13. 5. 2016.

Horor priče Meri Šeli


 
Meri Šeli – portret Ričarda Rotvela / foto: wikipedia.org


Život engleske književnice Meri Šeli bi se najblaže mogao opisati haotičnim, tužnim i depresivnim. Autora romana „Frankenštajn, ili moderni Prometej“ često su pogađale porodične prepirke i nesreće, stalna borba sa siromaštvom i dugovima, kao i ljubavnim jadima. Uprkos svom teškom privatnom životu, Meri Šeli je ostala zapamćena kao jedan od najboljih pisaca horor priča. Smatra se jednim od začetnika naučne fantastike kao književnog žanra. Napisala je veliki broj kratkih priča, eseja, biografija, putopisa, kao i sedam romana. Njeno najpoznatije delo „Frankenštajn, ili moderni Prometej“ inspirisalo je brojne pozorišne predstave, igrane i crtane filmove, televizijske serije, kostime za maskenbal i Noć veštica. Retko koje dete danas nije čulo za „strašno čudovište“ Frankenštajna, iako je u romanu to prezime doktora Viktora Frankenštajna, koji je čudovište napravio.

DETINJSTVO I LJUBAV PREMA KNJIGAMA
 
Meri Šeli je rođena kao Meri Volstonkraft Godvin 30. avgusta 1797. godine u Somers Taunu (Somers Town) u Londonu. Roditelji su joj bili cenjeni intelektualci. Otac Vilijam Godvin je bio filozof, politički pisac i novinar, a majka Meri Volstonkraft feministkinja, pisac dela The Vindication of the Rights of Women (1792). Borac za ženska prava i jedan od prvih filozofa feminizma, umrla je svega desetak dana nakon rođenja svoje ćerke Meri. Uz nju je ostavila i svoje vanbračno dete Feni Imlej, koje je dobila iz ljubavne afere sa vojnikom Gilbertom Imlejom.
Merin otac Vilijam se 1801. godine oženio svojom komšinicom Meri Džejn Klermont koja je dovela svoje dvoje dece u Godvin domaćinstvo, kasnije dobivši sina i sa Vilijamom. Novu suprugu nisu voleli ni Vilijamovi prijatelji, ni mala Meri, koju je maćeha svesno zapostavljala i manje volela od svoje dvoje dece – Čarlsa i Kler. Budući da nije imala formalnog obrazovanja za razliku od svoje polusestre Kler, Meri je često, kraj majčinog groba, čitala knjige iz velike očeve biblioteke. Tim putem je maštala, bežeći u svoj imaginarni svet. Od svog oca, koji ju je podsticao da čita i piše, preuzela je liberalna politička shvatanja. Bila je školovana kod kuće uz nadzor guvernante i dnevnog učitelja. Njen otac je jednom prilikom izjavio da Meri ima „ogromnu želju za znanjem“ i bio je veoma ponosan na svoju ćerku. Prvo delo koje je izdala, preko firme svog oca, bila je poema Mounseer Nongtongpaw 1808. godine. Međutim, danas se smatra da je to delo dramskog pisca Džona Tejlora. Leto 1812. godine je provela u Škotskoj kod očevog poznanika Vilijama Bakstera i njegove porodice. Tamo je doživela porodični mir i spokoj kakav dotad nije upoznala, vrativši se i sledeće godine.
 
 PERSI BAJŠ ŠELI
 
persi seli
 
 Persi Bajš Šeli – portret Amelije Kuran / foto: wikipedia.org
 
 
 
Godine 1814, pred svoj sedamnaesti rođendan, Meri je započela ljubavnu vezu sa pet godina starijim pesnikom Persijem Bajšom Šelijem, studentom svog oca Vilijama. Nalazili su se tajno, na grobu Merine majke, tada sahranjene na groblju St. Pancras Churchyard. Persi je poticao iz ugledne aristokratske porodice i još uvek je bio oženjen svojom ženom Harijetom kad se zaljubio u Meri. Sa Meri i njenom polusestrom Kler Klermont napustio je Englesku i otputovao u Francusku, ostavivši svoju trudnu suprugu i porodicu. Meri zbog ovog poteza dugo nije razgovarala sa svojim ocem, a oboje zaljubljenih je doživelo ostrakizam i negodovanje mnogih rođaka, prijatelja i poznanika. Ljubavni par je neko vreme putovao po Evropi, boreći se finansijski i emotivno – izgubivši svoje prvo dete 1815. godine – prevremeno rođenu devojčicu koja je poživela svega nekoliko dana.
 
 
NASTANAK „FRANKENŠTAJNA“
 
 
Meri i Persi su sledećeg leta otišli u Švajcarsku sa Kler Klermont, Lordom Džordžom Bajronom, sa kojim je Kler tada bila u ljubavnoj vezi, i njegovim prijateljem Džonom Polidorijem. Iznajmili su dve vile na Ženevskom jezeru. Iako se okupilo pet različitih ljudskih karaktera, nisu provodili posebno „živo“ leto budući da je ta 1816. proglašena „godinom bez leta“. Razlog tome je bila veoma jaka vulkanska eksplozija u Holandskoj istočnoj Indiji, danas Indoneziji, iz koje je pepeo u vazduhu proizveo godišnju zimu za veći deo sveta. Temperatura u Njujorku je u maju te godine bila ispod nule, a situacija u Švajcarskoj nije bila naročito bolja. U najboljem slučaju vreme je bilo maglovito i prohladno, a u najgorem kišovito i ledeno. To je ovom neobičnom krugu ljudi ograničavalo spoljašnje aktivnosti. Najviše vremena su provodili pričajući do kasnih noćnih časova, u piću, čitajući priče o duhovima naglas. Izdvajale su se teme o galvanizmu (termin nastao po otkriću naučnika Luiđija Galvanija koji je otkrio da mišići i nervne ćelije stvaraju elektricitet) i natprirodnom. Iz čiste dosade su započeli takmičenje. Bajron je predložio je predložio da svako napiše jednu strašnu priču. Svako bi svoju priču pročitao naglas i tako bi izglasali pobednika. Nekoliko večeri kasnije, Meri je sanjala kreaciju čoveka koju je napravio oholi naučnik koji je „preuzeo ulogu boga“. Ne zna se da li je Meri pobedila na tom takmičenju, ali je tu kratku priču, na inicijativu Persija Šelija, kasnije pretvorila u roman koji je postao svetski bestseler. Meri je to leto u Švajcarskoj opisala kao period kad je „prvi put iz detinjstva iskoračila u stvaran svet“.
 
Frankenstajn
 
- Frankenstein, or The Modern Prometheus / foto: qmediasolutions.com
 
 
 
Pun naziv ovog književnog dela je „Frankenštajn, ili moderni Prometej“. Moderni Prometej jer, prema grčkom mitu, Prometej je bio Titan koji je ljudsku rasu pravio od gline, učio ih kako da žive i dao im vatru. To je razgnevilo ostale bogove, pa su ga vezali za stenu gde su mu ptice jele džigericu svaki dan. Meri je očito bila inspirisana ovim mitom jer ekscentrični doktor Viktor Frankenštajn predstavlja modernog Prometeja budući da pravi čoveka od mrtvog mesa (pljačkajući grobove) u neuobičajenom laboratorijskom eksperimentu. Ono što nije očekivao je da će njegovo stvorenje biti nesavršeno i „loše opremljeno“ i da neće znati da se snađe u svom novom životu. Umesto, čudovište pravi haos još tokom svog buđenja, vremenom ubijajući i svog tvorca.
Pretpostavlja se da je zamak Frankenštajn, koji se nalazi na planinskom pojasu Odenvald i gleda grad Darmštat u Nemačkoj, bio inspiracija za Meri da u njemu smesti rođenje čudovišta. Njen otac Vilijam je jednom prilikom rekao da je Frankenštajn „najlepše delo koje bi jedan dvadesetogodišnjak mogao da napiše“.  U „Frankenštajnu“ se prepliću književni pravci kao što su gotika, naučna fantastika i romantizam. Roman je smatran i kao upozorenje – na transformaciju čoveka u industrijskoj revoluciji.
 
zamak frankenstajn presstiz
 
Zamak Frankenštajn / foto: wikipedia.org
 
 
 
Književno delo je debitovalo 1818. godine, a potpisao ga je anonimni pisac. Mnogi su mislili da ga je Persi napisao jer je napisao predgovor za knjigu. Delo je doživelo veliki uspeh. Tek pet godina kasnije, na koricama drugog izdanja, stajalo je ime Meri Šeli.
 
Kler Klermont – portret Amelije Kuran
 
 
PORODIČNI PROBLEMI I TRAGEDIJE 
 
 
Oktobra 1816. godine Merina polusestra Feni Imlej je izvršila samoubistvo, a posle kratkog vremena i Persijeva žena Harijeta. Meri i Persi su se venčali 30. decembra 1816. godine. Tek tada su se odnosi u njihovim porodicama pomalo smirili. Persi je ubrzo izgubio starateljstvo nad svojom decom, koju je imao sa svojom prvom suprugom, jer ga je sud proglasio moralno nedoraslim da se brine o njima. Sledeće godine Meri je objavila putopis svog bekstva u Evropu History Of A Six WeeksTour, ujedno radeći na „Frankenštajnu“. Iako je bila posvećena svom suprugu, nije imala najsrećniji brak. Njihova zajednica je bila poljuljana preljubom i tugom, kao i smrću njihovo troje dece. Drugo dete Vilijam – Vilmaus je preminulo u Rimu 1819. godine, dok je treće dete, Klara, preminulo u Veneciji godinu pre. Njihovo poslednje, četvrto dete, Persi Florens (dobilo ime Florens jer je rođeno u Firenci 1819. godine) je bilo jedino koje je nadživelo svoje roditelje.
 
Merina polusestra Kler Klermont je 1817. godine iz ljubavne veze sa Lordom Bajronom rodila devojčicu Albu, kasnije nazvanu Alegra. Pretnja zatvorom Persiju zbog dugova, njihovo loše zdravlje, gubitak Persijevog starateljstva nad decom rezulitiralo je da se Šeliji sa Kler presele u Italiju, bez namere da se vrate u Englesku. Kler je Albu predala Bajronu u Veneciji uz dogovor da se dete nikad ne razdvaja od svog oca, a da je ona samo povremeno posećuje. Međutim, Bajron je nekoliko godina kasnije ćerku smestio u manastir. Kler je zbog ovog pobesnela i čak je planirala otmicu svoje ćerke. Ipak, Alba – Alegra je umrla u manastiru u svojoj petoj godini od tifusa ili malarije.
U Italiji, Šeliji i Kler se nisu ni u jednom mestu dugo zadržavali. Vreme su provodili pišući, čitajući, razgledajući gradove, učeći, družeći se. Često su živeli sa raznim prijateljima. Smrti drugog i trećeg deteta su Meri bacila u depresiju i udaljila od Persija. Utehu je nalazila u pisanju, kao i u rođenju svog četvrtog deteta. Narednih godina se i dalje borila sa depresijom i Persijevim interesovanjima za druge žene, dok je ona istovremeno imala ljubavne afere sa pojedinim muškarcima i ženama.
Godine 1822, dva meseca posle Alegrine smrti, Persi Bajš Šeli se sa svoja dva prijatelja udavio ploveći zalivom Specije. Tela su se deset dana posle oluje nasukala na plažu blizu grada Vijaređo u Italiji, gde je Persi kasnije i kremiran. Meri Šeli je sa svoje dvadeset i četiri godine postala udovica. Godine 1823. se sa svojim sinom vratila u Englesku kod oca i maćehe, dok je Kler otišla u Beč, a potom u Rusiju. Šeli je naporno radila da bi izdržavala sebe i svoje dete. Iste godine je napisala istorijski roman Valperga. Posvetila se i prepravljanju i promovisanju poezije svog supruga, obezbeđujući mu mesto u literarnoj istoriji. Do 1837. godine Persijev rad je nadaleko bio poznat i poštovan. Budući da je stalno bila u dugovima i besparici, siromaštvo ju je sprečavalo da prisustvuje raznim druženjima, a i dalje je doživljavala ostrakizam od pojedinih koji su se protivili njenom braku sa Persijem. Sledeće godine se preselila u Kentiš Taun u severnom Londonu da bi bila bliže Džejn Vilijams, koja se ranije sviđala njenom pokojnom mužu. Prema rečima Šelinog biografa Mjuriel Spark, Meri je bila „pomalo zaljubljena u Džejn“. Međutim, Džejn ju je kasnije odbila time što je ljudima govorila da ju je Persi više voleo od Meri jer je bila loša supruga.
 
 
NOVI ROMANI I NEUZVRAĆENE LJUBAVI
 
 
Meri Seli
 
Meri Šeli  / foto: biography.com
 
Tih godina je radila na apokaliptičnom romanu „Poslednji čovek“ (The Last Man), koji je izdat 1826. godine, i pomagala nizu prijatelja koji su pisali memoare Bajrona i njenog supruga. Tada je upoznala američkog glumca Džona Hauarda Pejna i pisca Vašingtona Irvinga („Legenda o Uspavanoj dolini“). Odbila je Pejnovu ponudu za brak rekavši da „ne može ponovo biti udata za genija jer je već to bila“. Odbila je veliki broj udvarača jer nikada nije prebolela Persija. Tridesetih godina je napisala romane Perkin Warbeck (1830), Lodore (1835) i Falkner (1837). Ujedno je pisala i kratke priče za ženske magazine. Godine 1836. umro joj je otac Vilijam Godvin u osamdesetoj godini života. Počela je da skuplja njegova pisma i podatke u memoar kako je i zahtevao u testamentu, ali je to prekinula posle dve godine rada.
 
POSLEDNJE GODINE I SMRT
 
 
Od 1839. godine Šeli je patila od glavobolja i paraliza u pojedinim delovima tela koje su je sprečavale da čita i piše. Između 1840. i 1843. godine je sa svojim sinom Persijem Florensom putovala po Evropi. Njihove avanture je zapisala u putopisu Rambles In Germany And Italy 1840, 1842, 1843 (1844). Godine 1848. Persi Florens se oženio sa Džejn Gibson Sejnt Džon i imao srećan brak. Majka i snaja su se poštovale i volele. Zajedno su živeli i putovali.
Meri Šeli je umrla od tumora mozga 1. februara 1851. godine u pedeset i trećoj godini života, u Londonu. U testamentu je tražila da bude sahranjena sa svojim roditeljima na groblju St. Pancras Churchyard, ali sin i njegova supruga su zaključili da je to groblje „užasno“ i sahranili je  u Crkvi Svetog Petra u Bornmautu, u Londonu, prenevši posmrtne ostatke njenih roditelja i kremiranog srca njenog supruga.
 
meri-seli
Meri Šeli
 
ZANIMLJIVOSTI
 
Kler Klermont se posle Rusije vratila u Englesku 1828. godine na godinu dana, da bi potom otputovala za Drezden. Vratila se u Englesku 1836. gde je radila kao učitelj muzike. Živela je i u Parizu 1840-ih, a umrla 1879. u Firenci, u svojoj osamdesetoj godini, nadživevši ceo društveni krug Šelijevih osim Džejn Vilijams i Edvarda Džona Trelajnija.
Tek 1950-ih godina je objavljen autobiografski roman Meri Šeli „Matilda“ (Mathilde).
Godinu dana posle smrti Meri Šeli, Persi Florens i njegova supruga su otvorili Merinu fioku u njenom radnom stolu i našli pramenove kose njene preminule dece, svesku koju je pisala i delila sa Persijem, kopiju njegove poeme Adonais sa jednom zavijenom stranom gde je čuvala nešto pepela njegovog srca.
 
 
 

Нема коментара:

Постави коментар