Orhan Pamuk,Istambul

ISTANBUL

Orhan Pamuk

Neki drugi Orhan


Godinama, još od ranoga detinjstva, duboko u sebi verovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, neko isti kao ja. Ne sećam se otkud i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacelo je u meni nastala kao plod dugotrajnog procesa sazdana od nesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovedao što sam osećao kad se ta uobrazilja počela javljati, priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije osetio u sebi.

Kada mi je bilo pet godina, odveli su me na neko vreme u drugu kuću. Majka i otac našli su se u Parizu po završetku jedne od svojih svađa i razdoblja odvojenog života, a mene i brata - obojica smo ostala u Istanbulu - rastavili su jednog od drugoga. Brat je ostao na Nišantašu,2 u “Apartmanu Pamuk”,3 s bakom po ocu i brojnom obitelji. Mene su pak poslali na Džihangir,4 tetki po majci. Na jednom zidu te kuće, u kojoj su me uvek dočekivali s ljubavlju i osmehom, visila je u belom okviru slika nekog dečačića. Tetak ili tetka pokazivali su mi je s vremena na vreme i govorili smešeći se: “Pogledaj, to si ti!”


Taj krupnooki ljupki dečak sa slike doista mi je bio nalik. I on je na glavi imao kačket kakav sam nosio kad sam izlazio. Ali opet, znao sam da to nije baš moja slika. (Beše to zapravo kičasta reprodukcija slike nekog ljupkog dečaka, donešena iz Evrope.) Oduvek me kopkalo: bi li on mogao biti taj Orhan iz druge kuće?

Eto, tako sam i ja počeo živeti u drugoj kući. Kao da sam i sâm morao otići onamo kako bih se susreo sa svojim dvojnikom koji živi u toj kući negde u Istanbulu, no to me otkriće nije nimalo usrećilo. Hteo sam se vratiti u “Apartman Pamuk”, svome pravom domu. Kad god bi mi rekli da sam na toj slici na zidu ja, u glavi bi mi nastala zbrka – ja, moja slika, slika nalik meni, moj dvojnik, neka druga kuća – svi bi se ti prizori izmešali i smesta bih poželio vratiti se kući i zauvek ostati onde sa svojom velikom porodicom.

Želja mi se naposletku ispunila: nakon kratkog vremena vratio sam se u “Apartman Pamuk”. No uobrazilja o drugom Orhanu koji živi u Istanbulu, u nekoj drugoj kući, nikada me nije napustila. U detinjstvu i ranoj mladosti ta je očaravajuća pomisao uvek spremno čekala u nekom lako dosežnu zakutku uma. Dok bih u zimske večeri hodao istanbulskim ulicama, načas bih se naježio pri pomisli da taj Orhan živi u nekoj od kuća u koje sam se trudio zaviriti, kuća iz kojih je dopirala narančasta svetlost i u kojima su – u mojoj mašti – lagodno živeli sretni i spokojni ljudi. Što sam bivao starijim, ta se maštarija pretvarala u fantaziju, a fantazija u prizore iz sna. U snovima, u kojima sam katkada znao i vrištati jer su se pretvarali u košmare, susretao sam se s tim drugim Orhanom, uvek u drugoj kući; ili bismo nas dvojica, dva Orhana, zurili jedan u drugoga sa zapanjujućom i bešćutnom hladnokrvnošću. Tada bih se, u polusnu, još čvršće privijao uz jastuk, još jače vezivao za svoj dom, ulicu, za mesto u kojem živim. Ali, kad bih bio nesretan, počinjao bih maštati o tome da se preselim u drugu kuću, u drugi život, onamo gde živi taj drugi Orhan, i ubrzo bih pomalo poverovao da sam ja on, pa bih se prepuštao njegovim snovima o sreći. Te bi me maštarije toliko usrećile da više nisam morao ni pomišljati na odlazak u drugu kuću.

Tako dođosmo do bitnoga: otkad sam se rodio, nisam napuštao kuće, ulice i četvrti u kojima sam živio. Pedeset godina kasnije (iako sam u međuvremenu živio i u drugim delovima Istanbula), znam da je to što i sada živim u “Apartmanu Pamuk” – onde gde me majka primila u naručje i prvi put mi pokazala svet, i gdje su snimljene moje prve fotografije – povezano s mišlju i utehom da na drugom kraju Istanbula živi još jedan Orhan. Osećam da upravo to čini moju priču posebnom za mene, pa stoga i za Istanbul: u epohi obeleženom velikim seobama i stvaralačkom snagom doseljenika, ja sam neprestano bio u istome gradu i čitavih pedeset godina proživeo na istome meestu. “Izađi malo na ulicu, pođi nekamo, otputuj!”, tužno bi mi govorila majka.


Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspešno menjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada, i značajka čoveka.


Flaubert, kojega su se, kada je stotinu i dve godine pre mog rođenja došao u Istanbul, dojmili gradska vreva i šarenilo, napisao je u jednome pismu kako veruje da će za stotinu godina Carigrad biti prestolnica sveta. Urušavanjem i nestankom Osmanskoga Carstva ostvarilo se upravo suprotno od onoga što je prorekao. Kad sam se ja rodio, Istanbul je, s obzirom na mesto koje mu je u svetu pripadalo, proživljavao dane najveće bede, siromaštva, osamljenosti i izopćenosti u svojoj dvomilenijskoj istoriji. Otkako znam za sebe, osećaj propasti Carstva, neimaština i tuga koju su izazivale ruševine po celom gradu bili su ono što je obeležavalo Istanbul. Borio sam se s tom tugom ili se naposletku mirio s njom kao i svi Carigrađani, i u tome mi je protekao život.


Ko god oseća potrebu da životu da neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mesta i vremena u kom se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom delu sveta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta porodicaj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoleti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je reč o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam srećan što sam se rodio u imućnoj porodici. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvatam da je Istanbul, gde sam se rodio i proveo celi život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje telo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripoveda o toj sudbini...


Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana pre moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo našu planetu. Novine su prenele kratke vesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Severnoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Severnjaci spremaju upotrebiti biološko oružje. Prave vesti, one koje je satima pre poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina juče je identificirao telo okorelog razbojnika i potvrdio da je taj čovek prošle godine, naoružan i usred bela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dve noći pre toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, sateran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vesti čitala sama jer se otac, smestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njena sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nežniji od svoga dve godine starijeg brata.


Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vreme na “miş”, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što lično nismo doživeli, i komu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolevci, u dečjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve reči i čini prve korake. Taj slatki osećaj, koji čoveka podseća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za celi život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, oberučke prigrlimo i prepričavamo uvereni da se svega toga sami prisećamo. Tako i važnost grada u komu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.


Kad god priče o sebi ili o Istanbulu usvojim kao vlastito sećanje, dođe mi da počnem ovako: “Pričaju da sam nekoć crtao, da sam se rodio i odrastao u Istanbulu, da sam bio dobro, radoznalo dete i da sam s dvadeset i dve, i ne znajući zašto, počeo pisati romane.” Ovu sam knjigu kanio napisati u tom tonu ne samo zato što čovek o svome životu pripoveda kao da ga je proživio neko drugi, nego i stoga što tada vlastiti život poistovećuje s ugodnim snom, u kojemu su mu glas i volja oslabili. No budući da život prikazuje kao pripremu za stvarniji i svetliji “drugi” život, u kom će se čovek kasnije naći kao probuđen iz sna, taj bajkoviti način pripovedanja ne čini mi se uverljivim. Jer, taj drugi život, koji će kasnije moći živeti ljudi poput mene, nije ništa doli knjiga u tvojoj ruci. Ona je prepuštena tvojoj pažnji, čitatelju! Ja ću prema tebi biti pošten, a ti prema meni budi blagonaklon.


________________________________________________



Mellingovi pejzaži s Bospora


Od svih zapadnih slikara koji su crtali bosporske krajolike, Melling je taj koji mi je priredio najveći užitak gledanja i koji je najuverljiviji. Moj tetak, izdavač i pjesnik Ševket Rado, izdao je 1969. godine u upola manjem formatu reprint njegove knjige Voyage pittoresque de Constantinople et des rives du Bosphore (Živopisno putovanje po Istanbulu i obalama Bospora) iz 1819. godine, čiji mi je čak i naslov poetičan, i darovao nam ga u vrijeme dok je u meni plamtjela strast za slikanjem. Te slike, čiji ću svaki detalj satima pozorno razgledati, budile su u meni osjećaj da je upravo to onaj savršeni osmanski Istanbul iz minulih stoljeća. Ta slatka samoobmana javljala se u meni dok sam gledao crno-bijele linije gravira koje su s tih slika načinjene pod Mellingovim nadzorom, više negoli u trenucima dok sam promatrao njegove radove u akvarelu i gvašu, koji su vrvjeli pojedinostima što ih je ucrtavao s pomnjom arhitekta i matematičara. Ako ništa drugo, kad god sam poželio samoga sebe uvjeriti da je prošlost bila predivna – a prekomjerna izloženost snazi zapadne književnosti i umjetnosti ponekad čovjeka može odvesti u takav “istanbulski nacionalizam” – razgledanje Mellingovih gravira pružalo mi je utjehu. Tu utjehu prati tužan osjećaj da te ljepote, kao i većine tih građevina, više nema. S druge pak strane, logika me u trenucima prekomjerna uzbuđenja podsjeća na to da upravo taj osjećaj gubitka čini Mellingove slike lijepima. Možda ih i gledam kako bih se malo rastužio.


Antoine-Ignace Melling, rođen 1763. godine, bio je u pravom smislu riječi Europljanin – Nijemac koji je imao talijanske i francuske krvi. Nakon što je uz oca, kipara na dvoru nadvojvode Karla Friedricha u Karlsruheu, izučio kiparstvo, u Strasbourgu je kod strica studirao slikarstvo, arhitekturu i matematiku. U Istanbul ga je vjerojatno dovelo putovanje na koje je krenuo pod utjecajem “istočnoga romantizma” što je, kad je Melling imao devetnaest godina, bio u laganom usponu. Onoga dana kad je stigao u grad vjerojatno nije ni slutio da će u njemu ostati osamnaest godina. Melling je u vrtovima Pere, koja je u Istanbulu pružala prebivalište postupno rastućem stanovništvu, i na kojoj je izniknuo današnji Bejoglu,6 najprije počeo davati satove u krugovima diplomatskih izaslanstava koja su prva počela živjeti kozmopolitskim životom visokih društvenih slojeva. Kad je sultanija Hatidže, mlađa sestra sultana Selima III., vidjela vrt ljetnikovca koji je u Bujukdereu7 dao sagraditi baron de Hübsch, bivši otpravnik poslova Danskoga veleposlanstva u Istanbulu, i kad je i za sebe poželjela jedan takav, preporučili su joj Mellinga. On je sultanovoj sestri, koja je kao i sam vladar bila otvorena prema novotarijama sa Zapada, najprije dao napraviti vrt u zapadnome stilu, u obliku labirinta od ruža, akacija i jorgovana. Kasnije je sultanija Hatidže dala podići malenu vilu uz dvorac na Defterdarburnuu (danas je to prostor između četvrti Ortakoj i Kuručešme).8 Romanopisac Ahmet Hamdi Tanpinar9 (1901.-1962.) piše da se ta neoklasicistička građevina sa stupovima, podignuta u europskom stilu (znamo je samo s Mellingovih slika jer više ne postoji), uklapala u sliku Bospora te da je čak i doprinijela stvaranju onoga što on naziva “miješanim ukusom”. Melling je i za dvorac na Bešiktašu10 – ljetnikovac Selima III. – projektirao dodatne građevine i unutarnju dekoraciju koje se, iako u istome, neoklasicističkom stilu, posve uklapaju u atmosferu Bospora.


Melling je bio i sultanijin – kazano današnjim jezikom – «umjetnički savjetnik», tj. radio je na poslovima «unutarnjeg uređenja». Za nju je kupovao posude za cvijeće, nadgledao obradu bisera na izvezenim ubrusima, a nedjeljom je izvodio supruge diplomatskih izaslanika u šetnju obalom ili pripremao mreže za komarce.


Sve to saznajemo iz pisama što su ih njih dvoje pisali jedno drugome i koja se danas čuvaju u jednoj privatnoj zbirci. Melling i sultanija Hatidže imali su svojevrsni intelektualni izum: u tim pismima počeli su koristiti tursku latinicu stotinu trideset godina prije Ataturkove «jezične revolucije» iz 1928. godine.11 Zahvaljujući toj prepisci danas znamo kako je otprilike govorila sestra jednoga sultana iz Istanbula, u kojem se u to vrijeme nisu pisali memoari i romani:


“Majstore Melling, kada će stići mreža za komarce? Molim te, već sutra! Odmah se daj na posao, pokaži se... Jako čudna slika noža... Otpravljena je natrag ona slika Istanbula, ne uklapa se... Stolac ne želim, ne sviđa mi se. Hoću pozlaćene stolce... S malo svile i mnogo srebrnih i zlatnih niti. Vidjela sam nacrt srebrne škrinjice za nakit, ali nemoj je dati izraditi, sačuvaj prijašnji nacrt, ne kvari ga... Novac ću ti isplatiti u utorak (Martedi)...” i sl.


U vrijeme kad je sultanija Hatidže pisala Mellingu pisma iz kojih se razaznaje da je osim latinice svladala i nešto talijanskoga, još nije bila navršila tridesetu. Njezin muž Sejid Paša, erzurumski namjesnik, uglavnom je izbivao iz Istanbula. Kad je u Istanbul stigla vijest o Napoleonovu pohodu na Egipat, i kad se u dvorskim krugovima javio bijes prema Francuzima, Melling se oženio jednom Đenovljankom. Tih je dana, kako se vidi i iz tužnih pisama što ih je upućivao sultaniji Hatidže, iz nekog razloga pao u nemilost:


“Gospodarice, Vaš je sluga pokorni u subotu poslao svoga lakeja da uzme plaću... no rečeno je da plaće više nema... Budući da mi je moja Gospodarica učinila toliko dobra, nisam mogao vjerovati da je Ona izvoljela dati takvu preporuku... Mislim da su ta govorkanja plod ljubomore, ljudi vide da moja Gospodarica voli svoga roba pokornog... Uskoro dolazi zima, preselit ću na Bejoglu, ali kako? Nemam ni groša. Gazda traži najamninu, trebam ugljen, drva, namirnice, usto mi je i kći oboljela od kozica, liječnik traži pedeset groša, otkud mi sve to? Koliko sam Vas puta preklinjao, koliko sam novca potrošio na putovanje i prijevoz čamcem, a nikakve koristi od toga... U džepu nemam ni jednog jedinog novčića, preklinjem Vas...”


Ne dobivši od sultanije Hatidže nikakav odgovor, Melling se, otpočinjući pripreme za povratak u Europu, istodobno dao i na poslove koji su mu trebali donijeti zaradu. U to vrijeme razradio je ideju da svoje velike slike s mnoštvom detalja, na kojima je mnogo prije toga počeo raditi zbog bliskih odnosa sa sultanom, skupi i tiska u jednoj knjizi, te je i uz pomoć glasovitog orijentalista Pierrea Rufina, otpravnika poslova u Fracuskom veleposlanstvu u Istanbulu, počeo prijepisku s Parizom. Od Mellingova odlaska u Pariz 1802. godine do objavljivanja knjige proći će sedamnaest godina (tada mu je bilo već pedeset šest), a već u pripremnim etapama stvaranja knjige na kojoj će raditi najglasovitiji pariški graveri toga doba bilo je bjelodano da je slikar veliki majstor u realističnom prikazivanju najsitnijih pojedinosti.


Prvi dojmovi koji se u nama danas javljaju kad gledamo tih četrdeset osam velikih gravira iz njegove knjige jesu ta slikareva privrženost realističnim detaljima i odlučnost. Osjećaj autentičnosti za kojom svjesno traga razum da bi, uranjajući u prizore iz izgubljenog svijeta, u miru mogao uživati u ljepotama Bospora i Istanbula, Melling postiže izoštrenim fokusiranjem na arhitektonski detalj i majstorskim poigravanjem razigranošću perspektive. Čak i najimaginarnija od tih četrdeset osam gravira, ona koja prikazuje unutrašnjost sultanova harema, i kod Carigrađanina stvara dojam snažne realističnosti i ozbiljnosti zbog arhitektonskoga reza, korištenja “gotskih” mogućnosti perspektive i stoga što su haremske priležnice prikazane dostojanstvenima i profinjenima, što se poprilično razlikovalo od zapadnih erotskih fantazija o haremu. Akademsku i ozbiljnu atmosferu svojih slika Melling uravnotežuje detaljima s prikazima ljudi, koje smiješta na rubne ili kutne dijelove slika. Na ulazu u harem vidimo dvije priležnice koje su se, stojeći postrance, s ljubavlju privile jedna uz drugu prinoseći usne jedna drugoj, ali, za razliku od drugih zapadnih slikara toga doba, koji su pokazivali veliko zanimanje za takve pojedinosti, Melling tom paru ne pridaje veće značenje niti ga stavlja u središte slike da bi time dramatizirao njihovu bliskost.


Mellingovi istanbulski pejzaži kao da nemaju središta. Možda je to drugi razlog (nakon ozbiljnosti detalja) zbog kojeg osjećam toliku bliskost s njegovim Istanbulom. Na jednom zemljovidu na kraju knjige on je s topografskom preciznošću obilježio s kojega je kraja Istanbula i pod kojim kutom nacrtao svaku od tih četrdeset osam slika, ali one kod mene bude dojam da taj kadar nema središta ni kraja, baš kao što ga nema ni na kineskim svicima ili kod pokretne kamere u nekim sinemaskop-filmovima. Budući da slikar u središte svoje slike nikada nije stavio dramatične ljudske figure, kad god otvorim knjigu i kad se preda mnom ukažu crno-bijeli krajolici, u meni se, poput neke bajke iz djetinjstva, javi osjećaj da Istanbul nema ni središta ni kraja, osjećaj kakav se javljao kada bi mi se iza jednog zaljeva ukazao drugi dok sam kao dijete šetao Bosporom, ili kad bi se na zavoju nekog puta što krivuda obalom iznenada promijenio krajolik zbog zbunjujućeg kuta gledanja.


Mellingovi bosporski pejzaži pružaju mi ne samo čarobnu mogućnost povratka u krajolike moga djetinjstva, ne samo mogućnost da ponovo vidim doline i gole padine i brda nad Bosporom (gola su bila i u mome djetinjstvu, ali sam vremenom zaboravio da su u proteklih četrdeset godina prekrivena ružnim stambenim blokovima), nego nas, bili mi tužni ili sretni, navode i na pomisao kako se iza ljepota Bospora, koje se raskriljuju stranicu za stranicom što se više ide unatrag kroz vrijeme, krije rajska prošlost, te da je i moj život sazdan od nekih uspomena, nekih krajolika i mjestâ iz toga davnoga raja. Spoznaja da u toj točki gdje se spajaju tuga i sreća odolijevaju vremenu neki detalji koje mogu prepoznati samo oni koji izbliza poznaju Bospor, u meni stvara dojam da su te slike izašle iz bezvremenoga raja i ušle u moj sadašnji život. Da, kažem samome sebi, čim izađe iz zaljeva Tarabja, mirno se more najednom ustalasa pod naletom sjeveroistočnjaka s Crnoga mora, i na leđima brzih i nervoznih valova ukaže se ljutita i nestrpljiva pjena – upravo ovako kako je nacrtao Melling! Da, gajevi na padinama Bebeka12 u predvečerja postaju dublji zbog one osebujne tame koja izlazi iz njih samih, i koju može osjetiti samo netko tko je u tim predjelima proveo desetljeća, kao ja, kao Melling. Da, bosporski borovi i čempresi ukorijenjeni su u istanbulski pejzaž upravo s istom otmjenošću i snagom.


I čempresi, nezaobilazni junaci tradicionalnog islamskog vrta i raja s islamskih minijatura, smješteni su na Mellingovim slikama Bospora kao istančane i dostojanstvene crne mrlje koje, baš kao na iranskim minijaturama, krajoliku daju poetičnu harmoniju. Čak i kad crta grbave i krive bosporske borove, Melling, za razliku od drugih zapadnih slikara Bospora i Istanbula, usmjerava pogled među grane i ne juri za nekim dramatičnim uzbuđenjem ili dojmom koji bi trebao izazvati okvir slike. U tome sliči na minijaturiste: jednako kao i stabla, on izdaleka vidi i ljude, pa čak i u trenucima kad ih posve obladaju emocijama. To što s potpunim majstorskim umijećem ne crta pokrete ljudskoga tijela, što se - možda i zbog toga - uopće ne bavi gestama, ili pak što katkad neuspješno na bosporske vode postavi čamce ili lađe (pogotovo ako idu ravno na nas) i što građevine i ljude, usprkos tolikoj pomnji, ponekad nacrta s djetinjastim nesrazmjerom, sve ga to čini slikarem s kojim se, pridajući njegovim slikama određenu poetičnost, jedan Carigrađanin lakše može poistovjetiti. U tome što Melling sve, pa i najraznolikije ženske figure u saraju sultanije Hatidže, ili pak u sultanovu haremu, crta sa sličnim licem, kao da su sestre, ima neke prostodušnosti koja promatraču izmamljuje smiješak.


Ono što Mellinga čini dojmljivim jest to što je spomenutu prostodušnost, koja kao da je izašla iz najboljih islamskih minijatura i iz djetinjstva zlatnoga doba Istanbula, istančano sjedinio s arhitektonskim, topografskim i drugim pojedinostima iz svakodnevnog života, a to ni jednom orijentalnom umjetniku nije pošlo za rukom. Onodobni pogled s Pere na Djevojačku kulu13 i Uskudar,14 ili pak panorama Topkapija15 s prozorâ jedne kavane na padinama Tophanea16 iz koje je slikao (Melling je na zemljovidu ucrtao kut gledanja), to jest s mjesta udaljenog stotinjak koraka od moje radne sobe na Džihangiru, u kojoj pišem ove retke, ili pak panorama Istanbula s padina Ejuba,17 to su ne samo svevremeni, nama dobro znani, nego i rajski pejzaži. Taj raj pada u vrijeme kad Bospor za osmanski dvor nije bio samo niz grčkih ribarskih sela, nego i prostor na kojemu se moguće naseliti, odnosno u vrijeme kad osmanska arhitektura, spoznavši privlačnost Zapada, odustaje od svoje jednostavnosti. Zbog Mellinga mi se osmansko razdoblje prije Selima III. čine vrlo dalekima.


Kao što je nekoć radila i Marguerite Yourcenar proučavajući gravire Rima i Venecije, na kojima je Piranesi počeo raditi trideset godina prije Mellinga, i ja istinski uživam u tome da u ruke uzmem povećalo i na Mellingovim prizorima Istanbula promatram Carigrađane u pokretu. Primjerice, na slici koja prikazuje trg i česmu u kvartu Tophane, u koju je Melling uložio mnogo truda da bi centimetar po centimetar nacrtao sve pojedinosti, uživam pozorno promatrati prodavača dinja i lubenica u lijevom kutu (tezga i način na koji kupcu pruža lubenicu i danas su isti), ili, drugi put, način na koji na niskome stolcu sjedi drugi lubeničar u donjem srednjem dijelu slike. Ta česma, kojoj je Melling među istanbulskim spomenicima posvetio toliko slikarskog truda i pažnje zbog njezine profinjenosti i koja je, kako vidimo na slici, bila uzdignuta, danas je u udubljenju zato što su ulice oko nje kasnije uzdignute popločavanjem i nanošenjem mnogih slojeva asfalta. Velik mi užitak pruža ponovno otkrivanje mnoštva sitnih pojedinosti koje sam nakon nekog vremena zaboravio: djecu koja drže majku za ruku i koju je naš slikar volio vidjeti na svakome uglu grada, u svakome vrtu (kao što će pedeset godina kasnije zamijetiti Theophile Gautier, razlog je tomu što majka s djetetom uživa veće poštovanje nego žena koja šeta sama, i što je s djetetom nitko neće uznemiravati); ulične prodavače koji, kao i danas, na svakom uglu Istanbula nude raznovrsnu odjeću, stoličice i hranu, i na čijim se licima čita bezvoljnost; mladića koji s pristaništa na Bešiktašu u mirno more zabacuje udicu (Mellinga toliko volim da se ne usudim kazati kako na obali Bešiktaša more nikada ne može biti tako mirno); dva tajnovita čovjeka koji stoje jedan pored drugog udaljeni petnaest koraka od tog mladića (stavio sam ih na naslovnicu jednog od turskih izdanja Bijele tvrđave); čovjeka koji na vrhu Kandillija tjera medvjeda da pleše i njegova pomoćnika koji udara u def; čovjeka koji na Trgu sultana Ahmeta (za Mellinga je to hipodrom) tromo korača uz natovarena konja ne zamjećujući svu tu gužvu u centru i ta zdanja oko sebe, kao i svaki pravi Carigrađanin; prodavača pereca koji, okrenut leđima svjetini, u jednom kutu iste slike sjedi na tronošcu (baš kao u mome djetinjstvu) i prodaje perece.


Za razliku od onih na Piranesijevim slikama, Carigrađane na Mallingovima ne guše arhitektura i priroda ma gdje se oni nalazili - u okruženju kakve god građevine ili kakvog god dojmljivog krajolika. Iako Melling poput Piranesija gaji ljubav za perspektivu, njegove slike nisu dramatične (pa čak ni vlasnici brodica koji su na obali Tophanea zametnuli «svađu lađara»!). Piranesijeva rušilačka i dramatična arhitektura, koja guši čovjeka i gura ga u kliše kakve nakaze, prosjaka, bogalja i čudaka, jest okomita. Kod Mellinga pak zamjećujemo vodoravni pokret koji ne zapinje ni za što i koji se svom širinom vidnog polja slobodna čovjeka prostire u jednom čudesnom i sretnom svijetu. To su Mellingu omogućili zemljopisni položaj Istanbula i njegova arhitektura, više negoli njegovo slikarsko umijeće ili elegancija. No da bi to mogao osjetiti, morao je u Istanbulu proboraviti osamnaest godina.


Kad je Melling napustio grad, polovicu života bio je proživio u Istanbulu. Tih osamnaest godina nije bilo razdoblje u kojem se školovao, nego razdoblje u kojem je stjecao temeljne predodžbe o životu, vodio borbu za egzistenciju, radio i stvorio prva djela. Zbog toga su mu zapali za oči detalji i materijal koji zamijete samo oni koji stalno žive u Istanbulu. Mellinga uopće nije zanimala ona čarobna i egzotična atmosfera koju su četrdesetak godina nakon njega u Istanbulu tražili sjajni slikari i graveri kao William Henry Bartlett (The Beauties of Bosphorus, 1835.), Thomas Allom (Constantinople and the Scenery of the Seven Churches of Asia Minor, 1839.) i Eugene Flandin (L’orient, 1853.). Budući da ga nisu uzbuđivale ni predodžbe koje su za kratko vrijeme postale opća mjesta, a koje su proistekle iz priča iz Tisuću i jedne noći i romantičarskog zanosa Istokom, koji je tih godina, posebice u Francuskoj, bio u usponu, Melling na svojim slikama ne pokušava promatrače dojmiti igrama svjetlosti i sjena, koje toliko priliče imaginarnoj atmosferi, ili izmaglicom i oblacima, niti pak grad i njegove stanovnike crtati zaobljenijima, punašnijima, arabesknijima ili potištenijima nego što jesu.


Mellingov način gledanja proistječe iz samoga grada. Ali, kako u to vrijeme stanovnici Istanbula nisu znali slikati sebe i svoj grad i kako se nisu ni zanimali za to, slikarstvo koje je on donio sa Zapada njegovim slikama, rađenima bez preduvjerenja, daje aureolu nečeg stranog. Budući da je grad vidio kao Carigrađanin, a slikao ga kao stranac bez preduvjerenja, Mellingov je Istanbul koliko poznato mjesto, kao uspomene i džamije, toliko i svijet kojemu nema slična, jedinstven i stoga izniman.


Svaki put kad bacim pogled na te slike obuzme me shvatljiva tuga zbog tog nestalog svijeta. Ali, svako ponovno otvaranje Mellinga – gotovo jedinoga “pouzdanog” vizualnog svjedoka toga svijeta izgubljenog u prošlosti – uvjeri me da moj Istanbul nije bio ezgotičan, “čaroban” ili neobičan, nego da zapravo još uvijek ima mnogo toga od Bospora moga djetinjstva, da je on sam po sebi nesvakidašnji – i to mi pruži utjehu.


S turskog preveo Ekrem Čaušević






Bilješke:


1 Orhan Pamuk, Istanbul. YKY, İstanbul 2004.4 Tekstovi u knjizi popraćeni su velikim brojem crno-bijelih fotografija koje u Odjeku iz tehničkih razloga nije moguće objaviti. Prijevod Istanbula pojavit će se u prvoj polovini 2006. godine u nakladi Vuković & Runjić, i u prijevodu prof. dr. Ekrema Čauševića.


2 Tur. Nişantaşı, istanbulska četvrt.


3 Za razliku od njezina značenja u našem jeziku, francuska riječ appartement u turskome označava stambenu zgradu. Budući da o «Apartmanu Pamuk» u kulturološkome smislu nešto kasnije govori i sam Pamuk, prevoditelj je u prijevodu koristio taj izraz, ali uvijek u navodnim znacima.


4 Tur. Cihangir, istanbulska četvrt.


5 Tur. Harbiye.


6 Pera (gr.) je bila elitni dio staroga Istanbula, gdje su se nekoć nalazile rezidencije evropskih ambasadora i izaslanika. Danas je dio četvrti Bejoglu (Beyoğlu).


7 Tur. Büyükdere.


8 Tur. Ortaköy, Kuruçeşme.


9 Tur. Ahmet Hamdi Tanpınar.


10 Tur. Beşiktaş, glasovita četvrt na Bosporu.


11 Te je godine u Turskoj ukinuto arapsko, a uvedeno latinično pismo.


12 Istanbulska četvrt na Bosporu.


13 Tur. Kızkulesi, nadaleko poznata kula u blizini Uskudara (Üsküdara), sagrađena u moru. Uz nju je vezana legenda po kojoj je i dobila ime.


14 Tur. Üsküdar (Skutari), istanbulska četvrt na maloazijskoj obali, ujedno i pristanište.


15 Topkapi-saraj (tur. Topkapı Sarayı), najglasovitija rezidencija osmanskih sultana.


16 Istanbulska četvrt. Ime dobila po arsenalu oružja, koji se nekoć nalazio onamo.


17 Tur. Eyüb, istanbulska četvrt smještena na kraju Zlatnoga roga. Poznata je po Ejubovu turbetu (po predaji poginuo 672. u arapskoj opsadi Istanbula) i džamiji u kojoj su turski sultani opasavali “Ejubovu sablju” za vrijeme svečane ceremonije stupanja na prijestolje.