiru. Jedan od naših sibirskih oficira, koji je krajem te godine putovao iz Rusije u Irkutsk, sreo je na stanici dva žandara. Oni su bili sproveli u Sibir nekog činovnika, prognanog zbog krađe, i sada su se vraćali kući. Naš irkutski oficir, veoma drag čovek, zatekao je žandare za čajem, dok su menjali zapregu, seo je sa njima i započeo razgovor. Ispostavilo se da je jedan od žandara znao Karakozova.  

        — Lukav je čovek bio – pričao je žandar. – Dok je bio zatočen u tvrđavi bilo nam je naređeno da mu ne damo da spava. Kraj njega su dežurala dvojica i menjali su svaka dva sata. Tako, sedi on na hoklici, a mi stražarimo. Počne on da drema, a mi ga drmamo za rame i budimo. Šta da radiš? Tako je naređeno. Ali, gledajte, kako je lukav. Sedi on, stavio nogu preko noge i klati je. Hoće da mislimo kako je budan; u stvari drema, a noga stalno klati. Ali mi ubrzo primetismo to lukavstvo, a to smo rekli i drugoj smeni. Tako smo ga drmusali svakih pet minuta, klatio on nogom ne klatio.  

        — A jel’ to dugo trajalo? – pitao je moj drug.  

        — Dugo, više od nedelju dana.  

        Naivni karakter njegove priče već svedoči o njenoj tačnosti. Tako nešto se ne izmišlja i zato se može prihvatiti kao pouzdano da su, bar tim lišavanjem sna, Karakozova mučili.  

        Jedan od mojih drugova iz korpusa, koji je sa svojim pukom kirasira prisustvovao pogubljenju Karakozova, pričao mi je: »Kad su ga izveli iz tvrđave, privezanog za stub na visokoj platformi na taljigama, koje su skakutale po neravnom terenu pred tvrđavom, isprva sam mislio da voze na vešanje gumenu lutku. Mislio sam da je Karakozov sigurno već umro i da umesto njega voze lutku. Probaj sam da zamisliš: glava, ruke, visile su baš kao da kostiju uopšte nema ili da su slomljene. Užasno je bilo gledati. Ali zatim, kada su dva vojnika skinuli Karakozova sa taljiga, on je ipak pomerao noge i trudio se koliko je mogao da se bez ičije pomoći popne na gubilište; znači to nije bila lutka i on nije bio u nesvesti. Svi mi, oficiri, bili smo veoma potreseni i nismo mogli da shvatimo šta je to«. Rekoh drugu da su možda Karakozova mučili; on se zacrvene i reče: »Svi smo to mislili«!  

        Naravno, i samo lišavanje sna tokom nekoliko nedelja bilo bi dovoljno da se objasni stanje u kome je na dan pogubljenja bio Karakozov – čovek, kao što je poznato, veoma snažnog duha. Ovome mogu samo da dodam da pouzdano znam kako su u Petropavlovskoj tvrđavi – bar u jednom slučaju i to 1879. godine Adrijanu Saburovu – davali neku omamljujuću tečnost. Da li se Muravjov zadržao na ovakvim metodama? Jesu li ga sprečavali da ide i dalje? Ili mu niko nije smetao? Ja to ne znam; ali sam ne jednom čuo od velikodostojanstvenika u Peterburgu da je prilikom istrage Karakozov mučen.  

        Muravjov se zakleo da će iskoreniti sve radikale u Peterburgu; zato je svako ko je imao radikalističku prošlost drhtao, strahujući da ne padne u šake Vešaču. Ta kvi su se naročito klonili omladine da se nekako ne upetljaju u opasno revolucionarno društvo. Tako je nastao jaz ne samo među »očevima i decom«, ne samo između dve generacije, nego čak i između onih koji su prevalili tridesetu i mlađih. Ruska omladina je sada bila u situaciji ne samo da mora da se bori sa očevima, koji su štitili stari poredak, već su se i starija braća od nje udaljila; nisu želeli da joj priđu u njenom stremljenju ka socijalizmu i plašili se istovremeno da je podrže u njenoj borbi za širenje političkih prava. Da li se ikada u istoriji može naći sličan primer da je šačici omladine predstojalo da sama stupi u boj protiv tako moćnog neprijatelja – napuštena i od očeva i od braće – dok je ona tek prihvatila strasno i pokušavala da sprovede u život intelektualno nasleđe tih istih očeva i braće? Da li se ikada igde vodila borba u tako tragičnim uslovima?  

        VI  

        Jedina svetla pojava u peterburškom životu bio je pokret omladine oba pola. Tu se steklo nekoliko različitih struja, stvorivši snažan agitacioni tok, koji je ubrzo dobio ilegalni i revolucionarni karakter i sledećih petnaest godina vezao pažnju cele Rusije. O tom pokretu govoriću kasnije. Sada se zadržavam na borbi ruskih žena za više obrazovanje. Centar tog pokreta tada je bio Peterburg.  

        Svakoga bi nam dana mlada žena moga brata, kada se vrati sa pedagoških kurseva, ispričala nešto novo o živosti koja je tamo vladala. Vodili su se vatreni razgovori o tome da se za žene otvore posebni univerziteti i medicinski kursevi, održavana su predavanja i debate o školama i različitim metodama obrazovanja, i u njima je učestvovalo na hiljade žena, razmatrajući razna pitanja u svojim kružocima. Pojavila su se društva prevoditeljki, izdavačica, knjigovezačica, štamparki, u kojima su žene koje su pristizale u Peterburg, spremne da se prihvate svakog posla samo da steknu mogućnost za više obrazovanje, mogle da dobiju posao. Jednom reči, život je u ženskim kružocima snažno pulsirao i često je bio direktna suprotnost onoga što sam mogao da vidim u drugim sferama.  

        Kada je bilo sasvim jasno da su vlasti čvrsto rešile da žene ne puste na univerzitete, one su upotrebile svu snagu da bi postigle otvaranje svojih viših kurseva. U ministarstvu narodne prosvete rekli su im da devojke posle ženske gimnazije nemaju potrebnu osnovu da prate univerzitetska predavanja. »Odlično«, odgovorile su, »dozvolite nam onda da organizujemo pripremne kurseve. Uvedite kakav god hoćete program. Ne tražimo od države čak ni novčanu pomoć. Samo dajte dozvolu. Sve ostalo ćemo same uraditi«. Ali dozvola, naravno, nije data.  

        Onda su žene organizovale naučne kurseve u privatnim kućama u raznim delovima Peterburga. Mnogi profesori, koji su saosećali sa ovim pokretom, odazvali su se da drže predavanja a, iako nisu bili imućni ljudi, najavili su osnivačicama da bi svako pominjanje plaćanja smatrali za ličnu uvredu. Leti su, pod vođstvom profesora univerziteta, u okolini Peterburga organizovane geološke i botaničke ekskurzije, a grupe su uglavnom sačinjavale žene. Na akušerskim kursevima slušateljice su ubedile profesore da svaki predmet predaju potpunije nego što se tražilo programom i uspele su da se uvedu predmeti kojih u programu nije ni bilo. Ukratko, žene su koristile svaku mogućnost, svaku pukotinu na tvrđavi da bi je na juriš osvojile. Izborile su pristup u anatomsku salu profesora Grubera, i svojim izuzetnim radovima privukle na svoju stranu starog naučnika, za koga je anatomija bila kult. A ako bi saznale da neki profesor pristaje da ih pusti u svoju laboratoriju u večernjim satima ili nedeljom – odmah bi koristile tu priliku da uče.  

        Najzad, uprkos svom protivljenju ministarstva, pripremni kursevi su otvoreni pod nazivom pedagoških. Jer, zaista, nije se moglo zabraniti budućim majkama da uče metode vaspitanja! Ali pošto se metode predavanja botanike ili prirodnih nauka uopšte ne mogu učiti apstraktno, ubrzo su se u programu pedagoških kurseva našli i ovi predmeti, a onda još i neki drugi.  

        Korak po korak žene su proširivale svoja prava. Čim bi saznale da je ovaj ili onaj profesor u Nemačkoj spreman da svoj auditorijum otvori i ženama, ruske studentkinje su već kucale na njegova vrata. Učile su pravo i istoriju u Hajdelbergu, matematiku u Berlinu. U Cirihu je više od sto žena i devojaka radilo u laboratorijama na univerzitetima i politehnikumima. Tamo su stekle nešto mnogo važnije od doktorskih diploma – poštovanje najboljih profesora, koji su ga i javno izražavali. Kada sam 1872. godine stigao u Cirih i upoznao neke studentkinje, bio sam zapanjen kako su mlade devojke u politehnikumima pomoću diferencijalnog računa rešavale teške zadatke iz teorije toplote i elastičnosti – tako lako, kao da su mnogo godina učile matematiku. Među ruskim devojkama, koje su u Berlinu slušale matematiku kod Vajerštrasa bila je, kao što je poznato, Sofija Kovaljevska, koja je kasnije postala profesorica Stokholmskog univerziteta. Izgleda da je ona bila prva žena profesor na muškom univerzitetu, bar što se tiče devetnaestog veka. Kovaljevska je bila tako mlada da su joj u Švedskoj svi tepali.  

        Aleksandar II nije mogao da smisli obrazovane žene. Pa ipak, uprkos njegovom odbijanju; uprkos opoziciji žandara koji su svaku školovanu ženu predstavljali caru kao revolucionarku; uprkos gromovima protiv njihovog pokreta i podlih optužbi koje je Katkov štampao u svakom broju svojih odvratnih novina – žene su ipak uspele da pokrenu niz kurseva. Neke su dobile diplome lekara u inostranstvu, a 1872. godine uspele su da dobiju dozvolu da otvore u Peterburgu više medicinske kurseve, o sopstvenom trošku. Kada su pozvale iz Ciriha žene koje su učile, u strahu da će se one tamo upoznavati sa revolucionarima i da će onda širiti revolucionarne ideje u domovini, vlasti su bile prinuđene da u Rusiji otvore više kurseve, tj. ženske univerzitete u kojima se ubrzo našlo više od hiljadu studentkinja. Zar nije zadivljujuće što i pored pritiska vlasti i povremenog zatvaranja medicinskih kurseva u Rusiji sada ima više od 670 lekarki.  

        To je bez sumnje bio značajan pokret, izvanredan po svojim rezultatima i uopšte krajnje poučan. Pobeda je bila sačuvana zahvaljujući privrženosti narodnoj stvari koju su ispoljile žene. One su se istakle kao bolničarke za vreme Krimskog rata, kasnije kao učiteljice u školama, kao babice i lekarske pomoćnice, i najzad kao bolničarke i lekarke u barakama za tifusare za vreme Rusko-turskog rata, kada su stekle poštovanje ne samo vojnih vlasti već i samog Aleksandra II koji se u početku prema njima neprijateljski odnosio. Znam dve žene koje su u ratu bile bolničarke. One su krenule sa tuđim ispravama jer su ih uporno tražili žandari. Jednu od njih, najvažniju »zločinku« koja je pomagala prilikom mog bekstva – postavili su čak za glavnu sestru u vojnoj bolnici, gde njena drugarica samo što nije umrla od tifusa. Ukratko, žene su prihvatile svaki posao, ma sa kakvim teškoćama da je vezan, ako su samo mogle da budu korisne narodu. One su u bukvalnom smislu reči izborile svoja prava.  

        Druga karakteristika ženskog pokreta jeste da u njemu nije nastao već pomenuti jaz dve generacije: između starijih i mlađih sestara. U svakom slučaju, preko provalije bilo je puno mostića. Žene koje su bile prvi inicijatori pokreta nikada nisu prekinule veze sa mlađim sestrama, čak ni onda kada su mlađe otišle dalje i došle do krajnje radikalnih pogleda. Išle su za svojom idejom vodiljom; držale su se po strani od svake političke agitacije, ali nikada nisu zaboravljale da je snaga pokreta u masi mlađih žena, čiji je veći deo kasnije prišao revolucionarnim kružocima. Predvodnice ženskog pokreta bile su otelovljenje ispravnosti; ja sam ih smatrao čak previše ispravnim; ali one nisu prekinule veze sa mladim studentkinjama, tipičnim nihilistkinjama po spoljašnjosti: ošišanim, bez krinolina, koje su se šepurile demokratskim ponašanjem. Od takve omladine predvodnice pokreta su se držale malo po strani, ponekad su se čak odnosi zaoštravali, ali se one nikada nisu odrekle svojih mlađih sestara – mogu da kažem, to je u vreme sumanutih progona bila velika stvar.  

        Predvodnice ženskog pokreta kao da su govorile demokratičnijoj omladini: »Mi ćemo nositi naše somotske haljine i šinjone zato što imamo posla sa glupacima koji u odeći vide znakove političke lojalnosti, ali vi ste, devojke, slobodne u vašim ukusima i sklonostima«. Kada su ruske vlasti naredile studentkinjama koje su učile u Cirihu da se vrate u domovinu, otmene dame-vođe nisu im okrenule leđa. Samo su rekle vlastima: »To vam se ne dopada? Onda u Rusiji otvarajte više kurseve za žene. Inače će naše devojke poći u inostranstvo u još većem broju i naravno tamo će se družiti sa emigrantima«. Kada su ih izgrdili da vaspitavaju revolucionare i pretili da će zatvoriti više ženske kurseve i akademiju, one su odgovarale: »Da, mnogi studenti postaju revolucionari; ali zar odatle proizlazi da treba zatvoriti sve univerzitete?« Kako su retke političke vođe koje imaju hrabrosti da se ne odreknu radikalnog krila svoje sopstvene partije!  

        Tajna ove mudre i uspešne taktike može se objasniti time što nijedna od žena, koje su bile na čelu pokreta, nije bila prosto »feministkinja« koja bi želela da zauzme privilegovani položaj u društvu ili državi. Upravo suprotno. Simpatije većine bile su na strani naroda. Sećam se aktivnog delovanja Stasove u večernjim školama 1861. godine; sećam se kako su ona i njeni drugovi gradili prijateljske odnose sa fabričkim radnicima, interesujući se za težak život tih devojaka, za njihovu borbu sa pohlepnim gazdama. Pamtim takođe vatrenu aktivnost studentkinja pedagoških kurseva u seoskim školama, i u radu malobrojnih pojedinaca kojima su, kao baronu Korfu, dopuštali na neko vreme da se bave pedagoškom delatnošću u narodu. Pamtim takođe atmosferu društvenosti kojim su bili prožeti ovi kursevi. Prava za koje su se borile one – njihove predvodnice, kao i masa tih žena – nije ni u kom slučaju bilo to da za sebe lično dobiju više obrazovanje, već znatno više, neuporedivo više – pravo da budu korisne aktivistkinje u masama, u narodu. To i jeste bio uzrok njihovog uspeha.  

        VII  

        Poslednjih godina zdravlje našeg oca se pogoršalo. Kada smo u proleće 1871. godine moj brat Aleksandar i ja došli da ga vidimo, lekari su nam rekli da će živeti samo do prvih mrazeva. On je, kao i ranije, živeo u Staroj Konjušničkoj, ali su u tom aristokratskom kvartu u poslednje vreme nastale velike promene. Bogate spahije, koje su tu nekada imale tako važnu ulogu, nestale su. Proćerdali su otkupne potvrde, založili i po nekoliko puta svoja imanja u tek osnovanim agrarnim bankama, koje su iskoristile njihovu nemoć, a onda su se povukli na svoja imanja ili u provincijske gradove, gde su bili potpuno zaboravljeni. Njihovih kuća u Staroj Konjušničkoj dokopali su se bogati trgovci, »železnički magnati« i slični »skorojevići«, dok se u skoro svakoj od starih plemićkih porodica novi život borio za svoja prava usred ruševina starog. Ocu su od poznanika ostala dva-tri stara generala u penziji, koji su proklinjali novotarije i tešili se predviđanjem neminovne propasti Rusije, i još poneko od rodbine ko bi slučajno navratio do njega na proputovanju kroz Moskvu. Od naših brojnih rođaka, kojih je nekada u Moskvi bilo više od dvadeset porodica – sada su u prestonici živele samo dve, takođe zahvaćene strujom novog života; u njima su majke sa kćerima i sinovima raspravljale o novim školama ili pričale o ženskim kursevima. Naravno moj otac ih je prezirao. Maćeha i mlađa sestra Polina, koje se ni malo nisu promenile, starale su se o ocu koliko su bile u stanju, ali i one su se takođe tegobno osećale u novoj sredini.  

        Otac je prema Aleksandru uvek bio oštar i veoma nepravedan; ali Aleksandar je bio izrazito dobrog srca. Kada je, sa svojim toplim osmehom na usnama i blagim plavim očima, ušao u sobu u kojoj je ležao otac i brzo shvatio šta treba uraditi da bi bolesniku bilo udobnije – pri čemu je sve to išlo jednostavno i prirodno kao da je Aleksandar sve vreme sedeo u bolesnikovoj sobi – otac je bio veoma dirnut. Gledao je Aleksandra, očigledno ništa ne shvatajući. Naša poseta unela je nešto života u tu tmurnu, tužnu kuću. Briga o bolesniku postala je nešto vedrija. Maćeha, Polja, čak i posluga, živnuli su i otac je odmah osetio promenu.  

        Jedno ga je ipak zbunjivalo. Očekivao je da ćemo doći kao bludni sinovi moleći za oproštaj i pomoć. Ali kada je on okolišno zapodenuo razgovor o novcu, mi smo mu raspoloženo odgovorili: »Ne brinite, tatice, odlično smo se snašli«. To ga je još više smutilo. On je bio spreman na scene iz njegovog doba: sinovi mole za oproštaj i novac... Možda je u trenutku čak osetio razočaranje što toga nije bilo, ali je zatim počeo da se odnosi prema nama sa većim poštovanjem. Na rastanku smo sva trojica bili ganuti. Otac je gotovo bio uplašen zbog vraćanja na turobnu usamljenost u ruševinama sistema koji je i on sam ceo život gradio. Ali, Aleksandra je čekala služba, a ja sam morao da putujem u Finsku.  

        U jesen, kada mi je u Finsku stigao telegram, požurio sam u Moskvu ali sam stigao tek na opelo – u onoj istoj crkvi gde je otac kršten i opojana baba. Idući za katafalkom ulicama poznatim iz detinjstva, razmišljao sam o nastalim promenama. Kuće pored kojih je prolazila procesija nisu se izmenile, ali znao sam da je u svakoj od njih počeo novi život.  

        Evo kuće koja je nekada pripadala majci moga oca, zatim kneginji Mirskoj, a onda starosedeocu Stare Konjušničke generalu N. Njegova se kći jedinica dve godine uporno borila sa svojim dobrodušnim roditeljima koji su je obožavali, ali su bili i uporni da joj ne dozvole da odlazi na više kurseve. Devojka je najzad pobedila, ali su je na kurseve vozili u elegantnoj kočiji u pratnji mamice, koja je tvrdoglavo presedela sate u slušaonici, zajedno sa studentkinjama, u klupi pored svoje voljene kćeri. Ali, uprkos budnoj kontroli, kćerka se posle dve godine pridružila revolucionarnom pokretu, bila je uhapšena i provela celu godinu u Petropavlovskoj tvrđavi.  

        Evo preko puta, kuće grofova Z! Njihove dve ćerke, kojima se smučio besciljan, prazan život, dugo su se borile sa roditeljima-despotima za dozvolu da se pridruže drugim devojkama koje su odlazile na kurseve i koje su tamo bile srećne. Borba je trajala nekoliko godina. Roditelji nisu popuštali. A onda se starija sestra otrovala; tek tada su mladoj dozvolili da radi šta hoće.  

        A evo i kuće u kojoj smo mi nekada proživeli jednu godinu. Tu će se ubrzo održati prvi sastanak revolucionarnog kružoka koji smo Čajkovski i ja osnovali u Moskvi. Odmah sam prepoznao sobe koje pamtim iz detinjstva, ali potpuno drukčije nameštene. Kuća je sada pripadala rodbini Natalije Armfeld, čiji je dirljivi portret napravio Kenan pošto ju je video u partiji slobodnjaka na Kari.  

        A evo još, na nekoliko koraka od kuće u kojoj je otac skončao, i male sive kuće gde sam nekoliko meseci posle očeve smrti viđao Stjepnjaka, prerušenog u mužika. On je baš bio uhapšen na selu zbog socijalističke propagande među seljacima, ali je uspeo da pobegne i dođe u Moskvu.  

        To su bile promene u gospodskom kvartu Stara Konjušnička za poslednjih petnaest godina. Ni ovo utvrđenje starog plemstva nije izdržalo navalu mladih snaga.  

        VIII  

        U rano proleće naredne godine prvi put sam išao u inostranstvo. Prelazeći granicu osetio sam, čak jače nego što sam očekivao, ono što oseća svaki Rus kad odlazi iz Rusije. Dok voz prolazi kroz slabo naseljene severozapadne gubernije, osećaš se kao da presecaš pustinju. Na stotine vrsta nižu se čestari koji se teško mogu nazvati šumom. Tu i tamo pojavi se po neko seoce, skoro prekriveno snegom. Ali sa ulaskom u Prusku sve se odjednom menja – i pejzaž i ljudi. Kroz prozor vagona vide se čista sela i farme, baštice, popločani putevi; i što se dalje prodire u Nemačku kontrast postaje oštriji. Posle ruskih gradova, čak i dosadni Berlin izgleda veselo.  

        A tek razlika u klimi! Kada sam dva dana ranije kretao iz Peterburga sve je bilo pod snegom; ovde, u centralnoj Nemačkoj, išao sam platformom železničke stanice bez kaputa. Sunce je pripeklo; pupoljci su već nabubreli i samo što se nisu otvorili. A onda – Rajna, pa još dalje Švajcarska, obasjana jarkim sunčevim zracima, sa svojim hotelčićima, u kojima vam doručak serviraju pod otvorenim nebom dok gledate snežne planine. Nikada do tada nije mi bilo tako jasno šta znači severni položaj Rusije i kakav je uticaj na njenu istoriju imalo to što se centar intelektualnog života nalazi na severu, na samim obalama Finskog zaliva. Tek sam sada potpuno shvatio zašto je jug uvek tako privlačio Ruse, zašto su se toliko trudili da dopru do Crnog mora i zašto sibirski naseljenici tako uporno teže na jug, u dubinu Mandžurije.  

        U to vreme u Cirihu je učilo mnoštvo ruskih studenata i studentkinja. Poznata Oberštrase bila je pravi ruski gradić; tu je dominirao ruski jezik. Studenti, a naročito studentkinje živeli su onako kako inače žive ruski školarci, to jest sa minimalnim sredstvima. Čaj, hleb, malo mleka, omanje parče mesa ispečeno na primusu, uz živahan razgovor o poslednjim događajima u socijalističkom svetu ili o pročitanoj knjizi – omladina je time bila potpuno zadovoljna. Oni koji su imali para više nego što je trebalo za takav život, davali su ih za zajedničke potrebe: za biblioteku, ruski revolucionarni časopis, švajcarske radničke novine. Što se tiče odeće taj je narod bio krajnje neizbirljiv.  

        Na devojci od sedamnaest leta koja kapa nije lepa?  

        I, u starom gradu Cvingliju, ruske studentkinje kao da su pitale stanovnike: postoji li tako obična odeća koja ne bi pristajala devojci mladoj, pametnoj, i punoj energije?  

        Uz sve to, ruske žene radile su marljivo i uporno; od kad postoje univerziteti nije se tako radilo. Profesori su stalno isticali devojke kao primer studentima.  

        Već više godina strasno sam želeo da proučim sve što se ticalo Internacionale. Ruske novine su je često pominjale, ali im nije bilo dopušteno da pišu o ciljevima ni o aktivnosti Međunarodnog saveza radnika. Ja sam naslućivao da bi to morao biti veliki pokret koji ima sjajnu budućnost; ali nisam mogao dobro da dokučim njegove ciljeve. Sada, u Švajcarskoj, odlučio sam da nađem odgovore na sva moja pitanja.  

        Internacionala je tada dostigla najvišu tačku svoga razvoja. Četrdesete godine probudile su u srcima zapadnoevropskih radnika velike nade. Tek sada saznajemo kakvu su masu literature dali proletarijatu socijalisti svih boja: i hrišćanski i socijalisti – etatisti, i furijeovci, sensimonisti, ovenisti i tako dalje; tek sada počinjemo da shvatamo kako je dubok bio taj pokret; mnogo toga što naša generacija smatra svojim otkrićem bilo je još tada rečeno, katkad snažnije i sa više smisla. Republikanci tada pod »republikom« nisu nikako podrazumevali demokratsku organizaciju kapitalizma, kako se sada shvata, već nešto sasvim drugo. Kada su govorili o evropskim Sjedinjenim državama, republikanci su mislili na bratstvo svih radnika, na oružja za uništavanje pretvorena u oruđa za proizvodnju, dostupna svim članovima društva – »mačeve prekovane u raonike«, »gvožđe vraćeno radnicima« – kako je u jednoj svojoj pesmi rekao Pjer Dipon. Republikanci nisu težili samo jednakosti pred zakonom i jednakim političkim pravima, već prvenstveno ekonomskoj jednakosti. Čak su i nacionalisti tada zamišljali mladu Nemačku, mladu Italiju i mladu Mađarsku koje će izvršiti vrlo smele agrarne i ekonomske reforme.  

        Krah junskog ustanka u Parizu, poraz koji je Nikolaj I naneo mađarskoj armiji, a Francuzi i Austrijanci mladoj Italiji, zatim mračna politička i intelektualna reakcija nastala ubrzo posle 1848. godine u celoj Evropi – potpuno su ugušili gorostasan pokret tog vremena i tokom narednih dvadeset godina ljudi su jednostavno zaboravili socijalističku literaturu četrdesetih godina, akcije socijalista, a i same principe ekonomske revolucije i sveopšteg bogatstva.  

        Ali jedna ideja je preživela sveopšti pogrom: misao o bratstvu radnika svih zemalja. Nekoliko francuskih izgnanika nastavilo je da je propagira u Sjedinjenim državama, a u Engleskoj je živela među učenicima Roberta Ovena. I 1862. godine, dogovor nekolicine engleskih radnika i francuskih delegata u vreme svetske izložbe, poslužio je kao polazna tačka snažnog pokreta koji se ubrzo proširio po čitavoj Evropi, zahvativši milione predstavnika rada. Nade koje su dvadeset godina spavale ponovo su se probudile kada se iz Londona razlegao poziv radnicima »svih nacija, religija, rasa, boja i polova« da se ujedine i pokažu da »oslobođenje radnika mora biti delo samih radnika«. Radnici su pozivani da toku evolucije čovečanstva doprinesu novom, jakom snagom internacionalne organizacije, koja se ne bori u ime sladunjave ljubavi i milosrđa, već u ime pravednosti koja neminovno mora da se ukaže ljudima koji su svesni svog ideala i životnog cilja.  

        Godine 1868. i 1869. u Parizu su bila dva štrajka, potpomognuta donekle nevelikim sumama pristiglim iz inostranstva, uglavnom iz Engleske. Iako su ti štrajkovi sami po sebi bili neznatni, oni su kao i proganjanje Internacionale od strane napoleonovske vlasti podstakli snažan pokret, koji je rivalstvu država suprotstavio ujedinjenje svih radnika. Ideja o međunarodnom jedinstvu svih profesija u borbi protiv kapitala uz međunarodnu podršku – oduševila je sve, čak i najravnodušnije radnike. Kao stepski požar, pokret je brzo zahvatio Francusku, Italiju i Španiju, i izbacio u prvi plan mnoštvo naprednih, aktivnih i predanih radnika. Pokretu se pridružilo takođe nekoliko istaknutih ličnosti oba pola iz viših klasa. U Evropi je svakim danom rasla snaga čije se postojanje do tada nije ni naslućivalo. I da pokret nije bio zaustavljen Francusko-pruskim ratom, u Evropi bi se verovatno dogodile krupne stvari, koje bi ubrzale progres i izmenile karakter naše civilizacije. Ali nemačka pobeda koja je smrvila Francusku stvorila je nenormalne uslove. Ona je za sledećih dvadeset pet godina zakočila normalan razvitak Francuske i prouzrokovala period militarizma, iz koga se ni do danas nismo izvukli.  

        U to vreme među radnicima su bili rašireni razni polovični predlozi za razrešenje važnog socijalnog pitanja. Predlagana su potrošačka i proizvođačka udruženja, koja pomaže država, narodne banke, beskamatni krediti i tako dalje. Takvi predlozi razmatrani su jedan po jedan u sekcijama Međunarodnog saveza, zatim na mesnim, sreskim, nacionalnim i internacionalnim kongresima, i bili tamo vatreno razmatrani. Umesto svega toga razvijala se ideja velike Socijalne revolucije. Svaki godišnji kongres Saveza značio je novi korak napred u razvoju pitanja koje sada stoji pred našom generacijom i hitno traži razrešenje. Do danas još niko nije dao ocenu svih tih intelektualnih, naučno potvrđenih i dubokih misli (sve su one bile rezultat kolektivnog mišljenja radnika) izrečenih na tim kongresima. Dovoljno je reći, i to nije nikakvo preuveličavanje – da svi predlozi za menjanje društva, sada poznati kao »naučni socijalizam« i »anarhizam«, vode poreklo iz debata na kongresima i raznih referata Internacionale. Malobrojni obrazovani ljudi koji su se pridružili pokretu, samo su odenuli u teorijsku formu želje i kritiku stvarnosti koje su izrekli radnici u sekcijama Međunarodnog saveza i na njegovim kongresima.  

        Rat 1870–71. godine usporio je ali nije prekinuo razvoj Saveza. U svim industrijskim centrima Švajcarske i dalje su postojale brojne i vitalne sekcije Internacionale, i hiljade radnika odlazile su na njihova zasedanja, na kojima je objavljivan rat postojećem sistemu privatnog vlasništva nad zemljom i fabrikama i proklamovan skori kraj kapitalističkog uređenja. U raznim švajcarskim mestima održavani su lokalni kongresi i na svakom su razmatrana najaktuelnija i najteža pitanja savremenog društvenog uređenja, pri čemu su poznavanje predmeta i obuhvatnost formulisanja problema plašili buržoaziju gotovo više nego rastući broj članova u sekcijama i federacijama Internacionale. Rivalstvo i zavist, koji su uvek postojali između privilegovanih radnika (časovničara, juvelira) i predstavnika grublje proizvodnje (na primer, tkača) i do tada ometali ujedinjenje – postepeno su nestajali. Radnici su sve snažnije izjavljivali da je od svih pregrada podignutih u savremenom društvu najveća i najštetnija ona koja deli društvo na posednike kapitala i na proletere, koji su usled svog zatečenog siromaštva osuđeni da zauvek proizvode bogatstva za kapitaliste.  

        Italija, naročito severna i srednja, bila je pokrivena sekcijama Internacionale, i u njima se otvoreno govorilo da se nacionalno jedinstvo Italije, za koje su se tako dugo borile patriote, pokazalo kao čista iluzija. Sada su pozivali narod da sprovede svoju revoluciju: da otme zemlju za seljake i fabrike za radnike i uništi jaram centralizovane države, čija je istorijska misija uvek bila da podržava eksploataciju čoveka nad čovekom.  

        U Španiji su sekcije Internacionale (u mnoštvu) nastale u Kataloniji, Valensiji i Andaluziji. Imale su podršku snažnih radničkih saveza u Barseloni, koji su već tada ostvarili osmočasovni radni dan u građevinarstvu. Internacionala je imala u Španiji bar osamdeset hiljada članova koji su plaćali članarina. Pristupili su joj svi aktivni i energični elementi društva. Time što nisu želeli da se mešaju u političke intrige 1871–72. godine stekli su naklonost ogromne većine stanovništva. Izveštaji o pokrajinskim i nacionalnim kongresima u Španiji i njihovi manifesti, uvek su bili uzori za strogu logiku kritike postojećeg uređenja i najbolje formulacije ideala radničke klase.  

        Isti taj pokret širio se u Belgiji, Holandiji, pa čak i u Portugaliji. Najsvesniji deo belgijskih tkača i rudara pridružio se Internacionali. U Engleskoj su se trejdjunioni, poznati po svojoj konzervativnosti, priključili pokretu, bar u principu, tj. još uvek ne smatrajući sebe za socijaliste, radnički savezi su izrekli spremnost da podrže svoju sabraću sa kontinenta u borbi protiv kapitala, naročito za vreme štrajkova. U Nemačkoj su socijalisti sklopili savez sa mnogobrojnim sledbenicima Lasala i tako je bio postavljen temelj socijaldemokratske partije. Austrija i Mađarska išle su istim putem. U Francuskoj, posle poraza Pariske komune i reakcije koja je usledila, nije bila moguća nikakva Internacionala (protiv članova asocijacije bili su uvedeni drakonski zakoni); ali su uprkos tome ipak svi bili ubeđeni da će se Francuska ubrzo ne samo pridružiti pokretu nego će i stati na čelo.  

        Posle dolaska u Cirih, stupio sam u jednu lokalnu sekciju Internacionale i upitao svoje prijatelje Ruse iz kakvih izvora mogu da upoznam veliki pokret koji je nastao u drugim zemljama. »Čitajte« – rekli su mi – a jedna moja rođaka koja se tada školovala u Cirihu donela mi je čitavu hrpu knjiga, brošura i novina iz poslednje dve godine. Čitao sam danju i noću neprekidno, a utisak koji sam poneo bio je tako dubok da nikada ničim ne može biti izbrisan. Bujica novih misli nastalih u meni vezana je u mome sećanju za malu, čistu sobu na Oberštrase, kroz čiji prozor se videlo duboko jezero, visoki šiljci staroga grada – svedoka tolikih žestokih religioznih raspri, i brda na obali gde su se Švajcarci borili za svoju nezavisnost.  

        Socijalistička literatura nikada nije obilovala knjigama. Bila je pisana za radnike, za koje je i nekoliko kopejki već novac, a i vremena za čitanje je malo posle dugog radnog dana. Zato nju prvenstveno čine brošure i novine. Osim toga, onaj ko želi da upozna socijalizam neće u knjigama naći puno onoga što treba da zna. U knjigama se izlažu teorije i naučna argumentacija socijalizma; ali one ne mogu da pruže predstavu o tome kako radnici prihvataju socijalističke ideale i kako se ovi mogu praktično ostvariti. Preostaje da se uzme hrpa novina i čita od A do Š: hronika, uvodnik i sve ostalo; hronika je čak važnija od uvodnika.  

        Ali se zato potpuno novi svet socijalnih odnosa i sasvim nove metode razmišljanja i delovanja otvaraju prilikom ovog čitanja, koje pruža baš ono što se ni na kom drugom mestu ne može saznati; zapravo objašnjava dubinu i moralnu snagu pokreta i pokazuje koliko su ljudi prožeti novim teorijama, koliko su radnici spremni da sprovode ideje socijalizma u život i da za njih ginu. Čitanjem drugih stvari to se ne može saznati; zato sve priče teoretičara o neprimenjivosti socijalizma i neophodnosti laganog razvoja nemaju nikakav značaj jer se o brzini evolucije može suditi samo na osnovu bliskog poznavanja ljudi o čijoj evoluciji i govorimo. Možemo li da znamo zbir, ako nam nisu poznati sabirci?  

        Što sam više čitao, više sam bio uveren da je preda mnom za mene novi svet, koji je potpuno nepoznat učenim autorima socijalističkih teorija. Taj sam svet mogao da proučim samo živeći u radničkoj internacionali i posmatrajući njen svakodnevni život. Zato sam odlučio da tom učenju posvetim nekoliko meseci. Moji poznanici Rusi podržali su moj plan i posle nekoliko dana provedenih u Cirihu uputio sam se u Ženevu, koja je bila značajan centar Internacionale.  

        Ženevska sekcija se tada okupljala u velikom masonskom hramu, Temple Unique. U vreme velikih mitinga prostrana sala mogla je da primi više od dve hiljade ljudi. Uveče su razni komiteti i sekcije zasedali u bočnim sobama, gde su se takođe održavali kursevi istorije, fizike, mehanike i tako dalje. Malobrojni intelektualci, koji su prišli pokretu – uglavnom francuski emigranti komunari – besplatno su poučavali radnike... Tako je hram koristio i kao narodni univerzitet i kao forum.  

        Jedan od glavnih rukovodilaca u masonskom hramu bio je Nikolaj Utin, obrazovan, vešt i aktivan čovek. Ali duša cele stvari bila je jedna simpatična Ruskinja, koju su radnici zvali m-me Olga. Ona je aktivnije od svih radila u svim komitetima. Utin i m-me Olga prihvatili su me veoma srdačno, upoznali me sa svim istaknutijim radnicima iz različitih sekcija, organizovanih po profesijama, i pozivali me na skupove komiteta. Bio sam i na tim sastancima, ali sam im pretpostavljao samu radničku sredinu. Uz čašu kiselog vina, ostajao sam dugo uveče u sali za nekakvim stočićem među radnicima a ubrzo sam se sprijateljio sa nekima od njih, naročito sa jednim zidarom, Alzašaninom, koji je napustio Francusku posle Komune. On je imao decu: dvoje je bilo istog uzrasta kao deca moga brata koja su nedavno iznenada umrla. Sa decom sam se brzo sprijateljio, a preko njih i sa roditeljima. Sada sam mogao da iznutra posmatram život pokreta i da bolje razumem kako su se sami radnici prema njemu odnosili. Oni su sve nade polagali u Internacionalu. I mladi i stari žurili su posle posla u Temple Unique, da skupe bar zrnce znanja ili da čuju nekog govornika koji je pričao o velikoj budućnosti. Zaustavljajući dah slušali su o uređenju koje će biti zasnovano na zajedničkom oruđu za proizvodnju, na potpunom bratstvu, bez obzira na poreklo, rasu i nacionalnost. Svi su verovali da će na ovaj ili onaj način ubrzo doći do velike socijalne revolucije, koja će potpuno izmeniti ekonomske uslove. Niko nije želeo građanski rat, ali su svi govorili da će, ako vladajuće klase svojom slepom tvrdoglavošću to učine neminovnim – doći do borbe koja bi donela blagostanje i slobodu potlačenima.  

        Trebalo je živeti među radnicima da bi se mogao razumeti kako je na njih uticao brzi rast Internacionale, kako su oni verovali u pokret, sa kakvom ljubavlju su govorili o njemu i kako su se za njega žrtvovali. Iz dana u dan, iz godine u godinu hiljade radnika žrtvovalo je svoje vreme i novac da potpomognu svoju sekciju, da osnuju novine, pokriju troškove za održavanje nekog nacionalnog ili međunarodnog kongresa, da bi pomogli drugovima koji su stradali zbog Asocijacije ili jednostavno da bi učestvovali na skupovima i manifestacijama. Na mene je dubok utisak ostavilo i oplemenjujuće dejstvo Internacionale. Većina pariskih internacionalaca nije pila alkoholna pića i svi su ostavili duvan. »Zašto da povlađujem takvoj slabosti?« – govorili su. Sve sitničavo i nisko trajno je nestalo ustupajući mesto veličanstvenom i uzvišenom.  

        Posmatrači sa strane nikako nisu u stanju da shvate kakve žrtve podnose radnici da bi podržali pokret. Trebalo je dosta hrabrosti da se neko otvoreno priključi nekoj sekciji Internacionale; to je značilo okrenuti protiv sebe gazdu i najverovatnije dobiti otkaz prvom zgodnom prilikom, a samim tim i duge mesece bez posla. Čak i u najboljim uslovima, pridruživanje radničkom savezu, ili nekoj od radikalnih partija, zahteva čitav niz neprestanih žrtava. I onih nekoliko kopejki koje evropski radnik daje za zajedničku stvar osetno se odražavaju na njegov budžet. A on je svake nedelje trebalo da daje ne malo kopejki. Često prisustvovanje skupovima takođe predstavlja izvesnu žrtvu. Za nas je čak zadovoljstvo da provedemo jedno veče na mitingu; ali radnik, čiji radni dan počinje u pet ili šest sati ujutru, mora da odvoji nekoliko sati od svog odmora da bi uveče bio na skupu, daleko od svog stana.  

        Meni je taj niz neprestanih žrtava bio stalni prekor. Video sam kako su radnici žudeli za obrazovanjem, a s druge strane broj dobrovoljnih učitelja bio je tako mizeran da je mogao da dovede do očajanja. Video sam koliko je trudbeničkoj masi neophodna pomoć obrazovanih ljudi, koji su imali dovoljno slobodnog vremena za stvaranje i razvoj njenih organizacija. Ali – kako je ništavan bio broj buržuja koji su nudili svoju pomoć bez želje da izvuku neku ličnu korist iz potpune bespomoćnosti naroda! Ja sam sve više i više osećao da sam dužan da celog sebe posvetim masama. Stjepnjak kaže u svom »Andreju Kožuhovu« da svaki revolucionar doživljava trenutak u životu kada ga nekakva okolnost, možda po sebi beznačajna, natera da se zakune na nesebično predavanje revolucionarnoj delatnosti. Poznat mi je taj trenutak, a doživeo sam ga posle jednog skupa u Temple Unique kada sam posebno jako osetio kakve su kukavice obrazovani ljudi koji oklevaju da pruže masama svoja znanja, energiju i aktivnost, tako potrebne narodu. »Tu su ljudi – mislio sam – koji postavši svesni svog ropstva teže da ga se oslobode. Ali gde im je pomoć? Gde su oni koji će prići da služe masama a da ih ne koriste za svoje častoljublje?«  

        Malo-pomalo u meni se takođe rađala sumnja u iskrenost propagande koja se vodila u Temple Unique. Jedne večeri na skupu se pojavio poznati ženevski advokat A. i izjavio da se do tada nije priključio Internacionali samo zato što je morao da prethodno sredi svoje lične finansijske stvari. Pošto je sada to obavio, namerava da stane uz radnički pokret. Zapanjio me je cinizam njegovih reči, i ja sam svoje misli saopštio svome drugu zidaru. Ispostavilo se da je na prethodnim izborima advokat očekivao podršku radikalne partije, ali je bio poražen. Sada je mislio da iskoristi radničku partiju. »Za sada mi prihvatamo usluge takve gospode« – reče moj prijatelj – »ali posle socijalne revolucije naš prvi posao biće da ih bacimo na otpad«.  

        Ubrzo posle toga hitno je bio sazvan miting radi protesta kako se govorilo, protiv »Journal de Geneve«. Ove novine bogatih ženevskih slojeva pisale su da se u Temple Unique začinje nešto loše i da građevinari pripremaju isti onakav opšti štrajk kakav je bio 1869. godine. Zbog toga su vođe Temple Unique sazvale zbor. Hiljade radnika ispunile su salu a Utin im je predložio da prihvate rezoluciju, čija mi je formulacija izgledala veoma čudna: skup je pozivan da »s negodovanjem protestuje« protiv, po meni nevine primedbe da se radnici spremaju na štrajk. »A zašto tu primedbu žele da nazovu klevetom?« – čudio sam se. »Zar u štrajku ima nečeg kriminalnog«? Ali Utinu se žurilo i on je svoj govor završio rečima: »Ako se vi građani slažete s mojim predlogom odmah ću da ga pošaljem na štampanje«. Već se spremao da siđe sa govornice kada je neko primetio da ipak ne bi bilo loše da se prvo razmotri problem; a tada su se jedan za drugim javljali predstavnici različitih građevinskih zanata, izjavljujući da je u poslednje vreme nadnica bila tako niska da se ne može živeti; da se sa prolećem očekuje dosta radova i da radnici to žele da iskoriste da podignu zarade. Ako se poslodavci ne saglase, radnici će odmah početi štrajk.  

        Bio sam gnevan i sutradan sam prekorevao Utina zbog njegovog predloga – »Kako je to moguće?« govorio sam. »Kao vođa vi ste morali znati da je štrajk stvarno pripremam. Iz naivnosti nisam ni shvatio prave motive vođa, a sam Utin mi je objasnio da bi »štrajk bio poguban za izbor advokata A.«  

        Nisam magao da nađem ništa zajedničko između ove mahinacije vođa i onih vatrenih govora koje su držali za govornicom. Bio sam potpuno razočaran i rekoh Utinu da želim da se upoznam sa »bakunjincima« ili »federalistima«, to jest sa drugom ženevskom sekcijom Internacionale. Reč »anarhizam« se tada još retko upotrebljavala. Utin mi je odmah dao cedulju sa kojom sam mogao da odem do Nikolaja Žukovskog, koji je pripadao »bakunjincima«; onda me je dugo gledao i rekao uz uzdah: »Ma vi se nama više nećete vratiti, ostaćete tamo«. Bio je potpuno u pravu.  

        IX 

Prvo sam otputovao u Nojšatel, a zatim sam oko nedelju dana proveo među časovničarima u Jurskim planinama. Tako sam se prvi put upoznao sa slavnom jurskom federacijom, koja je kasnije imala izuzetno važnu ulogu u razvoju socijalizma, u koji je uvela princip odbacivanja vlasti, odnosno princip anarhije.  

        Godine 1872. jurska federacija se pobunila protiv autoriteta glavnog saveta Internacionale. Veliki međunarodni savez bio je zaista pokret radnika; i sami radnici su ga tako prihvatali ne smatrajući ga nipošto za političku partiju. U istočnoj Belgiji su radnici, na primer uneli u statut paragraf na osnovu koga niko ko se nije bavio manuelnim radom nije mogao da postane član sekcije. To je važilo i za poslodavce. Osim toga, radnici su u potpunosti bili federalisti. Svaka nacija, svaka zasebna oblast i čak svaka sekcija, morale su potpuno samostalno da se razvijaju. Ali, buržoaski revolucionari stare škole koji su prišli Internacionali bili su prožeti shvatanjima o centralizovanim, piramidalnim tajnim društvima ranijeg vremena; oni su takve pojmove uneli u međunarodni savez radnika.  

        Osim federalnih i nacionalnih saveza bio je formiran i generalni savet u Londonu, koji je bio posrednik između različitih nacija. Marks i Engels su rukovodili njime. Međutim, ubrzo je postalo jasno da već sama činjenica da postoji takav generalni savet povlači za sobom velike nevolje. Generalni savet se nije zadovoljio ulogom centralnog biroa za koordinaciju. On je težio da u svoje ruke uzme ceo pokret, čas odobravajući a čas odbacujući delatnost ne samo različitih sekcija i federacija, već i pojedinih članova. Kad je započeo ustanak komunista u Parizu, a vođama je ostalo samo da prate pokret ne znajući gde će ih on odvesti sledećeg dana – generalni savet je neizostavno hteo da rukovodi tokom stvari, čučeći pri tom u Londonu. Zahtevao je svakodnevne raporte, izdavao naredbe, odobravao, savetovao, i na taj način očigledno dokazivao kako je čak i za Asocijaciju loše da ima vladajuće jezgro. Šteta je postala još očiglednija kada je generalni savet, posle tajnog skupa 1871. godine, uz podršku malog broja aktivista odlučio da svu snagu Internacionale preusmeri na izbornu agitaciju. Mnogi su tada uviđali svu nepoželjnost vlade, ma kako demokratično bilo njeno osnivanje. Tako je nastajao savremeni anarhizam, a jurska federacija je postala središte njegovog razvoja.  

        U Jurskim planinama nije bilo razdvajanja vođa i radnika koje sam primetio u Ženevi, u Temple Unique. Naravno, neki članovi su bili obrazovaniji a što je još važnije aktivniji od drugih, ali tu je prestajala svaka razlika. Džems Gijom, jedan od najinteligentnijih i najobrazovanijih ljudi koje sam ikada upoznao – radio je kao korektor i upravnik u jednoj maloj štampariji. Na taj način je malo zarađivao pa je morao još i da noću prevodi romane sa nemačkog na francuski.  

        Kada sam stigao u Nojšatel, Gijom mi je rekao da mu je žao što našem razgovoru ne može da posveti više od sat-dva. Njihova štamparija je toga dana objavljivala prvi broj lokalnih novina i Gijom je osim redakture i korekture, morao još i da ispiše po tri hiljade adresa za prvi broj i da lepi banderole.  

        Ponudio sam da mu pomognem u pisanju adresa, ali uzalud. Gijom je adrese pamtio ili ih je beležio jednim do dva slova na parčićima papira.  

        — Ništa zato – rekao sam. U tom slučaju doći ću posle ručka u štampariju i lepiću banderole, a vi mi posvetite ono vreme koje vam uštedim.  

        Razumeli smo se i čvrsto se rukovali, i tada se među nama rodilo snažno prijateljstvo. Proveli smo nekoliko sati u štampariji. Gijom je pisao adrese, ja sam lepio banderole, a jedan od slagača – komunar, ćaskao je sa obojicom istovremeno brzo slažući neku pripovetku. Priču je filovao frazama iz teksta koji slaže, govoreći ih naglas. Ispadalo je približno ovako:  

        »Na ulicama je počeo vatreni okršaj... Draga Marija, volim te... Radnici su bili razjareni i borili se na Monmartru kao lavovi... Pade on na kolena pred njom... Branili su svoje predgrađe cela četiri dana. Znali smo da Galife strelja sve zarobljenike i zato smo se još upornije borili.« I tako dalje. Njegova ruka je brzo letela po slagarskoj kutiji.  

        Već je bilo veoma kasno kad je Gijom konačno skinuo radničku bluzu. Onda smo mogli na miru da porazgovaramo dva sata, dok ponovo nije došlo vreme da radi. Redigovao je »Bilten« jurske federacije.  

        U Nojšatelu sam se upoznao i sa Malonom. On je rođen na selu i u detinjstvu je bio pastir. Kasnije se obreo u Parizu gde je naučio zanat: da plete korpe. Zajedno sa knjigovescem Varlenom i stolarem Pendijem, postao je poznat kao jedan od najistaknutijih aktivista Internacionale u vreme kada su je proganjale napoleonovske vlasti (1869. godine). Ova trojica su bukvalno ispunjavala srca svih radnika i – kada je počeo ustanak – Varlen, Pendi i Malon su sa ogromnom većinom bili izabrani za članove saveta Komune. Malon je bio i predsednik jedne pariske opštine. Sada, kada sam ga upoznao u Švajcarskoj, izdržavao se pletenjem korpi. Za nekoliko sua mesečno zakupio je van grada na padini planine i malu otvorenu nadstrešnicu, odakle je u toku rada mogao da uživa u veličanstvenom pogledu na Nojšatelsko jezero. Noću je on pisao pisma i članke za radničke novine i radio na knjizi o Komuni. Na taj način je vremenom postao pisac.  

        Posećivao sam ga svakoga dana da bih čuo priču o Komuni koju je pričao taj revolucionar širokog lica, radan, pomalo poeta, smiren i neobično dobre duše. On je aktivno učestvovao u ustanku i sada je završavao knjigu pod nazivom »Treći poraz francuskog proletarijata«.  

        Jednog jutra kada sam se uspenjao do nadstrešnice, Malon me je sav blistajući dočekao uzvikom: »Pendi je živ, znate! Evo njegovog pisma. U Švajcarskoj je.« O Pendiju se ništa nije čulo, od 25. ili 26. maja, kada su ga poslednji put videli u Tiljerijama. Mislili su da je streljan, dok se on sve vreme skrivao u Parizu.  

        Ne prestajući da savija vrbinu, Malon mi je mirnim glasom koji bi samo povremeno zadrhtao pričao koliko su ljudi versajci streljali misleći da streljaju Pendija, Varlena ili njega – Malona. Ispričao mi je da je znao za smrt knjigovesca Varlena, koga su pariski radnici obožavali, o starom Deleklizu, koji nije želeo da preživi taj novi poraz, i o mnogim drugima. Sve strahote krvavog karnevala kojim su bogati slojevi proslavili svoj povratak u Pariz nizale su se preda mnom; a za njima i duh osvete koji su oni izazivali u gomili, koja je predvođena Raulom Rigoom postreljala taoce Komune.  

        Malonove usne su drhtale dok mi je pričao o junaštvu pariskih dečačića, a suze su krenule iz njegovih očiju kada mi je ispričao sledeće. Versajci su nameravali da streljaju nekog dečaka. Pred smrt dečko se obratio jednom oficiru sa molbom da mu dozvole da odnese srebrni sat majci koja je živela u blizini. Oficir mu je iz sažaljenja dao dozvolu, nadajući se verovatno da se dečak neće vratiti. Ali posle četvrt sata mali junak je dotrčao, stao uza zid među leševe i viknuo: »Spreman sam!« Dvanaest metaka preseklo je njegov mladi život.  

        Čini mi se da nikada nisam osetio takvu moralnu patnju kao dok sam čitao grozovitu knjigu »Le Livre Rouge de la Justice Rurale«. Ona je bila sačinjena isključivo od pariskih izveštaja štampanih u listovima »Standard«, »Daily Telegraph« i »Times«, krajem maja 1871. godine, u kojima se govori o užasima koje su vršili versajci pod vođstvom Galifea, a pridodati su i citati iz »Figaro« puni krvoločnosti prema ustanicima. Obuzimalo me je mračno očajanje. Ono bi trajno ostalo u meni da nisam kasnije video kod poraženih, koji su preživeli sve te strahote, potpuno odsustvo mržnje i veru u konačnu pobedu ideala – miran, iako tužan pogled okrenut budućnosti, težnju da se zaboravi košmar prošlosti, jednom reči, sve ono što me je zadivilo ne samo kod Malona već kod svih komunara koji su živeli sa mnom u Ženevi, a isto i kod onih koje sam kasnije sreo: Luize Mišel, Lefransea, Elizea Reklija i drugih.  

        Iz Nojšatela sam otišao u Sonvilije. Tu je, u maloj dolini usred Jurskih planina, razbacano mnoštvo sela i gradića čije se francusko stanovništvo tada bavilo isključivo raznim granama časovničarstva. Čitave porodice radile su zajedno u radionicama. U jednoj od njih upoznao sam se sa još jednim vođom – Ademarom Švicgebelom, sa kojim sam se kasnije veoma zbližio. Zatekao sam ga u radionici sa još desetak mladih ljudi, koji su gravirali poklopce zlatnih i srebrnih časovnika. Pozvali su me da sednem na klupu ili sto, i ubrzo smo zapodenuli živi razgovor o socijalizmu, o tome da li je vlada potrebna ili ne, o kongresu koji se bližio.  

        Te večeri besnela je snažna mećava. Sneg nas je zaslepljivao, a mraz »ledio krv u žilama«, dok smo se vukli ka najbližem selu. Ali, uprkos vejavici, iz susednih gradića i sela okupilo se oko pedeset časovničara, uglavnom ljudi u godinama. Neki od njih su morali da pređu i deset vrsta ali svejedno nisu hteli da propuste mali vanredni skup zakazan za to veče.  

        Sama organizacija časovničarskog zanata, koja omogućava da se ljudi odlično upoznaju i da rade po kućama gde mogu slobodno da pričaju – objašnjava zašto je to lokalno stanovništvo intelektualno razvijenije nego radnici koji od detinjstva provode život u fabrikama. Jurski časovničari se zaista odlikuju velikom samosvojnošću i velikom nezavisnošću. Ali isto tako, odsustvom podele na vođe i obične može se objasniti to što je svaki član federacije nastojao da sam izgradi svoj pogled o bilo kom pitanju. Tu radnici nisu predstavljali stado koje bi vođe koristile za svoje političke ciljeve. »Vođe« su ovde jednostavno bili aktivniji drugovi – više ljudi od inicijative nego rukovodioci. Sposobnost jurskih radnika, naročito onih srednjih godina, da shvate samu bit ideje i njihovo umeće da se snađu u najsloženijim društvenim problemima ostavili su na mene dubok utisak. Čvrsto verujem – ako je jurska federacija odigrala istaknutu ulogu u razvoju socijalizma, to nije samo zato što je postala nosilac antidržavne i federalističke ideje, nego još i zato što je tim idejama zdravo mišljenje jurskih časovničara dalo konkretnu formu. Bez toga bi one još dugo ostale u oblasti čiste apstrakcije.  

        Teorijske postavke anarhizma, kako su tada počele da se definišu u jurskoj federaciji – čemu je naročito doprineo Bakunjin: kritika državnog socijalizma, koji – kako je tada naglašavano – preti da se razvije u ekonomski despotizam, još jeziviji od političkog, i najzad, revolucionarni karakter agitacije među Jurcima – snažno su delovali na moj um. Ali svest o potpunoj jednakosti svih članova federacije, nezavisnost prosuđivanja i načina njihovog izražavanja, koje sam zapažao među tim radnicima, kao i njihova nesebična predanost zajedničkoj stvari – još su jače osvajali moja osećanja. I kada sam posle jednonedeljnog boravka među časovničarima napuštao planine, moj je pogled na socijalizam bio definitivno formiran. Postao sam anarhista.  

        Posle putovanja po Belgiji, gde sam mogao da uporedim centralističku političku agitaciju u Briselu sa autonomističkom i ekonomijskom agitacijom među suknarima u Vervjeu, moja su se gledišta još više učvrstila. Ti suknari spadali su u red najsimpatičnijih grupa ljudi koje sam upoznao u inostranstvu.  

        X 

Bakunjin je u to vreme živeo u Lokarnu. J a ga nisam sreo i sada mi je zbog toga izuzetno žao, jer, kada sam se posle četiri godine ponovo obreo u Švajcarskoj, više ga nije bilo među živima. On je pomogao jurskim drugovima da razumeju ideje i da precizno izraze svoje težnje; on je umeo da ulije snažan, bezgranični revolucionarni entuzijazam. Čim je u maloj novini koju je Gijom izdavao u Jurskim planinama (u Loklu) zapazio novu, nezavisnu struju u socijalističkom toku, Bakunjin je odmah otišao u Lokl. Čitave dane i noći razgovarao je sa svojim novim drugovima o istorijskoj potrebi novog pokreta prema anarhiji. U ovoj novini Bakunjin je pokrenuo niz temeljnih i blistavih članaka o postepenom istorijskom kretanju čovečanstva ka slobodi. Novim drugovima prenosio je entuzijazam i stvorio propagandni centar iz koga se anarhizam kasnije širio po celoj Evropi.  

        Pošto se preselio u Lokarno, Bakunjin je stvorio sličan pokret i u Italiji i Španiji (uz pomoć simpatičnog i talentovanog emisara Fanelija). A posao koji je započeo u jurskim planinama nastavili su sami Jurci. Oni su često pominjali »Mišela«, ali o njemu nisu govorili kao o odsutnom vođi čija je reč zakon, već kao o dragom prijatelju. Najviše me je zadivilo što je Bakunjin na ljude delovao više moralno nego kao intelektualni autoritet.  

        Nikada nisam čuo da se u razgovorima o anarhizmu ili o tekućim pitanjima federacije sporno pitanje rešavalo pozivanjem na autoritet Bakunjina. Radnici nikada nisu govorili: »Bakunjin je tako rekao«, ili »Bakunjin tako misli«. Ono što je pisao ili govorio nisu smatrali bespogovornim autoritetom, što se nažalost često može videti u savremenim političkim partijama. U svakoj situaciji, kada je vrhovni sudija mogao da bude ljudski um, svako je u sporovima davao svoje sopstvene zaključke. Ponekad je možda na njihovu opštost i sadržaj Bakunjin uticao, a ponekad je i on sam nešto usvajao od svojih jurskih drugova. U svakom slučaju, svako je iznosio sopstvene argumente. Samo sam jednom čuo da se neko poziva na Bakunjina kao na autoritet i to je na mene ostavilo snažan utisak, tako da se i danas sećam detalja – gde i u kakvim uslovima se odvijao razgovor. Nekoliko mladih ljudi pričalo je, u prisustvu žena, ne baš s poštovanjem o ženama uopšte.  

        — Šteta što Mišel nije ovde! – uzviknula je jedna od prisutnih. On bi vam pokazao!  

        Oni su svi bili očarani kolosalnom ličnošću borca, koji se sav posvetio revoluciji, živeo samo za nju i iz nje crpao uzvišena i čista životna pravila.  

        Sa tog puta vratio sam se sa formiranim socijalističkim pogledima, kojih sam se od tada pridržavao trudeći se svom snagom da ih razvijem i dam im konkretniju formu.  

        Postojala je, međutim, jedna tačka koju sam prihvatio tek posle mnogo razmišljanja i besanih noći. Video sam jasno da se velike promene, kojima bi se sve što je potrebno za život i proizvodnju predalo u ruke društva – svejedno da li bi to bila narodna država socijaldemokrata ili savez slobodnih grupa, kako žele anarhisti – ne mogu izvršiti bez velike revolucije, kakva u istoriji još nije viđena. Više od toga. Još u vreme Francuske revolucije seljaci i republikanci morali su da napregnu sve snage da sruše truli aristokratski sistem. Ali, u velikoj socijalnoj revoluciji narod će morati da se bori sa intelektualno i fizički mnogo jačim protivnikom: sa srednjim slojevima, koji pored toga potpuno raspolažu moćnim mehanizmom savremene države. Međutim, ja sam ubrzo zapazio da se nikakva revolucija, ni mirna ni krvava, ne može izvršiti ako novi ideali ne prodru duboko i u onu klasu čije ekonomske i političke privilegije treba uništiti. Bio sam svedok oslobođenja seljaka i jasno mi je da do emancipacije ne bi došlo tako brzo kao što se desilo 1861. godine, da svest o nepravičnosti sistema kmetstva nije bila proširena i među samim spahijama (pod uticajem evolucije, koju su izazvale revolucije 1789. i 1848. godine). Video sam takođe da ideja oslobođenja radnika od jarma kapitalizma počinje da se širi i u samoj buržoaziji. Najvatrenije pristalice savremenog ekonomskog sistema odustaju već od odbrane svojih privilegija na bazi prava, ali se zadovoljavaju diskusijama o pravovremenosti promena. Oni ne poriču da žele neku promenu, ali pitaju da li će novi ekonomski sistem koji predlažu socijalisti stvarno biti bolji od postojećeg. Hoće li društvo u kome će radnici imati prevashodni uticaj moći bolje da rukovodi proizvodnjom nego kapitalisti pojedinačno, rukovođeni ličnom korišću, kao što je danas?  

        Osim toga, postepeno sam počeo da shvatam da revolucija – to jest, period ubrzanja evolucije i promena – isto tako odgovara prirodi ljudskog društva kao i spora evolucija, koja se sada može videti u kulturno razvijenim zemljama. I uvek kada se tempo takve evolucije ubrzava i kada započinje epoha velikih promena – moguće je da bukne građanski rat, manjih ili većih razmera. Zato, problem nije kako izbeći revoluciju, već kako postići najbolje rezultate uz što manje razmere građanskog rata, to jest, sa najmanje žrtava i, ako je moguće, bez raspirivanja uzajamne mržnje. Sve je to moguće samo uz jedan uslov: potčinjeni moraju sebi da stvore što jasniju predstavu o onome šta treba da izvrše i da se dovoljno prožmu jakim entuzijazmom. Tada mogu da budu sigurni da će im se pridružiti najbolji i najsvežiji elementi i iz samih vladajućih klasa.  

        Pariska komuna predstavlja snažan primer socijalne eksplozije bez dovoljno definisanih ideala. Kada su u martu 1871. godine radnici postali gazde Pariza, ne samo što nisu dirnuli u pravo na privatnu svojinu buržoazije, već su ga i sačuvali. Vođe Komune štitile su svojim grudima nacionalnu banku. Bez obzira na krizu koja je paralizovala industriju i nezaposlenost koja je iz toga proizašla, Komuna je svojim dekretima sačuvala prava posednika na fabrike, trgovinu u gradu Parizu. Ipak, uprkos tome, kada je pokret bio ugušen buržoazija nije uzela u obzir skromnost pobunjenika. Pošto su proživeli dva meseca u stalnom strahu da će komunari posegnuti za njihovim pravom svojine, versajci su, kada su povratili Pariz, počeli da se svete kao da je taj napad već bio izvršen. Kao što je poznato, oko trideset hiljada radnika bilo je pobijeno – ne u borbi, već posle, kada je bitka već bila završena. Teško da bi osveta bila strašnija da je Komuna preduzela najodlučnije mere za socijalizaciju svojine.  

        Ako u razvoju ljudskog društva – razmišljao sam – postoje periodi u kojima je borba neminovna, i kada građanski rat počinje nezavisno od želje pojedinaca, onda je potrebno bar da se ona vodi u ime preciznih i definisanih zahteva, a ne maglovitih želja. Potrebno je da se ne vodi borba za drugostepena pitanja, čija beznačajnost ne umanjuje uzajamnu ogorčenost, već u ime opštih ideala koji mogu oduševiti ljude širinom horizonta koji se pred njima otvara.  

        U tom slučaju, ishod borbe neće zavisiti toliko od pušaka i topova, koliko od stvaralačkih snaga primenjenih na promenu društva na novim principima. Rezultat će naročito zavisiti od stvaralačkih društvenih snaga, koje će na vreme otvoriti veliki prostor, kao i od moralnog dejstva ciljeva ka kojima se ide; jer, u tom slučaju, reorganizatori će naići na simpatizere čak i u onim klasama koje su bile protiv revolucije. Borba koja se vodi na osnovi širokih ideala pročistiće socijalnu atmosferu. Tada bi broj žrtava i na jednoj i na drugoj strani bio neuporedivo manji nego da se borba vodi za drugostepena pitanja, koja otvaraju prostor za razne niske težnje.  

        Prožet takvim idealima, vratih se u Rusiju.  

        XI 

U toku putovanja nakupovao sam puno knjiga i prikupio kolekciju socijalističke štampe. U Rusiji su svi ti primerci naravno bili zabranjeni. Neke novine i izveštaji međunarodnih kongresa nisu se ni za kakve pare mogli nabaviti čak ni u Belgiji. »Zar da tek tako bacim literaturu – mislio sam – kojoj bi se u Peterburgu tako obradovali i moj brat Aleksandar i moji drugovi?« Odlučih da po svaku cenu prenesem knjige u Rusiju.  

        U Peterburg sam se vraćao preko Beča i Varšave. Hiljade Jevreja žive na severozapadnoj granici kao krijumčari i nisam bez osnove mislio da će, ako nađem bar jednog od njih, moje knjige biti srećno prebačene preko granice. Ali nije bilo baš razborito sići na maloj stanici blizu granice i tamo tražiti švercera. Zato sam skrenuo sa puta, u Krakov. »Prestonica stare Poljske blizu je granice – mislio sam – pa ću tamo verovatno natrapati na nekog Jevrejina koji će me povezati sa ljudima koji mi trebaju.«  

        U nekada slavnu prestonicu stigoh uveče, a sutradan rano ujutro uputih se iz hotela u potragu. Ali, kako je velika bila moja zbunjenost kada sam na svakom ćošku i svuda na praznom pijačnom trgu nailazio na Jevreje, sa pejesima, u tradicionalnom kaputu sa dugim skutovima, kako vrebaju nekog pana ili trgovca koji bi ih poslao s nekakvim nalogom i omogućio im da zarade koji groš. Meni je trebao jedan Jevrejin, a ovde ih je bila čitava gomila. Kome da priđem? Obišao sam ceo grad i konačno sam iz očajanja odlučio da se obratim jednome koji je stajao pored ulaza u moj hotel – ogromnu starinsku palatu, u čijim su salama nekada tancovale gomile finih dama i galantnih kavaljera. Sada je drevni dvorac služio mnogo prozaičnijoj svrsi, pružajući utočište retkim i slučajnim putnicima. Objasnio sam »vezi« da želim da prebacim u Rusiju prilično težak paket knjiga i novina.  

        — To će panu očas biti urađeno. Dovešću vam posrednika iz Glavne kompanije međunarodne razmene krpa i kostiju (otprilike tako). On vodi najveći šverc u celom svetu. Taj komisioner će gospodinu biti od koristi.  

        Posle pola sata »veza« se stvarno vrati sa »komisionerom«, nalickanim mladim čovekom koji je odlično govorio ruski, poljski i nemački.  

        »Komisioner« je pogledao moj svežanj, odmerio ga u rukama i upitao koje su vrste te knjige.  

        — Sve su najstrože zabranjene u Rusiji. Zato ih i treba prokrijumčariti.  

        — Pravo da vam kažem, mi se ne bavimo knjigama – odgovorio je on. Naš posao je svilena roba. Ako treba da platim mojim ljudima po težini, kao za svilu, moram od vas da tražim sasvim neodgovarajuću sumu. A još, da vam kažem istinu, ne volim da se petljam sa knjigama. Da se, ne daj bože, desi nesreća – »oni« će odmah montirati politički prosec. »Međunarodna kompanija krpica i kostiju« bi onda morala da plati silne pare da se iskobelja iz gužve.  

        Mora da sam izgledao jako ožalošćen, jer je elegantni »komisioner« odmah dodao: »Nemojte da se rastužujete. On (to jest, »veza«) će tu stvar za vas srediti na drugi način.«  

        — Čista istina! – veselo se ubaci »veza«, kada je komisioner otišao. – Naći ćemo sto načina da panu ugodimo.  

        Posle jednog sata vratio se sa drugim mladim čovekom, koji je uzeo zavežljaj, spustio ga pored vrata i rekao: »Dobro, ako pan sutra krene, može da nađe svoje knjige na toj i toj stanici u Rusiji«. On mi je sve detaljno objasnio.  

        — A koliko će to sve da košta? – pitao sam.  

        — A koliko pan misli da dâ? – odgovorio je on.  

        Is-tresao sam na sto sve što sam imao u novčaniku i rekao: »Evo, ovo mi je za put. Ostalo vama. Uzeću treću klasu.«  

        — Aj, aj, aj – počeli su da vrte glavom i »veza« i mladi čovek.  

        — Zar tako, da takav pan putuje trećom klasom? Nikad! Ne, ne i ne!... Za nas – deset rubalja, onda »vezi« dve rublje, ako ste zadovoljni njime. Nismo mi neki lopovi, nego pošteni trgovci!  

        Oni odlučno odbiše da uzmu više para.  

        Često sam od tada imao prilike da čujem o poštenju jevrejskih krijumčara na severozapadnoj granici. Kasnije, kada je naš kružok počeo da uvozi puno knjiga iz inostranstva, a i još kasnije, kada se tako mnogo revolucionara prebacivalo u Rusiju i iz Rusije – nije bilo nijednog slučaja da je neki švercer nekoga izdao, niti iskoristio izuzetnost situacije da se domogne velikih para.  

        Sutradan sam krenuo iz Krakova. Na dogovorenoj stanici u Rusiji mom vagonu je prišao nosač i rekao glasno tako da ga može čuti žandar koji je stajao na peronu: »Evo, vaš kofer je vaša svetlost juče ostavila.« I predao mi je moj dragoceni paket.  

        Ja sam se toliko radovao da se čak nisam ni zadržao u Varšavi, nego sam krenuo pravo u Peterburg, da pokažem bratu svoj trofej.  

        XII  

        U to vreme širio se snažan pokret među mladom ruskom inteligencijom. Kmetstvo je bilo ukinuto. Ali dva i po veka njegovog postojanja stvorila su čitav jedan svet navika i običaja, proizašlih iz ropstva. Tu je bilo nepoštovanje čovekove ličnosti, despotizam očeva, licemerna potčinjenost žena, kćeri i sinova. Početkom XIX veka u čitavoj Zapadnoj Evropi carevao je despotizam u svakodnevnom životu. Mnoštvo primera dali su Tekeri i Dikens, ali se nigde on nije tako bujno rascvetao kao u Rusiji. Čitav ruski život: u porodici, u odnosu načelnika prema potčinjenome, oficira prema vojniku, gazde prema radniku – bio je njime prožet. Pojavio se čitav svet navika, običaja, načina mišljenja, predrasuda i moralnog kukavičluka – izrastao na neradu. Čak su i neki najbolji ljudi toga vremena platili veliki danak običajima kmetstva.  

        Zakon je pred njima bio nemoćan. Samo je snažan društveni pokret, koji bi zadao udarac samom korenu zla, mogao da izmeni navike i običaje svakodnevnog života. A u Rusiji je taj pokret, borba za individualnost, postao jači i bespoštedniji nego bilo gde drugde. Turgenjev je u svojoj izvanrednoj noveli »Očevi i deca« to nazvao »nihilizmom«.  

        U Zapadnoj Evropi nihilizam se potpuno pogrešno shvata; u štampi ga, na primer, stalno brkaju sa terorizmom, i uporno nihilizmom nazivaju onaj revolucionarni pokret koji je u Rusiji buknuo krajem carstvovanja Aleksandra II a završio se posle njegove tragične smrti. Sve je to rezultat nerazumevanja. Mešati nihilizam i terorizam isto je kao i ne razlikovati neki filozofski pokret, kao na primer stoicizam ili pozitivizam, sa nekim političkim pokretom – na primer, republikanskim. Terorizam je nastao u naročitim uslovima političke borbe u datom istorijskom trenutku. On je živeo i umro. On može ponovo da vaskrsne i da opet umre. A nihilizam je obeležio celokupan život inteligencije i njegov se pečat neće lako izbrisati. Nihilizam je – ne računajući grublja zastranjivanja, uostalom neminovna u svakom mladom pokretu – dao našoj inteligenciji onu specifičnu nijansu, na koju mi Rusi, na našu veliku žalost, ne nailazimo u zapadnoevropskom životu. Upravo taj nihilizam, u jednom od svojih brojnih vidova, daje našim piscima onu iskrenost, onaj stil »razmišljanja naglas«, koji tako oduševljavaju evropske čitaoce.  

        Nihilizam je pre svega objavio rat takozvanoj konvencionalnoj laži kulturnog života. Njegova je karakteristična crta bila apsolutna iskrenost. I, u ime toga, nihilizam se, tražeći isto i od drugih, odrekao praznoverice, predrasuda, navika i običaja čije se postojanje nije moglo opravdati razumom; analizirao je sve društvene institucije i običaje i pobunio se protiv svake vrste sofizma, ma kako on bio zakamufliran.  

        Raskinuo je, naravno, sa praznovericom očeva. Po svojim filozofskim shvatanjima nihilista je bio pozitivista, ateista, evolucionista u Spenserovom smislu, ili materijalista. On je naravno štedeo jednostavnu, iskrenu veru, koja predstavlja psihološku nužnost osećanja; ali se zato beskompromisno borio protiv hrišćanskog licemerja.  

        Citav život civilizovanih ljudi pun je konvencionalne laži. Ljudi koji se ne podnose, pozdravljaju se na ulici sa najblaženijim osmesima na licu; nihilista se osmehuje samo onima koje voli da sretne. Gadili su mu se svi oblici spoljašnje ljubaznosti, koji su samo licemerje. Prihvatao je na neki način grublje ponašanje, kao protest protiv lažne uglađenosti svojih očeva. Nihilisti su videli kako su uobraženo očevi glumili idealiste i sentimentaliste, a da im to nije smetalo da budu pravi divljaci prema ženama, deci i kmetovima. I on se pobunio protiv tog sentimentalizma, koji se odlično slagao sa nimalo idealnim načinom ruskog života. Umetnost je takođe bila podvrgnuta ovom zamašnom negiranju. Nihilisti su bili odvratni beskrajni razgovori o lepoti, o idealu, umetnosti radi umetnosti, estetici i tome sličnom, dok se u isto vreme svaki umetnički predmet kupovao za novac otet od gladnih seljaka ili pljačkanih radnika. On je znao da je takozvani »kult lepog« bio samo maska, iza koje se skrivao najvulgarniji nemoral. Nihilist je još tada izgradio nemilosrdnu kritiku umetnosti, koju je nedavno dao naš najveći umetnik XIX veka Tolstoj u jednoj rečenici: »Par čizama važniji je od svih vaših madona i svih suptilnih razgovora o Šekspiru.«  

        Brak bez ljubavi i bračni život bez prijateljstva – nihilist je odbacivao. Devojka koju su roditelji terali da bude lutka u kući za lutke i da se »dobro uda« smatrala je da je bolje da batali svoje haljine i napusti kuću. Obukla bi najobičniju crnu vunenu haljinu, ošišala se i krenula na više kurseve da bi stekla ličnu nezavisnost. Žena koja je videla da njen brak nije više brak, da je više ni ljubav ni prijateljstvo ne vezuju za muža, prekidala je sasvim tu vezu i hrabro odlazila sa decom, pretpostavljajući samoću a često i siromaštvo večitoj laži i sukobu sa samom sobom.  

        Nihilist je svoju ljubav prema iskrenosti unosio čak i u sitne detalje svakodnevnog života. Odrekao se konvencionalne forme konverzacije i svoje mišljenje izražavao oštro i direktno; čak i uz malu afektaciju spoljašnje grubosti.  

        U Irkutsku smo se jednom nedeljno okupljali u klubu i plesali. Neko vreme sam revnosno odlazio na te večerinke, ali sam polako odustao, delimično zato da bih radio. Jednom je neka od dama pitala mog mladog druga zašto me nema u klubu već nekoliko nedelja. »Kada je Kropotkinu potrebno kretanje, on jaše« – nabusito je odgovorio moj drug.  

        — Što ne navrati i posedi sa nama? Ne mora da pleše – ubacila je druga dama.  

        — A šta bi on ovde radio? – odrezao je po nihilistički moj prijatelj. Da čavrlja sa vama o modi i krpicama? Sve te trice su mu dojadile.  

        — Pa on ponekad ide kod neke Manječke – nesigurno je primetila jedna gospođica.  

        — Da, ali ta devojka uči – odbrusio je moj drug – On joj daje časove nemačkog.  

        Moram da kažem da je ta nesumnjivo gruba pouka imala dobre rezultate. Većina irkutskih devojaka ubrzo je počela da opseda mog brata, mene i mog prijatelja molbama da im posavetujemo šta da čitaju i šta da uče.  

        Isto tako otvoreno nihilist bi odbrusio i svojim poznanicima da je čitavo njihovo saučešće za »sirotog brata« – narod, samo licemerje, dok istovremeno žive na račun tog naroda zbog koga ih boli duša u bogato uređenim palatama. Sa istom otvorenošću nihilist je govorio višem činovniku da on ne samo što ne brine o dobru potčinjenih nego je jednostavno – lopov.  

        Na izvestan način surovo nihilista bi se suprotstavio dami koja blebeće gluposti i koja se trsi »ženstvenošću« svoga ponašanja i prefinjenošću toalete. On bi joj direktno rekao: »Kako se ne stidite da trućate koještarije a nosite šinjon od veštačke kose?« Nihilista je u ženi pre svega želeo da vidi druga, ljudsko biće, a ne lutku, ne guščicu. On je apsolutno odbacivao one sitne znake spoljašnje pažnje koje se ukazuju takozvanom »slabijem polu«. Nihilist nije skakao sa svog mesta da bi ga ustupio nekoj dami ako bi mu bilo jasno da ona nije umorna a u sobi ima još slobodnih stolica. On se prema njoj odnosio kao prema drugu. Ali ako bi devojka, makar i potpuno nepoznata, pokazala želju da nešto uči, pomagao bi joj i bio je spreman da čak i svaki dan ako treba ide na drugi kraj grada. Mladi čovek koji prstom ne bi mrdnuo da gospođi doda čašu s čajem, rado je devojci koja bi došla na kurseve u Moskvu ili Peterburg nudio svoj jedini čas ili jedinu zaradu, govoreći: »Ne treba se zahvaljivati, muškarac može lakše da nađe posao nego žena: ovo nikako nije viteštvo, već obična jednakost.«  

        I Turgenjev i Gončarov pokušali su da prikažu u svojim romanima ovaj novi tip. Gončarov je u »Ponoru« napravio portret stvarne osobe, ali nimalo tipičnog predstavnika te klase; zato je Mark Volohov samo karikatura nihilizma. Turgenjev je bio suptilniji umetnik i suviše je cenio novi tip da bi napravio karikaturu; ali ni njegovim Bazarovom nismo bili zadovoljni. U to vreme izgledao nam je previše grub – na primer, u odnosu prema ostarelim roditeljima; a naročito smo smatrali da je on suviše prelazio preko svojih građanskih obaveza. Omladina nije mogla da bude zadovoljna isključivo negirajućim odnosom Turgenjevljevog junaka prema svemu. Nihilizam je sa svojom deklaracijom prava ličnosti i odbacivanjem licemerja bio samo prelazni momenat ka pojavi »novih ljudi«, koji ništa manje nisu cenili individualnu slobodu, ali su ujedno živeli za veliku stvar. Najbolje portrete nas samih videli smo u nihilistima Černiševskog, u njegovom umetnički znatno manje vrednom romanu »Šta da se radi«.  

        »Ali gorak je hleb koji prave robovi« – pisao je Njekrasov. Mlada generacija se odrekla tog hleba i bogatstva koje su zgrnuli njihovi očevi pomoću neslobodnog rada ljudi – kmetova ili podjarmljenih u fabrikama.  

        Cela Rusija je u vreme procesa karakozovcima sa čuđenjem čitala kako su optuženi, iako su imali znatne imetke, živeli po trojica-četvorica u jednoj sobi i nikada nisu trošili više od po deset rubalja mesečno, a ostalo što su imali ulagali su za stvaranje kooperativnih društava, zadruga, u kojima su sami radili. Nakon pet godina hiljade mladih ljudi, cvet Rusije, postupali su isto tako. Njihova parola je bila: »u narod«. Početkom šezdesetih godina u svakoj bogatoj porodici odvijala se uporna borba između očeva, koji su želeli da sačuvaju stara predanja, i sinova i kćeri koji su branili svoje pravo da sobom raspolažu u skladu sa svojim idealima. Mladi ljudi su napuštali vojničku službu, kancelarije, tezge i hrlili u univerzitetske gradove. Devojke, vaspitavane aristokratski, stizale su bez kopejke u Peterburg, Moskvu i Kijev da nauče posao koji bi ih mogao osloboditi od ropstva u roditeljskoj kući, a možda kasnije i od jarma muževa. Mnoge su stekle tu ličnu slobodu posle postojane i surove borbe. Sada su želele da korisno upotrebe stečeno znanje; nisu mislile na lična zadovoljstva već na to da narodu prenesu ono znanje koje je i njih oslobodilo.  

        U svim gradovima, u svim delovima Peterburga, nicali su kružoci samorazvoja. Tu su se pažljivo proučavala dela filozofa, ekonomista i mlade škole ruskih istoričara. Čitanje je bilo praćeno beskrajnim raspravama. A cilj svih predavanja i rasprava bilo je razrešiti važno pitanje koje je stajalo pred omladinom: na koji način ona najviše može da bude korisna narodu. Postepeno, dolazila je do zaključka da postoji samo jedan put: treba otići u narod i živeti njegovim životom. Zato su mladi ljudi odlazili u sela, kao lekari, lekarski pomoćnici, narodni učitelji, pisari u seoskoj opštini. Mnogi su, da bi se još više sjedinili sa narodom, krenuli u fizičke radnike, kovače, drvoseče. Devojke su polagale ispite za narodne učiteljice, lekarske pomoćnice, babice, i na stotine odlazile na selo, gde su se bezrezervno posvećivale najsiromašnijem delu naroda.  

        Kod njih još nije bilo nikakve ideje o revoluciji, o nasilnom menjanju društva prema utvrđenom planu. Oni su jednostavno hteli da opismene narod, da ga prosvete, da mu na neki način pomognu da se iščupa iz mraka i bede, a da istovremeno od samog naroda saznaju kakav je njegov ideal boljeg socijalnog života.  

        Kada sam se vratio iz Švajcarske zatekao sam ovaj pokret na vrhuncu.  

        XIII  

        Požurio sam naravno da drugovima pokažem knjige i prenesem utiske koje sam nosio iz poznanstva sa Internacionalom. Pravo da kažem, na univerzitetu nisam imao prijatelje; bio sam stariji od većine svojih drugova, a kod mladih ljudi razlika od nekoliko godina uvek predstavlja smetnju za bliskost. Treba takođe da dodam da su od uvođenja Uredbe 1861. godine najzreliji i najsamostalniji mladi ljudi bili propuštani kroz sito još u gimnaziji da ne bi došli do fakulteta. Zato su moji drugovi uglavnom bili dobri momci, vredni, ali bez interesovanja za nešto drugo osim ispita. Sprijateljio sam se samo sa izvesnim Dimitrijem K. Bio je rodom iz južne Rusije i mada je imao nemačko prezime jedva da je govorio nemački, a na njegovom licu nije bilo ničeg tevtonskog. Bio je prilično zreo, načitan čovek i puno je razmišljao. K. je veoma voleo nauku i duboko je poštovao; ali je, slično većini nas, došao do zaključka da postati naučnik znači preći u tabor filistara dok postoji takvo mnoštvo drugih poslova koji ne trpe odlaganje. On je dolazio na fakultet oko dve godine, a onda je to batalio i sav se predao socijalnoj aktivnosti. Živeo je pitaj boga kako. Ne verujem čak ni da je imao stalni stan. Ponekad je dolazio kod mene i pitao: »Imate li papira?« Onda bi uzeo nešto hartije, stisnuo se negde na i kraj stola i marljivo bi prevodio dva sata. Ono malo što je na taj način zarađivao još je i preticalo preko njegovih skromnih potreba, tako da se, završivši posao, odvlačio na drugi kraj grada da se sretne sa drugovima ili da pomogne nekom prijatelju u nevolji. Bio je spreman da prokrstari ceo Peterburg da bi izdejstvovao prijem u gimnaziju za nekog dečaka, u čemu su učestvovali i ostali drugovi. Bio je nesumnjivo veoma obdaren. U Zapadnoj Evropi i znatno manje nadaren čovek postao bi svakako istaknuti politički i socijalni vođa. Ali pomisao o glavešinstvu nikada K-u nije padala na pamet. Častoljublje mu je bilo potpuno strano; tako da ne znam ni za jedan društveni posao koji bi Dimitrij smatrao odviše beznačajnim. Uostalom, ta osobina nije karakteristična samo za njega. Njome su se odlikovali svi koji su se u to vreme okupljali u studentskim kružocima.  

        Ubrzo pošto sam se vratio iz inostranstva Dimitrij mi je predložio da uđem u kružok, koji je tada u omladini bio poznat kao kružok Čajkovskog. Pod tim imenom odigrao je važnu ulogu u socijalnom razvoju Rusije. I pod tim imenom ući će u istoriju. »Članovi našeg kružoka još su uglavnom konstitucionalisti – rekao mi je K. – ali sve su to divni ljudi. Oni su spremni da prihvate svaku poštenu ideju. Imaju puno prijatelja svuda u Rusiji; vi ćete posle sami videti šta može da se uradi.« Ja sam već poznavao N. V. Čajkovskog i neke članove njegovog kružoka. Čajkovski me je odmah očarao. I tokom mnogih godina, sve do danas, naše prijateljstvo nije poljuljano.  

        Kružok je nastao od sasvim male grupe muškaraca i žena – među ženama je bila i Sofija Perovska – koji su se ujedinili radi samoobrazovanja i samorazvijanja. Godine 1869. Nječajev je pokušao da organizuje tajno revolucionarno društvo od mladih koji su bili prožeti željom da rade u narodu. Ali da bi postigao svoj cilj on je pribegao metodama starih zaverenika i nije se libio ni prevara da navede članove da ga slede. Takve metode u Rusiji ne mogu uspeti, pa je njegova organizacija ubrzo pala. Svi članovi bili su pohapšeni; nekoliko najboljih i najpoštenijih ljudi iz ruske inteligencije prognani su u Sibir pre nego što su išta uspeli da urade. Kružok samorazvoja, o kome govorim, postao je iz želje da se radi suprotno metodama Nječajeva. Čajkovski i njegovi drugovi potpuno su tačno procenili da moralno razvijena ličnost mora da bude u osnovi svake organizacije, nezavisno od toga kakav će politički karakter organizacija kasnije poprimiti i kakav će program delovanja usvojiti pod uticajem događaja. Eto zašto se kružok Čajkovskog, postepeno šireći svoj program, tako razvio u Rusiji i postigao tako ozbiljne rezultate. Zato je, takođe, kasnije kada su surova proganjanja od strane vlasti izazvala revolucionarnu borbu kružok dao niz izuzetnih aktivista i aktivistkinja, koji su pali u boju protiv apsolutizma.  

        U to vreme, to jest 1872. godine, kružok nije imao u sebi ništa revolucionarno. A da je prosto ostao kružok samorazvoja, njegovi bi članovi ubrzo okoštali kao u isposničkoj ćeliji. Ali, kružok je pronašao odgovarajuću delatnost. Čajkovci su počeli da rasturaju dobre knjige. Kupovali su po cela izdanja Lasala, Flerovskoga-Bervija (»O položaju radničke klase u Rusiji«), Marksa, radove iz ruske istorije i rasturali ih među studentima u provincijskim gradovima. Posle nekoliko godina u »trideset osam gubernija Ruske imperije« – da upotrebim formulaciju iz optužnice – nije bilo značajnijeg grada u kome kružok nije imao drugove koji su rasturali takvu vrstu literature. Tokom vremena, pod uticajem opšteg toka događaja i podstaknut vestima iz Zapadne Evrope o ubrzanom porastu radničkog pokreta – kružok je sve više postajao centar socijalističke propagande među školskom omladinom i prirodni posrednik između članova provincijskih kružoka. A onda je došao dan kada se brana koja je razdvajala studente i radnike srušila i kada su nastale neposredne veze sa peterburškim, a delimično i sa provincijskim radnicima. Baš u to vreme, u proleće 1872. godine, pristupio sam kružoku.  

        Moji čitaoci u Zapadnoj Evropi verovatno su bili prilično razočarani kada su saznali da pristup tajnome društvu nije bio propraćen nikakvim zaklinjanjem niti obredom, o kojima su im toliko napričali razni romanopisci. Ničeg sličnog naravno nije bilo. Nasmejala bi nas i samo pomisao na ritual, a kod Dimitrija bi izazvala sarkastičan podsmeh od koga bi se ljubitelj ceremonije, ako bi se takav našao, postideo. Kružok nije imao čak ni statut. U članstvo su primana samo dobra poznata lica, više puta proverena, tako da im se moglo bezrezervno verovati. Pre nego što bi novi član bio primljen, njegov karakter je prosuđivan sa otvorenošću svojstvenom nihilistima. I najmanji znak neiskrenosti ili uobraženosti – i on ne bi bio primljen. Čajkovci nisu žudeli za tim da sakupe što više članova. Utoliko su manje težili da neizostavno rukovode svim mnogobrojnim kružocima koji su se formirali u glavnim gradovima i u provinciji i, da tako kažem, uzmu u zakup ceo pokret u omladini. Sa većinom kružoka bili smo u prijateljskim odnosima; mi smo pomagali njima i oni nama; ali nismo dirali u njihovu samostalnost.  

        Naš je kružok bio bliska porodica prijatelja. Nikada kasnije nisam naišao na grupu tako idealno čistih i visoko moralnih ljudi, kao što je bilo ovih dvadesetak koje sam upoznao na prvom sastanku kružoka Čajkovskog. I danas se ponosim time što sam bio primljen u takvu porodicu.  

        XIV  

        Kada sam se pridružio čajkovcima, oni su vatreno raspravljali kakav karakter treba da ima njihova aktivnost. Neki su bili za radikalnu i socijalističku propagandu u omladini. Drugi su mislili da kružok mora da ima samo jedan cilj: da pripremi ljude koji bi mogli da pokrenu ogromnu inertnu masu radnika, i da se onda centar agitacije prenese u sredinu seljaka i gradskih radnika. Takve rasprave vodile su se u svim kružocima i grupama, koji su na stotine nicali u Peterburgu i provincijskim gradovima. Svuda su pobeđivale pristalice druge varijante.  

        Da je omladina tog vremena bila samo za apstraktni socijalizam, zadovoljila bi se time da istakne nekoliko opštih principa – na primer, da je u bližoj ili daljoj budućnosti poželjno komunističko raspolaganje oruđima za proizvodnju – a potom bi se pozabavila političkom agitacijom. U Zapadnoj Evropi i u Americi upravo tako i rade socijalisti, potekli iz srednjih slojeva. Ali, tadašnja ruska omladina prišla je socijalizmu na sasvim drugi način. Mladi ljudi nisu u tom trenutku gradili socijalizam, već su sami postajali socijalisti, ne živeći bolje od radnika, ne razlikujući u krugu prijatelja »moje« i »tvoje« i odbijajući da sami koriste imetak dobijen nasledstvom. Oni su se prema kapitalizmu odnosili onako kako se po savetu Tolstoja treba odnositi prema ratu: umesto da kritikuje rat a sam istovremeno nosi mundir, svako mora da se odrekne vojničke službe i oružja. Na takav način su mladi ljudi, svako od njih pojedinačno, odbijali da koriste prihode roditelja. Takva omladina je morala da krene u narod, i zaista je krenula. Hiljade mladića i devojaka već su bili napustili roditeljski dom i živeli su u selima i fabričkim gradovima, radeći raznorazne poslove. To nije bio organizovan već spontani pokret – jedan od onih masovnih pokreta koji se mogu zapaziti u trenutku buđenja ljudske savesti. Sada, kada su počeli da niču manji organizovani kružoci, koji su se pripremali da sistematski šire ideje slobode i pobune – sama snaga događaja gurnula ih je na put propagande među seljake i gradske radnike.  

        Mnogi pisci pokušali su da pokret »u narod« objasne uticajem spolja: uticaj emigranata omiljeno je objašnjenje svih policija u čitavom svetu. Nema nikakve sumnje da je omladina osluškivala snažni Bakunjinov glas; tačno je i to da nas je Internacionala očaravala. Ali su uzroci pokreta »u narod« mnogo dublji. On se začeo pre nego što su se »strani agitatori« obratili ruskoj omladini, čak i pre nastanka Internacionale. On je bio naznačen još u karakozovskim kružocima 1866. godine. A Turgenjev ga je zapazio još ranije, godine 1859. i opisao ga u opštim crtama. U kružoku čajkovaca ja sam svom snagom učestvovao u razvoju tog već naznačenog pokreta; ali trebalo je samo da se prepustim toku koji je bio mnogo snažniji od pojedinačnog napora.  

        Naravno, mi smo često govorili i to da je potrebna politička agitacija protiv apsolutizma. Videli smo da su seljaci potpuno uništeni prekomernim dažbinama i prodajom stoke radi pokrivanja poreskog duga. Mi, sanjari, još smo tada predvideli potpuno osiromašenje celog stanovništva koje je, avaj, sada gotova činjenica; koje je zahvatilo veći deo srednje Rusije, a što sada priznaje čak i vlada. Znali smo kakva se bez očna pljačka dešava svuda po Rusiji. Znali smo za samovolju činovnika, za gotovo neverovatnu okrutnost mnogih među njima, i svaki dan donosio nam je nove činjenice o tome. Stalno smo slušali o noćnim pretresima, o uhapšenim drugovima, koje su puštali da trunu u tamnicama a onda ih administrativnim putem proganjali u zabita selca na kraju Rusije. Shvatili smo, zato, da je neophodna politička borba protiv te jezive vlasti, koja ubija najbolje duhovne snage u zemlji. Ali, nismo videli nikakvu osnovu, legalnu ili polulegalnu, za takvu vrstu borbe.  

        Naša starija braća nisu priznavala naša socijalistička stremljenja, a mi nismo mogli da ih se odreknemo. Uostalom, ako bi se neko od nas i odrekao svojih ideala, ni to ne bi ništa izmenilo. Cela mlada generacija bez izuzetka smatrana je »sumnjivom«, i zato se starija generacija plašila da ima bilo šta zajedničko s njom. Svaki mlad čovek koji je ispoljavao demokratske sklonosti, svaka kursistkinja, bili su pod tajnom kontrolom policije, a Katkov ih . je optuživao da su zaverenici i unutrašnji neprijatelji države. Optužbe za političku sumnjivost građene su i na takvim znacima kao što su plavičaste naočare, kratka kosa i pled. Ako bi kod nekog studenta češće zalazili drugovi, policija bi svakako došla da pretrese njegov stan. Pretresi studentskih stanova bili su tako česti da je Dimitrij jednom prilikom, sa svojim dobroćudnim humorom, dobacio žandarmerijskom oficiru koji je rovao kod njega: »A što vi svaki put preturate sve knjige kad nas pretresate? Bolje da napravite spisak, pa dođite svaki mesec da proverite jesu li sve na broju i ima li novih.« I na najmanju slutnju o političkoj sumnjivosti, studenta bi uhapsili, držali ga celu godinu u zatvoru, a onda bi ga prognali nekuda daleko »na neodređeno vreme«, kako se uprava izražavala svojim birokratskim žargonom. Čak i u vreme kada su se čajkovci bavili samo rasturanjem knjiga koje je cenzura odobrila, Čajkovskog su dva puta hapsili i držali u zatvoru po pet ili šest meseci, pri čemu je poslednje hapšenje bilo u kritičnom trenutku za njega. Neposredno pre toga pojavio se njegov rad iz hemije u »Biltenu Akademije nauka« a on se spremao da polaže ispite za bakalaureat. Najzad, pustili su ga, pošto žandari nisu uspeli da pronađu nikakav povod za progonstvo. »Ali zapamtite, ako vas još jednom uhapsimo – rekoše mu – bićete prognani u Sibir.« Životni san vlasti bio je, u stvari, da negde u stepama osnuje poseban grad, koji bi budno čuvali kozaci, i da tamo progone sve sumnjive mlade ljude. Samo je opasnost koju bi mogao da predstavlja takav grad od dvadeset-trideset hiljada politički sumnjivih sprečila da se ostvari taj uistinu azijatski plan.  

        Jedan od naših članova, oficir Š-o, pripadao je onoj grupi mladih koji su težili zemskoj službi. Oni su je smatrali svojevrsnom misijom i usrdno su se za nju spremali ozbiljnim izučavanjem ekonomskog položaja Rusije. Mnogi mladi ljudi su neko vreme gajili takve nade, ali su se one kao magla raspršile prilikom prvog sudara sa državnom mašinom. Vlast je dala neku vrstu samouprave nekim gubernijama, a onda je odmah, putem ograničenja, preduzela mere da reforma izgubi svaki životni značaj i smisao. Zemstvo je moralo da se zadovolji ulogom činovnika koji skuplja dopunske dažbine za pokrivanje lokalnih državnih potreba. Svaki put, kada bi zemstvo pokrenulo inicijativu da se formiraju narodne škole i učiteljski seminari, za brigu o narodnom zdravlju, za unapređenje poljoprivrede – nailazilo je kod vlasti na sumnju i nepoverenje, a u »Moskovskim vedomostima« na denuncijacije i optužbe za separatizam i da nameravaju da formiraju »državu u državi«, da »podrivaju apsolutizam«.  

        Ako bi nekome, na primer, palo na pamet da ispriča istinsku istoriju borbe zemstva Tverske gubernije zbog njenih učiteljskih seminara, ako bi neko pričao o svim sitnim pritiscima, prekorima i zabranama – niko u inostranstvu ne bi mu poverovao. Čitalac bi ostavio knjigu govoreći: »Suviše je glupo da bi tako stvarno moglo biti«. A ipak, sve se baš tako dešavalo. Koliko je gradonačelnika bilo razrešeno dužnosti, proterano iz gubernije ili prosto prognano, zato što su se usudili da caru vernopodanički predaju molbe za prava koja su zemstva već imala po zakonu. »Gradonačelnici okružnih i gubernijskih zemstava moraju da budu obični ministarski činovnici koji se povinuju ministarstvu unutrašnjih dela« – to je bila teza peterburških vlasti. Što se tiče nižeg sveta u zemskoj službi – na primer, učitelja, lekara, babica – njih su bez ikakve ceremonije, jednostavno po naredbi svemoćnog Trećeg odeljenja, za dvadeset četiri sata otpuštali i slali u progonstvo. Tačno 1896. godine, jedna bogata spahinica, čiji je muž bio na visokom položaju u jednom od zemstava, pozvala je na svoj imendan osam narodnih učitelja. Sutradan posle bala kod nje je došao sreski pandur i zatražio spisak pozvanih učitelja, radi raporta načelništvu. Spahinica je odbila.  

        — Pa dobro – rekao je pandur – sam ću da saznam i da izvestim. Učitelji nemaju pravo da se okupljaju. Ako su to uradili, moram da prijavim.  

        Visoki društveni položaj te gospođe spasao je učitelje. Međutim, ako bi se samo okupili kod nekog druga, žandari bi im svakako upali i polovina bi dobila otkaz od ministarstva narodne prosvete. A ako bi se nekome od njih omakla neka oštrija reč u vreme te invazije, njega bi sigurno poslali podalje. Eto, takve stvari se dešavaju sada, trideset godina posle uvođenja uredbe o zemstvima; ali sedamdesetih godina bilo je još gore. Kakvu su onda bazu za političku borbu mogle da predstavljaju takve ustanove?  

        Kada sam od oca nasledio tambovsko imanje, neko vreme sam ozbiljno mislio da se tamo nastanim i da se posvetim zemskoj službi. Neki seljaci i siromašni sveštenici okružnih sela molili su me to. Što se mene tiče, bio bih zadovoljan svakim poslom, ma kako bio skroman, ako bi mi samo pružio mogućnost da uzdignem duhovni nivo i imućnost seljaka. Jednom kada su se neki od tih koji su mi predlagali da ostanem okupili zajedno, pitao sam ih: »Pretpostavimo da probam da otvorim školu, da uvedem uzornu farmu, zadrugarsko gazdinstvo, a osim toga da se kod sudija u seoskoj opštini založim za nekog od naših seljaka, koga su nedavno išibali za volju spahiji S-nu – da li će me pustiti da nastavim?« I svi su mi jednodušno odgovorili: »Ni slučajno«.  

        Nekoliko dana zatim, kod mene je došao sedi pop, sa dva uticajna raskolnička nastavnika, veoma poštovan u okolini.  

        — Popričajte dobro sa njima – reče – i ako vam to leži na srcu, krenite sa njima, i s jevanđeljem u rukama propovedajte seljacima... Vi sami znate šta da propovedate... Nikakva policija neće vas pronaći ako vas oni budu skrivali. Ništa drugo ne može da se uradi. To vam ja, starac, mogu da savetujem.  

        Otvoreno sam im rekao zašto ne mogu da postanem novi Viklif. Ali starac je bio u pravu. Sada se među seljacima brzo širio pokret sličan religioznom pokretu lolarda. Muke, kojima su se podvrgli miroljubivi duhoborci, kao i najezde 1897. godine na štundiste, kojima su otimali decu da bi ih vaspitavali u provincijskim manastirima, doneće pokretu još veću snagu nego što je imao dvadeset pet godina ranije.  

        Pošto smo u našim raspravama stalno pokretali pitanje o potrebi agitacije za ustav, ja sam jednom predložio kružoku da ozbiljno razmotri tu stvar i da izradi plan delovanja. Uvek sam se pridržavao mišljenja da svako, ako kružok nešto jednoglasno odluči, mora da zanemari svoje lično osećanje i da uloži svu snagu za zajednički posao. »Ako se odlučite da agitujemo za ustav, govorio sam, da uradimo ovako. Odvojiću se od kružoka radi konspiracije, a kontakte ću održavati preko jednog čoveka – na primer Čajkovskog. Preko njega ćete me obaveštavati o vašoj delatnosti, a ja ću vas u glavnim crtama upoznavati sa mojom. Ja ću da agitujem u višim i dvorskim krugovima. Tamo imam puno poznanika i znam da ima mnogo onih koji su već nezadovoljni postojećim poretkom. Okupiću ih i, ako može, ujediniću ih u neku organizaciju. A kasnije će se svakako stvoriti situacija da se sve te snage pokrenu da bi Aleksandra II naterale da Rusiji dâ ustav. Doći će čas kada će svi ti ljudi, pošto su se kompromitovali, morati u sopstvenom interesu da učine odlučujući korak. Oni među nama koji su bili oficiri, mogli bi da vode propagandu u armiji. Ali, cela ta aktivnost mora da se vodi odvojeno od vaše, iako paralelno sa njom. Razmišljao sam o tome ozbiljno i znam kakve veze imam i kome mogu da verujem; mislim takođe da neki od nezadovoljnika već sada vide u meni svojevrsni centar oko koga se mogu okupiti. Ja lično ne bih izabrao takvu aktivnost, ali ako vi smatrate da tako treba, predaću se dušom i telom.«  

        Kružok nije prihvatio taj predlog. Pošto smo se međusobno odlično poznavali, drugovi su smatrali da bih time izneverio sebe. Iz sasvim ličnih razloga sada sam izuzetno srećan što tada nisu prihvatili moj predlog. Ja bih krenuo putem koji mi nije ležao na srcu i ne bih osetio sreću koju sam pronašao idući u drugom pravcu...  

        Ali, šest ili sedam godina kasnije, kada su teroristi bili potpuno iscrpljeni u borbi sa Aleksandrom II, zažalio sam što se neko drugi nije pozabavio planom o akciji u višim peterburškim krugovima, koji sam bio izložio kružoku. Da je bila stvorena osnova, možda bi pokret razgranat po celoj imperiji uspeo da hekatomba žrtava ne pogine uzalud. U svakom slučaju, trebalo je obavezno voditi paralelnu akciju u Zimskom dvorcu.  

        Cesto smo u kružoku razmatrali neophodnost političke borbe, ali nismo dolazili ni do kakvog rezultata. Apatija i ravnodušnost bogatih slojeva nisu ulivali nadu, a jed u omladini još nije dostigao onu jačinu koja se ispoljavala šest ili sedam godina kasnije u borbi terorista pod rukovodstvom Izvršnog komiteta. Osim toga – takva je tragična ironija istorije – upravo oni mladi ljudi koji je Aleksandar II na stotine terao u progonstvo sačuvali su cara u periodu od 1871. do 1878. godine. Sami socijalistički programi kružoka sprečavali su da se ponovi atentat na cara. Parola toga vremena bila je: »Pripremite u Rusiji širok socijalistički pokret među seljacima i radnicima. A o caru i njegovim savetnicima ne brinite. Ako pokret počne, ako sve seljaci pridruže masama i zatraže zemlju i ukidanje otkupnina, vlasti će pre svega pokušati da se oslone na bogate slojeve i spahije, i sazvaće zemski sabor. Na isti način su seljački ustanci u Francuskoj 1789. godine prinudili kraljevsku vlast da sazove nacionalnu skupštinu. Tako će biti i u Rusiji«.  

        Neki ljudi i neki kružoci bili su uporni u tome da je neophodno ponoviti pokušaj Karakozova. Ali su organizovani kružoci bili protiv i stalno su odgovarali drugove od toga. Sada mogu da obnarodujem jednu činjenicu koja nije bila poznata. Iz južnih gubernija došao je jednom jedan mladi čovek sa čvrstom namerom da ubije Aleksandra II. Kada su za to saznali, neki čajkovci su ga dugo ubeđivali da to ne čini, ali pošto im nije uspelo rekoše mu da će ga i silom sprečiti. Znajući kako je slabo tada bio čuvan Zimski dvorac, mogu da tvrdim da su čajkovci spasli Aleksandra II. Toliko je čvrsto ta omladina bila protiv rata, u koji se kasnije bacila sa samopožrtvovanjem kada se čaša njenih stradanja prepunila.  

        XV  

        Te dve godine u kružoku Čajkovskog ostavile su u meni neizbrisiv trag. Te dve godine moj život bio je ispunjen grozničavom aktivnošću. Upoznao sam onaj snažni polet života kada svakog trenutka osećaš napregnuto treperenje svih vlakana u dubini svoga bića – onaj zamah radi koga jedino i vredi živeti. Bio sam sa porodicom ljudi blisko sjedinjenih zajedničkim ciljem; čiji su uzajamni odnosi bili prožeti tako dubokom ljubavi prema čovečanstvu i tako velikom osetljivošću, da ne mogu da se setim nijednog trenutka u kome je život našeg kružoka bio narušen ma i najmanjim nesporazumom. Tu činjenicu će naročito ceniti oni koji su bilo kada imali priliku da se bave političkom agitacijom.  

        Pre nego što sam potpuno napustio naučni rad, smatrao sam da mi je dužnost da za Geografsko društvo završim izveštaj o putu po Finskoj, i još neke geografske radove. I moji novi drugovi su mi tako savetovali. »Ne bi valjalo da drukčije postupiš« – govorili su. Zato sam se marljivo latio posla da što pre završim svoje knjige iz geografije i geologije.  

        Naš se kružok okupljao često i ja nisam. propuštao nijedan sastanak. Tada smo se sastajali u predgrađu Peterburga, u kućici koju je zakupila Sofija Perovska, koja je imala isprave žene nekog zanatlije. Perovska je, kao što je poznato, bila rođena u aristokratskoj porodici. Njen otac je neko vreme bio peterburški vojni gubernator. Uz saglasnost majke, koja je obožavala svoju kći, Sofija Perovska je napustila rodni dom i krenula na više kurseve, a zatim je sa tri sestre Kornilov, ćerke bogatog fabrikanta, osnovala onaj mali kružok samorazvoja iz koga se kasnije razvio naš. Sada, u građanki povezanoj maramom, u cicanoj haljini i muškim čizmama, koja tegli vodu iz Neve, niko ne bi prepoznao gospođicu koja je do nedavno blistala u peterburškim aristokratskim salonima. Bila je opšta ljubimica. Svako od nas osmehivao joj se posebno prijateljski, ulazeći u kuću koju se ona trudila da održi čistom; smeškali smo se i onda kada nam je zagorčavala život gunđajući zbog prljavštine koju smo dovlačili našim mužičkim čizmama i kratkim bundama: dugo smo gazili blato predgrađa dolazeći do njene kućice. Perovska je tada pokušavala da svom jasnom i veoma pametnom lišcu dâ što namćorskiji izraz, koliko je to bila u stanju, zbog čega smo je i prozvali »Zahar«[36]. Po moralnim shvatanjima bila je rigorista ali ne i propovednica. Kada je nekim bila nezadovoljna pogledala bi ga oštrim pogledom ispod oka; ali u njemu se videla otvorena, plemenita priroda, kojoj je bilo dostupno sve ljudsko. Samo u vezi sa jednom stvari bila je neumoljiva. »Ženskaroš« – ispalila je jednom pričajući o nekome, a izraz sa kojim je izgovorila tu reč, ne prekidajući rad, zauvek se urezao u mome sećanju.  

        Perovska je bila »narodnjakinja« u dubini duše, a istovremeno revolucionarka i borac najčistijeg kova. Njoj nije bilo potrebno da ulepšava radnike i seljake, kao umišljeni dobročinitelji, da bi ih zavolela i da bi radila za njih. Ona ih je prihvatala onakve kakvi su. Jednom mi je, sećam se, rekla: »Započeli smo veliki posao. Moraće možda i dve generacije dobro da zapnu, ali to mora da se uradi.« Nijedna žena iz našeg kružoka ne bi ustuknula pred smrću na gubilištu. Svaka bi gledala smrti pravo uoči. Ali u to vreme, na toj etapi propagande, niko još nije mislio o tome. Poznati portret Perovske veoma liči na nju. On vrlo dobro svedoči o njenoj svesnoj hrabrosti, njenom otvorenom zdravom duhu i duši koja voli. Nikada nijedna žena nije tako iskazala svoju dušu koja voli, kao Perovska u pismu koje je napisala majci nekoliko sati pre nego što je izašla na stratište.  

        Sledeći događaj pokazaće kakve su bile ostale žene iz našeg kružoka. Jedne noći Kuprijanov i ja krenusmo sa važnom vešću do Varvare B. Već je uveliko bila prošla ponoć, ali pošto smo videli da je njen prozor osvetljen, popesmo se. B. je sedela u sobici za stolom i prepisivala program našeg kružoka. Bila nam je poznata njena odlučnost i pade nam na pamet da izvedemo jednu od onih glupih šala koje se ljudima ponekad čine visprenim.  

        — B. došli smo po vas – počeo sam. – Hoćemo da probamo skoro suludu stvar, da oslobodimo drugove iz tvrđave.  

        B. nije baš ništa pitala. Odložila je pero, ustala i rekla: »Idemo!« Ona je to izgovorila tako jednostavno da mi je odmah bilo jasno kako je glupa bila moja šala, i odmah joj sve priznah. Ponovo se vratila na stolicu, a u očima su joj bljesnule suze. »Znači to je bila samo šala?« – upitala je prekorno. »Kako sa time možete da se šalite!« Shvatio sam tada svu bezdušnost mojih reči.  

        Drugi opšti ljubimac našeg kružoka bio je Sergej Kravčinski, dobro poznat u Engleskoj i Americi pod pseudonimom Stjepnjak. Ponekad smo ga zvali »›čedo«, tako se malo brinuo o svojoj sigurnosti. Ali, ta je bezbrižnost proizlazila iz neustrašivosti, koja se, na kraju krajeva, često pokazuje kao najbolji spas od policijskog progona. On je brzo postao dobro poznat radnicima kao propagator, pod imenom »Sergej«, i zato ga je policija intenzivno tražila. Uprkos tome, nije preduzimao nikakve mere predostrožnosti. Sećam se kako su mu jednom na sastanku očitali bukvicu zbog nečega što su drugovi smatrali velikom neopreznošću. Sergej je po običaju kasnio na sastanak i da bi stigao na vreme protrčao je odeven kao mužik, u kratkoj bundi, posred Litejne.  

        — Kako si mogao to da uradiš? – grdili su ga. – Mogao si da izazoveš sumnju i pokupili bi te kao običnog lopova!  

        Ali ja bih želeo da svi budu tako pažljivi kakav je bio Sergej u situacijama kada bi drugi mogli biti kompromitovani.  

        Prvi put smo se zbližili povodom Stenlijeve knjige »Kako sam pronašao Livingstona«. Jednom se naš sastanak odužio do ponoći; kada smo se već spremali da se raziđemo ušla je s knjigom u rukama jedna od sestara Kornilov i pitala ko prihvata da prevede šesnaest stranica engleskog teksta do osam sati ujutro. Pogledao sam kolike su stranice, i rekao da se posao ako mi neko pomogne može završiti u toku noći. Javio se Sergej i u četiri sata ujutro štamparski tabak je bio preveden. Pročitali smo jedan drugome naše prevode, pri čemu je onaj drugi pratio engleski tekst. Onda smo slistili činiju kaše koju su nam ostavili na stolu i izašli zajedno da bi se vratili kućama. Te noći postali smo bliski prijatelji.  

        Uvek sam voleo ljude koji umeju da rade i koji svoj posao obavljaju kako valja. Zato su me Sergejev prevod i njegova sposobnost da brzo radi već približili njemu. A kada sam ga bliže upoznao, zavoleo sam ga veoma zbog čestitog i otvorenog karaktera, zbog mladalačke energije, trezvenosti, izuzetne inteligencije, zbog jednostavnosti, odanosti, hrabrosti i nepokolebljivosti. Sergej je puno čitao i razmišljao i pokazalo se da smo imali iste poglede na revolucionarni karakter borbe koju smo započeli. On je bio desetak godina mlađi od mene i možda još nije potpuno bio svestan kakvu će tešku borbu zahtevati predstojeća revolucija. Kasnije je on sa puno humora pričao epizode iz svog naj ranijeg odlaženja u narod. »Jednom – pričao je – idemo jedan drug i ja putem. Tu nas sustiže neki seljak na saonicama. Počeh da mu objašnjavam da ne treba plaćati dažbine, da činovnici pljačkaju narod i da po Svetom pismu sledi da je vreme za bunt. Mužik ošinu konja, ali i mi ubrzasmo korak. On potera konja u kas, mi potrčasmo za njim. Ja mu sve vreme dobacujem ono o dažbinama i buni. Na kraju, mužik pusti konja u galop. Međutim, kljuse beše slabo tako da nismo zaostajali za sankama i propagandisasmo seljaka sve dok ne izgubismo dah.«  

        Neko vreme Sergej je živeo u Kazanju pa smo morali da se dopisujemo. On nije podnosio šifrovanje pisama i zato sam mu predložio drugi način dopisivanja, koji se i ranije često koristio radi konspiracije. Pišete najobičnije pismo o svemu i svačemu, ali u njemu treba čitati samo neke reči, na primer, svaku petu. Tako, pišete: »Oprosti što ti pišem na brzinu. Dođi kod mene večeras. Sutra ujutru moram da krenem do sestre Lize. Mome bratu Nikolaju je sve gore. Sad je već kasno za operaciju.« Kada se čita svaka peta reč, dobija se: »Dođi sutra kod Nikolaja, kasno.« Ponekad je trebalo pisati pismo i na šest-sedam stranica, da bi se prenela jedna stranica poruka. Osim toga, trebalo je dobro razviti maštu da bi se smislilo pismo u koje je moglo da se umetne sve što treba. Sergeju, od koga je bilo nemoguće izvući šifrovano pismo, veoma se dopao ovakav način dopisivanja. Pisao je poruke koje su sadržale čitave priče sa potresnim epizodama i dramatičnim raspletima. Kasnije mi je pričao da su mu ta pisma pomogla da razvije beletristički talenat. Ako neko zaista ima dara, sve će doprinositi njegovom razvoju.  

        U januaru ili februaru 1874. godine živeo sam u Moskvi, u jednoj od kuća u kojoj sam proveo detinjstvo. Jednog jutra, rano, rekoše mi da želi da me vidi nekakav seljak. Izašao sam i ugledao Sergeja, koji je baš pobegao iz Tverske gubernije. Bio je veoma jak i išao je po selima kao drvodelja, sa još jednim istim takvim rmpalijom, bivšim oficirom Rogačovim. Taj posao je bio veoma težak, naročito za nenaviknute, ali Sergej i Rogačov ga zavoleše. Niko u zdravim drvodeljama ne bi prepoznao bivše oficire. Oni su se tako kretali oko dve nedelje, ne izazivajući sumnju, propagandišući na sve strane. Ponekad bi Sergej tumačio mužicima Jevanđelje, koje je znao skoro napamet, i dokazivao njegovim stihovima da treba započeti bunu. Seljaci su slušali propagatore kao da su pravi apostoli, vodili ih iz kuće u kuću, odbijajući da uzimaju novac za hranu. Za dve nedelje propagatori su u nekoliko sela izazvali pravo vrenje. Glas o njima proneo se svuda okolo. I stari i mladi seljaci šuškali su po ambarima o »zastupnicima« i počeli glasnije da govore da će ubrzo biti oduzeta zemlja gospodi, koju će onda car uzeti u službu. Omladina se osmelila prema policiji i govorila je: »Sačekajte, stiže naših pet minuta. Nećete vi, izrodi, više da nam naređujete!« Ali priča o drvodeljama stigla je i do seoskog pristava, i njih uhapsiše. Izdata je naredba da ih sprovedu do policijske stanice koja je bila udaljena dvadesetak vrsta.  

        Vodilo ih je pod stražom nekoliko mužika. Usput je trebalo proći kroz selo u kome je bila crkvena slava.  

        — Ko su oni? Uhapšenici? Fino. Dajte ih ovamo, strikani – govorili su mužici koji su pirovali.  

        Uhapšenike i stražu zadržaše ceo dan, vodeći ih iz kuće u kuću i časteći ih domaćim pivom. Stražare nije trebalo mnogo moliti Pili su i terali su i uhapšenike da i oni piju. »Na sreću – pričao je Sergej – pivo je išlo u krug u tako velikom krčagu da niko nije mogao da vidi koliko ja pijem kada prinosim posudu.« Uveče, stražari behu pijani, a pošto nisu hteli da se takvi pojave pred pristavom, odlučiše da se prenoći u selu. Sergej je sve vreme pričao sa seljacima. Oni su ga slušali, i bi im žao što tako dobre ljude vode u stanicu. Kada su se svi spremali na spavanje, jedan od mlađih iz straže šapnu Sergeju: »Samo ću da pritvorim vrata, neću da stavim rezu.« Sergej i Rogačov razumeli su taj nagoveštaj. Kada su ostali zaspali, njih dvojica se iskradoše na ulicu, krenuše brzim korakom i oko pet sati ujutru već su bili na oko dvadeset pet vrsta daleko od sela, na maloj železničkoj stanici, odakle su prvim vozom krenuli za Moskvu. Sergej je tu i ostao. Kasnije, kada su sve nas u Peterburgu pohapsili, moskovski kružok čiji su inspiratori bili on i Vojnaraljski, postao je glavni centar agitacije.  

        Čas tu, čas tamo, propagatori su se nastanjivali u manjim grupama, prerušeni na razne načine, u gradovima i selima. Neki su otvarali kovačnice, drugi su prionuli da obrađuju zemlju, pa je omladina iz bogatih porodica radila u tim radionicama ili pak na polju, da bi bila u stalnom dodiru sa radnim masama. U Moskvi je nekoliko nekadašnjih ciriških studentkinja osnovalo svoju organizaciju i same su stupile u tkaonice, gde su radile po četrnaest do šesnaest sati dnevno i živele su u zajedničkim kasarnama teškim i neprivlačnim životom ruskih fabričkih radnica. Bio je to veliki, požrtvovan pokret, u kome je učestvovalo najmanje dve-tri hiljade ljudi, a osim toga je još dva do tri puta više simpatisalo i na sve moguće načine pomagalo borbenu avangardu. Naš peterburški kružok redovno se dopisivao (naravno, pomoću šifara) sa dobrom polovinom te armije.  

        Brzo smo videli da nam nije dovoljna legalna literatura u kojoj je oštra cenzura zabranjivala svaki nagoveštaj o socijalizmu, pa smo u inostranstvu osnovali svoju štampariju. Trebalo je, naravno, pisati posebne brošure za radnike i seljake, tako da je »literarni komitet«, u kome sam bio i ja, uvek imao puno posla. Sergej je napisao nekoliko takvih brošura, između ostalog »Govor na Veliki petak« u duhu Lamenea; a u jednoj drugoj, »Mudrica Naumovna«, izložio je socijalističko učenje u formi bajke. Obe brošure doživele su veliki uspeh. Knjige i brošure štampane u inostranstvu krijumčarene su u balama u Rusiju, slagane na određenim mestima a onda su slate lokalnim kružocima, koji su već rasturali literaturu među seljacima i radnicima. Za sve to bila je potrebna ogromna organizacija, zatim česta putovanja u inostranstvo, obimna prepiska. To je naročito bilo potrebno da bi se naši pomoćnici i skladišta za knjige zaštitili od policije. Imali smo specijalne šifre za svaki provincijski kružok i često se dešavalo da su, pošto smo šest ili sedam sati razmatrali i najsitnije detalje, ne verujući u našu preciznost u šifrovanju, žene radile još čitavu noć ispisujući zagonetne znake i razlomke.  

        Naši sastanci odlikovali su se uvek srdačnim međusobnim odnosima. Predsednik i druge formalnosti Rusima baš ne leže, i mi nismo imali ništa slično. Mada su naši sporovi ponekad bivali veoma vatreni, naročito kada su razmatrana »programska pitanja«, mi smo se uvek odlično snalazili i bez zapadnoevropskih formalnosti. Bila je dovoljna samo apsolutna iskrenost, zajednička želja da se stvar reši što je moguće bolje i otvorena antipatija prema svakoj teatralnosti. Ako bi neko od nas krenuo sa retoričkim efektima, opominjali smo ga šalama da je krasnorečivost neumesna. Često se dešavalo da na sastancima i ručamo – naša hrana bila je crni hleb, usoljeni krastavci, parče sira i kobasice i slabog čaja – do mile volje. Tako smo jeli ne zato što smo imali malo para; imali smo ih uvek puno, ali nikad ih nije bilo dovoljno za troškove štamparije i transporte knjiga, skrivanje drugova koje traže žandari i za razne druge poduhvate.  

        U Peterburgu smo brzo sklopili puno poznanstava među radnicima. Serdjukov, momak sjajnog obrazovanja, sprijateljio se sa mnogim zavodskim[37] radnicima, od kojih je veliki broj radio u državnoj fabrici oružja, i formirao kružok od oko trideset ljudi koji su se okupljali da bi čitali i razgovarali. U Peterburgu zavodski radnici nisu imali male plate i samci nisu živeli u oskudici. Oni su se ubrzo srodili sa radikalnom i socijalističkom literaturom tog vremena, i Bokl, Lasal, Mil, Drejper, Špilgangen postali su im poznata imena. Po svesti, zavodski radnici nisu se mnogo razlikovali od studenata. Kada smo se Dimitrij, Sergej i ja pridružili čajkovcima, često smo zajedno odlazili u radnički kružok i razgovarali o različitim stvarima. Međutim, naše nade da će ti mladi ljudi postati propagatori među ostalim radnicima, čija je situacija bila mnogo teža od njihove, nisu bile potpuno opravdane. U slobodnoj zemlji oni bi postali obični govornici na društvenim sastancima, ali, slično privilegovanim ženevskim časovničarima, oni su se prema običnim fabričkim radnicima odnosili sa izvesnim omalovažavanjem pa nisu goreli od želje da postanu mučenici za socijalističku stvar. Tek kada je većina njih bila pohapšena, a neki su u zatvoru ostali i po tri godine zato što su se drznuli da misle kao socijalisti, i pošto su neki od njih najzad shvatili svu beskrajnost ruskog despotizma, postadoše vatreni propagatori – prvenstveno socijalističke revolucije.  

        Mene su simpatije prvenstveno vodile tkačima i fabričkim radnicima uopšte. U Peterburg se sliva na hiljade takvih radnika, koji se leti vraćaju u svoja sela da oru zemlju. Ti ljudi, upola seljaci upola fabrički radnici, donose u grad zadružni duh ruskog sela. Među njima je revolucionarna propaganda bila veoma uspešna. Morali smo čak da stišavamo razbuktalost naših novih drugova – u protivnom, oni bi nam dovodili stotine drugova, od mladih do staraca. Većina fabričkih radnika živela je u zadrugama od po desetak-dvanaestak ljudi, u zajedničkom stanu i na zajedničkoj hrani, pri čemu je svako prilagao mesečno svoj deo za troškove. I baš u te stanove smo odlazili. Tkači su nas ubrzo upoznali sa drugim zadrugama: zidara, tesara i sličnim, a u nekim od njih Sergej, Dimitrij, Š-o i još neki naši drugovi imali su svoje ljude; čitave noći provodili su pričajući o socijalizmu. U mnogim delovima Peterburga, i u predgrađima, imali smo specijalne stanove koje su unajmili naši drugovi. Tu je svako veče dolazilo po desetak radnika da nauče da čitaju i pišu, a onda da porazgovaramo. S vremena na vreme neko od nas uputio bi se na nedelju-dve u sela iz kojih su poticali naši prijatelji i tamo smo gotovo potpuno otvoreno vršili propagandu među seljacima.  

        Naravno, oni koji su vršili propagandu među seljacima preoblačili su se u seljake. Jaz koji u Rusiji razdvaja »gospodu« od mužika tako je dubok, oni tako retko dolaze u kontakt, da bi pojava čoveka odevenog »po gospodski« u selu izazivala opštu pažnju. Ali i u gradu policija bi začas postala sumnjičava ako bi među radnicima primetila čoveka koji se razlikuje odećom i govorom. »Šta on ima da se druži sa prostim svetom, osim ako nema loše namere?« Veoma često bih, posle ručka u aristokratskoj kući ili čak u Zimskom dvorcu gde sam svraćao da vidim nekog prijatelja, uzimao fijaker i žurio u siromašan studentski stan u udaljenom predgrađu, gde sam skidao otmenu odeću, oblačio cicanu košulju, seljačke čizme i kratku bundu i odlazio kod svojih prijatelja tkača, zbijajući uz put sa mužicima šale. Pričao sam svojim slušaocima o radničkom pokretu u inostranstvu, o Internacionali, o Komuni 1871. godine. Oni su veoma pažljivo slušali, trudeći se da im ne promakne ni reč, a onda bi pitali: »Šta mi u Rusiji možemo da učinimo?« Odgovarali smo: »Treba ubeđivati, izabirati najbolje ljude i organizovati ih. Nema drugog načina.« Pričali smo im o Francuskoj revoluciji, prema interpretaciji izvanredne »Istorije seljaka« Erkmana Šatrijana. Sve je oduševljavao »g. Šovaljov«, koji je obilazio sela i rasturao zabranjene knjige. Svi su goreli od želje da slede njegov primer. »Razgovarajte sa drugima – govorili smo – upoznajte ljude jedne sa drugima, a kada nas bude više, videćemo šta možemo da učinimo.« Radnici su nas potpuno razumeli i zato nam je ostajalo samo da stišavamo njihov žar.  

        Među njima sam proveo mnogo lepih časova. Naročito pamtim prvi dan 1874. godine, poslednju Novu godinu koju sam proveo u Rusiji na slobodi. Novu godinu sam dočekao u odabranom društvu. Tamo je bilo izrečeno puno oštroumnih reči o dobru naroda i tome slično. Ali kroz sve te osećajne govore provlačila se jedna nit. Svaki od gostiju, izgledalo je, bio je naročito zaokupljen mišlju kako da sačuva svoj lični imetak. Niko, ipak, nije smeo otvoreno da prizna kako je spreman da uradi samo ono što ne bi bilo opasno po njega samog. Sofizmi, beskonačni niz sofizma o laganom toku evolucije, o učmalosti masa, o nekorisnom žrtvovanju, izricani su samo da bi se sakrili istinski motivi – između uveravanja o spremnosti na žrtve... Naglo me je obuzela teskoba i ja sam napustio to društvo.  

        Ujutro sam pošao na sastanak tkača. Održavao se u mračnom podrumu. Bio sam odeven kao seljak i utopio sam se u gomili kratkih bundi. Drug koga su radnici poznavali predstavio me je jednostavno: »Borodin, moj drug«, »Ispričaj nam Borodine – nastavio je – šta si video u inostranstvu?« I ja počeh da pričam o radničkom pokretu u Zapadnoj Evropi, o borbi proletarijata, o teškoćama koje stoje pred njim, o njegovim nadanjima.  

        Na sastanku su uglavnom bili ljudi srednjih godina. Moja ih je priča izuzetno zainteresovala i oni su me stalno nešto zapitkivali, i to sasvim konkretno: o najsitnijim detaljima o radničkim savezima, o ciljevima Internacionale i o njenim šansama za uspeh. Onda su počela pitanja šta može da se uradi u Rusiji i kakve mogu biti posledice naše propagande. Nikada nisam umanjivao opasne strane naše agitacije i otvoreno sam rekao šta mislim: »Nas će verovatno uskoro sve prognati u Sibir, a vas, to jest neke od vas, držaće dugo u zatvoru zato što ste nas slušali.« Mračna perspektiva nije ih ohladila ni uplašila. »Pa šta, ni u Sibiru ne žive samo medvedi: ima i ljudi. Tamo gde žive ljudi nećemo ni mi propasti.« »Nije đavo tako crn kao što izgleda.« »U strahu su velike oči.« »Ne kuni prosjački štap i zatvor.«  

        A kada su kasnije neke od njih uhapsili, držali su se sjajno i nikoga nisu izdali.  

        XVI  

        U te dve godine o kojima pričam, bilo je mnogo hapšenja, kako u Peterburgu tako i u celoj Rusiji. Nije bilo meseca da nismo videli kako nam nekoga nema, ili da nije uhapšen neki član provincijskih grupa. Krajem 1873. godine hapšenja su učestala. U novembru je policija banula u jedan od naših glavnih stanova, preko Narvske Rampe. Izgubili smo Perovsku i još trojicu drugova. Morali smo da prekinemo sve odnose sa radnicima u tom delu Peterburga. Žandari postadoše veoma budni i odmah bi zapazili ako se pojavi student u radničkom kvartu. Pronašli smo novi smeštaj, još dalje van grada, ali i njega smo morali da napustimo. Među radnicima šunjali su se špijuni i pažljivo nas tražili. U kratkim bundama, sa našim seljačkim izgledom, Dimitrij, Sergej i ja uspevali smo da se provučemo nezapaženi. Nastavili smo da odlazimo u kvartove koji su vrveli od žandara i špijuna. Ali Dimitrij i Sergej bili su u velikoj opasnosti. Policija ih je stalno tražila pošto su njihova imena postala veoma poznata u radničkim kvartovima. Da su K-a ili Kravčinskog slučajno zatekli u stanu nekog poznanika, u kome je policija vršila pretres, brzo bi ih pokupili. Bilo je trenutaka kada je Dimitrij svakodnevno morao da traži stan u kome bi relativno mirno mogao da provede noć.  

        — Mogu li da prenoćim kod vas? – pitao bi došavši kod nekog druga oko deset sati uveče.  

        — Nipošto. Moj stan u poslednje vreme nadgledaju. Bolje idite do N.  

        — Pa ja baš od njega dolazim. On kaže da je njegova kuća okružena špijunima.  

        — Onda idite kod M. On mi je veliki drug i nije pod sumnjom, ali daleko stanuje. Uzmite fijaker, evo para.  

        Ali Dimitrij iz principa nije uzimao novac i odvlačio se da nađe prenoćište do suprotnog kraja grada, ili bi ostao kod druga kod koga su svaki čas mogli da nagrnu na pretres.  

        U januaru 1874. godine policija je otkrila našu glavnu citadelu u Viborgskoj ulici koja nam je služila za propagandu među tkačima. Nekoliko naših najboljih propagatora iščezlo je iza misterioznih vrata Trećeg odeljenja[38]. Naš se kružok proredio. Bilo je sve teže okupiti se na opštem skupu. Napregli smo svu snagu da formiramo nove kružoke među omladinom koja bi mogla da nastavi posao kad nas pohapse. Čajkovski je tada bio na jugu. Mi smo ubedili, ili jednostavno naterali Sergeja i Dimitrija da napuste Peterburg. Naredili smo im da otputuju. U Peterburgu nas je ostalo petoro-šestoro da nastavimo stvar našeg kružoka. Nameravao sam da čim predam izveštaj Geografskom društvu krenem na jug i da tamo formiram neku vrstu agrarne lige, nešto nalik na onu organizaciju koja je u Irskoj krajem sedamdesetih godina dostigla tako grandiozne razmere.  

        Dva meseca prošla su relativno mirno; ali odjednom, sredinom marta saznadosmo da je ceo kružok zavodskih radnika uhapšen, a zajedno s njima i bivši student Njizovkin, koji je, na žalost, uživao njihovo poverenje. Bili smo ubeđeni da će Njizovkin, spasavajući sebe, otkriti sve što je znao. Osim Dimitrija i Sergeja, on je znao osnivača kružoka, Serdjukova i mene. Smatrali smo da će on u istrazi svakako navesti naša prava imena. Posle nekoliko dana uhapsiše dvojicu tkača, sasvim nepouzdane momke koji su čak prisvojili novac svojih drugova. Oni su me znali pod imenom Borodina. Sigurno će oni navesti policiju na trag Borodina, koji se oblači kao seljak i govori na sastancima tkača. Jedne nedelje uhapsili su sve članove našeg kružoka, osim Serdjukova i mene.  

        Nije nam ništa drugo preostajalo nego da bežimo iz Peterburga, ali baš to nismo hteli. U našim rukama bila je ogromna organizacija, kako unutar Rusije tako i u inostranstvu, štampanje naših publikacija i krijumčarenje u Rusiju. Kako ostaviti bez zamene celu našu mrežu kružoka i kolonija u četrdesetak gubernija koju smo sa toliko truda stvorili tih godina i u okviru koje smo se redovno dopisivali? Kako, najzad, ostaviti naše radničke kružoke u Peterburgu i naša četiri centra za propagandu među prestoničkim radnicima? Kako sve to napustiti pre nego što nađemo ljude koji će održati naše veze i prepisku? Serdjukov i ja odlučismo da u kružok primimo dva nova člana i da im predamo sve poslove. Svako veče nalazili smo se u različitim delovima grada i marljivo radili. Imena i adrese nismo nikada zapisivali. Sklonjene na sigurna mesta, imali smo samo šifrovane adrese za prenos knjiga. Zato je bilo potrebno da novi članovi nauče stotine adresa i desetine šifara. Ponavljali smo ih drugovima sve dok ih ovi ne bi skroz nabubali. Svako veče smo na taj način davali očiglednu lekciju o mapi evropske Rusije, zaustavljajući se posebno na zapadnoj granici gde su živeli oni koji su primali prokrijumčarene knjige i u privolškim gubernijama gde je bila većina naših staništa. Onda smo, naravno preodeveni, vodili naše nove drugove da ih upoznamo sa radnicima u raznim delovima grada.  

        U takvoj situaciji najbolje je bilo napustiti stan i pojaviti se u novom mestu pod tuđim imenom i sa tuđim ispravama. Serdjukov je napustio svoj stan, ali pošto nije imao isprave krio se kod poznanika. Trebalo je da i ja uradim isto; ali čudne okolnosti su me sprečile. Tek sam bio završio tekst o ledničkim nanosima u Finskoj i Rusiji koji je trebalo da pročitam na skupštini Geografskog društva. Pozivi su već bili razaslati, ali ispostavilo se da istog dana treba da se održi zajednička skupština dva geološka društva iz Peterburga. Zamolili su Geografsko društvo da moj referat odloži za nedelju dana. Znalo se da ću izneti nekoliko ideja o prostiranju ledenog pokrivača do srednje Rusije, a naši su geolozi, izuzev mog prijatelja i učitelja Fridriha Šmita, tu pretpostavku smatrali previše smelom i želeli su da je temeljno analiziraju. Trebalo je, znači, da još nedelju dana ostanem gde sam.  

        U međuvremenu, nepoznate osobe motale su se oko moje kuće i navraćale kod mene sa raznim čudnim predlozima. Jedan od njih ponudio mi je da kupi šumu na mom tambovskom imanju koje se nalazilo u goloj stepi. Zaprepašćen, ugledao sam u svojoj ulici Maloj Morskoj jednog od pomenutih uhapšenih tkača. Tako sam se mogao uveriti da moju kuću kontrolišu. A s druge strane morao sam da se ponašam kao da se ništa čudno nije desilo jer je sledećeg petka trebalo da čitam referat u Geografskom društvu.  

        Skupština je održana. Diskusija je bila veoma živa, i u svakom slučaju bar jedna tačka je bila dokazana. Naši geolozi su priznali da ni na čemu nisu zasnovane stare teorije o diluvijalnom periodu u Rusiji, kada su ledene sante donele granitne gromade, i da ceo problem treba ponovo izučiti. Imao sam zadovoljstvo da čujem kako naš istaknuti geolog Barbot-de-Merni kaže: »Bio ledeni pokrivač ili ne, mi moramo, gospodo, da budemo svesni da sve što smo do sada govorili o delovanju ledenih santi u stvari nije potvrđeno nikakvim istraživanjima.« Predložili su mi mesto predsednika odeljenja za fizičku geografiju, dok sam se ja pitao neću li već ovu noć provesti u Trećem odeljenju.  

        Nije trebalo da se vraćam u svoj stan, ali sam bio onemoćao od umora i otišao sam tamo da prenoćim. Te noći žandari nisu upali. Pregledao sam celu gomilu svojih papira, uništio sve što je moglo bilo koga kompromitovati, spakovao sve stvari i pripremio se za odlazak. Znao sam da nadziru moj stan, ali sam računao da policija može doći u posetu samo kasno noću i da bih u sumrak uspeo neopaženo da se iskradem. Smrkavalo se, i kada sam krenuo da izađem jedna sobarica mi reče: »Bolje vam je da siđete pomoćnim stepenicama.« Shvatio sam je, brzo sam strčao dole i iskrao se iz kuće. Kraj kapije je bio samo jedan kočijaš. Uskočio sam u fijaker i krenusmo u pravcu Nevskog Prospekta. U početku me niko nije pratio i već sam pomislio da će sve srećno da se završi. Ali odjednom, već na Nevskom, blizu Dume, primetih drugog kočijaša kako juri za nama galopom. Ubrzo poče da nas sustiže.  

        Na svoje veliko iznenađenje ugledah u drugom fijakeru jednog od dvojice uhapšenih tkača, a pored njega nekog nepoznatog gospodina. Tkač mi je rukom dao znak kao da hoće nešto da mi kaže. Rekoh kočijašu da zaustavi. »Možda su – pomislio sam – upravo pustili i on ima važne poruke za mene.« Ali tek što stadosmo, gospodin koji je sedeo pored tkača (to je bio špijun) glasno povika: »G. Borodine, kneže Kropotkine, hapsim vas!« On dade znak policajcima, kojih na Nevskom uvek ima gomila, uskoči u moj fijaker i pokaza mi papir sa pečatom peterburške policije. »Imam nalog da vas odmah odvedem general-gubernatoru radi objašnjenja« – reče on. Suprotstavljanje ničemu ne bi služilo. Dva policajca već su stajala pored nas. Rekoh svom kočijašu da okrene natrag i krene prema general-gubernatoru. Tkač ostade u svom fijakeru i krenu za nama.  

        Očigledno, policija se desetak dana dvoumila da li da me uhapsi, pošto nije bila sigurna da smo Borodin i ja jedna ista osoba. Moj odgovor na tkačev znak razrešio je sve dileme.  

        Desilo se nekako, baš kad sam izlazio iz kuće, da iz Moskve stigne jedan mlađi čovek sa pismom za mene od moga druga P. I. Vojnaraljskog, i za Poljakova od Dimitrija. Vojnaraljski me je obaveštavao da je u Moskvi formirana tajna štamparija. Uopšte, u njegovom pismu bilo je puno radosnih vesti o revolucionarnoj aktivnosti u tom gradu. Pročitao sam pismo i uništio ga; a pošto u drugom pismu nije bilo ničeg osim naivne prijateljske priče, uzeo sam ga sa sobom. Sada kada su me uhapsili smatrao sam da je bolje da i ovo pismo uništim. Zatražio sam od špijuna da mi ponovo pokaže papir, i dok ga je on vadio iz džepa neprimetno sam bacio pismo na kaldrmu. Ali, kada smo stigli do kuće general-gubernatora onaj tkač predade zlosrećni papirić policijskom agentu, dodajući: »Video sam kako su bacili pismo na kaldrmu i podigao sam ga.«  

        Nastadoše mučni trenuci čekanja na tužioca. Predstavnik sudske vlasti, kao što je poznato, igra ulogu marionete u rukama žandara. Oni ga isturaju da bi pretresima i ispitivanjima dali tračak zakonitosti. Prošlo je dosta vremena dok su pronašli tužioca i doveli ga da figurira kao predstavnik zakona. Ponovo su me odvezli do mog stana, gde su izvršili detaljni pretres koji se otegao do tri sata ujutro. Međutim, žandari ne pronađoše ni papirić koji bi mogao da posluži kao dokaz protiv mene ili bilo koga drugog.  

        Posle pretresa predali su me u Treće odeljenje, koje je pod raznim imenima upravljalo i upravlja Rusijom od vremena Nikolaja I pa sve do danas, i predstavlja pravu državu u državi. Njegova preteča bila je za vlade Petra I Preobraženska uprava, koja je protivnike osnivača ruske vojničke imperije podvrgavala surovim mučenjima i maltretirala ih do smrti. Za vreme carica, Uprava se pretvorila u Tajnu kancelariju. U vreme Ane Joanovne mučilište okrutnog Birona izazivalo je stravu u celoj Rusiji. Gvozdeni despot Nikolaj I pretvorio je Kancelariju u Treće odeljenje i pridodao mu korpus žandara, a šef žandara postade strašnija osoba u Rusiji nego sam imperator.  

        Ubrzo pošto je bio ubijen Mezencev, za vreme Lorisa-Melikova Treće odeljenje bilo je formalno ukinuto, ali se kao feniks ponovo rodilo i rascvetalo više od prethodnog, pod novim firmama. U svakoj guberniji, svakom gradu, čak i na svakoj železničkoj stanici nalaze se žandari koji izveštavaju neposredno svoje pukovnike ili generale, koji su, opet, u vezi sa šefom žandarmerije. Ovaj se pak svaki dan sastaje sa carem i referiše mu ono što smatra da treba da izvesti. Svi činovnici u imperiji su pod kontrolom žandara. Generali i pukovnici ovog korpusa nadziru, po dužnosti, čitav društveni i lični život carevih podanika, među njima i gubernatore, ministre, pa čak i velike knezove. Sam car je pod njihovim budnim nadzorom. I pošto su oni odlično upućeni u tajne poslove dvora i znaju svaki imperatorov korak, ispostavlja se da je šef žandara, takoreći, intimus vladalaca Rusije u njihovim najličnijim stvarima.  

        U periodu carevanja Aleksandra II o kome pričam, Treće odeljenje bilo je svemoćno. Žandarmerijski pukovnici vršili su na hiljade pretresa, ni malo se ne baveći time postoje li u Rusiji sudovi i zakoni ili ne. Hapsili su koga su hteli, držali u tamnici koliko im se prohtelo, a stotine ljudi terano je u progonstvo u severnu Rusiju ili Sibir, prema nahođenju nekog pukovnika ili generala. Potpis ministra unutrašnjih dela bio je samo puka formalnost, jer on nije imao kontrolu nad žandarima, pa čak nije ni znao šta oni rade.  

        Bilo je već četiri sata ujutro kad započe ispitivanje.  

        — Optuženi ste – izjaviše mi zvanično – za pripadnost tajnom društvu čiji je cilj svrgavanje postojećeg sistema vladavine i za zaveru protiv svete ličnosti njegovog carskog veličanstva. Priznajete li da ste krivi za ove prestupe?  

        — Sve dok ne budem pred javnim sudom nećete dobiti nikakav odgovor – rekoh ja.  

        — Zapišite – naredi tužilac svom sekretaru – ne priznaje da je kriv. Moram da vam postavim još neka pitanja – reče posle kratke pauze. Poznajete li vi nekog Nikolaja Čajkovskog?  

        — Ako vi ipak nameravate da postavljate pitanja, u vašoj istrazi, onda pišite »ne« za svako.  

        — A šta ako pitamo poznajete li, na primer, Poljakova o kome ste govorili tužiocu pre nekoliko minuta.  

        — Ako mi postavite takvo pitanje, opet pišite »ne«. I ako me pitate da li poznajem svoju sestru, brata ili maćehu – takođe pišite »ne«. Nikakav drugi odgovor od mene nećete dobiti. Znam, ako odgovorim »da« u vezi sa bilo kojom osobom, vi ćete odmah prirediti veliku neprijatnost, izvršićete kod nje pretres ili ćete uraditi nešto još gore. A onda ćete joj reći kako sam je ja izdao.  

        Onda su mi postavili gomilu pitanja i svaki put sam mirno odgovarao: »Upišite – ne«. Tako je to potrajalo oko jedan sat. Iz ispitivanja sam mogao da zaključim da su se svi uhapšeni, osim dvojice tkača, dobro držali. A tkači su znali samo to da sam se jedno dvaput sretao sa desetak radnika. Žandari, očigledno, nisu ništa znali o našem kružoku...  

        — Šta to radite, kneže? – reče mi žandarmerijski oficir koji me je, oko pet sati ujutro, odvodio u moju ćeliju. Vaše odbijanje da odgovarate na pitanja iskoristiće kao moćno oružje protiv vas.  

        — Zar to nije moje pravo?  

        — Da, ali... znate... Nadam se da će vam ćelija biti udobna. U njoj se loži od trenutka kada ste uhapšeni.  

        Ćelija mi je bila veoma udobna, i ja sam brzo i čvrsto zaspao. Probudio me je posle nekoliko sati žandar koji mi je doneo čaj. Ubrzo posle njega pojavilo se drugo lice koje mi je sasvim neočekivano šapnulo: »Evo vam papir i olovka, napišite poruku«. To je bio jedan simpatizer, koga sam znao i po imenu. Preko njega smo se dopisivali sa zatvorenicima u Trećem odeljenju.  

        Sa svih strana do mene je dopiralo tiho kuckanje o zidove. To su zatvorenici razgovarali na dogovoreni način. Ali pošto sam bio nov nisam mogao da se snađem u tom kucanju, koje je zvučalo kao da dopire iz zidova sa svih strana.  

        Jedna stvar me je zbunjivala. Dok su kod mene vršili pretres, čuo sam kako je tužilac šapnuo žandarmerijskom oficiru da će izvršiti pretres i kod Poljakova, kome je bilo upućeno Dimitrijevo pismo. Poljakov je bio mlad student, veoma talentovan zoolog i botaničar, sa kojim sam bio u vitimskoj ekspediciji. Rodio se u siromašnoj kozačkoj porodici na granici sa Mongolijom. Savladavši razne teškoće, Poljakov se obreo u Peterburgu i upisao se na univerzitet, gde je postao poznat kao zoolog koji mnogo obećava. U to vreme polagao je bakalaureatski ispit. Od vremena našeg dugog putovanja bili smo veliki prijatelji, a neko vreme smo čak i živeli zajedno u Peterburgu. Ali, Poljakova nije zanimala moja politička aktivnost.  

        Razgovarao sam o njemu sa tužiocem. »Dajem vam časnu reč – rekao sam – da Poljakov nikada nije učestvovao ni u kakvim političkim stvarima. Sutra on polaže poslednji ispit. Uništićete zauvek naučnički rad jednog mladog čoveka, koji se dugo borio savlađujući velike teškoće da bi do toga došao. Znam da se vas sve to ne tiče, ali univerzitet u Poljakovu vidi buduću slavu ruske nauke.«  

        Pretres kod Poljakova su ipak izvršili, ali ga nisu uhapsili i dali su mu tri dana odgode zbog polaganja ispita. Nekoliko dana kasnije pozvao me je tužilac i pokazao mi koverat ispisan mojom rukom i u njemu ceduljicu na kojoj je, takođe mojom rukom pisalo: »Predajte, molim vas, ovaj paket V.E. i zamolite da ga čuva dok ga ne zatraže na uobičajeni način.« Osoba kojoj je beleška bila upućena nije se pominjala.  

        — Ovo pismo pronađeno je kod g-na Poljakova – reče tužilac. I sada je, kneže, njegova sudbina u vašim rukama. Ako mi kažete ko je to »V.E.«, Poljakova ćemo odmah osloboditi, u protivnom, držaćemo ga sve dok nam on ne otkrije dotično lice.  

        Bacivši pogled na koverat ispisan mastiljavom i cedulju napisanu običnom olovkom, odmah sam se setio svega u vezi sa pismom i kovertom.  

        — Kategorički tvrdim – rekoh – da koverat i beleška nisu pronađeni zajedno. Pismo ste u koverat stavili vi.  

        Tužilac pocrvene. »Nećete valjda da me ubedite – nastavih – da vi, tako iskusan čovek, niste primetili da su beleška i koverat napisani različitim olovkama? I sada želite da me ubedite da je sve to jedna celina. Ne, milostivi gospodine, izjavljujem da ovo pismo nije bilo adresovano na Poljakova.«  

        Tužilac je nekoliko sekundi bio zbunjen, a zatim se povratio i sa ranijom samouverenošću reče: »Poljakov je, međutim, rekao da je vaša beleška bila njemu upućena.«  

        Sada sam znao da tužilac laže. Poljakov bi još i mogao da prizna sve što se tiče njega samog, ali pre bi otišao u Sibir nego što bi cinkario nekog drugog. Zagledao sam se intenzivno tužiocu u oči i odgovorio: »Ne, milostivi gospodine, Poljakov vam nikada ništa slično nije rekao. Vi najbolje znate da ne govorite istinu.  

        Tužilac se razbesne, ili se samo tako pretvarao. »Dobro – odseče – ako sačekate ovde nekoliko minuta doneću vam pismenu izjavu g-na Poljakova. On je u susednoj sobi.«  

        — Čekaću sa zadovoljstvom koliko god želite.  

        Zavalih se na divan i počeh da pušim nebrojeno mnogo cigareta. Izjave, međutim, nije bilo ni toga dana ni kasnije. A prilikom svakog susreta sa tužiocem izazivao sam ga pitanjem: »Pa, gde je ta izjava Poljakova?«  

        Jasno, takve izjave nikada nije bilo. Sreo sam Poljakova u Ženevi 1878. godine, odakle smo krenuli na izuzetno prijatan izlet do Alečkog glečera. Ne treba napominjati da mi je Poljakov odgovorio baš kao što sam očekivao. Rekao mi je da bukvalno ništa ne zna ni o pismu ni o osobi sa inicijalima V.E. Nas dvojica smo razmenjivali na desetine knjiga i belešku su pronašli u jednoj od njih. Što se tiče koverte, izvukli su je iz džepa starog kaputa. Poljakova su zadržali u zatvoru nekoliko nedelja a onda ga pustili zahvaljujući intervencijama njegovih prijatelja naučnika. Policija tako nije saznala ko je bila osoba »V.E.« Ona je na vreme predala sve moje papire kome je trebalo.  

        Nisu me vratili nazad u sobu, a posle nekog vremena došao je tužilac u pratnji žandarmerijskog oficira.  

        — Ispitivanje je sada završeno – reče mi – Prebaciće vas na drugo mesto.  

        Pored kapije je stajala kočija. Pozvali su me da se popnem u nju, a pored mene je «seo krupan žandarmerijski oficir, rodom Kavkazac. Počeh razgovor, ali on je samo huktao. Kočija je prošla Cepnoj Most, Marsovo Polje i onda se otklackala duž kanala kao da izbegava najprometnije ulice.  

        — Idemo li u Litovski zamak? – upitah oficira, znajući da su mnogi moji drugovi već tamo zatočeni. Oficir mi nije odgovorio. Od trenutka kada sam seo u te kočije, počeo je sistem ćutanja prema meni, koji su posle primenjivali cele dve godine. Ali, kad se kočija zaklackala preko Dvorskog mosta, shvatio sam da me voze u Petropavlovsku tvrđavu.  

        Uživao sam gledajući reku – lepoticu, znajući da je neću uskoro ponovo videti. Bližio se zalazak sunca. Teški sivi oblaci nadneli su se na zapadu nad Finski zaliv, iznad moje glave plovili su beli oblaci, razdvajajući se povremeno i otkrivajući krajičak plavog neba. Kočija zaokrete ulevo. Ušli smo pod mračni svod, u kapiju tvrđave.  

        — Znači, sada će me ovde ostaviti godinicu-dve – rekoh oficiru.  

        — Ma ne, zašto tako dugo – odgovori Kavkazac, kome se odjednom, kako smo stigli do tvrđave, povratila moć govora – Vaš slučaj je skoro završen i za nedelju-dve izaći ćete pred sud.  

        — Moj slučaj je veoma jednostavan – rekao sam – ali pre nego što me izvedete na sud vi ćete želeti da uhapsite sve socijaliste u Rusiji, njih je mnogo, suviše mnogo da bi ih za dve godine pohvatali  

        Tada nisam bio svestan koliko je proročanskog bilo u toj mojoj rečenici.  

        Kočija se zaustavila uz ulaz komandantovog stana. Ušli smo u prijemnu sobu. Došao je general Korsakov, visoki starac sa mrzovoljnim izrazom lica. Žandarmerijski oficir mu šapnu nešto na uvo i on odgovori: »Dobro«, okrznuvši ga gotovo prezrivim pogledom, a onda se okrenuo prema meni. Videlo se da komandant nije nimalo bio zadovoljan što je dobio novog stanara i nekako se stideo svoje obaveze, a izraz njegovog lica kao da je govorio: »Ja sam vojnik i samo vršim svoju dužnost«. Ponovo smo seli u kočiju, ali smo se ubrzo zaustavili ispred druge kapije i tu smo čekali neko vreme dok je vojnici nisu otvorili iznutra. Raznim dugačkim uskim prolazima došli smo najzad do trećih gvozdenih vrata. Vodila su ispod mračnog svoda, kroz koji smo došli do male sobe, gde sam odmah upao u mrak i vlagu.  

        Nekoliko podoficira straže u tvrđavi dotrčalo je nečujno u svojim filcanim cipelama, ne govoreći ni reči, dok je nadzornik upisivao u knjigu onog Kavkasca da je primio zatvorenika. Narediše mi da se potpuno svučem i da navučem zatvoreničku odeću: zeleni flanelski ogrtač, beskrajno duge vunene čarape, neverovatno tvrde žute patike, tako velike da su mi jedva ostajale na nogama kada sam pokušao da zakoračim. Oduvek sam mrzeo ogrtače i patike. Debele čarape su me nervirale. Naterali su me da skinem čak i svilenu vatiranu potkošulju koja bi mi naročito dobrodošla u vlažnoj tvrđavi. Naravno, glasno sam se zbog toga pobunio i posle jednog sata dobio sam je natrag, po nalogu generala Korsakova.  

        Onda me povedoše mračnim hodnikom, kojim su koračali stražari, i uvedoše me u tamnicu. Zatvoriše se teška hrastova vrata, škljocnu ključ u bravi i ja ostadoh sam u polumračnoj sobi.  

       

Нема коментара:

Постави коментар