31.10.2015.

Halil Džubran, poezija


PROROKOV VRT

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven među
perima njenim, može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.

Isto kao sto vas podstiče da rastete,
isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grancice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.

Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati,
al ne punoćom smeha svog i plakati, al ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
već: "Ja sam u srcu Božijem."
I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmerice vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što
peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času
i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljeničkom na usnama…


Drži li rumenilo jutra


Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiže se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lepim se na ono
što se lepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.


Pesma


U dubini moje duše je pesma koja neće u reč da se odene.
To je pesma što kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toči na hartiju,
ona mi osećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.

Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu
te se plašim da se slušanjem ne povredi?
Ako mi u oči pogledate, videće te senku njene senke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osetiće te njeno treperenje.
Svojim delima je iskazujem kao što jezero odrazava sjaj zviezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ružinog cveta.

U meni je pesma koju tišina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji će je ispevati,
niti Davida koji će odsvirati.
To je pesma mirisnija od jasminovog cveta,
i nema sećiva koje je može raniti.
Bolje je čuvana od devojačkih tajni,
i nema strune koja je može prisvojiti.
Ko može sjediniti huku mora i pesmu slavuja,
ko može spojiti oluje sa dečijim uzdasima?
Koje ljudsko biće
moze božansku pesmu ispevati?


IZMEĐU NOĆI I JUTRA

Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između
grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: "Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?" U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: "Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama."
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
"U krvi je začin, a sladilo je u suzama."
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: "Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi."

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: "Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen."

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: "Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči."

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku ... Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja ... Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: "Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo."

A kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret ... Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni ... Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: "Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura." Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije ... Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.

TVOJA MISAO


Tvoja misao je drvo duboko u tle
tradicije čije grane rastu u snazi
neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se kreće u prostoru.
Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu,
obrazavaju potok koji peva svojim putem do mora.
Zatim, on se diže kao para prema nebu.

Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja
ne može da potrese.

Moja misao je nežan list koji se povija u
svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome
svijanju.

Tvoja misao je stara dogma koja ne može tebe da
izmeni niti je ti možes izmjniti.

Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju
ispitujem jutrom i večerom.

Ti imas svoju misao a ja imam moju.

Tvoja misao ti dopušta da verujesšu nejednaku
borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni
podvaljuju prostim ljudima.

Moja misao rađa u meni želju da kopam zemlju sa
svojom motikom, da žanjem sa mojim srpom, da
svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju
odeću tkam od vunenih i lanenih niti.

Tvoja misao te nagoni da se vezuješ za bogatstvo
i uglednost.

Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

Tvoja misao podržava slavu i pokazivanje. Moja me
savetuje i moli da odbacim uvaženost i da je
smatram zrncem peska bačenim na obalu
Večnosti.

Tvoja misao u tvoje srce usađuje drskost i
nadmoćnost.

Moja u meni usađuje ljubav za mir i za
nezavisnost.

Tvoja misao stvara snove o palatama sa
nameštajem od sandalovine prošarane sa
draguljima i posteljama načinjenim od upredenog
svilenog konca.

Moja misao govori nežno na moje uši: "budi čist
u telu i duhu cčk i ako nemaš gde da spustiš
svoju glavu"
Tvoja misao te podstiče da težiš za titulama i
položajima.
Moja me bodri na skromnu službu.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je društvena nauka, verski i
politički rečnik.

Moja je prosto načelo.

Tvoja misao govori o ženi lepoj, ružnoj,č
ednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

Moja u svakoj ženi vidi majku, sestru i kćer
svakog čoveka.

Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i
ubice.

Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola,
da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice
srodne ubijenima.

Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

Moja objašnjava, da kad čovek pravi zakon, on
ga ili krši ili mu se pokorava. Ako postoji
jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim.
Onaj ko prezire bednika, sam je bednik.
Onaj, ko uzdiže svoj prezir prema grešnima,
uzdiže svoj prezir prema celom čovečanstvu.

Tvoja misao je upućena na veštaka, umetnika,
intelektualca, filozofa, sveštenika.

Moja govori o onima koji vole, koji su nežni,
iskreni, časni, pravični, ljubazni i o
mučenicima.

Tvoja misao podržava judaizam, bramanizam,
hrišćanstvo, islam.

U mojoj misli ima samo jedna univerzalna
religija iji su različiti putevi samo prsti
voljene ruke Vrhovnog Bića.

U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog,
siromašnog ili prosjaka.

Moja misao drzi da nema bogatih već samoč
ovekov život; da smo svi mi prosjaci i da ne
postoji dobrotvor osim samog života.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, veličina naroda leži u
njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim
konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

A moja proglašava da značaj naroda leži u radu
-rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju,
rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na seći
drveta, rad u uredu i u štampi.

Tvoja misao drži da je slava naroda u njihovim
herojima. Ona peva u slavu Ramzesa, Aleksandra,
Cezara, Hanibala i Napoleona.

A moja tvrdi da su pravi heroji Konfučije, Lao
Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Džalal
Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster.

Tvoja misao vidi moć u armijama, topovima,bojnim
brodovima, padomornicama, avionima i otrovnim gasovima.

Ali moja tvrdi da moć leži u razumu, odvažnosti
i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ć
e na kraju izgubiti.

Tvoja pravi razliku između praktičara i
idealista, izmedžu dela i celine, između
mističara i materijaliste.

Moja shvata da je Život jedan i da se njegove
težine, mere i tabele ne podudaraju sa tvojim
težinama i merama. Onaj za koga ti
pretpostavljaš da je idealista može biti
praktičan čovek.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za ruševine i muzeje,
mumije i okamenjene predmete.

Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se
stalno obnavlja.

Tvoja misao je ustoličena na lobanjama: Pošto se
ti njima ponosiš, ti ih takođe veličaš.

Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

Moja misao više voli bol smrti nego tvoju muziku
i igranje.

Tvoja misao je misao ogovaranja i lažnog
zadovoljstva.

Moja je misao o onome koji je izgubio svoju
zemlju, koji je tuđinac u svom narodu i
usamljen među rodjacima i prijatejima.

Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

LJUBAVI


Ljubavi, pijući sa tvoga izvora ne ugasih žeđ,
već ožeđah jače.
Istino, tragajuć za tobom ne umorih se,
već nastavih put.
Svetlosti, tražeći tebe, mrak nalazim
u blesku zore vapeći.
Čoveče, a tebe tražeći, uđoh u tvoj lavirint
i još uvek lutam ne gubeći nadu
da čekaš me;
zajedno s istoga izvora da pijemo,
Ka Istini da krenemo
vere puni da Istina smo mi.
Samo mi, od Ljubavi satkani,
ka svetlosti kročimo!


Jedna žena prozbori i reče:
Govori o Boli.
A on kaza:
Vaša je bol lomljenje ljuske u kojoj je zatvoreno vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na videlo,
tako i vi morate bol upoznati.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života,
vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti
I prihvatićete doba svojega srca,
kao što uvek prihvatate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledaćete spokojno kroz zime svojega bola.
Mnogo ste svojega bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lekar u vama vida vaše bolesno jastvo.
Stoga, verujte lekaru, i popijte njegov lek tiho i spokojno
jer njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga.
I posuda koju donosi, ako vam i peče usne,
načinjena je od gline što ju je Lončar ovlažio svojim svetim suzama.




Нема коментара:

Постави коментар