9. 4. 2022.

Hronične neuroze Franca Kafke, Vladeta Jerotić

 





Kafkini crteži 


Vladeta Jerotić

Strah i nemoć postojanja – I 

 Smiluj se na mene, grešan sam
 do u najskriveniji kutak svoga
 bića. A imao sam dara, sklonosti
 koje nisu bile sasvim za preziranje, 
male dobre sposobnosti, rasipao 
sam ih, nerazborito stvorenje 
kakvo sam bio, sad se bližim kraju, 
upravo u vreme kada bi se 
spolja sve moglo okrenuti na dobro 
po mene. Ne guraj me među izgubljene. 

 Iz Kafkinog Dnevnika, 20. jula 1916.

Kafkini crteži 




      Malo je pisaca koji su kao Franc Kafka ostavili za sobom tako dubok trag i tako se snažno utisnuli u psihu čoveka dvadesetog veka i u isto vreme nosili u sebi ne samo obilje protivrečnosti, što je uvek tipično za značajne stvaraoce, već i obilje bolesti, što takođe može biti tipično za izuzetne ljude, ali nije uvek. 

      Kada psihijatar počne da proučava biografiju ovog neobičnog pisca i njegova dela: pripovetke, romane, aforizme i dnevnike i kada je on u prvi mah toliko zapljusnut podacima, primedbama, saopštenjima, koji upravo kipte od nerazmrsive mešavine neobičnog, skoro genijalnog, abnormalnog, još u granicama normalnog, pa sve do nesumnjivo bolesnog, onda se psihijatar najpre oseća pobuđenim da strese sa sebe ono profesionalno i naučeno, kako bi mogao da priđe ovom mučeniku (nije slučajno da ga je neki slikar tražio kao model za sliku sv. Sebastijana) najpre kao čoveku, zatim kao nesumnjivo vrlo značajnom piscu i naročito kao sabratu. Ovo izlaganje treba da bude posvećeno fenomenu straha kao jednoj od osnovnih karika u Kafkinoj ličnosti, onako kako smo ga mogli sagledati, pre svega kroz njegov dnevnik, zatim pisma, aforizme, pripovetke i romane.

      Ima neurotičnog i neneurotičnog straha. Nije neurotično, na primer, biti u strahu, brizi i proživljavati krivicu, jer bez ovih egzistencijalija, kako ih je nazvao Hajdeger, nema za čoveka napretka, individuacije, stvaralaštva i slobode. Neurotično je i bolesno, međutim, kada čovek odbaci stvarnu krivicu, pa se zadovolji samo doživljavanjem osećanja krivice, kada odbaci egzistencijalnu brigu, pa počne da brine o komforu i karijeri, kada nema snage da se sukobi sa strahom, pa počne da se boji svakog šušnja u travi i svakog podozrivog pogleda svoga bližnjeg. Žao nam je svakog čoveka koji je na ovaj način neurotičan, ali kada je na ovakav ili sličan način neurotičan Franc Kafka i kada još uz to ovako neurotičan ostane do smrti, koju je sebi sam prizvao i svoj grob unapred ocrtao, onda osećanje žaljenja u nama, prerasta u bol. 

Kafkini crteži 



     Postavljamo sebi najpre pitanje da li ćemo uspeti da objasnimo zašto je Kafka prototip stvaraoca – neurotičara našeg veka. Možda odgovor nije težak, jer od dveju komponenti koje tek zajedno čine Kafkinu ličnost, a to su natprosečan književni talenat i neuroza, ovu drugu komponentu čini nam se da prilično poznajemo, ako već pred onom prvom stojimo gotovo sasvim nemoćni.
O neurozi kao bolesti postojanja, čvornovatom štapu u točku čovekovog individualnog razvoja, o neurozi kao posledici ometenog seksualnog razvoja, ili pak kao smetnji u njegovoj nagonskoj potrebi za važenjem i moći, ne mislimo da pišemo, jer je o ovoj temi bilo dosta rečeno i pisano, tako čitalac ima bar približnu predstavu o tome šta je to neuroza. Dovoljno je da napomenemo dve činjenice. Prvo: nema ozbiljne, hronične neuroze, od koje je Kafka nesumnjivo patio, bez psihičkih trauma u ranom detinjstvu i drugo: neuroza bez bilo kakvog oblika straha nezamisliva je.

      Kao što svako ljudsko biće mora neminovno da prođe kroz izvesne stadijume u razvoju, svejedno da li je ono rođeno kao sasvim prosečno ili sve ovo biće zove Leonardo da Vinči, Dostojevski ili Kafka, tako je i razvojni put neuroze vrlo sličan, naravno u njenim osnovnim linijama postanka i razvoja, i kod sasvim običnog i kod genijalnog čoveka. Kada ovo ne bi bilo tako onda bismo morali imati ne samo dve nauke o neurozama, od kojih bi jedna važila za obične a druga za izuzetne ljude, već i više ovakvih teorija od kojih bi svaka bila konstruisana samo za jednog određenog čoveka. Da je jedna ovakva pretpostavka sama po sebi apsurdna, govori nam ne samo praksa i iskustvo velikog broja psihologa i psihijatara u celom svetu, koji su se složili u nekim bitnim pitanjima čovekovog psihološkog razvoja uopšte, pa, dakle, i psihopatološkog razvoja, već i izvanredne i od većine stručnjaka priznate patografije velikih ljudi iz pera skoro isto tako velikih psihologa i psihoanalitičara. Dovoljno je da pomenemo samo Frojdove studije o Leonardu i Dostojevskom, pa da razumemo o čemu se radi. Bez poznavanja osnovnih činjenica psihološkog i naročito psihoseksualnog deteta, bez pomoći izvesnih psihoanalitičkih postavki koje danas teško da mogu naići na ozbiljnu kritiku, Sigmundu Frojdu bilo bi nemoguće da nam jasno i logično prikaže neke poremećaje u detinjstvu Leonarda ili u pubertetu Dostojevskog koji objašnjavaju neke njihove karakterne crte i osnovni tip njihovog ponašanja.

      Tragičnost Kafkinog genija počiva na strahovitom sudaru između njegovog velikog talenta, čiji ćemo izvor i uzrok sasvim ostaviti po strani, jer ga jednostavno ne znamo, i njegove neuroze. Čak je suvišno prepustiti se privlačnom nagađanju šta bi bilo od Kafke da je njegov talenat bio jači od njegove neuroze, kao što je to (možemo s pravom da pretpostavimo) bio slučaj kod Dostojevskog, ili šta bi se desilo sa Kafkinim stvaranjem da je njegova i onako jaka neuroza bila još jača.
Može neko da primeti da je Kafka i takav kakav je bio, sa čitavom svojom još u ranom detinjstvu razvijenom neurozom, sasvim dovoljno napisao i dovoljno snažno uticao na duhove našeg veka i da zbog toga nije potrebno osvrtati se na suštinu i oblik njegove neuroze. Kada bismo čuli jednu ovakvu, dosta opravdanu primedbu, mogli bismo iskoristiti priliku da kažemo dve stvari. Najpre onu značajniju, o kojoj je već bilo povremeno reči – ovoga puta reč je istina o našem subjektivnom, ali upečatljivom utisku – da je Kafka nosio u sebi više nego što je to mogao da iskaže. I upravo to što on nije mogao do kraja u sebi da proživi, mnogo manje zato što nije bio pisac ranga jednog Dostojevskog, mnogo više zato što je bio sputan mrežama teške neuroze, možda je to bilo ono što je imalo da donese svetlost i njemu i možda nekima koji ga čitaju. Ja ne znam šta bi drugo ovo neiskazano i nedoživljeno moglo biti nego ono što neki egzistencijalisti zovu „skok u veru“, sa drugom vrstom profetskog nego što je Kafka ovo profetsko u stvarnosti nosio.
Kafkini crteži  



        Druga stvar koju smo želeli da iznesemo, kao odgovor na pretpostavljenu primedbu, jeste naša hipoteza da je Kafkino delo moralo i moglo da ima svima poznati snažan odjek u dušama ljudi samo i jedino u našem veku. Nezamisliv je Kafkin uspeh i uticaj u prošlom ili bilo kojem ranijem veku, i, sada ovo smelo pretpostavljamo, Kafka neće biti jedan od prvih pisaca u idućem veku, bez obzira na to kako zamišljali čovekov razvoj u budućnosti.

Strah i nemoć postojanja – IV

     Može nekome da izgleda pomalo uprošćeno i svojstveno psihijatrima da raznolike teškoće i raznovrsne prepreke sa kojima se susreće i na kojima pada jedan neurotičar, svejedno sada što je taj neurotičar još i veliki pisac, svode na jednu traumu u detinjstvu, na snažnu frustraciju kojoj je neko bio jednom u prošlosti izložen, jedan samo kompleks, zvao se na Edipov kompleks, Elektrin kompleks, osećanje inferiornosti ili tome slično. Ovakva opasnost uprošćavanja i svođenja svega obilja i bogatstva duševnog života nekog natprosečnog i još obdarenog neurotičara realno postoji. Činilo nam se, ipak, pa nam se i sada, u Kafkinom slučaju čini, da kada je ova svest o opasnosti stalno prisutna u psihijatriji, kada ovaj nije zaslepljen nekom privlačnom psihološkom teorijom i kada, najzad, dovoljno uloži vrijeme i truda da jednog pisca sagleda sa raznih strana, opasnost uprošćavanja može uspješno ili bar djelomično uspješno da bude izbjegnuta. Moramo još jednom da naglasimo da naša ambicija i nikada nije bila da pružimo takvu studiju o Francu Kafkiju koja bi bila u stanju da osvetli sve uglove njegove bogate ličnosti i na taj način zadovolji većinu čitalaca. Upravo o velikim ljudima, setimo se samo Leonarda, Getea ili Dostojevskog, jedva da je uopšte moguće pružiti ovakve sveobuhvatne studije. Iz veka u vek, kamičak po kamičak izgrađen je i nikada do kraja završen mozaik ovih genijalnih ljudi. setimo se samo Leonarda, Getea ili Dostojevskog, jedva da je uopšte moguće pružiti ovakve sveobuhvatne studije. Iz veka u vek, kamičak po kamičak izgrađen je i nikada do kraja završen mozaik ovih genijalnih ljudi. setimo se samo Leonarda, Getea ili Dostojevskog, jedva da je uopšte moguće pružiti ovakve sveobuhvatne studije. Iz veka u vek, kamičak po kamičak izgrađen je i nikada do kraja završen mozaik ovih genijalnih ljudi.

       Pa i ovaj naš skromni pokušaj odgonetanja Kafkine ličnosti nema drugog cilja nego da iz jednog specifičnog, psihološkog i psihoanalitičkog ugla doprinese boljem razumevanju njegovih pokušaja i njegovih neuspeha, ako se uopšte može govoriti o neuspesima u Kafkinom književnom opusu.

     Ovo kažemo da bismo se ponovo vratili već davno poznatim ili pretpostavljenom uzročniku Kafkinih kompleksa i njegovog neslućenog mučenja sa samim sobom, njegovom ocu. Jer, mi ponovo, i kada je reč o pisanju, nema nikakvog ubedljivog razloga da tražimo na nekom drugom mestu taj kamen spoticanja; opet se vraćamo Kafkinom pismu ocu.

Kafkini crteži 



      U pisanju, zaista, mogao sam da se od Tebe za jedan pedalj udaljim i postanem samostalan, iako sam pomalo podsećao na crvu koja, zgažen pozadi, prednjim delom se otcepljuje i vuče u stranu. Na neki način bio sam u sigurnosti, imao sam predah; odbojnost koju si Ti naravno odmah ispoljio prema mome pisanju, bila mi je, izuzetno, dobrodošla. Moja sujeta, moje častoljublje, patili su, doduše, od za nas poznatog pozdravljanja mojih knjiga: 'Stavi je na noćni stočić', ali u osnovi bilo mi je pri tome ipak dobro, ne samo iz željene zloće, ne samo iz radosti zbog nove potvrde moga shvatanja naših odnosa, već sasvim iskonski, jer mi je ta formula zvučala kao: 'Sada si slobodan!' Naravno da je to bila obmana, nisam bio ili u najboljem slučaju još nisam bio slobodan. Moje pisanje govorilo je o Tebi,
Možda bi nekom neopreznom psihijatru, zaljubljenom u teoriju o neurozi, prema kojoj se ovakvi kompleksi neurotičara, pri izuzetnoj maštovitosti i inteligenciji deteta, uzimaju kao neposredni i često jedini uzrok otpočinjanja umetničkih aktivnosti, ovaj Kafkin citat, ova njegova ljudska ispovest, koju zaista ne treba shvatiti samo kao literaturu, mogao da posluži kao dokaz ispravnosti njegove teorije. Mi tako ne mislimo. Naprotiv, smatramo da bi Kafka bez svoje teške neuroze pisao, ako je preterano reći i bolje i više, svakako drugačije, što ne znači da poričemo očevidnu činjenicu da je upravo ovaj kompleks pružio najviše sadržaja njegovom pisanju, što uostalom potvrđuje sam Kafka u ovome pismu. . Videli smo maločas zbog čega i sa kakvim ishodom.

     Tako je Kafka i na trećem ispitu zrelosti, u poslednjem pokušaju zbacivanja neurotičnog oklopa, našao za sebe neko opravdanje, koje ga je moglo samo za kratko zavarati, ostajući i sada, da se poslužimo njegovim sopstvenim izrazom „paklen u svojoj nevinosti“.

Kafkini crteži 



       Zaista ne mislimo da smo ovim poduhvatom da objasnimo pisca njegovom neurozom, približili stvarnom biću Franca Kafkea. Osećali smo samo, i to na mahove neobično intenzivno, dok smo proučavali Kafkua, neko duboko i bolno razumevanje, saosećanje sa intimnim bićem ovog duboko nesrećnog iu srži čistog čoveka. Bili smo zbog toga srećni i uzbuđeni kada smo pročitali Milenino pismo upućeno Maksu Brodu još za Kafkinog života. Odjednom nam se vrlo snažno učinilo da je jedino biće koje je Franca Kafku stvarno do srži osetilo (ako i ovo nije mala preteranost), i ne samo osetilo nego i svojim natprosečnim intelektom razumelo i čak Maksu Brodu Kafku objasnilo, bila treća i pretposlednja, po nekima, kojima bismo se rado pridružili, najveća ljubav Kafkina, Milena Jesenska. Čehinja i hrišćanka, udata za Jevrejina i sama pisac i sam nesrećan čovek.
„Za njega je život nešto potpuno drugo nego za sve ostale. Pre svega, za njega su novac, devizna centrala, neka pisaća mašina potpuno mistične stvari (i one to jesu stvarno, samo ne za nas ostale), one su za njega najčudnovate zagonetke prema kojima on ne stoji nikako tako kao mi… Ah ne, čitav ovaj svet jeste i ostaje njemu zagonetan. Mistična tajna. Nešto što on nije u stanju da ostvari i što on sa dirljivom, čistom naivnošću visoko ceni… Sve je to za njega nešto tuđe. Čovek koji brzo kuca u mašinu i onaj koji ima mnogo ljubavnica isto su mu tako neshvatljivi kao češka kruna u poštanskom nadleštvu i kruna kod prosjakinje, neshvatljivi zbog toga što živi. Ali Franc ne može da živi. On nema sposobnosti za život… On neće nikada biti zdrav sve dok ima ovaj strah. A nikako psihičko snaženje ne može da savlada ovaj strah, jer strah sprečava jačanje. Ne odnosi se ovaj strah samo na mene, već na sve što živi bez srama… Franc će brzo umreti.“
Tek zahvaljujući ovoj značajnoj dopuni opisa ličnosti Kafke možemo da završimo svoj studij Kafkine neuroze, jer nam se samo ovako čini opravdanim i poštenim naš rad na studijima o Kafki.


                                                      Kafkini crteži 


      U zaključku možemo reći da Kafkina neuroza nosi u sebi nešto koliko tipično toliko i atipično. Tipični su u njoj uslovi pod kojima se neuroza uopšte stvara, zapletena mreža zbivanja u kojoj se žrtva neumitno zapliće, nemoć da se izvuče i, u Kafkinom slučaju, još i izuzetno zloćudan tok ove neuroze. Zbog izuzetnog bogatstva dinamičkih zbivanja u neurozi, kvantitativne i kvalitativne zaoštrenosti suprotnih sila u njoj, ali i zbog snažno prisutnih težnji ka izbavljenju iz nje, posle poraza koji je Kafka doživeo na tri odlučujuća polja bitke, tok njegove neuroze uzeo je svoj najgori, samodestruktivni put. . Pošto se psiha u jednom trenutku nepovratno predala, nerešeni, a razdirući unutrašnji sukob, prešao je na telo, proizvodeći u njemu relativno brzo i smrtonosno oboljenje – tuberkulozu. Psihosomatska medicina nam je poslednjih godina pomogla da razjasnimo i dokažemo ono što su stari grčki lekari davno ne samo naslućivali nego u šta su bili uvereni. Gotovo da nema nijedne telesne bolesti, uključujući tuberkulozu, pa i rak, u čijem nastajanju, toku i ishodu psihički faktori ne predstavljaju jednu ili u svakom slučaju vrlo značajnu komponentu. Ni Kafkino telo nije izdržalo višegodišnju tešku, upornu, ali i neravnopravnu borbu koja se vodila u Kafkinoj duši, borbu za i protiv života. (O svome telu, uostalom, Kafka je imao posebno loše mišljenje smatrajući „da takvim telom nije moguće ništa postići“.) Tako je, ovaj toliko hipotetični Frojdov nagon smrti, Tanatos, odneo u nevreme, u 41. godini života još jednu svoju pobedu. Dok je Oto Vajninger, jedan drugi skoro genijalni Jevrejin,

     Najzad, ono što je atipično u Kafkinoj neurozi, to je ne samo relativno ređa forma kompleksa neurotične vezanosti uz roditelje, ovoga puta ne uz majku već uz oca, dakle neka vrsta obrnutog Edipovog kompleksa, već je u njoj atipično naročito to što je verovatno urođena. Kafkina umetnička obdarenost, u snažnom sudaru sa neurozom, možda i delimično urođenom (u Kafkinoj porodici sa majčine strane postojali su slučajevi duševnih bolesti i samoubistava), izvojevala je za sebe deo slobodnog prostora za samostalnu i sasvim originalnu aktivnost. Atipično je svakako i to što je, za razliku od običnih neurotičara, koje je Kafka dramatičnom istinitošću prikazao u svojoj pripoveci Jazbina kao iu liku Jozefa K. iz Procesa, ljudi uplašenih pred odgovornostima života i pri tome nepokolebljivo uverenih u svoju ispravnost i nevinost, Franc Kafka bio neurotičar drugog, ako možemo tako da kažemo, plemenitijeg tipa. To je ona vrsta neuroze, svojstvena samo značajnim stvaraocima, u kojoj ne može više biti egoizma običnih, ni straha prosječnih ljudi, već kod kojih je izdvojenost iz života i lišavanje sebe neke uloge u njemu, podjednako vrednih i obaveznih za svakoga, simbožrtve i odricanja. Ovu posebnu vrstu neuroze, kojoj pripada Franc Kafka, a koje vreme što je drukčija od ostalih ne prestaje da bude neuroza, Milena Jesenska ocrtala je bolje od bilo kog psihijatra rečima: „To nije čovek koji svoju askezu konstruiše kao sredstvo prema nekom cilju, to je čovek koji je svojom strašnom vidovitošću, čistotom i nesposobnošću za kompromis, prinuđen na askezu“. u kojoj ne može više biti egoizma običnih, ni straha prosječnih ljudi, već kod kojih je izdvojenost iz života i lišavanje sebe nekih uloga u njemu, podjednako vrednih i obaveznih za svakoga, simbol žrtve i odricanja. Ovu posebnu vrstu neuroze, kojoj pripada Franc Kafka, a koje vreme što je drukčija od ostalih ne prestaje da bude neuroza, Milena Jesenska ocrtala je bolje od bilo kog psihijatra rečima: „To nije čovek koji svoju askezu konstruiše kao sredstvo prema nekom cilju, to je čovek koji je svojom strašnom vidovitošću, čistotom i nesposobnošću za kompromis, prinuđen na askezu“. u kojoj ne može više biti egoizma običnih, ni straha prosječnih ljudi, već kod kojih je izdvojenost iz života i lišavanje sebe nekih uloga u njemu, podjednako vrednih i obaveznih za svakoga, simbol žrtve i odricanja. Ovu posebnu vrstu neuroze, kojoj pripada Franc Kafka, a koje vreme što je drukčija od ostalih ne prestaje da bude neuroza, Milena Jesenska ocrtala je bolje od bilo kog psihijatra rečima: „To nije čovek koji svoju askezu konstruiše kao sredstvo prema nekom cilju, to je čovek koji je svojom strašnom vidovitošću, čistotom i nesposobnošću za kompromis, prinuđen na askezu“.
Kafkini crteži 



        Nema velikog stvaraoca koji nije okusio slasti slobode, onog najvećeg poslednjeg dostignuća čovekovog bića na Zemlji, koja je za sve druge ili za većinu onih koji nisu stvarali samo praznu apstrakciju i reč koja se može nekažnjeno bezbroj puta ponavljati. Njenu pravu vrednost, možda zaista jedini božanski dar, poznaju do kraja jedino velike stvaraoce. I nema veće tragedije za stvaraoca, zvao se na Van Goga, Šumana, Gogolja, Ničea ili Kafku, kada se ova jednom okušana i doživljena sloboda ne može do kraja ostvariti i izrekne. U ovoj nemoći i vidimo tragediju Kafkinog genija i njegove neuroze, ali i lucidnu dalekovidost Kafkinog najboljeg prijatelja Makse Broda koji je nama, ljudima XX veka, borcima i mučenicima za svaku vrstu slobode, najpre onu unutrašnju, ostavio Kafkino zaveštanje, kao poruku i podsticaj. 

 Kraj 

 Izvor: Bolest i stvaranje, Sabrana dela, II kolo, Zadužbina Vladete Jerotića u saradnji sa IP Ars libri, Beograd 2007.

na ćirilici : Projekat Rastko

Нема коментара:

Постави коментар