KATEGORIJE

27. 3. 2024.

Hafiz Širazi

Šemsuddin Muhammed Hafiz Širazi (1315–1389) smatra se jednim od najvećih lirskih pesnika u perzijskoj književnosti. Autor je tek jedne zbirke od oko pet stotina lirskih pesama jednostavnog naziva Divan, ali je, uprkos tome, stekao glas jednog od velikih svetskih liričara. Njegovi se gazeli i danas smatraju nenadmašnim primerima ljubavne lirike u orijentalno-islamskim književnostima. Osnovna karakteristika Hafizove poezije jeste višeznačnost i višeslojnost, odnosno mogućnost njene dvojake interpretacije. Naime, raniji klasični perzijski pesnici osnovnim simbolima lirske poezije dali su specifičan sufijski smisao, a Hafizova genijalnost ogleda se u tome što je pregršt termina i simbola u njegovoj poeziji moguće tumačiti doslovno, kao profanu liriku, i u prenesenom, gnostičkom smislu.( vidi opsirnije ) 

 NEZAMISLIVA PODIZANJA

Nezavistan
Od ovog tela je moj um
Kada mi zvižduk Zlatnog Slavuja
Podigne biće i prolije ga
Po celom Nebu.


Nezavisno od ovog uma je moje
Srce

Kada Bog pusti da mi makar senka Njegovog uvojka
Padne na golo rame.

Nadređeno mome prosvetljenom srcu

Je nevidljivo znanje
Pri zurenju u krila mog duha dok dostižu
Tako veličanstvenu visinu da svako od njih
Postaje samo Sunce

I prebiva nad svakim tronom
Za koji čovek zna.

Hafize,
Ova sufijska staza ljubavi je toliko
Veličanstvena

Da će jednoga dana svako
Ko putuje njom postati
Ono Nepojmljivo -

Stvoritelj samoga
Boga.

MAJUŠNI BOGOVI

Neki bogovi, oni malecki, kažu:
"Ja nisam tu u tvojim drhtavim, vlažnim usnama
Što traže da se pruže
Na zlatnoj obali
Nagog tela."

Neki bogovi kažu: "Ja nisam
Žudnja puna ožiljaka u neosvećenoj duši,
Nisam pocrveneli obraz
Svake zvezde i
Planete -

Nisam tapšući Glavni Kuvar
Onih dragoceniih lučevina što mogu da destiluju
Čitav um u besprekorni treperavi dragulj, makar samo
Za trenutak;
I ne obitavam u svakoj gomili svežeg toplog đubriva
Koje je nastalo kao Zemljin
Poklon."

Neki bogovi, oni koje treba da obesimo, kažu:
"Usta ti nisu predviđena da upoznaju Njegova,
Ljubav nije rođena da se nauživa
U svetlosnim
Carstvima."

Dragi moji,
Čuvajte se majušnih bogova koje uplašeni ljudi
Stvaraju

Da pruže anestetičko olakšanje
Svojim bednim
Danima.

AU

Odakle potiče
Prava poezija?

Od ljubavnih uzdaha
U ovoj vlažnoj tami kad se vodi ljubav
Sa ljudskim oobličjem ili
Duhom.

Gde poezija živi?

U oku koje kaže: "Au, mali moj!"
U silovito doživljenoj raskoši
Koja je poznata svakom zdravom umu
Kada shvati da ples našeg života
Traje tek nekoliko magičnih
Sekundi

I od srca kaže,
Usklikne:

"Tako sam prokleto
Živ."

Gorući tulipan

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I goreće rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najlepša,
Seti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Goreo nekad u živom čoveku.
Kad mrtav toliko plamti.

Zašto bi teglio?

Hafize,
Zašto bi teglio tovar knjiga
Na leđima
Dok se penješ na ovu planinu,
Kada će noćas
Samo nekoliko misli o Bogu
Zapaliti svetu vatru.

Žena

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.

I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari.

I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, šta mogu da ti pruže.

I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.

Neko se treba početi smejati

Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Kako si?
Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Što je Bog?
Ako misliš da se Istina može saznati
Iz riječi,
Ako misliš da Sunce i Ocean
Mogu proći kroz taj maleni otvor
Zvani usta,
Onda se netko treba početi smijati!
Netko se treba početi neobuzdano smijati.

Tišina

Jedan dan Tišine
Može sam po sebi biti hodočašće.

Dan Tišine
Može ti pomoći čuti
Kako Duša svira
Svoju čudesnu lautu i bubanj.

Nije li najveći dio govorenja
Suluda obrana tvrđave koja se ruši?

Naslutio sam da smo ovdje došli
Da se predamo u Tišini,

Da se prepustimo Svjetlosti i Sreći,

Da plešemo iznutra
Slaveći Pobjedu Ljubavi!

Želje

Htio bih, da sam čisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.
Htio bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvijet, koji se smiješi njemu.
Htio bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruža, koja ga obasjava rumenilom.
Htio bih, da sam maleno zrno pijeska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.

Srce

Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.

Ruža i slavuj

Jutros pođoh ruže brati
Čuh slavuja kako vapi.
Ko i ja za ružom čezne –
Livadom mu pjesma tuži.
Mučeć prođoh vrtom, poljem
Svejednako ja misleći:
Ružu divnu, a opaku
Tvrdoglavo ovaj ljubi,
Slavujev me jad savlada
Te ne mogah bol podnijeti:
Mnogu ružu možeš ubrat
No trnje će ljuto bosti.
Nebo ne da spas Hafizu –
Poročno, bez samilosti!

Hladna i ponosna

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći I visi u lišću kao krvava naranča. Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje, Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme – Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana čežnja je srca moga, A moje su usne slavuj. One te preklinju svake proljetne večeri, Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći, Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

Riješio sam

Dragi svijete, čvrsto sam riješio Da na svojoj samrtničkoj postelji Ne zažalim što te nisam Dovoljno ljubio.

Svaka kretnja Rijetko mi preko usana Prijeđe riječ “Ne”, Jer mojoj duši je potpuno jasno Da je Bog glasno dovikivao “Da! Da! Da!” Svakom blistavom pokretu u Postojanju. Fragmenti pjesama *** Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah, ali to bješe kao želja rose da na oceanu trag svoj ostavi. *** Počni sve doživljavati kao Boga Ali drži to u tajnosti. *** Jedino do čega je normalnom čovjeku stalo je Pružiti Ljubav! *** Volio bih da ti mogu pokazati, Kada si usamljen ili u mraku, Zadivljujuću Svjetlost Tvog vlastitog Bića! *** 


 12 NAJLJEPŠIH GAZELA Hazifa 

 142 Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko joj vidi oko reče: stražar gdje je, da ulovi p'janu?
'Ko Hafizu nek' zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

64

Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il' trijezna – istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?

224

Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit' milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj će tuzi kraj doći.

384

Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskreno obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!

3

Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu daću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u gradu nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kaže, tajnu svijeta ne traži,, jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih, znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il' proklinješ, ja te uvijek blagosiljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo' si gazel, probušio biser, pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

24

Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci, narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe. Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?” Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njemu' ne uživa, ljubav je izdajica. Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Poštanka, drugo nije dano ništa. što god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko. Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!

326

Očekujem spajanje s tobom, da se život odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim. Zaklinjem te, ko' roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem. O Bože, od oblaka vodelja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem. Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem. Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem. Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem. Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.

364

Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo! Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć' da je iskorijenimo! U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo, lahoru mirisnom, šećera dodajmo! Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujući zaplešemo! Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo! Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mehanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo! U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!

137

Srce me je godinama Džamov Pehar tražio. Ono što je imalo, od drugih je molilo. Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo. I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao. Pitanje sam svoje sinoćnje mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja rješavao. Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem' je promatrao. I reče mi tada: “Prijatelj što je obješen, zgriješio je, kriv je, jer je tajne otkrio.” Upitah ga: “Kad' ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad' plavetno je nebo stvarao. I ponovo da pomognem ures Duha Svetoga, učinili bi i drugi što je Isus učinio.” Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je hafiz ječao.”

308

Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta. Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta? Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta. Sjenu stabla Tube, hurija draž i obalu zdenca, maštajuć' o tebi dovedoh do zaborava. Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova. Nijedan astrolog ne otkrije zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta? Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi. I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što je najdraže ljudima. Obriši suze Hafize vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.

333

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad' s duše taj veo zbacim. Nije ovaj kavez za me – ptiču lijepa glasa, odoh ja u raj cvjetni, tome kraju pripadam. Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom ne znam, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem. Kako letjet' prostranstvima svetoga svijeta, kad' sam svojim tijelom, ko' u kućici, zatočen. Krv što teče mojim srcem, miriše l' na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim. ( izvor)

Нема коментара:

Постави коментар