Ovdje se katkad izdaju zapovijedi koje je lako ispuniti, ali ta lakoća nije K. radovala. Ne samo što se ova zapovijed odnosila na Friedu, i to dana kao naredba, iako je njemu zvučala kao sprdnja, nego i zato što je iz nje izbijala za K. sva beskorisnost njegovih nastojanja. Naredbe se izdaju preko njegove glave, nepovoljne kao i povoljne, a i one povoljne imaju u osnovi jedno nepovoljno zrnce, u svakom slučaju sve idu preko njega, on stoji previše nisko da bi se mogao s njima nositi, još manje ušutkati i doći do riječi. Kad Erlanger da znak rukom da je razgovor svršen, što možeš učiniti, a i ako ti ne da znak, što možeš reći? Istina, K. je bio svjestan toga da mu je njegov umor danas smetao više nego sve nepovoljne okolnosti, ali zašto on koji je vjerovao da se može pouzdati u svoje tijelo, i koji bez toga pouzdanja ne bi ni dolazio ovamo, zašto nije mogao podnijeti nekoliko slabo prospavanih i jednu neprospavanu noć, zašto je ovdje baš on bio tako nesavladivo umoran, ovdje gdje nitko nije bio umoran, odnosno, bolje rečeno, gdje je svatko i stalno bio umoran, a da ga to u poslu nije ometalo, štoviše, da ga je na posao poticalo. Iz toga se dalo zaključiti da je to bio jedan umor na njihov način, koji je bio sasvim drugačiji od umora koji je imao K. To kao da je bio umor usred sretnog rada, nešto što je izvana sličilo na umor, a zapravo je bilo nerazrušiva tišina, nerazrušiv mir. Kad je čovjek u podne malo umoran, onda je taj umor prirodna posljedica sretno provedenog dana. »Ovoj gospodi ovdje stalno je podne«, reče K. u sebi.
A to se slagalo s tim što je sad, u pet sati ujutro, svuda s obje strane hodnika postalo živo. Žamor u sobama imao je nečege izvanredno vedrog. Čas je zvučao kao klicanje djece koja se spremaju na izlet, čas kao kad se kokošinjac otvori, kao radost u punoj suglasnosti s danom koji se rađa, kao da čak negdje neki gospodin oponaša kukurijekanje pijetla. Istina, sam hodnik bio je još prazan, ali vrata su škripala, svaki čas bi se koja malo odškrinula i opet brzo zatvorila, u hodniku je škripalo od tog otvaranja i zatvaranja vrata, i na otvorima sobnih zidova koji nisu dopirali do tavana K. je tu i tamo primjećivao kako se pojavljuju raščupane tek probuđene glave i odmah iščezavaju. Iz daljine su polako dolazila kolica koja je vukao jedan poslužitelj i koja su nosila spise. Drugi poslužitelj je išao pokraj kolica s popisom u ruci i na temelju njega očigledno usklađivao brojeve na vratima s brojevima na spisima. Kolica su se zaustavljala pred gotovo svim vratima, koja su se obično tada otvarala, i kroz vrata bi bili pruženi nadležni spisi, poneki put samo jedna ceduljica — u takvim slučajevima poveo bi se mali razgovor između sobe i hodnika, vjerojatno su poslužitelju davani prigovori. Ako su vrata ostajala zatvorena, spisi su brižljivo slagani na prag. U takvim slučajevima K. se činilo da se otvaranje i zatvaranje okolnih vrata ne umanjuje, već naprotiv pojačava, iako su spisi tu već razdijeljeni. Možda su drugi pohlepno vrebali spise koji su ležali pred vratima iz neshvatljivih razloga nepodignuti, ne mogavši razumjeti kako netko treba samo otvoriti vrata da bi došao do svojih spisa, a ipak to ne čini. Možda je zaista bilo moguće da spisi koji ostanu nepodignuti kasnije budu razdijeljeni drugoj gospodi, koja se već sad čestim izvirivanjem željela uvjeriti leže li spisi još na pragovima i ima li prema tome još nade da će ih oni dobiti. Uostalom, spisi koji su ostali ležati predstavljali su mahom debele svežnjeve; K. je to shvatio na način da su ostavljani da privremeno tu leže iz izvjesne razmetljivosti, ili zajedljivosti, ili iz opravdanog ponosa, kako bi kolege bili potaknuti na revnost. U tom mišljenju podržavalo ga je i to što se s vremena na vrijeme, baš kad on nije gledao, iznenada i najbrže uvlačio u sobu svežanj nakon što je dosta dugo stajao izložen, i vrata bi onda postala nepokretna kao i dotad, a i okolna vrata bi se tada umirila, možda razočarana, a možda umirena time što je odstranjen uzrok neprekidnog uzrujavanja, ali bi postupno ipak počela škripati.
K . je sve to promatrao ne samo radoznalo, nego i s naklonošću. On se osjećao kao da i sam sudjeluje u toj vrevi, osvrtao se lijevo i desno i pratio poslužitelje, istina iz pristojne udaljenosti — premda su se oni češće već osvrtali za njim oštrim pogledima, pognute glave i napućenih usana — i gledao kako oni razdjeljuju spise. Sto se više odvijala ta raspodjela, sve više je zapinjala: ili popis nije bio sasvim točan, ili poslužitelji nisu uvijek umjeli dobro razlikovati spise, ili su iz drugih razloga gospoda stavljala prigovore, u svakom slučaju događalo se da su se obavljene raspodjele morale povlačiti; onda su se kolica vraćala i kroz odškrinuta vrata pregovaralo se o vraćanju spisa. Pregovaranja su već po sebi bila povezana s velikim teškoćama, a vrlo često se događalo, kad je bilo u pitanju vraćanje spisa, da baš ona vrata koja su se dotle najživlje kretala sada uporno ostaju zatvorena, kao da o cijeloj stvari ne žele ništa znati. Prave teškoće bi tek tada počinjale. Onaj koji je smatrao da ima pravo potraživati spise bio je u najvećoj mjeri nestrpljiv, pravio u svojoj sobi veliku galamu, pljeskao rukama, treskao nogama i kroz odškrinuta vrata stalno iznova izvikavao u hodnik određen broj spisa. Kolica bi tada ostajala mahom potpuno sama. Jedan poslužitelj trudio se stišati nestrpljivca, a drugi se borio pred zatvorenim vratima da dobije natrag pogrešno razdijeljene spise. Ni jednom ni drugom nije bilo lako. Nestrpljivi je, zbog nastojanja da ga umire, postajao još nestrpljiviji, više uopće nije mogao slušati poslužiteljeve prazne riječi; njemu nisu bile potrebne utjehe, nego spisi. Jedan takav gospodin izlio je jednom kroz otvor iznad vrata pun lavor na poslužitelja. Drugi poslužitelj, očigledno viši po nadležnosti, imao je još mnogo teži zadatak. Ako se dotični gospodin uopće htio upustiti u pregovaranje, onda je nastalo stvarno razjašnjavanje, pri čemu bi se poslužitelj pozivao na popis, a gospodin na svoje zabilješke, i baš na spise koje je trebao vratiti, ali koje je privremeno čvrsto držao u ruci, tako da gotovo ni jedan njihov krajičak nije ostajao vidljiv za sumnjičave oči poslužitelja. Onda se poslužitelj, radi prikupljanja novih dokaza, morao vraćati kolicima koja bi se uvijek sama otkotrljala, jer je hodnik bio pomalo nagnut, ili je morao ići gospodinu koji je potraživao spise i tamo na razloge sadašnjeg pridržavatelja spisa dobiti proturazloge. Takve rasprave trajale su vrlo dugo, ponekad je dolazilo do sporazuma, gospodin bi vratio jedan dio spisa ili bi u zamjenu dobio druge, jer je u pitanju bila samo pogrešna razmjena, ali se događalo da se ponetko morao odred svib traženih spisa, bilo da je pritjeran uza zid poslužiteljevim razlozima, bilo da ga je umorilo neprekidno raspravljanje, ali tada on nije vraćao spise poslužitelju, nego ih je najednom bacao daleko u hodnik, tako da bi veze popucale i listići se razletjeli, i poslužitelji su s mukom sve morali ponovno dovesti u red. Ali sve je to bilo prilično jednostavno prema onome kad poslužitelj na sve svoje molbe za povratak spisa uopće ne bi dobio odgovor. On je tada stajao pred zatvorenim vratima, molio, preklinjao, čitao popis, pozivao se na propise, ali sve uzalud; iz sobe nije dolazio nikakav odgovor, a sluge očigledno nisu imali pravo bez poziva ulaziti u sobe. Onda bi i tako odličnog poslužitelja napustilo strpljenje, on bi se vratio svojim kolicima, sjeo na spise, brisao znoj s čela i jedno vrijeme ne bi poduzimao ništa osim što bi bespomoćno klimao nogama. Zanimanje za takav slučaj postajalo je naokolo vrlo veliko, svuda se šaputalo, ni jedna vrata nisu stajala mirno, a gore na ogradi zida zbivanja u hodniku pratila su lica, začudo gotovo sasvim zamotana u ubruse, koja uostalom ni načas nisu ostajala mirno na mjestu. Usred te vreve K. pade u oči da su Burgelova vrata bila stalno zatvorena i da su poslužitelji već prošli taj dio hodnika, a Biirgelu uopće nisu dodijelili spise. Možda je on još spavao, što bi, istina, pri onoj galami značilo imati dobar san, ali zašto mu nikakvi spisi nisu ostavljeni? To je bio slučaj samo malog broja soba, koje su, uostalom, vjerojatno bile prazne. U Erlangerovoj sobi, naprotiv, već je bio jedan novi i osobito nemiran gost, koji je zasigurno Erlangera u noći doslovno istjerao, što je malo odgovaralo Erlangerovu hladnom i odmjerenom karakteru, ali na to je ipak upućivala i ta okolnost što je on bio prisiljen pred vratima čekati na K.
Ali uza sva uzgredna zapažanja, K. se stalno vraćao poslužitelju. Što se tiče ovog, za njega izvjesno nije vrijedilo ono što se znalo pričati o poslužiteljima uopće, o njihovu neradu, njihovu udobnom životu i njihovoj oholosti; bilo je, dakle, iznimaka i među poslužiteljima, ili, što je još vjerojatnije, ima među njima različitih grupa, jer i tu postoje, kao što je K. primijetio, mnoga razvrstavanja, o čemu on dotad gotovo nije imao pojma. Osobito mu se svidjela nepopustljivost ovog poslužitelja. U borbi s ovim malim jogunastim sobama — njemu se često činilo da je to borba sa sobama, jer njihove stanovnike gotovo i nije mogao vidjeti — poslužitelj nije popuštao. Istina, posustajao je — a tko ne bi? — ali bi se brzo oporavljao, silazio s kolica i uspravljen, stisnutih usta, nasrtao navrata koja bi trebalo osvojiti. I premda se događalo da je po dva i tri puta odbijen, istina na vrlo prost način, to jest đavolskom šutnjom, ipak nije priznavao daje pobijeđen. Kad bi uvidio da otvorenim napadima ne može ništa postići, pokušavao bi na druge načine, pribjegavajući na primjer lukavstvu, barem ako je to K. točno razumio. U tom slučaju on bi tobože napustio ta vrata, ostavio bi ih da se takoreći iscrpe u šutnji, prišao bi drugim vratima, ali bi se nakon izvjesnog vremena vratio, pozvao bi i drugog poslužitelja, sve to glasno i upadljivo, i počeo bi na pragu zatvorenih vrata slagati spise kao da je promijenio mišljenje i da zapravo dotičnom gospodinu nema prava nešto uzeti, nego mu naprotiv još nešto dodijeliti. Onda bi otišao dalje, ali ne gubeći vrata iz vida, i kad bi, kao što se obično događalo, onaj gospodin oprezno otvorio vrata kako bi uvukao spise, poslužitelj bi u dva skoka bio tamo, zavukao nogu između vrata i dovratka i prisilio dotičnog gospodina da napokon licem u lice s njim pregovara, što je obično dovodilo barem do napola zadovoljavajućeg rezultata. A ako to ne bi uspjelo, ili ako bi mu se kod nekih vrata činilo da to nije dobar način, postupio bi drukčije. On bi se, na primjer, onda bacio na gospodina koji je spise potraživao. Gurnuo bi u stranu drugog poslužitelja koji je uvijek sve radio samo mehanički — jedna ne odviše korisna pomoćna snaga—i počeo sam nagovarati gospodina, šapućući mu u povjerenju, zavlačeći glavu što više može u sobu, dajući mu očigledno obećanja i uvjeravajući ga da će drugi gospodin biti primjereno kažnjen pri idućoj podjeli spisa, barem je tako izgledalo po tome što je pritom često pokazivao na protivnička vrata i smijao se koliko mu je umor to dopuštao. A bilo je i slučajeva, jedan ili dva, kad je napuštao sve pokušaje, ali i tu se K. činilo da je to samo prividno napuštanje ili barem napuštanje iz opravdanih razloga, jer je mirno išao dalje, trpio ne obazirući se na viku zapostavljenog gospodina i samo povremenim dugotrajnim sklapanjem očiju pokazivao da ga ta vika muči. Postupno bi se ipak dotični gospodin umirio, i s njegovom drekom događalo se isto što i s isprekidanim dječjim plačem, koji polako prelazi u sve rjeđe pojedinačne jecaje. Ali i nakon što bi se sve potpuno smirilo, dolazilo bi ipak pokoji put do pojedinačnih uzvika ili naglog otvaranja i zatvaranja onih vrata. Međutim, stjecao se dojam da je i ovdje poslužitelj vjerojatno potpuno pravilno postupio. Ostao je napokon samo jedan gospodin koji se nije htio smiriti, dugo je šutio, ali samo da bi se odmorio, a onda bi opet zapeo, ništa manje glasno nego dotad. Nije bilo sasvim jasno zašto se on toliko dere i jada, možda uopće ne zbog podjele spisa. U međuvremenu, poslužitelj je bio završio svoj posao; zapravo, u kolicima je krivnjom pomoćne snage ostao samo jedan jedini spis, upravo samo jedan, cedulja istrgnuta iz bilježnice, i sada se nije moglo shvatiti kome je treba predati. »To bi mogao biti baš moj spis«, prođe K. kroz glavu. Zar nije općinski načelnik stalno govorio o tome najmanjem od svih predmeta. I ma koliko je i sam smatrao da je njegova pretpostavka u osnovi proizvoljna i smiješna, K. se ipak pokuša približiti poslužitelju, koji je zamišljeno gledao u ceduljicu. To nije bilo lako, jer poslužitelj je loše uzvraćao naklonost koju je pokazivao K., i usred najvećeg posla on je nalazio vremena nervozno se osvrtati na K. ljutitim, nestrpljivim pogledima. Tek sada, pošto je završio raspodjelu, on kao da je malo zaboravio na K., kao što je uopće postao ravnodušniji, što je bilo razumljivo s obzirom na njegov veliki zamor, čak se ni zbog preostale bilješke nije mnogo mučio, možda je uopće nije čitao, nego se samo tako pravio, i premda bi vjerojatno ovdje u hodniku stanovnika svake sobe razveselio dodjeljivanjem bilješke, on odluči drukčije: bilo mu je dosta dijeljenja, on prinošenjem kažiprsta dade znak svom pratiocu da šuti, i — K. još nije bio stigao do njega — podera bilješku na sitne komadiće i strpa ih u džep. To je zaista bila prva nepravilnost koju je K. primijetio ovdje u obavljanju birokratskih poslova, ali on to možda nije pravilno razumio. Ako je to i bila nepravilnost, ona se mogla oprostiti; u okolnostima kakve su ovdje postojale, poslužitelj nije mogao raditi a da ne griješi, jednom su morali dobiti oduška za nakupljenu ljutnju i nemir, i ako se to odražavalo samo u deranju jedne male bilješke, onda je to još i nevina stvar.
w Kroz hodnik je još odjekivao glas gospodina koega ništa nije bilo u stanju umiriti, i njegovi kolege, koji se u drugom pogledu nisu prijateljski odnosili jedni prema drugima, što se tiče galame bili su potpuno istog mišljenja: izgledalo je sve više i više kao da je onaj gospodin uzeo na sebe zadatak da galami za sve, a oni su ga samo dovikivanjem i kimanjem glave poticali da pri tome ostane. Međutim, to se poslužitelja više nije ticalo, jer je njegov posao bio završen; on pokaza drugom poslužitelju na ručku kolica kako bi je ovaj uhvatio rukama, i onda opet odoše kao što su i došli, samo sad zadovoljniji, tako brzo da su kolica skakutala pred njima. Samo još jednom zastadoše i osvrtoše se, kad je onaj gospodin koji je stalno vikao — a pred čijim se vratima sada šuljao K., koji bi rado bio doznao što gospodin upravo hoče — a kojem je vikanje očigledno dosadilo, vjerojatno pronašao dugme jednog električnog zvonca i, tako olakšan, umjesto da dalje viče, počeo sad neprestano zvoniti. To izazva veliki žamor u drugim sobama, izgledalo je da taj žamor znači odobravanje, ovaj gospodin, reklo bi se, činio je nešto što su svi drugi već odavno htjeli učiniti, ali iz nepoznatih razloga nisu mogli. Možda je to bila posluga, možda Frieda, koju je gospodin zvonjenjem prizivao. Istina, onda je mogao dugo zvoniti, jer Frieda je bila zauzeta oblaganjem Jeremiasa mokrim oblozima, a i ako je Jeremias već bio ozdravio, ona opet nije imala vremena, jer je u tom slučaju bila u njegovu naručju. Ali djelovanje zvonjenja ipak se odmah pokaza. Izdaleka već je trčao gostioničar, odjeven u crno i zakopčan kao uvijek, ali izgledalo je kao da je zaboravio na svoje dostojanstvo, toliko je trčao; ruke su mu bile poluraširene, kao da su ga zvali zbog neke velike nesreće i on je dolazi rukama zgrabiti i odmah na svojim grudima zadaviti, i pri svakoj maloj nepravilnosti zvonjenja on bi kratko poskočio i još više požurio. Na priličnoj udaljenosti iza njega pojavi se sada i njegova žena, i ona je trčala raširenih ruku, ali njeni su koraci bili kratki i namješteni i K. se činilo kao da će ona zakasniti i da će gostioničar u međuvremenu završiti sve što je potrebno. I da bi gostioničarki napravio mjesta za trčanje, K. se privi uza zid. Međutim, gostioničar stade baš pred njim, kao daje on bio njegov cilj, odmah zatim stiže i gostioničarka i oboje ga zasuše prijekorima, koje on u žurbi i iznenađen nije razumio, osobito zbog toga što se umiješalo i gospodinovo zvonce, pa su uz to još počela raditi i druga zvonca, istina sad ne više zbog neke potrebe, već zabave radi i iz prevelikog zadovoljstva. Kako mu je bilo jako stalo do toga da razumije u čemu je njegova krivnja, K. je bio sasvim suglasan s tim da ga gostioničar uzme pod ruku i izvede iz galame koja je sve više rasla, jer iza njih — K. se uopće nije okretao, jer su ga gostioničar i još više gostioničarka stalno uvjeravali — vrata su se sad sasvim otvarala, hodnik je oživio, promet u hodniku razvijao se kao u kakvoj živoj uskoj uličici; vrata ispred njih kao da su nestrpljivo čekala da samo K. prođe da bi propustila gospodu, i uza sve to zvrčala su zvonca, uvijek iznova, kao da slave neku pobjedu. Tek sada — bili su opet u mirnom bijelom dvorištu u kojem je čekalo nekoliko saonica — K. polako doznade što je posrijedi. Ni gostioničar ni gostioničarka nisu mogli shvatiti daje K. bio u stanju učiniti tako nešto. Ali dobro, što je on to učinio? pitao je K., ali dugo to nije mogao dokučiti, jer je njima oboma krivnja izgledala previše jasna i po sebi razumljiva da uopće nisu mogli misliti da on to iskreno pita. Tek vrlo polako K. je doznao sve. On je bespravno bio u hodniku, njemu je, općenito govoreći, u najboljem slučaju bila dostupna samo krčma, i to samo kao milost i uz posebnu dozvolu. Ako je on bio pozvan nekom gospodinu, morao se, istina, pojaviti tamo gdje je poziv glasio, ali je morao stalno biti toga svjestan—zar on nema barem toliko zdravog razuma? — da se nalazio negdje gdje njemu zapravo nije mjesto, kamo ga je pozvao samo jedan od gospode, i to u najvećoj mjeri nerado, samo zato što je to nalagala i opravdavala službena potreba. On se zato morao pojaviti brzo, podvrgnuti se saslušanju i po mogućnosti još brže izgubiti. Zar on tamo, u hodniku, nije imao osjećaj teške neposlušnosti? A ako ga je imao, kako se onda mogao tamo vući kao stoka po livadi? Zar on nije pozvan da bude noću primljen i saslušan, i zar njemu nije poznato zbog čega su uvedena noćna primanja? Noćnim je primanjima—i K. dobi novo objašnjenje njihova smisla — cilj samo da se stranke, koje je gospodi nepodnošljivo gledati po danu, brzo saslušaju u noći, pri umjetnoj rasvjeti, s izgledom da odmah zatim sva odvratnost saslušanja bude u snu zaboravljena. Međutim, ponašanje K. izvrgnulo je ruglu sve mjere opreza. Čak i duhovi iščezavaju kad sviće, ali on, K., ostao je tamo s rukama u džepovima, kao da očekuje, budući da se on ne udaljava, da se udalji cijeli hodnik sa svim sobama i svom gospodom. A to bi se i dogodilo — u to može biti uvjeren — sasvim sigurno dogodilo, samo kad bi ikako bilo moguće, jer gospoda su bezgranično nježna i osjetljiva. Nitko od njih nipošto ne bi K. otjerao ili barem samo rekao ono što je, istina, po sebi razumljivo, da napokon treba otići. Nitko to ne bi učinio, iako su oni vjerojatno drhtali zbog njegove prisutnosti, i prisjelo im je jutro, njihovo najmilije vrijeme za rad. Umjesto da istupe protiv K., oni su radije pristali patiti, pri čemu je, istina, igralo ulogu i to što su se nadali da će napokon i sam K. morati polako uvidjeti ono što je očigledno, koliko je strahovito nezgodno stajati tu u hodniku pred očima svih i, kao što gospoda pate, morat će zbog toga i sam početi patiti do neizdržljivosti. Pusta nada! Oni ne znaju, ili u svojoj ljubaznosti i popustljivosti ne žele znati, da postoje neosjetljiva, tvrda srca koja nikakvo strahopoštovanje ne može omekšati. Zar se i noćni moljac, jadno stvorenje, ne sakrije u neki mirni kutak kad svane, sav se skupi i volio bi najviše da ga nema i nesretan je zbog toga što se ne može izgubiti? Međutim, on, K., postavlja se tamo gdje će ga najprije vidjeti, i kad bi mogao spriječiti da svane dan, učinio bi i to. On to ne može spriječiti, ali na žalost može oduljiti, otežati. Zar on nije prisustvovao dijeljenju spisa? Nešto što nitko ne smije promatrati, osim najpoznatijih. Nešto što ni gostioničar ni gostioničarka nisu smjeli promatrati u svojoj vlastitoj kući. Nešto o čemu su samo slušali da se priča, kao što su danas, na primjer, slušali od poslužitelja. Zar nije zapazio s kakvim se teškoćama obavlja raspodjela spisa, nešto po sebi naprosto neshvatljivo, i kako svaki od gospode služi samoj stvari i nikad ne misli na svoju osobnu korist, mora se svim snagama založiti da se podjela spisa, jedan važan temeljan posao, obavi brzo, lako i bez grešaka? I zar on, K., zaista nije naslutio, barem približno, da se glavna teškoća sastoji u tome što se raspodjela spisa mora obavljati kroz gotovo zatvorena vrata, bez mogućnosti neposrednog dodira među gospodom, koja bi se, naravno, u tren oka među sobom mogla sporazumjeti, dok podjela posredstvom poslužitelja traje satima, nikad se ne obavlja bez žalbi, predstavlja stalno mučenje i za gospodu i za poslužitelje, a uz to još može vjerojatno imati nezgodne posljedice na kasniji rad. A zašto gospoda ne mogu biti u međusobnom kontaktu? Da, zar K. još nije u stanju to razumjeti? Njoj, gostioničarki — a on gostioničar može to potvrditi za sebe — nešto slično još se nije dogodilo, a ona je imala posla s mnogim tvrdoglavim ljudima. Stvari koje se čovjek inače ne usuđuje izgovarati, moraju se njemu, K., otvoreno reći, jer inače on ne shvaća ni ono što je najnužnije. Dakle, kad već mora biti rečeno: zbog njega, da, jedino zbog njega gospoda nisu mogla izići iz svojih soba, jer gospoda su ujutro odmah poslije spavanja suviše stidljiva i osjetljiva da bi se izložila tuđim pogledima; jer ma koliko gospoda bila potpuno odjevena, ona se ipak osjećaju suviše razgolićena da bi se pokazala. Teško je reći zbog čega se stide. Možda se ti vječiti radnici ipak stide samo zbog toga što su spavali; možda se, međutim, ne stide toliko toga da se sami pokažu, koliko da vide stran svijet. Ono što su, pomoću noćnih saslušanja, sretno izbjegli, to jest da gledaju stranke, a to ne mogu podnijeti, ne žele tome ponovno biti izloženi iznebuha, sad ujutro, u punoj prirodnoj jasnoći. To je zaista za njiih previše. Kakav mora biti čovjek koji to ne poštuje? To jedino može biti čovjek kao što je K. Čovjek koji s tupom ravnodušnošću i nehajem prelazi preko svega, ne samo preko zakona, već i preko najuobičajenih ljudskih obzira; čovjek na kojeg ne utječe činjenica da je gotovo onemogućio podjelu spisa i naškodio dobrom glasu kuće, koji dovodi do onog što se dosad nikad nije dogodilo, do toga da se gospoda, dovedena do očaja, sama počnu braniti, da sa samoprijegorom, neshvatljivim za običnog čovjeka, sama potežu zvonca i zovu u pomoć kako bi otjerali K., kojega ništa nije u stanju natjerati da se sam udalji. Gospoda zovu u pomoć! Zar ne bi i on, gostioničar i gostioničarka i cijelo osoblje, zar ne bi svi već odavno dojurili, da su samo smjeli dolaziti nepozvani, makar to bilo jedino zato da pruže pomoć, pa da se odmah izgube? Drhteći od ogorčenja na K., očajni zbog svoje nemoći, čekali su tu, na početku hodnika, i zapravo je zvonjenje, iako je došlo sasvim neočekivano, predstavljalo za njih pravo iskupljenje. A najgore je prošlo. Sad mogu baciti koji pogled na veselu žurbu gospode, oslobođene napokon prisutnosti K. Istina, za K. stvar još nije svršena. On će svakako morati odgovarati za sve što je počinio.
Već su bili stigli do krčme. K. nije bilo jasno zašto ga je gostioničar uza svu srdžbu doveo ovamo. Možda je to bilo zato što je ipak uvidio da je K. toliko premoren da mu je nemoguće odmah napustiti kuću. I ne čekajući da mu bude ponuđeno da sjedne, K. se doslovno skljoka na jednu bačvu. Tu u tami osjećao se dobro. U velikoj prostoriji, iznad pivskih slavina, gorjela je sada samo jedna slaba električna lampa. I vani je bila još gusta pomrčina; činilo se da pada snijeg. Morao je biti zahvalan što mu je ovdje toplo i pobrinuti se da ne bude istjeran. Gostioničar i gostioničarka i dalje su stajali pred njim, kao da on još predstavlja izvjesnu opasnost, kao da s obzirom na njegovu potpunu neuračunljivost nije isključeno da iznenada ustane i pokuša opet prodrijeti u hodnik. A i oni sami bili su umorni zbog noćnog uzrujavanja i prijevremenog ustajanja, osobito gostioničarka, koja je na sebi imala široku haljinu od sive šušteće svile, malo neuredno zakopčanu i privezanu — odakle je nju samo izvukla u brzini? — klonulu glavu držala je na ramenu svog muža, jednom tankom maramicom pritiskala oči i povremeno strijeljala K. djetinjasto-ljutitim pogledima. Da bi umirio bračni par, K. reče daje sve što su mu sad ispričali za njega nešto potpuno novo, ali da on usprkos svom neznanju ipak ne bi toliko dugo ostao u hodniku, u kojem zaista nije imao što raditi, i da mu zasigurno nije bilo do toga da nekoga muči, nego da se sve to dogodilo jedino zbog njegova prevelikog umora. On im zahvaljuje što su učinili kraj tom mučnom prizoru, a ako bude pozvan na odgovornost zbog toga, to će ga jako veseliti, jer će samo tako moći spriječiti da njegovo ponašanje dobije opće pogrešno tumačenje. Svemu tome je kriv jedino zamor i ništa drugo. Taj zamor, međutim, potječe otuda što se on još nije naviknuo na napore saslušavanja. Pa on je tek odnedavno ovdje. Kad bude imao više iskustva u tome, takvo što neće se više događati. Možda on saslušanja uzima suviše ozbiljno, ali barem mu se to ne može pripisati u grijeh. On je imao dva službena razgovora, ubrzo jedan za drugim, jedan s Biirgelom a drugi s Erlangerom, osobito ga je prvi jako iscrpio, dok, istina, drugi nije dugo trajao, jer Erlanger ga je molio samo za jednu uslugu; ali oba zajedno predstavljala su više nego što je sam odjednom mogao podnijeti, možda bi takvo što bilo suviše i za nekog drugog, na primjer za gospodina gostioničara. Nakon ova dva saslušanja, on je takoreći samo još teturao od umora. To je bila neka vrsta opijenosti, pa je on ta dva gospodina tek sad prvi put vidio i čuo, a morao je odgovarati na njihova pitanja. Sve je, koliko on zna, bilo onako kako treba, a poslije se dogodila ona nesreća koja, s obzirom na ono prethodno, jedva da mu se može uračunati u krivnju. Na žalost, da su Erlanger i Biirgel primijetili njegovo stanje, oni bi se pobrinuli za njega i sve bi dalje bilo spriječeno, ali Erlanger je odmah zatim morao otići, vratio se očigledno u dvorac, a Biirgel, vjerojatno iscrpljen onim razgovorom — kako ga je onda K. mogao podnijeti bez klonulosti? — odmah je zaspao, pa je čak prespavao i cijelu raspodjelu spisa. Da je i on, K., imao sličnu mogućnost, i on bi je iskoristio s velikim zadovoljstvom, odričući se rado svih zabranjenih gledanja, to prije što on zapravo uopće nije bio u stanju bilo što vidjeti i zbog toga se osjetljiva gospoda uopće nisu morala stidjeti pokazati se pred njim.
Spominjanje ona dva primanja — a posebno ono kod Erlangera — i poštovanje s kojim je K. govorio o gospodi, odobrovoljilo je gostioničara. Izgledalo je čak da je on spreman uslišiti molbu K., da se jedna daska položi preko bačvi kako bi on mogao tu odspavati barem do svitanja, ali je gostioničarka otvoreno bila protiv i stalno vrtjela glavom, dok je neprestano čas ovdje, čas ondje namještala haljinu, primijetivši tek sada da ona nije u redu.
Činilo se da će opet oživjeti ona, reklo bi se, stara svađa oko održavanja čistoće u kući. Razgovor između supružnika imao je za K., s obzirom na njegovu premorenost, golemu važnost. Biti sad odavde najuren, činilo mu se mnogo gorim nego sve što je dosad doživio. To se nije smjelo dogoditi, čak ako se gostioničar i njegova žena slože u pogledu njega. Zgrčen na bačvi, on je pritajeno promatrao oboje, dok gostioničarka u svojoj neobičnoj osjetljivosti, koju je K. već odavno uočio, iznenada ne kroči u stranu i — vjerojatno je s gostioničarem već razgovarala o drugim stvarima — uzviknu: »Kako me sada gleda! Potjeraj ga već jednom!« Međutim K., koristeći priliku i sada potpuno, gotovo do ravnodušnosti uvjeren da će ostati, reče: »Ja ne gledam tebe, nego tvoju haljinu.« »Zašto moju haljinu?« upita gostioničarka, uzbuđena. K. sleže ramenima. »Hajde!« doviknu ona gostioničaru. »On je pijan, propalica. Pusti ga neka se ispava!« i uz to još naredi Pepi, koja na njen poziv iskrsnu iz mraka, sva raščupana, umorna, držeći mlitavo u ruci jednu metlu, da mu dobaci jastučić.
Nastavak: Romani u nastavcima
Нема коментара:
Постави коментар