Na nekim drugim prostorima čovjeku za osmišljavanje života treba vjera u zagrobni život, troje zdrave djece, nezavisna država ili barem pedalj mora i espresso, ali ne i Dalmatincu u Beogradu. Čovjek tamo nema tih problema. Njemu treba samo prazan stol u kafani i kutija cigareta.
Dalmatinci su plitak svijet, znate to uostalom i sami. Sve što oni od života traže jest pedalj mora za picigin, espresso i mobilni telefon. Onda onako, još mokri od picigina, naruče kratki espresso i okrenu jedan od kontinentalnih telefonskih brojeva iz memorije. Dok čekaju vezu, usta im se krive u facijalnom grču. Žene će znati o čemu pričam: to je onaj tupavi izraz muškog lica netom pred orgazam.
– Alo, šta radiš? – reći će konačno.
– Jebem sam sebi mater, eto šta radim.
– Mi evo bacili malo na picigin.
Sav smisao života Dalmatinca s druge strane telefonske žice, ili kako se to već kaže od kad je uvedena bežična telefonija, sadržan je u toj kratkoj rečenici – „Mi evo bacili malo na picigin“. U tom trenutku, dok razgovara s vama, njegov život ima smisla. Na nekim drugim prostorima čovjeku za osmišljavanje života treba vjera u zagrobni život, troje zdrave djece ili nezavisna država, ali ne i u Dalmaciji. Ljudi tamo nemaju tih problema. Oni znaju da na ovoj nesretnoj kugli bivstvuju samo zato da vas, dok u prometnom čepu nervozno lupkate po zamagljenom automobilskom prozoru, pozovu i kažu: „Mi evo bacili malo na picigin“.
Drugdje, eto, ljudi otkriju da je njihov život besmislen kad ih pogodi neka strašna nesreća, čitavi se ratovi moraju dogoditi, ili barem teške obiteljske tragedije, nekima opet ništa manje od dijagnoze terminalne faze karcinoma ili matematičkog dokaza da nema boga nije dovoljno da shvate kako život nema smisla, ali ne i Dalmatincu. Njegov život nema smisla već ako je telefonski pretplatnik nedostupan ili ako na plaži nema signala.
Znam to vrlo dobro, jer mi je i samome donedavno smisao života visio o tankoj telefonskoj žici. Znam tako i sve prljave trikove kojima se Dalmatinci služe da osmisle svoje bijedne živote. Rani je novembar, bura raznosi ulicama i lišće i stabla i repetitore, na televizijskom je ekranu snijeg, maslinovo se ulje u kuhinji smrzlo koliko je hladno, a Dalmatinac u debelom džemperu, zaogrnut prekrivačem, sjedi na termoakumulacionoj peći i sedmi put pokušava drhtavim, utrnulim prstima pogoditi malene tipke na telefonu.
– A-alo, š-šta radiš? – reći će konačno.
– Jebem sam sebi mater, eto šta radim – odgovorit ćete vi rezignirano nabadajući tuđe stope u smeđem snijegu, dok vam se inje zabada u oči. – A ti?
– Mi evo bacili malo na picigin.
Vi, naravno, čujete u telefonskoj slušalici kako škure udaraju o zid, čujete onaj romantični dalmatinski zimski soundtrack, kad bura huči kroz loše zabrtvljene prozore, u kuhinji kipi voda za čaj, a ventilator u termoakumulacionoj peći ravnomjerno i dosadno lupeta, jasno vam je dakle da vas Dalmatinac u oči gleda i laže, ili kako se to već kaže od kad je uvedena bežična telefonija, ali ne kažete mu ništa. Tek kratko, hineći zavist, procijedite:
– Jebem ti mater.
Dalmatinac nakon toga može mirno umrijeti od upale pluća, jer njegov je život imao smisla.
Taj i takav život, međutim, piše i humoreske, stara je to stvar, sve se vraća, sve se plaća, ima tih prigodnih poslovica za sve životne situacije. Tako sam i ja pod srednje dane doživio da me uhvate usred prometnog čepa, u magli na Gazeli, kako nervozno lupkam po zamagljenom automobilskom prozoru, ili na Tašmajdanu, dok rezignirano nabadam tuđe stope u snijegu, pa nazovu i pitaju: „Alo, šta radiš?“
Zašto ja vama sve ovo pričam? Kako život piše humorske, kako se sve u životu vraća i sve plaća, tako naime i ja od jučer telefonom maltretiram moje Dalmatince. Sačekam da padne noć, pa još mokar od kiše sjednem u kafanu, naručim kajsijevaču, zapalim cigaretu i okrenem jedan od epikontinentalnih brojeva iz memorije.
– Alo, šta radiš? – pitam ja, a kutovi usana igraju kao pred moždani udar.
– Ništa, bezveze – odgovori glas s druge strane. – Bacili smo popodne malo na picigin, pa sad gledamo televiziju. A ti?
– Mi evo malo sidimo u kafani i pušimo.
Sav smisao života Dalmatinca u Beogradu od jučer je sadržan u toj kratkoj rečenici – „Evo sidin u kafani i pušin“. U petak, naime, u Hrvatskoj je stupio na snagu zakon o potpunoj zabrani pušenja u javnim prostorima. Ugostiteljima je dat još koji mjesec za prilagođavanje europskim standardima, nakon čega će restoranima, konobama i kafićima zavladati svjež planinski zrak s okusom vanilije. Od tada, od tog trenutka, život Dalmatinca u Beogradu ima smisla. Znao je on i prije da život u Beogradu mora negdje imati smisla, ali tek sad ga je shvatio u celini i celosti.
Na nekim drugim prostorima čovjeku za osmišljavanje života treba vjera u zagrobni život, troje zdrave djece, nezavisna država ili barem pedalj mora i espresso, ali ne i Dalmatincu u Beogradu. Čovjek tamo nema tih problema. Njemu treba samo prazan stol u kafani i kutija cigareta. On zna da na ovoj nesretnoj kugli bivstvuje samo zato da vas – dok od zbunjene konobarice na šanku tražite antidepresive i flastere za odvikavanje od nikotina, pa se izvinjavate jer ste pobrkali kafić i apoteku, ili dok na trotoaru ispred fancy smoke-free restorana poput prosjaka nervozno lupkate nogama s cigaretom u ruci, pa kišobranom zaštićeni od prezrivih pogleda svojih civiliziranih europskih sugrađana nepovjerljivo mjerkate tipa što prilazi parkiranom terencu – nazove i kaže: „Mi evo malo sidimo u kafani i pušimo.“
Stoga od ove jeseni, kad me pitaju otkud ja u Beogradu, imam spreman odgovor. „Volim Srbiju. Ovdje se u restoranima puši“, kažem ja. „A osim toga sigurnije je nego u Hrvatskoj.“
Hrvatska je vlada, eto, u obračunu s organiziranim kriminalom povukla prvi odlučan potez: zabranila je pušenje u kafanama. Naruči tako Sanader kratki espresso, samozadovoljno se protegne u fotelji i okrene jedan od kontinentalnih brojeva iz memorije.
– Alo, šta radiš?
– Ništa, dogovaramo zajedničku antirecesijsku strategiju – odgovara rezignirano gospodin Olli Rehn, povjerenik za proširenje Europske unije. – A ti?
– Mi evo malo bacili na picigin.
– Ne mislim to, nego šta radite po pitanju suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala, te usklađivanja pravosuđa s europskim standardima?
– Ah, to – odgovorit će hrvatski premijer. – Mi evo zabranili pušenje u javnim prostorima.
Ako su mu do jučer i mogli kazati da je Hrvatska sličnija Srbiji nego Sloveniji, ako su mu još do petka mogli kazati da je Zagreb nalik na Beograd devedesetih, Sanader ima odgovor: Hrvatska, gospodo, nije gangsterski Balkan – u Hrvatskoj je zabranjeno pušenje.
Нема коментара:
Постави коментар