18. 4. 2019.

Miodrag Bulatović, Priča o sreći i nesreći





Pomislih: nisam lud da i dalje sedim za istim stolom sa ovim tipovima. Svi oni nisu ni za moj nokat. Eno kakav je onaj u uglu: natmuren, nosat, ružan. Pa onaj kod vrata, pa onaj do njega ...Biti s njima — znači biti ono što su oni. A ja hoću da ih nadvisim.
      Ručak dadoh kržljavom pekaru iz ... Zatim zgrabih smotuljak ispod madraca i zatvorih se u kupatilo. Tu sam bio siguran da me niko neće videti kako se divim svojoj mašni.
      Ljudi moji, mislio sam, što sam srećan. Što imam mašnu. Dugačku, od crvene svile s belim kružićima. Mislim da takvu mašnu niko nije imao. Sećam se, kada sam bio mali, imao sam suseda koji je bio kao onaj kod vrata, ili onaj kraj njega, i on je imao mašnu koja bi se možda mogla uporediti sa ovom. Ali taj sused je umro, i ja sam mu bio na pogrebu. Moja mašna se nije dopadala samo meni. Susetka je razrogačila oči kao da je videla tovar zlatnika.
— Što imaš, mladiću, mašnu!
I sused se začudio:
— Vredi vola! Rekao je.
I drugi sused je uzviknuo:
— Vredi dva!
I treći sused se začudio:
— Takve stvari se retko viđaju.
          Drugovi su me uveravali: Bolja je od svake iz inostranstva.Ili: — Ubiće te neko zbog nje. Ne idi bez oružja.
      Tako su rekli. Jednom se toliko dopala da me je zamolio da mu je pozajmim za jedno veče kako bi osvojio neku ženu. Ljudi su se zaustavljali na ulicama, zaustavljali se naročito, ne kao kad gledaju u izloge, već, kažem: naročito su se zaustavljali i uzdisali. A žene koje me ranije nisu gledale laskale su mi:
— Divni ste s tom mašnom. Srce ste.
— Šta se to vas tiče, govorio sam, što sam ja divan, i što sam srce.
— Znate, divno vam stoji ta mašna, govorile su.

    Pa neka stoji, to je moja stvar. Meni stoji, ne stoji vama, govorio sam.
     I dođoh do zaključka da se i te ženturače sa ulica, i ti ljudi što su zastajkivali prolazeći pored mene, i ti drugovi koji su me uveravali da mi je mašna bolja od svake iz inostranstva spremaju i dogovaraju da mi je nekako otmu. Zato se od svih otuđih. Moja mašna nije bila bez istorije kao one po izlozima. Deda je kazao ocu da je čuva jer je retkost, a otac je na samrti rekao meni:
— Sve prodaj samo nju nemoj, jer ako se nje lišiš, sine, bićeš nesrećan. Sve će ti ići naopako. Propašćeš. Istrebiće nam se loza.
       Pomislih: ipak sam ja dobar unuk i sin kad ovoliko volim mašnu - čak sam je, evo, i u bolnicu doneo, gde se ne smeju posedovati ovakve stvari.
      U hodniku se začu uštogljeni glas bolničara. Vrata zatvoriše bujicu smeha. Još pomislih: navikao sam da mi se dive, da mi se svi dive, i ovde mi je to potrebno. Pokazaću onim tipovima mašnu, onda će im, valjda, biti jasno s kim imaju posla, onda me neće ismejavati, onda se neće ponašati prema meni bezobrazno. Uđoh u sobu. Svi zapanjeno raširiše ruke, raširiše ruke kao da su
videli najmilijeg prijatelja, kao da hoće da me zagrle. Priđe mi dečak:
— Što ti je lepa mašna!
S kreveta skoči brkajlija i prostreli me okom:
— Gde si je nabavio?
— Lepša je nego tatina, skoči među nas dečak.
— Ostala mi je od dede, odnosno od oca.
     Ustade jedan bolesnik, za njim drugi, onda treći, na peti. Ustadoše svi bolesnici, pa čak i oni ispod kreveta i oni sa kreveta, i oni
što su se držali za rešetke i smejali se suludo i oni što su se ogledali u
prozorskim oknima. Svi izgovoriše:
— Oooo ....
     Pomislih: sad će se bolje ponašati prema meni. Neće me ismejavati. Videh: puno ošišanih glava tiska se oko mene; i sve te glave, i sve te oči žele da vide moju mašnu i kružiće na njoj.
     Još videh: na krevetu u uglu, kao smrznut, sedi bolesnik s licem među šakama. Od svih je bežao, naročito od mene. Imao je razloga da me izbegava, jer sam ga nekoliko puta udario, ali nikom nije bilo jasno zašto je psovao i pljuvao ženu i ćerčicu koje su mu dolazile u posetu četvrtkom i nedeljom od dva do četiri po podne. Na licu mu još nikad nisam ulovio osmeh. Mislim da ga ni ostali nikad nisu videli nasmejanog.
       Pomislih: zašto i on ne ustane da mi se divi? Treba ga silom dovesti. Dovesti ga, dabome, kao što su moji drugovi dovodili komšiluk da se divi mojoj mašni. Naterati ga treba da uzdiše, da širi ruke.
      Svi videsmo: on se diže i pogleda oko sebe, šakom protrlja obraze, zatim ćelu na temenu i pođe k nama. Svi zanemesmo. Neko šakom zaguši penušavi dečakov smeh. Bio je to čudan smeh, bilo je to prosto rzanje. Videh: on me prodorno pogleda.
- Što steže pesnice? Upita dečak.
    Prepadoh se. Htedoh da viknem, ali se njegovo lice razvuče u ljigav osmeh.
     Pomislih: i ostalima je jasno da je, ovako nasmejan, ne ružan, već
odvratan.
     Primeti mašnu i obujmi je pogledom pijanice. Zakikota se i primače lice mojim šakama.
— Šta je njuši? Upita dečak.
Mi svi videsmo i čusmo:
— Odakle tebi, momče, tako lepa mašna?
Rekoh mu. On odseče:
— Lažeš.
— Ne lažem. Ostala mi je od dede, to jest od oca.
— Ukrao si je, što mi ne priznaš?
       Počeh mu objašnjavati kako sam je nasledio. Svi videše: piljeći u
mašnu stade da se smeje, da viče. Tako se raduje davljenik kad ugleda u blizini spasioca.
— Ozdravio čika-sudija, reče dečak u hodniku.
Neki su se radovali što se sudija smejao, nekima je bilo svejedno. I meni je bilo svejedno. Sudija reče šapatom:
— Hoćeš li mi dati tu mašnu?
— Ne!
— A zašto, moliću lepo?
— Zato što je uspomena, kupiću vam novu.
— Ali ja hoću baš ovu.
— E, nećete.
— A šta ćemo ako bude moja?
— To se ne može dogoditi, planuh ja i sakrih mašnu. To se zapravo ne sme dogoditi.
Ali mi sudija zavuče ruke u nedra.
— Daj mi je, molim te, zavapi debelo lice.
— Što vam se toliko dopala moja mašna, što će vam?
— E, ne pitaj, sići ću s uma zbog nje.
— Nećete sići s uma, počeh prestravljeno. Javiću majci da donese drugu mašnu, javiću, ako hoćete, da donese puno mašni. A zašto vi toliko volite mašne?
    — Ubiću se, ako mi je ne daš, zaplaka, ubiću se ... još danas ...
     Pobegoh od njega na krevet. A kad mi se približi, pobegoh za vrata. Onda se okačih na rešetke.
— Svake noći sanjam tu mašnu ... i ...
    Pomislih: zbilja je čudna ova moja mašna. Čudo jedno kako se ovaj svet rešio da me razdvoji od nje. Čudo jedno.
I stostruko je zavoleh.
— A zašto ne sanjate neku drugu?
— Samo ovu sanjam ... stalno je sanjam ...
— A otkad? Upitah.
— Godinama.
— Danas ste je prvi put videli. Kako ste mogli ranije da je sanjate? Rekoh.
On reče:
— Ne znam ni sam ... ali ...
Na sudijinim trepavicama visi suza. U njoj se ogledaju rešetke
prozora i moja podignuta ruka.
— Daj mi je, tako ti boga.
Obuze me čudno osećanje. Zamalo ne zaplakah. Rekoh mu:
— Slušajte, najlepše Vas molim, da se okanete i mene i moje mašne. Tražite što god hoćete drugo, samo nju nemojte. Hoćete li para? Hoćete li odela? Hoćete li žena?
    Šta god budegte zaželeli, ja ću vam dobaviti, jer sam skoro svemoguć, samo mi mašnu ne tražite.
— Ako mi je budeš dao, prestaće moje muke, reče on.
    A ja pomislih: onda bih ja poludeo, šenuo bih, sišao bih s uma, poslali bi me u ludnicu, tamo bih umro, tamo bih bio upropašćen, tamo bih bio udavljen.
— Pa daj mu je, reče brkajlija.
— Nije poludeo da pokloni takvu dragocenost.
— Pokloni mu je, pogledaj ga kako plače na podu.
— Vozi malo brže, prijatelju. Već smo zadocnili reče kržljavi pekar iz ...
— Daj mu je, reče brkajlija.
— Ako mu je budeš dao, ozdraviće.
— Biće veseo ... biće veselo ... oh, što će biti veselo ... biće prosto strašno! Oh, što he biti veselo i strašno!
      Pomislih: moram se držati čvrsto, jer se još uvek ne ponašaju prema meni kako treba, jer su još uvek bezobrazni.
— Ne dam mašnu pa makar ovog trenutka crkao! Ne dam mašnu pa makar mu duša ispala na nos istog trenutka! Je li vam jasno?

— Gadan si, cicijo, reče brkajlija.
— Na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ...
— Oh, što će biti veselo, što će biti veseo, što će iti strašno. Daće
mu je i on će se smejati ... oh, što će bti veselo ...
     Uđe bolničar. Pobegoh pod krevet i videh: sudija se namršti i lice sakri prstima. Pomislih da će mnogo vremena proći dok se opet ne nasmeje. Bolničar ga prodrmusa, ali sudija se ne pokrenu. Uveče mi sudija šapnu:
— Ceo svet sam obigrao, ali takvu mašnu nisam video.
Sutradan mi opet šapnu:
— Zar zbilja nećeš da mi je daš? Da se ne šališ sa mnom?
— Ne šalim se!
— Suđeno je da ta mašna bude moja, reče sudija s patosom.
— Nije suđeno, rekoh.
   Onda svi videsmo: sudija zgrabi metlu iz ugla i podiže je uvis kao vojskovođa sablju:
— Rajo! Stoko! Još vi ne znate ko sam ja! Sve ću vas povešati i
podaviti!
— Uhvatilo opet čika-sudiju — reče dečak u hodniku.
Dođe nekoliko ošišanih glava. Videh: po sudijinom čelu izbi znoj, usta mu zapeniše. Okrenu se k meni onako namršten:
— Ti, mali, muke mi zadaješ! Kao jarca ću te odrati!
On zamahnu metlom. Sakriše me nečija leđa.
— A mašna mora biti moja! Suđeno je, suđeno, je li ti jasno, balavče? Ako ti to nije jasno, onda si lud! Onda si sto gradi lud! Onda te
treba strpati u ludnicu! Ti si za tamo! Ti si lud!
— Nije suđeno, — lanuh iza nečijih leđa.
On zaplaka ne znam no koji put:
— Dobri moj, daj mi je, noćas sam je sanjao. Umreću bez nje ...
    Počeh ga izbegavati, ali on stade da me prati. Ja u sobu - on za mnom. Ja u hodnik - evo i njega. Morao sam se po ceo sat gnezditi dok negde sakrijem mašnu, jer je stalno bio uza me. Jedne noći skočih iz postelje: sudija je klečao kraj mog kreveta.
      Naizmenično sam gledao mesec, zaglavljen u rešetkama, i sudiju. Mesec je bio nem i ćelav, a sudija je plakao:
— Daću ti mnogo para ako mi je pokloniš. Bogami, hoću, bogat sam, vrlo sam bogat.
    A ja prevrnuh jastuk i pokrih se ćebetom po glavi. On je plakao kraj mog uzglavlja, u tami.
  —  Još noćas pisaću ženi da proda sve što imamo da bih od tebe mogao kupiti mašnu, mrmljao je.
    Drhtao sam u krevetu kao uhvaćen zec.
— Koliko je ceniš? Hajde, reci ...
     Ćutanje, tama i igranje mog srca u košulji.
— Daću ti koliko god zatražiš.
     Neki bolesnici su se kikotali. Dečakov smeh je nemio. Jedan bolesnik je vikao kako će biti veselo i prosto strašno. Sudija je kukao:
— Ne mogu više da živim. Vidiš li do čega sam došao? Da mi je ili me ubij. Spasi me od svega ovoga ...
     Kad sam zaspao, mislim da je otišao. Dva dana docnije, za vreme ručka, uštogljeni glas bolničara zapita:
— Gde je sudija?
— ... prispi mi još.
— Nema ga.
— Malopre je bio ovde, reče neko.
    Ha, taj mora da je digao moju mašnu i nekud strugnuo s njom, posmislih. Verovatno kući. Možda i u svet, preko granice, u Ameriku.
Bolničarev uštogljeni glas komandova:
— Tražite ga!
Pod madracom nije bilo smotuljka. Vrisnuh za gomilom:
— Nema mi mašne! Nema je!
Pretražih sve sobe: nema ga. I kupatilo: nema ga. Sa drugog kraja hodnika neko viknu:
— Evo ga! Evo ga! Evo hulje! Evo probisveta! Pojurih. Progurah
se kroz gomilu i videh: žute se sudijini tabani: od njih do poda nema
ni pedalj.
— I to tvojom mašnom!
Pokriše ga ćebetom. Kad lekar dotrča sa prvog sprata, pobegosmo u sobe.
— Otkud ova mašna?
— Ne znam, gospodine doktore.
— To je mašna onog iz sudijine sobe, reče neko. Ne dođoše da me traže, niti mi ko šta reče. Pojurismo u hodnik. Zamotan u čaršav, leži sudija.
      Kraj njega stoji žena. Plače i devojčica. A ja se pitam: zašto plaču kad je onako ružan? Plačem i ja, ali ne za sudijom, već za mašnom, koja viri iz bolničarevog džepa.
— Na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ... Žena se osvrnu.
— Gospođo, na kojoj smo visini? Reče kržljavi pekar iz ...
— Oh, što je veselo, oh što je veseo, oh što je strašno.
    Uzalud sam danima tragao za mašnom kao za srećom. Najzad je ulovih u ambulanti.
— Gde je opet ta mašna?
— Pa gde si je juče ostavio?
— Ne znam, gospodine doktore.
— Da je nije ukrao onaj iz sudijine sobe?
— Verovatno, gospodine doktore.
Kod mene je ne nađoše.
    Majka je bila zadovoljna što sam ozdravio, a ja sam bio srećan što sam opet satima bio sam sa mašnom. Majka primeti da volim mašne, pa mi kupi za rođendan čitavo tuce, ali ih ja sve pobacah u peć.
    Svaka sreća je kratka. Jednog jutra kad sam se udešavao za izlazak u grad, upravo za sastanak s nekom devojkom koja je bila zaljubljena u mene, iznenadno zadrhtah; u ogledalu spazih: sudija visi a lice mu više nije mesnato, već malo i modro kao glavica kupusa. A ja zavezujem mašnu na njegovom, a ne na svom vratu. Pritrčah prozoru, mašna pade na trotoar. Oko nje se skupi mnogo naroda. Umeša se i milicija. Neki dečak u bundici zgrabi je i pobeže. Odjednom se setih
dedinih i očevih reči. Obli me hladan znoj. Istrčah na ulicu.
     Prestižu se kišobrani. Lake kao guščije perje, pahuljice se viju iznad moje glave i zameću trag trolejbusu.
— Da ko nije video dečaka s mojom mašnom?
— Pa zar je ono tvoja mašna, čoveče božji? Reče neko.
— Jeste, moja je. Ostala mi je od dede, odnosno od oca. Otac je
rekao da ću biti nesrećan ako se nje lišim. A deda je rekao ...
— I mi tražimo toga dečaka, rekoše ljudi.
Istrčah pred druge prolaznike.
— Nismo. I mi ga tražimo.
— Sigurno će umaći? Rekoh.
Kišobrani odjuriše.
— Neće umaći, vojska već opkoljava grad.
— Molim vas, da ko nije video dečaka s mojom mašnom?
Pahuljice su neme i tužne.
Zaplakah.

17. 4. 2019.

Jane Austen, Uverenje ( 15- 19 )


             Walter je unajmio veoma lepu kuću u Camden-placeu, otmenu, dostojanstvenu rezidencije, kako i priliči čoveku koji ima tako važan položaj u društvu; on i Elizabeth su se onde udobno smestili i oboje su bili zadovoljni.
Ann je potišteno ušla onamo, očekujući tamnovanje od mnogo meseci, teskobno rekavši sebi: »Oh! Kad ću opet otići?« Međutim, pomogao joj je stepen neočekivane, srdačnosti u dobrodošlici što ju je primila. Njezinom ocu i sestri je bilo drago da je vide, zbog mogućnosti da joj pokažu kuću i nameštaj, te su je ljubazno dočekali. Činjenica da je bila četvrta, kad su seli za večeru, smatrala se prednošću.

         Gospođa Clay je bila veoma ugodna i neprestano se smešila; ali njezina ljubaznost i osmesi bili su sami po sebi razumljivi. Anne je uvek osećala da će se ona pretvarati i ponašati onako kako se očekuje prilikom njezina dolaska; no susretljivost ostalih bila je neočekivana. Očito su bili izvrsno raspoloženi, a ona će uskoro čuti koji su razlozi tome. Nisu bili nimalo skloni tome da oni slušaju nju. Nakon čežnje za nekoliko komplimenata o tome kako u njihovu starom kraju svi duboko žale za njima, koje im Ann nije mogla dati, imali su samo nekoliko površnih pitanja pre nego su posve preuzeli glavnu reč. Uppercross nije pobudio nikakvo zanimanje, Kellynch veoma malo, važan je bio samo Bath.

        Imali su zadovoljstvo uveravati je kako je Bath više nego ispunio njihova očekivanja u svakom smislu. Njihova je kuća nesumnjivo najbolja u Camderi-placeu; njihovi saloni imaju nesumnjivo prednosti u odnosu na sve druge koje su videli o njima čuli, a superiornost se videla i u stilu i kvaliteti nameštaja. Mnogi žele biti u njihovu društvu. Svi ih žele posetiti. Odbili su mnoga upoznavanja, a ipak im ljudi o kojima ništa ne znaju ostavljaju pozivnice.

       To je pravi užitak! Zar se Anne mogla čuditi da su njezin otac i sestra sretni? Možda se nije čudila, ali je katkad zacelo uzdahnula zbog činjenice da njezin otac nije osećao nikakvu degradaciju u toj promeni; ne vidi nikakav razlog za žaljenje u gubitku dužnosti i dostojanstva zemljoposednika; pronalazi tako mnogo razloga za taštinu u uskogrudnosti gradića; zacelo je uzdahnula, osmehnula se i čudila, dok je Elizabeth teatralno otvarala vrata i ushićeno hodala iz jednog salona u drugi, hvaleći se njihovom prostranošću, sposobnosti te žene, koja je bila gospodarica Kellynch-halla, što pronalazi razloga za ponos između dva zida razmaknutih možda devet metara.

      Ali to nije bilo sve što ih je činilo sretnima. Imali su i gospodina Elliota. Anne je mnogo slušala o gospodinu Elliotu. Nisu mu samo oprostili, već su bili oduševljeni njime. Nalazio se u Bathu otprilike dve nedelje; (prošao je kroz Bath u novemnru, na putu za London, kad je saznao vist da se sir Walter preselio onamo, mada je onde bio samo dvadeset četiri sata, ali mu to nije koristilo); no sad je već dve nedelje boravio u Bathu, a prvo što je učinio kad je onamo stigao bilo je ostavljanje svoje posetnice u Camden-placeu; potom su usledila ustrajna nastojanja da se sretnu, a kad se to dogodilo, ponašao se tako otvoreno, bio je posve spreman ispričati se za prošlost, tako je silno želeo ponovno biti primljen kao rođak, da se ponovno uspostavilo prijašnje razumevanje među njima.

       Nisu imali nikakve zamerke na njega. Objasnio je svaki utisak zanemarivanja s njegove strane. To je u potpunosti poticalo iz nesporazuma. Nikad mu nije palo na pamet da on njih odbacuje; bojao se da su oni odbacili njega, ali nije znao zašto, a obzirnost ga je naterala da ćuti. Kad su spomenuli da je s nepoštivanjem ili nemamo govorio o porodicvi i porodičnim častima, izrazio je veliko ogorčenje. On, koji se uvek hvalio da je Elliot i čiji su osećaji prema rodbini bili previše naglašeni za današnje vreme! Bio je uistinu zaprepašten. No njegov karakter i držanje morali su to opovrgnuti. Mogao je sir Waltera preporučiti svima koji ga poznaju; i zaista, trud što ga je ulagao u to, prvu priliku za pomirenje, da se opet uspostave odnosi između rođaka i budućeg naslednika, bio je snažan pokazatelj njegovih stavova o toj temi.

      Okolnosti njegova braka također su ublažavale njegovu krivnju. O tome nije on osobno pričao, već je jedan njegov prisni prijatelj, pukovnik Wallis, veoma ugledan čovek, savršen džentlmen (i ne izgleda nimalo loše, dodao je sir Walter) koji veoma dobro živi u Marlborough Buildingsu i na svoju je molbu, preko gospodina Elliota, primljen u krug njihovih poznanika, spomenuo jednu ili dve stvari o njegovom braku.

       Pukovnik Wallis već dugo poznaje gospodina Elliota, dobro je poznavao i njegovu ženu, savršeno je razumeo celu priču. Ona sigurno nije bila žena iz ugledne porodice, ali je bila dobro obrazovana, svestrana, bogata i veoma zaljubljena u njegova prijatelja. Posedovala je šarm. Ona je osvajala njega. Bez te privlačnosti, sav njezin novac ne bi doveo Elliota u iskušenje, a sir Walter je također shvatio da je bila veoma lepa žena. Sve je to povoljno delovalo. Veoma lepa žena, s velikim imetkom, zaljubljena u njega! Činilo se da je sir Walter to prihvatao kao potpunu ispriku, a mada Elizabeth nije tako dobrodušno gledala na celu situaciju, ipak je to smatrala dovoljnim opravdanjem.

         Gospodin Elliot ih je često posećivao, jednom je s njima večerao, očito oduševljen što su ga pozvali jer inače nisu priređivali večere; oduševljen, ukratko rečeno, svim dokazima rodbinske pažnje, te je svu svoju sreću temeljio na činjenici da je u prisnim odnosima s ljudima u Camden-placeu.

       Anne je slušala, ali nije posve razumela. Znala je da mora imati razumevanja, mnogo razumevanja za ideje onih koji govore. Shvatala je da preteruju. Sve što zvuči preterano ili iracionalno u toku pomirenja možda potiče samo iz reči onih koji pričaju. Međutim, ipak je imala osećaj da u želji gospodina Elliota da ga oni prime nakon tako mnogo godina postoji nešto više od onoga što se čini na prvi pogled. Što se tiče životne situacije, nije imao šta dobiti dobrim odnosima sa sir Walterom, niti šta izgubiti lošim odnosima. Najverovatnije je već bogatiji od njih dvojice, a imanje Kellynch će mu sigurno pripasti, kao i titula. Razuman čovek, a doimao se kao veoma razuman čovek, pa zašto bi to njemu bilo važno? Mogla je ponuditi samo jedan odgovor: možda je to radi Elizabeth. Možda je ranije zaista postojala privlačnost, premda su ga okolnosti i slučajnost odvele drugim putem, a sad kad si to može priuštiti, zacelo želi udvarati njoj. Elizabeth je svakako veoma lepa, dobro odgojena, otmena ponašanja, a gospodin Elliot možda nikad nije proniknuo u njezin karakter jer ju je poznavao samo u javnosti kad je i sam bio veoma mlad. Drugo je pitanje kako bi njezin temperament i ličnost mogli podneti istraživanje u njegovoj zrelijoj dobi, nimalo ugodno pitanje. Svim je srcem želela da on ne bude previše drag, ili previše pronicav, ako je Elizabeth njegov cilj; da je Elizabeth sama sklona verovati u to i da je njezina prijateljica gospođa Clay potiče u tom verovanju, činilo se očitim po pogledima što su ih razmenjivale dok se govorilo o čestim posetama gospodina Elliota.

       Annne je spomenula da ga je nekoliko puta videla u Lymeu, ali niko je nije slušao. O, da, možda je to bio gospodin Elliot. Nisu znali. Mogao je biti on, možda. Nisu imali strpljenja slušati kako ga opisuje. Sami su ga opisivali, posebno sir Walter. Lepo je govorio o njegovu džentlmenskom izgledu, otmenosti i eleganciji, dobro oblikovanom licu, pametnim očima, ali je istovremeno rekao da mu »smeta veoma izbočena donja čeljust«, nedostatak koji vreme kao da je pojačalo; niti je mogao tvrditi da deset godina nije nagore promenilo gotovo sve crte njegova lica. Činilo se da gospodin Elliot misli da on (sir Walter) izgleda posve jednako kao i kad su se zadnji put videli; no sir Walter nije mogao u potpunosti uzvratiti kompliment, što mu je bilo neugodno. Međutim, nije se želeo žaliti. Gospodina Elliota je ugodnije gledati nego većinu drugih muškaraca, pa nije imao ništa protiv da bilo gde bude viđen s njim.

           Celu se veče pričalo o gospodinu Elliotu i njegovim prijateljima u Marlborough Buildingsu. »Pukovnik Wallis je tako nestrpljivo čekao da im bude predstavljen, a gospodin Elliot je to silno želeo!« Tu je bila i gospođa Wallis, zasad poznata jedino po opisu jer je bila pred porodom; ali je gospodin Elliot o njoj govorio kao o »veoma šarmantnoj ženi, posve dostojnoj poznanstva u Camden-placeu«, te su se trebali upoznati čim se oporavi. Sir Walter je imao visoko mišljenje o gospođi Wallis; navodno je veoma lepa žena, prekrasna. Jedva je čekao da je vidi. Nadao se da će uneti ugodnu promenu među mnogim posve običnim licima kraj kojih je neprestano prolazio na ulicama. U Bathu je najgore bilo to što ima previše običnih žena. Nije želeo reći da uopšte nema lepih žena, ali broj običnih je bio izvan svih očekivanja. Dok je šetao, često je video kako nakon jednog lepog lica sledi tridesetak ružnih; a jednom, dok je stajao u prodavaonici u Bond-streetu, nabrojio je osamdeset sedam žena koje su onuda prošle, jedna za drugom, a među njima nije bilo niti jednog podnošljivog lica. Bilo je hladno jutro, svakako, jaki mraz kakav bi mogla jedva podneti jedna od hiljadužena. No ipak, u Bathu doista ima užasno mnogo ružnih žena, a što se tiče muškaraca! Oni su daleko gori. Ulice su pune takvih strašila! Po učinku što ga je stvarao čovek pristojna izgleda bilo je očito da žene uopšte nisu navikle videti ništa podnošljivo. Nikad nije nikamo išao u društvu pukovnika Wallisa (koji je naočita vojnička figura, premda kose boje peska) a da nije opazio kako ga slede pogledi svih žena; pogledi svih žena zasigurno su sledili pukovnika Wallisa. Skromni sir Walter! Međutim, nije mu dopušteno da se izvuče. Njegova kći i gospođa Clay zajedno su aludirale na to da ima jednako dobru figuru kao i pukovnik Wallis, a sigurno nema kosu boje peska.

     »Kako Mary izgleda?«, pitao je sir Walter, izvrsno raspoložen. »Kad sam je zadnji put video, imala je crveni nos, ali se nadam da to nije svakodnevna pojava.«

     »O, ne! To je moralo biti posve slučajno. Uopšteno je od Miholje bila veoma dobra zdravlja i veoma je dobro izgledala.«

     »Kad bih mislio da je to ne bi dovelo u iskušenje da izađe na hladan vetar, poslao bih joj nov šešir i ogrtač obrubljen krznom.«

      Anne se pitala treba li sugerisati da haljina ili kapa ne bi predstavljale takvu opasnost, ali ju je u tome sprečilo kucanje na vratima. »Kucanje na vratima! I tako kasno! Već je deset sati. Može li to biti gospodin Elliot?« Znali su da je trebao večerati u Lansdown Crescentu. Moguće je da je svratio na putu kući kako bi se raspitao kako su. Nije im padao na pamet niko drugi. Gospođa Clay je svakako smatrala da je to kucanje gospodina Elliota. Gospođa Clay je imala pravo. Batler je uveo gospodina Elliota u sobu.

      To je bio isti, baš isti čovek, a razlika je bila jedino u njegovoj odeći. Anne se malo povukla u pozadinu dok su ostali primali njegove pozdrave, a njezina sestra i njegovu ispriku jer ih je posetio u tako kasni sat, ali nije mogao biti tako blizu a da ne želi znati kako se ni ona ni njezina prijateljica prethodnoga dana nisu prehladile, i tako dalje, i tako dalje. Sve je to obavljeno na veoma uljudan način, a jednako je tako i primljeno, ali tada je morao uslediti njezin deo. Sir Walter je spomenuo svoju najmlađu kćer: gospodin Elliot mu mora dopustiti da mu predstavi svoju najmlađu kćer (Mary mu uopšte nije pala na pamet), i Anne je, smešeći se i porumenevši, veoma dražesno pokazala gospodinu Elliotu lepe crte lica koje on ni slučajno nije zaboravio, te je odmah shvatio, trgnuvši se od iznenađenja, da uopšte nije znao ko je ona. Izgledao je posve zapanjeno, ali još više zadovoljno; oči su mu se razvedrile i veoma se spremno obradovao rodbinskoj vezi, aludirao je na prošlost i zamolio da ga odmah prihvati kao poznanika. Izgledao je doista onako dobro kako joj se učinilo u Lymeu, a govorenje je poboljšalo njegove crte lica, njegovo je držanje bilo tačno onakvo kakvo je trebalo biti, tako uglađeno, tako ležerno, tako naglašeno ugodno da ga je mogla usporediti s ponašanjem samo jedne osobe. Nisu bili isti, ali su možda jednako dobri.

Seo je s njima i uvelike oživeo njihov razgovor. Nije mogla postojati nikakva sumnja u to da je on razuman čovek. Deset minuta je bilo dovoljno da to potvrdi. Njegov ton, njegovi izrazi, njegov izbor teme, spoznaja kada treba stati – sve je to ukazivalo na razum i oštroumnost. Čim je mogao, počeo je s njom razgovarati o Lymeu, želeći usporediti mišljenja o tome mestu, ali posebno o slučajnosti da su istovremeno odseli u istom konačištu, opisati vlastito putovanje i čuti nešto o njezinom, žaleći što je propustio takvu priliku da joj iskaže svoje poštovanje. Kratko mu je ispričala o svojem društvu i zbivanjima u Lymeu. Njegovo se žaljenje pojačavalo dok je slušao. Celu je samotnu večer proveo u sobi kraj njezine; čuo je glasove – stalno veselje; mislio je da su zasigurno krasni ljudi – čeznuo je da bude s njima, ali sigurno nije imao pojma da ima pravo predstaviti im se. Da je barem pitao ko je u tom društvu! Prezime Musgrove bi mu dovoljno reklo. Pa, to će ga izlečiti od apsurdnog običaja da u konačištu nikad ništa ne pita koji je stekao, kao veoma mlad momak, na temelju načela da je veoma nepristojno biti znatiželjan.

      »Zamisli mladog čoveka od dvadeset jedne ili dve godine«, rekao je, »o tome kako se treba ponašati da bi bio omiljen, verujem, apsurdnije je od bilo čega što nekome drugome može pasti na pamet. Ludost načina kojima se često koriste može se meriti jedino s ludošću onoga što imaju na umu.«

      No znao je da o svojim razmišljanjima ne sme pričati samo Anne; uskoro je opet svoju pažnju raspodelio među ostalima, te se samo katkad mogao vratiti na Lyme.
      Međutim, njegova su raspitivanja na koncu izazvala priču o onome što se dogodilo uskoro nakon njegova odlaska. Nakon što je spomenuta »nesreća«, morao je čuti sve. Tada su sir Walter i Elizabeth takođe počeli postavljati pitanja, ali nije joj mogla promaknuti razlika u načinu na koji su oni to činili. Gospodina Elliota je mogla usporediti jedino s lady Russell, kad je reč o želji da se doista razume šta se zbivalo, kao i u stepenu zabrinutosti za nju jer je bila svedokom svega toga. Zadržao se kod njih sat vremena. Elegantna malena ura na polici iznad kamina odbila je »jedanaest sa svojim srebrnim zvucima«26, a iz daljine se čuo noćobdija koji je izvikivao istu priču,pre nego je gospodin Elliot ili neko od njih osetio da se dugo onde zadržao.
Anne nije mogla smatrati mogućim da će njezina prva večer u Camden-placeu tako dobro proći!


16



       Po povratku svojoj porodici Anne bi bila više nego zahvalna da je uspela sa sigurnošću utvrditi da njezin otac nije zaljubljen u gospođu Clay, čak i više nego da je gospodin Elliot zaljubljen u Elizabeth; ali nakon što je kod kuće boravila nekoliko sati, nije bila nimalo sigurna u to. Kad je idućeg jutra sišla na doručak, shvatila je da je maločas došlo do pristojnog pretvaranja gospođe Clay da ih kani napustiti. Mogla ju je zamisliti da govori kako sad kad je gospođica Anne stigla, ne može nikako zamisliti da je i dalje poželjna onde, jer je Elizabeth nekom vrstom šapta odgovarala: »To nikako ne može biti valjan razlog. Uveravam te da ja tako ne osećam. Ona mi nije ništa u poređenju s tobom.

      Takođe je stigla na vrieme da čuje svog oca kako kaže: »Draga moja gospođo, to se ne sme dogoditi. Zasad još niste videli ništa od Batha. Ovde ste boravili samo kako biste nam bili korisni. Ne smete sad pobeći od nas. Morate ostati i upoznati gospođu Wallis, prelepu gospođu Wallis. Znam da je za vaš profinjeni um pogled na lepotu prava nagrada«.

      Govorio je i izgledao tako ozbiljno da se Anne nije iznenadila kad je opazila kako gospođa Clay krišom pogledava Elizabeth i nju. Možda je njezin izraz lica mogao izazvati nešto opreza, ali se činilo da hvaljenje profinjenog uma nije pobudilo nikakvu sumnju kod njezine sestre. Dama nije mogla odbiti takve zajedničke molbe pa je obećala da će ostati.

      Tokom istog jutra Anne i njezin otac su slučajno ostali nasamo pa je on počeo hvaliti njezin poboljšan izgled; smatrao je da je manje mršava u telu i obrazima; njezina koža i ten su se uvelike popravili – čišći su, svežiji. Jesi li koristila nešto posebno? Rekla je da nije . »Samo Gowland« pretpostavio je. Ponovila je da baš ništa nije koristila. To ga je iznenadilo pa je dodao: »Sigurno ne možeš biti bolja od onoga što jesi; možeš samo tako nastaviti; ili bih ti preporučio Gowland, stalnu upotrebu Gowlanda tokom proletnih meseci. Gospođa Clay to rabi na moju preporuku, a vidiš kako joj je pomogao. Vidiš kako joj je uklonio pegice.«

        Da je barem Elizabeth to mogla čuti! Takva bi je lična hvala možda zabrinuta,posebno jer se Anne nije činilo da su pegice manje vidijive. Ali sve mora ići svojim putem. Neugoda tog braka bila bi uveliko smanjena kad bi se Elizabeth takođe udala. Što se nje tiče, uvek može imati dom kod lady Russell.

      Pribrani um i uljudno ponašanje lady Russell stavljeni su na određenu probu po tom pitanju, posebno tiokom druženja u Camden-placeu. Onde je za nju stalna provokacija bio pogled na uzdizanje gospođe Clay i zanemarivanje Anne; to ju je uzrujavalo jednako kad nije bila onde, kao i dok je boravila u Bathu, pila lekovitu vodu, dobijala sve nove časopise i imala veoma mnogo poznanika.

        Kad je bolje upoznala gospodina Elliota, postala je dobrohotnija, ili ravnodušnija, prema ostalima. Njegovo ga je ponašanje samo po sebi preporučivalo; tiokom razgovora s njim otkrila je da u njemu nema ničeg površnog, pa je u početku, kao što je rekla Anne, bila gotovo spremna uzviknuti: »Može li to biti gospodin Elliot?«, te nije mogla zamisliti čoveka koji bi bio ugodniji ili više vredan poštovanja. Sve se u njemu sedinilo: razumevanje, pravilna mišljenja, iskustvo i toplo srce. Imao je snažne osećaje po pitanju porodičnih veza i časti, bez ponosa ili slabosti; živeo je slobodno poput bogatog čoveka, bez razmetljivosti; sam je donosio odluke o svemu bitnom, bez prkošenja javnomu mnenju u nečemu što nalaže etiketa. Bio je staložen, pronicav, umeren, iskren; nikad ga nisu zanele odvažnost ili sebičnost, koje se smatraju jakim osećajima; a ipak, senzibilan na ono što je prijazno i ljupko, ceneći sve vrline porodičnog života, što se retko može naći u osoba koje poseduju preterani entuzijazam i veliku uzbuđenost. Bila je sigurna da nije bio sretan u braku. Pukovnik Wallis je to rekao, a lady Russell je videla; ali to nije bilo nezadovoljstvo koje mu je ogorčilo um, niti ga je (uskoro je počela sumnjati) sprečilo da razmišlja o drugom izboru. Njezino zadovoljstvo gospodinom Elliotom nadjačalo je sve negativne osećaje spram gospođe Clay.

      Već je prošlo nekoliko godina otkako je Anne počela shvatati da ona i njezina izvrsna prijateljica katkad mogu drukčije razmišljati; stoga je nije iznenadilo da lady Russell ne vidi ništa sumnjivo nedosledno, ništa što bi iziskivalo više pobuda od onoga kako je izgledalo, u silnoj želji gospodina Elliota za pomirenjem. Prema mišljenju lady Russell, bilo je sasvim prirodno da gospodin Elliot, u zrelo doba života, to smatra poželjnim; što bi mu uopšte moglo ići u prilog, u očima svih razumnih ljudi, više nego dobri odnosi s glavom njegove obitelji; najjednostavniji proces što ga vreme stvara u inače bistroj glavi koja je grešila jedino na vrhuncu mladosti. Međutim, Anne se ipak smešila na to, te je napokon spomenula »Elizabeth«. Lady Russell je slušala i gledala, a na kraju je samo oprezno odgovorila: »Elizabeth! Vrlo dobro. Vreme će pokazati.«

      Sve je bilo ukazivanje na budućnost, a Anne je, nakon kratkog razmišljanja, osećala da se tomu mora pokoriti. Zasad ništa nije mogla utvrditi. U toj kući Elizabeth mora biti prva; imala je naviku takvog opšteg poštovanja spram »gospođice Elliot« da se deoba pažnje činila gotovo nemogućom. Također treba imati na umu da je gospodin Elliot udovac tek sedam meseci. Maleno odugovlačenje s njegove strane moglo bi se lako shvatiti. Zapravo, Anne nikad nije mogla pogledati simbol žalovanja oko njegova šešira bez straha da je ona ta koja greši kad mu pripisuje takve ideje; jer mada njegov brak nije bio poesbno sretan, ipak je trajao tako mnogo godina da nije mogla razumeti tako brz oporavak nakon tragedije koja ga je zadesila.

      Bez obzira na to kako bi sve to moglo završiti, on je nesumnjivo bio njihov najugodniji poznanik u Bathu; nije videla nikoga ko bi mu bio ravan; silno joj je godilo s vremena na vrieme s njim razgovarati o Lymeu, a činilo se da ga on opet želi posetiti i bolje ga proučiti, jednako kao i ona. Mnogo su puta razgovarali o pojedinostima njihova prvog susreta. Dao joj je naslutiti da ju je promatrao s velikom ozbiljnošću. Dobro je to znala, a sećala se i pogleda jedne druge osobe.

      Nisu uvek jednako mislili. Činilo joj se da on važnijima smatra položaj u društvu i veze. To nije bila samo uljudnost, već mora biti istinit stav, i zato su ga njezin otac i sestra toplo podržavali u temi koju je ona smatrala nevažnom. Novine u Bathu su jednog jutra najavile dolazak vikontese udove Dalrymple i njezine kćeri, plemenite gospođice Carteret, i sva ugodnost življenja u Camden-placeu nestala je na dugi niz dana; jer je porodica Dalrymple (na veliku žalost, po Anneinu mišljenju) bila rodbina Elliotovih; problem je bio naći pravi način na koji bi se propisno predstavili.

      Anne nikad ranije nije videla svojeg oca i sestru u kontaktu s plemstvom, te je morala priznati da se razočarala. Nadala se boljim stvarima od njihovih velikih ideja o vlastitom položaju u životu, pa je morala stvoriti želju koju nikad nije predvidela – želju da imaju više ponosa; jer su joj u ušima po cele dane odzvanjale reči »naše rođakinje lady Dalrymple i gospođica Carteret« ili »naša rodbina, Dalrympleovi«.

       Sir Walter je jednom bio u društvu pokojnog vikonta, ali nikad nije video nikoga drugoga od porodice, a poteškoće su proizišle iz obustavljanja razmene formalnih obavesti o rođenjima, sklapanju brakova i smrtnih slučajeva, što se dogodilo nakon smrti spomenutog vikonta jer je istovremenoi sir Walter bio teško bolestan, te je došlo do nesretnog propusta u Kellynchu. Nije poslano pismo s izrazima sućuti u Irsku. Glavni je grešnik saznao za taj propust kad je umrla sirota lady Elliot, u Kellynch nije stiglo pismo s izrazima sućuti, a sledom toga morali su zaključiti da porodica Dalrymple rodbinske veze smatra prekinutima. Sad je pitanje glasilo kako ispraviti tu teskobnu situaciju i pobrinuti se da opet budu prihvaćeni kao rođaci; to je bilo pitanje koje, na racionalniji način, ni lady Russell ni gospodin Elliot nisu smatrali nevažnim.» Oorodične veze uvek vredi čuvati, uviek treba tražiti dobro društvo; lady Dalrymple je na tri mjeseca unajmila kuću u Laura-placeu i živeće otmeno. Prethodne je godine također bila u Bathu, a lady Russell je čula kako o njoj govore kao o šarmantnoj ženi. Veoma je poželjno obnoviti veze, ako je moguće, bez kršenja pravila pristojnog ponašanja od strane Elliotovih.«

      Međutim, sir Walter je izabrao svoj način i na kraju plemenitoj rođakinji napisao veoma lepo pismo opširnog objašnjenja, žaljenja i usrdne molbe. Ni lady Russell ni gospodin Elliot nisu se mogli diviti pismu, ali je postiglo ono što se želelo jer su primili odgovor od nekoliko rečenica što ga je svojom rukom napisala vikontesa. Bila je počašćena i rado će ih primiti. Problemi su bili iza njih, a sad je vreme za uživanje. Otišli su u posetu u Laura-place, posjetnice vikontese Dalrymple i plemenite gospođice Carteret postavili su tako da budu vidijive; svima su pričali o »našim rođacima u Laura-placeu« i spominjali »naše rodakinje, lady Dalrymple i gospođica Carteret«.

      Ann se stidela. Da su lady Dalrymple i njezina kći bile veoma ugodne, ipak bi se stidela uzbuđenja što su ga izazvale, ali nisu bile ništa posebno. Nije bilo nikakve superiornosti u ponašanju, postignuća ili uviđavnosti. Lady Dalrymple je stekla glas »šarmantne žene« jer je za svakoga imala smešak i uljudan odgovor. Gospođica Carteret, koja je imala još manje reći, bila je tako obična i tako nezgrapna da je u Camden-placeu nikad ne bi tolerisali kad ne bi bila visokoga roda.

      Lady Russell je priznala da je očekivala nešto bolje, ali je to ipak »poznanstvo koje vredi imati«, a kad se Anne usudila gospodinu Elliotu izneti svoje mišljenje o njima, složio se da same po sebi nisu ništa posebno, ali je i dalje smatrao da imaju svoju vrednost kao rodbinska veza, kao dobro društvo, kao osobe koje će oko sebe okupljati dobro društvo. Anne se nasmešila i rekla:

      »Moje poimanje dobrog društva, gospodine Elliot, odnosi se na pametne, dobro informisane ljude koji mogu mnogo razgovarati; to ja zovem dobrim društvom.«

      »Grešite«, blago je rekao, »to nije dobro društvo, to je najbolje. Dobro društvo iziskuje samo poreklo, obrazovanje i uglađenost, ali obrazovanje nije osobito važno. Poreklo i pristojno ponašanje su bitni; ali malo učenja ni u kojem slučaju nije opasno u dobrotu društvu; upravo suprotno, može dobro doći. Moja rođakinja Anne odmahuje glavom. Nije zadovoljna. Teško joj je udovoljiti. Draga moja sestrično (seo je kraj nje), imate više prava biti izbirljivi nego gotovo bilo koja druga žena koju poznajem, ali hoće li to doneti rezultata? Hoće li vas usrećiti? Ne bi li bilo mudrije prihvatiti društvo onih dobrih dama u Laura-placeu i uživati u svim prednostima te veze koliko god je moguće? Možete se pouzdati u to da će se one ove zime kretati u najvišim krugovima, a kako je društveni položaj onakav kakav jest, činjenica da ste u rodu s njima koristiće da vaša porodica (naša , ako dopustite) dobije onaj stepen poštovanja kakav svi moramo želeti.«

     »Da«, uzdahnula je Anne, »doista će se pročuti da smo u rodu s njima!« Potom se pribrala, a kako nije želela da joj odgovori, dodala je: »Svakako mislim da je previše truda uloženo kako bi se osiguralo to poznanstvo. Valjda (smešeći se) imam više ponosa od svih vas; ali priznajem da me silno uzrujava što se tako revno trudimo oko priznavanja rodbinske veze prema kojoj su, možemo biti sigurni, one posve ravnodušne.«

     »Oprostite, draga moja sestrično, nepravedni ste prema vlastitoj situaciji. Možda bi u Londonu, s obzirom na vaš trenutni mirni način života, moglo biti onako kako kažete; ali u Bathu će se uvek isplatiti poznanstvo sa sir Walterom Elliotom i njegovom porodicom, uvek će biti prihvatljivi kao društvo.«

     »Pa«, rekla je Anne, »ja doista jesam ponosna, previše ponosna da bih u živala u dobrodošlici koja isključivo zavisi o društvenom statusu.«

      »Sviđa mi se vaše ogorčenje«, rekao je, »posve je prirodno. Ali sad ste u Bathu, a cilj je ovde steći ugled i dostojanstvo koji bi trebali pripadati sir Walteru Elliotu. Govorite o tome da ste ponosni, a znam da i mene smatraju ponosnim, i ne bih želeo vjerovati da nisam, jer naš bi ponos, kad bi se proučio, imao isti cilj, nimalo ne sumnjam u to, mada bi se vrsta mogla doimati pomalo drukčijom. U jednome, siguran sam, draga moja sestrično (nastavio je, govoreći sve tiše, premda u sobi nije bilo nikog drugog), u jednome, siguran sam, moramo slično osećati. Moramo osećati da svaki dodatak društvu vašeg oca, među njemu jednakima ili superiornijima, može koristiti u skretanju njegovih misli od onih koji su ispod njega.«

     Dok je govorio, pogledao je stolicu na kojoj je gospođa Clay u poslednje vreme sedela, sasvim dovoljno objašnjenje onoga što je mislio; premda Anne nije mogla verovati da imaju istu vrstu ponosa, bilo joj je drago da mu se ne sviđa gospođa Clay; njezina je savest priznala da je njegova želja da njezin otac stekne bolja poznanstva sasvim dovoljna isprika za njegova uveravanja.


17


     Dok su sir Walter i Elizabeth revno iskorištavali svoju sreću u Laura-placeu, Anne je obnovila poznanstvo posve drukčije vrste.

      Posetila je bivšu upraviteljicu svoje škole i od nje čula da se u Bathu nalazi njezina stara školska kolegica koja je imala dva jaka razloga za privlačenje njezine pozornosti, ljubaznost iz prošlosti i patnju u sadašnjosti. Gospođica Hamilton, sada gospođa Smith, bila je ljubazna prema njoj u jednom od razdoblja njezina života kad joj je to bilo najdragocenije. Anne je nesretna pošla u školu, tugujući za majkom koju je silno volela, strepeći od odlaska iz doma i pateći onako kako u takvim trenucima mora patiti devojka od četrnaest godina, naglašena senzibiliteta i veoma potištena; gospođica Hamilton, tri godine starija od nje, ali bez bliskih rođaka i sređenog doma, pa je još godinu dana ostala u školi, bila je korisna i dobra prema njoj na način koji je uvelike ublažio njezin čemer; uvek se rado sećala nje.

     Gospođica Hamilton je otišla iz škole i uskoro potom se udala, a navodno je sklopila brak s bogatim čovekom; to je bilo sve što je Anne znala o njoj do sada kad joj je priča upraviteljice jasnije ukazala na njezinu drukčiju situaciju.

      Ostala je udovica i bila je siromašna. Njezin je muž bio rastrošan, a kad je pre dve godine umro, za sobom je ostavio silne dugove. Morala se nositi s raznoraznim teškoćama, a povrh toga, obolela je od teškog oblika reumatične groznice koja ju je zasad učinila invalidom jer je bolest zahvatila njezine noge. Iz tog je razloga došla u Bath, a sad boravi blizu toplica, živi na veoma skroman način, ne može si priuštiti čak ni pomoć sluškinje i, naravno, gotovo je posve isključena iz društva.

     Njihova je zajednička poznanica odgovorila da će joj poseta gospođice Elliot pričiniti veliko zadovoljstvo, a Anne stoga nije gubila vreme. Ništa o onome što je saznala, ili što je kanila, nije spomenula kod kuće. Onde niko ne bi pokazao prikladno zanimanje. Savetovala se jedino s lady Russell, koja je posve razumela njezine osećaje i rado ju je odvezla u blizinu Westgate-buildingsa gde je gospođa Smith imala smeštaj.

     Poseta je obavljena, njihovo poznanstvo obnovljeno, zanimanje jedne za drugu iznova probuđeno. Prvih deset minuta bilo je ispunjeno emocijama i pomalo nezgodno. Prošlo je dvanaest godina otkako su se rastale i obe su bile donekle drukčije od onoga što su jedna o drugoj zamišljale. Dvanaest je godina promenilo Anne od tihe, neoblikovane devojke od petnaest godina u gracioznu i profinjenu ženu od dvadeset sedam, lepu mada ne u cvetu mladosti, sa svesno propisnim i otmenim manirama; dvanaest je godina preobrazilo privlačnu gospođicu Hamilton, u sjaju zdravlja i samopouzdanja, u jadnu, slabašnu, bespomoćnu udovicu koja je posetu svoje bivše štićenice doživljavala kao uslugu; no sve što je bilo neugodno na početku susreta uskoro je nestalo, a ostao je samo zanimljiv šarm sećanja na davne sklonosti i razgovora o bivšim vremenima.

       Ann je u gospođi Smith otkrila zdrav razum i ugodno držanje, čemu se gotovo usudila nadati, te spremnost na razgovor i vedrinu iznad svojih očekivanja. Činilo se da ni rastrošnost iz prošlosti – a imala je bogat društveni život – niti ograničenja u sadašnjosti, ni bolest ni patnja, nisu ogorčili njezin srce ili joj uništili duh.

      Tokom druge posete pričala je veoma otvoreno, a Anneina je zapanjenost rasla. Jedva je mogla zamisliti težu situaciju od one u kojoj se našla gospođa Smith. Veoma je volela svojeg muža – pokopala ga je. Navikla je na obilje – nestalo je. Nije imala deteta koje bi je ponovno povezalo sa životom i srećom, nikakve rodbine koja bi joj pomogla da se snađe u složenim poslovima, kao ni zdravlja koje bi sve ostalo činilo podnošljivim. Njezin je smeštaj bio ograničen na bučni salon i mračnu spavaću sobu iza njega, ali nije se mogla bez pomoći kretati iz jedne prostorije u drugu, a u celoj je kući bio samo jedan sluga, i nikad nije izlazila iz kuće, osim kad su je vodili u tople kupke. Ipak, unatoč svemu tome, Anne je imala razloga verovati da je imala samo trenutke potištenosti i depresije, ali sate zabave i uživanja. Kako je to moguće? Gledala je, proučavala, razmišljala i na koncu zaključila da to nije slučaj snage ili samo pomirenja sa sudbinom. Krotak bi duh mogao biti strpljiv, snažan bi um osigurao odlučnost, ali tu je postojalo nešto više; tu je videla prilagodljivost uma, sklonost traženju dobrih strana, moć da se spremno okrene od zla prema dobrome, te od pronalaženja zanimanja koje joj ne dopušta da misli na svoje nedaće. To je bio najvredniji Božji dar, a Anne je svoju prijateljicu doživljavala kao jedan od onih primera u kojima takva dispozicija, zahvaljujući milosrdnoj providnosti, čini protutežu svakoj drugoj potrebi.

       Postojalo je razdoblje, rekla joj je gospođa Smith, u kojem ju je njezina hrabrost umalo izneverila. Sad se ne bi mogla nazvati invalidom u usporedbi sa svojim stanjem kad je tek stigla u Bath. Tada je doista bila vredna sažaljenja – jer se prehladila tokom putovanja, a tek što je stigla u svoju sobu, opet je morala neprestano ležati, patila je od jakih i stalnih bolova, i sve to među strancima – uz apsolutnu potrebu da ima stalnu njegovateljicu, a financijska situacija je u tom trenutku bila osobito teška da bi podnela dodatne troškove. Međutim, izdržala je i mogla je iskreno reći da joj je koristilo. Bolje se osećala jer je shvatila da je u dobrim rukama. Videla je previše sveta da bi bilo gde očekivala iznenadnu ili nesebičnu privrženost, ali njezina joj je bolest dokazala da vlasnica pansiona u kojem je odsela ima karakter kakav treba sećom tražiti; takođe je imala veliku sreću s njegovateljicom, sestrom vlasnice pansiona, stručnom osobom koja je u toj kući uvek imala dom kad bi bila nezaposlena, a srećom je bila slobodna baš kad je nju trebalo negovati.

      »Ona se«, rekla je gospođa Smith, »osim što me izvrsno negovala, pokazala kao veoma dragoceno društvo. Čim sam se mogla koristiti rukama, naučila me plesti, što me krasno zabavljalo; također me naučila izrađivati one malene kutije od konca, jastučiće za igle i stalke za karte; uvek me vidite kako se time bavim, a to mi omogućuje da napravim nešto dobro za jednu ili dvie veoma siromašne porodice u ovom kraju. Ona ima mnogo poznanstava, profesionalno naravno, među onima koji mogu kupiti, pa prodaje moju robu. Uvek bira pravi trenutak za davanje ponude. Svačije je srce otvoreno ako se nedavno rešio jakih bolova, se oporavlja od bolesti, a sestra Rooke tačno zna kada treba govoriti. Ona je pronicava, inteligentna, razumna žena. Tu se vidi ljudska priroda; poseduje obilje zdravog razuma i oštroumnosti što je, kao družicu, čini daleko superiornijom u odnosu na hiljade onih koje su dobile samo »najbolje obrazovanje na svetu«, ali ne znaju šta je vredno njihove pažnje. Nazovite to ogovaranjem, ako želite, ali kad sestra Rooke ima pola sata vremena za mene, sigurno će mi ispričati nešto zabavno i korisno, nešto što omogućuje da se bolje upozna vlastita vrsta. Čovek voli čuti što se događa, biti au fait po pitanju najnovijeg običaja da se bude tričav i budalast. Za mene, koja tako mnogo vremena provodim sama, razgovor s njom pravi je užitak, uveravam vas.«

       Anne je, ni slučajno ne želeći osporavati to zadovoljstvo, odgovorila: »Lako to mogu poverovati. Žene iz tog društvenog sloja imaju sjajne prilike, a ako su inteligentne, doista ih vredi slušati. Mogu videti takve različitosti u ljudskoj prirodi! I nije rieč samo o ludostima koje dobro poznaju; jer se katkad nađu u okolnostima koje mogu biti izrazito zanimljive ili dirljive. Kakve primere žarke, nesebične, samopožrtvovne privrženosti, junaštva, snage, strpljenja i mirenja sa sudbinom one zasigurno vide – sve one proturečnosti i sve žrtve koje većinu nas oplemenjuju. Bolesnička soba bi često mogla dati materijala za cele knjige.«

       »Da«, malo nesigurnije je rekla gospođa Smith, »katkad bi mogla, mada se bojim da pouke iz bolesničke sobe često nisu onako uzvišene kako ih vi opisujete; Tu i tamo, ljudska narav može biti velika u vremenima iskušenja, ali u bolesničkoj se sobi češće pojavljuje njezina slabost, a ne snaga; obično se čuje o sebičnosti i nestrpljivosti, a ne o velikodušnosti i unutrašnjoj snazi. Na svetu ima tako malo pravog prijateljstva! I nažalost«, govorila je tiho i drhtavim glasom »ima ih tako mnogo koji zaboravljaju na trezveno razmišljanje dok ne bude gotovo prekasno.«

       Anne je prepoznala bol u takvim osećajima. Muž nije bio ono što je trebao biti, a žena je dospela usred onog dela čovečanstva koje ju je navelo na lošije mišljenje o svetu od onoga što se nadala da zaslužuje. Međutim, to je bila tek prolazna emocija kod gospođe Smith; odbacila ju je i drukčijim tonom dodala:

     »Ne bih rekla da će situacija u kojoj se trenutno nalazi moja prijateljica gospođa Rooke pružiti nešto što bi me moglo zanimati ili poučiti. Neguje samo gospođu Wallis u Marlborough-buildingsu; samo lepušnu, budalastu, rastrošnu, otmenu ženu, verujem – pa stoga neće imati o čemu pričati osim o čipki i lepoj odeći. Međutim, kanim zaraditi na gospođi Wallis. Ona ima mnogo novca i kanim je navesti da kupi sve ove skupe sitnice što ih sada izrađujem.«

      Anne je nekoliko puta posetila svoju prijateljicu pre nego se u Camden-placeu saznalo za postojanje takve osobe. Na koncu je postalo potrebno govoriti o njoj. Sir Walter, Elizabeth i gospođa Clay su se jednog jutra vratili iz Laura-placea s neočekivanim pozivom lady Dalrymple za istu veče, a Anne se već dogovorila da će veče provesti u Westgate-buildingsu. Nije žalila zbog toga. Bila je uverena da su pozvani samo zato što je lady Dalrymple morala ostali kod kuće zbog jake prehlade, pa je odlučila iskoristiti rodbinske veze koje su joj tako nametnuli. Anne je smiono odbila poziv, rekavši da je ranije dogovorila da će veče provesti sa starom prijateljicom iz škole. Nisu bili posebno zainteresovani za nešto povezano s Anne, ali je ipak postavljeno dovoljno pitanja da bi shvatili ko je ta stara školska kolegica; Elizabeth je izrazila svoj prezir, a sir Walter svoju strogost.

       »Westgate-buildings!«, uzviknuo je. »A ko je gospođica Anne Elliot da posećuje nekoga u Westgate-buildingsu? Neku gospođu Smith. Udovicu, a ko je bio njezin muž? Jedan od pet hiljada gospodina Smith čije me prezime svuda prati. I po čemu je ona privlačna? Po tome što je stara i bolesna? Tako mi svega, gospođice Anne Elliot, zaista imaš neverojatan ukus! Sve što odbija druge ljude, nedostojno društvo, jeftine sobe, zagušljiv zrak, odvratne veze, to tebe privlači. Ali zasigurno taj dogovor možeš odgoditi za sutra. Zasigurno nije tako blizu kraja i može se nadati da će doživeti još jedan dan. Koliko ima godina? Četrdeset?«

    »Ne, gospodine, nema još trideset jednu, ali mislim da ne mogu otkazati dogovor jer je to jedina veče u doglednom vremenu koja odgovara i njoj i meni. Sutra ide u toplice, a mi smo zauzeti do kraja nedelje.

     »Ali što lady Russell misli o tom poznanstvu?«, pitala je Elizabeth.

     »Nema nikakve zamerke«, odgovorila je Anne upravo suprotno, odobrava ga; ona me vozila onamo kad sam posećivala gospođu Smith.

     »Ljudi iz Westgate-buildingsa su se sigurno prilično iznenadili kad se onde pojavila kočija!«, primetio je sir Walter. »Udovica sir Henryja Russella nema nikakvih počasnih simbola o postignućima na svojem grbu, ali to je ipak veoma lepa kočija i nesumnjivo se dobro zna da vozi jednu gospođicu Elliot. Udovica gospođa Smith koja boravi u Westgate-buildingsu, siromašna udovica koja jedva uspeva preživeti, između trideset i četrdeset godina, obična gospođa Smith, svakodnevna gospođa Smith, od svih ljudi i imena na svetu, da baš ona bude izabrana prijateljica gospođice Anne Elliot; a još k tome, ona je preferira u odnosu na vlastite porodične veze u plemstvu Engleske i Irske! Gospođa Smith, kakvo ime!«

     Gospođa Clay, koja je bila prisutna tokom svega toga, zaključila je kako bi bilo mudro izići iz prostorije, a Anne je mogla reći mnogo i čeznula je za tim da kaže barem malo u obranu situacije njezine prijateljice koja se nije mnogo razlikovala od one njihove prijateljice, ali ju je u tome sprečilo poštovanje spram oca. Ništa nije odgovorila. Prepustila je njemu da se seti kako gospođa Smith nije jedina udovica u Bathu u dobi između trideset i četrdeset godina, s malo sredstava za život i bez ikakvog časnog prezimena.

     Anne je poštivala svoj dogovor; ostali su poštivali svoj, a ujutro je, naravno, čula da su proveli krasnu veče. Ona je jedina iz društva bila odsutna; jer sir Walter i Elizabeth nisu sami bili na usluzi njezinu gospodstvu, već su joj rado udovoljili i okupili ostale te su pozvali lady Russell i gospodina Elliota. Gospodin Elliot je rano otišao od pukovnika Wallisa, a lady Russell je promenila svoje planove za tu veče kako bi mogla poći s njima. Ann je cielu priču o svemu što se te večeri zbivalo čula od lady Russell. Za nju je zasigurno najzanimljivije bilo čuti da su njezina prijateljica i gospodin Elliot mnogo razgovarati o njoj, želeli da je s njima, žaliti što nije, i istodobno joj se divili jer je odbila poziv iz tako plemenitog razloga. Činilo se da su gospodina Elliota oduševljavali njezini obzirni, saosećajne posete toj staroj školskoj kolegici, bolesnoj i nemoćnoj. Smatrao ju je izuzetnom mladom ženom, uzorom ženske izvrsnosti po njezinu temperamentu, ponašanju i umu. Mogao se nositi čak i s lady Russell u raspravi o njezinim vrlinama, a Anne nije mogla sve to slušati, nije mogla shvatiti da je tako visoko ceni razuman čoek, bez mnogih ugodnih osećaja što ih je njezina prijateljica svojim pričanjem želela pobuditi. Lady Russell je sad bila posve sigurna da je stvorila tačno mišljenje o gospodinu Elliotu. Bila je jednako uerena da s vremenom kani zaprositi Anne kao i da je zaslužuje; te je počela računati koliko još nedelja mora proći da bi se rešio ograničenja to ih nameće činjenica da je udovac i stekao slobodu za izražavanje svojih osećaja i želja. S Anne neće s takvom sigurnošću razgovarati o toj temi; daće joj samo poneki nagoveštaj o onome što bi moglo uslediti, o mogućoj privrženosti s njegove strane, o poželjnosti takve veze, pod pretpostavkom da je ta privrženost stvarna, i uzvraćena. Anne ju je slušala, ali nije uzbuđeno uzviknula. Samo se nasmešila, porumenela i blago odmahnula glavom.

      »Ja nisam osobita ženidbena posrednica, kao što ti dobro znaš«, rekla je lady Russell, »jer sam previše svesna nesigurnosti u svim ljudskim planovima i procenama. Samo želim reći da mislim, u slučaju da ti gospodin Elliot za neko vreme iznese svoju ponudu, i ukoliko je ti budeš sklona prihvatiti, mislim da postoji velika mogućnost da ćete biti sretni zajedno. Svako to mora smatrati veoma prikladnom vezom, ali mislim da bi mogla biti i veoma sretna.«

     »Gospodin Elliot je veoma ugodan čovek, a ja u mnogočemu imam visoko mišljenje o njemu«, rekla je Anne, » ali ne bismo odgovarali jedno drugomu.«

      Lady Russell je to zanemarila i samo je rekla: »Priznajem da bi mi najveće zadovoljstvo pričinjala mogućnost da tebe vidim kao buduću gospodaricu Kellyncha, buduću lady Elliot; kad bih te mogla videti kako zauzimaš mesto svoje drage majke, nasleđuješ sva njezina prava i svu njezinu omiljenost, kao i sve njezine prednosti. Ti si majčina slika i prilika po izgledu i naravi, a kad bih te mogla zamišljati onakvom kakva je ona bila, u istoj situaciji, s istim imenom i domom, kako upravljaš i pomažeš s istog mesta, a jedino bi je mogla nadmašiti u tome da budeš više cenjena! Najdraža Anne, to bi mi pružilo daleko više ushićenja od ovoga što se obično osjeća u mojim godinama!«

      Anne se morala okrenuti, ustati, poći do udaljenog stola i onde, naginjući se kao da nešto radi, pokušati potisnuti osećaje što ih je ta slika izazvala. Njezina mašta i njezino srce nekoliko su trenutaka bili očarani. Pomisao da bi mogla postati ono što je bila njezina majka; da bi dragoceno ime »lady Elliot« iznova oživelo u njoj; da bi se vratila u Kellynch i opet ga nazivala svojim domom, svojim domom zauvek; toj ugodnoj pomisli nije mogla odmah odoleti. Lady Russell nije više izustila niti jednu reč, odlučivši stvar prepustiti samoj sebi i požalivši da gospodin Elliot u tom trenutku nije mogao na doličan način govoriti u svoje ime. Ukratko, verovala je u ono u što Anne nije verovala. Anne se pribrala upravo zahvaljujući pomisli na gospodina Elliota koji bi govorio o tome. Sva je privlačnost Kellyncha i titule »lady Elliot« nestala. Nikad je ne bi mogla prihvatiti. I ne samo zato što su njezini osećaji još uvek nepovoljni za sve muškarce osim jednoga; kad je ozbiljno razmislila o mogućnostima, presudila je protiv gospodina Elliota.

      Premda su se sad već mesec dana poznavali, nije mogla biti sigurna da doista poznaje njegov karakter. Bilo je posve jasno da je on razuman čovek, ugodan čovek, da lepo govori, jasno iznosi svoja mišljenja, činilo se da pravilno rasuđuje i kao principijelan čovek. On sigurno zna što je pravedno; niti mu je mogla zameriti bilo kakvo očito kršenje moralnih dužnosti, ali ipak bi se bojala preuzeti odgovornost za njegovo ponašanje. Nije imala poverenja u prošlost, ako ne u sadašnjost. Imena bivših poznanika koje je katkad spominjao, aluzije na nekadašnje ponašanje i postupke, pobuđivali su nepovoljnu sumnju po pitanju onoga što je bio. Shvatila je da je imao loših navika, da je postojalo razdoblje u njegovu životu (verovatno ne baš kratko) kad je bio barem nemaran u svim važnim stvarima; premda sad možda posve drukčije razmišlja, ko bi mogao biti siguran, u prave osećaje pametnog, opreznog čovjeka, dovoljno starog da ceni lepu ličnost? Kako bi ikad mogla biti sigurna da je njegov um istinski pročišćen?

     Gospodin Elliot je bio razuman, diskretan, uglađen, ali nije bio otvoren. Nikad nije bilo nikakva izliva osećaja, nikakve topline ogorčenja ili ushićenja spram zla ili dobra drugih ljudi. Za Anne je to bio veliki nedostatak. Njezini se prvi utisci nisu mogli promeniti. Cenila je iskrene, otvorene, revne osobnosti više od svih drugih. Toplina i entuzijazam još uvek su je očaravali. Osećala je da se daleko više može pouzdati u one koji katkad učine ili kažu nešto nemarno ili nepromišljeno, nego u one čija pribranost nikad nije varirala, kod kojih nikad nije došlo do omaške u govoru.

     Gospodin Elliot je bio previše ugodan. Bez obzira na to koliko su različiti temperamenti bili u kući njezina oca, on im je svima udovoljavao. Previše je dobro podnosio, bio u previše dobrim odnosima sa svima. S određenim stepenom otvorenosti razgovarao je s njom o gospođi Clay; činilo se da mu je posve jasno što gospođa Clay pokušava i stoga ju je prezirao, a ipak ga je gospođa Clay smatrala jednako ugodnim kao i ostali. Lady Russell je videla više ili manje od svoje mlade prijateljice jer nije opazila ništa što bi izazvalo nepoverenje. Nije mogla zamisliti čoveka koji bi mogao biti prikladniji od gospodina Elliota; niti je ikad uživala u slađem osećaju no što je nada da će videti kako on uzima ruku njezine voljene Anne u crkvi Kellyncha, i to već tokom sledeće jeseni.

18
     Bio je početak februara i Anne je, nakon što je već mesec dana boravila u Bathu, već jedva čekala vesti iz Uppercrossa i Lymea. Želela je saznati mnogo više od onoga što joj je Mary pisala. Prošle su tri nedelje otkako je primila neku vest. Znala je samo da je Henrietta opet kod kuće, a Louisa, mada se smatra da se brzo oporavlja, još je uvek u Lymeu; o svima je njima veoma intenzivno razmišljala jedne večeri kad joj je isporučeno Maryno pismo, deblje nego inače, a zadovoljstvo i iznenađenje su povećali pozdravi admirala i gospođe Croft.

   Croftovi su zasigurno u Bathu! Okolnost koja je pobudila njezino zanimanje. Oni  su ljudi kojima se njezino srce sasvim prirodno okrenulo.

  »Šta je ovo?«, uzviknuo je sir Walter. »Croftovi su stigli u Bath? Croftovi koji su unajmili Kellynch? Što su ti doneli?«

»Pismo iz Uppercross-kolibe, gospodine.«

»O, ta pisma su prikladne propusnice. Osiguravaju upoznavanje. Međutim, trebao sam u svakom slučaju posetiti admirala Crofta. Znam što dugujem svojem najmoprimcu.«
   Anne više nije mogla da sluša; čak ne bi mogla objasniti kako joj se pred očima izgubilo lice sirotog admirala Crofta; zaokupljalo ju je pismo. Započeto je pre nekoliko dana.

1. februar –

Draga Anne!


Neću se ispričavati zbog svoje ćutanja jer znam kako ljudi malo misle na pisma u mestu kao što je Bath. Sigurno si previše sretna da bi razmišljala o Uppercrossu koji, kao što dobro znaš, daje malo materijala za pisanje. Proveli smo veoma dosadan Božić; gospodin i gospođa Musgrove tokom celih praznika nisu priredili  niti jednu svečanu večeru. Porodica Hayter ne smatram važnima. Međutim,praznici su napokon završili; ne verujem da su bilo koja deca ikad imala tako duge praznike. Sigurna sam da ja nisam. Kuća se jučer ispraznila, a ostali su samo maleni Harvillei, a zasigurno ćeš se iznenaditi kad saznaš da oni uopšte nisu bili kod kuće. Gospođa Harville je zasigurno neobična majka kad se na tako dugo rastala od njih. Ne razumem to. Moje je mišljenje da to nisu nimalo  dobra deca, ali se čini da su gospođi Musgrove jednako dragi, ako ne i draži, od njezine unučadi. Kakvo smo grozno vreme imali! To se možda nije osetilo u Bathu, jer je onde sve lepo popločeno, ali na selu je to teže podneti. Još od druge nedelje niko me nije posetio, osim Charlesa Haytera koji je dolazio mnogo češće no što je bilo poželjno. Među nama rečeno, mislim da je velika šteta što Henrietta nije ostala u Lymeu jednako dugo kao i Louisa; tako bi mu se malo maknula s puta. Kočija je danas otišla kako bi sutra dovezla Louisu i Harvilleove. Međutim, nismo pozvani na večeru s njima sve do prekosutra; gospođa Musgrove se silno boji da će je putovanje umoriti, što nije posebno verovatno s obzirom na negu koju će joj pružiti, a meni bi daleko više odgovaralo da sutra večeramo onde. Drago mi je da ti se gospodin Elliot čini tako ugodnim, a želela bih da ga i ja mogu upoznati; no mene prati moja uobičajena sudbina, uvek sam negde drugde kad se nešto zanimljivo događa; uvek sam poslednja u našoj porodici koju primete. Kako se beskonačno dugo gospođa Clay zadržala uz Elizabeth! Zar ona nikad ne misli otići? No čak i kad bi ispraznila sobu, možda mi ne bismo bili pozvani. Javi mi što misliš o tome. Ne očekujem da moja deca budu pozvana, znaš. Lako ih mogu ostaviti u velikoj kući na mesec dana ili šest nedelja. Ovog sam trenutka čula da Croftovi gotovo odmah idu u Bath; misle da admiral pati od kostobolje. Charles je to posve slučajno čuo; nisu bili dovoljno pristojni da me obaveste o tome, ili da pitaju treba li nešto odneti. Mislim da ne postaju nimalo bolji susedi. Uopšte ih ne viđamo, a to je doista primer velike nepažnje. Charles mi se pridružuje u pozdravima i svemu ostalome. Srdačan pozdrav,
Mary M

Žao mi je što moram reći da sam veoma daleko od toga da mi bude dobro; Jemina mi je upravo rekla kako mesar kaže da naokolo ima mnogo jake grlobolje. Usuđujem se reći da ću se zaraziti; a moje su grlobolje, znaš, uvek teže nego kod ostalih. 

    Tako je završio prvi deo, kasnije stavljen u omotnicu koja je sadržavala još gotovo jednako toliko.

Zadržala sam pismo otvoreno da bih ti mogla javiti kako je Louisa podnela putovanje, a sad mi je jako drago zbog toga jer imam još mnogo dodati. Kao prvo, juče sam primila pisamce gospođe Croft u kojemu pita želim li da nešto odnese tebi; doista veoma ljubazno, veoma srdačno pisamce, adresirano na mene, baš kako i treba biti; stoga ću moći napisati onoliko dugačko pismo koliko  želim. Admiral se ne doima osobito bolesnim, a iskreno se nadam da će mu Bath koristiti. lstinski ću se radovati kad se vrate. Naš se kraj ne može odreći tako ugodne porodice. Ali sad, o Louisi. Moram te obavestiti o nečemu što će te veoma zapanjiti. Ona i Harvilleovi su sigurno stigli u utorak, a uveče smo pošli videti kako joj je; prilično smo se iznenadili kad u društvu nismo našli kapetana Benwicka, jer je on pozvan jednako kao i bračni par Harville; a što misliš, koji je bio razlog tomu? Ni manje ni više od toga da je on zaljubljen u Louisu pa nije želeo doći u Uppercross pre nego dobije odgovor gospodina Musgrovea; jer sve je dogovoreno između nje i njega pre nego je otputovala iz ymea, a on je pisao njezinu ocu i pismo poslao po kapetanu Harvilleu. Istina je, tako mi časti. Nisi Ii zapanjena? Čudilo bi me da si ikad čula neki nagoveštaj toga, jer ja nisam. Gospođa Musgrove tvrdi da ništa o tome nije znala. Međutim, svi smo veoma zadovoljni; premda to nije ravno njezinoj udaji za kapetana Wentwortha, daleko je bolje od Charlesa Haytera; gospodin Musgrove mu je poslao svoj pismeni pristanak i danas se očekuje dolazak kapetana Benwicka. Gospođa Harville kaže da njezin muž tuguje zbog svoje sestre, ali Louisa je oboma veoma draga. Doista, gospođa Harville i ja smo se složile da je više volimo otkako smo je njegovale. Charles se pita što će reći kapetan Wentworth, ali ako se sećaš, ja nikad nisam smatrala da je privržen Louisi, nikad u tome ništa nisam videla. A tu je i kraj nagađanjima da je kapetan Benwick navodno tvoj obožavatelj. Nikad nisam mogla razumeti odakle je Charlesu tako nešto palo na pamet. Nadam se da će sad biti ugodniji. Sigurno nije sjajna prilika za Louisu Musgrove, ali milion puta bolje od udaje za nekoga iz porodice Hayter.

     Mary se nije morala bojati da će njezina sestra biti na bilo koji način pripravna na te vesti. Nikad se u životu nije više zapanjila. Kapetan Benwick i Louisa Musgrove! To je bilo gotovo previše čudno da bi se verovalo; morala je uložiti silan napor kako bi ostala u sobi, zadržala smireno držanje i odgovarala na uobičajena pitanja. Srećom, nije ih bilo mnogo. Sir Walter je želeo znati putuju li Croftovi s četiri konja, te hoće li se smestiti u takvom delu Batha kojeg će moći posetiti on i gospođica Elliot; no malo ga je što drugo zanimalo.

»Kako je Mary?«, rekla je Elizabeth, ali nije čekala odgovor nego je nastavila: »I, molim te, što Croftove dovodi u Bath?«

»Dolaze radi admirala. Navodno pati od kostobolje.«

»Kostobolja i iznemoglost!«, rekao je sir Walter.

»Jadni stari džentlmen.«

»Imaju li ovdje nekih poznanika?«, pitala je Elizabeth.

»Ne znam, ali ne bih rekla da imaju, s obzirom na admiralovu dob i na njegovu profesiju, on ne bi trebao imati mnogo poznanika u mjestu poput ovoga.«

»Pretpostavljam«, hladno je rekao sir Walter, »da će admiral Croft u Bathu biti najpoznatiji kao najmoprimac Kellynch-halla. Elizabeth, smemo li se usuditi predstaviti njega i njegovu ženu u Laura-placeu?«

»O, ne, ne bih rekla. S obzirom na naš položaj rođaka lady Dalrymple, moramo veoma paziti da je ne dovedemo u neugodnu situaciju upoznavanjem s ljudima koje možda ne odobrava. To ne bi bilo važno da nismo u rodu; ali budući da jesmo, ona bi bila obzirna prema svakom našem predlogu. Bolje da Croftove ostavimo da sami nađu vlastiti nivo. Ovuda šeće nekoliko ljudi neobična izgleda, a rečeno mi je da su to moreplovci. Croftovi će se družiti s njima!«

       Takvo su zanimanje sir Walter i Elizabeth pokazali za pismo; nakon što je gospođa Clay dala svoj doprinos raspitivanjem o supruzi Charlesa Musgrovea i njezinim dražesnim malenim sinovima, Anne je bila slobodna.
     Kad je stigla u svoju sobu, pokušala je shvatiti. S pravom se Charles pita kako će  se osećati kapetan Wentworth! Možda je odustao, odrekao se Louise, prestao ju je voleti, shvatio je da je ne voli. Nije mogla podnieti pomisao na verolomstvo ili lakoumnost, ili na bilo što slično zloupotrebljava između njega i njegova prijatelja. Ne bi mogla podnieti da se takvo prijateljstvo prekine.
     Kapetan Benwick i Louisa Musgrove! Uvek živahna, radosna, brbljava Louisa Musgrove i potišteni, zamišljen, osećajni kapetan Benwick; činilo se da ne mogu nimalo odgovarati jedno drugomu. Njihovi se umovi tako silno razlikuju! U čemu je mogla biti privlačnost? Odgovor se uskoro sam pojavio. Radilo se o okolnostima. Nekoliko su nedelja bili zajedno; živeli su u istom malenom porodičnom krugu; otkako je Henrietta otišla, zasigurno su gotovo potpuno zavisili jedno o drugome; Louisa je, oporavljajući se od nesreće, bila u zanimljivom stanju, a kapetan Benwick nije bio neutešan. Anne je već ranije morala posumnjati u tako nešto, ali umesto da dođe do istog zaključka do kakvog  je Mary došla na osnovu sadašnjih zbivanja, samo je verovala da počinje osećati određenu nežnost prema njoj. Međutim, iz toga nije naumila izvlačiti nešto što bi  godilo njezinoj taštini. Bila je uvjerena da bi svaka barem donekle ugodna mlada žena, koja bi ga slušala i saosećala s njim, primila isti kompliment. On ima srce puno ljubavi. Mora nekoga voleti.
      Verovala je da će biti sretni. Louisa je ionako veoma sklona mornaričkim oficirima, a uskoro će postati sličniji. On će steći vedrinu, a ona će naučiti biti entuzijastična kad je reč o Scottu i ordu Byronu; ne, to je verovatno već naučila; jasno da su se zaljubili uz poeziju. Pomisao na Louisu Musgrove pretvorenu u osobu koja poseduje književni ukus, i sposobnost sentimentalnog promišljanja, bila je zabavna, ali nije nimalo sumnjala da je tako. Onaj dan u Lymeu, pad na lukobranu, mogao je uticati na njezino zdravlje, živce, hrabrost i karakter do kraja njezina života, jednako temeljito kao što je, izgleda, uticao na njezinu sudbinu.
      Zaključak svega toga bio je da, ukoliko žena koja je upoznala vrline kapetana Wentwortha priznaje da joj se više sviđa drugi muškarac, ništa u tome ne može izazivati dugotrajno čuđenje; te ako kapetan Wentworth zbog toga ne izgubi prijatelja, sigurno nema nikakva razloga za žaljenje. Ne, nije žaljenje izazivalo lupanje Anneina srca i zarumenelo njezine obraze dok je razmišljala o kapetanu Wentworthu, bez obveza i slobodnom. Obuzeli su je neki osećaji koje se sramila istražiti. Previše su podsećati na radost, nerazumnu radost!
      Silno je žeela vidjeti Croftove, ali kad su se sreli, bilo je očito da ta vest još nije stigla do njih. Formalna je poseta obavljen, i uzvraćen, spomenuta je Louisa Musgrove, kao i kapetan Benwick, ali nije bilo nikakvog osmeha razumevanja.
     Croftovi su se smestili u Gay-streetu, na očito zadovoljstvo sir Waltera. Nimalo se nije stideo tog poznanstva, te je zapravo mnogo više razmišljao i pričao o admiralu no što je admiral ikad razmišljao i pričao o njemu.
      Croftovi su u Bathu poznavali sasvim dovoljno ljudi, a druženje s Elliotovima smatrali su samo pitanjem formalnosti, nimalo ne očekujući da će im pružiti bilo kakvo zadovoljstvo. Sa sobom su doneli svoj seoski običaj da gotovo uvek budu zajedno. Njemu su određene duge šetnje, radi kostobolje, a činilo se da gospođa Croft sve deli s njim pa je odlazila u duge šetnje kako bi to njemu koristilo. Anne  ih je viđala kamo god je pošla. Lady Russell ju je gotovo svakog jutra vodila na vožnju kočijom, a ona je uvek razmišljala o njima, uvek ih je negde videla. Budući da je dobro poznavala njihove osećaje, to je za nju bila veoma atraktivna slika sreće. Uvek ih je promatrala koliko god je mogla, zamišljajući da zna o čemu pričaju dok šetaju u zadovoljnoj neozavisnosti; jednako ju je oduševljavalo kad bi videla kako se admiral srdačno rukuje s nekim starim prijateljem, kao i kad bi ih videla u nekom prijaznom razgovoru u društvu drugih mornaričkih oficira, pri čemu je gospođa Croft izgledala jednako inteligentno i oštroumno kao  bilo koji oficir u njezinoj blizini.
       Anne se previše družila s lady Russell da bi češće sama šetala, ali se slučajno dogodilo, otprilike nedelju, deset dana nakon dolaska Croftovih, da joj je odgovaralo ostaviti prijateljicu, ili prijateljičinu kočiju, u donjem delu gradića, te se sama vraćala u Camden-place, a dok je hodala Milsom-streetom, imala je sreću da sretne admirala. Sam je stajao pred izlogom trgovine grafike, s rukama na leđima zamišljeno proučavajući jednu grafiku, a ona je mogla neopažena proći kraj njega da ga nije dotaknula i obratila mu se kako bi privukla njegovu pažnju . Međutim, kad ju je ugledao i prepoznao, učinio je to na svoj uobičajeni otvoreni i dobrodušni način. »Ha, jeste li to vi? Hvala vam, hvala vam. Ophodite se prema meni kao prema prijatelja. Pogledajte me, stojim ovde i zurim u sliku. Nikad ne mogu bez zaustavljanja proći ovuda. Ali kakva je ovo stvar, a navodno je brodić. Pogledajte ga. Jeste li ikad videli nešto takvo? Kakvi čudni ljudi moraju biti ti slikari ako misle da bi iko rizikovao svoj život u tako bezobličnoj orahovoj ljusci. A ipak, tu su dva džentlmena koji posve ležerno promatraju stene i planine, kao da se u sledećem trenutku neće prevrnuti, što je neizbežno. Pitam se gde je izgrađen taj brodić?« Srdačno se nasmijao. »Ja u njemu ne bih prešao ni pojilo za konje. No«, okrenuvši se od izloga »kamo ste krenuli? Mogu li nekamo poći za vas, ili s vama? Mogu li vam biti od kakve koristi?«

»Ne, hvala vam, osim ako biste mi pružili zadovoljstvo i malo prošetati sa mnom  ukoliko idemo u istom smeru. Ja se vraćam kući.«

»To svakako, svim srcem. Da, da, lepo ćemo zajedno prošetati, a imam vam nešto reći tokom šetnje. Evo, uhvatite me pod ruku; tako je; ne osećam se ugodno ako me žena ne drži pod ruku. Gospode! Kakav je ono brodić!« Još je jednom pogledao sliku kad su počeli hodati.

»Jeste li rekli da mi nešto želite ispričati, gospodine?«

»Da, želim. Uskoro. Ali približava se jedan prijatelj, kapetan Brigden; no samo ću ga pozdraviti u prolazu. Neću se zaustavljati. Brigden začuđeno zuri jer je sa mnom jedna druga dama, a ne moja žena. Ona je, sirotica, ostala kod kuće zbog noge. Na jednoj peti ima žulj veličine novčića od tri šilinga. Ako pogledate na drugu stranu ulice, videćete kako se onuda spuštaju admiral Brand i njegov brat. Biedni ljudi, obojica! Drago mi je da nisu na ovoj strani ulice. Sophy ih ne može podneti. Jednom su me podlo prevarili – odveli su neke od mojih najboljih ljudi. Ispričaću vam celu priču jednom drugom prigodom. Onde su stari sir Archibald Drew i njegov unuk. Gledajte, vidi nas; pokazuje vam poljubac; misli da ste moja žena. Ah, mir je prebrzo stigao za tog čoveka. Jadni stari sir Archibald! Kako vam se sviđa Bath, gospođice Elliot? Nama sasvim odgovara. Uvek susrećemo ovog ili onog starog prijatelja; ulice su ih svako jutro pune; sigurno uvek imamo s kim popričati; a tada pobegnemo od svih njih i zatvorimo se u našim sobama, privučemo voje naslonjače i osećamo se ugodno kao u Kellynchu, da, ili kao što smo se osećali u North Yarmouthu i Dealu. Mogu vam reći da nas naše sobe ovde podsećaju na one što smo ih prvi put imali u North Yarmouthu. Vetar duva kroz jednu od dasaka na posve isti način.«

       Kad su stigli malo dalje, Anne je ponovno pokušala saznati što joj ima reći. Nadala se da će njezina radoznalost biti zadovoljena kad se maknu s Milsom-streeta, ali je i dalje morala čekati jer je admiral odlučio da s pričom neće početi sve dok ne stignu do prostranijeg i mirnijeg Belmonta, a kako ona nije gospođa Croft, mora pustiti njemu na volju. Počeo je čim su stigli do uzbrdice Belmonta.

»Pa, sad ćete čuti nešto što će vas iznenaditi. Ali najpre mi morate reći ime mlade dame o kojoj ću pričati. One mlade dame, znate, za koju smo svi bili tako zabrinuti. Ona gospođica Musgrove kojoj se sve to događalo. Njezin krsno ime – uvek zaboravim njezino krsno ime.«

      Anne se postidela što se činilo da je tako brzo razumela, kako doista jest, ali sad je mirno mogla reći ime »Louisa«.

»Da, da, gospođica Louisa Musgrove, tako se zove. Voleo bih da mlade dame nemaju tako mnogo različitih krsnih imena. Nikad ih ne bih zaboravljao kad bi sve bile Sophy ili tako nekako. Pa, svi smo mislili, znate, da će se ta gospođica Louisa udati za Fredericka. Udvarao joj je iz nedelje u nedelju. Jedino smo se pitali što čekaju, a tada se dogodilo ono u Lymeu; tada je postalo sasvim jasno da moraju čekati da ona ozdravi. No čak je i tada bilo nečeg čudnog u njihovu držanju. Umesto da ostane u Lymeu, on je otišao u Plymouth, a potom je posetio Edwarda. Kad smo se vratili iz Mineheada, on je već bio kod Edwarda i otad je onde. Uopšte ga nismo videli od tada. Čak ni Sophy to nije mogla razumeti. Ali sad je situacija doživela krajnje neobičan preokret; jer ta mlada dama, ta ista gospođica Musgrove, umesto da se sprema udati za Fredericka, kani se udati za Jamesa Benwicka. Poznajete Jamesa Benwicka.«

»Malo. Površno poznajem kapetana Benwicka.«

»Pa, ona će se udati za njega. Ne, najverovatnije su već oženjeni, jer ne znam zašto bi čekali.«

»Kapetan Benwick me se dojmio kao veoma ugodan mladi čovek«, rekla je Anne, »a koliko sam shvatila, poseduje izvrstan karakter.«

»O, da, da, baš se ništa ne može reći protiv Jamesa Benwicka. on je samo zapovednik, istina, promaknut prošlo leto, a ovo su teška vremena za napredovanje, ali nema baš nikakve mane, koliko mi je poznato. Krasan momak dobra srca, uveravam vas, i veoma aktivan, revan oficir, što možda ne biste pomislili jer ono njegovo blago ponašanje može pomalo zavarati.«

»Mislim da grešite u tome, gospodine. Iz ponašanja kapetana Benwicka nikad ne bih zaključila da mu nedostaje hrabrosti. Njegovo je ponašanje izrazito ugodno i uverena sam da će biti ugodni u društvu.«

»No, dakle, dame obično najbolje procenjuju, ali James Benwick je malo previše mlak za mene, a premda je to najverovatnije naša pristranost, Sophy i ja mislimo da je Frederick bolji od njega. Frederick poseduje nešto što je više po našem ukusu.«

       Anne se našla u klopci. Samo se namerila usprotiviti previše čestom stavu da su hrabrost i blagost nekompatibilne, a nikako prikazati ponašanje kapetana Benwicka kao najbolje moguće, pa je, nakon kratkog oklevanja, počela govoriti: »Nisam pokušavala ni na koji način usporediti dvojicu prijatelja«, ali ju je admiral prekinuo i rekao:

»I to je sigurno toačno. Nisu samo obične glasine. Čuli smo to od samog Fredericka. Njegova je sestra juče primila pismo od njega u kojem nam je sve to ispričao, a on je upravo primio pismo od Harvillea, napisano na licu mesta, iz Uppercrossa. Pretpostavljam da se svi nalaze u Uppercrossu.«

      To je bila prilika kojoj Anne nije mogla odoleti; stoga je rekla: »Nadam se, admirale, nadam se da u pismu kapetana Wentwortha nije bilo ničega što je izazvalo zabrinutost vas i gospođe Croft. Prošle se jeseni doista činilo da postoji privrženost između njega i Louise Musgrove, ali nadam se da su osećaji na obe strane podjednako izbledeli, bez ičije patnje. Nadam se da njegovo pismo ne daje naslutiti da je reč o nesretnom čoveku.«

»Ni slučajno, ni slučajno; nema nikakve zamerke ili uzdaha, od početka do kraja.«

Anne je spustila pogled kako bi prikrila smešak.

»Ne, ne; Frederick nije čovek koji bi jadikovao i žalio se; ima previše životne snage za to. Ako se devojci više sviđa drugi, sasvim je u redu da ga dobije.« »Svakako. No želim reći kako se nadam da u načinu pisanja kapetana Wentwortha nema ničega što bi vas navelo na pomisao da se on smatra prevarenim od strane svojeg prijatelja, a to bi se moglo iščitati, znate, čak i ako nije otvoreno rečeno. Bilo bi mi veoma žao kad bi se uništilo prijateljstvo kakvo je postojalo između njega i kapetana Benwicka, ili kad bi se samo narušilo usled takvih okolnosti.«

»Da, da, razumem vas. Ali u pismu nema baš ničeg takvog. Nema baš nikakve zamerke Benwicku, čak ne kaže ni nešto kao 'čudim se tomu, imam vlastite razloge za čuđenje'. Ne, po načinu na koji piše nikad ne biste pomislili da je ikad razmišljao o toj gospođici (kako se ono zove?) kao o svojoj budućoj ženi. Svim se srcem nada da će biti sretni zajedno, a u tome nema ničeg nepomirljivog, čini mi se.«

       Ann nije bila onako sigurna kako je admiral to želeo prikazati, ali bilo bi beskorisno dalje istraživati. Stoga se zadovoljila banalnim primedbama, tihom pozornošću, a admiral je nastavio po svojemu.

»Siroti Frederick!«, na koncu je rekao. »Sad mora počeli iznova s nekom drugom. Mislim da ga moramo dovesti u Bath. Sophy mu mora pisali i zamoliti ga da dođe u Bath. Ovde ima dovoljno dražesnih devojaka, siguran sam. Više nema nikakve koristi od ponovnog odlaska u Uppercross jer je onu drugu gospođicu Musgrove, čujem, zaprosio njezin bratić, mladi sveštenik. Ne mislite li, gospođice Elliot, da bismo ga trebali pokušati nagovoriti da dođe u Bath?«

19





16. 4. 2019.

Kazuo Ishiguro, Ne daj mi nikada da odem, analiza





U svim svojim romanima Išiguro se bavi svevremenim temama ljubavi, lične slobode i sreće, osvrćući se pri tom na prelomne životne odluke, nezaustavljivo proticanje vremena i nepouzdanost sećanja. U većini svojih romana on takođe razrađuje ideju da navike, obrasci ponašanja i društvene uloge u krajnjoj liniji definišu čovekovo biće. Upravo ova ideja poslužila je kao potka za njegov roman Ne daj mi nikada da odem, mada joj on ovoga puta pristupa sa novog stanovišta, praveći svojevrstan izlet u svet distopijske književnosti. Uprkos tome što ovaj roman za Išigura predstavlja promenu u žanrovskom smislu, budući da se nikada pre toga nije oprobao u žanru distopije, on ostaje veran svom stilu i dominantnim temama koje su obeležile njegova prethodna dela. U ovom poglavlju ćemo, stoga, pokušati da detaljnije razradimo aspekte Išigurove distopijske vizije u romanu Ne daj mi nikada da odem, ukazujući na njene najznačajnije specifičnosti i uspostavljajući vezu između distopije i istorije.

1. Distopija kao alternativna istorija

      Prve distopije nastale su u trenutku kada je čovek uvideo svu uzaludnost pokušaja da stvori idealno društvo, nakon što se svaka težnja ka utopiji, pre ili kasnije, izjalovila i pretvorila u svoju mračnu stranu. Dvadeseti vek pokazao je kako čovek, u svojim nastojanjima da napravi raj na Zemlji, zapravo vrlo lako može da napravi pakao. Užas i strahota svetskih ratova, razorno dejstvo nuklearnog i biohemijskog naoružanja, genetski inženjering, globalno zagrevanje, uništavanje šuma i prirode uopšte, okretanje ispraznim vrednostima potrošačkog društva – sve to doprinelo je razvoju distopijske književnosti i pojavi dela u kojima pisci lucidno i surovo upozoravaju na ogromni destruktivni potencijal takvog ponašanja. Otuda ni ne čudi što je u ovakvim literarnim pokušajima zloupotreba nauke ubrzo postala „omiljeni motiv distopijske slike budućnosti“ (Đergović-Joksimović, 2009: 141). Ovakvi primeri u književnim delimaizuzetno su brojni, a u Išigurovom romanu Ne daj mi nikada da odem, kao što smo već nagovestili, u pitanju je zloupotreba genetskog inženjeringa i mogućnosti kloniranja ljudi. Kazuo Išiguro nas, naime, još jednom, na izuzetno potresan način, podseća da „nauka sama po sebi nije ni dobra ni zla, već da uvek od ljudi zavisi kako će naučna dostignuća biti primenjena“ (Đergović-Joksimović, 2009: 141).

     Distopija nas, međutim, u kontekstu ovog rada, zanima i kao svojevrsna alternativna istorija. Naime, alternativno društvo prikazano u Išigurovom romanu možemo posmatrati i kao zastrašujuću, ali realno ostvarivu viziju puta kojim se čovečanstvo zaputilo. Drugim rečima, ono što je Išiguro zamislio u svom romanu u nekom trenutku, hipotetički gledano, moglo bi postati naša stvarnost. Moglo bi postati istorija. Razvijajući ovu ideju dalje, dolazimo do toga da klonovi, kao pripadnici tog društva, budući iskorišćeni na najbrutalniji mogući način, pripadaju podređenoj, ugnjetenoj klasi, čime se uspostavlja paralela sa nekim ranijim vremenima. Kakve god da su specifičnosti određenog istorijskog perioda, princip je u osnovi uvek isti – klasa koja vlada (u ovom slučaju, to su „normalni“ ljudi) i klasa kojom se vlada (ovde u vidu klonova).

     Još nešto može biti zanimljivo kada je reč o distopiji i alternativnom društvu. Naime, u ostalim Išigurovim romanima odnos istorije i fikcije bio je relativno jednostavniji: ti romani, kao dela fikcije, obrađivali su izvesne teme oslanjajući se na istorijsku pozadinu, manje ili više prilagođenu potrebama romana, ali uglavnom uz poštovanje činjenica. U ovom romanu, međutim, odnos istorije i fikcije se drastično menja, i to u korist fikcije, zahvaljujući tome što je društvo koje Išiguro opisuje
distopijsko, alternativno, dakle u svojoj suštini – fiktivno. Drugim rečima, u romanu Ne daj mi nikada da odem, fiktivnost je dvostruka. Na spoljašnjem nivou, roman je fikcija, ali i na unutrašnjem nivou, istorija koja služi kao okvir priče takođe je fiktivna (za razliku od ostalih romana u kojima se istorijska pozadina bazira na događajima koji su se zaista odigrali i time obeležili 20. vek), zbog čega ovaj roman zauzima posebno zanimljivo mesto u analizi u okviru ove disertacije. Stoga ćemo se, za početak, u narednom segmentu posvetiti specifičnostima Išigurove distopijske vizije u ovom romanu, odnosno alternativnoj istoriji koju ona predstavlja.

2. Specifičnosti Išigurove distopijske vizije


    Ne daj mi nikada da odem je roman koji se može posmatrati u kontekstu mnogobrojnih distopijskih vizija koje su obeležile 20. vek. Međutim, to nikako ne znači da ovaj roman čitaocima ne donosi ništa novo. Naprotiv, Išigurova vizija itekako je jedinstvena po mnogo čemu, te ćemo u ovom poglavlju pokušati da ukažemo barem na neke od specifičnosti koje ovaj roman čine inovativnim i dragocenim. Ono što svakako upada u oči pažljivom čitaocu, ali i čitaocu kome je žanr distopijske književnosti i naučne fantastike dobro poznat, jeste da u Išigurovom romanu nema grozomornih detalja, krvi ni sakaćenja. I upravo u tome leži jedinstvenost
          Išigurove vizije, odnosno ono što njegovo delo izdvaja od ostalih distopija. Sve što čitalac dobija jesu naznake, indirektne, ali itekako snažne. Iako se nijednog trenutka ne opisuju konkretni detalji kloniranja, kao ni doniranja organa, čitalac naslućuje kakve se strahote kriju iza cele priče, pri čemu ovakva neizvesnost samo dodatno pojačava efekat groze koji Išiguro želi da postigne. U svom članku o Išigurovom romanu Ne daj mi nikada da odem, koji je pod sugestivnim nazivom „Vrli novi svet“ (“Brave New World”) objavljen u časopisu Slejt (Slate Magazine), Margaret Etvud (Margaret Atwood) ukazuje na ovaj nedostatak fizičke dimenzije, odnosno plastičnih opisa, uključujući konkretne opise izgleda klonova, onoga što oni jedu, mirisa koje oni osećaju, i slično (Atwood, 2005). Umesto toga, Keti se koncentriše na brojne i detaljne opise pejzaža, što je, prema mišljenju Etvudove, rezultat njene podsvesne želje da se distancira od tela, koje, sa razlogom, doživljava kao ranjivo, te da se fokusira na spoljašnji svet. Tako nam Išiguro, u svom stilu – stilu vrhunskog pisca, daje tačno onoliko koliko je potrebno da se zapitamo o humanosti svojih postupaka i o putanji kojom se čovečanstvo zaputilo, ni detalj više, ni detalj manje.

      Osnovna ideja ovog romana je, kao što smo već donekle i razjasnili u prethodnom poglavlju, etički problem kloniranja. Kao i uvek kod Išigura, poruka je suptilno utkana u priču. Ništa nije napadno, ni prenaglašeno, a roman nudi dirljivu, ljudsku priču o slobodi, ljubavi i prijateljstvu. Pitanje koje se pri tom postavlja jeste koliko daleko čovek može otići u naučnom i tehnološkom razvoju, a da ne ugrozi svoju ljudskost. Moglo bi se reći da je ovo pitanje prvi put postavila Meri Šeli u svom čuvenom romanu Frankenštajn, kojim je zasnovala čitav mit o kreatoru koji zloupotrebljava svoje moći. Za razliku od njenog romana, međutim, u kome se stvoreno čudovište sveti svome tvorcu, klonovi u Išigurovom romanu daleko su i od same pomisli na bilo kakvu pobunu i osvetu.

     Klonovi su, naime, tipični stanovnici distopijskog društva – kod njih nema nikakve volje za pobunom, nema revolucije (čak ni u najavi), već je, umesto toga, opšteprisutno pasivno prihvatanje situacije. Reč je o svojevrsnom fatalizmu, odnosno mirenju sa sudbinom, što ističe i Zorica Đergović-Joksimović u svojoj studiji Utopija – Alternativna istorija, kada kaže da se distopija svojim pesimističkim tonom „približava tragediji, ali i svojevrsnom šopenhaurovskom fatalizmu“ (Đergović-Joksimović, 2009: 142). Sa druge strane, u pitanju je i isticanje nepromenljivosti poretka u represivnom društvu. U prvi plan je stavljena tragična i frustrirajuća nemoć pojedinca naspram
društvene mašinerije (nama već tako dobro poznata iz primera Vilsona Smita, Džona Divljaka i Fredovice

      Zašto se klonovi ne pobune? Šta je to što ih sputava? U 1984. postoji strah od fizičke torture, u Vrlom novom svetu stanovnici su komplikovanim medicinskim metodama uslovljeni od rođenja, odnosno nepromenljivo ukalupljeni, dok u romanu Ne daj mi nikada da odem naizgled ne postoji ništa što glavne likove sprečava da pobegnu u bolje sutra. Naravno, ako izuzmemo ispiranje mozga od ranog detinjstva i pripreme od malih nogu za definisanu „ulogu“ u društvu. Ipak, to nije dovoljno uverljivo, pošto i dalje ne postoji ništa što ih fizički sputava ). Drugim rečima, ne postoji ništa što klonove fizički razlikuje od ostalih ljudi, a ako uzmemo u obzir njihovo obrazovanje i lepe manire, jasno nam je da bi se oni vrlo lako mogli uklopiti u masu. Prilikom posete umetničkoj galeriji, recimo, tokom svog izleta u Norfolk, Keti, Tomi i Rut vode savršeno učtiv razgovor sa vlasnicom, i čini se da je jedino što ih sputava njihovo sopstveno (usađeno?) osećanje nepripadanja i abnormalnosti. Kako navodi Puhner, nakon što su internalizovali svoj status klonova i „duplikata“, oni pitomo prate put koji taj status podrazumeva (Puchner, 2008: 40). Robovi navike, čak i kada počnu da žive u Izbama, gde uživaju znatno veću slobodu, klonovi je vrlo retko koriste. Sem pomenutog izleta u Norfolk, Keti i njeni prijatelji retko napuštaju Izbe, provodeći dane u ispraznim razgovorima, književnim debatama i šetnjama po okolnim poljima. Sve ovo još jednom potvrđuje činjenicu da stanovnici Išigurovog sveta – klonovi – nisu fizički ograničeni niti zarobljeni. Umesto toga, oni su zarobljenici sopstvenog (ispranog) uma. Kako navodi Zorica Đergović- Joksimović, „[k]izijevska metafora o ispiranju mozga sasvim je realna i uobičajena slika u distopijama, čija se okrutnost, osim ostalog, ogleda i u posezanju za svakovrsnim tehnikama i metodama kroćenja ljudskog duha.“ (Đergović-Joksimović, 2009: 145). Zanimljivo je da u jednom trenutku, u razgovoru sa Keti, prisećajući se izvesnih događaja koji su obeležili njihovo odrastanje, Tomi izlaže svoju teoriju, nesvestan koliko je blizu istine:

Tomi je smatrao kako je moguće da su vaspitači, tokom naših godina u
Hejlšamu, vrlo pažljivo i smišljeno birali vreme kada će nam šta reći, tako
da smo uvek bili previše mali da potpuno razumemo poslednju stvar u
koju bi nas upućivali. No, ipak, prihvatali smo je na izvesnom nivou, tako
da bi ubrzo ona bila u našoj glavi, a da mi nikad nismo istinski razmislili o
njoj.243 (Išiguro, 2009: 85)

     I mada već u narednoj rečenici Keti odbacuje čitavu ideju kao „teoriju zavere“, Išigurova nedvosmislena namera jeste da nagovesti po kakvom manipulativnom principu zapravo funkcioniše sistem odgajanja klonova. Ovako pasivno ponašanje klonova još je neverovatnije kada se setimo da ih jedna od vaspitačica, gospođica Lusi, otvoreno upozorava (zbog čega kasnije dobija otkaz i napušta Hejlšam) na to da je njihov život predodređen i da ne bi valjalo da gaje lažne nade o tome kojim će se profesijama baviti u budućnosti: „Vi ste stigli na ovaj svet sa određenom svrhom i vaša budućnost, svih vas, određena je. […] Potrebno je da to zapamtite. Kako biste imali pristojan život, treba da znate ko ste i šta vam predstoji, svakom od vas.“244 Margaret Etvud u romanu Sluškinjina priča sugeriše da ljudi svesno trpe represiju u totalitarnom društvu i da su spremni da na neki način zaborave na sve ono što im je uskraćeno dokle god im se još uvek dozvoljavaju sitne slobode: „Zaista je zapanjujuće na šta se sve ljudi mogu navići, dokle god postoji bar neka naknada.“ (Išiguro, 2009: 84). 245

       Međutim, postoji još nešto – da bi znali šta je pravi život, oni moraju da ga osete, ali s obzirom da su od rođenja odgajani u specijalnim uslovima i u strogoj izolaciji, gde im je servirano samo ono što bi vaspitači procenili prikladnim i, u krajnjoj liniji, bezopasnim, klonovi iz Išigurovog romana ne znaju šta je pravi život, već ga samo naslućuju. Na sličnoj ideji zasniva se i razvoj zajednice u Republici Džilead (da se još jednom osvrnemo na roman Margaret Etvud) – prva generacija žena još uvek se seća kako je izgledalo disati punim plućima, imati slobodu kretanja, govora i misli, a ne biti sveden isključivo na reproduktivnu funkciju. Režim im ne može izbrisati sećanja na to vreme, ali zato već naredna generacija takva sećanja neće imati, te će svoje dužnosti prihvatiti voljno. Drugim rečima, pripadnici te generacije neće želeti stvari koje ne mogu da imaju (Atwood, 1996: 127), odnosno stvari kojih nisu ni svesni da postoje, što je upravo slučaj sa klonovima u Hejlšamu.


3. Kloniranje


     Zahvaljujući suptilnom Išigurovom pristupu i namernom izostavljanju referenci na kloniranje, čitalac tek oko polovine romana počinje da razaznaje da đaci u Hejlšamu nisu obični đaci, već klonovi odgajani za potrebe doniranja organa. Povremeni nagoveštaji javljaju se tek ponegde, dok se tek u Dvadeset drugom poglavlju, pri kraju romana, objašnjava, iako ponovo indirektno i bez zalaženja u detalje, kako je zamišljen i sprovođen čitav projekat kloniranja, koji su se problemi pri tome javljali, po čemu je Hejlšam bio specifičan i zašto je na kraju zatvoren.

      Budući da im je tokom odrastanja i školovanja u Hejlšamu praktično uskraćeno saznanje o tome šta ih čeka kada odrastu, te da su o tome imali samo nejasnu predstavu, klonovi zapravo otkrivaju jezive pojedinosti svoje sudbine tek kada postanu negovatelji, odnosno, nešto kasnije, donatori organa. Tako u Trećem delu romana Keti postaje negovateljica i iz njene perspektive saznajemo o oporavilištima u kojima borave klonovi koji su prošli donaciju, o uslovima boravka, kao i o odnosu sestara i lekara prema klonovima. Između ostalog, Keti opisuje oporavilište u Kingsfildu, koje je nekada, kako kaže, bilo namenjeno „običnim porodicama“ (Išiguro, 2009: 220), a kome je kasnije promenjena namena. Jasno je da su donacije i sve što ih prati glavna tema među klonovima, te tako Keti mnoge stvari saznaje iz razgovora sa nekadašnjim prijateljima i kolegama koje sreće, kao i sa klonovima koje neguje. Mnogi od njih „okončavaju“ (eng. complete) već posle druge donacije. Kako Rut kaže, „to se dešava mnogo češće no što nam oni ikad saopšte“246, iako Keti želi da veruje da se to ipak ne događa previše često jer „oni zaista vode računa u poslednje vreme“247 (Išiguro, 2009: 227, kurziv pridodat).
Upadljiva je ova neodređena referenca na njih, „normalne“ ljude, lekare, naučnike, zvaničnike koji su pokrenuli program kloniranja, sa kojima klonovi nemaju nikakav kontakt i prema kojima osećaju strahopoštovanje.

        Ovde treba primetiti da se Keti, u funkciji naratora, čitaocu konstantno obraća kao nekome koga poznaje, ko pripada njenom svetu i ko je – što je možda najvažnije – upućen u detalje priče, tako da ih ona ne mora izričito navoditi. Na ovaj način, Išiguro elegantno izbegava zamku preteranog detaljisanja, intrigira čitaoca, ali mu ostavlja dovoljno mesta da sam donese zaključke. Tako, primera radi, Keti na jednom mestu kaže: „Kao što verovatno znate, većina davalaca dobija zasebnu sobu posle treće donacije...“248 249 (Išiguro, 2009: 239, kurziv pridodat), a zatim nastavlja sa opisom sobe koju je Tomi dobio u svom oporavilištu. Ova rečenica, izgovorena usputno, još jednom
efektno ukazuje na licemerje ljudi, koji će sirote klonove iskasapiti kako bi im uzeli organe, ali im zato velikodušno, i to tek posle treće donacije (koju polovina neće ni dočekati), dati zasebnu sobu. Išiguro u svojoj satiri licemerne ljudske prirode ide korak dalje, navodeći kako se davalac na četvrtoj donaciji, čak i ako je do tada bio neomiljen, prihvata sa „posebnim uvažavanjem“, i kako „čak i lekari i medicinske sestre svesrdno učestvuju u tome: davalac po četvrti put bi otišao na pregled i ljudi u belim mantilima bi ga sačekali sa osmehom i rukovali se sa njim“

    Kako smo već napomenuli, jedan od razloga što Išigurova distopijska vizija deluje toliko sablasno i zastrašujuće jeste njegov suptilni pristup uz mnoštvo nagoveštaja i odsustvo jezivih detalja. Tako od Keti saznajemo da među klonovima kruže glasine o tome šta se dešava posle četvrte donacije: (Išiguro, 2009: 280).


Vi ste čuli iste priče. O tome kako možda posle četvrte donacije, čak i ako
si tehnički gotov, ostaješ pri svesti na neki način; kako onda otkrivaš da ti
predstoji još donacija, mnogo njih, s druge strane te linije; kako više nema
oporavilišta, negovatelja, drugova; kako ne preostaje ništa drugo do da
pratiš svoje preostale donacije, dok te ne isključe sa priključaka. To su
stvari za filmove strave i ljudi najčešće ne žele da razgovaraju o tome. Ne
žele ljudi u belim mantilima, negovatelji – a obično ni davaoci.251 (Išiguro,
2009: 281)


      Ostali detalji u vezi sa kloniranjem zapravo su samo pretpostavke koje iznose klonovi tokom svog odrastanja, a naročito tokom boravka u Izbama. Logično je da ih od svega najviše zanima i muči pitanje od koga su nastali, odnosno čija su kopija: „Osnovna ideja u teoriji o mogućima bila je jednostavna i nije izazivala velika sporenja. Ona se sastojala približno u ovome. Budući da je svako od nas umnožen u nekom trenutku od normalne osobe, svako od nas mora imati model koji tamo negde nastavlja sa svojim životom. To bi značilo, barem u teoriji, da biste mogli pronaći osobu od koje ste umnoženi.“252 (Išiguro, 2009: 143). Naravno, sve i ostaje na nivou teorija, kako Keti naglašava, a klonovi često ne mogu da usaglase mišljenja oko toga kako bi model trebalo da izgleda: „Neki su mislili da bi trebalo da gledate u osobu dvadeset do trideset godina stariju od vas... [...] Drugi su kao objašnjenje nudili to da su za modele korišćeni ljudi na vrhuncu snage i zdravlja i da zbog toga postoji verovatnoća da su tih godina.“253 (Išiguro, 2009: 143). Uprkos tome, želja da se pronađe model, iako potisnuta, ostaje jaka, te je tako nekoliko poglavlja u romanu posvećeno upravo traganju za Rutinom „mogućom“, dok slične brige ima i Keti, koja, zbunjena svojom probuđenom pubertetskom seksualnošću, pokušava da nađe svoj model među devojkama sa slika u
erotskim časopisima. Ovde dolazimo i do drugog važnog aspekta, naime bolnog ubeđenja većine klonova da su zapravo nastali od najnižih slojeva ljudi. Razočarana posle neuspele potrage za svojom „mogućom“, na zgražavanje ostalih, Rut to i otvoreno kaže:


Svi mi to znamo. Mi smo umnoženi od šljama. Narkomana, prostitutki,
pijanica beskućnika, skitnica. Robijaša, možda, samo ako nisu psihopate.
Od takvih mi potičemo. Svi mi to znamo, i onda zašto to ne kažemo? [...]
Ako hoćete da tražite „moguće“, ako to hoćete da uradite kako treba, onda
pogledajte u slivnik. Gledajte u kante za smeće. Pogledajte u klozetsku
rupu, tu ćete otkriti odakle svi potičemo.254 (Išiguro, 2009: 170)


         Nakon što čuju glasine da parovi koji su istinski zaljubljeni mogu da dobiju „odlaganje“ donacija (eng. deferral) na nekoliko godina, Keti i Tomi pronalaze svoje nekadašnje vaspitače iz Hejlšama, zloglasnu Madam i gospođicu Emili. U razgovoru sa njima, na kraju romana, Keti i Tomi se konačno suočavaju sa surovom istinom o svom unapred utvrđenom i nepromenljivom životnom putu, dok istovremeno Išiguro čitaocu pruža uvid u istorijski aspekat alternativnog, futurističkog sveta koji je osmislio. Ovo je još jedno tipično mesto u distopijskoj literaturi, a budući da je to ujedno i jedino mesto u romanu na kome se direktno predočava istorijska pozadina kloniranja (a da nisu u pitanju pretpostavke i teorije samih klonova), ono zavređuje nešto duži citat:

Ali moraš pokušati da to sagledaš istorijski. Posle rata, u ranim pedesetim,
kada su veliki proboji u nauci tako brzo pratili jedan drugi, nije bilo
vremena za preispitivanje, za postavljanje razboritih pitanja. Najednom su
se otvorile tolike nove mogućnosti pred nama, toliki načini da se izleče do
tada neizlečiva stanja. Svet je to najpre primećivao, najviše želeo. I dugo
vremena je ljudima više odgovaralo da veruju kako se ti organi pojavljuju
niotkuda, ili u najboljem slučaju da nastaju u nekakvom vakuumu. Da,
jeste bilo rasprava. Ali do trenutka kada su ljudi pokazali zabrinutost
za...za đake, do vremena kada su počeli da se zanimaju za to kako ste
odgajani, da li je uopšte trebalo da dolazite na svet, do tada je bilo
prekasno. Nije bilo načina da se proces vrati. Kako možete tražiti od sveta
koji je počeo da smatra rak izlečivim, kako da tražite od takvog sveta da
se ostavi leka, da se vrati mračnom dobu? Nema vraćanja. Ma kako da je
vaše postojanje za ljude neprijatno, za njih je preovlađujuća briga kako da
njihova sopstvena deca, njihovi supružnici, njihovi roditelji, njihovi
prijatelji ne umru od raka, cerebralne paralize, srčanih bolesti.



    U ovom razgovoru, gospođica Emili postepeno otkriva istoriju čitavog projekta,bističući ulogu Hejlšama, koji je „smatran svetlim uzorom, primerom kako možemo humanije i bolje obavljati stvari”256 (Išiguro, 2009: 260). Kako ona navodi, posle zatvaranja Hejlšama, „širom zemlje, u ovom trenutku, đaci se podižu u žalosnim uslovima“257, a stvari će se samo pogoršavati (Išiguro, 2009: 262). Kako bi dala dodatnu težinu svojim rečima, ona konkretno spominje takozvane državne „domove“ u kojima se odigravaju stvari zbog kojih đaci iz Hejlšama, kada bi ih videli, danima ne bi
mogli da spavaju (Išiguro, 2009: 267). Vođe projekta Hejlšam, gospođica Emili i Madam (Mari-Klod), posle godina uloženih u humanije podizanje klonova imaju samo uspomene i, kako kažu, svest da su im pružile bolji život nego što bi ga inače imali. One ne osećaju ni trunku griže savesti. Naprotiv, ponosne su na ono što su postigle: „Što se mene tiče, ma kakva da su razočaranja, ja se zbog toga ne osećam tako loše. Mislim da ono što smo postigli zaslužuje izvesno poštovanje. Pogledajte vas dvoje. Vi ste ispali dobri.“258

       Govoreći o počecima kloniranja, gospođica Emili spominje druge ustanove slične Hejlšamu – Dom Glenmorgen i Zadužbinu Sonders, i navodi da su zajedno oni prerasli u „mali, ali veoma glasan pokret“ koji je dovodio u pitanje to „kako se program donacija u celini vodi“ (Išiguro, 2009: 258).
259 (Išiguro, 2009: 263). Odmah potom, onda dodaje:

Što je još značajnije, mi smo pokazali svetu da je moguće, ako se đaci
podižu u humanom kulturnom okruženju, da odrastu u osećajna i
inteligentna bića kao i sva obična ljudska bića. Pre toga, svi klonovi –
ili đaci kako smo mi više voleli da vas zovemo – postojali su samo da bi
snabdevali medicinsku nauku. U prvo vreme, posle rata, vi ste uglavnom to
bili za većinu ljudi. Tajnovite stvari iz epruvete.260 (Išiguro,
2009: 263, kurziv u originalu)

      Objašnjavajući dalje istoriju celog projekta, gospođica Emili (da ironija bude veća, čini se da ona, budući jako slaba i u kolicima, od medicinskih dostignuća nije imala koristi) navodi da je kasnih sedamdesetih njihov pokret bio na vrhuncu uticaja, da su organizovani veliki događaji širom zemlje, na koje su dolazili ministri, biskupi, razni slavni ljudi, te da su velika sredstva ulagana u brojne fondove (Išiguro, 2009: 263). Međutim, projekat je ubrzo potom propao i to zbog izvesnog skandala sa naučnikom Morningdejlom, koji gospođica Emili nekoliko puta spominje (Išiguro, 2009: 260, 262, 264, 265). Morningdejl je, kako ona objašnjava, želeo da ljudima „pruži mogućnost da imaju decu izrazitih sposobnosti. Nadmoćnu inteligenciju, nadmoćne telesne sposobnosti, takve stvari.“261 (Išiguro, 2009: 265). Kada je njegov rad razotkriven, to je imalo velikog uticaja na atmosferu u vezi sa kloniranjem i stavilo tačku na projekat Hejlšam, pošto su se ljudi podsetili straha i rezervisanosti prema klonovima, koje su oduvek imali. Kako gospođica Emili dodaje: „Jedna je stvar stvarati đake, kao što ste vi, za program donacija. Ali generacija stvorene dece koja će zauzeti mesto u društvu? Dece očito nadmoćne u odnosu na nas? O, ne. To je prepalo ljude. Oni su ustuknuli pred tim.“262

       Kako gospođica Emili dalje kaže, iako duboko u sebi svesni da ono što rade nije u redu, ljudi su pribegli jednostavnom rešenju – trudili su se da o tome ne misle. A čak i ako su mislili, trudili su se da ubede sebe kako klonovi nisu „sasvim kao ljudska bića, pa da zato nije važno“ (Išiguro, 2009: 266).Iz njihove perspektive, možda i jeste donekle razumljivo da su, vodeći se time da cilj opravdava sredstva, odlučili da nešto, odnosno nekoga, žrtvuju kako bi spasili ljudske živote. Ali kolika je cena plaćena za te živote? I postoji li ikakvo opravdanje za ovakvu nehumanost? Na kraju krajeva, svaki ljudski život ima ograničen vek trajanja, hteli mi to da priznamo ili ne, a veštačko produžavanje tog života uzimanjem nekog drugog centralna je moralna dilema u distopijskom društvu ovoga romana. Nažalost, ona zaokuplja i društvo u kome živimo i u kome smo svakoga dana sve bliži zastrašujućoj Išigurovoj viziji.

4. Mesto i vreme radnje

Nakon što smo se pozabavili pojmom distopije i pokušali da objasnimo vezu između distopije i istorije, ali i objasnimo čitav projekat kloniranja onako kako je on
predstavljen u romanu, vratićemo se na aspekat u kome se direktnije uočava veza između fikcije i istorije, a to je prostorni i vremenski okvir romana.

U prethodnim romanima Išigurovi junaci vraćaju se u prošlost. Kroz njihova sećanja oživljava se period između dva svetska rata, zatim sam Drugi svetski rat i
posledice koje je ostavio po živote običnih ljudi, ali i period posle velikog rata. Drugi svetski rat i u ovom romanu igra ulogu, iako posrednu. On se, naime, javlja u ulozi
istorijske prekretnice, odnosno označava trenutak posle koga je počeo nezaustavljivi tehnološki, naučni i medicinski razvoj čovečanstva. Budući, dakle, da ima ovakvu
simboličnu ulogu, na Drugi svetski rat u romanu postoji tek jedna direktna, ali usputna referenca: „...gospođica Lusi nam je držala čas engleskog. Bavili smo se poezijom, ali
smo nekako skrenuli razgovor na vojnike u Drugom svetskom ratu koji su bili zarobljeni u logorima.“264 Ovde se svakako nameće mučno poređenje sa samim klonovima koji su na nešto suptilniji, ali ništa manje nehuman način takođe zarobljeni unutar granica internata.

U Išigurovim romanima mesto radnje varira, od posleratnog Japana (pri čemu najveći značaj ima Nagasaki, zbog na njega bačene atomske bombe), preko neimenovanog grada u centralnoj Evropi, do Londona i Šangaja. U ovom romanu, međutim, iako je radnja smeštena u alternativnu Englesku, još jednom poruka nije vezana za konkretnu lokaciju, već je univerzalnog karaktera. Išiguro se ovoga puta bavi savremenom istorijom i problemima modernog društva. Umesto da se ponovo vrati u prošlost, ovoga puta on ostaje manje-više u sadašnjem trenutku, praveći svojevrstan izlet u alternativno, distopijsko društvo devedesetih godina 20. veka.

I u ovom romanu postoji veliki broj toponima, odnosno referenci na stvarne gradove i oblasti Engleske (Dorset, Vusteršir, Dover, Oksfordšir, Darbišir, Glosteršir,
Norfolk, Viltšir, Dartmur). Zanimljivo je da ovde, za razliku od Ostataka dana, gde su stvarni i fiktivni toponimi bili izmešani, sva spomenuta mesta, uključujući i ona manja,
poput gradića Kromera ili Mečlija (Išiguro, 2009: 142, 150), zaista postoje. Međutim, sam Hejlšam, internat u kome su klonovi odgajani, nije tačno lociran, već se kaže samo
da se nalazi negde u centralnoj Engleskoj265, te da je verovatno izgrađen pedesetih ili šezdesetih godina 20. veka (Išiguro, 2009: 10). Keti na par mesta navodi da je tokom
godina često mislila da je naišla na njega, ali da se uvek ispostavljalo da su to neka druga zdanja koja liče na njega:

Podsetiću vas da, iako kažem da ga nikad nisam tražila, ja ga ponekada
otkrivam, kada putujem na razne strane, iznenada pomislim da sam spazila
neki njegov deo. Ugledam sportski paviljon u daljini i ubeđena sam da je to
onaj naš. Ili spazim niz topola na horizontu pored velikog hrasta i ubeđena
sam na trenutak da se približavam Južnom igralištu sa druge strane.266
(Išiguro, 2009: 287–288)

Što se tiče vremenskog okvira, iako na samom početku romana postoji odrednica: „Engleska, kasne devedesete“ (“England, late 1990s”)267, i sve ukazuje upravo na taj period – đaci u internatu slušaju kasete na vokmenu i kasetofonu, gledaju filmove na video-plejeru – čitalac postepeno uviđa da su stvari malo komplikovanije od toga. Kako kaže Malen, ovaj roman, objavljen 2005. godine, zapravo najavljuje preispitivanje života koje vodimo u sadašnjem trenutku, odnosno u savremenom dobu. Iako je većina Išigurovih romana bila smeštena daleko od savremene Britanije, ovde se čini da se pisac polako približava sadašnjosti. Ovo, međutim, kako dodaje Malen, nije ništa više od neophodne iluzije na početnim stranicama, pošto nas roman zapravo udaljava od istorijske realnosti koju prepoznajemo (Mullan, 2009: 104).

5. Istorija, fikcija, naracija, jezik


Uloga jezika, kao ključnog aspekta naracije, a samim tim i fikcije, takođe se može pratiti kao relevantna tema u svim Išigurovim romanima. Povezanost jezika i
istorije ogleda se u njenom tekstualnom karakteru. Drugim rečima, jezik se javlja kao sredstvo oblikovanja istorije, što može dovesti i do raznih manipulacija, za šta drastičan
primer nalazimo, recimo, u Orvelovoj 1984. U Išigurovim romanima se, u nešto blažem vidu, jezik javlja kao sredstvo za pravljenje distance i izvrtanje istine u svoju korist,
odnosno na svojevrstan način, sredstvo za manipulisanje ličnom istorijom.

Što se tiče jezičkog aspekta, Išigurov roman Ne daj mi nikada da odem nedvosmisleno je obeležen licemerjem, koje se ogleda u nemogućnosti da se stvari nazovu pravim imenom, jer su kao takve isuviše zastrašujuće. Umesto toga, pribegava se eufemizmima, jer se tako lakše zaboravlja prava priroda situacije. Primera radi, umesto da ih nazivaju klonovima, što oni zapravo i jesu, vaspitači uporno i bez izuzetka koriste termin „đaci“, što priznaje i gospođica Emili na kraju romana u svom jedinom iskrenom razgovoru sa Keti i Tomijem: „...svi klonovi – ili đaci kako smo mi više voleli da vas zovemo – postojali su samo da bi snabdevali medicinsku nauku.“268*** (Išiguro,2009: 263, kurziv u originalu). Kada neko od klonova, nakon dve, tri ili četiri donacije, umre, kaže se da je „okončao“. A klonovi koji brinu o drugim klonovima koji su prošli operaciju i donirali neki od organa, nose elegantan naziv negovatelji, odnosno negovateljice. Išiguro, kroz priču Keti H. ne samo da stvara jedan poseban, sumoran i zastrašujući svet, jednu posebnu distopijsku viziju bliske budućnosti čovečanstva, već to prati i odgovarajućim specifičnostima u jeziku pripovedača. Time još jednom staje rame uz rame sa velikanima distopijske književnosti – setimo se samo Hakslijevog prijemčivog, ali satiričnog jezika koji karakteriše potrošačko društvo Vrlog novog sveta, ili mračnog, manipulativnog jezika Orvelove 1984.

Opravdanje, dakle, koje pred sobom imaju stanovnici Išigurovog alternativnog sveta (previše sličnog našem da bi to bilo slučajno) jeste da se zahvaljujući kloniranju i
doniranju organa spašavaju ljudski životi i da se ne može nazad u mrak prethodnog perioda, što gospođica Emili, kako smo već videli, objašnjava na samom kraju romana.
Svesna je toga i Madam, koja se setno priseća dana kada je videla malenu Keti dok igra uz svoju omiljenu pesmu „Ne daj mi nikada da odem“269:

Kada sam vas posmatrala kako igrate onog dana, videla sam nešto drugo.
Videla sam novi svet kako se brzo približava. On je naučniji, efikasniji, da.
Više je lekova za stare bolesti. To je vrlo dobro. Ali to je grub, svirep svet.
I videla sam devojčicu s čvrsto stisnutim očima kako privija uz grudi
starovremeni svet, onaj za koji je u srcu znala da ne može opstati, i ona ga
je držala i molila je da joj ne da nikada da ode.270 (Išiguro, 2009: 273,
kurziv pridodat).

     Iako dirnute sudbinom sirotih klonova, ni gospođica Emili ni Madam ne mogu za njih učiniti ništa više no ponuditi još jedno, nimalo utešno, objašnjenje: „Shvatam […] da može izgledati kao da ste puki pioni u igri. Postojala je određena klima i sada je nestala. Morate prihvatiti da se nekada tako stvari dešavaju o ovom svetu. Mnjenje ljudi, njihova osećanja idu sad u jednom smeru, sad u drugom. Dogodilo se tako da ste odrastali u određenom trenutku u tom procesu.“271 (Išiguro, 2009: 268). Iako zvuči surovo, stvari se zaista tako dešavaju i u Išigurovom alternativnom svetu, ali i u ovom našem, što zapravo i jeste poruka ovog romana. Baš kao i velikani distopijske književnosti, i Išiguro u svom romanu, doduše na nešto suptilniji i, reklo bi se, indirektniji (ali podjednako efektan) način, upozorava čitaoce na opasnosti koje vrebaju modernog čoveka u svetu nekontrolisanog naučnog, tehnološkog i medicinskog razvitka. U dobu koje obeležava dehumanizacija zaboravljene su osnovne vrednosti – izgubilo se ono što čoveka čini čovekom.

      Roman Ne daj mi nikada da odem jedinstven je po mnogo čemu. Osim što se razlikuje od ostalih Išigurovih dela, zahvaljujući specifičnostima koje Išiguro unosi u svoju distopijsku viziju, on se razlikuje i od ostalih dela ovog žanra. Za nas je, u kontekstu istorije i fikcije, izuzetno zanimljiv, iako nema toliko dodirnih tačaka sa istorijskim događajima i ličnostima kao prethodni Išigurovi romani o kojima smo govorili. U njemu je, naime, istorija alternativna. To je istorija distopijskog društva u kome je posle Drugog svetskog rata, naučni, tehnološki i medicinski razvoj uzeo maha i kao krajnji rezultat imao kloniranje, kao redovnu praksu zarad dobijanja organa za presađivanje. To je istorija distopijskog društva u kome „normalni“ ljudi zaziru od onoga što su stvorili, ali eventualne etičke nedoumice rešavaju tako što o njima ne razmišljaju. To je istorija distopijskog društva ispričana iz perspektive jednog od tih „stvorenja“, kome je život darovan samo da bi mu prerano bio oduzet i kome je od detinjstva usađivana ideja o predodređenoj sudbini od koje nema odstupanja. To nije samo istorija tog distopijskog društva. To je, isto tako, istorija svih nedužnih stvorenja prekasno svesnih nepravde koja im je učinjena.

autor:
Zlata. D lukić

ISTORIJA I FIKCIJA U ROMANIMA
KAZUA IŠIGURA

izvor_ PDF



Zatočenici nemoći i nasilja

Ukoliko bi budući čitalac romana Luja Eduara Gotovo je s Edijem Belgelom (Laguna 2018, prevod Ivana Misirlić) napravio propust koji se dogo...