10. 12. 2015.

Gilbert Keith Chesterton ,Pravoverni berberin




Mislioci koji ne mogu verovati ni u jednoga boga često tvrde da je njima dovoljna sama ljubav prema čovečanstvu. Možda bi im uistinu i bila dovoljna kada bi je imali. Postoji vrlo realna stvar koju možemo nazvati ljubav prema čovečanstvu. U naše vreme postoji gotovo isključivo među onima koje nazivaju neobrazovanima, a uopšte ne postoji među onima koji o njoj govore.
Pozitivno zadovoljstvo prisutnosti bilo kog drugog ljudskog bića se šprimeti uglavnom, na primer, u gomilama okupljenim na državnim praznicima. To je razlog zbog kog su toliko bliže nebu (uprkos svom vanjskom izgledu) nego bilo koji drugi deo populacije.

Sećam se da sam jednom video gomilu devojaka, tvorničkih radnica, kako ulaze u prazan voz na prigradskoj stanici. Bilo ih je dvadesetak, i sve su ušle u jedan vagon, ostavljajući sve ostale vagone u potpunosti praznima. To je prava ljubav prema čovečanstvu. To je jasno zadovoljstvo zbog neposredne blizine svoje vlastite vrste. Samo što se čini da ova priprosta, plodna, stvarna ljubav prema ljudima u potpunosti nedostaje onima koji traže ljubav prema čovečanstvu kao zamenu za sve druge ljubavi. Časnim racionalnim idealistima.

Dobro se sećam eksplozije ljudske radosti koja je obeležila iznenadno pokretanje voza. Sve devojke koje nisu mogle naći sedeće mesto (a one su bile u većini) izrazile su svoje osećaje skačući gore dole. Nikada nisam video racionalnog idealistu kako čini nešto takvo. Nikada nisam video dvadeset modernih filozofa skupljenih u jedan trećerazredni vagon zbog čistog užitka što su skupa. Nikada nisam video dvadeset gospodina McCabes, svih u jednom vagonu, kako skaču gore dole.
Neki ljudi izražavaju bojazan da će vulgarni izletnici preplaviti sva predivna mesta poput Hampsteada ili Burnham Beechesa, ali njihov strah je nerazuman zato što izletnici uvek preferiraju putovati zajedno. Skupe se jedan do drugoga koliko god bliže mogu. Oni imaju upravu „zagušujuću“ strast za filantropijom.

No među manjim i blažim aspektima istog principa bez oklevanja ću prikazati problem preko običnog brice. Pre nego što bilo koji moderni čovek počne s autoritetom govoriti o ljubavi prema ljudima, inistiram (nasilno insistiram) da bi trebao biti jako sretan kada njegov brica pokuša razgovarati s njim. Njegov brica je čovečanstvo: neka ga voli. Ako nije zadovoljan s time neću prihvatiti nikakvu zamenu u obliku interesa za Kongo ili budućnost Japana. Ako čovek ne može voleti bricu kojeg vidi, kako će voleti Japanca kog ne vidi?

 Brici se često prigovara to što uvek prvo započne razgovorom o vremenu, ali svi knezovi i diplomati čine isto. Razlika je samo što oni govore o vremenu s hvalisavim zamorom i nezainteresiranošću, dok brica govori o njemu sa zapanjujućom, bolje rečeno neverovatnom, svežinom i interesom. Zamera mu se što govori ljudima da počinju ćelaviti. Njegova se vrlina, da tako kažemo, okrenula protiv njega. Optužen je jer je kao specijalist ozbiljan specijalist, i što kao trgovac nije u potpunosti rob. Ali jedini način da se stvari koje sam naveo dokažu je primer. Stoga ću dokazai izvrsnost razgovora s bricom jednim posbnim slučajem. Da me niko ne bi optužio za pokušaj dokazivanja lažnim sredstvima, moram naglasiti da se, iako sam zaboravio tačne reči koje su bile izgovorene, sledeći razgovor između mene i čoveka (nadam se), živučeg brice, uistinu pre nekoliko dana dogodio.

Bio sam pozvan na kućno druženje s ministrima u kolonijalnim zemljama, a za slučaj da ne bih bio zamenjen za nekog polureformisanog begunca skrivenog u središnjoj Australiji, otišao sam u brijačnicu u Standu kako bih se obrijao. Dok sam bio izložen toj torturi brica mi je rekao:

„Čini se da u novinama puno pišu o novom brijanju gospodine. Čini se da se možeš obrijati s bilo čime: štapom, ili kamenom, ili stupom, ili žaračem,“ (ovde sam počeo po prvi puta primećivati sarkastičnu intonaciju „ili s lopatom, ili...“
Tu je zastao kako bi pronašao novu reč, a ja sam mu, iako nisam znao ništa o ovoj temi, pomogao sa sugestijama u istom retoričkom raspoloženju.

„Ili sa kašikom za cipele“ rekoh mu, „ili s kuburom, ili s ovnom za razbijanje vrata, ili s...“
Tada je on nastavio osvežen mojom pomoći, „ili sa šipkom za zavese, ili s držačem za sveće, ili...“
Peglom“ predložih oštro, i tako smo nastavili u ekstatičnom duetu neko vreme. Tada sam ga zapitao o čemu se zapravu radi i on mi je objasnio. Objasnio je stvar elokventno i opširno.
Smešna stvar u vezi toga je“, reče mi, „da to nije uopšte ništa novo. Kad sam bio dečak pričalo se o tome, čak i davno pre. Uvek postoji mišljenje da se nekako može bez britvice, ali nijedan od tih planova nikada nije urodio plodom i ja lično ne verujem da ikada hoće.“

„Što se toga tiče,“ rekoh podižući se polagano sa svoje stolice pokušavajući pritom obući svoj kaput s krive strane, „ne znam kako će se stvar razvijati s vama i novim brijanjem. Brijanje je, sa svim dužnim poštovanjem prema vama, trivijalna i materijalna stvar, a u takvim stvarima se ponekad dogode zapanjujuće inovacije. Ali to što govorite podseća me, na neki mračan i sanjarski način, na nešto sasvim drugo. Podsetilo me posebno kada ste mi rekli, s takvim jasnim iskustvom i ozbiljnošću, da novo brijanje nije uopšte novo. Prijatelju moj, ljudska rasa uvek pokušava ovu smicalicu pretvaranja svega u nešto što izgleda jednostavno, ali poteškoća koju makne s jedne stvari prebaci se na drugu. Ako jedna osoba ne obavi težak rad pripreme nečije brade, pretpostavljam da će se neko drugi morati namučiti kako bi pripremio nešto vrlo neobično što bi se stavilo na čovekovu bradu. Bilo bi lepo kada bi se mogli obrijati bez da ikoga smetamo. Bilo bi još lepše kada bi mogli hodati neobrijani bez da ikoga ozlovoljimo:

„Ali, o mudri prijatelju, ti glavni strandovski brijaču, brate moj, niti ti niti ja nismo stvorili ovaj svet“
Ko god da ga je stvorio, onaj koji je mudriji i nadamo se bolji nego mi, stvorio ga je pod čudnim ograničenjima i s bolnim uslovima užitka.

U prvoj i najmračnijoj od njegovih knjiga vatreno je zapisano da čovek ne sme pojesti kolač i istovremeno ga imati. I kada bi svi ljudi mudrovali sve dok zvezde ne bi ostarile, još uvek bi bilo istinito da čovek koji je izgubio svoju britvicu ne može brijati s njom. Ali ljudi neprestano iskaču s nečim novim ili drugačijim i kažu da se sve može učiniti bez žrtve, da je, ako si prosvetljen, i zlo dobro i da ne postoji stvarna razlika između biti obrijan i biti neobrijan. Razlika, kažu oni, je samo u stupnjevitosti. Sve je evolucionarno i relativno. Obrijanost je imanentna čoveku. Svaki jeftini čavao je potencijalna Britvica. Praznoverni ljudi su u prošlosti (tako nam barem kažu istoričari) verovali da je puno crnih dlaka koje pod određenim uglom stoje na čovekovu licu pozitivna stvar. Ali ispravni i uzvišeni kriticizam nas uči bolje. Dlake su isključivo negativne, one su Sena tamo gde bi trebala biti Obrijanost.

I tako sve to ide dalje, pretpostavljam da u svemu tome ima nekog smisla. Ipak je dete Božje Kraljevstvo, a ako pokušaš poljubiti dete ono će znati jesi li obrijan ili nisi. Možda mešam pojam obrijanosti s pojmom spašenosti. [Neprevediva igra reči. U engleskom jeziku obrijan=shaved, spašen=saved, razlikuju se samu u slovu „h“ nap.prev.]. U idućem bih trenutku mogao sugerisati da jarci simboliziraju izgubljene duše jer jarci imaju dugačke brade. Ovo sve skupa postaje previše alegorično.

„Ipak,“ dodah dok sam plaćao račun „uistinu sam bio duboko zainteresovan za ono što ste mi rekli o Novom brijanju. Jeste li ikada čuli za stvar nazvanu Nova teologija?“
Samo se nasmijao i rekao da nije.

http://croatianchestertonians.blogspot.nl/2012/10/pravovjerni-brijac.html#more
 

Нема коментара:

Постави коментар