26. 4. 2022.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše, Prva knjiga - I glava



PRVA KNJIGA 
I glava 


 U gostionicu gubernijskoga grada NN uvezla se na kućna vrata prilično lepa, nevelika brička na perima, na kakvoj se voze neženje: potpukovnici u miru, stožerni kapetani, vlastelini koji imaju oko sto duša kmetova, — u jednu reč, svi oni, koje zovu gospodom srednje ruke. U brički je sedeo gospodin, niti krasnik, niti ružna lika, niti predebeo, niti premršav; ne može se reći da je star, ali ni to da je premlad.
Ulazak njegov nije u gradu uzvitlao baš nikakvu prašinu i nije popraćen ničim osobitim; samo dva ruska seljaka, što su stajala na krčamskim vratima naspram gostionice, priklopiše nekoje primedbe, koje su se uostalom više ticale kočije, nego onoga što sedi u njoj. »Gle ti«, reče jedan drugomu, »kakav je to točak! Šta misliš: bi li se taj točak, ako bi se desilo, dovezao do Moskve, ili ne bi?« — »Dovesće se«, odgovori drugi. — »A u Kazanj: se, mislim, neće dovesti?« — »U Kazanj i neće«, odgovori drugi. Time se završio razgovor. A još, kad se je brička dovezla do gostionice, susreo ju mladić u belim, jako tesnim i kratkim platnenim hlačama, u fraku, koji se upeo biti po modi, a ispod njega viri naprsnik, pridenut tulskom pribadačom i brončanim pištoljem. Mladić se obazre, pogleda kočiju, pridrži rukom kapu koju mu je skoro otpirio vetar, pa otiđe svojim putem.
Kad se je kočija uvezla u dvorište, dočeka gospodina gostionički sluga, polovoj1, kako ih zovu u ruskim gostionicama, tako živ i vickast, da se nije moglo ni razabrati kakvo mu je lice. Istrčao on hitro, s ubrusom u ruci, dugonja u dugu kaputu od jaka pamuka, s leđima skoro na samom zatiljku, protresao kosu i hitro poveo gospodina gore celim drvenim hodnikom, da mu pokaže kakvu mu je sobu dosudio Bog. Soba je bila, kakva se već zna, jer i gostionica je bila, kakva se zna, to jest, upravo onakva kakve bivaju gostionice po gubernijskim gradovima, gde putnici za dva rublja na dan i noć dobivaju mirnu sobu sa švabama, što iz sviju kutova izviruju kao sušene šljive crnice, i s vratima u susednu sobu što su zaslonjena ormarom, a tamo se u sobi smestio sused, ćutljiv i spokojan, ali vanredno radoznao čovek, koji se zanima da dozna sve potanko o putniku. Pročelje je gostionici bilo u skladu s unutarnjošću: bila je jako duga, na dva sprata;2 donji nije bio olepljen lepom, nego je ostala gola opeka, tamnocrvena, pa je još i potamnela od ljutih vremenskih nepogoda, a prilično je prljava bila već i sama od sebe; gornji je sprat bio obojen večnom žutom bojom: dole su bili dućančići s konjskim opravama, užetima i ovčjim krznima. U ugaonom dućančiću, ili zapravo u prozoru, smestio se medičar s crvenim bakrenim samovarom i isto tako crvenim licem, tako da bi se iz daljine moglo pomisliti da su na prozoru dva samovara, samo kad jedan samovar ne bi imao bradu crnu kao smola.
Dok je gospodin došljak razgledao svoju sobu, unesu njegovu prtljagu; najpre kovčeg od bele kože, ponešto otrcan, koji kazuje da nije prvi put na putu. Kovčeg unesoše kočijaš Selifan, onizak čovek u kožuhu, i lakaj Petruška, momak od tridesetak godina, u prostranu, izlizanu kaputu, što ga je, vidi se, nosio gospodar; momak, koji je na oko prilično prost, a jako usnat i nosat. Odmah za kovčegom unesu malen sandučić od tisova drveta, opšiven komadićima žilave brezovine, kalupe od čizama i pečenu kokošku umotanu u modar papir. Kad je sve to uneseno, ode kočijaš Selifan u konjušnicu, da se baklja s konjima, a lakaj se Petruška stane nameštati u malom predsoblju, jako mračnoj rupčagi, kuda je već dospio dovući svoju kabanicu i zajedno s njom neki osobiti zadah svoj, koji je prešao i na odmah zatim donesenu vreću s raznim lakajskim priborom.
U toj rupčagi smesti on uza zid uzan tronog krevet i na nj baci kao neku malu strunjaču, koju je već pogodio steći od gostioničara, ugnječenu i spljoštenu kao uštipak, a možda i masnu kao uštipak.
Dok su se sluge udešavale i poslovale, uputi se gospodin u glavnu dvoranu. Kakve su te glavne dvorane, — zna jako dobro svaki putnik: vazda isti zidovi, obojeni uljanom bojom, potamneli gore od dima iz lula, a dole izglačani leđima raznih putnika, i još više leđima domaćih trgovaca, jer na tržne dane dolaze ovamo trgovci u šestoro, u sedmoro, da ispiju svoju izvesnu porciju čaja; isti začađeni strop; isti začađeni luster s mnoštvom ovešenih stakalaca, što svaki put poskakuju i zveče, kadgod konobar protrči po izgaženom voštanom prostiraču, mašući živo poslužavnikom, na kojem je tolika silesija čajnih kupa, kao ptîcâ po morskoj obali; iste slike po celom zidu, naslikane uljanim bojama; u jednu reč, sve onako kao i svagde; jedina je razlika da je na jednoj slici naslikana nimfa takvih ogromnih grudi kakve čitatelj zacelo nije nikad video. Podobna se prirodna stvar događa uostalom i na raznim istorijskim slikama, što su dovezene k nama u Rusiju, ne zna se kada, otkud i od koga, ali su ih kadšto dovozili i naši velikaši, ljubitelji umetnosti, koji su ih pokupovali u Italiji, po savetu kurirâ što su ih vozili. Gospodin zbaci sa sebe kapu, odmota s vrata vunen rubac duginih boja, kao što ih oženjenim ljudima prave svojim rukama žene njihove, pa ih onda opskrbljuju prikladnim poukama kako treba da se omotavaju, a ko te rupce pravi neženjama, — ne znam pouzdano reći: ja nisam nikad nosio takvih rubaca. Kad je gospodin odmotao rubac, naruči obrok. Dok je posluživan različitim jelima, što su obična po gostionicama, kao što su: blitvena čorba s lisnatom pitom, naročito čuvanom za putnike nekoliko nedelja, mozak s graškom, kobasice s kupusom, pečena ugojena kokica, nasoljeni krastavac i večna lisnata pita, koja je vazda na službu; dok je služen svim tim jelima, i podgrijanim i naprosto hladnima, primorao on slugu, ili konobara, da mu pripoveda svakakve ludorije: ko je pre držao tu gostionicu i ko je sada drži, i nosi li velik dohodak, i je li gostioničar velika ništarija, a na to je konobar odgovarao po običaju: »O, velika je on hulja, gospodine!« Kao što u prosvećenoj Evropi, ima sada i u prosvećenoj Rusiji vrlo mnogo čestitih ljudi koji ne mogu u gostionici jesti, a da se ne razgovore sa slugom, a gdekad da se i ne našale dosetljivo s njim.
Ali nije došljak sve samo uludo zapitkivao: ispitivao je vanredno potanko, ko je u gradu gubernator, ko je predsednik suda, državni advokat, — ukratko, nije propustio ni jednoga znatnijega činovnika: ali još se je tačnije, skoro s učešćem, raspitao za sve znatne vlastele: koliko koji ima dûšâ kmetovskih, koliko daleko živi od grada, pa i kakve je naravi i koliko dolazi u grad; raspitao se pomno o prilikama u tom kraju; je li bilo u njihovoj guberniji kakvih bolesti, — zaraznih vrućica, kakvih smrtnih groznica, kozica i nalik, a sve tako i s tolikom tačnošću, te se vidi da ne pita od puke radoznalosti. U manirama mu je bila neka ozbiljnost, a useknuo se je neobično glasno. Ne zna se kako je on to radio, ali nos mu je trubio kao truba. No ta mu je, kako se čini, nevina vrlina stekla ipak u gostioničkoga sluge veliko uvažavanje, pa je on svaki put, čim čuje taj zvuk, protresao kosu, kočio se još od većega poštovanja, a onda naginjao s visine glavu i pitao: »je li što po volji?« Posle jela ispije gospodin tasu kave, sedne na divan, a pod leđa podmetne jastuk, koji se u ruskim gostionicama ne nadeva elastičnom vunom, nego nečim što je nalik na opeku ili na šljunak. Onda zazeva i zapovedi konobaru da ga odvede u sobu, te tamo prilegne i odspava dva sata. Kad se je odmorio, napiše na komadićku papira, po molbi gostioničkoga sluge, stalež svoj, ime i prezime, da se to javi kamo treba, redarstvu. Silazeći niz stepenice pročita konobar sričući: »Koleški savetnik, Pavel Ivanovič Čičikov, vlastelin, po svojim potrebama.« Dok je konobar sve još sricao i razbirao cedulju, uputi se Pavel Ivanovič Čičikov razgledati grad, koji ga je, činilo se, zadovoljio, jer je video da grad ni malo ne zaostaje za drugim gubernijskim gradovima: jako udara u oči žuta boja na zidanim kućama i skromno se tamni siva boja na drvenima. Kuće su na jedan, na dva i na poldrug sprata, s večitim mezaninom, jako krasnim po sudu gubernijskih graditelja.
Gdegde se čini da su se te kuće izgubile nasred ulice, široke poput polja, i med beskrajnim drvenim plotovima, gdegde se zbijaju u hrpu, a tamo se zapaža jača vreva ljudska i živahnost. Nailazi na cimere, skoro isprane od kiše, s perecima i čizmama, gdegde s naslikanim modrim hlačama i s imenom nekoga krojača Aršavskoga; negde je dućan sa šeširima, kapama i natpisom: Inostranac Vasilij Fjodorov; negde je naslikan biljar s dva igrača u frakovima, kakve nose gosti što u poslednjem činu dolaze na pozornicu. Igrači su naslikani kako su nanišanili kejovima, izvrnuli malo ruke unatrag, a noge su im još iskrivljene, kako su poskočili entrechatom3 u vis. Ispod svega toga piše: »Evo gostionica.« Negde stoje na samoj ulici stolovi s orasima, sapunom i paprenjacima, sličnima sapunu; negde je kuharica s naslikanom debelom ribom i viljuškom ubodenom u nju. Ali najčešće se primećuju potamneli dvoglavi državni orlovi, koji su sada već zamenjeni lakonskim natpisom: »Pijačnica.« Pločnik je po cesti svagde prilično loš.
Zaviri i u gradski park od tanka drveća što se je slabo primilo, a poduprto je trokutnim potpornjima, koji su jako lepo umazani zelenom uljanom bojom. Ta drvca nisu doduše viša od trske, ali o njima je rečeno u novinama, kad se je opisivala iluminacija, da se je »grad naš, po brižnom nastojanju građanskoga upravitelja, ukrasio parkom, koji se sastoji od senovita, razgranana drveća, što širi hladovinu za vrućih dana«, a pri tom je »jako ganutljivo bilo pogledati kako su građanima srca skakala od preobilja zahvalnosti, a suze im curkom curile, za znak priznanja gospodinu poglavici.« Ispita potanko stražara kuda mu je preki put, ako bi hteo k stolnoj crkvi, ka kancelarijama, gubernatoru, a onda ode pogledati reku što protiče sredinom kroz grad; putem otrgne objavu, pribijenu na zid, da ju valjano pročita dok se vrati kući; upre pogled i odmeri lepuškastu damu, koja je prolazila drvenim pločnikom, a za njom momak u vojničkoj odori, sa zavežljajčićem u ruci; onda pređe sve očima još jednom, kao da želi dobro zapamtiti položaj mesta, i uputi se ravno u svoju sobu, malko na stepenicama poduprt od gostioničkoga sluge. Kad se napio čaja, sedne za stol, naruči sveću, izvadi iz džepa objavu, prinese je k sveći, zažmiri malo desnim okom i uzme čitati. Ali na objavi nije bio ništa posebno: prikazuje se drama gospodina Kotzebuea, u kojoj Rolla igra gospodin Popljovin, Koru gospođica Zjablova,4 druga su lica još i neznatnija; ali on ih pročita sve, dovuče se čak do cene partera i sazna da je objava naštampana u štampariji gubernijske uprave; onda prevrne objavu na drugu stranu, da vidi nema li štogod i tamo, ali kad nije ništa našao, protare oči, savije valjano objavu i metne je u svoj sandučak, kamo običava slagati sve štogod mu dopadne u ruke. Dan se je završio, čini se, porcijom hladne teletine, bocom penušava kvasa i tvrdim snom i hrkanjem iz petnih žila, kao što govore po nekim mestima prostrane ruske države.
Sav je sutrašnji dan bio posvećen posetama. Došljak se uputi posetiti sve gradske dostojanstvenike. Poklonio se gubernatoru, koji nije, ispostavilo se, ni debeo, ni mršav, isto kao i Čičikov, o vratu mu je Anin red, govorkalo se dapače da je predložen i za zvezdu; bio je uostalom velik dobrijan, štoviše, gdekad je i vêzao na tilu. Onda ode k vicegubernatoru, onda je pohodio državnoga advokata, predsednika suda, šefa redarstva, državnoga zakupnika, glavara erarskih tvornica... šteta što je poteško popamtiti sve moćnike ovoga sveta; ali dovoljno je reći da je došljak neobično marljivo posećivao: došao je pokloniti se čak i nadzorniku zdravstvene uprave i gradskomu graditelju a onda je još dugo sedio u brički i smišljao, ali u gradu nije više bilo drugih činovnika. I u razgovoru s tim moćnicima umeo je jako vešto polaskati svakomu. Gubernatoru je nekako mimogred natuknuo da u njegovu guberniju ulaziš kao u raj, ceste su svuda kao od baršuna, a vladavine koje imenuju mudre dostojanstvenike vredne su velike hvale. Šefu redarstva reče nešto vrlo laskavo o gradskim stražarima; a u razgovorima s vicegubernatorom i predsednikom suda, koji su još samo državni savetnici, reče dapače dva puta krivo: »vaša preuzvišenosti«, što se je njima jako svidelo. Posledica je tomu bila da ga je gubernator pozvao neka mu izvoli doći još toga istoga dana na večernje selo, a i drugi ga činovnici isto tako pozovu, ko na ručak, ko na bostončič, ko na tasu čaja.
Došljak se je, kako se čini, uklanjao mnogo govoriti o sebi; ako bi ipak progovorio, onda bi govorio opštim rečima, s primetljivom skromnošću, i razgovor bi mu se u takvim zgodama navraćao na književni način: da je on ništav crv na tom svetu i nije vredan da se mnogo brinu o njem, da je mnogo doživeo za svojega veka, u službi mnogo pretrpeo za istinu, imao mnogo neprijatelja, koji su mu dapače i o glavi poradili, a sada je poželeo da se smiri; traži, odabira mesto gde će se nastanili, pa kad je stigao u taj grad, smatrao je da se svakako mora pokloniti prvim gradskim dostojanstvenicima. To je sve što su u gradu saznali o toj novoj ličnosti, koja nije promašila nabrzo se pojaviti na gubernatorovu večernjem selu. Spremanje za to selo zapremilo je više od dva sata i tu je došljak iskazao toliku brižljivost za svoje udešavanje kakva se i ne viđa svagde. Nakon kratka sna posle jela zaiskao vode, da se umije, pa je neobično dugo trljao sapunom obadva obraza, a iznutra ih podupirao jezikom; onda dohvatio konobaru s ramena otarak, otrao njime sa svih strana puno lice svoje, a pred tim je još prsnuo konobaru dva puta baš u lice; onda nadenuo na sebe naprsnik, iščupao dvije dlačice što su mu se promolile iz nosa, a odmah iza toga osvanuo u blistavu fraku brusničine boje. Kad se je tako obukao, poveze se u vlastitoj kočiji po beskrajno širokim ulicama, osvetljenima kukavnom svetlošću, što svetluca gdegde iz prozora. Ali gubernatorov je dom bio rasvetljen kao i ples; kočije s fenjerima, pred ulazom dva žandara, u daljini povici prednjih jahača, ukratko sve kako treba. Kad je ušao u dvoranu, morade Čičikov časkom zažmuriti, jer je strahovit bio bljesak sveća, svetiljaka i damskih odeća. Sve prelila svetlost. Crni frakovi projuruju i lete pojedince i u hrpama amo-tamo, kao što za vrućega srpanjskoga ljeta muhe lete na bijelu, sjajnu rafinadu, kad ju stara ključarica kraj otvorena prozora razbija i deli na komadićke: sva se deca skupila oko nje, gledaju i radoznalo motre hrapave ruke njene, kako se miču i dižu malj, a zračne se eskadrone múhâ uskrilile lakim zrakom, uleću smiono, kao pravi domaćin, koriste se lošim vidom staričinim i suncem što joj dosađuje očima, i ginu na zamamne komadiće, sad rasute, sad u gustim rojevima. Nasićene su bogatim letom, koje im ionako na svakom koraku rasipa zamamna jela, te nisu nipošto uletele zato da jedu, nego samo da se pokažu, da se po gomili šećera prošetaju gore-dole, da potaru stražnje ili prednje nožice jednu o drugu, ili da se počešu njima ispod krilašaca, ili da pruže obadve prednje šapice i njima se počešu iznad glave, pa da se okrenu i opet odlete i dolete s novim nasrtljivim eskadronama. Nije dospio Čičikov ni ogledati se, a već ga pod ruku uhvatio gubernator i odmah ga predstavio gubernatorki.
Došljak se gost ne osramoti ni tu: izreče nekakav kompliment, jako prikladan za čoveka srednjih godina, koji uza to nije previsoka čina, ali ni preniska. Kad su se postavili parovi i sve otisnuli k zidu, zabaci on ruke za leđa i promotri njih dva-tri časka jako pomno. Mnoge su dame bile lepo odevene i po modi, no druge se obukle u ono što im je Bog poslao u gubernijski grad. Muškarci su tu bili, kao i svagde, od dvije vrste: jedni su mršavi i sve se motaju oko dama; neki su od njih takvi da bi ih teško razlikovao od Petrograđana: isto su im tako veoma promišljeno i s ukusom začešljani zalisci, i baš su im naočiti vrlo glatko obrijani ovali lica, isto tako nehajno sedaju k damama, isto tako govore francuski i isto tako navode dame na smeh, kao i u Petrogradu. Drugu su vrstu muškaraca sačinjavali debeljaci, ili onakvi kao Čičikov, to jest, koji nisu predebeli, ali ni premršavi. Ti zaziru i uklanjaju se od dama i samo zveraju u stranu, nije li gubernatorov sluga namestio gdegod zeleni stol za whist. Lica su im puna i okrugla, na gdekojima su dapače i bradavice, gdekoji je i kozičav; vlasi im nisu ni u čupercima ni u uvojcima, niti na način »vrag me odnieo«, kao što kažu Francuzi; kosa im je sasvim ošišana ili zalizana, a crte su im na licu zaokruženije i krepčije. To su odlični činovnici u gradu. Na žalost, debeljaci znaju na ovom svetu bolje udešavati svoje poslove, nego mrše. Mršavi su ponajviše činovnici za naročite naloge, ili se samo broje i tumaraju amo tamo; njihovo je živovanje prelako, uzdušno i sasvim nepouzdano. Ali debeli ne zapremaju nikada neizravna mesta, nego vazda izravna, pa ako sednu kuda, zasednu sigurno i čvrsto, tako da će i mesto zapucketati i uleći se pod njima, a oni neće sleteti. Vanjskoga sjaja ne vole oni; frak na njima nije tako vešto skrojen kao što je u mršavih, ali zato im je kesa puna blagodati božje. U mrše nema za tri godine dana nijedne kmetovske duše koju nije založio u banci; a gle samo debeljaka, — stvorila mu se negdje nakraj grada kuća, kupljena na ženino ime, onda na drugom kraju druga kuća, onda blizu grada dobarce, onda i imanje sa svim što mu pripada. Naposletku debeljak, pošto je poslužio Bogu i caru i stekao svačije poštovanje, ostavlja službu, preseljava se i postaje vlastelinom, slavnim ruskim gospodinom, gostoljupcem, i živi, i dobro živi. A iza njega opet mršavi naslednici spiskavaju po ruskom običaju navrat nanos sav očinski imetak. Ne može se zatajiti da su skoro baš ovakve misli zaokupljale Čičikova kad je promatrao društvo, a tomu je bila posledica da se je pridružio debelima, gde je sreo skoro same poznate ličnosti: državnoga advokata, s jako crnim, gustim obrvama i s levim okom, kojim on malo namiguje, kao da veli: »hajdemo, brate, u drugu sobu, tamo ću ja tebi nešto reći«, — čoveka uostalom ozbiljna i čutljiva; poštara, omalena čoveka, ali domišljana i filozofa; predsednika suda, jako rasudljiva i razborita čoveka, — koji ga pozdraviše svi kao stara znanca, a Čičikov im se otklanja, malko u stranu, ali ipak prijatno. Tu se on upozna i s jako druževnim i uljudnim vlastelinom Manjilovim i s donekle naoko nezgrapnim Sobakjevičem, koji mu je odmah očepio nogu i rekao: »Molim za oproštenje«. Odmah mu tutnu u ruku i kartu za whist, a on je primi s isto tako uljudnim poklonom. Posedaju za zeleni stol i nisu više ustajali do večere. Svi se razgovori prekinuli sasvim, kao što svagda biva kad se naposletku late svojskoga posla. Poštar je bio doduše jako govorljiv, ali čim je u ruke prihvatio karte, odmah je na licu iskazao misaonu fizionomiju, donjom usnom pokrio gornju i očuvao ovakvo stanje za cele igre. Kad bi izbacivao figuru, udarao je rukom snažno po stolu i priklapao, ako je bila dama: »Sevaj, stara popadijo!« Ako je pak kralj: »Sevaj, tambovski seljače!« A predsednik je dometao: »A ja ću njega po brcima!« Gdekada su se uz udar po stolu otimale reči: »Ah! Šta bilo da bilo, ni kud ni kamo, pa ću od bundeve!« Ili naprosto uzvici: »Crvi! Crvotočina! Pikencija!« Ili »Pikendras! Pičuruščuh! Pičura!« Pa i naprosto: »Pičuk!« — Takvim su imenima oni u svojem društvu prekrstili boje u kartama. Kad su svršili igru, uzmu se po običaju prilično glasno prepirati. Prepirao se je i naš došljak gost, ali nekako neobično vešto, tako te svi videše da se prepire, ali se ipak prijatno prepire. Nikada on nije govorio: »vi ste izbacili,« nego: »vi ste izvoleli izbaciti; ja sam imao čast pobiti vašu dvojku«, i nalik. Da bi još jače predobio u nečem svoje protivnike, svaki je put nudio sve redom srebrnom svojom emajliranom tabakerom, u kojoj primetiše dve ljubičice, metnute onamo poradi mirisa. Došljakovu su pažnju zaokupili osobito vlastelini Manjilov i Sobakjevič, koji su već spomenuti gore. Odveo on odmah malko u stranu predsednika i poštara i obavestio se o njima. Po nekolikim se je pitanjima što je zapitao razabrala ne samo radoznalost, nego i temeljitost gostova, jer se je najpre raspitao koliko svaki od njih ima kmetovskih duša i u kakvom su im stanju imanja, a onda se je tek obavestio kako im je krsno i očinsko ime. Za kratko mu je vreme sasvim uspelo da ih opčara. Vlastelin Manjilov, još sasvim nestar čovek, slatkih očiju kao šećer, kojima on zažmuruje kadgod se smeje, sav poludeo za njim. Dugo mu je stiskivao ruku i uverljivo ga molio neka mu iskaže čast svojim dolaskom na imanje, do kojega ima, reče on, od gradske mitnice samo petnaest vrsta, na što Čičikov odgovori, uz vrlo uljudan naklon glavom i uz iskren stisak ruke, da ne samo što je s drage volje pripravan, nego će i smatrati najsvetijom dužnošću da to izvrši. I Sobakjevič reče, donekle lakonski: »Izvolite i k meni«, strugnuv nogom, obuvenom u tako golemu čizmu da bi joj se teško i mogla naći prikladna noga, pogotovo u današnje doba, gde i u Rusiji počinje nestajati divova.
Sutradan ode Čičikov na ručak i na večernje selo k šefu redarstva, gde su od tri sata posle jela zaseli za whist i kartali se do dva sata u noći. Tamo se je, med inim, upoznao s vlastelinom Nozdrjovim, čovekom od tridesetak godina, kočopernim momkom, koji mu je odmah, iza tri-četiri reči, stao govoriti: ti . Sa šefom se je redarstva i s državnim advokatom Nozdrjov također tikao i opštio s njima prijateljski; ali kad sedoše za veliku igru, i šef redarstva i državni advokat vanredno su pažljivo motrili sve što on pobija, i pazili skoro na svaku kartu što ju on izbacuje. Sutrašnju večer provede Čičikov kod predsednika suda, koji je goste, med njima i dve dame, dočekao u domaćoj haljini, ponešto zamazanoj. Onda je bio na večernjem selu kod vicegubernatora, na velikom ručku kod zakupnika, na malom ručku kod državnoga advokata, ali taj je ručak vredio kao veliki; na zakusci posle crkvene službe, koju je priredio gradski načelnik, a i ona je vredila kao ručak. U jednu reč, ni jedan mu se sat nije događalo da bude kući, te je u gostionicu dolazio jedino spavati. Došljak se je nekako u svem znao snalaziti i iskazivao se kao iskusan svetski čojek. O čemu se god zapodeo razgovor, svagda ga je znao podržati: ako je govor o pastuharnici, on govori i o pastuharnici; ako govore o dobrim psima, i tu on primećuje jako valjane primedbe; ako raspravljaju o istrazi što je vodi dohodarinski ured, pokazuje da mu nisu nepoznate ni sudačke smicalice; ako razglabaju o igri na biljaru, ni na biljaru se on ne sramoti; ako govore o kreposti, i o kreposti on rasuđuje jako dobro, dapače sa suzama u očima; ako će o pečenju žestokoga pića, i u žestoko se piće razumije; ako će o carinskim nadzornicima i činovnicima, i o njima on sudi tako kao da je i sâm bio činovnik i nadzornik. Ali je vredno uočiti kako je sve to znao obavijati nekom dostojanstvenošću, kako je znao dobro se držati. Govorio nije ni glasno ni tiho, nego sasvim onako kako treba. U jednu reč, kudgod okrenuo, bio je pristojan čovek. Svi su činovnici bili zadovoljni dolaskom nove ličnosti. Gubernator izjavi o njem da je čovek dobrih načela; državni advokat da je vrstan čovek; žandarski pukovnik da je učen čovek; predsednik suda da je čovek sa znanjem i čestit; šef redarstva da je čestit i ljubazan čovek; žena redarstvenoga šefa da je najljubazniji i najdruževniji čovek. Dapače i sâm Sobakjevič, koji je retko govorio o ikom dobru reč, reče svojoj mršavoj ženi, kad je prilično kasno stigao iz grada, sasvim se skinuo i legao u krevet do nje: »Ja sam, dušice, bio danas kod gubernatora na sijelu, i kod redarstvenoga sam šefa ručao, i upoznao sam se s koleškim savetnikom Pavlom Ivanovičem Čičikovim: preprijatan čovek!« Na što mu žena odgovori: »hm!« i gurne ga nogom.
Ovakvo se je mišljenje, veoma laskavo po gosta, stvorilo o njem u gradu i održalo se donde dok nije jedno neobično gostovo svojstvo i poduzeće, ili kako po provinciji govore: passage, a čitatelj će ga nabrzo doznati, bacilo u silnu dvoumicu skoro sav grad.
                                                                

Нема коментара:

Постави коментар