16. 4. 2015.

Eva Zonenberg



 
U sobi praskozorja umesto zidova su naša tela
Ulovljena u svojim skrovištima: shvati
Konačno shvati da je otvoren prostor manji od mladeža
Da bismo disali umesto prozora otvarali smo širom svoja lica
A umesto kroz vrata napolje smo izlazili kroz dodir

Pogovor

Ova knjiga je svaki put pisana za tebe
ostavljam je između susretnutog i nesusretnutog
između mene i tebe
između onog koji je naučio da ne bude i onog koji je to primetio
ne upisujem posvetu jer su posvete za sve
ova knjiga je samo tvoja
ponesi je sa sobom stavi je na policu kada izlaziš
da bi se susreo s onim što si u njoj upamtio
ova knjiga je uvek na tvojoj strani kao amulet
ali ne sreće jer je sreća suviše jednostrana
ne čuva ni od zla već od nečeg goreg
da greškom ne bi obukao na sebe svet okrenut na levu stranu
u stvari ti si je napisao
čekajući velike stvari i prepoznajući mnoge male stvari
ne umem da lažem niti da govorim istinu nadrasla je očigledno i nužno
ne imponuje joj smrtnost ona je dar susreta koji ne očekujemo
kako je peto godišnje doba počelo u jesen a završilo se u proleće
kao da su se mladost i starost nebo i zemlja zaljubili
jer je srce čudna zverka: bez godina izvanprostorna
"da" i "ne" prestaju da zvuče kao nekad

Skala osetljivosti

Posle onog što se dogodilo
ne umem da razgovaram sa mrtvima
a ni sa živima
ne umem da delim život na dan i noć
a ni na sate
ne polazi mi za rukom molitva šapatom
a ni glasna
neću da gledam u ogledalo
a ni u ljude
posle onog
od vere je ostalo nekoliko zrnaca brojanica
od snova nekoliko belih tabletica
od stihova jedan kompromitujući naslov
od razgovora gađanje mesom
od prijateljstva jeza posle prvih slova imena
od znanja smrad lakiranih omota
od sećanja uvek sveži ugrušci
odučila sam se od istinskog života
zaboravila sam čemu služi telo
bojim se da budem voljena
posle onoga što se dogodilo
ne koristim dodir.


 
Posle si dugo češljao moju kosu: tako pada kiša
A još kasnije smo igrali šah belo-crna polja bila su kao sunca i meseci
Razmenjivali smo tela i već je nastupila noć
Ali budući čak zajedno blizu da bliže ne može biti
Čak i tada smo očekivali nešto kao da se nikada nismo sreli
Kao da nas je u tom bivanju zajedno nešto preduhitrilo

2
Poljubac oslonjen o ogradu srebrne kiše: jer padamo mi, a ne kiša
Silazio je niz azurne stepenice i ponovo se penjao kao da je nešto zaboravio
U našim ustima rascvetao se cvet njegov miris se rastapao u našoj pljuvački
Brojala sam svaki dodir tvog jezika kao da želim da izbrojim sve tajne sveta
Tim poljupcem prenosili smo mesečevu svetlost od jednih ustiju do drugih
Zbog toga su se sjedinile naše senke, a ne mi: tako pada mesečeva prašina
Odražavajući svetlost nekog sunca koje nismo uspeli da imenujemo

3
Opazili smo kako su nam veoma potrebne naše ruke radi potvrde
Da ono što se uzima želi i da daje, da dajući uzimamo, a uzimajući dajemo
Neizvesna granica: svila oko članaka
Plovim od jednog članka do drugog: upoznajem težinu tvoga dodira
Narukvice su kao sledeći obzori sledećih svetova


Postajem nestalna u ispovestima zbog toga možda želiš da ih pišem
Iz mojih reči pašće kiša u njoj ćeš prepoznati toplinu moga daha
Pokušavam da imenujem samo ono što mogu da pretpostavim:
Tvoje ruke mokre od kiše spavaju na mojih rukama

4
Kiša ne plače ne ume da plače ona samo podseća na bliskost
Prodire u osušenu zemlju kao što dodir prodire u telo
Koliko napora je potrebno da se iz kiše iščupa komadić istine
Izgovarao si kišu na raznim jezicima:
Čak kada bismo je razumeli ne bismo razumeli njena osećanja
Čak kada bismo doprli do prve suze nikada je ne bismo zaustavili

5
Može li se jednim treptajem očnog kapka promeniti život?
6
Suza koja veruje odvaja se od lica mraka i pada u pukotinu u steni
Suza koja bdi posle duge ćutnje trči ka prvoj reči
Prećutana suza donosi na svet plod s ukusom gorčine

Mnogo vremena je prošlo dok dobro nije sazrelo u sebi
Opazio si obećanje u jednoj latici ruže: poklon neznanke
I postao si cvet ranjen nežnim daškom vetra

7
Učio si me suptilnosti: to te ulica grli a ne ja
To te sve ciklame na balkonima drže za ruku a ne ja
I poverovala sam i verujem da je u očima svakoga tvoj pogled
Učio si me da čeznem: da ne smem da verujem rastancima
Tvoje reči njišu se kao vlat obećanja samo gde potražiti onu livadu?
Učio si me prolaznosti: da li su tvoji filigranski trenuci uspeli da obodre svet?
Da li su podigli teret koji zbog mene pretvaraš u lakoću voala?
Ali kada bi ga otkrili pojavila bi se rana bolnija od svemira
Učio si me smrti: tako počinje zrelost prvi korak ka razumevanju detinjstva
Paprat koju si sakupljao na strmim padinama jutra

8
Neprestano se vraćamo ne znajući po šta zbog čega i gde: poljubac
Posezali smo za tim darom koji je kao zlatan novac svetlucao u našim ustima
Zagnjurivali smo se sve dublje u svoju pljuvačku da li se tako meri duša?
Na dnu zaboravljeni biser je trebalo da izgovori jednu jedinu reč
Ukus poljupca u kome je svetlucalo korenje koje je na poljima lavande iščupao vetar
Potpuno smo spoznali ukus koji nas je ispunio od glave do pete: mesec koga nema
Jer počinje i završava se samo u našim ustima

9
Sakupićemo kapi kiše i od njih sastaviti našeg dobrog duha
Glasnika koji će kružiti među nama sjedinjujući naše misli
Kao noćni leptir udara u prozorsko staklo kao da ima nešto važno da kaže
Međutim neće ti reći da sam u tvojim očima videla suze kišu suza
I da sam iz njih pila tvoj bol kao još uvek žedna biljka

10
Tvoji prsti su s druge strane žeđi: tako izlazi sunce kiše
I dao si mi svoju nagost pomaljajući se iznad horizonta telesnosti
Glad ritam predanost uzajamnost nezasito upijaju toplinu
Brinući o dodiru zaklinjemo se licem uz lice da nikada više
Nećemo posmatrati kišu
I više ne znam da li tražim tvoja usta ili usta kiše
I ne uspevam da zaustavim plimu: more se budi more se budi
Bacamo moje tvoje mreže da bismo ulovili bujanje: neimenovano
Onaj jedini pogled iz ogromne daljine kada smo u sebi opazili da više
Pripadamo «spoljašnjem» nego bilo kom ovdašnjem da smo to «spoljašnje» mi

11
Tvoja stopala koliko bih samo želela da budem tvoja stopala
Da zajedno s tobom nosim onu veliku kap kiše koju nosiš na ramenima
Možda je to kap istine oko koje se spore mudraci
Onaj jedini drhtaj vetra: poverava ti sebe celog celcijatog


Obećavao si da češ biti u svakom drvetu
Da će svako jutro kao puls otkucavati u tvojim grudima

Obećavala sam da nas telesnost nikada neće razdvojiti
12
Poljubac noći da li si je već prepoznao?
Kao da u čestaru zvezda tražimo uspomene iz detinjstva
Ti svoju paprat ja svoj jasmin jer smo deca prostora
Deca bašti polja i šuma deca nad kojom bdiju planine
Znamo jezik zvezda životinja i bilja osećamo nežnost stenja i kamenja
Znam da je to samo na časak zbog toga te upijam svakim milimetrom tela
Zbog toga te započinjem uvek ispočetka i još jednom ispočetka
Ova noć se nikada neće završiti neprestano će u nama postojati: poljubac noći

13
Dodiruješ moje udove kao da znaš da su najkraći put do moje duše
Mali moj dečko koji se povijaš pod teretom onog što kiša priča
Sklon pogledima u kojima je neka vrsta bestidnog dodira
Neprestano gledamo sebe u sebi i van sebe kao da želimo
Da odgonetnemo čije plavetnilo je realnije: očiju ili neba?
Pogled-ispovest za kojom sam pošla na kraj sveta
Sada niko ne upeva da me nađe premda sam ja pronašla sve

14
Poljubac koji traje celu noć jer sam neprekidno žedna tvoje pljuvačke
U našim ustima kiša celoga neba našla je predah
Potrebna nam je ta kiša da se zauvek dublje ukorenimo u sebi


Noć koju merimo jednim beskonačnim poljupcem
Postajemo usta noći a noć naša usta
Naši jezici: koji traže i koji su traženi


Žeđ neprestana žeđ kao svitanje kao sumrak
Neuhvatljiva bolna žeđ dozivanje kiše tebe

15
Mali moj dečko priljubljujem se uz tebe svim što te okružuje
Tvoj užas tvoj strah grlim vrškom jezika
Tako se naše duše međusobno zavode: naš zajednički pogled na borove
Razgovaramo o onome o čemu misli vetar i naše reči kao da se vole
Posle kamena staza gušterica leptir zvezda dovršavaju priču koja
Kao nevidljiva kopča povezuje slučajnosti u celinu


Budući sama sa sobom videla sam kako je izmilela zmija
Kako je gomilala svoj otrov kao svet koji te boli
Odlomci kuća koji ciljaju u tvoje srce
Jer nijedna od tih kuća nije naša

16
Dopusti mi da okusim tebe: kakvog si ukusa u sumrak?
Kada je za nama već toliko toga kada više ništa ne očekujemo
Dopusti da makar na časak osetim ukus tvoje bespomoćnosti
Moj nezasiti gramzivi ruž na obrazima: želim te
Ukus tvoga nepca miris tvoga daha
Da li ćemo ikada to razumeti?
Onaj jedini trenutak kada smo želeli da legnemo jedno pokraj drugog
Sada smesta na livadu na travu na zemlju da bismo posmatrali zvezde?
Tvoj jezik je pikantan kao orijentalno jelo
Tvoj glas je sladak kao turski kolač
Puderišem lice da ne bi prepoznao moje osećanje
Ali nebo pijano od osećanja govori umesto mene
Nazivajući te kišnim ljubavnikom

17
Ulice su se otvarale ničijim gestom: sve se može
Sve se može kada ljubav skrozira ulice
Jer ulice kao da su stvorene za tiho prikradanje na prstima
Da ne probudimo kišu da ne nadvikujemo kišu da stignemo do prve kapi
Prva kap je kao vezivo svemira koje nas je sjedinilo
Zahvatio si me kao dah zahvatio si me kao vodu kojom umivaš lice
Kada su se moj i tvoj dah sjedinili upitao si me: na šta misliš?
Kao da si hteo da proveriš da li je sjedinjeni dah sjedinio i naše misli

18
Ogledala sam se u tvojoj nagosti htela sam da doprem do pravog ti
Neprestano sam hitala sve dublje i dublje i sve više te je bilo u meni:
Želim da se sakrijem u tebi da imenujem svaki tvoj gest
Kada budeš daleko da ga dozivam šapatom


Pripadati tebi znači ukrasti sve cveće iz obližnje cvećare
Pripadati tebi znači ne pripadati nikome: plesati bosa na kiši

Daleko blizu samo su sledeća prerušavanja posle kojih smo uvek ja i ti
19
Govorio si sobom govorio si celim celcijatim sobom

Dodirivali smo jedno drugo kao da smo zalutali u pomrčini tuđih reči
Bilo ih je tako mnogo da se ona jedinstvena koju smo toliko čekali zagubila
Gde si sakrio ključ od slova u kome je prostor našeg osećanja?


Dodirivali smo se kao da želimo
Da proverimo koliko postojimo i koliko imamo hrabrosti
Da prihvatimo da nam ono pod prstima uopšte ne pripada


Otvarao si vrata malog balkona kao da si otvarao sebe
Mali moj dečko kome kupujem ljubičice zimi
Tvoje promrzle ruke su jedini odgovor na to šta je bliskost

20
Prenula sam se pokraj tebe kao bašta puna vlage koja me pretvara u tebe
Ti si kidao cveće koje je raslo u meni: kadifene čašice šapata
Zatim si posegnuo za mesom voćki da bi probao moje snove
U snu si me uzeo za ruku i odveo u kuću u plamenu
U samom središtu plamena trenutno su se borili vatra i kiša


Bašta u kojoj si zasadio sve što je u tebi bilo najbolje
Hoćeš li se ikada vratiti na onu livadu?

21
Celim bićem upijala sam noć kao da se neće dogoditi nijedna druga noć
Udisala sam dah noći koji se probija između rebara zvezda
I na tvojoj koži napisala sam pesmu koju nikada niko neće umeti da pročita
I kada se sretnemo kroz hiljadu godinu prepoznaću te po toj pesmi

22
Ne volim kada govoriš o smrti jer kiša nikada ne umire
A mi smo u celosti od kiše u celosti smo od prozračnih kapi opsene
Ne volim kada govoriš o smrti o provaliji između reči i nade
Jer mi još uvek nismo dorasli da skočimo u tu provaliju


Nečeg će biti previše a nešto će nam nedostajati
Razgovaraj sa mnom makar tim kapima koje udaraju u parapet
Da znam da je u svakoj kapi tvoj poljubac


Ne govori da očajanje ide u stopu za nama
Jer naše omiljeno zanimanje je gubljenje pravih staza
Poznaješ me bolje poznaješ me više ali da li si me prepoznao?

23
Dospeli smo do trenutka: do osećanja bez granica
Mostić na kome je klečala prosjakinja
To sam mogla da budem ja to si mogao da budeš ti
Da li smo sustigli njena krvava kolena?


Tvoj začuđeni plavi pogled intenzivniji je od dodira
Svaki put kada mi se obratiš sebe ponovo vraćam sebi
Puna sam kiše koja hoće da padne na tvoja kolena

Imam samo jednu molbu: ne dopusti da te zaboravim


Bilo kud da kreneš povedi me sa sobom biću tvoji prsti
Poslušna onom što želi tvoj dodir i onom što želiš da dodiruješ
Mnome zacrtaj granice svog malog sveta
Svaki put kada mi se približiš osetićeš moju bezgraničnost

24
Da li ćemo prepoznati ko je kiša?
Kiša ljubavnih noći koja na časak zaglušuje strah
Možda je naš život jedna ljubavna noć s nebom
Bestelesna žudnja koja iskoračuje van dodira
Preobražavajući nas u dve beskonačne osamljenosti.

 
 

Eva Zonenberg
između poezije i filozofije

Eva Zonenberg je poljska umetnica koja živi i radi u Krakovu, je završila Muzičku akademiju i nastupala kao pijanistkinja i jedan je od prvih diplomaca na književnih i umetničkih studija na Institutu za poljsku filologiju Jagelonskoh Univerziteta u Krakovu.
izvor

2 коментара:

ФРАГМЕНТИ је рекао...

Леп избор!
Поздрављам!!!

L2 је рекао...

O, hvala. Ima toliko toga lepog, samo vremena nema da se sve razastre na blogu.
Hvala na poseti. Vi ste veran pratilac mojih izbora.

Постави коментар