31.10.2016.

Petar Kocić, pisma Milki Vukomanović



Milka Vukmanović (1882–1966), udata Kočić je Petrova prva i jedina ljubav, a kasnije bračna i životna saputnica.


Milki Vukmanović, u Banju Luku,
Sarajevo, 5/24. VIII 1899.


Draga i mila Mico,

Juče u devet sati uveče prispeo sam u lepo i pitomo Sarajevo. Ja sam ti obećao pisati iz Jajca, ali su okolnosti bile take da nisam mogao nikako izvršiti svoje obećanje. Zbog toga, draga i lepa Mico, oprosti mi, i nemoj misliti da sam zaboravio na naše grlenje i ljubljenje poslednje večeri. Ah, kako mi se bilo teško rastati sa Banjom Lukom, gde mi je ostalo ono što mi je najdraže na svetu. Onu celu noć nisam mogao spavati, nego sam tri- četiri puta prolazio pokraj tvoje kuće, gledeći na onaj prozor gde ti obično sediš. Nemoj se brinuti, budi vesela i pevaj, jer je pesma melem zaljubljenoj duši i rastuženom srcu. Ja ovo tebi govorim, a sam se ne držim toga.

Celog svoga putovanja, neraspoložen i neveseo, ćutao sam i jednako pušio, a u zraku pred očima lebdila mi je ona tvoja lepa i ljupka slika, a usne su mi gorele od tvojih slatkih poljubaca. Ah, kako je slatko ljubiti i ljubljen biti! Ne mogu ti iskazati kako sam bio srećan kad sam naslonio svoju glavu na tvoje bujne i mlade grudi, slušajući silno kucanje tvoga mlađanog i žarkog srca, koje jedino za me kuca i živi. Budi vesela, opet velim, jer nas grob samo može rastaviti.

Posao zbog koga sam ovamo došao nisam još svršio. Sutra ću ići na Visoku zemaljsku vladu kod barona Kučere radi toga posla, koji se, kako sam ti već pisao, tiče i moje i tvoje sudbine. Ako ne dobijem povoljna odziva, onda od mene nema ništa. Ako hoćeš begati u daleki svet, pa šta nam sudbina dade. Ja ću ti ovde ukratko izložiti radi čega sam ovamo došao. Stvar je u ovome. Svršio sam gimnaziju u Beogradu, kao što ti je poznato, pa sam sad namislio da idem u Beć, da slušam filozofiju, kako bih postao profesor. Ali za to treba dosta novaca…
Pisao bih ti još mnogo, ali veruj, draga i mila Mico, da nemam vremena. Ti si dobra pa ćeš mi oprostiti. Primi nebrojeno poljubaca od tvog vernog i odanog studenta filozofije Petra Kočića.

Pozdravi mamu i Savu, ako ga vidiš. Ja ću brzo doći.

Spustivši glavu na moje grudi,
Plakala ti si, nevino čedo,
A tvoje nežne i bujne vlasi,
Skrivahu lice turobno bledo.
I ja sam plako, gledeći tebe
I bujni potok suza je teko,
Ali sam ipak presrećan bio,
Jer ljubav sam za ljubav steko.

P. Kočić
 
 
_______________________________________
 
Milki Vukmanović u Banju Luku
Jajce, 15/9. 1899.

Draga i mila Mico,
Unapred držim da će te ovo moje pismo iznenaditi, jer se nisam zbog hitnosti samog posla s tobom ni oprostio, a ni primiti slađani poljubaca sa tvojih nežnih usana mogao. Mome je ocu oduzeta dosadašnja parohija, koju nikako ne može primiti, zato sam morao tako brzo otputovati u Sarajevo da pitam Konzistoriju kako se stvar razvijala do sada i još da je zamolim da povrati ocu bivšu parohiju. Ja sam se sa tužnim srcem rastao sa Banjom Lukom, jer u njoj mi ostaje ono što mi je najmilije na ovom svetu. Ostaješ mi ti i tvoja dobra majka, koja se onako lepo prema meni pokazala. Ja sam i slab bio, kao što sam ti pričao, a ovaj iznenadni događaj još mi je više povećao bolove. Ali pomisao da me ti voliš daje mi snage i moći da istrajem u ovoj teškoj borbi i nevolji. Ja bih ti – još pisao, ali željeznički vlak eno već polazi za Sarajevo, zato zbogom, draga i mila Mico, do skorog viđenja.
Pozdravi tvoju dobru majku, od moje strane po sto puta i imaj vere, u svog Petra, koji će te do groba ljubiti.
Zbogom, Mico! Eno ga zvoni već treći put za polazak.
Oprosti što je ovakav papir.
Tvoj Petar Kočić
student filozofije
Primi nebrojeno poljubaca i sećaj me se kao i ja tebe, tvoj Petar Kočić

________________________________________

Milki Vukmanović u Banju Luku
Beć, 2/H 1899…


Draga Mico,

U pet sati posle podne istog, to jest današnjeg dana pisao sam na otvorenoj dopisnici, držeći da ti neću se moći ubrzo javiti, a osim toga tu sam dopisnicu pisao u kafani "Fin du siecle", gde je bilo tada dosta mojih drugova, te nisam bio rad da znaju za moju tajnu. Iz tih, dakle, uzroka nisam ti se, draga i mila Mico, mogao pismom javiti iz ove vrlo divne i lepe varoši, po kojoj sam mnogo lutao dok se nisam našao sa svojim drugovima iz Beograda i Sarajeva.

Kao što ti je poznato, ja sam se krenuo iz Banje Luke 30. septembra u 4 sata posle podne. U Zagreb sam došao u 4 1/2 sata izjutra. Tu sam čekao na bečku železnicu do 7 sati i 5 minuta, pa sam se onda krenuo i u Beč sam stigao u 6 sati uveče 1. o. meseca.
Celo moje putovanje od Banje Luke do Beča bilo mi je teško i dosadno. Neka nepojmljiva tuga morila je moju dušu i srce. Lepa i divna tvoja slika lebdila mi je pred očima, jer pri našem rastanku ja sam video u tvojim očima suzu koja me opominjaše da ti budem do groba veran.

Veruj, Mico, da te silno ljubim i da te neću izneveriti, a što se tebe tiče, ti radi kako ti srce zapoveda, pa nećeš pogrešiti. Mogu ti kazati da me jako iznenadilo ono čudnovato ponašanje tvoje majke prema meni. Ja je jako volim, ali se ona prema meni pri polasku nečovečna pokazala, ne davši mi ni ruku, da se rukujemo pri rastanku.

Slušaj majku, ali i ne zaboravi na mene, koji u dalekoj tuđini uzdiše za tobom.

Čim dobiješ ovo pismo, odmah mi odgovori, da znam kako je tamo. Tvoj dar jedina mi je uteha u ovim teškim danima. Molim te, draga Mico, da mi odmah sa odgovorom na ovo pismo pošalješ svoju sliku. To je najveće dobro što mi ga možeš učiniti. Ja ću se slikati na prvog po novom kalendaru, još dakle za 15 dana, pa ću ti odmah sliku poslati.

Veruj u moju ljubav i budi vesela!! Tvoj Petar koji ti šalje nebrojeno poljubaca.

Moja adresa: Petar Kočić, stud. phil. in Wien I. Universistat
Pozdravi majku, makar ona i bila ljuta na me.
 
_______________________________________

 Milki Vukmanović u Banju Luku
Beč, 21. 3. 1901,

Draga moja Milko,
Danas sam primio tvoju kartu. Drago mi je što ti se dopada moja slika. Ja sam se sam čudio da sam na fotografiji nekako debeo i zdrav izišao. To je zato što sam se u bradi slikao; da sam se bez brade slikao, izišao bih vrlo mršav.
Čudim se što mi više ne pišeš. Kakva je to okolnost što ti smeta da mi više nisi mogla pisati. Da te opet ko ne prosi, ili da nisi slaba? Piši mi, vere ti, dok ne dobiješ ovo pismo. Ja ću ti doći tamo oko 1. jula po novom kalendaru. Pre ne mogu, jer imam dva ispita da položim. Ako si ti bolesna, ja ću sve ostaviti pa doći da te vidim.
Lepa moja Milko, Ciganko moja, ti ne znaš kako te ja volim! Učiniću sve na svetu za te, što god hoćeš. Hoćeš duše, hoćeš krvi, sve, sve ću ti dati! Ako hoćeš da čitaš, poslaću ti "Bosansku vilu" i "Novu iskru", pa malo čitaj i zabavljaj se. Ta oba književna lista dobivam ja besplatno. U njima ima lepih priča. Ja sam dve napisao, i to: u "Bosanskoj vili" "Đurini zapisi", a u "Novoj iskri" "Tubu". To je jedno žensko ime, upravo ime jedne devojke čiji dragan umire u Gracu. Ona će ti se dopasti, – to znam unapred.
Sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim. I to ovako: da se ja i ti vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa. Za to ne treba niko da zna. Ja ću izvaditi od svog popa vjenčanicu, pa ću tamo doći da se u najvećoj tišini vjenčamo. Ja neću ni oca zvati, ni brata – nikog! Onda ću te poljubiti kao svoju ženicu i ostaviti kod majke, a ja ću nastaviti školu. I još za dve godine sam svoj čovjek.
Piši mi šta ti o tome misliš, ali sve onako iskreno. Ja ti iskreno i od srca pišem i javljam za svoju nameru. Oprosti mi što ovako ružio pišem. Nemam vremena, pa moram.
Pozdravi oca i majku, a sama primi nebrojeno poljubaca od tvog Petra, koji bi te tako slatko poljubio.
Odmah mi piši šta misliš?!!

______________________________________

Milki Vukmanović u Banju Luku
Zagreb, 25 /V 1901.

Draga moja Milko,

Pet punih dana u nestrpljenju i grozničavosti očekujem od tebe pismo; očekujem odgovor ma kakav bio. Mila moja Milko, ti ne znaš kako je to teško čekati u dalekoj tuđini odgovor od svog ljubljenog i milog stvorenja. Ja sam od cijelog svijeta ostavljen. Sa ocem sam se zbog tebe zavadio, brat mi ništa ne piše, a prijatelja kakvih i nemam, te sam tako ostavljen bez iđe ikog svoga. Ja sam nesrećan, mene je svak od sebe odbacio, još me jedina bolna nada tješi da me ti nećeš u ovim teškim danima moga života iznevjeriti i ostaviti. Ja bih se ubio kad bi me i ti napustila. Ali ti opet kažem, ako misliš i tvrdo vjeruješ da ćeš s drugim moći biti sretna, ti me ostavi i predaj mojoj nesretnoj sudbini. Sreća tvoja – to je sreća moja.
Bavljenjem s tobom u Jošavci, ona nježna tvoja briga o meni i o našoj sreći, učinila da danas ni o čem drugom ne mislim već o tebi. Onaj tihi i mirni porodični život za ona četiri dana u Jošavci mene je čisto preobrazio, – ja danas drukčije mislim nego što sam dosad mislio. Meni i sad lebdi pred očima ona slika: kako ja sjedim za stolom, a ti ulaziš na vrata i nosiš večeru…
Poslije večere ti dolaziš na moj krevet, pa se razgovaramo, grlimo i ljubimo…
To se možda nikad više neće vratiti. Ja sam ti vjeran, do groba vjeran postao poslije dolaska svog u Jošavku s tobom u kolima. Ali ti si mogla opaziti da se ja ni o čem ne brinem, da sam bezbrižan, ali si u isto doba mogla uvidjeti da sam do krajnosti pošten. Ja ništa nemam osim poštenja i žarke ljubavi prema tebi.
Mene cijela Banja Luka mrzi što ja tebe volim. Mnogi mi je trgovac prigovorio i pitao me zašto sam – znaš onda sa Simom – dolazio tamo. Ali nek me mrzi ako će cio svijet, – meni je svejedno, samo ako me ti iskreno i odano voliš.
Ja se danas patim i mučim sa školom, samo da tebi i sebi izvojujem dobar položaj u društvu. Ali treba da i ovo znaš: da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.
Iako ću biti nekad gospodin profesor i doktor filozofije, ipak će možda doći vrijeme kad ću na tvojim vratima zakucati. Ti ćeš poznati nekadašnjeg svog dragana u odrpanim haljinama, pa ćeš mu udijeliti koricu kruva.
Ti možda ne vjeruješ da to može biti, ali ja u to jedva mogu sumnjati, jer taka će vremena neminovno doći. Kako mi se cijepa srce kad na to pomislim!
Kako me bolno tišti kad pomislim da će moja rođena djeca obijati tuđe pragove.
Ja bih tebi o mnogo čemu pisao, ali ne smijem, jer se bojim da me nećeš pravo onako kako treba razumjeti. Ukratko ti kažem da najviše volim tebe, pa onda moj nesretni i zarobljeni narod. Boriću se do kraja svog života za tvoju sreću i za sreću i napredak svog milog naroda. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom, da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati.
Dok dobijem od tebe odgovor, pisaću opširno pismo tvom ocu. Priča mi jedan moj drug – Marko Kraljević![12 ]– da se s tvojim ocem viđao u Srbiji, u man. Petkovici. Stevo[13] je mene vrlo mnogo hvalio.
Pozdrav svima, a osobito tebi, jedina moja srećo!
Grli te i žarko ljubi tvoj rastuženi
Petar.
Adresa: Petar Kočić, stud. fil.
Zagreb, Sveučilište.

______________________________________

Milki Vukmanović u Jošavku (Banja Luka)
Beč, I/11 1903.

Mila moja Milko,

Tek danas primih tvoje pismo pošljednje koje si mi pisala. Bio sam jako bolestan, pa nisam smio izlaziti napolje i odlaziti na univerzitet.
O, da ti je samo znati kako me je tvoje milo pismo obradovalo! Od radosti sam plakao! Plakao sam kao malo dijete. Ja nisam znao da ima negdje na svijetu ta prokleta Ašana, koja me je mnogo suza, jada i čemera stala. Još sam manje mogao znati da ima negdje još kakva Milica Vukomanović. Ja sam mislio da je to tvoje ko đoja pravo kršteno ime Milica, a ono Ašana, mislio sam da je Orava, pa da je pogrešno štampano. Tek te sad onako silno, vatreno, zanosno ljubim i volim, jer vjeruj mi: da sam te izgubio, ja bih dosad bio među mrtvima. Da sam imao revolver, pucao bih na sebe, jer ne možeš pojmiti kako me je bila obuzela nekakva duboka, neizmjerna tuga i očajna usamljenost.
Ovo me je tvoje lijepo, nježno pismo upola izliječilo, ali one vatre i snage nestalo je. Ostala je samo nježna ljubav prema tvojoj ljepoti, prema ljepoti moje nemirne, strasne, bujne, tvrdoglave, a lijepe, ubave, ljupke, primamljive Mrgude! Milko, ti si moja Mrguda!… Svi književni listovi i novine hvale ovu moju pripovetku "Mrgudu". Jedan list veli: "Mladi pisac naš tako je lijepo i vjerno iznio i opisao Mrgudu kao da je to sve sam doživio".
Ah, Milko – Mrgudo, ne mogu ti opisati koliko te volim!
Oprosti što ti više ne mogu da pišem, jer sam umoran. Vjeruj svome Petru. On uvijek na tebe misli. On u slatkoj čežnji umire, gine za tvojom ljepotom, njegovo srce plače i pišti kao ucvijeljeno dijete, jer ti se mučiš i stradaš u toj očajnoj pustinji zbog njega. Vjeruj, Milko, da to njega bolno tišti, ali on je nemoćan da te sad odmah iz te pustinje oslobodi.
Pitaš me šta bih učinio da si se slučajno za drugog udala? Ja bih te oteo, a kad ne bi htjela ići sa mnom, na mjestu bih te ubio, pa onda sam sebe. Čudnovat sam ja čovjek. Ja bih sve mogao učiniti. Mila moja Milko, nemoj se ni s kim družiti, čuvaj se, jer ne bih želio da što rđavo o tebi čujem kad tamo oko ferija dođem. Imaj uvijek u očima da ćeš ti biti žena jednog srpskog književnika i budućeg profesora. Služi u svojoj kući, čitaj ako imaš knjiga i pjevaj, veseli se, nemoj biti tužna. Opet ti kažem: budi spremna na svašta, jer mi ćemo se u svom životu mnogo patiti. Biće dana kad nećemo imati ništa ni jesti. Ja sam sav srećan kad pomislim na te, jer ti možeš i kukuruze, kao i ja. Mi ćemo, hvala bogu, ipak biti zadovoljni.
Pozdravi mi po nebrojeno puta oca i mamu. Poljubi ih mjesto mene, jer su oni nama tako dobri. Milko, oni nas vole, naročito naša slatka i dobra mama, a bogami, Stevo je onako… ja mu ne znam boje!
Što se tiče mojih knjiga, razaslao sam ih jedno 400 komada, ali do danas ne dobih gotovo ni pare. Možda ću uskoro dobiti.
Piši mi odmah dok dobiješ ovo pismo. Bar u osam dana da redovno dobijam tvoje pismo – lakše bi mi bilo.
Vjeruj svome Petru. Njegovo je srce dobro. On te iz daljine… grli i ljubi.
Petar

______________________________________

Milki Vukmanović u Jošavku (Banja Luka)
Man. Gomjenica, 23. juna 1903.

Draga moja i slatka Milko,

ja sam se prije neki dan vratio iz Beča. U Banjoj Luci bio sam samo jedan dan, pa sam odmah pobjegao. Banja Luka nije mi draga, jer nema ništa drago u njoj. Da sam ostao samo jedan dan u Banjoj Luci, o tome se možeš, kad hoćeš, uvjeriti. Moje su misli i želje u tvojoj lijepoj Jošavci. Lijepa moja i slatka Milko, ja sam tebe mnogo vrijeđao, a i ti mene. Oprosti mi, i ja ću tebi oprostiti. Zaboravimo sve ono zbog čega smo se zavađali i svađali. Iako sam ja tebi pisao da si mi mrska, da te ne volim, to je laž. Zato sam tako pisao što sam se bio trenutno na te ražljutio. Ja sam tebe uvijek volio, ja sam uvijek za tobom ginuo, ja i sad ginem i umirem za tobom i tvojom ljepotom. Ti si, Mico moja, mnogo ljepša nego što si bila. Znam ja to. Ti si lijepa, vrlo lijepa, ti si slatka, ah! vrlo slatka i milostiva. Ti si moja Mrguda, koja za svog Mike volju vješa se. Ti si meni ostala vjerna, iako sam ja prema tebi onako nemilostiv bio. Oprosti mi.
Ja bih se želio s tobom gdjegod sastati. Tamo u Jošavku mrsko mi je doći, jer se stidim tvog oca i matere. Ti si materi sigurno o našoj svađi pričala, pa me ona sad mrzi i psuje.
Draga moja i mila Mico, ti moraš biti moja!!! Ti moraš biti moja, i to ovog ljeta!
Ako se ubrzo sastanemo, ja ću ti sve kazati što sam naumio i namislio. Piši mi gdje bi se mogli sastati, i to odmah mi piši! Imaću ti mnogo štošta pričati. Tebe tvoj Petar neće ostaviti. Ti robuješ već pune četiri godine. Ubrzo će Petar tvoj zakucati ia tvoja tavnička vrata, da te iz gustog mraka izvede na svjetlost bijelog dana. Njegovu dušu i srce obuzima silna tuga i bol kad pomisli na tvoje četverogodišnje robovanje. Piši mi i budi mi zdravo i veselo do dana našeg sastanka.
Grli te, ljubi te, mazi te i za tobom čezne
tvoj do groba vjerni
Petar.

________________________________________

NA IME KOCIĆ

Milki Kočić u Banju Luku
Crna kuća, 11. XI 1907. po nov. kal. 12 sati u noći

Dragi moj i mili Coco,

i ja sam kao lud kad te ne vidim. O, da znaš kako mi je ovdje tavnovati. Da si ti uza me, meni bi tako lako bilo. Ja ni o kom i ni o čem drugom ne mislim nego o tebi. Pazi na se i na svoje zdravlje. Ja sam zdrav, ne boli me ništa nego duša i srce za tobom. Coco, ti mene ne voliš, ja se ljutim na te i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, jer je sve ovo moralo biti. Ja znam, ti se silno patiš i u sebi proklinješ mene, ali nemaš pravo. Naš je narod tako ubijen i satrven jadom i nevoljom, pa je neko morao ustati i podviknuti protiv silnih zuluma i nepravdi koje se nad njim neprestano čine. Taj neko u ovom slučaju bio je tvoj Kočo. Oprosti mu i zaboravi na svoje patnje, jer će te blagosiljati narod. Kako živili da živili, – umrijećemo i iza nas će ostati svijetla uspomena da smo se žrtvovali za svoj narod.
Ja unaprijed znam da ćeš se ti na ove moje riječi gorko osmjehnuti i prošaptati: "E moj ludi Kočo. " Zato ti dalje neću ni da nabrajam.
Gledaj, molim te, da mi "Presa" (novine) dođu, da vidim šta se radi u svijetu. Oglupiću ovdje. Potuži se kod predsjednika na Mileca, što nije dao Stevi da uđe, i javi to Svetozaru[36] nek metne u "Otadžbinu".
Drugi put mnogo ću ti opširnije pisati.
Pozdrav tetki i svima koji pitaju za me.
Žarko te ljubi i grli tvoj zarobljeni
Kočo.

____________________________________

Milki Kočić u Banja Luku
Crna kuća, 7. XII 1907. po n. k. Subota

Dragi moj i premili Coco,

šta da ti pišem, kako da te utješim u ovoj teškoj i golemoj nesreći!? Bol je moj veliki, tuga je moja neizmjerna, Coco moj, ja nemam riječi. Mjesto riječi iz usta, teku suze moje iz očiju mojih, teku, teku i jedna drugu sustiže! Muško srce se rasplinulo moje u samu tugu i jad. Ja tog jada, ja te tuge ne bi tako silno osjećao da ne mislim na nesreću koja je tebe postigla ovom mojom crnom sudbinom. U duhu ja klečim pred tobom i preklinjem te za ljubav tvoju, jer ću izluditi. Ja vidim da je mene svak ostavio, pa strahujem u duši da ćeš me i ti ostaviti i zaboraviti. Možda mene i Stevo mrzi, jer on tebe neizmjerno voli. On mene zato mrzi što si ti pala u nesreću zbog mene. Ja sam to vidio na njemu pred sudom. Ja na svojoj duši nosim veliki grijeh, jer sam se ogriješio o te, te mi je zato dvaput teže tavnovati.
Ja sam se čisto podjetinjio. Kad je danas Lepa[37] došla, ja sam je nesvjesno poljubio i otišao u svoju sobu, pa sam dugo, dugo plakao. Bilo mi je na duši tako teško. Lepa je bila kao i dosad ozbiljna. Ona nije osjećala kakva je nesreća nas dvoje, tebe i mene, postigla. Ona ne zna što to znači 12 mjeseci biti u tavnici i 12 mjeseci biti na slobodi ali kao i u tavnici.
Dragi moj i premili Coco, ti se nemoj ništa kariti i tugovati, jer se ovo može sve nabolje okrenuti. Ako se i ne okrene, ti budi vesela i izađi kuda ti je volja. Pazi na svoje zdravlje i obiđi me u 15 dana makar jednom. Nemoj češće, jer će te satrti štrapac i neprestana sekiracija radi moljakanja za ulaznu kartu. Ako moreš, izradi da mi se šalju novine. Ako ti ko što učini nažao, ti samo meni napiši, kaži tati i mami. Stevi dakle i Jeki, kako ih mi zovemo, da sam ih molio da te obiđu ako tetka ode. Mogla bi i ti otići njima, da malo se prohodaš kad ti ovdje dodije. Svukud hajde i slobodno živi, ali se uvijek sjećaj da si ti žena Petra Kočića, čovjeka koji strada za narod i narodnu sreću, čovjeka koji u tebi i u tvojoj ljubavi nalazi svu sreću i blaženstvo ovog svijeta!

_________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Crna kuća, 13. 3. 1908. po n. k.

Draga moja Milka,

šta da ti pišem? Ovdje život teče mračno i jednoliko. Što današnji dan donosi, donijeće i sutrašnji: sve uvijek jedno te isto, i to čovjeka najviše ubija i cijedi. Mojom dušom ovladalo je mrtvilo i čamotinja. Jedino što žalim, tebe, a drugo mi je sve ravno do mora. Ti čuvaj zdravlje i nemoj mnogo trčkarati i moriti se radi mene. To te ja najljepše molim. Mlijeka zasad imamo prilično dosta, a ono me drži, jer se jedino njime hranim.
Kad odležim aps, mislim malo s tobom proputovati po Italiji, zato štedi to malo novaca i nemoj se za me brinuti niti što kupovati, jer ja ne smijem ništa primiti. Osim toga, ako odem u D. T. (gledaću da što napišem, pa bih od toga) mogao nešto dobiti.
Javi mi šta ima napolju i kako stoji sa "Otadžbinom".
Pozdrav Lepoj, a tebe grli i ljubi
tvoj robijaš P. K.

_______________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 2. IV 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

znam da će te interesovati kako sam doputovao u Donju Tuzlu i kako mi je u ovamošnjoj tavnici! Da bi po mogućstvu što savjesnije i besprijekornije zadovoljio tvoju želju i radoznalost, javljam ti o svemu potanko i detaljno.
Nenadano, u 2 sata poslije podne 27. III po n. k. javi mi kerkermajstor g. Gržeta da se spremim na put. U 3 sata izbi u avliju Crne kuće kočijaš Miško sa zatvorenim fijakerom, a u 3 I/4 dođoše dva žandarma sa puškama, na kojima su se u suncu prelijevale oštre i šiljaste bajonete. Pošto su me svega, kao običnog razbojnika, pretresli, naperiše na me puške, i jedan od njih očita jednu kratku molitvicu, koju oni čitaju pri svakom ekskortiranju. Zatim smo sjeli u zatvoren fijaker i krenuli na željezničku stanicu.
Kad smo prolazili kroz čaršiju, svijetu je odmah upao u oči zatvoren fijaker koji je dolazio od Crne kuće, i kroz čije su se otvore sa strane sjaktile žandarske bajonete. Mnogi Srbi pravoslavni i muslimani opaziše me u kolima među žandarima, poskakaše s ćepenaka i iz dućana, pozdravljajući me i dovikujući: "Sretan put! … Oćeraše Kočića žandari u Donju Tuzlu! …"
Žandari se, pored, svega svog carskog pusata, uznemiriše, i ja osjetih kako se svijet iza fijakera skuplja. Čuo se žagor i žuborkanje, iz koga su se jasno mogli razabrati povici srdžbe i ogorčenja: "Kako to tako bi iznenada?! Žandari sa puškama i bajonetima i taj nekakav "časni zatvor!" – uzviknuo je neko iza kola.
Kad smo prispjeli na željezničku stanicu s one strane od Okružnog suda, čekaonice su bile već prepune svijeta, ali su vrata prema peronu bila sva zatvorena. Na peronu je bilo samo željezničko osoblje, žandarski vakmajstor i nekoliko prljavih pandurica sa baščaušem Berberovićem na čelu.
Kroz 10 minuta voz se krenuo.
Vođa patrole bio je jedan zalizan, zaguljen, neuk i plašljivo-zvaničan kapralica, koji mi je svojom prekomjernom i neopravdanom žandarskom nametljivošću i opreznošću u putu silno smetao i dosađivao.
U Prijedoru nas je – ne znam zašto – dočekao zloglasni predstojnik sa svojim butrastim, fratarskim licem i sa svojom ljutom komordžijskom vojskom, koja se je sastojala od četiri pandura islamskog zakona sa peksinavim odijelom i visokim masnim fesovima, koji su tako jako na osmanlijsku devriju naličili da se nisam mogao uzdržati a da ne prsnem u grohtan smijeh – pored sve moje muke. Vrga[38] nas je pratio do Sunje, i tu se negdje izgubio.
Uz put u vagonu sretao sam se sa mnogim poznanicima, koji su me nudili raznim ponudama, ali je sve to plašljivo-zvanični kapralica službeno odbijao, pozivajući se stalno i neprekidno na propise o ekskortaži. U našem smo Brodu čekali gotovo dva sata i u rano svitanje krenuli smo se dalje. Tu, u Brodu, popio sam crnu kavu, kad je kapralica, zaguljeni švapski kapralica, otišao da izvadi karte. Tu mi je kavu ponudio jedan trgovac iz Zavidovića.
Neće biti bez interesa, nadam se, da ti ukratko ispričam jednu zanimljnvu scenu između mene i jednog pravog Švabe, koga u životu nikad nisam vidjeo.
To je bilo u Doboju, gdje takođe voz podulje stoji.
Kad smo se krenuli u Donju Tuzlu, doletje jedan star Švabo na prozor moga kupea. (Sigurno je od nekog čuo ko sam i kuda putujem.) On mi pruži jednu bočicu rakije i zemičku, ali ga kapralica neuljudno službeno odbi. To mu je bilo vrlo teško, pa ljutito dobaci ukočeno-zvaničnom žandaru: "Der Hernn kenn` ich. Er is kein gemeiner Verbrecher!" (Poznajem ja gospodina. On nije prost zločinac).
"Ja, mein Herr, promrmljah ja kroz zube – so sicht die custodia honesta einer hohen Landesegierung fur Bosnien und die Herzegovina! " (Da, moj gospodine, taka ti je to custodia honesta bosanske vlade!)
Dobroćudni Švabo ode pokunjen u svoj kupe, psujući žandare i još nekog: "Ein Chefredacteur und die hubshen bosnischen Gendarmen" (Glavni urednik i lijepi bosanski žandari!).
U 12 sati 28/III stigli smo u Donju Tuzlu, gdje nas je dočekao Simo i kerkermajstor, kome su me žandari zdrava i čitava predali. Iza toga je odmah Simo[39] došao u tavnicu i tu smo se sporazumjeli za jelo i druge stvari. Jelo mi dolazi iz neke kafane i sad zasad dobro je.
Tog istog dana uveden sam svečano u sjajne prostorije custodia honeste, koje su se sastojale iz jedne sobe sa jednim prozorom. Zidovi sobe prljavi su, nečisti i izrovani, te su na me učinili nemio i odvratan utisak. S lijeve strane vrata, kad se uđe, stajala je stara, izanđala i Lehnsthul-a, koja je nemilosrdno zaudarala na tavnički trulež. Malo dalje prema prozoru prost, napukao kancelarijski orman, a iza njega, upravo do prozora, uzdigao se tavnički, bolnički krevet kao djetinji grob od gvožđa, crn i zarđao, da ga je strahota bilo pogledati! U njemu jedna tvrda slamnjača sa dekom i dva tvrda jastuka kao kamen, – to je sve. S desne strane prozora pružio se iskrzan i iskrhan podugačak "dnevničarski" sto, prekriven debelim papirom. Kraj stola bijedno i tužno drijemaju dvije tavničke stolice, jedna stara a druga polovna. Do stola se diglo jedno strašilo, račvasto i raskrečeno, za koje kerkermajstor reče da se zove klajderštok (za haljine). Ja sam mu vjerovao.
Kako vidiš draga moja Milko, sve staro, izanđalo, zarđalo, skrpljeno i skupljeno sa sviju božjih strana! Eto, to ti je, ako počem nisi znala, custodia honesta bosanske vlade.
Kad ti još dodam da sam uvijek pod ključem osim sat prije podne, a sat poslijv podne, onda možeš pojmiti kako mi je. Ni s kim se ne sastajem, niti se smijem sastati ni riječ progovoriti. Kad šećem, uvijek mi je jedan ključar ili pred očima ili za leđima. To me tako nervozira da me do ludila dovodi. G prezidentu[40] sam u dva maha izjavio da bih se želio vratiti natrag u Crnu kuću i obući robijaško odijelo, jer bi mi bilo mnogo lakše nego ovdje.
Po svemu izgleda da ovamo neće doći niko više. Stefanoviću[41] neće priznati ovog vajnog "časnog zatvora", a Radulović[42] je valjda svoju kaznu odležao. Tako ću ja ostati sam kao kakav zarobljenik na kakvom osamljenom ostrvu.
Ako je Ugrenović dobio "Srp. knj. zadrugu", neka mi odmah pošalje sve knjige ovog šesnaestog kola, u kojem su i moje pripovjetke izašle.
Ti pričekaj do 1. maja po n. k., da vidimo šta će biti sa onom raspravom na Vrh. sudu, pa bi onda mogla doći.
Vidiš kako ja živim. Ti kako živiš, ne znam, jer mi ništa ne javljaš. Pazi dobro na zdravlje i sjećaj me se.
Ja novine slabo ili gotovo nikako ne dobijam, te ne znam šta se u svijetu događa. Piši mi šta će biti sa zatvorenim odborom i da li su i oni predani vojnom sudu. "Otadžbina" je sigurno prestala da izlazi? Šta radi Svetozar? Pozdravi sve, a naročito Stevu, Jeku, Ljeposavu, Vukicu, Stevana i svu rodbinu.
Drugo zasad ništa.
Toplo te i iskreno pozdravlja
Tvoj Petar Kočić.

__________________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 20. IV 1908. po n. k.
Draga moja Milko,
sretno sam se povratio ovamo. Uz put, i tamo i otuda, nije mi bilo, što se tiče oružane pratnje, neugodno i teško kao kad su me prvi put otuda banjolučki žandari sproveli. Ovi donjotuzlanski žandari postupali su sa mnom vrlo lijepo i uljudno. U prvom redu za to imam da zahvalim ovdašnjem g. predsjedniku Okružnog suda, koji je žandare preko njihovog starješine uputio da sa mnom čovječno i uljudno postupaju. Osim toga i vođa sadašnje patrole bio je prilično obrazovan i vješt čovjek u ekskortiranju, pa mi je i sa te strane mnogo olakšano. U putu mi je dopustio i da pijem i da pušim. Zato sam i mogao primiti kao čast od jednog nepoznatog čovjeka ponuđeno piće i cigarete u Prijedoru. I gazda Jako Mevorah, najbogatiji Jevrejin u Prijedoru, nudio me je pićem, ali sam to uljudno odbio, jer nisam mogao piti.
Danas mi je dolazio Simo i pitao me da li mi što treba. Kazao sam mu, po tvom savjetu, da mi donese samljevene kave, pošto imam mašinu.
Tvoj paket do D. Tuzle nisam otvarao, jer nisam bio gladan, ali sam otvorio gazde Mitra[43]. Bogami, lijep mi je poklon učinio. Hvala mu! I pismeno ću mu se zahvaliti što je danas.
Meni sad zasad ništa ne treba. Samo ti mogu reći da me je ovaj put, dugi put, ipak dosta umorio i da mi je vrlo teško pao ponovni rastanak od tebe i od naše Banje Luke. Volio bih da nisam morao ni dolaziti. Meni je naša Crna kuća postala kao moja rođena kuća, i ja se u njoj ne osjećam kao zatvoren. Ova, pak, donjotuzlanska tavnica mrtva je i puna čamotinje kao kakva zarobljena i porobljena zemlja, kojoj bi moglo biti ime i Bosna. Badava, mi se Krajišnici ipak u nečem razlikujemo od naše posavske braće, koja su vrlo pogodan i podesan elemenat za robovanje i tavnovanje.
Ti bi mogla doći jednom ovamo sa Stevom, da se vidimo. To bi mi vrlo milo bilo.
Vrlo mi je žao što se ne mogoh vidjeti sa Stevom i Jekom. Siromah kerkermajstor, pored sve svoje dobre volje nije smio dopustiti da se vidimo. To mu ne treba za zlo uzeti, jer je on vršio samo svoju dužnost.
Piši mi i javi kad ćeš doći. Još bih ti nešto pisao, ali ne mogu, jer znaš da sva moj pisma idu preko cenzure. Pozdrav Lepoj, Svetozaru i dr. Tebe pozdravlja toplo i iskreno tvoj odani
Petar.
P. S. Što se tiče domaćih poslova, ti radi po svojoj volji i uviđavnosti, jer si mnogo praktičnija od mene. Ja ti neću u tome ništa prigovarati kao ni dosad. Javi mi šta ima novo sa onim beterima u gradu.
Ja ću danas pisati g. Dimoviću[44] da me zastupa na Vrhovnom sudu i da traži eventualnu odgodu nastupa kazne, kako bih 22. juna izišao iz zatvora.
(Vidio D. T. 2I/4. 08. Vasović.)

____________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 12. V 1908. po n. k.
Draga moja Milko,
Znam da uvijek sa nestrpljenjem očekuješ od mene pismo. Sama znaš da ti ništa novo nemam javiti, jer je u zatvoru uvijek i neprekidno sve staro.
Prekjuče sam dobio jednu vijest od Svetozara, koji je ovdje bio i pohodio me. On kaže da je Stevo Stefanović pušten na slobodu jer je odležao prvu kaznu od tri mjeseca. Zatim mi Svetozar reče da će Stefanović ostale svoje kazne izdržavati ovdje, jer je i njemu priznata custodia honesta. Dalje Svetozar veli da će Stefanović ovamo doći na 1. juna po novom kal. Ta me je vijest unekoliko obeselila, jer neću biti sam.
Još sam sa Svetozarom razgovarao o svojoj ovamošnjoj hrani i trošku i zamolio sam ga da od starog odbora "Otadžbine" traži s tobom zajedno da barem za me plate hranu kad mi ne daju cijele plate.
To ti s pravom od njih traži i nemoj da bi se ponizila pred tim ćiftama, kojima je novac i Bog i Otadžbina. Ako ne mogneš kod njih ništa uspjeti – to ne čini ništa. Glavno je da čovjek čuva svoj ponos. Ja da svog ponosa i karaktera nisam čuvao, sigurno ne bi ovdje danas ležao, nego bih se provodio i veselio u slobodi.
Ja sam Svetozaru kazao da on sa Simom Erakovićem ovdje vidi račun i da ti ga ponese. Zato ti od ono para što sam dobio od Akademije nauka pošalji Simi onoliko koliko mu je potrebno da isplati moju hranu i ostale sitne troškove. Simo mi je glave valjao i da njega nije bilo, ja bih se u svačem grdno napatio.
Pošto je Stefanović pušten na slobodu, iako ima još nekoliko kazni da izdrži – to se i ja nadam i tvrdo držim da će i mene na 22. juna, dakle kroz 40 dana pustiti na slobodu. I ta me je vijest o Stefanoviću unekoliko raspoložila, te željno i nužno očekujem da ću vidjeti svoju malu kućicu, tebe, Lepu, Jeku i sve druge, kojih sam se mnogo i premnogo zaželio!
Pozdravi sve, a naročito Stevu, Jeku, Ljepu i druge koji se mene sjećaju.
Tebe toplo i iskreno pozdravlja tvoj
Petar.
(Vidio D. T. 13/5. 08. Vasović.)

Koliko budem u četvrtak 14. maja osuđen, javiću ti telegrafski.
Da li je Ilija ikako dolazio?

____________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 24. V 1908. po i. k.

Draga moja Milko,

pisao sam g. Dimoviću da se zauzme kako ne bih odmah morao nastupiti ovu drugu nepravednu – tako nepravednu da vapije nebu za osvetom – kaznu. Isto sam tako upravio jedno pismo i na Glavni odbor Srp. nar. organizacije, na ruke gosp. Dušanu Vasiljeviću[45], potpredsjedniku. Vrlo sam radoznao hoće li štogod Organizacija, odnosno njen Gl. odbor, smjeti preduzeti u ovoj mojoj stvari. Ja sumnjam, ali nisam nikako mogao propustiti priliku da ne opipam puls ministrovih štićenika*.
Piši mi koliko je Kondić[46] osuđen. Da li će Svetozar ovamo ili će u Crnu kuću i da li je već dobio poziv da nastupi kaznu?
Ja sam zdrav i želim vama svima mnogo zdravlja i sreće.
Sve vas, a naročito tebe, iskreno i toplo pozdravlja i grli vaš
Petar.

______________________________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Donja Tuzla, 28. V 1908.

Draga moja Milko,

vraćam ti potpisanu mjenicu i molim te da je urediš kako znaš i umiješ. Pisao sam ti već kartu da sam se obratio g. Dimoviću i g. Vasiljeviću da se zauzmu za me kako ne bih morao odmah nastupiti kazne. Da li ću od tog imati uspjeha, još ti ne mogu ništa javiti. Od Vrhovnog suda još mi nije došla osuda.
Moja bolest nije bog zna šta. Prezebao sam u aprilu u ovoj odurnoj sobetini, pa me bole leđa i žigaju noge. To je sve, i to nije opasno, nego je neprijatno i teško trpjeti. Ljekaru se ja carevom ne obraćam živ ni za kakvu pomoć. Nemam povjerenja ni u znanje ni u savjesnost. Inače je ovdašnji ljekar dobar čovjek i vrlo uredno pohodi tamnicu.
Zna li se po koliko su oni u gradu osuđeni? – Primio sam blesavo sočinjenije onog božjeg zvekana. Glup on, pa mu glupo sve što je njegovo.
Više ti nemam šta da pišem. Niučem ne oskudjevam, jer sama znaš da sam ja s malim zadovoljan.
Mnogo te i odano pozdravlja
Tvoj Petar.

________________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 8. VI 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

prekjuče sam predao na Vrhovni sud molbu radi odgode nastupa kazne i nadam se da će mi se ova molba povoljno riješiti. Tako ću, možda, moći na 22. juna biti na slobodi. Molim te, pošalji mi odmah moje ljetno odijelo, ako je čitavo i čisto, jedan par čarapa, dva rupčića, jednu košulju i jednu mašnu, jer mi se ova pokvarila. Moj je veš gotovo sav neopran.
Šta ima tamo novo? Kako je Stevo, Jeka i djeca? Šta radi Ljeposava? I jeste li svi zdravi?
Kod mene nema ništa novo. Samo me noge strahovito žigaju, naročito pred kakvo vrijeme.
Sve vas toplo, a naročito tebe, pozdravlja i grli
vaš Petar.
Osim ostalog, pošalji na moju adresu 30 kruna za put, ako me puste; ako ne puste, imaće se u što potrošiti.

______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
D. Tuzla, 22. VI 1908. po n. k.

Draga moja Milka,

dok sam primio odijelo, 30 kruna i druge poslane stvari, htio sam ti pisati prema jednom Dimovićevom pismu da mi neće uvažiti molbu za odgodu kazne, koju sam danas teška srca i sa jednim nemilim očajanjem morao nastupiti. Dakle, kaznu od 15 mjeseci nastupio sam i izlazim dogodine (1909) 22. septembra.
Zbog neprekidnog i nezakonitog samotnog zatvora, zbog grubog i neotesanog vrijeđanja od strane ovd. kerkermajstora i zbog toga što mi ne daju ni s kim razgovarati, saopštio sam danas gosp. prezidentu da ću stupiti u štrajk gladovanja (Hungerstreik). Gosp. prezident mi je obećao da će o ovoj mojoj odluci pisati vladi i ujedno mi je savjetovao da odustanem od svoje namjere dok od vlade ne dođe odgovor. Ja sam na to pristao. Na ovaj očajni korak nagnala me je neizmjerna duševna patnja vječitog ćutanja i samoće. Čisto sam i ogluvio i onijemio od neprekidnog ćutanja.
Ako mi se ne dopusti da razgovaram s kim bilo i ako i dalje ostanem u sobi pod ključem sam, ja ću se umoriti glađu, jer volim i umrijeti pri čistoj svijesti nego da poludim.
Danas sam neobično raspoložen i više ti ne mogu pisati.
Pozdravi sve, naročito Lepu.
Tebe toplo pozdravlja i grli
tvoj Petar.

_______________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Donja Tuzla, 1. jula 1908. po n. k.

Draga moja Milko,

primio sam tvoju kartu, i vidim da ste se sretno povratili kući. Hvala i tsbi i tati na posjeti!
Simi ću pisati što je sutra da se pobrine za stan.
Sama si bar unekoliko mogla uvidjeti i osjetiti kako je ovdje i kako zagušljiv vazduh struji u kerkermajstorovoj kancelariji, onako pa ruski! Ne može nikako lijepo biti niti može na čast služiti današnjoj modernoj upravi u našoj zemlji da se književnici tuku i vrijeđaju.
Za sebe mogu reći da bi mi mnogo lakše bilo da me ne turiše u političke krivce. Čak mi je zabranjeno da ne smijem ni sa ključarima koju riječ izmijeniti. I to u zakonu stoji!
Ali sve će biti i proći.
Pozdrav tebi i Ljepoj od vašeg Petra, koji vas željno iščekuje.
NB. Pročitao sam šesto izdanje "Jazavca pred sudom". Na žalost, našao sam mnogo štamparskih pogrešaka, koje kvare smisao; inače je ovo izdanje prilično ukusno i lijepo.

_________________________

Milki Kočić u Tuzlu
Donje Soli, 18. jula 1908.

Dragi moji i mili Coco,

predajem ti ovo pismo za Ameriku i književni oglas "Jazavac pred sudom". Pismo za Ameriku, kao i ono prvo, prepiši i pošalji. Za književni oglas "Jazavac pred sudom" mogla bi se dogovoriti sa Simom i poslati ga u novine. U isto vrijeme mogla bi s njim zajedno pisati kojoj štampariji da štampa sedmo izdanje. Ako ti ne bi htjela sa Simom to učiniti, onda bih ja mogao pisati kojoj štampariji za štampanje, i to bih morao učiniti preko suda. Uostalom, mi ćemo se još o tom usmeno dogovoriti.
Dragi moj i mili Coco, ja sam se tebe mnogo, premnogo zaželio. Ti nemoj žaliti novaca i nemoj se patiti. Kao što god meni činiš, čini i sebi i Ljepoj. Po svemu izgleda da ja nemam nikog na ovom svijetu nego vas dvije. Ja se tebe uvijek sjećam, i u danu i u noći, i uvijek na te mislim, Tebi bi možda mnogo lakše bilo da si ostala u Banjoj Luci, jer ovdje nemaš nikog poznatog, pa ti je vrlo teško. To ja vrlo dobro znam, pa mi je teško što se zbog mene patiš i mučiš, ali će sve biti i proći.
Pozdrav Ljepoj.
Tebe žarko i iskreno ljubi i grli
tvoj zarobljeni Petar.
Meni je tvoje jelo vrlo dobro i slatko, pa otkad si došla, ja sam se mnogo i duševno i tjelesno oporavio. Samo tebi to imam da zahvalim.

_________________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Iz Tuzle, 1908.)

…Zapamti dobro ovo: kao što god u gustoj pomrčini ne možeš naći svjetlosti, isto ćeš tako uzalud u zemlji bez Slobode tražiti Pravdu. Sloboda je sveta i uzvišena majka Pravde. Bez Slobode, bez majke svoje, Pravda se pretvara u jednu običnu kurvetinu putaru, koja po širokim carskim drumovima truje i zaražava nevine, oduzimajući im podmuklo mladost, svježinu i zdravlje!…

________________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, dne 29. X 1910.
Draga moja Milka,
od tebe još ne dobih odgovora na moju pošljednju kartu, (pa ne znam kako ste i je li naš mili i mali Slobodan[58] zdrav. Ja uvijek mislim na vas sve, a naročito na mog malog Slobodančića.
Molim te, javi mi kako ste i kako živite. Meni je vrlo neobično bez vas.
Draga moja Milka, nemoj da se patiš i nemoj da suviše štediš pa da se napatiš. Pazi dobro dijete.
Simo je ovdje. Krivo mu što mu nismo javili rođenje Slobodanovo. Da smo ga pozvali, bio bi nam i kum. Ja sam kumu čestitao krsno ime. Jesi li ti kod njih išla?
Dimović se još nije vratio iz Beča, pa nisam mogao o onoj stvari razgovarati sa njim.
Ako bi kakvo važno pismo tamo došlo za me, molim te da ga ovamo pošalješ.
Ovdje nema ništa novo. Saborske sjednice teku sad zasad mirno. Šta će poslije biti, ne znam.
Piši mi!
Sve vas toplo i iskreno grli i ljubi, a naročito svog Slobodana
vaš Petar.

__________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 7. XI 1910.

Draga Milko,

sretno sam doputovao i danas sam odmah našao sobu za 30 kruna. Još se ništa ne zna koliko ćemo ostati. Kad doznam, javiću ti. Ali svakako ću gledati kroz jedno 10 dana tamo doći i posjetiti mog dragog Slobodančića i tebe. Pozdrav tebi, Slobodanu, Ljepoj i ostalima

od vašeg P. Kočića.

____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 23. XI 1910.

Draga moja Milka,

danas sam primio od Kunića odijelo, koje mi se je dopalo jer je vrlo toplo. Košta prema njegovom računu 94 krune. Molim te plati mu to.
Govori se da će Sabor biti kroz 15 dana odgođen. Ja mislim tražiti dopust kroz koji dan da vas pohodim jer sam vas sviju zaželio, naročito tebe i mog dragog Slobodana. Kako je on? Je li zdrav? Guče li?
Simo je ovdje, pa smo uvijek zajedno. Jedemo svi kod Avakuma. Moj stan nije najbolji, ali se može trpiti.
Neki dan sam ti poslao 250 kruna od dnevnice. Vrlo skromno živim, da bi se moglo što zaštediti.
Sve vas, naročito tebe i Slobodana, ljubi i grli vaš Petar, koji vas uvijek osjeća.
ljubi te
tvoj Kočo.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 29. XI 1910. po nov.

Draga moja Milka,

već nekoliko dana prođe a ja ne dobih od tebe nikakva odgovora na svoja dva pisma. Da li si primila 250 kruna?
Očekujemo da će se kroz 7 dana Sabor odgoditi. Ja sam htio tražiti dopust, ali je Sabor zaključio da se nikom ne može dati dopust. Dedijer[59] je pozvan iz Beograda i nije mu dat dopust. Simo[60] i Krulj[61]silno su se zavadili i potukli.
Kako je mali Slobodan? Odmah mi odgovori.
Pozdrav Ljepoj, Vuki i Đorđi.
Tebe i Slobodana toplo i iskreno grli i ljubi
tvoj P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, 4. XII 1910. po nov.

Draga moja Milka,

tvoje me je pismo obradovalo, jer na dva svoja pisma ne dobih od tebe odgovora. Drago mi je mnogo što je moj Slobodan stalno zdrav i čio. Da li imalo guče?
Sabor će se odgoditi u ovu iduću subotu (10. po nov. kal.). One komendije u Saboru nisu ništa. Take se komendije dešavaju u svima saborima, pa i u bosanskom. Zato se nemoj brinuti.
Pisao mi je Ilija iz Prizrena. Primljen je za redovnog đaka i dobija izdržavanje.
Pozdravljam vas sviju, a naročito tebe i Slobodana! Željno iščekujem da vas zagrlim i poljubim.
Grli vas i ljubi vaš
P. Kočić.

_______________________


Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, II/24. januara 1911.

Draga Milka,

sretno sam doputovao ovamo sa Kostom. Onu stvar sa osiguracijom urediću danas. Prije nisam mogao jer je radnja bila zatvorena. Danas ću takođe ići radi one druge stvari i dr Vasiću.[61]
Sabor je juče otvoren. Mi smo Srbi protivni vladi, Turci i katolici su uz vladu, pa može biti svašta.
Ništa drugo novo nemam da ti odovud javim.
Simo još nije došao. Po svemu izgleda da će se on i zahvaliti na mandatu. Ko bi to još znao? Možda i neće. Vidi valjda da će se i Sabor raspustiti.
Pozdravi mi i poljubi mog dragog Slobodana.
Pozdrav tebi, Lepoj i Borći. Tebe i Slobodana uvijek ljubi i grli
vaš P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić, u Banju Luku
Sarajevo, 25. I 1911.

Draga Milka,

Stvar sa osiguracijom potpuno sam uredio, i priznanica se nalazi kod mene. To ti ukratko javljam da se ne brineš za tu stvar.
U Saboru se još ništa ne zna. Situacija je mutna i zamršena: ne zna se ni ko pije ni plaća!
Toplo te pozdravlja i svog Slobodana sa Ljepom i Borđom
vaš Petar.

______________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 29. I 1911.

Draga moja Milka,

primio sam danas tvoju kartu u kojoj mi javljaš da si opet nešto slaba i da i Slobodan nije najbolje. Molim te, pripazi na se, a još više na malog. Znam da te nespavanje i neuredan živog satra, ali šta ćeš, mora se trpjeti dok Slobodan malo odraste. I on će valjda postati malo bolji nego što je danas.
Iako je u Sarajevu velika studen, ja se ne mogu nikako da odlučim da kupim kaput, jer držim da ova zima neće dugo trajati.
Simu sam obilazio u bolesti. Malo mu je bolje. Bio je prezebao. Sad se pridigao. Kako izgleda, Sabor će podulje trajati, i ja ću vas možda kroz 10 dana opet pohoditi.
Draga Milka moja, pazi na se i Slobodana. Ja vas se uvijek sjećam i na vas mislim.
Grli vas i ljubi
Vaš P. Kočić.

________________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Sarajevo, februar 1911)

Draga moja Milka,

sinoć sam sretno prispio u Sarajevo. U putu mi je bilo prilično hladno. Nisam vam radi toga mogao pisati ni iz Bočca ni iz Jajca, kao obično što sam činio.
Ovdje nema ništa novo što bi trebalo da ti opširno javim. Samo ti javljam da se je Simo razbolio. Danas idem da ga obiđem. Pazi na Slobodana i na svoje zdravlje, i budi uvjerena da vas se ja uvijek sjećam i na vas samo mislim.
O Saboru samom ne mogu ti ništa posigurno javiti. Koliko će još raditi i kad će se raspustiti, ni to se ne zna. Katolici i Turci su protiv nas. Šta će naposljetku biti, ni mi sami ne znamo. Tebe iskreno i Slobodana ljubi i grli vaš
Petar.
Onom troma pozdrav.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
(Sarajevo) 24. II 1911.

Draga moja Milka,

Hvala ti na tvojoj karti, jer me je tvoje ćutanje bilo unekoliko zabrinulo. Kroz nekoliko dana, dok se svrši debata o budžetu, ja ću vas pohoditi. Sad ne mogu, jer moramo svi na okupu biti radi glasanja protiv budžeta. Simo je bio samo dva dana u Tuzli, i to je otišao kad sam se ja vratio iz Banje Luke. Svi smo ovdje na okupu, osim dra Božića, koji je sada tamo.
Draga moja Milko, pripazi na se i Slobodana. Izvedi ga napolje, jer je tamo, kako čujem, vrlo lijepo vrijeme! Sve vas toplo pozdravlja i grli vaš Petar. Naročito tebe i Slobodana.
Ljubi te tvoj Petar.

_______________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 17/30. marta 1911.

Draga moja Milka,

primio sam tvoju kartu, i krivo mi je što mi redovno ne odgovaraš na moje karte. Valjda imaš toliko vremena da napišeš nekoliko riječi. Doduše, imaš ti posla oko malog, ali bi ipak to mogla učiniti.
Mogu ti javiti da sam izabran za činovnika sa plaćom od 3000 kruna. Lijepo su svi primili moju molbu. Morali bi se u mjesecu aprilu preseliti u Sarajevo.
Kroz koji dan, eto me tamo. Ljubi tebe i Slobodana
vaš P. Kočić.

_____________________

Milki Kočić u Banju Luku
Sarajevo, 24. III 1911.

Draga moja Milka,

Primio sam Tvoje pismo. Hvala Ti na obavještenju. Ja sam znam da Ti je teško sa Slobodanom, ali šta ćeš: dijete je dijete, mora se trpjeti. U nas se u Saboru uhvatila velika džefa. Bosanski katolici hoće da nas sve uz pripomoć Turaka pohrvate, a Turci uz pripomoć katolika hoće da kmeta i seljaka za vječita vremena zarobe.
Kroz koji dan doći će agrarno pitanje. Moram biti ovdje, jer se bojim da nas narod ne nazove izdajnicima.
Pazi na se i na Slobodana. Pozdravi Lepu i Đorđu.
Sve vas toplo grli i ljubi
P. Kočić.

_________________________

Milki Kočić, u Sarajevo
Beograd, 19. januar 1914. (Iz duševne bolnice)

Draga Milka,
Ja sam još jednako u Beogradu i pozdravljam tebe i Leposavu i Borću. Primite svi skupa pozdrav

Petar Kocić,nar. poslanik

________________________

Milki Kočić u Sarajevo
Beograd, 2. februara 1914. (Iz Duš. bolnice)

Draga Milka,

ja sam još u Beogradu. Šta vi radite, kako vi živite, kako je Leposava i Vida?[68] Čujem da je Vida bolesna. Njena sestra ovde je meni dolazila u posetu. Gledaću da dođem što pre tamo u Sarajevo.
S pozdravom srpskim
Petar Kočić, nar. poslanik
Pozdrav od Jove Karanovića[69] iz Beograda, nemojte se brinuti za Maru.[70] Ona je zdrava i živa. I Mara će s mnom i s gosp. Jovom Karanovićem doći.

P. Kočić

____________________

Milki Kočić, vjerovatno u Sarajevo
Beograd, 11. februara 1914. godine

Draga Milko,

Ja se još nalazim u Srbiji i zdrav sam. Ništa mi ne fali. Gledaću da što prije dođem tamo kroz nekoliko dana. Ovamo mi je dosadno i ne mogu mirno.
Znaj, da ću tamo doći. Kod mene gotovo svaki dan dolazi Mara Vranješević, Vidina sestra. Ona pozdravlja svoju sestru Vidu.
S srpskim pozdravom

Petar Kočić, nar. poslanik

_____________________

Milki Kočić, vjerovatno u Sarajevo
Beograd, 25. IV 1914.

Draga Milka,

Ja sam ozdravio i jedva čekam da te vidim moja draga Milko i pišem da ti izađeš pred mene. Kaži Leposavi da je lepo i uljudno pozdravljam.
Uz srpski pozdrav

Petar Kočić,
narodni poslanik i srpski književnik

____________________

Milki Kočić, u Sarajevo
Beograd, 11. Juna 1914.

Draga moja Milkico,

Ja sam zdrav i veseo. Pišem jedan roman i Lepa je bila kod mene i tast Stevo Vukmanović. Kako ste vi? Draga Milkice, dođi ti po mene.
Sa srpskim pozdravom i ljubim tebe i Lepu

Petar Kočić
narodni poslanik i srpski književnik

____________________

Milki Kočić u Sarajevo
(Iz Beograda, krajem 1914. ili početkom 1915)

Draga Milka,

Ja sam još u bolnici i ovdje u Beogradu i kad pođem tamo, javiću će tebi i Ljeposavi i svima drugima.
Primite srpski pozdrav

P. Kočić.

_______________________

Milki Kočić u Beograd
Beograd, 3. jula 1916.

Draga moja Milko, video sam se s Vukom Miškovićem[71] ovde. Poljubi malu i pozdravi sve.

Tvoj
P. Kočić

 
 
 

Нема коментара:

Постави коментар