27.09.2015.

Godine sa Pavlom / Vuisicem





Izvor : Globus 
Pavle Vuisić1 Zauvek u srcu: Pavle Vuisić


Nakon dugogodišnje medijske šutnje Mirjana Vuisić specijalno za Globus prisjeća se kako je zaprosila Pavla, najveću glumačku legendu, iako su je roditelji “ucjenjivali" dosjeom njegovih tuča, pijanstava i sumnjivog društva
Drvena kućica s pločom na kojoj je nacrtano žuto prase i šareni natpis “Kafana kod Paje” smještena je u prekrasnom vrtu, tik uz Savu, gdje su nanizane romantične, skromne građevine, koje su se opirale urbanističkoj tranziciji. S donje strane prostranog vrta može se izaći direktno na hotel “Hajat”. 
Dva različita svijeta, jedan do drugog. Mirjana Vuisić (76) tu stanuje u ljetnim mjesecima s dva ljubimca - dvanaestogodišnjom Astrom (mješancem ptičara i labradora) i trogodišnjim mačkom Markom. Udovica jednog od najvećih jugoslavenskih filmskih glumaca, po obrazovanju povjesničarka umjetnosti, koja zna šiti, vesti i plesti, bavi se vrtlarstvom i redovito u svom malom raju pravi izložbe fotografija i slika najboljih prijatelja, profesionalni je život provela kao tajnica režije i skripterica na filmu, i na najplemenitiji način – dvadeset jednu godinu poslije - čuva uspomenu na svog Pavla, majstora minimalističke glume i megalomanskog življenja.
Ovo je mjesto Pavle napravio za nju, u početku nije baš imao volje jer je to bio plac njezinih roditelja, ali kad je naslutio da je to njihova oaza, mnoge honorare uložio je u ranč. Napravio je kamin gdje su palili badnjake, kupio je motokultivator koji je koristio da u njega natovari gajbe s pivom, izgradio je česmu na kojoj još samo danas stoji natpis: “Pajina dvorišna česma - dobrodošlicom voda se njena pretvara u vino.” 
Sada posljednji put dolazim na ovo nestvarno mjesto koje već godinu i pol redovito posjećujem. Zbog velikih čeljusti novograditelja, obiteljske odluke i želje da starost proživi dostojanstveno, Mirjana Vuisić pristala je staviti potpis na rješenje - “ovaj plac je prodan”. Majstori demontiraju kuću, ona se trudi napustiti Pavlovo i svoje gnijezdo.
Sama pakira stvari, one najvažnije slaže u drveni kovčeg, koji je pripadao njegovim roditeljima, koji su se zbog očeve policijske službe svake treće godine selili. Prvi put je taj kovčeg vidjela kad se udala, stajao je u hodniku njihova stana na Slaviji, gdje je svojedobno i “zaprosila” Pavla.  Pokazuje mi nacrte za brodove umotane u najlon. Ondje je i šubara Orsona Walesa, koju ju je poklonio Pavlu dok su snimali “Bitku na Neretvi”, iako nisu imali zajedničkih kadrova...
Ovu je brvnaru htjela pokloniti Adi Ciganliji, jer je Pavle na tom otoku, nedaleko od ovog placa, proveo četrdesetak godina, skoro do smrti. Nadala se da će uprava turističkog kompleksa prihvatiti ideju, ali poslije mnogo propuštenih poziva obavijestili su je da nema mjesta za to. Oni su sav prostor preuredili za  golf, trenutačno vrlo popularan sport među Srbima. Mirjana ne odustaje i uvjerena je da će uspjeti. Jedino kad se umori od rada u vrtu i pakiranja prošlog života, padne joj mrak na oči: "Kuću ću poslati sestri na Romaniju, a Astru i Marka ću “uspavati”. 
Srećom, to stanje ne traje dugo.
Pravi se da je ne zanima. Ne zanima je ni to što je roman “Posle fajronta” - zbog koje mi je prilično zagorčavala život, premda ona tvrdi suprotno - nakon sedam dana izbio u sam vrh top-liste bestselera u Srbiji. Pavle nije volio popularnost, a ona je ionako uvijek bila u sjeni. Mnogi nisu ni znali da ima ženu, a i kada su to primjećivali, uvijek je hodala korak ispred njega ili barem dva iza." Jedva čekam da se riješim uspomena na Pavla i svih vas, i da postanem gospođa", kaže prilično ljutito. Ali već u sljedećem trenutku se smiješi i izvlači tri dosta nerazumljive rečenice sećanja na svoju jedinu ljubav: "Nemam riječi, bilo je fantastično."
Neželjeni zet
Kako je izgledao vaš prvi susret?
- Pavla sam prvo čula, pa tek onda vidjela. Sjedila sam na drvenom splavu na Savi. Nisam se kupala, cvarila sam se na suncu i promatrala što se događa u bezenu i na skakaonici, momci su igrali “šuge” u vodi. Sve je zvonilo od vike i praskanja. Orilo se: “Pajo, Pajo.” Nisam znala tko je to, ali su mi prijateljice rekle da je neki bivši vaterpolist, koji u društvu ima status riječnoga boga. 
Onda su prošli mjeseci. Bila sam na pragu sedamnaeste, a on je imao 24 godine. Sreli smo se na rođendanskoj zabavi moje sestre, jer se družio s mojim rođacima. Nosio je naočale i sve vrijeme buljio u mene. Vrata skromne sobe bila su odškrinuta, žuta žarulja, zakačena na željezni naslon kreveta, bila nam je uperena u oči. On je sve vrijeme žmirkao i imponiralo mi je što me slušao dok sam mu pričala o “Idiotu” i Miškinu. Dok je sav normalan svijet plesao, ja sam bila opsjednuta ruskom književnošću. Sjedili smo na krevetu s madracima na federe. 
Bila sam opčinjena, ali zabava se završila. Svi su počeli oblačiti kapute, a on je bio u šarenom štrikanom džemperu. 
Kad ste se videli sljedeći put?
- Glavno mjesto za sastanke bio nam je ulaz jedne zgrade. Sjedili bismo na stepenicama i ljubili se, sve dok se ne bi upalilo svjetlo. To je bio znak da moramo istrčati van i praviti se da se ne poznajemo. Moji roditelji nisu mogli podnijeti našu vezu. U glavi moje majke Matilde Amodaj brujalo je da će me uvući u loše društvo, a mom ocu Jovanu Jovanoviću, trgovcu i simpatizeru kafana i dobrog vina, jako je smetalo što Pavle pije rakiju.
Zajedničkim snagama potrudili su se skupiti podeblji dosje njegovih tučnjava, pijanstava, prekršaja, sumnjivog društva, a posebno su mi naznačili da je prešao dvadeset petu godinu i da od njega nikad neće biti ništa. 
Je li Pavle reagirao na te opaske?
- Pošto sam mu prenijela što mu moja okolina zamjera, poslao mi je pismo u kojem je, između ostalog, stajalo: “Neću da psujem, iako bi baš na ovome mestu pristajala neka najkočijaškija psovka upućena ‘cenjenom društvu’ u kome se nalaziš. Smatram da je meni sveta dužnost - ne toliko zbog mene koliko zbog mog jedinog Mimijana - da se visoko dignem iznad njega, toliko visoko da mi svi oni jedva dosegnu do kolena... 
Kunem ti se za mene najsvetijom stvari na svetu, našom ljubavlju ja ti se zaklinjem, shvataš li da je priča o mome tobožnjem opijanju ordinarna i odvratna LAŽ.” Posle toga smo se dogovorili da se nađemo na Kalemegdanu. Sa sobom sam povela i kolegicu s fakulteta jer sam znala da će kasniti. Ali, nije se ni pojavio: 
“Oprosti, nisam mogao, imao sam poderane hlače.”
Primijetila sam da je bio loše obučen, ali nisam bila sigurna je li ga zaista bilo stid tako doći ili je samo napravio štos kao znak isprike.
Nakon toliko prepreka i zabrana, kako ste se uopće uspjeli vjenčati?
- Teško. Otac mi je zapovjedio da moram razriješiti situaciju: “Ako za tri dana ne odlučiš kakav je tvoj odnos s Pavlom, u ovu kuću više nema povratka.” Otišao je na put očekujući da kada se vrati, vidi vjenčani list ili leđa tog “mangupa”. Jedino rešenje je bila vjenčanica - jer bez Pavla mi nije bilo života, a bez svadbe nisam mogla u njegovu kuću. Znao se red u crnogorskoj obitelji, ali i u mojoj srpsko-židovskoj.
Svadbeni ručak
Kako je izgledao taj dan?
- Bilo je rano jutro, pokucala sam na Pavlova vrata, uznemirena, ali odlučna: “Ja se danas moram udati.” Ušli smo u njegovu sobu, obukao je plavu košulju, osjećao se kao pred hapšenje, predložio je da krenemo u šetnju. Nismo imali ni burme, ni kumove, ni novac da platimo općinsku taksu za vjenčanje. Pavlu je odjednom sinula ideja - kada smo već na Bulevaru Revolucije, možemo potražiti materijal za gradnju njegova novog splava. Usput je mrmljao: “Burme? Šta će nam burme? Možemo bez njih. Ali, kumovi, bez kumova se ne može.”
Onda smo krenuli da tražimo i razmišljamo što nam sve treba za stan koji nismo imali, on je inzistirao da nađemo pregrade i police za biblioteku. Obilazili smo najrazličitije trgovine, praznih džepova, a onda sam se sjetila da u blizini stanuje moja kolegica s fakulteta, s kojom sam spremala ispite i dijelila ljubavne jade. Odmah je izvukla skromnu svotu novca, bio je to novac od kućnog savjeta, koje su stanari skupili da obnove rasvjetu - izgledale su kao najljepši svadbeni dar. Konačno, usput pokupljeni kumovi zategli su kravate, ja sam u holu ponovo stavila plastične bijele naušnice, koje sam u međuvremenu skinula jer su me stezale. 
Pavle je bio zadovoljan i nasmijan. Matičarka je izgovarala tekst o pravima, obavezama i dužnostima i netko me poljubio, a to nije bio Pavle. Nije bilo svatova, djeveruša, cvijeća i muzike, a kumovi su se na izlasku iz općine razišli, svatko na svoju stranu. Od preostalog smo novca u susjednoj ulici kupili kruh i kobasicu i otišli u Tašmajdanski park na svadbeni ručak. 
Ljubavna pisma 
Mnogi su se iznenadili kad su, čitajući “Posle fajronta”, saznali da je Pavle Vuisić pisao najromantičnija ljubavna pisma?
- Bog vas vidio, to uopće nisu ljubavna pisma. To je samo bila naša jedina veza kad smo bili rastavljeni, bila je to vrlo tegobna stvar jer moji nisu mogli zamisliti da sam s takvim čovjekom. Uostalom, to je bio njegov stil komunikacije kad smo bili rastavljeni ili kada smo na različitim snimanjima. Onda smo razmjenjivali bijele kuverte. Kakva ljubavna pisma?! To je bio samo odraz njegova raspoloženja.
Sad bi me rastavljao na proste faktore da čuje da vam ovo pričam.
Ipak, vi ste uspjeli za 32 godine braka skupiti tridesetak njegovih pjesama i objaviti ih u zbirci “Pesme sa života”...
- Kada bi raspoložen došao kući, na večeru ili ručak, mogao bi pisati, ali ako bi bio neraspoložen, izmišljao bi neke priče, najeo se i otišao spavati. Ovako napiše pjesmu i baš ga briga šta je napisao, uopće ga se to ne tiče. Znao je da ja volim zapisivati ono što priča. Kad bi mu se dopala neka tema o kojoj smo pričali i pisali, zamolio bi me da je pročitam i onda bi samo rekao:
“Udari ovdje zarez, ovo stavi u drugi red, i tu je kraj.” 
Ja onda to brzo sklonim da ne bi poderao. Jako je volio derati papir, jedino su bile pošteđene knjige snimanja, jer je smatrao da nisu toga dostojne.
Što je sve uništio?
- Vjenčani list i prvu pulsku nagradu. Poslije je njegova sestra kopirala taj papir iz Pule, “Arenu” je poklonio nekom dečku kome se svidjela, a ja sam morala vaditi kopiju vjenčanog lista. Nemam originalni dokaz da smo bili u braku. Nije volio ni festivale ni nagrade. “Ćele kulom” gađao je direktora festivala jer mu na vrijeme nije osigurao auto za povratak, i bio je ljut što kasni na snimanje filma. 
Kad je dobio nagradu “Slavica”, ogromnu skulpturu od pleksiglasa, koja je sad nešto manja, bolje dizajnirana, nosi ime “Pavle Vuisić” i dodjeljuje se na Filmskim susretima u Nišu, nije je htio ni pogledati. Dao je da je odnesu u Udruženje filmskih glumaca. Nakon dvije godine uspjela sam ga uvjeriti kako je trebamo imati kod kuće. Otrčala sam u Udruženje s ogromnom torbom za tržnicu i kad sam je donijela, samo ju je krajičkom oka odmjerio: "Šteta što je ranije nismo uzeli, odlična je za kiseljenje kupusa."
Jeste li utjecali na izbor njegovih uloga?
- Ne. Pavle je u početku htio na mene prebaciti mučni posao čitanja scenarija. Kada se pripremao “Salaš u malom ritu”, ponudili su da bira hoće li biti kafedžija, Nijemac ili brica. Bilo mu je svejedno, pa sam ja pročitala i odabrala ulogu krčmara. Nakon nekog vremena shvatila sam da me iskorištava, otkazala mu poslušnost pa je sam morao čitati scenarije. Kako je njegova masa bila pozamašna, morala sam paziti na trenutak kad ću mu priopćiti kako više ne dolazi u obzir da ja procjenjujem što bi on mogao glumiti.
"Ne glumim, samo se ponašam"
Svi čitatelji knjige šokirani su spoznajom da Čkalja i Paja nisu razgovarali dok su snimali “Kamiondžije”, da se dva najbolja prijatelja u seriji i filmu Paja i Jare nisu podnosili izvan kadra?
- To je najlogičnija moguća stvar. Ja Čkalju nikad nisam upoznala. Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, vidjet ćete da je to nemoguća fuzija. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopće nije bio glumac. Znao je reći: "Ja se samo ponašam."  I istina je - cijelog se života ponašao. Čkalja je glumio i preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao. 
Kada je Televizija desetak godina poslije serije i filma “Kamiondžije” željela snimiti nastavak “Kamiondžije opet voze”, nije htio ni čuti. Prvi put je prihvatio samo da bi se vidjela razlika, da pokaže što je gluma, ali drugi put nije dolazilo u obzir. Uvjeravali su ga godinu dana. Kako sam ja u tom trenutku počela graditi ovo imanje, koje se i njemu dopalo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da ga isplate.
Samo je odmahnuo rukom. Onda su oni pronašli način da naprave videokasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac.
Ali, Pavle je imao novi zahtjev: 
"Onda se i Čkalji mora podignuti honorar bar na 50 tisuća. Tako je snimljen nastavak “Kamiondžija.”
Zanimljivo je da majstor glume nikad nije doživio kazališni aplauz... 
- U njegovoj maniri rečeno: “Taj koji je smislio da su ovo daske koje život znače, mora da je mnogo lagao.” Kad bih ja rekla da idem na neku predstavu, samo bi procijedio: ”I ti ideš u kazalište!” To je doživljavao kao izdaju. Nije ga zanimalo, mogao bi eventualno odigrati na premijeri, ali reprize nisu dolazile u obzir. 
Pred kraj mi se povjerio: “Ako još jednom čujem zvuk kamere i glas redatelja: ‘Ajde da ponovimo’ - nekog ću upucati.” U Ližnjima, kraj Pule, imali smo kuću i on je često odlazio onamo da se karta i uživa s prijateljima. Jedne godine mu je prišao izrealski producent koji je snimao odiseju Židovke za vrijeme Drugog svetskog rata. Nudio mu je ulogu partizana i dao ček samo da napiše iznos koji želi.
Odgovorio mu je: "Ne mogu, zauzet sam, igram u kazalištu."
Kako biste sad sumirali dosadašnji život i sadašnju situaciju?
- To je bio život s beskrajno zanimljivom osobom, mnogo lijepih stvari, ali i nepredvidljivih događaja, uglavnom lijepo razriješenih ili malo grublje riješenih. Bilo je uzbudljivo. Meni je bilo jako dosadno dok njega nisam srela, a sada, dvadeset godina poslije, ne mogu se riješiti te uzbudljivosti. Ali, nemam se što buniti. Trebalo je vremena da steknem kondiciju za takav život. Bili smo različiti, kao sjeverni i južni pol. Ali, ipak smo bili polovi.
PAJA I DRUŠTVO
POD NJIM SU PUCALI STOLOVI
Hotel "Palace" u Zagrebu bio mu je omiljen jer se ondje osjećao kao pravi gost, a ne kao broj sobe. Uživao je sjediti s društvom u aperitiv-baru. Bilo im se teško rastati jer bi uvijek netko rekao nešto što im nije dalo da odu u krevet.
Jedne je večeri sve bilo mirno, dok se na radiju nije začuo "moravac". Paja je odmah ustao i poveo kolo. Redatelj Vladimir Tadej automatski je prihvatio i uhvatio ga za ruku. Sitno su "vezli", a onda je Paja izvukao cvijeće iz tegle i krenuo ga vrtjeti kao da u rukama ima maramu. Zemlja je letjela svuda okolo, Tadej je onda razbio jednu čašu, snimatelj Boža drugu, Paja treću i počela je lumperajka. 
Polomili su cijeli aperitiv-bar. Probudili su se oko jedan popodne, krenuli  prema restoranu, nitko se nije usuđivao baciti pogled na mjesto zločina. Odmah im je prišao direktor hotela: "Gospodo, sinoć ste bili tak lepo raspoloženi." Boža je prvi oborio pogled: "Jesmo, ali nema problema, račun ostavite na recepciji, obračunajte što smo sve dužni, vrlo rado ćemo platiti."  "Ne, nikako, nama je bilo zadovoljstvo da ste vi bili tak veseli i zadovoljni. Sve je u redu."
PRIJATELJSKI DRIBLINZI   
DVOBOJ U ISPIJANJU ŠPRICERA
Sa snimanja Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka kod Vatroslava Mimice postoji anegdota o računanju direktora filma: "Planirajmo pet dana snimanja više, jer ako 'ne progutamo' to što on pije, nećemo imati Pavla Vuisića."
Ali ono što nisu mogli predvidjeti jest da je u to vreme njegov veliki prijatelj Boris Dvornik snimao drugi film, također u Zagrebu. Kada se navečer nađu Boris i Paja, sutradan se otkazivalo snimanje dvaju filmova. Na snimanju "Bitke na Neretvi" dogodio se veliki dvoboj u ispijanju špricera između njega i Borisa Dvornika. Paja je pobijedio 30:25. Družili su se i u filmu Zdravka Randića "Tragovi crne devojke".  Partneri su im bili Bata Živojinović, Ružica Sokić i Neda Spasojević, koja je za tu ulogu dobila Srebrnu arenu u Puli. Film je ušao u službenu konkurencju Berlinskog festivala,  ali ga je kritika u Politici označila kao "crni talas", što ga je ovdje devalviralo. Paja, koji je opet glumio "Paju", krupnim je planom bravurozno odigrao jednu seksualnu scenu u provincijskoj kafani. Volio je duge kadrove jer je mogao glumiti u kontinuitetu. Nakon snimanja pozvao je Dvornika na ručak, Mirjana je postavljala stol za ukućane i dragog gosta, točila rakiju za koju joj je na vrijeme javio da je ohladi, majka Rada je iznosila musaku. Sjedajući za stol, čisto da bi započela neku konverzaciju, Mirjana je onako formalno izustila: "Što ste danas snimali?" "Danas sam jebao Nedu", preko žlice je odgovorio kao iz topa. Svi za stolom su ostali bez teksta. Više ga nikada nije pitala što je snimao.
POSLJEDNJE GODINE 
PAJA JE JAKO VOLIO PISATI OPORUKE
Otkud dva prezimena: Vuisić i Vujisić?  
- Rođen je kao Vujisić, ali ga je jako nerviralo slovo J u prezimenu. Pisao je latinicom, to je identično slovo u oba pisma, ali njemu je smetalo. Na koncu je nagovorio činovnika u Crkvi svetog Save da i on zaboravi slovo J, došao doma i rekao: "Sada nemam veze ni s kim. Pop je pogriješio."  
Kako ste proveli posljednje godine?
- Nisam bila spremna za kraj, a on se već svega bio zasitio. Neko je vrijeme razmišljao i o samoubojstvu. Volio je pisati i oporuke. Imam ih nekoliko. "Mirjana, ako nakon mene ostane, ima me sahraniti s čestima crkve Pravoslavne, sa šest popova, da se pred mojim tijelom vide i čuju. Govor posmrtni ili slično, da se čulo nije. Ovija šest popova, koje za inat hoću, neka rade i šute. Još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi, ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti, a ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, ne samo njemu nego i svima njima, koliko ih je na svijetu - Jebem Mater." 
IMOVINA I DIREKTORI GRAĐEVINCI 
"DOBRO DA NAS NISU ISTUKLI"
Od samog početka imao je status glumca od jugoslavenskog značaja, igrao je u produkcijama iz Zagreba, Sarajeva, Splita, Skoplja, Novog Sada, Beograda, Budve... Jednog jutra snimatelju Boži Nikoliću zazvonio je telefon:
"Mašane, ponudili su mi Budvani da kupimo jeftino garsonijere, za šesnaest milijuna." Crnogorce je volio zvati Mašanima. Odmah su se spakirali i otišli u Budvu. Našli su firmu koja im je povoljno nudila stanove. Zatekli su direktore usred sjednice upravnog odbora i odlučili ih pričekati u restoranu na prvome katu. Paja i Mašan su sjeli i naručili votku. Nakon nekog vremena došli su i direktori, počela je priča, kovali su se veliki planovi, ovi su bili ponosni što će imati tako slavnog sugrađanina, krenuli su i ozbiljni pregovori oko cijene, lokacije stana, sa svakom novom turom rasla je i kvadratura garsonijera, a onda je u jednom trenutku došlo do točke preokreta – Paja je počeo objašnjavati da je more potpuno besmisleno u odnosu na Savu.

"Nemate pojma koliko je bolje ploviti rijekom nego morem!"
Krenuo ih je vrijeđati i verbalno zlostavljati. Nitko se ne sjeća kako je večer završila, ali ujutro je Boži zazvonio telefon u hotelskoj sobi:
"Mašane, kupismo li mi one garsonijere?!"
"Jesi li normalan, dobro da nas nisi istukli!"
"Da bježimo?"
"Bježimo!" 
Nakon godinu dana Crnu Goru je zahvatio veliki potres.
Zove Paja: "Vidiš, Mašane, kako je dobro što nismo kupili garsonijere!"

Нема коментара:

Постави коментар