2. 6. 2019.

Issac Bashevis Singer ,Ogledalo




OGLEDALO



       Postoji mreža stara kao Metuzalem, nežna i rastresita kao paučina i isto tako
puna rupa, koja je ipak sačuvala svoju čvrstinu sve do naših dana. Kad nekog demona zamori traganja za proteklim zbivanjima ili kruženje na krilima neke vetrenjače, on može da se zavuče u ogledalo. Demon odande vreba na plen, kao pauk u svojoj mreži, i mušica će, sasvim sigurno, uskoro biti uhvaćena. Bog je ženama podario taštinu, naročito bogatim, lepim, jalovim, mladim, onima koje imaju mnogo slobodnog vremena, a osećaju se usamljene.
      Nabasao sam na takvu ženu u varošici Krašnik. Otac joj beše trgovac drvnom
građom; njen muž je prevozio balvane rekom do Danciga; grob njene majke prekrivao je korov. Kćerka je živela u jednoj staroj kući, okružena ormarima od hrastovine, škrinjama obloženim kožom i knjigama povezanim u svilu. Dvorile mi je dve služavke: jedna beše nagluva starica, a druga, mlada, ljubakala se sa seoskim violinistom. Ostale domaćice u Krašniku nosile su muške čizme, mlele heljdu vodeničnim žrvnjem, čerupale perje sa gusaka, kuvale čorbe, rađale decu i
prisustvovale sahranama. Izlišno je pomenuti da lepa i obrazovana Zirel - odgajana u Krakovu - nije imala o čemu da razgovara sa svojim palanačkim susetkama. Stoga je više volela da prelistava svoje nemačke pesmarice i na platnu veze likove Mojsija i Cipore; Davida i Batšebu, Ahašvera i kraljicu Ester. Lepe haljine koje joj je suprug poklanjao visile su, neupotrebljene u ormaru. Biseri i dijamanti ležahu u kutiji za nakit. Niko nije imao priliku da vidi njeno svileno donje rublje, čipkane podsuknje, niti njenu crvenu kosu skrivenu pod vlasuljom. Baš niko, čak ni njen sopstveni muž. Uostalom, kada bi neko i mogao da ih ugleda? Danju svakako ne, a noću - caruje mrak.
         Ali, Zirel je imala jednu tavansku sobicu, koju je nazivala budoarom, a u njoj je visilo ogledalo, plavičasto kao voda u trenutku mržnjenja. Ogledalo sa zlatnim okvirom, ukrašeno zmijama, obloženo ukrasnim kamenjem, opervaženo ružama i otrovnim gujama, a po sredini se protezala naprslina. Ispred ogledala beše prostrta medveđa koža, a sasvim uz nju naslonjača sa naslonom za ruke od slonovače i sedištem prekrivenim jastucima. Zar je postojalo išta prijatnije nego se posaditi nag u tu naslonjaču, nogu ispruženih na medveđoj koži, i posmatrati se u ogledalu? Zirel je imala šta i da vidi. Koža joj beše bela kao svileni atlazin, grudi nabrekle kao mešine s vinom, kosa se u uvojcima spuštala do ramena, a noge joj bejahu vitke kao u košute. Sedela je tako satima, opčinjena svojom lepotom. Vrata su bila zabravljena, reza navučena, a ona bi zamišljala da će se vratnice iznenada otvoriti i u sobicu ući neki princ ili plemeniti lovac, neki vitez ili pesnik. Jer, sve što je skriveno mora jednom biti otkriveno, svaka tajna teži da izađe na videlo, kao što svaka ljubav biva izneverena a sve svetinje oskrnavljene. Nebo i zemlja su se zaverili da se sve što je dobro započelo završi loše.
      I tako, čim saznadoh za ovaj mali, slatki zalogaj, pomislih: Zirel mora biti
moja. Trebalo je samo malo strpljenja. Jednog letnjeg dana, dok je sedela zureći u bradavicu svoje leve dojke - pojavih se pred njom, crn kao smola, izdužen kao motka, magarećih ušiju s ovnujskim rogovima, sa ustima žabe i kozjom bradicom. Gledao sam u nju razrogačenih zenica. Zirel je bila tako zabezeknuta da ne stiže ni da se uplaši. Umesto da zavapi „Čuj, Izrailju”, ona prsnu u smeh.
          „Gle, kako si ružan”, reče.
       „Gle, kako si ti lepa”, odvratih ja.
Ona se obradova mom laskanju. „Ko si ti?” upita.
       „Ne boj se”, rekoh. „Ja sam samo đavolov učenik, nisam satana. Prsti su mi
bez noktiju, usta bez zuba, ruke mi se rastežu kao gospino bilje, a rogovi su mi
savitljivi kao vosak. Moja je snaga u poganom jeziku; po zanimanju sam grešni
vragolan, a došao sam da te razgalim jer si usamljena.”
       „Gde si bio dosad?”
        „U spavaćoj sobi, iza peći, tamo gde cvrčak cvrči a miš cijuče, između jednog sasušenog venca i svenule vrbove grane.”
         „Šta si tamo radio?”
         „Posmatrao sam tebe.”
         „Otkad?”
         „Od svadbene noći.”
         „Čime si se hranio?”
          „Miomirisom tvog tela, sjajem tvoje kose, blistavom svetlošću tvojih očiju, tugom tvog lica.”
           „Oh, laskavče”, uzviknu ona. „Ko si ti? Šta radiš ovde? Odakle si? Zarad čega si došao?”

       Ispričah joj priču izmišljenu na brzinu. Otac mi je, rekoh, bio kujundžija, a
mati pohotljiva sukuba; sparili su se na klupku istrulelog konopca u nekom podrumu, a ja sam njihovo kopile. Boravio sam neko vreme u staništu đavola na brdu Seir i obitavao u nekom krtičnjaku. Ali, oterali su me odande kada se saznalo da mi je otac ljudsko biće. Otad sam beskućnik. Ženski demoni su me izbegavali jer sam ih podsećao na sina Adamova, a Evine kćeri smatrale su me satanom. Psi su lajali na mene, a deca bi briznula u plač čim me ugledaju. Zašto su se bojali? Nikom nisam nanosio zla. Jedina želja mi beše da posmatram lepe žene - da ih gledam i sa njima razgovaram.
      „Zašto stupaš s njima u razgovor? Lepotice su retko kad pametne.”
      „U raju, mudri služe kao podmetači za noge lepima.”
      „Moj me je učitelj drukčije poučavao!”
      „A šta zna tvoj učitelj? Ljudi od pera imaju mozak poput buva; papagajski
podražavaju jedan drugog. Mene pitaj kad želiš nešto da saznaš. Mudrost dopire samo do prvog neba, a potom - sve je samo naslada. Očito ne znaš da su anđeli budalasti. Serafimi se igraju u pesku kao deca; heruvimi ne znaju da broje; aralimi preživljavaju sećanja na prošlost pred prestolom nebeske slave. I sam Bog je veseljak; on provodi vreme vukući kita Levijatana za rep, a divlji vepar liže mu ruke ili, pak, oplođuje Šehinu, pa ona svakog dana polaže mirijade jaja, a svako jaje pretvara se u zvezdu."
        „Sad mi je jasno da mi se podsmevaš.”
        „Ako te lažem, neka mi jedan smešan, golemi izraštaj iskoči nasred nosa. Već odavno sam proćerdao svoju zalihu laži. Sad mi ne preostaje ništa drugo sem da   govorim istinu.”
        „Možeš li da oplodiš ženu?”
        „Ne, draga moja. Ja sam, kao mazga, poslednji izdanak svog roda! Ali, to ne
gasi moju pohotu. Ležem samo sa udatim ženama, pošto su moja dobra dela - gresi; moje molitve - bogohuljenja; pakost mi je hleb, drskost vino, a taština - srž mojih kostiju. Sem što umem da brbljam, sposoban sam samo za još jednu stvar!”
         Na ove moje reči ona se nasmeja i reče: „Nije me majka vaspitala da budem đavolova kurva. Odlazi ili ću narediti da isteraju đavole iz tebe.”
        „Ne trudi se nepotrebno”, odvratih ja. „Sam ću otići. Ja se nikom ne namećem. Auf wiedersehen!”
          I rasplinuh se kao magla.

                                                              II 

       Sedam dana Zirel nije ušla u svoj budoar. Ja sam dremuckao u ogledalu.
Mreža je bila razapeta; žrtva samo što nije upala u nju. Znao sam da je radoznala.
Zevajući, razmišljao sam o svojoj sledećoj vragoliji. Da li da zavedem rabinovu
kćerku? Da lišim mladoženju muškosti? Da zapušim dimnjak sinagoge? Vino što se pije subotom da pretvorim u sirće? Da zamršen pramen kose utrapim nekoj devici? Da se uvučem u ovnujski rog o prazniku Roš-hašani? Ili, možda, da nateram kantora da neskladno zapeva? Đavolan uvek ima šta da radi, naročito u danima posta i oprosta kada podrhtavaju čak i ribe u vodi. I upravo kada sam sanjario o Mesečevom soku i semenu ćurana, uđe - ona. Tražila me pogledom, ali nije mogla da me vidi. Stajala je ispred ogledala, ali ja joj se ne otkrih.
         „Mora da sam sve samo uobrazila”, promrmlja ona. „Mora da su to bile

sanjarije!”
        Ona skide spavaćicu i osta pred ogledalom - naga. Znao sam da joj je muž u
gradu i da su proteklu noć proveli zajedno, iako se Zirel nije podvrgla ritualnom
kupanju. Ali, kako u Talmudu stoji, žena će radije da se zadovolji jednom mericom razvrata nego sa deset merica čednosti. Nedostajao sam Zireli, kćeri Rojze Glik, i oči joj behu tužne. Moja je, moja, pomislih. Anđeo smrti, sa palicom u ruci bio j spreman; jedan revnosni mali đavo dao se na posao da Zireli pripremi kotao u paklu; neki grešnik, unapređen u ložača, već je skupljao drva za potpalu. Sve je bilo spremno - nanosi snega i užareno ugljevlje, kuka za njen jezik i mala klešta za njene grudi, miševi koji će joj grickati jetru i crvi koji će joj oglodati bešiku. Moja čarobna ženica, međutim, ništa nije naslućivala. Dirnula je svoju levu dojku, a zatim desnu. Osmotrila je svoj trbuh, ispitivački okrznula očima bedra, pomno se zagledala u nožne prstiće. Da li da se odluči za knjigu, doterivanje noktiju ili da pročešlja kosu? Suprug joj beše doneo mirise iz Lenčica, pa se namirisala ružinom vodicom i karanfilom. Od muža je dobila na dar i ogrlicu od korala koja joj je sad visila oko vrata. Ali, šta bi bila Eva bez zmije? I, šta bi radio Bog da nije Lucifera? Zirel je gorela od požude kao neka
bludnica, mamila me svojim očima. Drhtavim usnama, ona izgovori bajalicu

Oštar vetar briše
po uskim sokacima
hitra crna mačko
nadomak mi dođi.

Snažan je lav,
beslovesna riba:
izroni iz tišine,
tvoj te zalogaj čeka.

        U trenutku kada je izustila poslednju reč, stvorih se pred njom. Lice joj se
ozari.
       „Tu si, dakle.”
       „Bio sam odsutan,” odgovorih, „ali sam se vratio.”
       „Gde si bio?”
        „U zemlji Nedođiji. Kod Rabe, u dvorcu raskalašnih žena, u vrtu zlatnih ptica, kraj Asmodejevog zamka.”
        „Tako daleko?”
        „Ako mi ne veruješ, biseru moj, pođi sa mnom. Sedni mi na leđa, drži se za
moje rogove, a ja ću raširiti krila i poletećemo zajedno iznad planinskih visova.”
       „Ali, ja sam potpuno naga.”
       „Tamo niko nije odeven!”
       „Moj muž neće znati gde se nalazim.”
       „Pravovremeno će saznati.”
       „Koliko traje putovanje?”
       „Nepunu sekundu.”
       „Kada ćemo se vratiti?”
      „Ko tamo ode ne želi da se vrati.”
       „Šta ću ja tamo raditi?”
        „Sedećeš u Asmodejevom krilu i upletati mu bradu u vitice. Grickaćeš badem i  piti blago pivo; uveče ćeš plesati pred njim. Oko nožnih članaka vezaće ti zvončiće, i đavoli će se vrteti ukrug s tobom.”
        „A posle toga?”
         „Ako moj gospodar bude zadovoljan tobom, bićeš njegova. Ako mu se ne
dopadneš - pripašćeš nekom od njegovih miljenika.”
       „A ujutru?”
       „Tamo nema jutra.”
       „Hoćeš li ti ostati kraj mene?”
       „Možda ću, zahvaljujući tebi, dobiti neku koščicu da oližem.”
       „Jadni mali đavolčiću, žalim te, ali ne mogu da pođem s tobom. Imam muža i oca. Imam zlata i srebra, haljine i skupocena krzna. Potpetice mojih cipela najviše su u Krašniku.”
       „Dobro, onda zbogom!”
        „Ne žuri tako. Šta mi valja činiti?”
        „Znači, opametila si se! Umesi testo od najboljeg brašna; dodaj mu meda,
menstrualne krvi, jedno jaje sa zametkom, trunku svinjske masti, naprstak šerbeta i jednu čašu obrednog vina. Potpali vatru na dan sabata i ispeci tu smešu na užarenom ugljevlju. Zatim pozovi muža u svoj krevet i nagovori ga da pojede kolač koji si ispekla. Budi ga lažima i uspavljuj bogohulnim nastranostima. A kad on zahrče, odseci mu pola brade i jedan zuluf kraj uha, ukradi mu zlato i novac, spali zelenaške priznanice i pocepaj vašu venčanicu. Posle toga, baci svoj nakit pod prozor kasapina koji prodaje svinjetinu - to će mi biti veridbeni dar. Pre nego što napustiš kuću, baci svoj molitvenik u smeće i pljuni na posvećeni svitak u mezuzi, tačno na ono mesto gde je ispisana reč šadaj. A onda, dođi odmah do mene. Odneću te na svojim krilima iz Krašnika u pustinju. Letećemo iznad polja prekrivenih otrovnim gljivama, iznad šuma u kojima žive vukodlaci, nad ruševinama Sodome u kojima su zmije učitelji, hijene pevači, vrane propovednici, a novac namenjen u dobrotvorne svrhe poveren lopovima na čuvanje. Tamo se grdoba smatra lepotom, a sve što je naopako ceni kao
pravo; mučenja predstavljaju zabavu, a podrugivanje vrhunac zanosa. Ali, požuri, jer je naša večnost kratkotrajna.
       „Strah me je, đavolčiću, plašim se.”
      „Svako ko krene s nama, boji se.”
Htela je da produži sa zapitkivanjima, da me uhvati u nekoj protivrečnosti, ali
ja utekoh. Ona priljubi usne na ogledalo, ali mi dotače samo krajičak repa.

III 

     Otac je lio suze; muž čupao kose; služavke su tragale za njom u šupi za drva i
u podrumu; njena svekrva je džarala lopatom po dimnjaku; kočijaši i mesari pretražiše šumu. Noću su paljene buktinje, a na sve strane odjekivali su povici tragača: „Zirel, gde si? Zirel! Zirel!” Neki pomisliše da je pobegla u manastir, ali se opat kleo na raspeće da nije tamo. Poslaše po nekog čudotvorca, a zatim po jednu vračaru, neku staru hrišćanku koja je lila figure od voska i, najzad, dozvaše jednog čoveka koji je uz pomoć crnog ogledala otkrivao trag mrtvih i nestalih osoba, a neki seljak posudi hajkačima svoje lovačke pse. Ali, kad se ja jednom dočepam plena, niko mi ga više ne ote! Raširih svoja krila i mi poletesmo. Zirel me je zapitkivala, ali joj ja nisam odgovarao. Kad smo stigli u Sodomu, kružio sam neko vreme iznad Lotove žene kojoj tri bika lizahu nos. Lot je, pijan kao i uvek, ležao u jednom podrumu sa svojim kćerima.
          U dolini senki, znanoj kao zemaljski život, sve podleže promenama. Ali, u
našem svetu vreme stoji! Adam je još uvek nag, a Evu, obuzetu požudom, zmija još uvek navodi na greh. Kain ubija Avelja, buva se pari sa slonom, potop se spušta s neba, Jevreji mese ilovaču u Egiptu, Jov još uvek češe svoje ranama prekriveno telo. On će se češati sve do kraja svih vremena, ali neće naći smirenje.
         Zirel htede da mi nešto kaže, ali ja zalepršah krilima i nestadoh. Svoj sam
zadatak obavio. Sklupčao sam se kao neki slepi miš i upirao obnevidele oči u jednu strmu liticu. Zemlja je bila smeđa, a nebo žuto, đavoli su stajali u krugu mašući repovima. Dve kornjače su se parile pripijene u čvrstom zagrljaju, a jedan muški kamen objahao je ženski kamen. Pojaviše se Šabriri i Bariri. Šabriri je uzeo lik nekog viteza; nosio je zašiljenu kacigu i krivi mač; imao je guščije noge i kozju bradicu. Na njušku je stavio naočari, a govorio je nemačkim narečjem. Bariri je bio majmun, papagaj, pacov i slepi miš, sve to u jednom biću. Šabriri se duboko pokloni i poče da peva kao šaljivdžija na svadbama:

Egodbe, regodbe,
evo nagodbe.
Veverica sa sela
po imenu Zirela
ne htede u kavezu da ostane,
opredelila se da bludniči
u carstvu satane.

      On htede da je stegne u naručje, kad Bariri dreknu: „Ne dozvoli mu da te
dotakne. On ima kraste po glavi i rane po nogama, a lišen je onog čega su žene željne. Izigrava velikog ljubavnika, ali je i uštrojeni petao veći ljubavnik od njega. I otac mu je bio takav, a takav mu je bio i deda. Odaberi mene za ljubavnika. Ja sam unuk Velikog Lažova. Osim toga, bogat sam i iz dobre porodice. Moja baba je bila dvorska dama Naamove kćeri Mahlat. Mojoj majci beše ukazana čast da Asmodeju pere noge. Moj otac, neka večno boravi u paklu, nosio je Sataninu burmuticu.”
       Šabriri i Bariri dograbiše Zirel za kosu i svaki put kad bi je potegli, iščupali bi joj po jedan pramen. Zirel tada shvati kako stoje stvari i vrisnu: „Milost, milost!”
      „Šta su nam to doveli?” upita Ketev Mariri. „Jednu koketu iz Krašnika.”
      „Zar tamo nemaju boljih?”
      „Ne, to je najbolje što imaju.”
      „Ko ju je dovukao ovamo?”
      „Jedan đavolan.”
      „Počnimo!”
      „U pomoć, u pomoć”, zapomagala je Zirel.
      „Obesite je”, povika Jarost, sin Srdžbe. „Ovde ne pomažu jadikovke. Vreme i
promene ostali su za tobom; učini ono što ti se naredi. Ti nisi ni mlada, ni stara.”
       Zirel poče da kuka. Njeno jadikovanje probudi Lilitu iz sna. Ona gurnu u
stranu Asmodejevu bradu i promoli glavu iz pećine, a svaka njena vlas uvijala se kao  zmija.
      „Šta je s tom kučkom?” upita. „Zašto vrišti?”
       „Upravo je obrađuju!”
       „Zar tako mlačno? Zabiberite još malo.”
       „I skinite joj salo.”

     Ta zabava traje već hiljadu godina, ali crnoj družini nikad dosta. Svaki đavo
obavlja svoju dužnost, a svaki đavolan svoje vragolije. Oni čupaju i kidaju, ujedaju i štipaju. Ali, đavoli muškog roda nisu tako zli; žene-đavolice su te koje najviše uživaju, naređujući: „Skini penu sa kipuće čorbe golim rukama! Upleti vitice ne služeći se prstima! Operi rublje ne koristeći vodu! Upecaj ribu u vrelom pesku! Ostani kod kuće, a pritom hodaj ulicama! Okupaj se, ali da se ne pokvasiš. Ulupaj maslac iz kamena! Razbij krčag, a da na proliješ vino!” Za to vreme čestite žene toroču u raju, a bogobojažljivi muškarci sede na zlatnim stolicama, kljukajući se Levijatanovim mesom i hvališu se počinjenim dobrim delima.
          Ima li Boga? Da li je on milosrdan? Hoće li Zirel ikad naći spasenje? Ili je ona ovaploćenje biblijske zmije koja se odiskona slizala sa zlom? Otkud znam? Ja sam još uvek samo đavo nižeg reda. Đavolani retko kad napreduju. U međuvremenu, generacije se rađaju i umiru, Zirel smenjuju Zirele u mirijadi odraza - u bezbroj ogledala.

Нема коментара:

Постави коментар