7. 11. 2017.

Frida Kalo Dijegu Riveri





NE umem da pišem ljubavna pisma, ali želim da ti kažem da je moje srce otvoreno za tebe. Otkad sam se zaljubila sve se promenilo i svuda vidim sreću i lepotu. Ljubav je kao miris, kao reka, kao kiša...( 1946)



Dijego,


Istina je, tako velika, da ne bih želela da pričam, ili spavam, slušam, volim. Istina je da se osećam zarobljeno, bez straha od krvi, van vremena i magije, u tvom strahu i bolu, i sa otkucajima tvog srca. Svo ovo ludilo, ako bih te pitala, znam, u tvom ćutanju bila bi samo konfuzija. Pitala sam te za nasilje, u nekom svom ludilu, a ti, dao si mi milost, svoju svetlost i toplinu. Volela bih da te naslikam, ali ne postoje boje, jer ih ima mnogo u mojoj konfuziji, materijalnom obliku moje velike ljubavi.
Ništa se ne može uporediti sa tvojim rukama, ništa poput zelenog zlata u tvojim očima. Moje telo ispunjeno je tvojim danima i danima, ti si ogledalo noći. Jaka munja, vlaga zemlje. Tvoje rame je moje sklonište...
Moj Dijego, ogledalo moje noći. Tvoje oči su zeleni mačevi u mom telu, talasi između naših ruku.
Ti u prostoru punom zvukova – u mraku i na svetlu. Ti si nazvan auxochrome – onaj koji hvata boju. Ja sam chromophore – onaj koji daje boju.
Ti si kombinacija brojeva. Život. Ti ispunjavaš a ja dobijam. Tvoja reč putuje kroz svemir i stiže do mojih ćelija, koje su moje zvezde, zatim ide do tvojih koja su moje svetlo.
... To nije ljubav, ili nežnost, ili zaljubljenost, to je život sam, moj život, koji sam videla u tvojim rukama, u tvojim ustima i u tvojim grudima. Osećam ukus badema sa tvojih usana u mojim ustima. Naš svet nikada nije bio spoljni. Samo jedna planina može da zna srž druge planine...“

__________________________________________


frida2



Ti sve razumeš.
Konačno jedinstvo.
Patiš, uživaš, voliš, besniš,
ljubiš, smeješ se.
Rođeni smo za isto.
Puni želje za otkrićem i ljubavi
prema otkrivenom,
skrivenom i boli što ga uvek gubimo.
Lep si.
Tvoju lepotu ja ti dajem.
Naoružaj se protiv svega što te ne oslobađa. Pobuni se protiv svega što te okiva.
Ti voliš sebe. Voli me kao centar.
Kao sebe.
Čuj me, miluj me onim što tražiš i onim što si našao.
Idem ka tebi i ka sebi.
Kao svaka dobra pesma.


frida3




_____________________________



 Dijego,

Volim te više nego sebe, i iako mislim da ti mene ne voliš na isti način, svejedno me voliš. Čak i ako nije tako, ja se uvek nadam da ćeš me voleti, i ja sam zadovoljna sa time. Voli me malo. Ja tebe obožavam.




Diego,

Ništa se ne može porediti sa tvojim rukama, ništa sa zeleno-zlatnom bojom tvojih očiju. Moje telo je ispunjeno tobom danima. Ti si ogledalo noći, nasilna svetlost munja, vlažnost zemlje. Udubljenja tvojih pazuha moja su skloništa. Moji prsti dodiruju tvoju krv. Sva je moja radost osetiti život koji izvire iz tvoje cvetne fontane, koju moja ne prestaje puniti, osetiti sve moje nerve koji su tvoji.





Moj Diego,

Ogledalo noći,

Tvoje oči su zeleni mačevi u mom mesu, talasi među rukama.
Ti si sav u prostoru punom zvuka – u senci si i u noći. Tebi je ime AUXOCHROME – onaj koji zarobljava boju. Meni CHROMOPHORE – ona koja daje boju.
Ti si svaka moguća kombinacija brojeva. Život. Moja želja je da razumem linije koje čine pokret senki. Ti ispunjavaš, ja primam. Tvoja reč proputuje celost svemira i stigne do mojih ćelija koje su moje zvezde, a onda putuje nazad do tvojih ćelija koje su moja svetlost.

Diego,

To je bila ona od mnogih godina zadržanih u našem telu. Okovane reči koje nismo mogli izgovoriti, sem na usnama snova. Sve je bilo okruženo zelenim čudom pejzaža tvog tela. Na tvom obličju latice cveća su odgovarale na moj dodir, žuborenje vodotoka. Sve je bilo poput voća u soku tvojih usana, krvi tvog nara, vidiku mamee i pročišćenog ananasa. Privila sam te na svoje grudi i čudovište tvog oblika mi je ušlo u krv kroz vrhove mojih prstiju. Miris hrastovine, sećanja oraha, zeleni dah jasena.

Vidici i pejzaž= pratila sam ih poljupcem. Zaborav reči će stvoriti precizan jezik za razumevanje bljeska iza tvojih zatvorenih očiju. Ti si ovde nedodirljiv i ti si celi svemir kojem dajem oblik svoje sobe. Tvoje odsustvo rađa drhtanje u otkucajima sata, u treperenju svetla; ti dišeš kroz ogledalo. Od tebe ka mojim rukama, milujem ti celo telo i sa tobom sam jedan minut i sa sobom sam jedan tren. I moja krv je čudo koja teče venama vazduha od mojeg srca ka tvom.

Zeleno čudo pejzaža moga tela postaje tvoja priroda. Ja letim kroz nju da bih milovala obla brda vrhovima prstiju, ruke mi tonu u senovite doline u toj potrebi za posedovanjem i bivam uvijena u zagrljaj nežnih grana zelenih i hladnih. Prožimam pol cele zemlje, njezino srce me boji ugljenom i celo mi je telo dodirnuto svežinom nežnog lišća. Njihova je rosa znoj ikad-nikad ljubavnika.

Nije to ljubav ili nežnost ili privrženost, to je sam život, moj život je ono što sam pronašla u tvojim rukama, tvojim usnama i grudima. U svojim ustima osećam ukus badema sa tvojih usana. Naši svetovi nikada nisu izašli van. Samo jedna planina može znati srž druge planine.

Tvoje prisustvo lebdi trenutak ili dva, kao da obavija moje celo biće u nestrpljivo iščekivanje jutra. Primećujem da sam s tobom. U momentu ispunjenom osećanjima, ruke su mi potopljene u narandže, a telo se oseća obavijeno tvojim rukama.





Dijego, moja ljubavi

Ne zaboravi da kada završiš mural, mi žemo biti zajedno zauvek, jednom za svagda, bez argumenata ili izgovora, samo da volimo jedno drugo. Budi dobar i uradi sve što Emi Lu traži od tebe. Obožavam te, više nego ikada. Tvoja devojčica, Frida



Za mog Diega.

Tihi davaču života svetovima, ono što je najvažnije jeste ne-iluzija. Jutro se lomi – prijateljske crvene, velike plave, ruke pune lišća, bučne ptice, prsti u kosi, gnezda golubova, retko razumevanje ljudske borbe, jednostavnost besmislene pesme, ludi vetar u mom srcu – ne dopusti da se rimuje devojko – slatka čokolada drevnog Meksika, oluje u krvi koja dolazi od usta – grčenja, predskazanje, smeh i igle bisera za neki dar za sedmi juli, tražila sam, dobila sam, pevam, pevala sam, pevaću od sada našu magiju – ljubav.



The Diary of Frida Kahlo: An Intimate Self-Portrait



                                           umjetnicipisma


SEĆANJE DIJEGA 

- Kroz vrata je ušla devojka od svega 140, možda 150 cm... Bila je obučena kao i svaki drugi srednjoškolac, ali nešto ju je izdavalo iz mase. Imala je neobično dostojanstvo i samopouzdanje, vatru u očima. Bila je detinje lepa, ali su njene grudi već porasle - prva su sećanaj čuvenog Meksikanca na malenu Fridu.

- Sedela je tri sata i u tišini me posmatrala, njene oči su prikovane za svaki moj potez četkicom. Tada je naišla Lupe (njegova tadašnja žena) i u naletu ljubomore vređala je devojku. Ali, ona nije obraćala pažnju na nju. To je iznerviralo Lupe, pa je sa rukama na bokovima ratoborno krenula ka Fridi. Frida ju je samo pogledala kruto i ledeno bez reči. Vidno zapanjena, Lupe mi je posle nekog vreman rekla: "Pogledaj tu devojku, tako je mala i sitna, a ne boji se visoke, jake žene kao što sam ja. Sviđa mi se". Nisam imao pojma da će jednog dana Frida postati moja žena - napisao je ovaj politički aktivista.


Нема коментара:

Постави коментар