18. 11. 2019.

O „Istini maski“ Oscara Wilde-a

   
                                   “A Man of Many Masks,” by James Ensor.
                      

     Istina maski“ sa podnaslovom „Zapis o iluziji“ nalazi se na kraju zbirke Namere. Iz samog naslova vidimo postupak po kojem je Vajld najpoznatiji, a to je paradoks. Budući da su se proučavaoci uglavnom bavili tom stranom Vajldovog stvaralaštva, a da za našu temu nije od neke velike važnosti, nećemo mnogo pažnje poklanjati ovoj „istini-akrobati“ (SDG, 57). Drugo, reč maska iz naslova zajedno sa zločinom (Ćirjanić 2008, 13, 24) predstavlja jedan od bitnijih koncepata koji se javlja u Vajldovom pogledu ne toliko na umetnost koliko na život. Budući da se problem koji leži u njihovoj pozadini može, po našem mišljenju, razrešiti u jednoj rečenici – zločin kao zadovoljstvo i element progresa, ostvarivanja sopstvene ličnosti; maska kao laž koja govori istinu – u daljem tekstu nećemo im posvećivati dužnu pažnju. Nama su važne dve teme koje Vajld uzgred otvara u ovom eseju, a kojima se više bavi u ostalim ogledima iz ove zbirke: autonomija umetnosti i priroda umetnosti.

        Glavna tema eseja na kojoj Vajld demonstrira svoju blistavu erudiciju jeste odbrana vernog, „arheološkog“ postavljanja Šekspirovih komada na scenu. Međutim, u tome i leži glavni problem ovoga eseja. Vajld kaže: „Nama je neophodna savršena verodostojnost detalja radi savršene iluzije“ (IM, 165). Vajld je svestan da ovakvim stavom zastupa doktrinu mimezisa ili čak realizma, a što je bilo u potpunom neskladu sa estetičkim stavovima koje je izneo u ostala tri eseja. Svestan protivrečnosti u koju je upao, Vajld je na kraju eseja dodao dobro poznati i često citirani zaključak: „Ne stojim iza svega što sam rekao u ovom eseju. Ima mnogo toga sa čime se uopšte ne slažem“ (IM, 172). 75.
       
        Kada neko sam priznaje nedoslednost, onda ga je teško optužiti za kontradiktornost i nekonzistentnost. A da je Vajld lice „dosledno u svojoj nedoslednosti“ (Aristotel 1990, 68), možemo navesti primer iz istog eseja u kojem Vajld pokazuje i drugačije shvatanje umetnosti. Na primer: „Umetnost nema nikakav drugi cilj“ osim da postupa „po svojim vlastitim zakonima“ (IM, 166). Umesto verodostojnosti (mimezisa) umetnosti Vajld predlaže koncept koji mi danas nazivamo fikcija. To možemo videti u delu gde Vajld kaže da „estetska vrednost Šekspirovih komada“ zavisi isključivo od „njihove [sopstvene] istine“ (IM, 163), a ne činjenica.

       Pitanjem kostima i dekora Vajld je otvorio jedno od važnijih pitanje u vezi sa pozorištem: šta je zaista važno za daske koje život znače? Dva elementa bez kojih pozorište ne bi moglo da postoji jesu glumci i publika. Glumci, u krajnjem slučaju, mogu da se okupe, sami napišu tekst, sami izrežiraju predstavu, da je igraju u običnoj, svakodnevnoj odeći, i da pri tome naprave remek-delo. Grotovski, jedan od najvažnijih reditelja XX veka, svojim konceptom siromašnog pozorišta upravo je insistirao na važnosti glumca koga je nazvao ni manje ni više („no more no less“) svetim. Međutim, to ne znači da je „gluma i samo gluma važna“ (IM, 149). Grotovski, kao ni Vajld, nije odbacio ostale pozorišne elemente kao „trice i kučine“ (IM, 149).

        O pozorišnoj umetnosti može se razmišljati kao o Gesamtkunstwerku. Pozorište u sebi spaja sve umetnosti – književnost zbog tekstova koji se izvode, slikarstvo, vajarstvo i arhitekturu zbog kostimografije i scenografije, muziku i ples kao česte pratioce predstave, a svakako umetnost glume i režije. Neki smatraju da je pozorište upravo zbog sinkretizma „kraljica svih umetnosti“.

        Čini se da je Vajld bio sličnog mišljenja. On kaže: „[P]ozornica nije samo stecište svih umetnosti, nego je uz to i vraćanje umetnosti životu“ (IM, 158). Po našem mišljenju, u ovom drugom delu rečenice ne treba čitati mimezis ili očiglednu stvar da je pozorište živa umetnost, već povratak „iskonsk[oj] klic[i]“ (POO, 69) kada su sve umetnosti bile spojene i iz koje su sve potekle. Videćemo kasnije da su Vajlda zanimala ova dva pitanja: otkud umetnost i koja je umetnost „prva među jednakima“? I dok prvo pitanje na izvestan način ostaje bez odgovora, Vajld je za drugo predlagao različita rešenja.

     Kada je reč o prirodi umetnosti, Vajld više puta u eseju ističe da je suština umetnosti lepo. Na početku eseja Vajld kaže da Šekspir zna „koliko je umetnička priroda uvek očarana lepotom kostima“ i da ih sa maskama i plesom unosi u svoje komade „čisto da bi oku priuštio užitak [P. M.]” (IM, 149). Osim prirode umetnosti kao lepe vidimo da Vajld ovde određuje i njenu svrhu, funkciju. Cilj umetnosti je užitak, zadovoljstvo. A da je umetnost lepa možemo videti i na kraju eseja kada Vajld kaže da se engleska publika promenila i da „sada postoji daleko više razumevanja za lepo nego pre nekoliko godina“ (IM, 167). Pre nego što zaključimo analizu ovog ogleda, treba istaći da je Vajld u „Istini maski“ odvojio oblast lepog od oblasti morala. On kaže da su kritičari napadali raskoš Šekspirove pozornice „sa onog moralnog stanovišta koje je vazda bilo poslednje utočište ljudima koji ne poseduju čulo lepote“ (IM, 150).

Predrag S. Mirčetić
izvor 

Нема коментара:

Постави коментар