3. 1. 2018.

Vladimir Nabokov, Slučajnost







     Bio je sluga u restoranu nemačkog ekspresa. Ime mu je: Aleksej Ljvovi Lužin. Stigao je iz Rusije pre pet godina i od tada se preseljavao iz grada u grad, radio svašta: bio je nadničar u Turskoj, komisionar u Vijeni, moler, poslovođa i još koješta. Sada su se obema stranama dugačkog vagona prelivala, prelivala polja, bregovi, obrasli vreskom, brezovim šumarcima – i buljon, u debelim čašama na poslužavniku, koji je on vešto pronosio uskim hodnikom, između pobočnih stočića, dimio se i zapljuskivao. Servirao je s velikom strpljivošću, vešto nabadao, isecao i stavljao na tanjire nežne komade govedine – naklanjajući, pri tom, brzo, svoju ošišanu glavu, zategnuto čelo, crne, guste obrve nalik na prevrnute brkove.

     U pet popodne vagon je stizao u Berlin, u osam se vraćao nazad, prema francuskoj granici. Lužin je živeo kao na ljuljašci: da se prepusti mislima i sećanjima mogao je samo noću, u uskom ćošku, gde je mirisalo na ribu i na prljave čarape. Često se prisećao svog kućnog kabineta, u Petersburgu – kožna presvlaka na pregibima udobnog nameštaja – i svoje žene, Lene, o kojoj pet godina nije ništa čuo. Iz dana u dan život mu se činio sve prazniji. Od kokaina, od suviše čestih ušmrkivanja opustela mu je duša – i u nozdrvama, na unutrašnjim hrskavicama, pojavile su se tanušne ranice.

   Kada se osmehivao zableštali bi njegovi krupni zubi jasnim odbleskom, i zbog toga tipično ruskog belog osmeha zavoleli su ga, svaki na svoj način, dvojica drugih poslužitelja – Hugo, zdepasti, plavokosi Berlinac, koji je popisivao poruđbine, i živahni, lukavi, nalik na crvenu lisicu Maks, koji je raznosio pivo i kafu po kupeima. Ali u poslednje vreme Lužin se sve ređe osmehivao.

      U slobodnim trenucima, kada ga je probadao blesak kristalnog otrovnog talasa, nizale su se misli, svaka sitnica se preobražala u čudo. Pedantno je zabeležio na komadu hartije sve te korake koje je preduzeo kako bi pronašao svoju ženu. Dok je bio pod uticajem droge, vraćala su mu se blažena osećanja zbog kojih mu se činilo izuzetno važno da sve zapisuje. Ali ujutro, kada mu je glava pucala i rublje prianjalo uz telo, s odvratnošću i dosadom je posmatrao te nečitke stranice.

    Odnedavno, poželo ga je zanositi nešto drugo. S istom prilježnošću počeo je da planira svoju smrt – krivom je označio padove i uzlete straha, kako bi na kraju, kao olakšanje, obeležio i odlučujući skok: noć izmđu prvog i drugog avgusta. Zanimala ga je ne toliko sama smrt koliko sve pojedinosti, njena prethodnica, i u tim pojedinostima on se toliko zapetljavao da bi na samu smrt i zaboravio. Čim je počinjao da se trezni, zamagljivala se okolnost te ili neke druge zamišljene pogibije – a bivalo jasno samo to da mu je život toliko dodijao da nema više razloga da živi.

                                                                   ***


       A prvog avgusta, oko pola sedam uveče, u prostranom polutamnom bifeu berlinske železničke stanice sedela je za praznim stolom starica, Uhtomska, Marja Pavlovna, gojazna, sva u crnom, s žutim, kao u evnuha licem. U sali nije bilo mnogo sveta. Mutno su svetlele bakarne drške visećih lampi ispod zamagljene tavanice. Pokatkad je zvonko udarala odmaknuta stolica.
       Uhtomska je namršteno pogledala zlatnu strelicu zidnog časovnika. Strelica se pomerala pri svakom otkucaju. Starica je ustala, uzela svoju crnu, blistavu torbicu i žurmnim, ravnim koracima, podupirući se o čvorugav, muški štap, krenula prema izlazu.
     Kraj rešetke je čekao nosač. Najavili su dolazak voza. Mračni vagoni, boje gvožđa, teško nastupajući, prolazili su jedan za drugim. Na flanelu međunarodnog vagona, ispod srednjeg prozora, beleo se natpis: Berlin – Pariz; pored njega je bio vagon-restoran, načijem se prozoru pomaljala glava nalakćenog crvenokosog lakeja – bilo je to jedino što je podsećalo na uzdržanu raskoš doratnog Nord-ekspresa.
        Voz se zaustavio, zveknuli su odbojnici, dug zvižduk protegao se šinama. Nosač je smestio Uhtomsku u kupe drugog razreda, u odeljenje za pušače, kao što ga je starica i zamolila. U uglu, kraj prozora  već je podrezivao cigaru neki gospodin sa drskim licem, u odelu boje mekintoša. Marja Pavlovna smetila se preko puta. Laganim pogledom je proverila da li su sve njene stvari na gornjoj polici. Dva kofera, korpa. Sve je tu. I na kolenima blistava torbica. Ozbiljno je žvakala usne.
       Upao je par Nemaca, glasno dišući.
    A kroz minut do stepenica voza je stigla dama, mlada, s velikim, namazanim usnama, sa crnom, pripijenom kapom, koja je pokrivala čelo. Unela je stvari i ušla u hodnik. Gospodin u maslinastom
sakou posmatrao je njeno kretanje. Ona je neveštim pokretom spustila prozorsko staklo, nagnula se, opraštajući se sa nekim. Uhtomska je uhvatila šum ruske reči.
         Voz se pokrenuo. Dama se vratila u kupe. Na licu je i dalje ostao osmeh, potom je nestao, i ono je odjednom postalo tako umorno. Kraj prozora su promicale posledwe cigle zidova kuća; na jednoj je bila reklama: divovska cigareta, bukvalno nabijena zlatnom slamom. Pod zracima niskog sunca goreli su krovovi, mokri od kiše.
      Marja Pavlovna nije mogla da se uzdrži. Mekano je upitala na ruskom:
– Da li će vam smetati, ako torbicu spustim ovde?...
Dama je uzdrhtala:
– Ah, samo izvolite...
Maslinasti gospodin u uglu preko puta bacio je pogled na nj u preko novina.
– Evo, ja idem u Pariz – rekla je Uhtomska lako uzdahnuvši.
– Imam tamo sina. Plašim se, znate, da ostanem u Nemačkoj.
Izvadila je iz torbice veliku maramicu, snažno njom obrisala nos – sleva nadesno i obrnuto.
– Plašim se. Kažu, biće ovde revolucija. A vi, ništa niste čuli?
Dama je odmahnula glavom. Bojažljivo je pogledala najpre gospodina sa novinama, potom nemački par.
– Ja ništa ne znam. Pre tri dana sam doputovala iz Petersburga.
Na bucmastom, žutom licu Uhtomske pobudila se živa radoznalost. Podigla je svoje naborane obrve.
– Ma nemojte mi reći!...
Dama je govorila brzo i tiho, sve vreme gledajući u vrhove svojih cipela:
– Da. Jedan dobri čovek me dovezao. I ja takođe idem u Pariz. Imam tamo rođake.
Počela je da skida rukavice. S prsta se skotrljao zlatni zrak – venčana burma. Panično ju je prihvatila.
- Eto, sve vreme mi obruč spada. Ruke su mi, šta li, smršavile.
Ućutala je, migajući trepavicama. Na staklenim vratima prema prolazu videli su se telegrafski stubovi kako promiču u nizu.
Uhtomska se okrenula prema dami:
– Recite mi – upitala je glasnim šapatom – zar im nije sada... loše? A?...
Proleteo je crni telegrafski stub, poremetivši ritmički zamah žica. One su se opustile, kao zastava kada vetar ne duva. I ulagivački požele ponovo da se podižu... Voz je išao brzo između vazdušnih
zidova beskrajne, zlataste večeri. U kupeu, negde na tavanici, nešto je treskalo, zveckalo, skoro sipajući kišu na gvozdeni krov. Nemački vagoni su se snažno ljuljali. Međunarodni, presvučen
iznutra plavom tkaninom, išao je mirnije i manje zvučno od ostalih. U restoranu su trojica poslužitelja pripremali stolove za ručak. Jedan od njih, sive, ošišane glave i crnih obrva, nalik na prevrnute brkove, razmišljao je o kutijici koju je držao u stražnjem đepu. U kutijici – kristalni prašak firme Merk. Razmeštao je nževe i viljuške, stavljao u krug neotvorene flaše – i odjednom, nije mogao da se uzdrži. Zbunjenim, belim osmehom pogledao je crvenog Maksa koji je spuštao gusto naborane zavese – i odjurio preko klimavog gvozdenog mostića u susedni vagon. Zatvorio se u garderober. Pažljivo izračunavajući potrese voza, sipao je brežuljčić  praška na nokat velikog palca, brzo i pohlepno prislonio ga uz jednu nozdrvu, pa uz drugu, udahnuo, jezikom oblizao iskričavu prašinu, zažmurio od njene gipke gorčine – i izašao iz garderobera opijen, bodar – glava mu se punila blaženim ledenim vazduhom.
Dok je prolazio između kožne harmonike nazad u svoj vagon, pomislio je: evo, sada je lako umreti. Osmehnuo se. Bolje je sačekati noć. Šteta je odmah prekinuti dejstvo uspokojavajućeg otrova.
– Daj bonove, Hugo. Idem da ih podelim.
– Neka ide Maks. On će to brže uraditi. Drži, Maks.
Crvenokosi lakej zgrabio je pegavom pesnicom knjižicu sa bonovima. Poput lisice, skliznio je među stolove. Prešao je u plavi koridor međunarodnog vagona. Ispod prozora se bezuspešno uklanjalo pet razgovetnih struna. Nebo je tamnelo. U kupeu drugog razreda starica u crnoj odeći, nalik na evnuha, saslušala je, tiho uzdišući, priču o dalekom, bednom životu.
– A muž vam je – ostao?
Dama je širom otvorila oči.
– Ne, on je odavno u inostranstvu. Tako se desilo. U početku je otputovao na jug, u Odesu. Tražili su ga. Trebalo je da i ja putujem tamo, ali se nisam na vreme spremila...
– Strašno, strašno. Znači – ništa ne znate o njemu?
– Ništa. Odlučila sam da se ponašam kao da je mrtav.
Burmu sam počela da nosim oko vrata. Plašila sam se, i burmu će mi oduzeti. A u Berlinu su mi poznanici rekli da je on živ, da ga je neko video. Evo, objavila sam oglas u jučerašnjim novinama.
Dama je žurno iz otrcane svilene tašnice izvadila savijen novinski list.
– Evo, pogledajte...
Uhtomska je stavila naočari, pročitala:
„Elena Nikolajevna Lužina moli svog muža Alekseja Ljvovića da se odazove.”
– Lužin? – rekla je Uhtomska, skidajući naočari. – Zar nije on sin Lava Sergejevića? Imao ih je dvojicu. Ne sećam se, kako su se zvali...
Elena Nikolajevna radosno se osmehnula:
– Kako je dobro... Upravo, to je neočekivano. Zaista ste poznavali njegovog oca?
– Da, još kako, još kako – samozadovoqno i umiljato progovorila je Uhtomska. – Lav Sergeje... Nekadašnji konjički oficir...
Naši majuri bili su jedan pored drugog. Dolazio nam je u goste.
– Umro je – nastavila je Elena Nikolajevna.
– Čula sam, Čula. Carstvo mu nebesko... Uvek je dolazio sa hrtom. Dečaka se slabo sećam. I ja sam već osam godina u inostranstvu. Mlađi je zbog nečeg – mucao...
Elena Nikolajevna se ponovo nasmejala.
– Ne, to je bio stariji...
– Pa, biće da sam pobrkala, mila – nežno je rekla Uhtomska.
– Slabo mi je pamćenje. I LJevučke Lužina se ne bih setila da me vi niste podsetili. A sada sam se ipak svega setila. Predveče je dolazio na čaj kod nas. Evo, sada ću vam reći...
Uhtomska se ovlaš podigla i nastavila – razgovetno, pomalo pevušeći, bez tuge, budući da je znala da se o dobrom može govoriti samo dobro, ne jedeći se što je prošlo:
– Eto... Imali smo tanjire, sa zlatnim obrubom, a u sredini – u samoj sredi – komarac, kao stvaran... Onaj ko ne zna, obavezno hoće da ga otera...
       Vrata u kupeu su se otvorila. Crvenokosi lakej nudio je bonove za ručak. Elena Nikolajevna je uzela. Uzeo je i gospodin u maslinastom, koji je sedeo u uglu, od nekog vremena sve više nastojeći da uhvati njen pogled.
– Ja imam sve svoje – rekla je Uhtomska – šunku, kolač od kiselog testa...
Crvenokosi lakej je obišao sva odeljenja. Otkoračao je nazad u vagon-restoran. U prolazu je munuo laktom svog kolegu, onog ošišanog, belozubog, koji je stajao sa salvetom ispod miške, na podestu.
Blistavim, uplašenim očima pogledao je prema Maksu. Osećao je u celom telu prohladnu, golicavu pustoš, kao da upravo sada celo telo kija, iskijava dušu. Po stoti put smišljao je kako da organizuje
svoju smrt. Izračunavao je svaku pojedinost, kao da je rešavao šahovski problem. Pomišljao je i ovako: da izađe noću na nekoj stanici, zaobiđe nepokretni vagon, spusti glavu na štit odbojnika
kada drugi vagon počne da se kreće, kako bi se pridružio onom koji stoji. Dva štita će da se udare. Između njih će biti njegova sagnuta glava. Glava će da se rasprsne, kao mehur od sapunice. Preobraziće se u radostan vazduh. Potrebno je samo blagovremeno stati na železnički prag, blagovremeno pritisnuti slepoočnicu na hladanštit...
– Ne čuješ, šta li? Vreme je da ih pozoveš.
On se uplašeno osmehnuo zdepastom Hugu i prošao kroz vagone, klateći se, razmićući vratašca u hodu, snažno i užurbano vičući: „Na ručak! Vreme za ručak!”

    U jednom odeljku on je na trenutak primetio žućkasto, punačko lice starice koja je raspoređivala sendviče. To mu se lice učinilo vrlo poznato. Žureći nazad kroz vagone, sve vreme je mislio o tome ko bi ona mogla da bude. Upravo to lice već je video u snu. Osećanje da mu pomalo podrhtava telo postalo je sada joć određenije: tek što nije, odmah ću se setiti. Ali što je više naprezao misli, sećanje je razdražljivije uzmicalo. Vratio se u restoran namršten. Nadimao je nozdrve. Grlu mu se grčevito
stezalo. Nije mogao da guta.
– Do đavola s njom... Kakva beda...
    Putnici su počeli da prolaze hodnicima, u pravcu restorana, ljuljajući se, pridržavajući se za zidove vagona. U zatamnjenim staklima već su se videli odrazi, mada su još bile vidljive žućkaste, mutne sunčeve zrake. Elena Nikolajevna je uplašeno primetila da je gospodin u maslinastom odelu čekao da najpre ona ustane, a potom će on. Imao je neprijatno izbuljene oči, staklaste, nalivene tamnim jodom. Hodnikom je išao tako da samo što nije nasrnuo na nju, i kada su se vagoni zatresli – zakašljucao se
značajno. Njoj se, zbog nečega, činilo da je on špijun, potkazivač, iako je smatrala da je glupo što tako misli – nije više u Rusiji, a ipak je tako razmišljala o tome... Zaista, suviše je iznurila dušu u poslednje vreme.
    On je nešto rekao kada su prolazili kroz hodnik spavaćih kola. Tada je ubrzala korak. Po klimavom prelazu prešla je na podest restorana, koji je bio iza međunarodnog vagona. I tada ju je, neočekivano, s nekakvom grubom nežnošću uhvatio za ruku iznad lakta Samo što nije kriknula, snažno je otrgnula ruku, i saplela se.
Gospodin je rekao na nemačkom, sa stranim naglaskom:
– Dušo moja...
Elena Nikolajevna se naglo okrenula. Pošla je unazad – preko mostića, kroz međunarodni vagon, opet preko mostića. Bila je nepodnošljivo uvređena. Bolje joj je i da ne ruča, nego da sedi preko puta tog čudovišnog bezobraznika. Pomislio je da je ona bog zna ko. Samo zato što šminka usne.
– Šta je bilo, golubice?... Zar nećete da ručate?
Uhtomska je držala sendvič. Ispod kriške hleba, kao roze jezik, virio je komadić salame.
– Neću ići. Izgubila sam apetit. Oprostite mi – spava mi se.
Starica je začuđeno podigla tanke obrve. Potom je nastavila da žvače.
A Elena Nikolajevna je okrenula glavu i pretvarala se da je zaspala. Uskoro je i zaista zadremala. Bledo, umorno lice povremeno joj se trzalo. Nos joj je na mestu gde se skinuo puder svetleo. Uhtomska je zapalila cigaretu s dugačkom kartonskom muštiklom.

       Posle nekih pola sata vratio se gospodin u maslinastom odelu, hladnokrvno je seo u svoj ugao, držeći čačkalicu među zubima. Potom je pokrio oči, naslonivši glavu iza platna koje je visilo na kukama kraj prozora. Kroz pola sata voz je još usporio kretanje. Vagon se zaustavio, udaljeno i s olakšanjem je uzdahnuo. Čulo se kako neko kašlje u susednom odeljenju, kako odjekuju koraci po platformi. Voz je stajao dugo – kroz tamu su se dozivale udaljene sirene – potom se trgnuo, pokrenuo.
     Elena Nikolajevna se probudila. Uhtomska je dremala, otvorivši crna usta. Nemačkog para više nije bilo. Gospodin je takođ|e spavao, s licem pokrivenim zavesom, ružno raširivši noge.
       Oblizala je svoje osušene usne. Umorno je naslonila ruku na čelo. I naglo se trgla: s domalog prsta iščezla je burma.
Oduzeto je posmatrala svoju golu ruku. Zatim, dok joj je srce lupalo, smeteno i užurbano počela je da traži po sedištu, po podu. Pogledala je oštra kolena muškarca preko puta.
– Ah, gospode, naravno... Na podestu restorana... Kada je trgla ruku...
Izašla je iz kupea; klateći se, zadržavajući suze, brzo se kretala, trčala kroz hodnik... Jedan vagon... drugi... spavaća kola... mekani tepih... Došla je do kraja međunarodnog vagona i kroz poslednja vrata videla – jednostavno – vazduh, pustoš, noćno nebo, put koji je izmicao kao crni klin.

     Pomisli da je pogrešila, pošla na drugu stranu... Zajecavši, okrenula se nazadPored, kraj vrata garderobera, stajala je starica – sa sivom keceljom, povezom na rukavu – nalik na nudilju. Držala
je vedricu iz koje je štrčao kist.
– Odvojili su – rekla je starica i zbog nečega uzdahnula – u Kelnu će biti drugi.
       
                                                                    *

       U vagon-restoranu, koji je ostao pod svodom dremajuće noćne železničke stanice, poslužitelji su se oblačili, meli pod, sklanjali stolnjake. Kada je završio posao, Lužin je izašao na platformu i stajao na vratima, podupirući se leđima o dovratak.
       Na stanici je bilo mračno i pusto. Podalje, kroz matirane oblake dima, fenjeri su lučili svoje vlažne zvezde. Slabašno su treperili potoci šina. Zašto li ga je tako uplašilo lice one starice – nije mogao da pojmi. Sve drugo mu je bilo jasno – samo mu je to bilo slepa mrlja.
       Riđokosi, oprezni Maks, takođe je izašao napolje. Meo je. U uglu je ugledao zlatan zrak. Nagnuo se. Burma. Spustio ju je u đep na prsluku. Hitro se osvrnuo, vidi li ga ko. Lužinova leđa u izrezu
vrata bila su nepokretna. Maks je oprezno izvadio burmu; pri nejasnom svetlu, razgledao je ono što je bilo unutra urezano. Pomislio je, „na kineskom...”. A, u stvari, bilo je zapisano: „1. avgust 1915. Aleksej.” Metnuo je burmu nazad u đep.
       Lužinova leđa su se pokrenula. Ne žureći se, spustio se dole. Prošao je ukoso preko mračnog perona do susednog železničkog nasipa – spokojnim, slobodnim hodom, skoro šetajući se. Direktan voz ujurio je u stanicu. Lužin je stigao do kraja perona i lagano skočio. Ugljena prašina krcnula je pod potpeticom.
      I eto, za tren oka, s poslednjim skokom banula je parna lokomotiva. Ništa ne razumevši, Maks je izdaleka video kako su promakle neprekidne trake osvetljenih prozora.


Sa ruskog preveo Zoran Ćerić
izvor 

Нема коментара:

Постави коментар