27. 10. 2018.

Hauard Lavkraft, Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda, (Glava druga )






Glava druga

O IZVESNOM PRETEĈI
I O IZVESNOM UŽASU

1


Džozef Karven je, sudeći po delićima legendi otelovljenih u svemu onom što je Vord ĉuo i otkrio, bio jedan veoma neobiĉan, zagonetan i neshvatljivo strašan ĉovek. Iz Salema je pobegao u Providens — univerzalno utoĉište ĉudaka, slobodnjaka i pobunjenika — u trenutku kada se digla uzbuna zbog vradžbina, pobegao iz straha da i njega ne optuže kao volšebnika zato što se u osami bavio tajanstvenim hemijskim ili alhemijskim opitima. Taj tridesetogodišnjak bledog, bezbojnog lica brzo je ispunio uslove potrebne nezavisnom žitelju Providensa i kupio zemljište severno od imanja Gregorija Dekstera, u podnožju ulice Olni. Kuću je sagradio na Stempers Hilu, zapadno od Gradske ulice, na mestu koje je kasnije postalo Olni Kort; a onda je 1761. godine, na istom zemljištu, podigao mnogo veću kuću, i ona tu stoji i dan-danas.

     Elem, prva neobiĉnost vezana za Džozefa Karvena bila je da on, ĉinilo se, nikako ne stari, da izgleda isto onako kako je izgledao i kad je došao. Godinama se bavio pomorsko- trgovaĉkim poslovima, ubirao pristanišnu taksu za iskrcavanje tovara sa brodova na dokovima u blizini zatona Maji End i pozamašnim svotama pomagao da se ponovo izgrade Veliki most 1713. godine i Samostalna parohijalna crkva na samom brdu; i sve je vreme imao izgled ĉoveka između trideset i trideset pet godina, izgled koji je teško opisati. Kako je iz decenije u deceniju njegova jedinstvena mladolikost privlaĉila sve veću pažnju, Karven je tu ĉinjenicu uvek objašnjavao izjavama da potiĉe od dobrog soja i izdržljivih predaka i da vodi jednostavan život koji ne može da ga iscrpe. Kako se jedna takva jednostavnost mogla usaglasiti sa neobjašnjivim dolascima i odlascima tajanstvenog trgovca, i sa ĉudnim svetlucanjima njegovih prozora u gluvo doba noći, to varošanima baš i nije bilo sasvim jasno, pa bejahu vrlo skloni tome da njegovoj netaknutoj mladosti i dugoveĉnosti pripišu i neke druge uzroke. Po mišljenju većine, Karvenovoj mladolikosti umnogome je doprinosilo neprekidno mešanje i kuvanje hemikalija. Naveliko su kolale glasine o ĉudnovatim materijama koje je iz Londona i sa ostrvlja Karipskog mora dovlaĉio na svojim lađama ili nabavljao u Njujorku. Bostonu i Njuportu; a kada je u Providens došao stari doktor Džabez Bauen i preko puta Velikog mosta otvorio apoteku sa znakom Jednoroga i Avana, bez prestanka se priĉalo o lekarijama, kiselinama i metalima koje je ćutljivi, uzdržani samotnik stalno kupovao i poruĉivao kod njega.

    Uvereni da Karven poseduje ĉudesna i njima neznana medicinska znanja, bolesnici i paćenici svih vrsta obraćali su mu se za pomoć; pa iako je on, ĉinilo se, njihovu veru podsticao na neki neobavezan naĉin i uvek im davao ĉudno obojene napitke, uoĉeno je vrlo brzo da su njegove usluge nesrećnicima retko bivale od koristi. Naposletku, kad je proteklo više od pedeset godina od dolaska ovog stranca u Providens, a da ĉitavo to razdoblje nije ostavilo ĉak ni petogodišnju vidljivu promenu ni na njegovom licu ni na njegovom telu, svet je poĉeo da šapuće sve zloslutnije i da mu sve ĉešće ispunjava želju za izdvojenošću koju je on oduvek otvoreno ispoljavao.

     Privatna pisma i dnevnici iz tog perioda obelodanjuju i mnoge druge razloge zbog kojih je Džozef Karven izazivao koliko divljenje toliko i strah, i na kraju bio izbegavan kao pošast. Njegova strast prema grobljima, na kojima su ga viđali u svako doba dana i noći i u svakoj prilici, bila je ozloglašena, iako niko nikad nije posvedoĉio da je na tim mestima uĉinio nešto što bi se uistinu moglo nazvati skrnavljenjem. Karven je na drumu Potakit imao farmu na kojoj je najĉešćeživeo u toku leta i na koju je, jašući na konju, dolazio u razliĉite ĉudne sate dana i noći. Na tom imanju su jedine vidljive sluge, koje su i obrađivale zemlju i pazile kuću, bile jedan zlovoljan braĉni par Indijanaca iz plemena Narangasit; muž mutav i obeležen ĉudnim ožiljcima i žena odbojnog lica, potekla iz mešavine indijanske i crnaĉke krvi. Prislonjena uz glavnu zgradu, nalazila se laboratorija u kojoj su vršeni hemijski opiti. Ĉudni raznosaĉi i nosaĉi koji su pred sporednim vratancima istovarali boce, vreće i sanduke, razmenjivali su utiske o fantastiĉnim staklencima, o loncima za topljenje i kuvanje, o posudama za pretakanje i destilaciju i o velikim pećima koje su uspeli da zapaze u donjoj prostoriji punoj polica. I šapatom su proricali da će ćutljivi „hemiĉar“ — a pod tim su podrazumevali alhemiĉar — vrlo brzo pronaći kamen mudrosti. Najbliži susedi te farme — Fenerijevi, udaljeni od nje samo ĉetvrt milje — naveliko su širili još ĉudnije priĉe o najneverovatnijim zvucima koji, kako su uporno tvrdili, dopiru noću iz Karvenove kuće. Ĉuju se krici i neprekidni urlici, govorili su oni; i
nimalo im se nije dopadalo ogromno stado koje se tiskalo na pašnjacima, jer toliki broj grla stoke uistinu nije bio potreban da bi se jedan usamljeni starac i dvoje Indijanaca snabdeli mesom, mlekom i vunom. A i vrsta stoke se, izgleda, menjala iz sedmice  sedmicu, jer su nova stada neprekidno otkupljivana od stoĉara iz Kingstauna. Pored toga, i velika kamena sporedna zgrada, koja je umesto prozora imala visoke uske proreze, delovala je odvratno i sablažnjivo.

      Dokoliĉari okupljeni oko Velikog mosta svašta su razglabali o Karvenovoj gradskoj kući u Olni Kortu; ne toliko o onoj lepoj i novoj, sagrađenoj tek 1765, kada je njen vlasnik morao imati blizu sto godina, koliko o onoj prvoj, niskoj građevini, sa potkrovljem koje nije imalo prozore i ĉije su ivice bile od šindre, jer je Karven tu drvenu građu sa velikom predostrožnošću spalio ĉim je kuća srušena. Istini za volju, u njoj je bilo manje tajnovitosti; ali, svetlost u gluvo doba noći, zagonetnost dvojice crnpurastih stranaca koji su predstavljali i jedinu mušku poslugu, gnusobno, nerazgovetno mumlanje nepojamno stare domaćice Francuskinje, ogromne koliĉine hrane što su se unosile u kuću u kojoj su
živele samo ĉetiri osobe, kakvoća ili boja pojedinih glasova koji su se, u prigušenom razgovoru, ĉesto mogli ĉuti u razno doba noći — sve je to, povezano sa onim što se već znalo o farmi u Potakitu, bilo sasvim dovoljno da i ovo mesto izađe na rđav glas.

      O Karvenovom domu se pripovedalo i u višim, odabranim krugovima, jer kako se došljak postepeno uvlaĉio u crkvu i sve ĉešće uĉestvovao u promenama u životu varoši, tako je, prirodno, postepeno upoznavao i ljude iz višeg staleža, za ĉije je društvo i razgovor bio dobro pripremljen i spreman da u njima uživa. Znalo se da Džozef Karven potiĉe iz ugledne porodice, jer Karvenove ili Kervenove iz Salema u Novoj Engleskoj nije trebalo predstavljati. Ispostavilo se da je Džozef Karven u najranijoj, mladosti mnogo putovao, da je izvesno vreme živeo u Engleskoj i da je bar dvaput duže boravio na Dalekom istoku; a njegov govor i naĉin izražavanja su, kad bi blagoizvoleo da se njima služi, odavali uĉenog i visoko obrazovanog Engleza. On liĉno, međutim, iz nekih samo njemu poznatih razloga, nije mario za društvo. Iako retkog posetioca nikad nije obeshrabrivao, uvek je oko sebe podizao takav zid uzdržanosti da je malo ko uspevao da smisli šta bi mu mogao reći a da ne zvuĉi budalasto.

      I u njegovoj zagonetnoj, zluradoj oholosti nazirao se izvestan prezir, kao da su mu sva ljudska bića postala dosadna i glupa zato što se on kreće među neobiĉnijim i jaĉim entitetima. Kada je doktor Ĉekli, iz Bostona, došao 1738. godine na položaj glavnog rektora Kraljeve crkve, požurio je da poseti onoga o kome je toliko slušao; ali iz kuće je izašao vrlo brzo zbog nekih zlokobnih nagoveštaja koje je osetio u izlaganju svog domaćina. Ĉarls Vord je rekao ocu, dok su jedne zimske veĉeri razgovarali o Karvenu, da bi silno želeo da zna šta je tajanstveni starac ispriĉao uĉenom svešteniku, jer svi hroniĉari navode da je doktor Ĉekli odluĉno odbijao da ponovi i jednu reĉ od onoga što je ĉuo. Taj
ĉestiti ĉovek bio je potpuno preneražen i uvek je, kad god bi se pomenuo Karven, naoĉigled prisutnih gubio onu živahnu građansku uglađenost po kojoj je bio nadaleko ĉuven.

        Još je nedvosmisleniji bio razlog zbog kojeg je drugi ĉovek od ukusa i dobrog društvenog vaspitanja izbegavao oholog samotnika. Gospodin Džon Merit, stariji i otmen Englez sa izrazitim sklonostima ka književnosti i nauci, došao je iz Njuporta u varoš koja je tako brzo sticala ugled i podigao letnjikovac na mestu zvanom Vrat na kome se danas uzdižu najvelelepnije palate. Džon Merit je živeo u visokom stilu i u velikoj udobnosti, imao prve koĉije i prve livrejisane sluge u varoši, i silno se ponosio svojim teleskopom, svojim mikroskopom i svojom odabranom bibliotekom engleskih i latinskih knjiga. Ĉuvši da je Karven vlasnik najbolje biblioteke u Providensu, gospodin Merit mu je odmah otišao u posetu i bio primljen mnogo srdaĉnije nego većina prethodnih posetilaca. Divljenje što ga je sa dubokom iskrenošću iskazao prema prostranim, prepunim policama na kojma su pored grĉkih, latinskih i engleskih klasika stajale gomile filozofskih, matematiĉkih i nauĉnih knjiga, ukljuĉujući dela Paracelzusa, Agrikole, Van Helmonta, Silvijusa, Glaubera, Bojla, Berhavea, Bekera i Stala, podstaklo je Karvena da svome gostu predloži posetu farmi u Potakitu, iako do tada tamo nikoga nikad nije odveo, pa se njih dvojica odmah odvezoše koĉijama gospodina Merita.

      Gospodin Merit je uvek bio spreman da prizna da u toj seoskoj kući uistinu nije video ništa strašno, ali je tvrdio da su naslovi knjiga posebnih izdanja posvećenih magiji, vradžbinama, alhemiji i teologiji, koje je Karven držao u prednjoj sobi, bili već sami po sebi dovoljni da ga ispune dugotrajnim gnušanjem. Toj predrasudi je, mžda, doprineo i izraz lica koji je imao domaćin dok je gostu pokazivao sve te knjige. Neobiĉna zbirka, pored gomile dela proseĉnih vrednosti na kojima gospodin Merit i nije preterano zavideo njihovom vlasniku, obuhvatala je gotovo sve kabaliste, demonologe i vraĉeve koji su bili poznati svetu; bejaše to uistinu prava riznica u okviru mraĉnih i sumnjivih oblasti alhemije i astrologije. Hermes Trismegistus u Menardovom izdanju, Turba
Philosopharum, Geberovo delo Liber Investi Gatonis, pa Kljuĉ mudrosti, kabalistiĉki Zohar, kompleti Albertus Magnus, Ars Magna et Ultima Rejmonda Lalija u Zecnerovom izdanju, Thesaurus Chemicus Rodţera Bekona, Fladov Clavis Alchimiae, Tritemijusov rukopis De Lapide Philosophico — sve je bilo tu. Srednjovekovni hebrejski i arapski pisci bili su zastupljeni u velikom broju, a gospodin Merit preblede kao krpa kada je, skinuvši sa gornje police predivno opremljenu knjigu sa upadljivom nalepnicom Qanooné — Islam, shvatio da u rukama drži zabranjeno delo Necronomicon ludog arapskog pisca Abdule Alhazreda o kome je nekoliko godina ranije u potaji slušao neopisive
ĉudovišnosti, jer su nekako baš u to vreme u jednome ĉudnom ribarskom seocetu, Kingsportu kod zaliva Masaĉusets, razobliĉeni neĉuveni, grozomorni obredi. Najĉudnije je, međutim, bilo to što je ĉestiti gospodin priznao da ga je, neshvatljivo, najviše uplašila jedna gotovo beznaĉajna pojedinost. Na ogromnom stolu od mahagonija ležao je, okrenut naopaĉke, potpuno pohaban i vrlo redak primerak Borelusove knjige, sa mnogim zagonetnim beleškama na margini i između redova, ispisanim Karvenovom rukom. Knjiga je bila otvorena negde na polovini; i tu je veoma debelim i nervoznim potezima pera, ispod redova mistiĉnih slova gotice, jedan odeljak bio obelžen tako
upadljivo da gost naprosto nije odoleo želji da vidi o ĉemu je reĉ. Da li mu je pažnju privukla priroda obeleženog mesta ili grozniĉava nezgrapnost poteza pera kojima su ti redovi bili podvuĉeni, to ni sam gospodin Merit nije mogao da kaže; ali, nešto ga je u tom spletu silno kosnulo i na neki ĉudan naĉin duboko uznemirilo. I toga se pasusa sećao do kraja života; prepisao ga je iz sećanja u svoj dnevnik i jednom ĉak pokušao da ga izrecituje prisnom prijatelju, doktoru Ĉekliju, a onda odustao od te namere videvši do koje su mere već prve reĉi teksta uzbudile uĉenog i uglađenog pastora. Pasus je glasio:

        „Suštastvenije životinjskije Soli moguće jeste tako pripremiti i oĉuvati da svaki
         umstveni i veštini vičan ĉelovek može u sobstvenoj sobi za rad imati vasceli Nojev
         kovĉeg i prizivati po volji ĉistoje Obliĉije Životinje iz Praha Njezina. Metodom sovsem
        sliĉnijem i Filozof mogao bi, ne služeći se vradžbinama zloĉinaĉkijem, Obliĉije svakogo
        svojego Pretka iz Suštastvenijeh Soli Ljudskoga Praha prizvati u koje telo Jego pretvoreno
        bi.

     Ipak, najstrašnije priĉe o Džozefu Karvenu mrmljale su se u blizini dokova, duž južnog dela Gradske ulice. Mornari su sujeverni ljudi, pa su na lađama kojima su prevozili beskonaĉne koliĉine ruma i robova, na šalupama sa melasom, na gusarskim brodovima i na velikim jedrenjacima sa dve katarke koji su pripadali trgovcima i kapetanima porodica Braun, Kroford i Tilinghast — pribegavali ĉudnim znakovima zaštite ĉim bi ugledali vitku, varljivo mladalaĉku figuru ĉoveka sa žutom kosom i blago povijenim ramenima kako ulazi u Karvenova skladišta u Dablun ulici ili razgovara sa kapetanima i nadzornicima tovara na dugaĉkom keju, gde su Karvenove lđe, uvek nemirne, ležale
ukotvljene ili pak neumorno uplovljavale u luku i isplovljavale iz nje. Karvenovi kapetani i ĉinovnici mrzeli su svoga gazdu i bojali ga se, a svi njegovi mornari bili su melezi, ološ sa Martinika, iz Havane ili iz Por Roajala. Brzina kojom su se jedni mornari zamenjivali drugima budila je, u izvesnom smislu, najjaĉi i najodređeniji strah kojim je starac mladalaĉkog izgleda bio okružen. Ĉim bi neki od Karvenovih brodova pristao u luku, posada bi dobijala slobodan izlaz u grad, a neki mornari i nalog da obave određene nabavke i izvrše ove ili one porudžbine; a kada bi se posada ponovo našla na okupu, bilo je gotovo sigurno da će u grupi nedostajati jedan ĉovek ili više ljudi. Ĉinjenica da je najveći broj porudžbina i nabavki bio vezan za farmu na putu Potakit i da je vrlo mali
broj mornara viđen u povratku sa tog mesta dobijala je sve veći znaĉaj i nije se zaboravljala; zato je, vremenom, Džozefu Karvenu bivalo sve teže da zadrži svoje tako ĉudno odabrano brodsko osoblje. Na kraju su mnogi mornari napuštali posao ĉim bi ĉuli glasine koje su kolale o brodovima ukotvljenim u Providensu, pa je za tajanstvenog trgovca nastojanje da begunce zameni novim mornarima sa Kariba predstavljalo sve veći i sve teži problem.

      Već 1760. godine bio je Džozef Karven odbaĉen ĉovek, osumnjiĉen za mutne, grozovite radnje i za savezništvo sa demonima koji su ljudima izgledali još gnusobniji i još opasniji zato što ih nisu mogli ni imenovati, ni razumeti, i što se ĉak ni njihovo postojanje niĉim nije moglo dokazati. Poslednja kap prepunila je ĉašu kada se 1758. godine proneo glas o nestanku izvesnog broja vojnika: u martu i aprilu te godine, pripadnici dva kraljeva puka na putu za Novu Francusku bili su, izvesno vreme, smešteni u Providensu, ali je pri odlasku ustanovljeno da broj nestalih vojnika znatno prevazilazi uobiĉajni prose dezertera. Glasine su se zasnivale na ĉinjenici da su Džozefa Karvena vrlo ĉesto viđali u razgovoru sa strancima u crvenim šinjelima; a kako je broj nestalih vojnika neprekidno
rastao, ljudi se prisetiše da su se sliĉne ĉudne pojave javljale i među Karvenovim pomorcima. Šta bi se dogodilo da pukovi nisu dobili narđenje za pokret, to uistinu niko ne može da kaže.

       U međuvremenu su se ovozemaljski poslovi zagonetnog trgovca razvijali sa velikim uspehom. Karven je držao monopol u gradskom trgovanju šalitrom, crnim biberom i cimetom i sa lakoćom je gotovo sve pomorsko-trgovaĉke firme, osim Braunove, pridobio za uĉešće u uvozu mesinganih predmeta, indiga, pamuka, vunenih tkanina, soli, brodskog pribora, gvžđa, hartije i engleske robe svih vrsta. Dućandžije kakve su bili Džejms Grin, ĉiji je dućan u Ĉipsajdu nosio natpis „Kod slona“, Raselovi sa znakom Zlatnog orla na drugoj strani mosta, ili Klark i Najtingejl, ĉija je radnja nedaleko od Nove kafane nosila znak Tiganja i Ribe, zavisile su skoro u potpunosti od njega u odnosu na robu koju su prodavali. A poslovni dogovori sa mesnim destilatorima alkohola, sa mlekarima i stoĉarima iz indijanskog plemena Narangasit, kao i sa njuportskim voskarima, doprineli su tome da Karven postane jedan od najvećih izvoznika Kolonije.

        Iako ozloglašen i tako reći iskljuĉen iz zajednice, on je u svakoj prilici usrdno ispunjavao svoje građanske dužnosti. Kada je Kolonijalno zdanje izgorelo do temelja, upisao je, kao svoj doprinos, zamašnu svotu novca i tako je, zahvaljujući tom zajmu, 1761. godine sagrađeno novo zdanje od opeka da bi i dan-danas stajalo na ĉelu kuća u staroj glavnoj ulici. Te iste godine pomogao je da se, posle ĉuvene oktobarske oluje, ponovo izgradi Veliki most. Nadoknadio je bezbroj knjiga Narodnoj biblioteci kada je njena riznica izgorela u požaru koji je zahvatio Kolonijalno zdanje i dao ogroman prilog kupovinom obveznica zajma pomoću kojeg su blatnjavo šetalište i izrovana Gradska ulica
bili poploĉani oblutkom, sa pešaĉkom stazom po sredini. Nekako u isto vreme, sagradio je
jednostavnu ali sjajnu novu kuću sa portalom koji je predstavljao pravi trijumf rezbarstva. A kada su se privrženici Vajtfildove sekte kalvinistiĉkih metodista 1743. godine izdvojili iz brdske crkve doktora Kotona i osnovali, na drugoj strani mosta, Crkvu Ċakona Snoua, Karven je otišao sa njima, premda je njegov žar brzo utihnuo a prisustvo u crkvi bivalo sve ređe i ređe. Uprkos tome, nastavio je da neguje pobožnost, kao da je njome želeo da odagna senku koja ga je bila prognala u izolaciju i koja bi ako budno ne pazi na nju, ubrzo mogla da ugrozi velike poslovne uspehe.

       Izgled tog ĉudnog, bledog i bezbojnog ĉoveka, ĉak ni sredoveĉnog a izvesno ipak starog ĉitav jedan vek, koji je konaĉno nastojao da se izbavi iz oblaka straha i mržnje suviše nejasnih da bi se mogli savladati i analizirati, bio je, u isti mah, i patetiĉan i dramatiĉan i gnusan. Ali, moć bogatstva i spoljnih gestova dovoljno je velika, tako da je mogla unekoliko da ublaži neskrivenu odvratnost koju je sredina ispoljavala prema njemu; a do te male promene došlo je kada su njegovi mornari naglo prestali da išĉezavaju. Pored toga, Karven je sad oĉigledno obilazio groblja u velikoj tajnosti i sa
pooštrenom opreznošću, jer ga nikada više na njima nisu viđali, pa su ĉak i glasine o neobiĉnim zvucima i raznim ujdurmama na njegovoj farmi u Potakitu dobile manje razmere. Međutim, koliĉina hrane koju je trošio bila je i dalje neprirodno velika i zamena jedne vrste stoke drugom i dalje neprirodno ĉesta. Uprkos tome, sve do naših dana kada je Ĉarls Vord u biblioteci Šipli pronašao Karvenove knjigovodstvene izveštaje i raĉune, nikome živom nije palo na pamet — osim, možda, jednom ogorĉenom momku — da napravi jezivo upoređenje između velikog broja crnaca koje je tokom 1766. godine uvozio iz Gvineje i obespokojavajuće malog broja onih za koje je ispostavio uredne raĉune trgovcima roblja kod Velikog mosta i plantađerima u pokrajini Narangasit. Ne treba,
dakle, nimalo sumnjati u to da su prepredenost i dovitljivost ovoga gnusnog ĉoveka postajale gotovo natprirodne ĉim bi se nametnula potreba da se njima služi.

        Naravno, i dejstvo tih zakasnelih napora da se neke stvari isprave bilo je, neminovno, slabašno. Karvena su i dalje svi izbegavali, i niko nije imao u njega poverenja; sama ĉinjenica da je u tako dubokoj starosti ostao mladolik bila je dovoljan razlog za takav stav. Najzad je i on uvideo da će njegovo veliko bogatstvo kad-tad poĉeti da se krnji; složena ispitivanja i tajanstveni opiti, bez obzira na to u ĉemu su se sastojali i zbog ĉega su se vršili, zahtevali su bez sumnje ogromna ulaganja; a kako bi ga promena sredine lišila trgovaĉkih prednosti koje je uspeo da stekne u Providensu, nije mu išlo u raĉun da u tom ĉasu zapoĉinje novi život u nekome drugom kraju. Razum mu je nalagao da popravi svoje odnose sa žiteljima Providensa i da svojim prisustvom više ne izaziva opštu atmosferu
nelagodnosti i ogorĉenja, prekid razgovora i providne izgovore zbog poruĉivanja robe kod drugih trgovaca. I njegovi ĉinovnici, svedeni na jadnu i bespomoćnu grupicu onih koje više niko ne bi primio u službu, zadavali su mu velike brige; a pomorce, kapetane i njihove pomoćnike uspevao je da zadrži samo zahvaljujući lukavstvu pomoću kojeg je nad njima sticao izvesnu nadmoć — hipotekom, nekom pismenom obavezom, nekom priznanicom ili, pak, obaveštenjem koje bi, obelodanjeno i razglašeno, moglo da ugrozi i njihovo blagostanje i njihov ugled. Hroniĉari su sa strahopoštovanjem zapisivali da Karven u mnogim sluĉajevima ima gotovo volšebnu moć u otkrivanju porodiĉnih tajni i
da se njima služi u vrlo sumnjive i krajnje mraĉne svrhe. U toku poslednjih pet godina svog života mogao je, ĉini se, do nekih podataka, koje je tako hitro i umešno umeo da iskoristi za svoje ciljeve, doći samo kroz neposredan razgovor sa odavno mrtvim osobama.

        Baš u to vreme, prepredeni uĉenjak pribegao je i poslednjem oĉajniĉkom pokušaju da povrati polžaj i ugled u zajednici. Do tada nepopravljiv samotnjak, neoĉekivano je odluĉio da sklopi probitaĉan brak i za nevestu odabere mladu gospu ĉiji će porodiĉni ugled spreĉiti njegovo žigosanje i skinuti sumnju sa njegovog doma. A mžda su ga na brak navodili i neki drugi, dublji razlozi, koji su bili toliko izvan znane kosmiĉke sfere da su se mogli nazreti tek u hartijama pronađenim sto pedeset godina posle njegove smrti, premda se prava istina nikada neće saznati. Karven je, razume se, bio savršeno svestan toga da bi svaki njegov pokušaj udvaranja na uobiĉajen naĉin naišao na užas i gnev, pa j zato buduću izabranicu poĉeo da traži u krugu onih roditelja na koje je mogao da izvrši pritisak. Ali, ispostavilo se da, s obzirom na njegove vrlo visoke i neobiĉne zahteve u pogledu lepote, obrazovanja, miraza i društvenog ugleda, takvu devojku baš i nije lako naći. Naposletku se njegovo traganje i procenjivanje svelo na najuži izbor: na gazdinstvo jednog od njegovih najboljih i najstarijih pomorskih kapetana; izbor je pao na udovca otmena porekla, neokaljane ĉasti, koji se zvao Đuti Tilinghast i ĉija je jedinica Ilajza ispunjavala sve uslove, osim izgleda da postane bogata naslednica. Kapetan Tilinghast je, ko zna zašto, bio u Karvenovoj vlasti; i pristao je na taj bogohulni brak posle jednog uţžasnog razgovora vođenog u ĉetiri oka u kapetanovoj kući u obliku kupole na brdu Pauer Lejn.

      Ilajza Tilinghast je, u to vreme, imala osamnaest godina i bila odgajena gospodski u onoj meri u kojoj su to dozvoljavale sve nepovoljnije novĉane prilike njenog oca. Pohđala je školu Stivena Džeksona preko puta šetališta, ali je najviše nauĉila od svoje majke koja je 1757. godine umrla od boginja i koja je svoju jedinicu prilježno upućivala u sve veštine i u sve tajne života gospodskog domaćinstva. Jedan Ilajzin vez, koji je izradila u devetoj godini, visi i dan-danas na zidu Istorijskog udruženja Rod Ajlenda. Ona je, posle majĉine smrti, vodila celu kuću uz pomoć samo jedne stare crnkinje. Njena rasprava sa ocem u vezi sa Karvenovom prosidbom morala je uistinu biti vrlo muĉna, ali nigde nije zapisana. Izvesno je samo to da je Ilajzina veridba sa mladim Ezrom Vedenom, drugim
pomoćnikom kapetana na Krofordovom poštanskom brodu Enterprise iznenada raskinuta i da se devojka 7. marta 1763. godine venĉala sa Džozefom Karvenom u baptistiĉkoj crkvi, u prisustvu najuglednijeg skupa kojim se grad mogao diĉiti; obred venĉanja obavio je mladi Semjuel Vinson. U listu Gazette objavljena je, o ovom događaju, kratka vest, a u većini primeraka koji su se saĉuvali do danas, ta vest je ili iseĉena ili iscepana. Ĉarls Vord je, posle upornog i dugotrajnog traganja po arhivi jednoga privatnog kolekcionara, pronašao jedan jedini kompletan primerak tih novina i sa uživanjem uoĉio besmislenu uglađenost jezika i naĉina izražavanja:

          ,,U veĉer, prošlog ponedeonika, G. Džozef Karven, iz ove varoši, Trgovac po
           zanimanju, venĉao se sa gđicom Ilajzom Tilinghast, kćerkom Kapetana Đutija
           Tilinghasta, mladom damom ĉije su izvesne Osobine za svaku Pohvalu što mnogo
           doprinose lepoti njene Osobe, jer će zajedno ukrasiti supružniĉko stanje i ovekoveĉiti
           Blaženstvo ovog braka.“

      Zbirka pisama Derfi —Arnold, koju je Ĉarls Vord, uoĉi prvog napada ludila, pronašao u privatnoj kolekciji Melvila F. Potersa iz Džordžove ulice, a u kojima su opisani i ovaj i prethodni period, baca jasnu svetlost na sramotu i uvredu koju je taj neprikladni brak naneo Providensu. Ali kako se društveni uticaj Tilinghastovih nikako nije mogao poreći. Dđozef Karven je ipak dođiveo to da mu u kuću dolaze liĉnosti koje ni u snu ne bi nagnao da pređu prag njegovog doma. Njega, naravno, ni sada sredina nije prihvatala u potpunosti a njegova nevesta je, prema opštem shvatanju, bila paćenica u toj silom nametnutoj špekulaciji, ali je ovaj brak, u svakom sluĉaju, unekoliko odložio uništenje
konaĉnim žigosanjem. Naĉin na koji se ĉudni mladoženja ophodio prema svojoj ženi iznenadio je i nju i zajednicu, jer Džozef je Ilajzi ukazivao izuzetnu pažnju i beskrajnu ljubaznost. Nova kuća u Olni Kortu bila je sada oslobožena svih obespokojavajućih pojava i Karven je, premda je ĉesto odsustvovao i vreme provodio na farmi u Potakitu koju njegova žena nijednom nije posetila, više nego ikad u svom dugogodišnjem življenju u Providensu liĉio na normalnog građanina. Samo je jedna osoba ostala u otvorenom neprijateljstvu i nepomirljivom sukobu sa njim — mladi brodski oficir ĉija je veridba sa Ilajzom Tilinghast bila tako naglo raskinuta. Ezra Veden se javno zaklinjao
na osvetu i sada je, iako po prirodi miran, blag i nežan, gajio sve jaĉu mržnju i nepopustljivu osvetoljubivost koje nisu predskazivale ništa dobro mužu-uzurpatoru.

       Sedmog maja 1765. godine rođena je Karvenova jedina kći Ana. Krstio ju je preĉasni Džon
Grejvs iz Kraljeve crkve, kojoj su neposredno posle venĉanja prišli i muž i ţena i na taj naĉin uĉinili ustupak jedno drugom, s obzirom na to da je, do tada, jedno pripadalo kongregacijskoj a drugo baptistiĉkoj crkvi. Vest o Aninom rođenju je, kao i vest o venĉanju obavljenom dve godine ranije, bila istrgnuta iz većine primeraka crkvenih i gradskih anala; Ĉarls Vord je uz najveće teškoće obe zabeleške pronašao tek kad je otkrio svoje srodstvo sa udovicom koja je promenila prezime; iz tih otkrića poteklo je ono grozniĉavo interesovanje koje je mladog Vorda i odvelo ka vrhuncu, u ludilo. Krštenicu je, uistinu, pronašao na vrlo neobiĉan naĉin: prepiskom sa naslednicima privrženog doktora Grejvsa koji je, napuštajući svešteniĉku službu posle izbijanja Revolucije, poneo sobom komplet kopija svih dokumenata. A Vord se dosetio da se obrati tom izvoru obaveštenja zato što je već tada znao da je njegova pra-pra-prababa Ana Tilinghast Poter bila ĉlan Episkopske crkve.

       Ubrzo posle rođenja svoje kćeri, događaja kome se, kako je izgledalo, obradovao sa žarom koji se nikako nije uklapao u njegovu uobiĉajnu hladnoću i odbojnost, Karven je odluĉio da pozira za portret. Taj rad je poverio vrlo darovitom Škotlanđaninu Alegzanderu koji je u to vreme živeo u Njuportu a kasnije postao ĉuven kao prvi uĉitelj Gilberta Stjuarta. Slikareva kiĉica je, kažu, verno doĉarala Džozefa Karvena na slici koja će ostati na zidu biblioteke u kući u Olni Kortu, ali nijedan od dva stara dnevnika u kojima se pominje ovaj portret ne nagoveštava šta se sa tom slikom zbilo kasnije i gde je ona mogla da bude premeštena. U tom je periodu nastrani uĉenjak ispoljavao znake
neuobiĉajne zamišljenosti i sve slobodno vreme provodio na farmi u Potakitu. Po svemu izgleda, a tako se i tvrdi, da se nalazio u stanju velikog a prikrivenog uzbuđenja, izuzetne napetosti ili užasne nedoumice: kao da oĉekuje neki fenomenalni događaj, kao da je na tragu nekoga ĉudesnog otkrića. Hemija ili alhemija su, ĉini se, igrale u svemu tome veliku ulogu, jer je on iz kuće preneo na farmu gotovo sve svoje knjige posvećene tim oblastima.

     Karven je, međutim, i dalje izigravao privrženog sugrađanina, spremnog da u svakom trenutku izvrši svoje građanske duţnosti i u svakoj prilici podržavao vođe kakve su bili Stiven Hopkins, Džozef Braun i Bendžamin Vest u svim njihovim nastojanjima da kulturu varoši uzdignu na viši nivo, budući da je u to vreme taj nivo bio daleko niži nego u Njuportu, naroĉito u odnosu na svet lepih umetnosti. Pomogao je Danijelu Dženkinsu da 1763. godine otvori knjižaru i od toga dana bio njegova najbolja mušterija, a stalnu novĉanu potporu je pružao i prezaduženom listu Gozette koji je svake srede izlazio sa znakom oliĉenim u Šekspirovoj glavi. U politici je svesrdno podržavao guvernera Hopkinsa u borbi protiv Vordove stranke ĉije je glavno uporište bilo u Njuportu, a njegov
uistinu uzbudljiv govor u Heĉers Holu 1765. godine protiv odvajanja Severnog Providensa u poseban, nezavisan grad sa pravom glasa u Zakonodavnoj skupštini, doprineo je više od svega drugog da se predrasude nagomilane protiv njega unekoliko ublaže. Jedino se Ezra Veden, koji ga nije ispuštao iz vida, ciniĉno smeškao na tu silnu spoljnu aktivnost; i otvoreno se kleo da je sve to samo maska iza koje se krije besramno, nezakonito trgovanje najcrnjim Tartarusovim bezdanima. Osvetoljubivi momak je sistematiĉno prouĉavao i tog ĉoveka i njegove postupke, kad god bi se nalazio u gradu i u luci u kojoj bi ĉitave noći provodio kraj ukotvljenih brodova, u malom i uvek spremnom ribarskom ĉamcu; a ĉim bi ugledao svetlost u Karvenovim skladištima, neumorno bi
pratio trgovĉev veliki ĉamac koji se, s vremena na vreme, neĉujno iskradao iz luke i plovio kroz zaliv. Ezra Veden je, kad god je to bilo moguće, budno motrio i na farmu u Potakitu, gde su ga, jednom prilikom, gadno izujedali psi koje je na njega napujdao stari indijanski braĉni par.


2


     U jesen 1770. godine, Veden je shvatio da se nešto naglo menja i privlaĉi pažnju radoznalih varošana. Karven je kao kakav pohabani ogrtaĉ zbacio sa lica izraz neizvesnosti, napetosti i išĉekivanja i zamenio ga izrazom rđavo prikrivenog, pobedonosnog zanosa. Bilo mu je, oĉigledno, teško da se obuzda i ne obelodani ono što je pronašao, saznao ili postigao; ali potreba za tajnovitošću nadjaĉala je želju da svoja radovanja podeli sa drugima, jer nikada nikom nije ponudio nikakvo objašnjenje. I upravo je posle ove promene koja se, po svemu sudeći, zbila još poĉetkom jula, zlokobni uĉenjak poĉeo da zaprepašćuje ljude nagoveštajima da poseduje ona obaveštenja koja su samo njihovi davno mrtvi preci mogli da mu pruţe i saopšte.

     Ali, ova promena ni u kom sluĉaju nije oznaĉila i prestanak Karvenovih potajnih, grozniĉavih delatnosti. One su se, naprotiv, povećavale iz dana u dan, tako da su njegove pomorsko-trgovaĉke poslove sve više preuzimali i obavljali kapetani koje je sad držao u svojoj vlasti sponama straha isto toliko jakih koliko je jak bio i strah od bankrotstva. Karven je bio potpuno digao ruke od trgovanja robljem, tvrdeći da je dobit od toga posla sve manja. Svaki slobodan trenutak provodio je na farmi u Potakitu, premda se, s vremena na vreme, mogao ĉuti i pokoji glas o njegovom prisustvu na mestima koja su se, iako baš ne u neposrednoj blizini, ipak nalazila u okolini nekog groblja, pa su se ljudi
skloni razmišljanju pitali da li je uistinu došlo do promene u navikama starog trgovca. Ezra Veden je, iako su periodi uhođenja nužno bili kratki i povremeni zbog njegovih čestih odlazaka na duže plovidbe, nosio u sebi onu osvetniĉku upornost koja je nedostajala većini praktiĉnih građana i farmera, i zato je Karvenove delatnosti podvrgavao ispitivanju kakvom do tada nisu bile podvrgnute.

     Mnogi neuobiĉajeni manevri brodova ĉudnog trgovca primani su zdravo za gotovo iz prostog razloga što su vremena bila burna a svaki kolonista ĉvrsto rešen da se suprotstavi odredbama ĉuvenog Zakona o šećeru koji je sputavao slobodnu trgovinu. Krijumĉarenje i izvrdavanje propisa bili su pravilo u zalivu Naragansit, a noćna iskrcavanja tovara zabranjene robe najobiĉnija, svakodnevna pojava. Ali Veden se, pošto je iz noći u noć pratio dereglije i manje šalupe koje su se pod njegovim budnim okom iskradale sa dokova u Gradskoj ulici gde su se nalazila Karvenova skladišta, brzo uverio da zlokobni podvaladžija ne radi sve to samo zato da bi izbegao naoružane brodove Njegovog
veliĉanstva. Pre promene do koje je došlo 1766. godine, njegovi veliki ĉamci bili su uglavnom puni okovanih crnaca koji su prevođeni preko Zaliva i iskrcavani na nekim mraĉnim mestima duž obale, severno od Potakita, a odatle vuĉeni uz okomitu liticu, preko kopna dovođeni na Karvenovu farmu i tu zatvarani u veliku sporednu kamenu zgradu koja je, umesto prozora, imala samo uske proreze. Posle velike promene, izmenjen je celokupni program. Istoga je ĉasa obustavljen uvoz robova, a izvesno vreme izostale su i ponoćne plovidbe zalivom. A onda je, u proleće 1767. godine, Karven primenio novu taktiku. Dereglije su se ponovo iskradale sa crnih, tihih dokova, ali su sada kroz zaliv
plovile samo do izvesnog mesta, samo do rta Nankit, tu se sretale sa ĉudnim brodovima razliĉitih vrsta i veliĉina i od njih preuzimale tajanstveni tovar. Karvenovi mornari bi onda taj tovar iskrcali na obalu, preko kopna ga prebacili na farmu i tamo ga ubacili u istu zagonetnu kamenu zgradu u koju je ranije smeštano crnaĉko roblje. Ovaj tovar se, gotovo u celosti, sastojao od kutija i duguljastih, pravougaonih, vrlo teških sanduka koji su podsećali na mrtvaĉke kovĉege.

     Kad god bi se našao u Providensu, Veden bi iz noći u noć, iz potaje, osmatrao farmu; sa osmatraĉnice bi odsustvovao samo kada bi tle pokrio sneg koji je izdajniĉki otkrivao sve tragove, svaki otisak stopala. Ponekad bi se ĉak i u to zimsko vreme, idući drumom ili prelazeći preko zaleđene reke, prikradao što je mogao bliţe užasavajućem mestu da bi video kakve su tragove ostavili oni koji su tim putem prošli pre njega. Uvidevši da se ta bdenja ponekad kose sa dužnostima pomorca, Veden je unajmio drugara iz krĉme Eliejzera Smita i njemu poverio zadatak da u njegovom odsustvu osmatra zlokobnu farmu. Sada su njih dvojica, neosporno, mogla da pokrenu ĉitavu lavinu neobiĉnih glasina a to nisu uĉinili samo zato što su znali da bi time upozorili divljaĉ koju su gonili i
upropastili lov. Hteli su da saznaju nešto određeno pa da onda stupe u dejstvo. A ono što su saznali moralo je biti uistinu porazno, jer je Ĉarls Vord nekoliko puta rekao svojim roditeljima da beskrajno žali što je Veden kasnije spalio svoje beležnice. Sve što se može reći o njihovim otkrićima zasniva se na onom što je Eliejzer Smit ukratko zabeležio u svom ne baš mnogo razumljivom dnevniku a što su drugi hroniĉari i pismo pisci stidljivo ponavljali na osnovu izjava koje su dve uhode dale na kraju: farma u Potakitu bila je samo spoljni omotaĉ sveobuhvatne, gnusne, pogibeljne opasnosti, po nameri i dosegu tako duboke, neshvatljive i neopipljive da se mogla jedva nazreti ali nikako i pojmiti.

       Došlo se do zakljuĉka da su Veden i Smit bili ubeđeni da se ispod farme nalazi niz tunela i katakombi i da u njima, pored starog Indijanca i njegove žene, boravi i veliki broj nepoznatih osoba. Kuća je bila stara građevina iz sredine sedamnaestog veka, sa ušiljenim vrhom, sa ogromnim dimnjakom i sa nekoliko kula, a prozori u obliku romba imali su rešetke; laboratorija se nalazila u zgradi koja se, u izvesnom smislu, naslanjala na kuću i bila okrenuta severu, i na toj se strani krov spuštao gotovo do samog tla. Ta zgrada je stajala izdvojena od ostalih; a ipak je, sudeći po razliĉitim glasovima koji su se u njoj mogli ĉuti u najneobiĉnije sate dana i noći, morala biti povezana sa drugim zgradama tajnim podzemnim prolazima. Ti glasovi su, pre 1766. godine, bili ĉas sumanuto
mrmljanje, ĉas crnaĉki šapat a ĉas mahniti krici, praćeni neobiĉnim pojanjem ili bajanjem. Posle te godine, dobili su još neobiĉniji i još užasniji vid, jer sada je to bila ĉitava skala zvukova: mrmorenje kao izraz tupog povinovanja, tutnjava kao izraz pregovaranja, cviljenje kao izraz preklinjanja, dahtanje kao izraz ozlojeđenosti i uzvici kao izraz protesta. Glasovi su, izgledalo je, govorili razliĉitim jezicima u kojima se Karven dobro snalazio, jer se njegov hrapavi glas lako mogao prepoznati kako odgovara, prekoreva, preti.

      Ĉinilo se, dakle, da u kući živi više osoba: Karven, neki zatvorenici i stražari tih zatvorenika. Iz nje su dopirali glasovi koje ni Veden ni Smit nikada do tada nisu ĉuli, iako su dobro poznavali svetske luke, ali su dopirali i oni koje su bez napora mogli da prepoznaju kao glasove koji govore na ovom ili onom stranom jeziku. Razgovor je uvek liĉio na katehizam: Karven je, ĉinilo se, iznuđivao obaveštenja od užasnutih ili pobunjenih zatvorenika.

   Veden je u svoju beležnicu, od reĉi do reĉi, unosio odlomke razgovora koje je prisluškivao, jer su se engleski, francuski i španski, a on je znao sva tri jezika, ĉesto upotrebljavali; ali, beležnice je spalio, ništa se nije saĉuvalo. Ostala je zapisana samo njegova izjava da su, osim gnusobnih dijaloga kojima se Karven naslađivao i u kojima su se pominjali davni događaji vezani za mnoge porodice Providensa, pitanja i odgovori koje je on uspeo da razume bili uglavnom istorijske i nauĉne prirode i odnosili se na vrlo daleku prošlost i na vrlo daleka mesta. Jednom prilikom je, na primer, neki ĉas razjaren a čas zlovoljan stvor ispitivan na francuskom jeziku o pokolju u Limožu što ga je 1370. godine izvršio Princ Tame, kao da je za taj zloĉin postojao neki skriveni razlog koji je zatvorenik
morao da zna. Naime, Karven je tog zatvorenika — ako je on uopšte bio zatvorenik — pitao da li je naređenje za pokolj izdato zbog Znaka Jednoroga otkrivenog na oltaru u drevnoj rimskoj grobnici iza katedrale ili zbog toga što je Princ Tame, na skupu veštica, izgovorio Tri Reĉi. A pošto nije dobio odgovor, inkvizitor je oĉigledno pribegao kaznenim merama, jer se zaĉuo strahovit vrisak, posle kojeg je usledila tišina; zatim mrmljanje i tupi udarci.

      Niko nikada nije mogao da posvedoĉi da je takvoj nekoj raspravi bilo na koji naĉin prisustvovao ili video nešto svojim oĉima, pošto su prozori uvek bili zastrti teškim draperijama. Samo se jednom, u toku razgovora na nekom nepoznatom jeziku, na zavesi ukazala senka koja je potresla Vedena, jer ga je podsetila na jednu od lutaka iz predstave koju je u jesen 1764. godine gledao u Heĉers Holu. Neki ĉovek iz Džermentauna, Pensilvanija, izuzetno je vešto izvodio mehaniĉki spektakl a oglašavao ga je ovako: „Prizori iz slavnog Grada Jerusalema! Predstavljamo Vam Jerusalem, Hram Solomonov,
Njegov Kraljevski Presto, ĉuvene Kule i Brda a i Stradanje Spasitelja našeg od Vrta
Getsemanskog do Raspeća na Brdu zvanom Golgota! Umetniĉko Delo Vajara zaslužuje da bude viđeno od Radoznalaca!“ U tom ĉasu je slušalac koji se bio prišunjao do samog prozora prednje sobe u kojoj se vodio razgovor tako podskoĉio da je indijanski braĉni par napujdao na njega sve pse na imanju. Posle toga se iz kuće više nikada nije ĉuo razgovor, pa su Veden i Smit zakljuĉili da je Karven prostor svog delovanja premestio u podzemne odaje.

      A da su takve odaje uistinu postojale bilo je sasvim jasno iz mnogo razloga. Prigušeni krici i bolno jecanje dopirali su, s vremena na vreme, iz onog što je liĉilo na ĉvrsto tle, sa mesta koja su bila daleko od svake građevine; a na obali reke, tamo gde se gorje strmom liticom spušta u dolinu Potakit, pronađena su, skrivena gustim grmljem, luĉna hrastova vrata sa teškim okovom koja su bez sumnje bila ulaz u špilju unutar brda. Kada su i kako te katakombe sagrađene, to Veden nije mogao da kaže, ali je ĉesto isticao da grupe nevidljivih radnika mogu veoma lako stići sa reke do toga mesta. Džozef Karven je svoje mornare meleze uistinu iskorišćavao u mnoge svrhe! U toku jakih prolećnih kiša 1769. godine, Veden i Smit su opet budno motrili na strmu reĉnu obalu išĉekujući ovoga puta da neku od podzemnih tajni voda iznese na videlo; na kraju im se, kao nagrada za trud, ukazao neobiĉan prizor: u dubokim jarugama izdubljenim u nasipu gomilale su se u nedogled ljudske i životinjske kosti. Za jednu takvu pojavu mogla su postojati mnoga objašnjenja, s obzirom na to da se na obližnjoj farmi gajila stoka i da su se u blizini nalazila stara indijanska groblja, ali su Veden i Smit iz svog otkrića izvukli drukĉije zakljuĉke.

     Onda se u januaru 1770. godine, dakle u vreme kada su Veden i Smit uludo raspravljali o tome šta bi valjalo misliti ili uraditi u vezi sa svim tim zbunjujućim pojavama, dogodio sluĉaj sa brodom Fortaleza. Razjarena spaljivanjem državne patrolne šalupe Liberty u Njuportu prethodnog leta, carinska flota pod vodstvom admirala Volosa pojaĉala je budnost i zavela strogu kontrolu stranih brodova; i tako je naoružani jedrenjak Njegovog Veliĉanstva Cygnet, kojim je upravljao kapetan Hari Leši, zarobio jednog jutra, posle kraće potere, deregliju Fortaleza iz Barseone. Španija, ĉiji se zapovednik zvao Manuel Aruda; lađa je, kako je pisalo u brodskim knjigama, plovila iz Kaira. Egipat, za Providens. A kada je na njoj izvršen pretres sa ciljem da se pronađe prokrijumĉarena roba, utvrđena je zaprepašĉujuća ĉinjenica da se ceo tovar sastoji iskljuĉivo od egipatskih mumija i da je
upućen „Mornaru A.B.C. u“, koji svoju robu treba da preuzme dereglijom kod Rta Nankit. Kapetan Aruda je odbio da otkrije identitet primaoca, tvrdeći da je to poslovna tajna i da je ĉuvanje poslovne tajne pitanje ĉasti. Sud Viceadmiraliteta u Njuportu, u nedoumic kako da postupi u ovom sluĉaju s obzirom na to da je na jednoj strani tovar robe koja se ne krijumĉari a na drugoj protivzakonita tajnost podataka iz brodskih knjiga, prihvatio je kompromisno rešenje koje je ponudio viši carinik Robinson: oslobodio je brod, ali mu je uskratio pristajanje u bilo koju luku u vodama Rod Ajlenda. Kasnije se priĉalo da je brod viđen u bostonskom pristaništu, premda nikada javno i zvaniĉno nije ušao u tu luku.

    Ovaj krajnje neobiĉan događaj privukao je izuzetnu pažnju u Providensu, gde je vladalo opšte mišljenje da između tovara egipatskih mumija i zlokobnog Džozefa Karvena postoji sasvim određena veza. Kako su njegova egzotiĉna istraživanja i uvoz nepoznatih hemikalija bili opštepoznati, a njegova ljubav prema grobljima budila podozrenje svihžţitelja, nije trebalo mnogo mašte pa da se baš sa njim poveže ĉudovišni tovar koji nije ni mogao biti namenjen nekome drugom stanovniku Providensa. Karven se, kao da je bio svestan tog opravdanog uverenja svojih sugrađana, u više navrata potrudio da uzgred pomene veliku hemijsku vrednost balsama pronađenih u mumijama; mislio je, možda, da će tom napomenom razglašenoj aferi dati prirodniji vid, a onda je naglo prekidao
razgovor, odbijajući da na bilo koji naĉin prizna svoje uĉešće u njoj. Veden i Smit su, razume se, bili potpuno ubeženi u to da je tovar bio namenjen Karvenu i neumorno su razvijali svoje teorije o njemu i njegovim ĉudovišnim delima.

      I sledeće je proleće, kao ono prethodno, obilovalo jakim kišama, i osmatraĉi su uporno njuškali po reĉnoj obali iza Karvenove farme. Kako su pljuskovi spirali velike delove zemlje, otkrili su nove gomile kostiju, ĉitave kosturnice, ali nisu naišli na bilo kakav trag koji bi ukazivao na podzemne odaje ili na tajna skrovišta. Međutim, u selu Potakit, samo milju niže, na mestu gde reka u slapovima pada preko stenovitih platoa, poĉele su da kolaju nove glasine. Tu, gde su se dopadljive stare seljaĉke kuće i kućerci verali uz brdo sa seoskog mosta i gde su ribarski brodići ležali ukotvljeni uz svoje usnule gatove, kružile su priĉe o predmetima ili o stvarima koje su plutale niz reku i koje bi se meštanima ukazivale u trenutku kada bi padale niz slapove. Potakit je dugaĉka reka, krivuda kroz
bezbroj naselja od kojih svako ima svoje groblje, a prolećne kiše su, kako smo već rekli, bile neuobiĉajeno obilne; u svakom sluĉaju, ribarima oko mosta se nimalo nije dopao iskolaĉen pogled jedne od tih stvari koja je klizila niz slap u mirne vode, a ni naĉin na koji je druga stvar kriknula, iako je po stanju u kome se nalazila pre spadala u one predmete koji, poznato je, ne vrište. Taj glas je naterao Smita — jer Veden je u tom ĉasu plovio morem — da u najveĉoj žurbi zađe na obalu reke iza farme, uveren da će baš tamo pronaći dokaze o postojanju neke prostrane špilje. Ali, nije otkrio ni najmanji trag nekog prolaza ili nekog otvora na tom delu okomite obale, jer je bujica ostavila iza sebe ĉvrst zid od mešavine zemlje i grmlja. Smit je ĉak pokušao i da kopa, ali je vrlo brzo digao ruke od
tog posla zbog oĉiglednog neuspeha — a možda i iz straha od mogućeg uspeha. Zanimljivo je razmišljati o tome šta bi uporni i osvetoljubivi Veden uradio da se, u to vreme, našao na kopnu.


3

       U jesen 1770. godine, Veden je zakljuĉio da je kucnuo ĉas da i druge upozna sa svojim otkrićima, jer je tada već raspolagao mnoštvom ĉinjenica koje su se mogle povezati u jednu celinu; imao je, osim toga, još jednog oĉevica koji je lako mogao da pobije eventualnu optužbu da su ljubomora i želja za osvetom podstakle njegovu uobrazilju. Kao prvu osobu kojoj će se poveriti izabrao je kapetana Džejmsa Metjusona sa broda Enterprise zato što ga je ovaj poznavao dovoljno dobro da ne posumnja u verodostojnost priĉe a i zbog toga što je u varoši bio dovoljno uticajan da ga sugrađani saslušaju sa poštovanjem i strpljenjem. Razgovor se vodio u gornjoj prostoriji Sabinove krĉme, nedaleko od dokova, a sastanku je prisustvovao i Smit da bi potkrepio gotovo sva Vedenova tvrđenja; na kraju tog razgovora, kapetan Metjuson je, lepo se videlo, bio duboko potresen. Kao sve ostale
građane, i njega su morile zle slutnje u vezi sa Džozefom Karvenom; i bila mu je potrebna samo ova potvrda i veći broj podataka pa da u potpunosti poveruje u istinitost poverljivog izveštaja. Užasnut i smrknut, kapetan je naredio svojim mladim sagovornicima da o svemu tome nikome živom ne pisnu ni reĉ i saopštio im da će liĉno preneti ovo obaveštenje, pojedinaĉno, grupi od desetak najuglednijih i najpoznatijih građana Providensa; doznaĉe njihovo mišljenje i poslušaće najmudriji savet koji će mu oni ponuditi. U svakom sluĉaju, najhitnije je to da cela stvar ostane u najvećoj tajnosti, jer posredi svakako nije nešto sa ĉim bi mogli da se ponesu i izbore gradska policija ili organizovana grupa građana zadužena za održavanje reda i mira; izuzetno je, dakle, vaţno da lako zapaljiva narodna
masa i dalje ostane u potpunom neznanju jer će se, ako do nje dopre delić cele te priĉe, u ovim već ionako dovoljno nemirnim vremenima, ponoviti ona straviĉna uzbuna koja se pre manje od sto godina digla u Salemu i koja je Džozefa Karvena i dovela u Providens.

       Prave liĉnosti kojima bi, po njegovom mišljenju, trebalo poveriti mraĉnu tajnu bile bi: doktor Bendţžamin Vest, ĉiji je ĉlanak o nedavnom prolasku Venere kroz meridijan bio jedan od nesumnjivih dokaza njegove uĉenosti i oštroumnosti; predsednik Koledža, preĉasni Džejms Mening, koji se upravo doselio iz Vorena i privremeno smestio u novu školsku zgradu u Kraljevoj ulici, u oĉekivanju da mu se dovrši kuća na brdu iznad Prezviterijanskog prolaza; bivši guverner Stiven Hopkins, ĉlan Filozofskog udruţženja u Njuportu, ĉovek slobodoumnih pogleda, lišen predrasuda; Džon Karter, izdavaĉ lista Gazette; sva ĉetiri brata Braun — Džon, Džozef, Nikolas i Mouzis — koja su bila visoko cenjena kao mesni magnati i među kojima je Džozef važio kao izuzetno darovit nauĉnik
amater; stari doktor Džabez Bauen, ĉovek velike erudicije, koji je iz prve ruke mnogo znao o Karvenovim ĉudnim kupovinama i nabavkama; i kapetan Ejbreham Vipl, zapovednik gusarskog broda, neverovatno neustrašiv i energiĉan, kome će se, ukoliko se za to ukaže potreba, svakako poveriti ozbiIjan zadatak da rukovodi akcijom. Uostalom, ti se Ijudi, ako se pokažu blagonaklonim, mogu napokon i okupiti u cilju zajedniĉkog dogovaranja i donošenja odluke o tome da li bi o ĉitavoj toj stvari trebalo obavestiti guvernera Kolonije Džozefa Vontona ili ne.

     Kapetan Metjuson je svoju misiju obavio sa uspehom koji je premašio sva oĉekivanja; u grupi odabranih, samo su dvojica-trojica bila pomalo skeptiĉna prema avetinjskoj strani Vedenove priĉe, a svi ostali su jednodušno smatrali da je neophodno preduzeti najhitniju, tajnu i koordiniranu akciju. Sada je svima njima bilo potpuno jasno da Karven predstavlja neodređenu ali ozbiljnu opasnost, da ugrožava blagostanje varoši i Kolonije, i da zbog toga mora biti uklonjen po svaku cenu. Krajem decembra 1770. godine, grupa uglednih građana sastala se u domu Stivena Hopkinsa i dugo raspravljala o merama koje bi trebalo preduzeti. Beleške, koje je Veden predao kapetanu Metjusonu, proĉitane su sa velikom pažnjom, a onda su na sastanak pozvani i on i Smit da bi u svojstvu svedoka i usmeno potvrdili izvesne pojedinosti. I pre nego što se sastanak završio, nešto nalik na strah zahvatilo je ceo skup, iako je kroz taj strah provejavala i nepokolebljiva odluĉnost koju je najbolje izrazilo prostodušno bogohuljenje kapetana Vipla, ĉije su se psovke i pretnje orile po celoj kući. Oni o toj stvari neće obavestiti guvernera zato što je, oĉigledno, bilo potrebno i nešto više od zakonskih mera. Budući da raspolaţe tajanstvenim i raznim drugim nepoznatim moćima, Karven svakako nije ĉovek koji bi prihvatio upozorenje i napustio grad. Vrlo bi lako mogao preduzeti niz protivmera a, uostalom, kada bi im se taj kobni, opasni stvor ĉak i povinovao, njegovo preseljenje na neko drugo mesto bilo bi samo prenošenje neĉistog bremena iz jedne varoši u drugu. U to je doba vladalo bezakonje, a oni koji su se godinama oglušivali o kraljeve poreske ukaze i otvoreno im se rugali svakako nisu bili Ijudi koji će ustuknuti pred mnogo ozbiljnijim zadacima na ĉije ih izvršenje nagoni sveta dužnost. Na kraju je jednoglasno doneta sledeća odluka: Karvena treba napasti na njegovoj farmi u Potakitu; velika, organizovana grupa za prepad, sastavljena od zapovednika gusarskih brodova sezonaša, treba da ga iznenadi i da mu pruži poslednju mogućnost da objasni i sebe i svoja dela ili zlodela. Ako se pokaže da je posredi ludak koji kricima i glumljenim, izmišljenim razgovorima podraţžava razne glasove, odmah će biti smešten u duševnu bolnicu. Ako se, pak, otkriju ozbiljnije stvari, ako se ispostavi da podzemne strahote uistinu postoje, onda i on i svi koji su sa njim moraju da umru. A to se može postići bez huke i buke, tako da ni udovica a ni njen otac ne moraju da znaju šta se stvamo dogodilo.

      Dok se u Hopkinsovoj kući razgovaralo o ozbiljnim koracima koje treba preduzeti, u varoši se zbio dogadaj toliko strašan i neobjašnjiv da se izvesno vreme u najširoj okolini ni o ĉemu drugom nije govorilo. Jedne kasne januarske noći, u kojoj su, obasjane meseĉevom svetlošću, blistale debele naslage snega, odjeknuli su preko reke i zaorili se na strmini brda straviĉni krici koji su probudili celu varoš; bunovni, ijudi su poskakali iz svojih toplih postelja i istoga ĉasa su se sve glave našle na prozorima; a žitelji oko Vejbosit Pointa na sav uţas ugledaše ogromnu belu priliku kako mahnito juri preko bledo osvetljene ĉistine. Iz daljine je dopirao lavžţ pasa koji je ubrzo prigušila buka naglo probuđene varoši. Iz kuća su, u grupama, sa fenjerima i musketama, istrĉavali ljudi da bi videli šta se
dešava, ali sve njihovo traganje bilo je uzaludno a trud nenagrađen. Ali, sledećeg jutra je jedno džinovsko, mišićavo, potpuno nago telo pronađeno među zbijenim santama leda na južnom nasipu kod Velikog mosta, gde se pored Ebotove pecare pružao dugaĉki dok; i pitanje identiteta ovog predmeta leša postade tema beskonaĉnih šaputanja i maštarija. Šapat se prenosio brzo, manje meĊu mlaĊim Ijudima a mnogo više među starijim svetom, jer jedino je kod glava porodica to ukoĉeno lice sa oĉima iskolaĉenim od uđasa moglo da potrefi pravu žicu i probudi uspomene. Ti stariji su, cepteći, razmenjivali kroz šapat i mrmljanje isprekidane reĉi preneraženosti i straha: u tim ukrućenim, gnusobnim crtama lica nazirala se sliĉnost tako ĉudesna da je gotovo predstavljala istovetnost — istovetnost sa ĉovekom koji je umro pre ĉitavih pedeset godina.

      Među onima koji su pronašli leš nalazio se i Ezra Veden; pošto se prisetio laveža pasa u prethodnoj veĉeri, odmah je krenuo ulicom Vejbosit i uputio se preko blatnjavog mosta odakle je laveđ i dopirao. Išao je sa nekim ĉudnim predosećanjem i nije se iznenadio kada je, stigavši do ruba naselja gde se ulica ulivala u drum Potakit, naišao, u snegu, na veoma ĉudne tragove. Potpuno nagog džina gonili su i psi i mnogi Ijudi u ĉizmama, a tragovi pasa i njihovih gospodara mogli su se pratiti vrlo lako na povratku. Bilo je oĉigledno da su tragaĉi od potere odustali zato što su se suviše približili varoši. Veden se zloslutno osmehivao dok je bez napora sledio tragove u snegu sve do njihovog izvorišta — do farme Džozefa Karvena u Potakitu, jer je predosećao, ĉak i znao, da će ga oni dovesti pravo do nje. Na njegovu veliku žalost, dvorište je bilo tako izgaženo da su se tragovi potpuno
izmešali, pa se Veden nije usudio da zemljište paţžljivije osmotri usred bela dana. Doktor Bauen, kod koga je smesta otišao sa novim podacima, izvršio je autopsiju ĉudovišnog leša i otkrio nastranosti koje su ga duboko porazile. Po svemu je izgledalo da digestivni trakt gorostasa nikada nije bio u upotrebi, dok je kožno tkivo po celom telu bilo neshvatljivo sirovo i razlabavljeno, iako uzroke koji su doveli do takvog stanja nije bilo moguće objasniti. Zaprepašćen onim što je stari doktor šapatom izgovorio o neverovatnoj sliĉnosti ovog leša sa davno upokojenim kovaĉem Denijelom Grinom, ĉiji je praunuk Aron Hopin bio nadzornik tovara u Karvenovoj sluţbi, Veden je postavljao prigodna pitanja sve dok nije saznao gde je Grin sahranjen. Te noći je grupa od desetak ljudi otišla na staro Severno groblje i otvorila jedan grob. Raka je bila prazna, baš kao što su i pretpostavljali.

    U međuvremenu su zaverenici, u dogovoru sa vozaĉem poštanskih kola, zadržavali poštu Džozefa Karvena i neposredno pre pojave nagog leša, u njoj pronašli pismo koje mu je slao neki Džedaja Orne iz Salema i koje je grupu odabranih građana saveznika bacilo u duboko razmišljanje. Delovi tog pisma, prepisanog i saĉuvanog u porodiĉnoj arhivi u kojoj ga je Ĉarls Vord i pronašao, glasili su ovako:

      „Uveselenijem ispun’h se na izvestije da na Vešĉi Staroj dejstvuješ i ne mnim ĉto bolje
soĉinjeno bi u G. Haĉinsona u Salem-Selu. Svakojako bejaše eto ĉistija Užastnost v etomu
ĉto H. zazva a on ĉesa prikup’smo samo malenuju ĉasticu. Nikakoje uspešenije ne poluĉih
etijem ĉto Ti mi posla, jal ĉto Neĉto nedostatno bi jal ĉto u Reĉ’ma taĉnost oskudevaše
ĉerez izgovora mojega ili Tvojega prepisanija. Ni sam ne znaem. Jošte hudožnostju v
hemiĉestvu ne ovladah da Borelusa bi sledit’ mog’o, a VII Kniga Necronomicona koju Ti
mne preporuĉi silnoe zbunenije v men budit. Derži se Onog ĉto nami skazano bi da
osobito vnimanije obrašĉaemo na eto kogo zazva’t hotimo. Dobro jest Tebe znakomoje ĉta
G. Madera pisa v Beleženijima svojim za ___________te sam prosuţždenije mož’š stet jesli
je istina ĉistaja eta grozomorna vešĉ. Jošte ti zborim ne zaz’vaj One ĉto i’ ne mo š ubit’,
One koji uzvratno možni jesu zazvat’ neĉto sproću Tebe, ibo Ti ondak ni najvećma
hudožestva polezna ne možna budut. Išti ĉast od Manijeg jesli Ti se Većije ne Odziva a
vladatelstvom većijim od Tebe raspolaţe. Ustrav’h se kad proĉit’h da znanije imaeš ob
etom ĉto Ben Zaristnatmik v abonostnom kovĉegu deržaše, jer poim’h tko Ti reĉe. I jošte
molenije na Tebe imaem da ljubezen budeš te mi odpišeš kao da Džedaja jesam a ne kao
da Sajmon jesam. V ovakovom Obšĉestvu ĉelovek u sastojaniju nije duţžije život snos’t a Ti
jesi k znaniju svoemu primio Plan moj po kojemu se kao svoj sobstveni vozvrašĉaem Sin.
U nesterpleniju jesam da doslišim ĉto eto Ĉerni Ĉelovek pojmi od Silvanusa Kocidijusa b
Kripti v podnožiju Zida Rimskogo, i zahvalnostju budet ispolneno serdce moje jesli mne
na pozajmlenije dad’š M.S.-a kojeg spominal jesi.“6


Drugo, nepotpisano pismo iz Filadelfije izazvalo je isto pomno razmišljanje, naroĉito
zbog sledećeg odlomka:


      Skazanije ob etom da izvestija hoĉeš slat’ v samo Tvojim korabljima uvaž’h, al’
izvestan nikako nisam doba v koje i’ ţdat možem. Od Vešĉi ob kojoj govor imados’mo
jošte Neĉto potrebujem ali otvet Tvoj moram s najvećijom taĉnostju pojmiti. Poruĉenije
mi pošilaeš da ni edna Ĉast nedostatna ne sme bit’ jesli najboljšemu Dejstviju tež’mo, a
sam znaeš da v etom nikakove pouzdanosti ne ima. Veliĉajša Opastnost jest i veliĉajše
Breme eti kovĉeg celij iznosit’, a v Varoši (po cerkvam Sv. Petra, Sv. Pavla i Blažene
Device) to sovsem nevazmoţno jest. V znaniju svojemu deržim da množstvo
Nedostatoĉnosti bi v vsem etom ĉto u prošedšemu Oktobriju zazv’no bi i da Ti jesi v
položeniju bil da množestvo živušĉih Uzorkov v upotreblenije vozmeš prežde no
najpravijim metodom ne potrefi Ono u 1766.-tomu godu, i po etomu ja jesam u svijem
Vešĉima sledujušĉi Tebi. S nesterplenijem ţdu Tvoju korablju7
, i svakoje dne izvestija sbiram na Doku G. Bidla.“

       Treće sumnjivo pismo bilo je na nekome nepoznatom jeziku, nepoznata je bila ĉak i azbuka. U Smitovom dnevniku, koji je pronašao Ĉarls Vord, prepisana je vrlo nespretno samo jedna neobiĉna kombinacija slova; a struĉnjaci na Braunovom univerzitetu tvrdili su da je reĉ o abisinskoj azbuci, iako same reĉi nisu uspeli da odgonetnu. Nijedno od tih pisama nikada nije uruĉeno Karvenu, a nestanak Džedaje Ornea iz Salema, koji je ubrzo utvrđen, ukazivao je na to da su pojedini ljudi iz Providensa preduzeli u tajnosti vrlo odluĉne korake. I Udruženje za istoriju Pensilvanije poseduje ĉudno pismo koje je doktor Šipen primio u vezi sa prisustvom nekoga nemoralnog tipa u Filadelfiji. Ali kako o preduzetim merama nisu ostale nikakve zabeleške, najvažnije posledice Vedenovih
otkrića treba potražiti u grupi proverenih i zakletih mornara i starih, odanih zapovednika gusarskih brodova, koja su se u tajnosti i samo noću, okupljala u Braunovim stovarištima. Polako ali sigurno razvijao se plan pohoda na Karvenovu farmu, premda ni posle napada nije ostao nikakav trag o Karvenovim pogibeljnim tajnim delatnostima i misterijama.

       Iako su preduzete sve mere predostroţnosti, Karven je bez sumnje ipak osetio da se nešto dešava i priprema, jer je baš u to vreme gotovo stalno imao neuobiĉajeno zabrinut izraz lica. Njegove koĉije su u svako doba dana i noći viđane u varoši i na drumu Potakit, a on je sve više gubio onu usiljenu veselost koju je u poslednje vreme ispoljavao u želji da razbije predrasude svojih sugrađana. Najbliži susedi njegove farme, Fenerijevi, primetili su jedne noći snažan mlaz svetlosti koji je, uperen pravo u nebo, navirao iz jednog otvora na krovu one iste zagonetne kamene zgrade sa visokim, neobiĉno uskim prorezima; i odmah o tome obavestili Džona Brauna u Providensu.

     Gospodin Braun je kao vođa odabrane grupe, koja je Karvenu pretila istrebljenjem, nagovestio Fenerijevima da se preduzimaju izvesne mere. Smatrao je da oni moraju biti obavešteni kao neizbežni oĉevici pohoda na farmu; a taj poduhvat je objasnio rekavši da je Karven poznata uhoda carinskih vlasti u Njuportu protiv kojih se, javno ili tajno, bori svaki moreplovac, svaki trgovac i svaki farmer u Providensu. Da li su u tu lukavo sroĉenu laž poverovali susedi koji su imali prilike da vide svakovrsne ĉudnovatosti na farmi nije izvesno, no Fenerijevi su, bez sumnje, bili spremni da svako zlo povežu sa nastranim komšijom i rado su se prihvatili dužnosti koju im je poverio gospodin Braun: da nadziru Karvenovu farmu i da ga redovno izveštavaju o onom što se na njoj događa.


4

       Pretpostavka da je Karven, sudeći bar po prvi put viđenim svetlosnim mlazevima, na oprezu i da preduzima neuobiĉajene korake, ubrzala je odluku o konaĉnoj akciji koju su tako brižljivo bili zamislili ĉlanovi grupe uglednih i ozbiljnih građana. Na osnovu Smitovog dnevnika može se zakljuĉiti da se ĉeta od oko stotinjak ljudi okupila u deset sati uveĉe, u petak 12. aprila 1771. godine, u velikoj sali Terstenove krĉme sa znakom Zlatnog lava, na Vejbosit rtu, preko puta mosta. U vodećoj grupi uglednika nalazili su se, pored operativnog rukovodioca Džona Brauna, doktor Bauen, sa torbom punom hirurških instrumenata, predsednik Mening, bez velike vlasulje (najveće u kolonijama) po kojoj je bio nadaleko ĉuven, guverner Hopkins, obavijen tamnim ogrtaĉem, u pratnji svoga brata moreplovca koga je, uz saglasnost ostalih, posvetio u tajnu u poslednjem trenutku, Džon
Karter, kapetan Metjuson i kapetan Vipl, glavnokomandujući napada. Pošto su se u izdvojenoj prostoriji vođe dogovorile o svim pojedinostima, kapetan Vipl je izašao u veliku salu, pozvao okupljene mornare na zakletvu i dao im poslednja uputstva. Eliejzer Smit je zajedno sa vođama oĉekivao Ezru Vedena, koji je dobio zadatak da prati Karvena i izvesti skup o njegovom odlasku na farmu.

       Oko deset i trideset zaĉula se na Velikom mostu jaka tutnjava, praćena topotom konja; i u tom ĉasu više nije trebalo ĉekati Vedena pa znati da je ĉovek osuđen na propast krenuo u svoju poslednju noć poroĉnih, bezbožniĉkih mađijanja. Trenutak kasnije, dok je preko mosta blatnjavog doka još odjekivao zvuk koĉija koje su se udaljavale, pojavio se Veden. Uĉesnici pohoda su se tiho postrojili na ulici, prebacujući preko ramena kremenjaĉe, muskete, puške za ptice i harpune za lov na kitove koje su poneli od kuće. Sa njima su bili Veden i Smit a od građana-zaverenika kapetan Vipl u svojstvu komandanta, kapetan Hopkins, Dţon Karter, predsednik Mening, kapetan Metjuson, doktor Bauen i Mouzis Braun, koji je stigao u poslednji ĉas i koji nije prisustvovao sastanku u krĉmi.
Poĉasni građani i stotinjak mornara su smesta krenuli u dugaĉkoj koloni, spremni na sve, ali i sa malom zebnjom u srcu koja se pojavila u trenutku kada su iza sebe ostavili blatnjavi dok i poĉeli da se penju uz blagi uspon Široke ulice što vodi ka drumu Potakit.

        A kad su prošli pored crkve Eldera Snoua, neki su se pohodnici osvrnuli i pogledom oprostili od Providensa koji je ležao pod zvezdama ranog proleća. Zvonici i zabati, crni, bajnih oblika, uzdizali su se u ĉudesnoj tišini, a iz malih zatona severno od mosta dopirao je blag, slan povetarac. Najsjajnija zvezda u sazvežđu Lire, Vega, svetlela je iznad visokog brda nadnetog nad vodom, dok je krunu njegovog drveća presecala linija krovova nezavršene zgrade Koledža. U podnžţju brda i duţ uskih uspinjućih putanja na padini spokojno je snevala stara varoš, stari Providens, za ĉiji će spas, bezbednost i zdravlje ubrzo biti zauvek uništene mnoge ĉudovišne i bogohulne rabote.

       Sat i ĉetvrt kasnije, pohodnici su, kako je bilo i dogovoreno, stigli pred kuću porodice Fener, gde su im domaćini podneli izveštaj o budućoj žrtvi. Karven je na svoju farmu stigao pre više od pola sata; i odmah po njegovom dolasku blesnuo je, u pravcu neba, ĉudan mlaz svetlosti, premda nijedan vidljivi prozor nije bio osvetljen. Uostalom, u toj kući je, u poslednje vreme, uvek vladao mrkli mrak. U tom trenutku pojavio se na jugu još jedan ogroman, snažan bljesak i uĉesnici pohoda shvatiše da su se uistinu približili pozornici na kojoj se odigravaju svakojaka neprirodna i strašna ĉuda. Kapetan Vipl je naredio svojim ljudima da se podele u tri grupe: prva grupa od dvadeset ljudi pod vodstvom Eliejzera Smita će izbiti na obalu i braniti pristan u sluĉaju da Karvenu stigne pojaĉanje s mora, i tamo će ostati sve dok po glasniku ne dobije nalog da ostalima pritekne u pomoć; druga grupa od dvadeset ljudi pod vodstvom kapetana Hopkinsa će se neĉujno spustiti u reĉnu dolinu iza Karvenove farme i sekirama ili barutom će razvaliti hrastova vrata useĉena u visoku strmu liticu; a treća grupa će opkoliti kuću i obližnje sporedne zgrade. Jednu trećinu „divizije“ predvodi kapetan Metjuson do zagonetne kamene zgrade sa visokim uskim prorezima, drugu trećinu kapetan Vipl do glavne kuće,
dok će treća trećina napraviti obruĉ oko svih zgrada i tu saĉekati znak za juriš.

        Ĉeta kraj reke će izvaliti vrata u litici na jedan zvižduk pištaljke i potom zarobiti sve što pokuša da izađe iz prostora iza tih vrata. Na zvuk dva zvižduka pištaljke, ući će kroz otvor da bi se suprotstavila neprijatelju ili se pridružila ostalim saborcima. Ĉeta kod kamene zgrade će takode ĉekati na ugovorene znake: na prvi zviţduk pištaljke provaliće u zgradu a na drugi sići u podzemni prolaz koji će, pretpostavlja se, otkriti odmah po ulasku; a onda će uleteti u žarište bitke koja će se, po svoj prilici, odigrati u pećinama. Treći signal, u sluĉaju uzbune, sastojaće se iz tri zviđduka pištaljke i oznaĉiće poziv rezervnim snagama koje će u nepoznate dubine ući i iz glavne kuće i iz kamene zgrade. Kapetan Vipl je tako bezgraniĉno verovao u postojanje katakombi da prilikom razrade operativnog plana neku drugu mogućnost nije ni imao u vidu. A kako je njegova pištaljka proizvodila neobiĉno jak i rezak zvuk, nije strahovao od nesporazuma ili pometnje u signalizaciji. Za poslednju rezervu na pristanu koja je, naravno, bila gotovo izvan domašaja zvukova sa farme,
predvideo je posebnog glasnika u sluĉaju da mu zatreba i njihova pomoć. Mouzis Braun i Džon Karter krenuli su sa kapetanom Hopkinsom na obalu reke, a predsednik Mening sa kapetanom Metjusonom prema kamenoj zgradi. Doktor Bauen i Ezra Veden su ostali u udarnoj grupi kapetana Vipla koja je trebalo da izvrši prepad na glavnu kuću. A taj napad će uslediti ĉim glasnik kapetana Hopkinsa izvesti kapetana Vipla da je grupa na reci spremna za upad kroz vrata u litici. Komandant će tada dunuti u pištaljku i jednim zviždukom dati znak za pokret, pa će i sve ostale grupe raspoređene na raznim stranama istovremeno krenuti u napad na trima taĉkama. Oko jedan sat po ponoći, sve tri grupe napustile su farmu Fenerijevih: jedna se uputila na pristan da bi osujetila iskrcavanje s mora, druga se spustila u reĉnu dolinu da bi pronašla hrastova vrata useĉena u liticu, a
treća se razdelila da bi opkolila zgrade na Karvenovoj farmi.

       Eliejzer Smit, koji se nalazio u ĉeti određenoj da nadgleda pristan, beleži u svom dnevniku da je marš bio jednoliĉan i da su na steni u zalivu dugo Ĉekali; tišinu bdenja prvo je razbilo nešto što je liĉilo na daleki zvuk pištaljke, a potom ĉudna, prigušena mešavina urlika i krikova, pa pucanj koji je, ĉinilo se, dolazio iz istog pravca. Kasnije se jednom mornaru uĉinilo da ĉuje pušĉanu paljbu, a onda je, još kasnije, i Smit osetio damare titanskih gromoglasnih reĉi koje su odzvanjale negde visoko gore u vazduhu. Pred samo svitanje, pojavio se, sam, potpuno unezveren glasnik iskolaĉenih oĉiju, iz ĉije
se odeće širio neki nepoznat, nepojamno strašan smrad; izbezumljeni ĉovek je naložio mornarima u ĉeti da se u tišini raziđu kućama i da nikada više ne razmišljaju i ne govore o onome koji je bio Džozef Karven, a ni o njegovim sumnjivim noćnim rabotama. Nešto je u držanju glasnika odavalo probuđenu svest o grehu, a to se reĉima nije moglo preneti. Tog mornara poznavali su mnogi iz ĉete, ali su sad i oni imali utisak da se u njegovoj duši zbilo nešto mraĉno i nerazumljivo, da je ona izgubila ili dobila nešto što ga je zauvek razdvojilo od njih. Isti utisak su kasnije ostavljali i drugi stari drugari koji su te noći zašli u zonu strave. I oni su, u većini, izgubili ili dobili nešto nemerljivo i neopisivo. Videli su ili ĉuli ili osetili nešto što nije za ljude i to nisu mogli da zaborave. Od njih nikada nije potekla nijedna glasina, jer i najprostiji instinkti smrtnika imaju neke strašne granice. Od
toga jednog glasnika prešao je na ĉetu kraj pristana užasan, neiskaziv strah koji je momcima gotovo zapeĉatio usne. Malo je, dakle, glasina ikada poteklo od njih, a dnevnik Eliejzera Smita je jedini saĉuvani pisani dokument o pohodu u koji je veća grupa ljudi krenula od „Znaka zlatnog lava pod zvezdama“.

       Ĉarls Vord je, međutim, naišao na još jedan, priliĉno neodreĊđen opis tog pohoda u Fenerijevoj prepisci, koju je otkrio u Novom Londonu gde je živela druga grana porodice. Ĉini se da su Fenerijevi, iz ĉije se kuće, iz daljine, mogla videti farma osuđena na propast, pratili pogledom kolonu napadaĉa i sasvim razgovetno ĉuli besan lavež Karvenovih pasa, praćen prvim reskim zviđdukom iz pištaljke koji je bio znak za pokret. Za tim prvim zviždukom usledili su, jedan za drugim, nekoliki mlazovi svetlosti iz kamene zgrade a u sledećem trenutku, posle drugog zvižduka koji je bio znak za opšti napad, zaĉula se prigušena paljba iz musketa, praćena straviĉnim urlikom koji je Luk, Fener u svom pismu predstavio kao „Vaaarrr — R’vaaarrr“! Taj krik je, međutim, imao i neko svojstvo koje se nije moglo preneti pisanom reĉju i Luk Fener navodi da se na taj zvuk njegova majka onesvestila. Kasnije su se ĉuli manje glasni i sve prigušeniji zvuci paljbe iz vatrenog oružja, a potom i jaka eksplozija baruta koja je doprla odnekud sa reke. Nije prošao ni ĉitav sat, a svi psi su poĉeli besomuĉno da laju i zavijaju, tle se potreslo od ĉudne tutnjave, toliko jake da su se zanjihali ĉiraci na kaminu. Osetio se oštar miris sumpora; a otac Luka Fenera je izjavio da je ĉuo i treći zvižduk pištaljke, znak krajnje opasnosti, što ostali nisu mogli da potvrde. Onda se ponovo zaĉula prigušena paljba iz musketa, a za njom se prolomio dubok vrisak, manje oštar ali još strašniji od prethodnih — uz promukao, hrapav, gadan kašalj koji kao da je dolazio iz plastiĉnog grla.

       Onda se na mestu gde leţi Karvenova farma pojavila stvar u plamenu, zaĉuli su se krici užasnutih ljudi. Muskete su sevale i praštale a plamena stvar se sruĉila na tle. Za njom se pojavila druga stvar u plamenu i odjeknuo je savršeno prepoznatljiv, straviĉan ljudski vrisak. Fener je napisao da je lepo razaznao i reĉi koje su mahnito pokuljale kao u nastupu ludila: „Svevišnji, zaštiti jagnje svoje!“ Potom su odjeknuli novi pucnji, pa se i druga plamena stvar sruĉila na tle. Onda je nastupila tišina i potrajala oko ĉetvrt sata; tada je mali Artur Fener, Lukov brat, uzviknuo da vidi „crvenu maglu“, da se ona diže sa daleke uklete farme i ide gore ka zvezdama. Niko sem deteta to ne može da posvedoĉi, ali Luk navodi da se Arturova izjava poklopila sa panikom i grĉevitim užasom koji su obuzeli
tri maĉke u sobi, povili im leža i ukrutili dlaku.

         Posle nepunih pet minuta, podigao se ledeni vetar i vazduh ispunio nekim nepodnošljivim smradom koji samo zahvaljujući svežini mora nisu osetili mornari u ĉeti kraj pristana i budne duše u selu Patakit. Taj smrad je Fenerijevima bio potpuno nepoznat i izazivao je sveobuhvatni, bezobliĉni strah koji je prevazilazio strah od smrti, od rake, od mrtvaĉnice. Odmah potom zaĉuo se užasavajući glas koji niko od prisutnih nesrećnika nikada više nije mogao da zaboravi. Grmeo je iz samih nebesa kao glas strašnog suda, a stakla na prozorima su zveckala dok su njegovi odjeci lagano išĉezavali. Bio je dubok i melodiĉan; moćan kao glas orgulja, ali i zao, zlokoban, kao što su zle i zlokobne
arabljanske knjige. Šta je govorio, to niko ne moţe da kaže, jer govorio je nekim neznanim jezikom, a Luk Fener je u svom pismu ovako predstavio njegove demonske intonacije: „DEESMEES - JESHET - BONE- DOSEFE - DUVEMA - ENTTEMOSS“. Sve do 1919. godine, niko živi nije tu grubu transkripciju povezao ni sa jednim znaĉenjem dostupnim znanju smrtnika, ali je Ĉarls Vord bio bled kao krpa kada je prepoznao ono što je Mirandola sa grozom proglasio najvećom stravom među bajalicama crne magije.

       Tom opakom ĉudu na Karvenovoj farmi odazvao se jedan ljudski vrisak ili vrisak hora glasova, posle ĉega je nepoznati smrad postao još složeniji jer se u njega uvukao drugi zadah, isto toliko nepodnošljiv. U tom se zaĉulo cviljenje koje se po svemu razlikovalo od prethodnog vriska i koje se, u rastućim i opadajućim naletima, razvlaĉilo, prelazeći u arlaukanje. Na mahove bi postajalo gotovo artikulisano, iako oni koji su ga slušali nisu mogli da razaznaju nijednu reĉ a već u sledećem trenutku prelazilo u dijaboliĉni, histeriĉni smeh. Tada se iz resa ljudskih grla otrgao urlik krajnje, preispoljne strave i pravog pravcatog ludila, urlik jak i jasan uprkos dubini iz koje je šiknuo. Posle njega, sve
je utonulo u tamu i muk. Dim koji štipa oĉi dizao se u spiralama ka nebu i zaklanjao zvezde. Sutradan ujutru, međutim, nije bilo ni traga od vatre i plamena, niti se mogla uoĉiti ijedna srušena ili oštećena zgrada.

      U osvit zore, dva izbezumljena glasnika ĉija je odeća bila natopljena ĉudovišnim i neprepoznatljivim zadasima, zakucala su na vrata Fenerijevih, zatražili burence ruma i bogato ga platili. Jedan od njih rekao je Fencrijevima da je sluĉaj Džozefa Karvena okonĉan i da događaje koji su se zbili te noći nikada više ne treba pominjati. Naređenje je bilo izreĉeno osionim tonom, ali je izraz lica onoga koji ga je izdao nudio neko strahotnoopravdanje i gušio svako ogorĉenje.

      I tako jedino ta pisma koja je Luk Fener napisao u potaji i koja je po bespogovornom nalogu njegov rođak u Konektikatu trebalo odmah da uništi, ostaju da priĉaju o onom što se ĉulo i videlo. Neposlušnost rođaka, zahvaljujući kome su pisma ipak saĉuvana, spasla je taj događaj od milosrdnog zaborava. Ĉarls Vord je postojećim podacima dodao još samo jednu pojedinost koju je, posle dugotrajnog i upornog ispitivanja žitelja Potakita, uz obrazloženje da to ĉini iz ĉisto porodiĉnih razloga, uspeo da iskamĉi od njih. Stari Ĉarls Slokam iz tog sela rekao mu je da je njegov ded pominjao ĉudne glasine o nekom ugljenisanom lešu pronađenom u polju sedam dana pošto je objavljena vest o smrti Džozefa Karvena. A ono što je ove glasine dugo podgrejavalo bilo je mišljenje da taj leš, onoliko koliko se bar moglo zakljuĉiti po sagorelim ostacima i zgrĉenom položaju tela, nije liĉio ni na ĉoveka ni na životinju od one vrste koja je bila poznata seljacima u
Potakitu.

5


        Nijednog od onih koji su uĉestvovali u straviĉnom napadu niko nikada nije mogao nagnati da prozbori ijednu reĉ o tome; i svi delići postojećih podataka potiĉu od ljudi koji se nisu nalazili u borbenoj grupi. Nešto se mraĉno i zastrašujuće nazire u brižljivosti sa kojom su uĉesnici napada uništavali sve tragove, pa i najmanje aluzije na taj događaj. Poginulo je osam mornara, a njihove porodice su se, iako im tela nisu predata, zadovoljile zvaniĉnom izjavom da su mladi ljudi izgubili živote u okršaju sa carinskim vlastima. Ista izjava odnosila se i na veliki broj povređenih moreplovaca ĉije su rane pokrivali debeli zavoji i koje je viđao iskljuĉivo doktor Bauen, i sam uĉesnik pohoda. Najteže je bilo objasniti nepojamni smrad koji se širio od svih napadaĉa i o kome se priĉalo nedeljama i mesecima. Od uglednih građana, vođa pohoda, najteže su bili povređeni kapetan Vipl i Mouzis Braun, a pisma njihovih žena svedoĉe o zbunjenosti koju su izazivali neprirodna ćutljivost ranjenika i njihova neshvatljiva briga da svoje rane nikome ne pokažu. U psihološkom pogledu, svi uĉesnici su naglo ostarili, uozbiljili se i izgledali duboko potreseni. Sva je sreća što su to bili snažni ljudi od akcije i jednostavni pravoverni zanesenjaci, jer bi uistinu rđavo prošli da su bili istanĉaniji u samoposmatranju i mentalno složeniji. Predsednik Mening je izgledao najviše poremećen, ali je ĉak i on uspeo da prevaziđe pakao u sebi, da odagna najmraĉnije senke i da sećanje ublaži molitvama. Sve te vođe će kasnije odigrati presudnu ulogu buntovnika, i to je možda njihova velika sreća.   Dvanaest meseci kasnije, kapetan Vipl se našao na ĉelu gomile koja je spalila deregliju
Gaspee i u tom odvažnom ĉinu mogao bi se nazreti još jedan njegov pokušaj da iz svesti potpuno izbriše sve nezdrave slike. Udovici Džozefa Karvena isporuĉen je zakovan olovni kovĉeg ĉudnog oblika u kome je, reĉeno je, ležalo telo njenog muža. A on je, kako su joj objasnili, poginuo u borbi sa carinicima, pa zbog toga nije ni uputno ni mudro upuštati se u pojedinosti sukoba. Više od toga niko nikad nije izustio o smrti Džozefa Karvena i Ĉarls Vord je svoju teoriju o tome razvijao na samo jednom nagoveštaju. Taj nagoveštaj bila je tanušna nit izvuĉena iz drhtavo podvuĉenog odlomka u zaplenjenom pismu koje je Džedaja Orne poslao Karvenu i koje je delimiĉno prepisao Ezra Veden. Prepis je pronađen kod Smitovih potomaka i na nama je da zakljuĉimo da li ga je Veden svome drugu
Eliejzeru dao, posle svega, kao kljuĉ za odgonetanje svih nakaznosti koje su se odigrale ili ga je, pak, što je mnogo verovatnije, Smit imao od ranije i svojom rukom podvukao nekoliko redova na osnovu onoga što je od svog prijatelja uspeo da izvuĉe oštroumnim nagađanjem i vešto postavljenim pitanjima. Podvuĉeni pasus glasi ovako:

       Jošte ti zborim ne zaz’vaj One ĉto i’ ne mo’š ubit’, One koji uzvratno možni jesu
zazvat’ neĉto sproću Tebe, ibo Ti ondak ni najvećma hudožestva polezna ne
možna budut. Išti ĉast od Manijeg jesli Ti se Većije ne Odziva a vladatelstvom
većijirn od Tebe raspolaže.

       Dok je u svetlosti ovog odlomka razmišljao koje je to nestale i neoznaĉene saveznike pobeđeni ĉovek pokušavao da prizove u krajnjoj nevolji, Ĉarls Vord se sigurno pitao da li je Džozefa Karvena ubio neki od građana Providensa.

       Hotimiĉnim, sistematiĉnim brisanjem sećanja na mrtvog ĉoveka iz anala i iz života Providensa umnogome su doprineli uticajni ljudi koji su predvodili napad na farmu. Oni u poĉetku nisu nameravali da budu tako strogi i temeljni i trudili su se da udovica, njen otac i njeno dete ne saznaju pravo stanje stvari; ali, kapetan Tilinghast je kao oštrouman ĉovek odmah naslutio istinu koja ga je ispunila stravom i nagnala da podnese zahtev za promenu prezimena svoje kćeri i svoje unuke, da spali biblioteku i sve preostale hartije i ureže natpis na kamenu ploĉu iznad groba Džozefa Karvena. On je dobro poznavao kapetana Vipla i verovatno je od toga prostodušnog moreplovca uspeo, za razliku od mnogih drugih, da izvuĉe više nagoveštaja o nestanku mrskog vraĉa. Od tog vremena je
utiranje tragova i sećanja na Karvena bivalo sve okrutnije i na kraju se proteglo i na gradsku arhivu i na komplete lista Gazette. A to bi se po duhu moglo uporediti samo sa potpunim mukom kojim je bilo obavijeno ime Oskara Vajlda ĉitavu jednu deceniju pošto je pao u nemilost, a po dometu samo sa sudbinom grešnog kralja od Runagura u priĉi lorda Dansenija koga su bogovi osudili ne samo na to da zauvek nestane nego i da zauvek nestane tako kao da nikada nije ni postojao.

      Gospođa Tilinghast, kako se posle 1772. godine zvala Karvenova udovica, prodala je kuću u Olni Kortu i preselila se kod oca u Pauer Lejn, gde je živela sve do svoje smrti 1817. godine. Farma u Potakitu, a nje su se klonili svi živi, raspadala se, ĉinilo se, sama od sebe neobjašnjivom brzinom. Već 1780. godine od nje su ostali samo kamen i opeka a 1800. godine se i ti ostaci pretvoriše u bezobliĉnu gomilu ruševina. Niko se nije usuđivao da se probije kroz gusto, zapleteno grmlje na reĉnoj obali iza kojeg su možda stajala hrastova vrata urezana u liticu, niti je iko ikad pokušao da uokviri konaĉnu sliku svih onih prizora sred kojih se Džozef Karven oprostio sa užasima koje je pleo. Jedino su vrlo pažljivi slušaoci mogli da ĉuju kako stameni stari kapetan Vipl, s vremena na vreme, mrmlja sebi u bradu: „Ĉuma ga ubila da ga ubije, tog . . .“ , ali se niko ne bi nasmejao kada bi dreknuo: „Prokletnik da je proklet i stoput proklet . . . im’o je taj nešto skriveno u rukavu! I za pola krune bih mu ja zapalio . . . kuću . . .“
_________

6)
Manje poznate reĉi: Vešĉ — stvar; Obšeĉstvo — društvo; Ĉast — deo; Ĉest — Ĉast; ibo
— jer. — Prim. pr




Нема коментара:

Постави коментар