24. 5. 2010.

Pesma nepoznatog istočnoevropskog pesnika ~1955.







Blédi
ko dve zastave koje smo
iz godine u godinu, za praznike, udevali
u gvozdeno ležište pričvršćeno gipsom iznad kapije,
bledi svet, gubi boju.

Gde su praznici?
Pod debelim slojem prašine
u toploj
tavanskoj prostoriji ćuti
svet rastavljen na delove.

Nestadoše povorke.

Pretvoriše se u urlanje
i odleteše u vetar.
Umesto svečarskih pesnika
sad vetar govori stihove,
glasom uskomešane prašine,
glasom treperave јаrе nad betonskim trgom.

Da smo ovde voleli žene – neshvatljivo je!

Iznad razdoblja
usijanih visokih peći
i zategnutih konopaca
neodlučna sadašnjost
– prašina što se sleže – lebdi.

Napola podignute građevine
nad zanosima carevine.
U šta sam verovao
ne verujem više.
Al svakodnevno podsećam sebe
na to
da sam imao veru.

Pucketa
naša užasna samoća
kao na suncu usijane šine


Andžej i Vanda

Jedna lančana bomba i jedna klozetska četka
otiđoše u partijski ceka.
Predstavili su se:
”Hrabri Andžej i vredna Vanda.”
S mašinkom čuvar na njih se izdra:
”Kuda? Odakle? Bando!
Gde vam je pasoš, ukaz gde je?”
Progovara hrabri Andžej, lančana bomba:
”Molim te lepo, nemoj da se dereš!
Moj je karakter eksplozivan,
udarna igla već se mrda.”
Progovara vredna Vanda:
”Gos’n viteže, čemu takve reči,
hoćeš da te okrebečim?”

Počeše da bruje zaguljeni telefoni,
usijanje telefonskih žica,
ide naviše momčina Andžej,
za njim ide Vanda, vrednica.

”Ko ste? Šta oćete?” – pita
Prvi seretar ceka,
cakli mu se glavudža ko cvekla.
”Ja mu dođem ko narod.” Tako će Andžej.
A Vanda, skromno: ”Žena mu zakonita.”
”I? Šta oćete?”
– Tako će seretar.
”Spreman sam da pregovaram pomno.”
Odgovara Vanda: ”Rintala sam
ko stoka, a sad lepo
vidim: sve je govno.”

Istupa Andžej:
”Nema tu mnogo da se priča,
borio sam se za vlast,
grcao za mirom,
al danonoćno buči teve
ko loše povučen vece,
i plivaju u moci
komentari.
Bojim se da ne eksplodiram.”

Glavni Seretar, čuvši ovo,
jurnu na mermerni hodnik,
u ljutnji zamalo nije u gaće,
jedan Kurvoazije na brzinu smaza,
ра se energično vrati nazad:
”Vi biste – je li? – stalno stanovali, jeli,
gubite se, o ta prokleta fela
što samo navodi tešku vodu
na mlin naših neprijatelja.
Ruše se brda, a vi serete,
hteli biste stalno da živite, da žderete!
Šta? Ko su nam dušmani?
Oni koji niste mi!
Svi vi!”


Metafore o našoj situaciji

Sve je
beznadežno.

Gde sam sad spram
sebe mlada,
onog koji je verovao da će
svet – poput rukavice! – navući na ruku.
Mrdajuć lako prstima
osećati: da, leže mi, ko krojene za mene.
Ta rukavica – oklopna rukavica,
na dlanu od finog žičanog veza,
blesne katkad peglano naličje
– il laka, drugačija rukavica,
svilena il glaze,
čiji se parnjak u rukavičavoj desnici
nosi, neupotrebljen, kao ukras.

Gde sam spram tog mladića? Gde sam
od nade – kako nazivamo zbivanja koja se mogu podneti –
kakve nade! – od slutnje bilo kakvog
cilja? Gde sam? Gde sam?

Rad: da – sudeći po umoru,
to je rad. Duh upregnut u dolap
– vetar u krilu vetrenjače – melje.
Gde sam?
U svojoj radionici, s nekoliko mene.
Sve je beznadežno. Al ovo nije.

Nešto će se već izleći iz ove neverovatno strpljive
meljave. Možda ćemo svariti, kao univerzalno
brašno, te po formi i težini
tako neravne misli.
Da li će biti jestivo?

Il recimo – poređenje je pogodnije –
da smo tkači, i da iznova tkamo
grumuljičavu tkanicu sveta. Naravno,
sveta senki: možda će – ko zna? – da se
pretvori u valjano ruho.

U svakom slučaju – ludo se zabavljamo,
ko zgrčen, ko u hirovitom raspoloženju,
stušti se nadole il se skotrlja? Ni to se ne zna.

Katkad naglo
napuštamo svaku zanimaciju,
uznemiri nas i prožme struja silnog
uzbuđenja; katkad nas obrva dosada, i čama,
i mrzovolja nas tada usami.
A katkad se manemo svega – i tada
blesne tupa strava jednako
u srcu zanosa i u dubini ravnodušnosti:
strava: nije li ovo zauvek?
Neće li nas najuriti neko,
nepovratno? Napolje, idi,
tamo gde već ničeg nema?
I svi se u strahu vraćaju ko prebijeni:
tà tamo napolje glas se ne čuje,
a reči gube svoju vrednost,
tamo gde već ničeg nema.

Osramoćeni, nastavljaju
već skoro zaboravljeno. Sad su ko vojnici
u šumi (prekinuta je svaka veza),
vojnici koji više ne znaju da su još vojnici.
Obavljaju i dalje obavezne zadatke.
I svaki nosi u sebi neki nemi prigovor,
svak onog drugog optužuje, jer je samo koji
trenutak ranije bio žrtva
panike.

Tamo vani gde već ničeg nema,
šuplje dozivanje u uhu mi polako
zamire. Samo me katkad prodrma strah:
koliko imamo vremena još, još koliko
dok me gađenje na sebe sama
ne izbuši, pretvori u ništa
– il me raznese ko nabreklu zvezdu?

______


Preveo: Danilo Kiš

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Zašto je Lav Tolstoj mrzeo Williama Shakespearea

Iako ga mnogi vole, odnos prema njegovom delu nije isti. Postoji nekoliko podjednako poznatih pisaca koji su se oduprli njegovoj vladavin...