15.11.2016.

John Banville, Svetlost iz davnine

Ancient Light, John Banville


John Banville rođen je 1945. u Wexfordu u Irskoj. Kritika ga smatra jednim od najboljih suvremenih irskih pisaca i najvrsnijih stilista engleskoga jezika, o čemu svjedoči i ova knjiga. Njegova djela, kao što su 'More', 'Knjiga dokaza', 'Svjetlost iz davnine' ili trilogija o znanstvenim revolucijama – knjige o Koperniku, Kepleru i Newtonu – spadaju među rijetke dragulje modernističkog pisanja koja svojim motivima i pripovijedanjem podsjećaju na najveće književne klasike poput Prousta ili Nabokova. 'More' je nagrađeno Bookerom, a 'Kepler' je dobio Guardianovu nagradu za prozu.


Svetlost iz davnine


Najbolji romani Johna Banvillea mogu se svesti na jednostavnu premisu: povratak na mesto nesreće. Pripovedač, koji je kod irskog pisca ponekad ironičan, ponekad ohol, ponekad sitničav, a uvek preosetljivi rob određene duhovne fiksacije, na to se fatalno mesto ne vraća kroz prostor već kroz vreme. U prošlosti postoji događaj ili događaji u čijoj je vlasti pripovedačeva sadašnjost, odnosno koji su početak i uzrok njegove trenutne nesreće. Banvilleov svet stoga je prvenstveno onaj tuge, melanholije i neumoljive čežnje u kojoj su njegovi junaci zatočeni poput utvara osuđenih na večnu potragu za izgubljenom autentičnošću.

Na mesto nesreće se ne vraćaju  kako bi rekonstruirali koban događaj (jer su duboko svesni kako je takvo što nemoguće), niti kako bi mu pripisali konačno značenje (koje za njih mora ostati čarobno u svojoj nespoznatljivosti), već kako bi večno živeli u za njih jedinom bitnom trenutku – onom nedostižne prošlosti. Jer njihovo je sadašnje ja tek utvara onoga prošloga koja mora da je bilo istinitije, življe, autentičnije – vibriralo svim onim što im sada nasušno nedostaje. Vreme prošlo i zauvek izgubljeno jedino je u kojem vredi živeti ili rečima Banvilleova junaka iz romana "More" (The Sea, 2005): "Prošlost kuca u meni poput drugog srca.“ Ponovljeno rekreiranje prošlog dvostruk je zadataka koji od povratnika zahteva iracionalno idealiziranje nepostojećeg i besramno poricanje prisutnog – sadašnje postaje tek sena prošlog. Kafkijanski je to svet u kojem se esencijalni nedostatak samopouzdanja potmulo transformiše u večni osećaj krivice.

"Gospode, imam utisak da mi je opet petnaest godina“, uzvikuje na početku romana "Svetlost iz davnine" (Ancient Light, 2012) pripovedač, glumac Alexander Cleave, nezasitno se vraćajući pola veka unatrag, u doba kada je sretno ljubio (barem u seksualnom smislu) majku svog najboljeg prijatelja Billyja Grayja. Razlog zbog kojeg se gospođa Gray, lepuškasta majka dvoje dece i supruga seoskog optičara, svakodnevno upušta u erotske eskapade s pubertetlijom čija je emocionalna zrelost obrnuto proporcionalna njegovoj potenciji, do kraja nam romana ostaje nepoznata. Tome je tako jer jedina perspektiva koju nam Banville nudi jest ona šezdesetogodišnjeg, tugom i gorčinom izjedenog i ne odveć uspešnog glumca u kojeg se taj pohotni dečarac pretvorio.


I dalje obdaren neukrotivim hirovima, pohotama i egocentričnom strašću, on živi kroz rekreiranje uspomena na leto ljubavi s gospođom Gray dajući tek trunak pažnje mrskoj mu sadašnjosti pa njegova supruga ostaje najsporedniji lik među sporednim likovima ovog pozamašnog romana. A ta je sadašnjost obeležena gubitkom kćeri koja je pre deset godina poginula trudna na ligurskoj obali, u mestu Portovenere, što se nalazi nasuprot grada Lerici gde se utopio pesnik Shelly. U trenutku smrti Cass je imala dvadeset i sedam godina i bila trudna, a identitet detetova oca ostao je nepoznat. Od detinjstva je patila od Mandelbaumova sindroma, retkog mentalnog poremećaja zbog kojeg je bila emocionalno nestabilna. Cass smo imali prilike izbliza upoznati u romanu "Mrtvački pokrov" (Shroud, 2002) koji se završava njenim sunovraćenjem u morski ponor, dok smo njenog oca prvi put upoznali kao pripovedača romana "Pomrčina" (Eclipse,2000) pa tako Svetlost iz davnine zaključuje mračnu trilogije o njihovoj obitelji.

U završnom delu Alexandera Cleavea zatičemo kako se, deset godina nakon gubitka obožavane kćeri, osim čestim putovanjima u burni pubertet, teši i iznenada mu ponuđenom glavnom ulogom u filmu u kojem treba odigrati partnera zanosnoj mladoj divi Dawn Devenport. Za razliku od supruge koja u Cleavu generira minimum interesa i maksimum straha, njegova mlada filmska partnerica ima daleko više uspeha u odvlačenju pažnje s pohotne prošlosti na daleko manje uzbudljiviju sadašnjost.

Njene su čari dovoljno jake da Cleavea povremeno otmu iz čvrstog stiska gospođe Gray, ali on i dalje ostaje pasivni fantazmar koji se zadovoljava spekulacijama i zamišljajima: "Upoznao sam mnoge velike glumice, ali nikad pre nisam bio tako blizu pravoj pravcatoj filmskoj zvezdi, pa sam imao dojam da je ova Dawn Devenport točna replika vlastite javne osobe, znalački doterana i živahna, ali da joj ipak nedostaje on a unutarnja iskra, da je bezbojnija, malčice neurednija, ili tek ljudskija – ukratko, da je obično ljudsko biće. I nisam znao bih li time trebao biti razočaran, hoću reći raz-čaran.“ Kao zaljubljenik u duhove, zamišljaje i fantazme Cleave insistira na tome da sadašnjosti pripiše istu onu nestvarnost koja krasi prošlost. Jer sve realno predstavlja pretnju njegovu krhku, a taštu identitetu.

Banville nije odoleo da sebi dopusti  malo nimalo suptilne intertekstualne igre pa se film koji snimaju zove – Izmišljanje prošlosti i utemeljen je na istoimenoj biografiji stanovitog Axela Vandera – kontraverznog književnog kritičara i teoretičara koji je bio retka ptica. Kao prvo, pravi se Vander rodio u Antwerpenu te poginuo tajanstvenom smrću početkom rata nakon što je učestvovao  u pokretu otpora, a potom je drugi, lažni Vander, preuzeo njegov identitet nastavivši s kritičarskim i novinarskim radom preminulog. Uskoro odlazi u Sjedinjene Države gde gradi zavidnu univerzitetsku karijeru i stiče slavu zbirkom eseja Alias kao relevantna činjenica: nominativ u potrazi za identitetom. Vander je, tvrdi njegov biograf, verovatno otrovao suprugu nakon čije smrti seli u Torino gde i umire. Alex Cleave stoga s puni pravom, nakon što je završio s čitanjem biografije, zgroženo zaključuje: „I sad ja moram glumiti toga Vandera! A, joj.“

No, u konačnici, motivacija osobe koja je život provela pretvarajući se da je neko drugi ipak nije teško shvatljiva jednom glumcu. A pojam alias nije stran ni samom Banavillu koji uz ambicioznu umetničku prozu za koju je višestruko nagrađivan objavljuje i kriminalističke romane pod imenom Benjamin Black.  U priči o Vanderu krije se još jedna metatekstualna spačka – naime autor njegove opširne biografije krije se iza inicijala J. B., a njegov literarni stil John Banville kroz usta svog pripovedača ovako opisuje: "Pod lakirovkom, prostudiranom elegancijom i dendijevskim razmetanjem krije se čovek razdiran strahovima, teskobom, ogorčenošću, ali čovek povremeno jetke duhovitosti i oka za ono što bismo mogli nazvati mračnim naličjem lepote.“

Je li ikad bilo strožeg opisa vlastitih literarnih postignuća – ili ipak nije reč o autoironiji već o spomenutoj jetkoj duhovitosti koja nije uperena k seciranju vlastitih nedostataka već ka zabavljanju čitatelja. U navedenoj biografiji nije teško prepoznati onu Paula de Mana koja je svojedobno harala svetskim medijima. Priča tu ne prestaje jer je Axel Vander, uz Cass Cleave, glavni junak romana "Mrtvački pokrov" kojeg Banville drži svojim najuspelijim delom i koji je oblikovan kao Vandererova biografija. Opisuje li onda irski pisac stil svog najuspelijeg dela?!

Sve se dodatno usložnjava  činjenicom kako glavni lik "Svetlosti iz davnine" zapravo ima zadatak uteloviti glavni lik najuspelijeg Banvilleovog romana te kako su obojica na neki način glumci što je optimalan kanal za Banvilleu omiljenu temu konstrukcije identiteta. Čak su i njihova imena anagrami Axel-Alex pa je teško zaobići čitanje kako je reč o zrcaljenju dvojice ljudi čiji je identitet satkan na večnom pretvaranju i izmišljanju. Alex Cleave ovako će dočarati nemogućnost fiksiranja identiteta: "A nije da sam sebe ikad smatrao proizvodom ili čuvarom celovitosti: dovoljno sam dugo na svetu i dovoljno sam razmišljao da bih mogao svedočiti o rascepkanosti onoga što smo nekad smatrali celovitim bićem. Kad god iz vlastite kuće izađem na ulicu, imam dojam da je zrak šuma isukanih sečiva što me neopazice komadaju stvarajući brojne inačice one samosvojne osobe kakvom sam se prikazivao ukućanima i kakvim su me doista smatrali.“ Stvarnost je šuma isukanih sečiva koja probadaju krhku utvaru identiteta sazdanog na nizu lažnih pretpostavki, prešućenih strasti, potisnutih žudnji, zanemarenih potreba, večnog negiranje i preziranja sebe koje je stoga prisiljeno neprestano navlačiti maske i kostime.

A to večno negiranje sebe i preživljavanje bez uporišta u samopouzdanju moguće je isključivo upornim fiksiranjem na fantazije, zamišljaje, fiksacije – čak je i ono sada i ovde prisutno tek kao igralište nezasitne mašte. U tom je smislu simptomatičan deo romana u kojem nas Alex Cleave, nakon što nam otkriva svoju strast prema hodanju i promatranju, uvodi u sentimentalnu priču što ju je ispreo oko skitnice kojeg godinama viđa na ulici i kojeg je nazvao Trevor iz Trinityja. Na temelju svojih brojnih voajerskih opservacija poput kakva veštog romanopisca minuciozno je razradio kletu sudbu svog junaka Trevora okitivši je s pregršt plastičnih detalja te celu sagu zacementiravši nevinim zaključkom kako Trevor sigurno ima osobu koja za njega brine: "Siguran sam da mu je to kći. Da, odana kći, sigurno.“ U jednom jedinom potezu Banville okrutno razotkriva pravu prirodu amaterskih fabulacija svog nemoćnog junaka za kojeg je nepoznati skitnica rekvizit kojim imaginacija gradi kulu utehe nemirnoj, izmučenoj svesti. A istu funkciju za njega ima i prošlost koja mu služi kao svojevrsna arkadija neiscrpnih mogućnosti samo-oblikovanja ličnosti, a prikladno je da se tako zove  grad u kojem se Vander sklonio u Americi i u koji se Cleave zaputio na kraju romana.


Još je to jedan povratak na mesto nesreće koje se zahvaljujući mogućnosti fabulacije pretvara u mesto iskupljenja. Poput svetionika, odnosno poput svjetlosti iz davnine, prošlost obasjava sve što se događa sada zakrivajući ga mrenom nedovršenosti. To neiscrpno područje ličnog modeliranja omogućava večnu obnovu rascepljenog identiteta koja nikada ne završava kažnjavanjem krivca jer glavni osumnjičenik smo mi sami i stoga se presuda ne može izreći. Jedino što ostaje jesu maske što ih pružaju prošla odnosno nepostojeća ja – izmišljena ili zamišljena. U kojem trenutku smo pogrešili, kada se tačno sve promenili i otišlo u smeru nepovratnog pita se pripovedač svestan da je odgovor nedostižan i, u konačnici, posvema nevažan.

Visoko estetizirani čin samo-izmišljanja pod krinkom samo-propitivanja kojem svoje junake iz romana u roman podvrgava Banville oslobađa ih konačne osude dopuštajući im da zauvek maštaju na optuženičkoj klupi.

Višnja Vukašinović (Pentić)
izvor

 *** Tekst je prvotno objavljen u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija, odakle ga prenosimo na prijedlog autorice.

Нема коментара:

Постави коментар