02.01.2016.

Danac Johans,

 
 
 
 
Cezar Danon, London

 
 
Nekoliko hiljada nas Jevreja bilo je zatočeno, u italijanskom konc. logoru na hrvatskom otoku Rabu, od 1942. do 1943. godine. Poslije kapitulacije fašističke Italije, jeseni 1943. vojno sposobni logoraši otišli su u partizanske jedinice. Starije žene i djeca krenuli smo u zbjegove, u planinske predjele Like, Korduna i Banije u Hrvatskoj, gdje su vlast imali partizani. Nacisti su često upadali u partizansku teritoriju, hvatali su i ubijali Jevreje. Žrtve takvih napada, pored mnogih drugih, bili su i očev brat Mošo, sestra Sara, mostarski komšija, ugledan trgovac, David Koen i drugi. Stalno smo bili u strahu i životnoj opasnosti, a glad je bila naš redovan pratilac. Zahvaljujući sudbini i sreći uspjeli smo preživjeti II svjetski rat.
Sredinom 1944. godine došao sam sa porodicom, ocem, majkom, sestrom, tetkom sa dvoje djece i dvjema rodicama čija je majka stradala u ratnom vihoru, a moja mater je preuzela brigu o njima, u grad Glinu. Glina je bila jedan od većih gradova u kojima su vlast imali partizani. Problem nam je bio naći smještaj. U mjesnom odboru su nas uputili na nekog stranca koji sam stanuje u velikoj sobi, pa ako nam on dozvoli možemo se tu smjestiti. Drugdje slobodnog prostora nije bilo.
 
Pronašli smo sobu i stranca-stanara, koji se bez problema složio da nas devetero budemo njegovi cimeri. On je Danac i zove se Johans. Brzo smo se sprijateljili pa i zavoljeli. Saznali smo o njemu slijedeće. Iz bogate je porodice iz Kopenhagena. Voli pustolovine i avanture. Poznaje dobro mašinstvo i motore. Slučajno je dospio u njemačku vojsku i postao šofer, a opet slučajno se našao na Kordunu i Baniji, u Hrvatskoj. Sa natovarenim kamionom prebjegao je partizanima. Prvo vrijeme borio se kao partizanski borac. Pošto je poznavao mašinstvo, prebačen je na rad u električnu centralu Gline. Zavolio je partizane i postao je istinski antinacista. Od odjeće imao je samo kombinezon. Na lošem, ali ipak razumljivom našem jeziku, pričao nam je kako je Danska lijepa, pitoma i bogata zemlja, a posebno Kopenhagen. Također je pričao i o hrani u Danskoj. Pri svakom obroku se stavlja i tanjir butera, te može se namazati debelo koliko ko želi. Mi koji smo tada, zajedno sa Johansom, redovno bivali gladni, oskudno i neredovno se hranili, o buteru i lijepoj hrani mogli smo samo sanjati, ili kao priče pričati.
Jednom prilikom, neprijatelj je sa brojnom vojnom jedinicom krenuo na Glinu, u kojoj tada nije bilo partizanske vojske. Johans je opravio - osposobio neki talijanski tenk, tako da je samo on znao sa njime upravljati. Taj tenk imao je od naoružanja dva mitraljeza, a posada su: vozač i mitraljezac. Neprijatelj je znao da nema u Glini partizanske vojske, pa su išli slobodno u grupi. Iz zasjede Johan je izjurio sa tenkom, a mitraljezac je kosio neprijatelja u pravom smislu te riječi. Preživjeli su panično pobjegli odakle su i došli. Tako su Johans i mitraljezac spasili Glinu. Dočekani su u Glini oduševljeno, kao heroji. Johans je dobio novu uniformu i veliku količinu prvoklasne hrane. Svi smo se dobro najeli.
Jednom prilikom sam ga zamolio, ako negdje nade feršlus biću mu zahvalan, jer mi majka misli sašiti bluzu pa bi umjesto dugmadi volio feršlus. Johans je zgrabio nož i sa svog kombinezona odrezao je feršlus i dao ga meni, a sve tako brzo da ja, iznenađen i van sebe, nisam stigao da ga u tome spriječim. Kombinezon je zatvarao pomoću komada žice. Taj feršlus sam čuvao sve do ovoga rata 1992. godine.
Uporno nam je govorio: kada završi rat obavezno moramo ga posjetiti u njegovom Kopenhagenu. Početkom 1945. uz pomoć neke strane delegacije, Johans je otišao u Dansku. Sa tugom smo se rastali od našeg prijatelja Johansa. Poslije rata, jako sam želio uspostaviti kontakt sa Dancem Johansom, ali mi to nije uspjelo ni do današnjeg dana.

Нема коментара:

Постави коментар