1. 3. 2022.

Miša Vasić, Vampirizam





Vampirizam kao simboličko-mitološki fenomen koji opisuje uzimanje tuđe vitalne energije usled sopstvene psihičke neintegrisanosti (tj. „gubitka” duše) i odbijanja principa besmrtnosti i principa transfiguracije, te insistiranje na umišljenoj besmrtnosti tela „sada i ovde“ daleko prevazilazi fascinaciju balkansko-slovenskim legendama…

… Krv je u središtu mita o vampirima, što nije slučajno. Kako znameniti švajcarski psiholog K.G. Jung kaže u svom delu „Psihologija i Alkemija“: „Duša je božiji zastupnik (sui locum tesens seu vice Rex est) i prebiva u životnome duhu, u čistoj krvi. Ona upravlja razumom, a ovaj tijelom“.

… Pored aspekta krvi, aspekt seksualnosti je podjednako značajan u ispoljavanju arhetipa vampira. Seksualna energija se, na nivou simboličkog, ispoljava dvostruko…

…Antiteza globalnog fenomena vampirizma oličena je u alternativnoj metodi praktikovanja solarne yoge, koja omogućuje život bez uzimanja hrane, te dotok neophodne vitalne energije putem konzumiranja isključivo sunčeve svetlosti. Solarna yoga, na simboličkom nivou, poredstavlja princip iluminacije i …

Vampir : “Duh koji sisa krv; duša preminulog čoveka za koju se sujeverno smatra da izlazi iz groba i noću luta unaokolo, sisajući krv usnulih osoba, na taj način ih ubijajući. Ovo sujeverje danas preovlađuje u oblastima Istočne Evrope, a bilo je posebno aktuelno u Mađarskoj tokom 1730.”Izvor: Websterov prerađen integralni rečnik (1913)

     Popularnost arhetipa vampira u popularnoj i etabliranoj kulturi, ne jenjavajući još od svojih praizvora iz XVIII veka, preko definisanja žanra početkom XIX veka, do razvoja u XX veku, i konverzije u mainstream u XXI veku, može se objasniti simboličko-umetničkim formulisanjem masovnog i realnog globalnog fenomena: pervertiranja ideje o besmrtnosti (prisutne milejumima u ezoternim i spiritualnim tradicijama širom planete) u fantazmagoričnu fiksacionu predstavu „beskonačne“ telesne trajnosti, praćenu psihičkom dezintegracijom, tj. „gubitkom“ duše.

„Beskonačno“ telesno trajanje je, na nivou prisilno-kompulzivne ideje, više nego realno, ali u stvarnosti predstavlja inflatorno naduvavanje infantilne imaginacije, emanirane iz kolektivnog nesvesnog, i to kao natkompenzacija straha od smrti. Pojedinac, obuzet nerealnom predstavom sopstvene „besmrtnosti“ „sada i ovde“, ličnu psihičku energiju ulaže u fantaziju, te samim tim formira redukovane predstave o sebi i objektivnom svetu. I ne samo to, već se aktualizuje i disbalans vitalne energije. I tada dolazi do pojave energetskog „vampirizma“: crpljenja vitalne energije od pojedinaca ili grupa koji poprimaju karakter lične ili kolektivne „senke“, da bi se popunila sopstvena energetska praznina, nastala usled fantazmom uslovljene dezintegracije.

„Vampirizam“ karakteriše odsustvo vitalne energije, ali i nedostatak ekvilibrijuma seksualne energije, ili njeno poništavanje/inverzno sublimiranje, a što je, na simboličkom nivou, povezano sa pervertiranom/potisnutom idejom o besmrtnosti u naše materijalističko doba, o čemu će biti reči kasnije u tekstu. Simbolizam krvi (duše) i simbolizam semena (svetlosti) preovlađuju u principu duhovnosti izokrenute naglavce, karakteristične za današnji svet a oličene u vampirskom arhetipu u kulturi i medijima.

       Rane pojave arhetipa vampira u kniževnosti i preteče žanra počinju od dela „Vampir“ (1748) od Heinrich August Ossenfeldera, „Lenora“ (1773) od Gottfried August Bürgera, „Nevesta Korinta“ (1797) Johann Wolfgang von Goethea… „Vampir“ (1819) John Polidorija (inspirisan Byronovom poemom „Nevernik“ iz 1813.), je prvo delo u kome je žanr definisan, a vampir opisan onako kakvim ga znamo danas, iz mnogobrojnih produkata savremene masovne i elitne kulture. „Drakula“ Bram Stokera (1897) je do danas najpoznatije literarno delo napisano na ovu temu. Savremeno kripto-okultno remek-delo „Imperija V“ (2006) Viktora Peljevina vampirizam koristi kao metaforu globalnog psiho-materijalnog energetskog parazitizma, ma nivou simbolike krvi, novca i seksualnosti kao energetskih „etalona“.

      Mediji filma i TV su naročito pogodni za prikazivanje vampira, koji je sam po sebi izrazito slikovito dizajniran te predstavlja jednu od ikona masovne kulture. Ekspresivni nemački film neme ere „Nosferatu“ F. W. Murnaua (1922) sledi ultimativni „Drakula“ (1931), u kome glavnu ulogu igra Béla Lugosi (koji i sam postaje ikona, simbol vampira). „Poslednji čovek na Zemlji (1964) (režija: Ubaldo Ragona i Sidney Salkow) je prvobitna verzija potonjeg kultnog „Omega Man“ (1971) Boris Sagala sa Charlton Hestonom. Žanr revitalizuje „Vampir Nosferatu“ (Nemačka, 1979), Werner Herzogov re-make prethodno pomenutog Murnauovog filma. „Glad za krvlju“ (1983), prvenac Tony Scotta, unosi elemente glamura i estetiku video-klipova, redefinišući žanr u pravcu rezoniranja sa high-tech kulturom i globalnim medijima (poput MTV) koja se tada nazirala, a danas preovlađuje. Sa ovom filmom počinje mogućnost identifikacije sa vampirima, usled koherencije MTV estetike, bliske mladim konzumentima, sa kompatibilnim, visoko stiliziovanim, camp i high-fashion protagonistima David Bowieom i Catherine Deneuve. Zvezde ovog filma se uklapaju u narcistički mainstream role-model, začet tada a još uvek preovlađujući… „Intervju sa vampirom: vampirske hronike“ (1994) Neil Jordana je masovno popularan Ꞌ90-ih godina XX veka…

„Buffy-ubica vampira“ (1992), američki film, fuzija akcije, komedije i horora je uvod u istoimenu TV seriju, namenjenu tinejdžerima, što je od značaja, jer arhetip vampira počinje da biva prikazan kao blizak mladima…

      Četvorodelni epski filmski serijal „The Twilight Saga: Twilight (2008), New Moon (2009), Eclipse (2010), Breaking Dawn (2011/2012)“, veoma popularan među mladima je naročito karakterističan: vampiri su prikazani kao pozitivni heroji, sa puno simpatija, a simbolika krvi i seksualnosti paradigmatično pervertirana, signifikantno objašnjavajući tokove kolektivno nesvesnog našeg vremena u pravcu fantazmagorije „beskonačne“ telesne trajnosti i prinudnog bekstva od arhetipa svetlosti i koncepta besmrtnosti. Fimska „Twilight Saga“, umetničkim sredstvima, uzdiže gore pomenute kurentne društvene fenomene na nivo norme.

      Arhetip vampira, definisan zapadnom literaturom, referira na projekciju neprihvatljivih alhemijskih „nigredo“ sadržaja zapadnoevropskih identiteta projektovanih na Zapadu nerazumljive i egzotične, slovenske i balkanske narode. Etimološka istraživanja ukazuju da reč “vampir” potiče od istoimene reči iz slovenskih jezika. Pojavila se početkom XVII stoleća na Balkanskom poluostrvu, od Bugarske, preko Rumunije do Srbije. Međutim, direktno poreklo reči “vampir” je još uvek nedovoljno razjašnjeno. Raznolike kontemporarne teorije barataju tezama da “vampir” proizilazi iz reči “upir”, čije pisane tragove nalazimo u crkvenoslovenskom (staroruskom) manuskriptu u kome se Novogorodski princ opisuje kao “Upir Ličij” (zli vampir). Traganje za praizvorom reči “upir” i drugih srodnih reči (kao: obirbi, upior, obiri, upirbi) je ispunjeno konfuzijom; postoji mnogo hipoteza koje nisu potkrepljene realnim dokazima oličenim u pisanim tragovima. Kazimierz Moszynski vrši distinkciju među slovenskim jezicima: sugeriše da “u-pir” potiče iz srpskog glagola “pirati” (“duvati”). Aleksandar Afanasev ukazuje na slovensku reč “pij” (od glagola “piti”), koja možda može biti grčkog porekla, akceptitrana kroz crkvenoslovenski, zahvaljujući zajedničkoj pravoslavnoj veri. Poreklo od ruske reči “netopir” (“šišmiš”) predlaže A. Bruckner. Dakle, postoje malobrojne varijante istinskog porekla reči “vampir”. Jedino što je izvesno je da je ona direktno povezana sa nekim derivatom iz slovenskih jezika, šta god bilo njeno istinsko ishodište.

Vampirizam kao simboličko-mitološki fenomen


       Međutim, vampirizam kao simboličko-mitološki fenomen koji opisuje uzimanje tuđe vitalne energije usled sopstvene psihičke neintegrisanosti (tj. „gubitka” duše) i odbijanja principa besmrtnosti i principa transfiguracije, te insistiranje na umišljenoj besmrtnosti tela „sada i ovde“ daleko prevazilazi fascinaciju balkansko-slovenskim legendama. On seže u arhajska vremena i drevne mitove.

      Američka psihološkinja Caren Thompson, u svom radu „Mitologija Vampira“, opisuje ishodište vampirskog ahetipa evocirajući starogrčke mitove i vavilonski Talmud. Ona razmatra princip beskonačne telesne trajnosti bez duše i proždiranje tuđe krvi radi hranjenja tuđom vitalnom energijom usled očajničke neutažive žeđi za sopstvenom izgubljenom dušom (tj. integracijom):

      „Dva veoma slična mita objašnjavaju poreklo onoga, što bi se moglo nazvati vampirom. Oni su, zbog toga, verovatno, varijacije istovetnog folklornog motiva. Prvi mit predstavlja priču o Lamiji, lepoj libijskoj kraljici, voljenoj od strane Zevsa. Njihova unija je kao posledicu imala rođenje deteta. Hera je, van sebe od ljubomore i besa, ukrala dete. U žalosti, Lamija se povukla u pećinu kraj mora. Vreme je prolazilo, i Lamija, sada poružnela, tumatala je noću, kradući i proždirući tuđu novorođenčad. postepeno joj se ukus proširio na zavođenje mladića, ubijajući ih ili vodeći ljubav sa njima dok ne preminu, ili pijući njihovu krv. Mogla je prema svojoj volji da na sebe uzme formu lepotice, ali se uvek iznova vraćala svojoj nakaznosti. Tokom jednog od svojih izmenjenih stanja, donji deo tela bi joj postajao zmijski, i imala je krila. Ovo polu-zmajevsko izdanje bila je jedna od njenih hipostaza ili tranzicija između lepotice i zmije-zmaja. Za moderne vampirice se pretpostavlja da imaju crvenu kosu, veoma bledu kožu, i zelene oči, koje mogu i izvaditi po želji. Lamija, i one koje su je sledile, poznate kao Lamije, takođe su mogle da vade svoje oči.

          Drugi mit se tiče Lilit, prve Adamove žene iz Biblije. Lilit je stvorena istovremeno sa Adamom, od iste gline kao i on, i zbog toga beše posve jednaka sa njim u svakom pogledu. Odbila je da mu se podredi, razvijajući krila, i odletela od njega. Anđeli su je sakrili i rekli joj da je kazna za napuštanje Adama da će joj sva deca koje rodi umreti. Duboko očajna, pomišljala je na suicid. Anđeli su joj oduzeli tugu i dali joj moć nad svim bebama starim do nedelju dana. U novije vreme se koriste čini koje prizivaju ime Lilit da je drže podalje od nečijeg deteta. Koristi se specijalna tehnika da se beba dovede u anđeosko okrilje, ne bi li jer sačuvali od pošasti usled Lilitine ljubomore i tuge zbog sopstvene izgubljene dece. Lilit je kasnije postala supruga Satane, koji je i sam često opisivan kao zmija. Deca proistekla iz njihovog sjedinjenja, koja očigledno nisu bila predmet praizvornog prokletstva, živela su i bila prepoznatljiva kao demoni. Lilit je takođe zavodila mlade ljude i ubijala ih.

      I Lamija i Lilit su imali snažnu identifikaciju sa zmijom. U jednom od prevoda Biblije, posebno u Vulgati, translacija imena Lilit je Lamija. Lilit, takođe, označava i sovu kukavicu, utvaru, ili duha. I Lamija i Lilit su zavodile svoje muške žrtve i “volele” ih do smrti. Ištar, mesopotamska boginja plodnosti, ubijala je svoje žrtve na sličan način.„

       Robert L. Johnson, znameniti jungovski psiholog, priredio je svoju verziju anonimnog predavanja održanog u „Jungovskoj asocijaciji“ na Floridi. U pomenutom delu, nazvanom „Arhetip vampira“, on takođe ukazuje na arhajsko poreklo simboličkog „pijenja krvi“, „potkradanja duše“, te ritualnog ubijanja radi kompenzacije sopstvenog stanja neucelovljenosti. Johnson lucidno ukazuje na univerzalnost fenomena, osvrćući se na podudarnost mita, raširenog duž epoha u raznolikim kulturama širom planete:

    „Vampiri su postojali davno pre hrišćanstva, iako je srednjevekovna hrišćanska crkva utvrdila veru u vampire kao korisnu za svoju ekspanziju, naročito u Istočnoj Evropi. Međutim 2000 godina p.n.e., drevni vavilonski ‘Ep o Gilgamešu’ jasno je opisao vampire. Ekimmu, ili Odvojeni Duh predstavljao je dušu umrlog koja iz nekih razloga nije mogla naći spokoja i lutala je zemljom u potrazi za otimanjem živih ljudi. Kao i u većini kasnijih priča o vampirima, Ekimmu i njegova žrtva imaju izvesnu misterioznu psihičku povezanost, koja žrtvu čini posebno ranjivom prema napadu. Ekimmu može da hoda kroz vrata i zidove i tako doseže unutrašnjost kuće. On tada isisava život ukućana, obično ubijajući vlasnika i većinu njegovih rođaka i slugu. Ep nam govori da su oni, za koje je verovatno da bi se mogli vratiti kao vampiri, umrli nasilnom smrću; oni, čija tela su ostala nesahranjena ili nezbrinuta, ili oni koji nisu ispunili određene dužnosti. Različiti magijski tekstovi i inkantacije nabrajaju moguće uzroke povezanosti izmeću Ekimmua i njegovih žrtava. (…)

     Iako je asocijacija danas manje jasna, vampiri su uvek bili tesno povezani sa religijama. U Vavilonu, Kini, Grčkoj, Egiptu, kao i hrišćanstvu, osoba za koju postoji verovatnoća da postane vampir je ta, koja odbija religiozne rituale, ili definisani moral zajednice. Odbijajući odgovarajuću sahranu, čovek može osuditi svoje voljene na prokletu egzistenciju nakon smrti. Počinivši samoubistvo, možete izgubiti sopstvenu dušu. U drevnom Egiptu, npr., “Ka”, dvojnik, koji je živeo u grobu sa mrtvim ljudskim telom, morao je biti obilno snabdeven odgovarajućom hranom ili bi izlazio iz groba, nagonjen da jede na šta god naiđe. Drevni Kinezi su verovali da čovek ima dve duše, a “P’o”, inferiorna duša, može koristiti bilo koji preostali deo nesahranjenog tela, čak i mali prst, da postane vampir.„

    Krv je u središtu mita o vampirima, što nije slučajno. Kako znameniti švajcarski psiholog K.G. Jung kaže u svom delu „Psihologija i Alkemija“: „Duša je božiji zastupnik (sui locum tesens seu vice Rex est) i prebiva u životnome duhu, u čistoj krvi. Ona upravlja razumom, a ovaj tijelom“. Krv je u raznolikim tradicijama simbol univerzalnog značaja; predstavlja životni princip, silu, snagu, vitalnost, dušu. Krv predstavlja životnu energiju, i, kao arhetip, nosi visoki naboj psihičke energije. Budući da predstavlja život sam, to je materija koja se od vajkada koristila u religijskoj praksi, jer ima snažnu sposobnost transformacije duše. Otimanje tuđe krvi predstavlja otimanje tuđe životne sile, jer je hranjenje krvlju u stvari hranjenje sadržajima ličnog ili kolektivno nesvesnog. Zajednice, posustale na životnom putu, u potrazi za orijentacijom, bivaju injektovane velikim količinama neophodne energije purifikacije, kroz visoko simboličku moć krvi, koja arhetipski restruktuira kolektivno svesno i nesvesno, dajući pravac, reorijentaciju i novi identitet, „ponovno rođenje“.

       K. C. Hanson, američki profesor Biblijskih studija, u svom radu „Krv i očišćenje u Levitskom zakoniku i Otkrovenju“ opisuje značaj (životinjske) krvi kao simbola purifikacije u judaizmu:

      „Hebrejska reč za “krv” (dam) pojavljuje se osamdeset sedam puta u Levitskom zakoniku. Većina od tih situacija je, međutim, u istom kontekstu: kontekstu upotrebe krvi životinja pri prinošenju žrtve. Ona se koristi u mnogim ritualima; reprezentativni primeri će to istaći. Krv je: prinesena (1:5), stavljena (4:7), uzeta (4:5), doneta (4:16), poškropljena (4:17), ponuđena (7:33), prskana (5:9), izlivena (4:7), korišćena kao sredstvo čišćenja (14:52), zapljusnuta (1:5), pružena (himsi’, 9:12), isceđena (nimsah, 1:15). Tako, rukovanje sa krvlju mora biti precizno obavljeno zbog njenog značaja za rituale i njene potencije.

       Životinjska krv korišćena u žrtvovanjima se shvata kao purifikaciono sredstvo, deterdžent. Zaprljanost sveštenika, vlasti, zajednice kao celine, ili svetilišta, se simbolički čisti ispravnim izvođenjem krvnog rituala. Odgovarajuća krv (tj., bika ili jarca) ritualno upotrebljena na odgovarajući način i odgovarajućim redosledom (tj., ponuđena, prskana, poškropljena) na propisanoj lokaciji (glavno svetilište) od strane odgovarajuće osobe (sveštenik Aron) rezultira očišćenjem od prljavštine. Većina ovih predmeta je eksplicitno obrađena u 16:18-19:

     ‘Onda on [Aron] treba da nastavi do oltara koji je ispred Jahvea i realizuje purifikaciju na njemu. I treba da uzme nešto bikove krvi i nešto jarčeve krvi i stavi je na rogove oltara. i treba svojim prstom da ih poškropi krvlju sedam puta. Tako će ih očistititi i osveštati od zaprljanosti dece Izraela.’ (takođe i 14:52; 17:11).

Ali, nameće se pitanje: zašto krv a ne kopita ili meso ili neki drugi deo       životinjskog tela? Odgovor koji nam Leviti pružaju je: ‘Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote.Jer krv je ono što ispašta za život’ (17:11). Krv tako simbolizuje život: život životinje za život zajednice. Krv, kao simbol života, je jedini deo životinje dovoljno moćan da ostvari čišćenje, kako je to Jahve propisao. Kod Jezekilja imamo dodatni pogled na krv i maslo kao Jahveovu hranu (44:7).“

Simbolika krvi


     se dalje bavi simbolikom krvi u hrišćanstvu i poredi je sa judaizmom. Iz ovoga se vidi značajna razlika tretiranja krvi kao simbola energije. Hrišćanstvo, kao prevashodno eshatološka religija, sadrži u sebi veoma izražen princip transfiguracije, te potencijalno omogućava regeneraciju čoveka „iz samog sebe“. Hrišćanski arhetip označava samožrtvovanje Boga, tj. regeneraciju „jastva“ u čoveku iz samog sebe. Životna sila izvire iz same sebe i neuništiva je. To naravno važi za slučaj ucelovljenosti psihe, koja emanira u slučaju prihvatanja realne smrtnosti tela i odustajanja od fantazije o beskonačnom trajanju, ovde i sada. To daje pun potencijal duši, koja kroz razne ezoterno-spiritualne tradicije, nije ograničena na telo tj. sinhronizaciju vreme-prostor-ovde-i-sada, već postaje deo pan-psihičkog polja koje nadilazi ljudski „ego“. Kad se duša oslobodi, ona, kroz direktnu vezu sa morfogenetskim poljem, ima potencijal integracije, i nema potrebu za vampirizmom. Štaviše, u ranom hrišćanstvu su sledbenici kulta svesno žrtvovali sebe, preuzimajući sami ulogu simbola, koji je potonjim generacijama služio za purifikaciju i regeneraciju. Evo šta Hanson dalje razvija:

        Krv je moćan simbol u Otkrivenju Ivanovom. Bilo bi korisno početi traženjem referenci na krv u iste tri kategorije pronađene u Levitskom Zakoniku i proširene odatle: životinjska krv, ljudska životvorna krv, i vaginalna krv.

Životinjska krv se nikada ne koristi bukvalno, već samo metaforički u Otkrivenju kao “krv janjetova,” što se odnosi na Hristovu krv (7:14; 12:11; i 19:13). Ovo demonstrira istinsko odvajanje od jerusalimskog kultnog korišćenja krvi bikova, jaraca, jagnjadi i ptica. Više ne postoje predviđanja žrtvenog kulta u rađajućoj Hristovoj zajednici. Umesto toga, Hristova krv je efikasna za iskupljenje i slobodu od greha:

      Kadar si da uzmeš knjigu i da otvoriš njezine pečate; jer si bio zaklan i svojom krvlju iskupio Bogu ljude od svakog plemena, jezika, puka i naroda, i učinio ih za našega Boga kraljevstvom svećenika i oni će kraljevati na zemlji. (5:9-10; i 1:5)

     Ovo obezbeđuje alternativnu ideologiju: umesto Aronovskog sveštenstva koje mora ritualno da manipuliše životinjskom krvlju u svetilištu, Jagnjetova krv omogućava iskupljenje svima i stvara novu zajednicu u kojoj su svi članovi na simboličkom nivou ‘svećenici’. (…) Ljudska životvorna krv stupa na scenu naročito u slučaju mučeničkih “svetaca i proroka.” Pre svega, zajednica vapije da se da Bog osveti nevine žrtve u Otkrivenju (6:10). Kao u Brojevima 35:33-34, prolivanje nevine krvi priziva krv ubice (Otk. 16:6; 17:6; 18:24). Ali, za razliku od pravila datih u Brojevima, osvetu ne izvršava pravna zajednica, već sam Bog.”

     Ukoliko nema ucelovljenja psihe, tj nepostojanja duhovnog koncepta besmrtnosti koji je generator vitalne samoobnove, javlja se arhetip vampira, energija se mora otimati od drugih. Robert L. Johnson u radu „Arhetip Vampira“ opisuje pojavu vampirizma kod majanskih krvavih žrtvi kao opozit hrišćanskoj misi, tj. kao naličlje jednog te istog procesa energetske revitalizacije sa identičnom simbolikom (samo sa obrnutim predznakom):

     „Skorija istraživanja pokazuju središnje mesto krvi u religiji Maja. Ona takođe pokazuju da su ljudske krvave žrtve, koje su tako zastrašile španske konkvistadore, u mnogo vidova paralelne hrišćanskoj misi. Kao i u hrišćanstvu, (…) majanski sveštenici koji vrše bogosluženje (kralj i kraljica) igraju u ritualnoj predstavi originalne žrtve, u kojoj bogovi prolivaju svoju krv da tvore svet. U hrišćanstvu takođe postoji dupla žrtva. Sveštenici koji vrše bogosluženje ritualno postaju i prinosioci žrtve i žrtvovani (…) Bogovi, da bi stvorili svet, prolivaju svoju krv. Ljudi, da bi svet održali postojećim, moraju zauzvrat da proliju svoju krv, koja je hrana bogova. (…) i, tako, vidimo da je mit o vampiru zapravo slika euharistije u ogledalu. Možemo uočiti našu životnu energiju stavljenu na rizik: na pozitivnom polu je iskupitelj, koji ispunjava našu vitalnost, a na negativnom polu, vampir koji je proždire.“

     Intreresantno je da su majanske krvave žrtve vršene diskontinualno, u skladu sa majanskim kalendarom, tj. bile su usklađene sa promenama kosmičkih ciklusa: u trenucima ovih promena, tj. kritičnim astrološko-kosmogonijskim konstelacijama umne dezorijentacije zajednice, revitalizacija je postizana otimanjem tuđe krvi (životne sile), svođenjem na nivo simbola-arhetipa regeneracije. Suština vampirizma je u odsustvu prirodne celovitosti.

Aspekt seksualnosti


     Pored aspekta krvi, aspekt seksualnosti je podjednako značajan u ispoljavanju arhetipa vampira. Seksualna energija se, na nivou simboličkog, ispoljava dvostruko. Najpre ćemo se baviti onim vidom ispoljavanja seksualne energije, koji je prikazan kroz fenomen posednutosti/opsednutosti suprotnim polom i pokušaja dosezanja besmrtnosti kroz unifikaciju sa idealizovanim telesnim idealnim partnerom, koji biva divinizovan. Dezintegracija dolazi usled rascepljenosti duše koja, opsednuta delom sebe koji projektuje na objekt ljubavi, gubi energiju. To ide do nekrofilije, što je posebno opisano u delu „Orkanski visovi“ Emily Brontë. Likovi ovog romana prelaze sve granice posednutosti, što, naravno, okončava izraženim nagonom za smrću. Taj nagon nije ništa drugo do enantiodromski prelazak granice težnje za besmrtnošću, projektovane na drugu osobu. Psihičko odricanje od samog sebe i uranjanje u numinozni doživljaj sopstvenog animusa/anime viđenih u „idealnom drugom“ dovode do telesne autodestrukcije. Materijalistički objekat sa hijerofanskim karakteristikama, pitagorejskim zakonom simetrije, transformiše samu dušu u mrtvu materiju.

     Clifton Snider sa kalifornijskog državnog instituta Long Beach, u svom radu „Satanin Đavolak: Arhetip vampira u romanima ‘Orkanski visovi’ i ‘Jane Eyre’“ dekodira strukturu romana kao izvorno mitološku sa naglaskom na vampirizam i sve preteče ovog aspekta, iako to nigde u umetničkom delu nije formalno žanrovski naznačeno:

     „(…) arhetip koji vampir simbolizuje, onaj koji figuriše i u Orkanskim Visovima i u Jane Eyre, je žrtveni jarac. (…) u folkloru neko može postati vampir posle smrti jednostavno “bivajući teškom i problematičnom ličnošću (…) ljudi koji su različiti od drugih, neomiljeni, ili veliki grešnici, pogodni su za vraćanje iz mrtvih”. Samoubice imaju specijalno povoljne izglede da postanu vampiri, baš kao i čarobnjaci i alkoholičari: (…) [termin koji se može primeniti na vampire] teži da sadrži ljude koji se izdvajaju pre svega po tome što su različiti od ljudi koji prave liste. (…) Vampiri, (…) teže da budu oni koji su umrli ‘pre vremena’. Ovi primeri striktno važe za Heathcliffa i Catherine, koja je umrla na porođaju. (…) Umrli nekršteni, sahranjeni na neosveštanoj zemlji, ekskomunicirani, imali seksualni odnos sa vešticom ili demonom, bili sedmo dete istog pola, rođeni na Božić (…) bili rođeni sa prerano razvijenim zubima, neprimereno se ponašali za vreme velikog posta (….) [karakteristični tabui su i] “grehovi protiv crkve” (ovde bi se Bertha izvesno kvalifikovala, kao i sam Rochester ili Heathcliff); (…) svaka društvena bizarnost može biti znak dijaboličkih sklonosti. Tako su, u kulturama tamnookih ljudi, plavooki bili sumnjivi; u društvima tamnokosih, plavokosi bivali izgnani a oboleli od anoreksije ili epilepsije su imali očigledne izbore u svim zajednicama. Prema gore navedenom, očigledno je da se Heathcliff i Bertha kvalifikuju kao potencijalni vampiri, ako ne i aktuelni. Heathcliffova različitost se ističe od momenta kada ga g-din Earnshaw dovodi na Orkanske Visove, beskućnog i gladnog dečaka (…) ‘možda vam je to (Heathcliff, op. M.V.) Božiji poklon, iako je to mračno, gotovo kao da dolazi od samog đavola’. G-đa Earnshaw zove Heathcliffa ‘ciganskim bratom’, a njen sin Hindley naziva ga ‘psom’ ili ‘Sataninim đavolkom’.

      Zaista, Isabella-ina opsednutost Heathcliffom je sama po sebi primer onoga što Jung naziva posednutošću arhetipom. U tome je trik kojim vampir trijumfuje. Nakon što mu podlegne, ona shvata, i potom kazuje Nelly, da je Heathcliff ‘prijatelj, monstrum, i nije ljudsko biće!’ Poput žene koja živi na Mesecu, ona nije mogla odoleti lepoti-kako ju je ona videla-vampirskog Heathcliffa. Konačno, zapazimo Nelly-in opis Heathcliffa dok Catherine leži na samrti: ‘škrgutao je zubima ka meni, i penio poput besnog psa, i pripajao Catherine sebi sa pohlepnom ljubomorom. Nisam se osećala kao da sam u društvu stvorenja sopstvene vrste [. . .]’. Praveći Heathcliffa junakom svog romana, Emily Brontë kompenzuje viktorijansku predrasudu protiv marginalaca, poput cigana ili prosjaka, baš kao i predrasudu protiv natprirodnog. Jane-ina simpatija za Bertha-u ima isti efekat.“

     Aspekti nagona za telesnom autodestrukcijom usled isisavanja sopstvene duše projekcijom na idealnog drugog, o čemu je već bilo reči ranije, predmet su daljeg istraživanja Clifton Snidera. On referira na samoubilački sunovrat glavnih junaka romana, s akcentom na činjenicu da Emily Brontë svesno koristi izraz „vampir“, koji stoji iza praizvora protagonista, mada formalno žanrovski nije eksplicitno oblikovan na taj način:

     „Pri kraju svog života, kada Heathcliff u afektu izvršava suicid, baš kao i Catherine, odbijajući da jede, Nelly ga pita: ‘Recite mi, zašto ste tako ekscentrični, g-dine Heathcliff?’. Ona aludira na njegove ‘duboke crne oči’, koje su, poput Bertha-inih, ‘zakrvavljene’. On izgleda kao ‘goblin’, a Nelly se pita, ‘je li zloduh, ili vampir?’

    Clifton Snider se dalje bavi analizom nekrofilije glavnog junaka romana. Osoba koja teži fantazmagoriji „beskonačnog“ telesnog trajanja, na kraju završava u obožavanju leša, jer više i ne može videti realnost, usled divinizovanja „idealnog“ drugog, predmeta ljubavi. Ideal umišljene fizičke beskonačnosti biva, paradoksalno dosegnut, u drugome, čiji „besmrtni“ lik se zaista i „vidi“ takvim, gledano kroz izobličenu vizuru posedntue psihe:

     „Druge Heathcliffove vampirske akcije uključuju otkopavanje Catherine-inog groba. Tek što je sahranjena, on kopa zemlju sve do kovčega, samo da oseti i prigrabi Cathy-ino prisustvo pred sobom. Oseća olakšanje tek kad je osigurao njeno prisustvo (…). Jedan način interpretacije tog čina je da vidi da je ona postala vampir-ako ne bukvalno, onda bar figurativno, kao u ranijoj sceni sa Lockwoodom, gde ona pokušava da prodre u Orkanske Visove. Cathy se pojavljuje u liku deteta, u Lockwoodovom košmaru i upravo njena je krv koju on proliva po slomljenom prozorskom oknu. (…) Mladić, koji počini transgresiju otvaranja groba da bi samo još jednom video lice svoje voljene, rizikuje da se susretne sa iskreveljenim đavolom, ili čak sa vampirom. Sedamnaest i po godina kasnije, Heathcliff ponovo otkopava Catherine-in grob-ili, bolje rečeno, crkvenjak koji kopa Edgar Lintonov grob do njenog, čini to za njega. Ovaj put on vidi njeno lice još uvek očuvano-znak (iz folklorne tradicije) da je postala vampir.“

      Drugi vid ispoljavanja seksualnosti je, reklo bi se značajniji nego prvi. Da bi smo razjasnili o čemu se radi, najpre ćemo se pozabaviti tinejdžerskim filmskim mega-hitom „The Twilight Saga: Twilight (2008), New Moon (2009), Eclipse (2010), Breaking Dawn (2011/2012)“. Vampiri su (tačnije: jedna frakcija vampira), kako je već rečeno, prikazani kao pozitivni likovi, štaviše, modeli za identifikaciju mladih. Oni sišu samo krv životinja (referiranje na ritualne krvne žrtve) i ne napadaju ljude, već samo zle vampire. Međutim, za dalju analizu priča o simbolzmu krvi nije u centru pažnje. Seksualnost je ta koja je u filmu prikazana na osoben i paradigmatičan način.

     Glavni junaci filma, mladi vampir Edward Cullen (u tumačenju Robert Pattinsona) i ljudsko biće, smrtnica Bella Swan (Kristen Stewart) doživljavaju romantičnu ljubav. Ono što je karakteristično i uzdiže radnju filma do simboličkog nivoa, te pokazuje znamenja vremena u kome živimo je inverzija i pervertiranje osnovnih postulata kako romantične ljubavi, tako i tradicijskih pa i arhetipskih obrazaca vezanih za porodicu, zajednicu, društvo ili polnost. Ova inverzija ima i dublje esencijalno značenje, o čemu ćemo razmatrati nešto kasnije.

      Naime, ljubav glavnih junaka je posve aseksualna. Seksualni čin, koji se najavljuje, u filmu je prikazan posve marginalno, u odnosu na čin „inicijacije“ Belle Swan među vampire. U stvari, dok Edward Cullen insistira na braku, odbijajući paralelno i seksualnost i vampirsku inicijaciju svoje ljubavnice, Bella je, pre svega, opsednuta upravo težnjom da postane vampir. Njen motiv je želja za telesnom besmrtnošću. Tako je ideja braka i spajanja arhetipova muško-žensko, te (esencijalno) seksualno spajanje izokrenuto u težnju za „besmrtnošću“ (tj. beskonačno telesno trajanje). Bella postaje član Edwardove vampirske porodice, ne činom ljubavi i seksualnosti, već uvidom u vampirske tajne i posvećenjem primanja vampirskih obeležja. Radi još većeg kontrasta, stvarni brak i potonji seksualni čin se prikazuju veoma bledo u odnosu na naglašenu simboliku vampirskog sisanja krvi i beskonačnog fizičkog trajanja praćenog „gubitkom duše“ tj. psihičkom dezintegracijom. Pripadnost porodici se ne bazira na ljubavi, polnom sjedinjavanju i stvaranju novog života, već na transformaciji u necelovitu ličnost koja se hrani tuđom krvlju. Ovde je veoma direktno prikazana zamena principa života principom smrti, kroz simboliku seksualnosti (semena) zamenjenu simbolikom proždiranja tuđe krvi i fantazijom o telesnoj besmrtnosti. Biofilija je izvrnuta u nekrofiliju, kao „integrativni“ princip zajednice.

      Marginalizovana seksualnost je centralna simbolička tačka cele ove pripovesti. Esencijalno značenje i poruka filma je u zameni seksualnosti pijenjem krvi (uzimanjem tuđe energije). Ali, šta je esencijalna simbolika seksualnosti? Pokazaćemo da je seksualnost u tesnoj vezi sa svetlošću.

Pozabavimo se svetlošću, njenim realnim i simboličkim aspektom.


Isaac Newton, znameniti engleski fizičar iz XVIII veka, zapitao se u svojoj knjizi „Optika“:

“Zar nisu materijalna tela i svetlost međusobno konvertibilni, i zar tela nisu u velikoj meri podstaknuta na svoje aktivnosti od strane čestica svetla koje prodiru u njihovu strukturu? Transformacija tela u svetlost, i svetlosti u tela, veoma potvrđuje logiku prirode, za koju se čini da je oduševljena transmutacijama. (…) A između takvih sedam različitih i čudnih transmutacija, zašto ne bi priroda transformisala tela u svetlost, a svetlost u tela?”

      Fizička svetlost je, prema kontemporarnim naučnim saznanjima, osnova materijalnog sveta, krećući se i vibrirajući na nivou fotona u mikrosvetu. Već dugo važi pravilo da elektron i pozitron poništavaju jedan drugog, kreirajući fotone. Ali, tokom 1997. je pokazano da se fotoni mogu međusobno spajati kreirajući elektron i pozitron. Ovo je demonstrirano eksperimentom u 3 km dugom Stanford linearnom akceleratoru u Kaliforniji. Trodimenzionalni superluminalni model elektrona uključuje broj eksperimentalnih i teoretskih karakteristika, pri relaciji elektrona prema pretpostavljenom superluminalnim modelom fotona. Ovakvi modeli elektrona i fotona vizuelno pokazuju slaganje visokog stepena i izuzetnu homologiju. Dakle, svetlost je osnova postojanja svemira i fizikalni fundament prostorno-vremenskog kontinuuma.

        Simbolički, svetlost je posve univerzalan simbol, sve značajnije spiritualno-ezoterne tradicije mu daju slične atribute. Svetlost predstavlja pre svega besmrtnost, svest i život, baš kao i manifestaciju božanskog, stvaralački prncip, logos, saznanje, svet ideja, ljubav, kretanje, istinu, oslobađanje, znanje, transcendenciju… Eleuzinske misterije su bile ispunjene nošenjem baklji, Hinduisti svetlost povezuju sa sopstvom, Krišnom, kosmičkim stvaralaštvom, Hrist je kod hrišćana „vidjelo svijetu“ i „otac svjetlosti“, Zoroastri smatraju Ormuzda, oličenje istine, kao gospodara svetlosti, kabala smatra svetlost za esencijalno nematerijalno ishodište stvaranja svega dobrog, lepog i uzvišenog, taoisti izjednačavaju tao i nebesku svetlost…

       Mircea Eliade, istoričar religija, u delu „Okultizam, magija i pomodne kulture“ povezuje simboliku seksualnosti (semena) i svetlosti u raznorodnim tradicijama:

       „U Rig vedi, Prajapati stvoritelj predstavljen je kao Hiranyagarbha, ‘Zlatni zamjetak’, odnosno, sunčevo sjeme. Bramani smatraju semen virile jasnim Sunčevim bogojavljanjem. ‘Kada ga čovjek izbacuje kao sjeme u utrobu, Sunce je zapravo ono koje ga izbacuje, jer Svjetlo je moć što može stvoriti potomstvo’. Ali u Brihadaranyaka-upanišadu semen virile je nosilac samo Besmrtnog (to jest, atman-Brahmana), Onaj koji je prisutan u sjemenu, koga sjeme ne zna, čije je tijelo (nosilac) sjeme, to jest svijest (atman), unutarnji nadzornik, Božanstvo.’ No, Chandogya-upanišad povezuje ‘iskonsko sjeme’ sa svjetlom, ‘vrhunskim svjetlom’ i na kraju sa Suncem.

       Eliade, karakteristično, pronalazi (za različite tradicije) egzistirajuću vezu seksualnog celibata i nedostatka svetlosnog principa (tj. života, svesti), što je direktno povezano sa prethodnom analizom inverzije seksualnosti u vampirizam u filmskom epu „Twilight“:

      „U mnogim američkim mitovima i narodnim pričama pojam djevičanstva izražen je riječima ‘nezahvaćena Suncem’. (…) Značaju ove mitološke teme doprinosi i njezina prisutnost u kršćanskoj ikonografiji. Na velikom broju bizantinskih i grčko-ortodoksnih ikona, kao i pri prikazivanju nekih poznatih rođenja na Zapadu zraka svjetla se izravno sa Sunca pruža prema djevici.“

       U daljoj analizi, Eliade nastavlja sa analogijama seksualnosti i svetlosti, elaborirajući očiglednu univerzalnost simbolizma svetlost-seme:

      „U starom Egiptu, život teče kao svjetlo iz Sunca ili sjeme iz falusa stvaralačkog boga. (…) Vrativši se na Upanišade (…) gdje je svjetlo poistovjećeno s bitkom (atman-Brahman) (…) dovoljno je istaknuti da za indijski duh postoji samo jedan mogući, stvaran (iskustveni) dokaz onoga što se može nazvati ‘ostvarenje duha’ (atman), a to je doživljaj ‘unutarnjeg svjetla’. (…)

      Istovjetnost božanstvo-duh (duša)-svetlo-semen virile nalazimo i u Tibetu i među Mongolima. Prema legendi, predak Džingis Kana rođen je tako što je božansko biće ušlo u šator kroz okvir za dim i kao svetli trag prodrlo u majičino telo. O rođenju Shenraba, osnivača i pokrovitelja bon-religije (…) (legenda-op. M.V.) kazuje kako sam Shenrab izlazi iz nebeske palače (…), pretvara se u pticu, slijeće na glavu svoje buduće majke, i dve zrake (…) izlaze iz njegova spolnog organa i prodiru, kroz lubanju, u telo žene. (…)

   Ništa manje važna nisu neotaoistička umeća opisana u delu ‘Tajna zlatnog cveta’, osobito kruženje unutarnjeg svetla u telu i stvaranje ‘istinskog semena’ koje se konačno pretvara u zametak. (…)

Ali, i kod manihejaca semen virile poistovećuje se s kozmičkim i božanskim svetlom (…)

Prema knjizi sačuvanoj u Denkartu, tri noći pre Zaratustrinog rođenja, (…) majku obasjava svetlo koje će preći u Zaratustrino telo. (…) Tvrdilo se da je Zaratustra rođen iz haom (…) i, kao što ćemo videti, haoma je bila ‘puna xvarena’. Na kraju, xvarenah se opisuje kao sveto, sjajno i žestoko seme.“

Kako smo detaljno opisali na prethodnim stranicama, vampirizam (usled nepostojanja živog i autentičnog civilizacijskog spiritualnog koncepta besmrtnosti), otelotvoruje otimanje tuđe vitalne energije i odricanje od svetlosti. Tanatos (pijenje krvi kao arhetipski mrak, smrt) trijumfuje nad erosom (seksualnost kao svetlost, život).

       Globalna (od međuljudskih odnosa do trans-državnih geopolitičkih interakcija) neizbalansirana razmena energije je više nego evidentna. Neuzajamna razmena ličnih emocija, nesimetrična raspodela svetskog novca i robe, crpljenje tuđih prirodnih resursa, te nepostojanje istinskog pluralizma političkih modela-primer su ispoljavanja arhetipa vampira, u realnom svetu. Zato je ovaj arhetip u toj meri atraktivan kao umetnička i medijska inspiracija, što je dovelo čak i do fenomena pozitivne identifikacije sa istim-kao u slučaju prethodno analiziranog filmskog hita „Twilight saga“.

      Antiteza globalnog fenomena vampirizma oličena je u alternativnoj metodi praktikovanja solarne yoge, koja omogućuje život bez uzimanja hrane, te dotok neophodne vitalne energije putem konzumiranja isključivo sunčeve svetlosti. Solarna yoga, na simboličkom nivou, poredstavlja princip iluminacije i ukidanje principa smrti (drugih bića) radi sopstvenog preživljavanja.

      Zahvaljujući internetu i globalnoj informatičkoj mreži, tehnika solarne yoge se upražnjava širom planete, od Indije do Sjedinjenih Američkih Država. Za ovu disciplinu tela i uma su zainteresovane veoma raznorodne društvene grupe-od ekoloških entuzijasta (radi očuvanja života na planeti i rešavanja problema nedostatka hrane u pojedinim državama), do NASA-e (radi dugotrajnih svemirskih letova za koje je nemoguće unapred obezbediti dovoljne količine hrane).

         Solarna yoga predstavlja postupak dobijanja životne energije putem svakodnevnog 45-minutnog gledanja u sunce, uz potpuno prestajanje potrebe za hranom i vodom. Ona se praktikuje i usavršava mesecima, sa veoma blagim pomakom vremenskog perioda tokom koga se oči izlažu suncu (početnik ne više od 15-tak sekundi, majstor doseže 45 minuta). Za polaznike je ultimativno duhovno vođstvo iskusnog učitelja yoge, u suprotnom su moguće fatalne nuspojave, poput slepila.

      Raznovrsna naučna istraživanja neuro-fiziološko-biohemijsko-elektromagnetnih fenomena koji prate praktikovanje solarne yoge dovela su do zaključaka sintetizovanih u tekstu koji sledi.

       Sunčev zrak, tokom gledanja u sunce, pada na retinu oka, te se grana u dva pravca. Prvi pravac zraka ide duž retinohipotalamičkog trakta sa zadnje strane retine sve do “hemijsko-biološkog sata“ u hipotalamusu, a to je SCN (superhijazmatičko jedro tj. nukleus). Drugi pravac ide duž optičkog nerva, sa početkom u zadnjem delu retine, koji dalje vodi paralelno, završavajući blizu odgovarajućih nukleusa takođe u hipotalamusu, do vizuelnog korteksa i pinealne žlezde (odn. epifize, koja je drugi “biološki sat“ u mozgu), aktivirajući foto-receptore ćelija i, usled toga, izazivajući hormonske „odgovore“, poput pojave serotonina, ljudskog ekvivalenta biljne fotosinteze.

     Gledanje u sunce aktivira krvne ćelije, nosioce hemoglobina, koje teku kroz očne krvne sudove, povezujući apsorpciju svetlosti u očima i u mozgu cirkulacijom krvi. Fiziološki, Potrebno je oko 45 minuta za protok celokupnih telesnih rezervi krvi kroz retinu i oči. Signifikantno, postupak gledanja u sunce kod praktikanata solarne yoge traje upravo 45 minuta.

     Mitohondrije, ili ćelijske „energane“, su mobilne organele, odgovorne za proizvodnju energije koja pokreće sve ćelijske aktivnosti u organizmu – a to je molekul ATP (adenozin-tri-fosfat). Ovaj molekul se proizvodi putem aerobnog ćelijskog disanja.

      Prilikom korišćenja konvencionalne hrane animalno-biljnog porekla, kiseonik se injektuje u ćelije nakon udisanja i vezuje se za atome gvožđa, oslobođen u ekstracelularnoj tečnosti i injektovan u ćelije sa molekulima glukoze (krvnog šećera). Kiseonik sagoreva glukozu da bi je iskoristio kao gorivo za iniciranje procesa generisanja ATP-a.

     U slučaju korišćenja solarne energije kao svetlosne zamene za hranu, kiseonik i fotoni svetlosti zajedno obezbeđuju sagorevanje koje predstavlja gorivo za proces generisanja ATP-a – identično prethodno opisanom procesu, ali bez uzimanja hrane…

      Između nekoliko hiljada enzima u ćelijama, naročito je enzim citohrom-c-oksidaza odgovoran za procese generisanja energije za produkciju ATP u ćelijskim mitohondrijama.

      Pri konzumiranju konvencionalne hrane, ovo je ključni enzim koji pomaže mitohondriji da transformiše šećere (glukozu krvi) koji se upumpavaju u ćelije, zajedno sa kiseonikom, u energiju (ATP), a i nosilac je elektrona tokom tzv. elektronskog transportnog lanca, jednog od najvažnijih procesa transfera energije u ćelijama.

      Svetlosna aktivacija ima sledeći efekat: mitohondrijski proteini (tzv. endogene hromofore) se aktiviraju infracrvenim svetlom koje ulazi u ćelije. Tako pobuđeni, proteini aktiviraju enzim citohrom-c-oksidaza, generišući istovetne ćelijske aktivnosti koje katalizuju kiseonik i glukoza.

     Ukoliko u laboratorijskim uslovima uzorak krvi izložimo infracrvenom svetlu, fotoni infracrvenog svetla daju citohrom (ključni enzim uključen u ćelijsku energetsku proizvodnju) koji bi elektroni uobičajeno dobili iz šećera. Tako svetlo postaje realna zamena za hranu.

      Rezultat eksperimenta ukazuje da ćelije apsorbuju fotone i transformišu njihovu energiju u ATP (adenozin-tri-fosfat). Odgovarajući oblik energije koji koriste ćelije je upravo ATP. Rezultirajući ATP se zatim koristi za pokretanje metaboličkih procesa, sintetisanje DNK, RNK, proteina, enzima i drugih proizvoda potrebnih za korekciju ili regeneraciju ćelijskih komponenti, obezbeđenje mitoze (deobe ćelija), ćelijsku proliferaciju, i ponovno uspostavljanje homeostaze.

     Dakle, ako za katalitičke procese koristimo svetlosne fotone umesto hrane, kao rezultat dobijamo istovetne ćelijske aktivnosti i istovetno generisanje energije, kao da smo koristili hranu.

      Solarna yoga kao hranjenje fizičkom svetlošću je ohrabrujuća simbolička pojava. Ona nagoveštava potencijal revitalizovanja hranjenja duše duhovnom svetlošću umesto tuđom „krvlju“, mogućnost povratka spiritualnom konceptu besmrtnosti, te suočavanje sa realnošću telesnog temporalnog limita, kao i posledičnu psihičku reintegraciju.

      Koncept besmrtnosti izvan prostorno-vremenskog kontinuuma predstavlja koherenciju pluralizma arhetipskih predstava eshatološkog života, koje postoje već milenijumima kao spiritus movens nebrojeno raznolikih ljudskih kultura prohujalih kroz istoriju.

     Zahvaljujući visokoj tehnlogiji i globalnim komunikacijama, svakovrsne duhovne tradicije su nam više nego pristupačne, na dohvat su ruke, ali smo ih, paralisani kolektivizmom i odricanjem od lične odgovornosti, pretvorili u mrtve ideologije. Sve dok ih ne oživimo vrlinom ličnog spiritualnog pregalaštva, nećemo nadvladati nekrofilni princip vampirizma.

Miša Vasić
izvor 


Нема коментара:

Постави коментар