26. 10. 2014.

Gajto Gazdanov, istorija jednog putovanja


Volodja je odlazio iz Konstantinopola sam, bez pratnje, bez suza, bez zagrljaja čak i bez rukovanja. Duvao je vetar i padala kiša, bilo je prilično hladno i on je sa zadovoljstvom sišao u kabinu. Na brod je stigao zamalo u poslednji tren i stoga je jedva stigao leći i zatvoriti oči, i brod je već krenuo.
 – Valja ipak baciti poslednji pogled na Konstantinopol – Popeo se na palubu. Bilo je već skoro posve mračno, sklisko i mokro; kroza kišu su nestajali nejasni obrisi zgrada, vetar je bacao kapljice vode u lice; buka luke i krici Turaka i sirene kutera, koji su se vlažno razlegali kroza sve gušći mrak, počeli su se utišavati i udaljavati. Volodja je neko vreme stajao i onda je opet sišao u kabinu.
– Dakle, idemo – rekao  je glasno.
Legao je i zažmirio, ali nije tonuo u san, samo je počeo dremati; iz udaljene kabine začula se muzika. Volodja se silio razaznati motiv i nije mogao, i kao i uvek u takvim slučajevima činilo mu se da je to nešto poznato. Potom je muzika prestala i on se zamislio gledajući u debelo staklo prozorčića ispresecano nepravilnim crtama kiše.



Zatim je počeo uobičajen tok misli – koji je na putovanjima bio uvik isti. Svaki put, kad bi morao putovati, kad bi se našao u vlaku ili na brodu i počeo osećati svoju potpunu i duboku usamljenost – ali to nije bilo tužan nego pre miran i pomalo prezriv osećaj – mislio je da će, eto, sad kad je odvojen zapravo od celoga sveta i ne mora u tim trenucima ni lagati ni glumiti pred sobom ili pred drugima niti stvarati iluziju osećaja koji je zahtevala posebna uslovnost ljudskih odnosa – i u kojima on zapravo nije osećao ili ih je osećao drukčije od ovih koje je pokazivao, nehotice obmanjujući i sebe i druge – da je u to vreme jasnije zamišljao sve uzroke i poticaje koje su rukovodile njegovim životom kao i istinski smisao ovih ili onih odnosa s ljudima. Dok se nalazio u središtu zbivanja koja su činila njegov život, dok je sam u njima igrao nekakvu ulogu, nije ih mogao pravilno shvatiti. I tek kada je ostajao – tako, kao sada - sasvim sam, dobivao je utisak da je sve jasno i razumljivo kao jednostavan logički tok razmišljanja. I posebno je želeo sve to da zaustavi i zapiše, dok nije nestalo, mnoštvo nevažnih stvari, sećanja, mirisa, utisaka, koje su iz dubokog nepostojanja izvuklo ravnomerno kretanje broda i tupi zvuk valova koji su promicali uz njegove strme bokove. Bilo je trenutaka u njegovom životu kad je, inače ravnodušan prema svemu, odjednom  osetio jaku saosećajnost prema ljudima i stvarima, koje su mu ponekad potpuno nepoznate, ponekad odveć daleke od njega – kroz godine, tuđi jezik i tuđu nacionalnost; i sudbina nekog Holanđanina, Francuza ili Engleza, koji je živeo pre mnogo godina postajala bi mu neobično bliska, kao život jednom davno izgubljenog brata. Ponekad je razmišljao o sudbini nekoliko žena i od početka, zamalo otkad je prvi put čitao o tome, neki ženski likovi stalno su ga pratili; menjali su svoju vanjštinu, dolazeći pred njega u celom svom nezamislivom bogatstvu preobrazbi; i u njima je ostajalo nešto što je bilo pre i uvek , možda sećanje na prvi poticaj, početak toga kretanja koje je celo vreme vuklo za sobom njegov zaostali, vrlo jadni i vrlo dosadni život, koji nije dostizao tu veličanstvenost, kako se činilo Volodji. Činilo mu se da spada među ljude kojima je sudbina dala nešto nepotrebno i teško, što ih celo vreme pritišće i ograničava njihove kretnje i još tera da misle kako je sadašnjost i ono u čemu žive samo slučajnost i nesporazum; i celi život nešto nesvesno čekaju i, ma što se dogodilo, ispašće nešto drugo – i njima je suđeno umreti s tim očekivanjem. Oni mogu biti skeptici, ne verovati ničemu, ne čuvati nikakve iluzije, pa ipak postoji nešto, sanjalačko i daleko što je usprkos svojoj krhkosti, sav svoj očit, bezumni privid, jače od njih i njihovih odbijanja. Volodja se setio jedne žene, Nemice, živčane i histerične; bila je nastavnica nemačkog jezika u gimnaziji i dala mu je loše ocene, koje je primio posve ravnodušno.
 
-Warum wollen Sie nicht arbeiten? – pitala ga je ljutito. Slegnuo je ramenima i seo na svoje mesto; bilo je posebno leno, južno leto, sanjivi zrak bio je nepokretan; bilo je tako tiho u gimnazijskom parku gde su Volodja i njegovi drugovi ležali u spaljenoj travi, na deci, gde su jeli dinje i lubenice i razgovarali o nužnom postojanju nekakvog jedinstvenog, apsolutnog i stalnog načela kojim je jednom zauvek objašnjeno sve što živi i sve što se može pojaviti. Tada su svi imali manje od dvadeset godina i bili su skloni u tom divovskom klupku, čudovišno spletenom od mirisa, razočaranja, nadanja i nebrojenog mnoštva najrazličitijih gnusoba – kakvima je Volodja zamišljao svaki ljudski život – tražiti u tom isto ono, svečano, kao himna, neobično harmonično načelo. I evo, jednoga dana, susrevši Volodju u dugačkome hodniku, nastavnica nemačkog jezika odjednom je rekla:

- Možete li danas posle ručka doći meni?
 – U koliko sati? 
Rekla mu je vreme i njemu nije bilo jasno zašto ga je zvala. Imala je prilično veliku sobu, s naslonjačima, divanom i gravirama; jedan od zidova pokrivao je veliki komad divnog crnog baršuna na kome je tankim crtama nejasnih tonova bio nacrtan, kako se u početku činilo Volodji, veličanstveni zamak iznad reke; i kad bi se čovek samo zagledao kako treba, video bi da to nije bio crtež nego vez načinjen neobično vešto, poput japanskog.

 – Jeste li to vi izvezli?
– Jesam – rekla je dršćući – celo je vreme drhtala.
Pružila je tanjir s kolačima.
– Hvala, ne jedem kolače – rekao je.
– Oh, oprostite, nisam znala – rekla je – i pre negoli je stigao išta reći, izjurila iz sobe i vratila se s kutijom cigareta koju je stavila pred njega. Zahvalio je.
– Znate li zašto sam vas zvala?
 – Da budem iskren, ne.
 – Želim s vama popričati. – Ako vas moje replike nekako mogu zanimati…
Bila je vrlo obrazovana žena, izvanredno je govorila ruski, francuski, turski, engleski te, dakako, nemački i latvijski – bila je iz Rige.
– Ono što ću vam reći možda će vam izgledati glupo i čudno. Vidite li vez za koji ste me pitali? Nacrtala sam ga iz glave, eto tako; najpre sam ga nacrtala, a onda izvezla. I tako, znate, jednom sam šetala uz Rajnu i kad smo se približavali jednom zamku počelo mi je snažno kucati srce i rekla sam svojim suputnicima da znam točan raspored soba i sve ulaze i bočna vrata. Pre toga nikada nisam bila u tom delu Nemačke. Da bi se to proverilo iskrcali smo se i zamolili dopuštenje da razgledamo zamak; išla sam zavezanih očiju i govorila što se gde nalazi i sve je bilo tačno, uz iznimku jednih vrata koja su zazidali pre otprilike pedeset godina. Sve je to izgledalo neverovatno mojim suputnicima; i tada sam im pokazala taj vez koji sam napravila ne znajući čak niti da postoji takav zamak.
Potom je pričala Volodji mnoge druge slične stvari; i njega se posebno dojmilo to što je rekla da se seća kako je bila sitničarka u križarskoj vojsci, u pohodu Friedricha Barbarosse i da je pre nekoliko godina u Konstantinopolu srela jednoga Engleza koga se sećala upravo iz križarskog rata – a da on nju nije prepoznao. Onda je otputovala iz grada gde se školovao Volodja, bila je u Rigi, u Moskvi, putovala je po Evropi; i Volodja je bio siguran da su je svugde mučila i pratila ta pogrešna, tuđa sećanja o raznim vremenima u kojima je videla sebe kao u dalekom tamnom ogledalu, sebe i to svoje udaljeno lice, tu bledu kožu; plavu kosu i svetloplave, prestrašene oči; i to što je za to znala samo ona – svima drugima to je moglo izgledati glupo – ta fantastična pojava, ta stalna utvara ispunjavala je celi njen život i činila sve uokolo besmislenim, nepravovremenim i dosadnim. Nakon tog jedinog razgovora s njom Volodja je nehotice promenio ravnodušno-podrugljiv odnos prema njoj. Nije shvatio, međutim – ni tada ni kasnije – zašto je za priče o križarskim pohodima i zamkovima nad Rajnom odabrala njega, najlenijeg svog učenika – koji je najviše voleo da spava i besciljno šeta, i ništa ne radi. Nikada kasnije ta žena ničime nije pokazala zanimanje prema njemu, nije s njime razgovarala, nije ga prozivala i kao nekada dala slabe ocene – i samo je jednom uzgred rekla:

- Mogli biste raditi puno više nego što radite – no to je bilo tako maglovito i tako mehanički rečeno da očito nije bilo važno.
 Međutim, Volodja je bio uveren da se njoj i dalje navečer, u pustome zraku svake zemlje ili svakoga grada gde je bila – u Konstantinopolu, Berlinu, Rigi ili Moskvi – priviđa toranj neke građevine, odavno izgubljen u vremenu, kako svetluca u daljini možda neke utvrde prema kojoj je bio usmeren teški galop zapenjenih, mahnitih križarskih konja.
– Bila sam sitničarka u taboru Friedricha Barbarosse – tako je jednostavno izgovarala tu rečenicu, hiljadu devetsto dvadeset druge godine, kad su prošli zamalo nebrojeni dani, zamalo nezamislive godine nakon što je sve prekrio zaborav – kako bi sad ponovno sablasno uskrsnuli i buknuli u njenoj neverovatnoj fantaziji. U životu koji je vodila i koji se sastojao od satova nemačkoga jezika – bila je zaboravna, zbunjena i nesretna, kao i svi fantasti i sanjari; živcirala se kad ne bi odmah shvatilo ono što govori, što se nemački govorio s takvim strašnim slavenskim naglaskom. S vremena na vreme spopadala bi je histerija u razredu; i tada bi posebnom kretnjom maloga prsta podizala svoju desnu obrvu koja je odskočila i njeno bi se oko širom otvorilo – svetloplavo, u tom trenutku potpuno prazno.
I sad, sećajući se smešnog i sablasnog postojanja, Volodja je pomislio da je ono hiljadu puta bolje od drugih, sretnih života, koje je imao prilike gledati. On sam je tako često gubio sve za što je mislio da mu pripada, pa je mnogo puta primetio da, eto, čovek živi među poznatim ljudima, povezan čvrstim vezama, nepokretan, zauvek zamišljen, ostvaren nečijom voljom, jedinstven – živi i nakon dugo vremena odjednom počinje shvatati da sve to tako blisko i nekako neodvojivo od tebe svakim danom postaje sve dalje, postaje sve otuđenije – kao kad se probudiš jednoga jutra definitivno i ne shvatiš da si i ti tuđ svemu u čemu živiš, da više ne prepoznaješ ni te ljude ni te odnose, čak ni kuće i ulice rodnoga grada – i onda počinje drugo lutanje i ponovno traje puno vremena dok ne stigne sledeći trenutak tog mutnog pogleda koji kao da postaje slep, posle koga je opet samoća, bučna i teška.

Volodja je tako često sve to gubio – i nije se mogao priviknuti – da mu se postojanje jedne misli, koja prolazi kroz celi život učinilo nedostižnom srećom; i on to nikada nije spoznao. A sretnih je ljudi bilo mnogo, čak i više nego nesretnih. Postojala je, primerice, ta dama, francuska novinarka, koja je živela u Konstantinopolu; razgovarala je s Volodjom o najuzvišenijim stvarima, sve je primala s iskrenom setom, sve joj se činilo sumorno i tužno. Volodja je pokušavao saznati što je nju, razmerno mladu ženu – imala je dvadeset devet godina – gurnulo u takav neočekivani pesimizam; tim više, razmišljao je Volodja, što je imala retki apetit, u što se uverio kad bi zajedno bili u restoranu. Bila je vrlo pronicljiva i pametna, osobito u odnosima muškarca i žene – dok se u ostalim stvarima osećala nešto manje sigurnom kao čovek, kao čovek koji se našao u tuđem stanu. Rekla mu je, naposletku, da se razišla sa svojim mužem, koga ludo voli – ovako je rekla: que j'aime follement; i svaki put kad bi o njemu govorila, njen obični suhi i brzi jezik odjednom bi postajao spor i dobivao je nove izraze neke posebno i tužne u svojoj ukalupljenosti veličajnosti. Kad jednom nije izdržao i to je primetio, bacila je na njega pogled koji ništa nije video pred sobom i rekla: bojim se da me ne razumete, možda ste premladi. Potom se s njom nije susretao nekoliko nedelja, a onda ju je sreo jedne večeri, posve slučajno. Nije ličila na sebe, bila je neobično vesela i živahna, te joj je rekao: jako mi je drago zbog vas, izgledate kao da ste dobili nasledstvo.
 – Hiljadu puta bolje – uzvratila je.
– J'ei retrouvé mon mari.
Bila je iskrena i sretna.
– Upoznaću vas, reći ću da ste mi bili najbolji prijatelj.
 – Čemu tako preuveličavati? Ne bih mogao pretendovati…
 - Si, si- prekinula je i počelo joj se, bit će, činiti da je Volodja doista bio njen najbolji prijatelj i uvek je saosećao njenoj nesreći – premda je očito bio ravnodušan prema njoj; i čak se sećao da je pitanje o kome je jednom počela pričati s neočekivanom prostodušnošću – upravo pitanje o njenim fizičkim patnjama zbog rastanka s mužem – učinio mu se smešnim i nepristojnim u ustima žene, bez obzira na to što joj je to, po svemu sudeći, bilo najgore razdoblje u životu.
Potom je predstavila Volodju svome mužu, i to je bilo nespretno i pomalo tužno. Bio je to mali, proćelavi čovek, vrlo samouveren, uvredljiv i strašno netrpeljiv; uz to je govorio s takvim užasnim auvergnanskim naglaskom da je Volodja najpre pomislio kako je to samo šaljiva manira, koja se ponešto razvukla, no kasnije se pokazalo da je doista govorio tako i da drukčije nije mogao. Volodji je postalo tako neugodno da mu se i kava činila neukusnom te je ubrzo otišao izgovorivši se da mora ići na sastanak kojega nije bilo. Svakako je ta žena sada bila sretna; i on se u nedoumici pitao kako neko može biti tako nezahtevan, zar tako malo treba da čovjk bude sretan.– Možda i grešim – govorio je sam sebi.
I mislio je da je sigurno stvorila nekakvi lepi mit kome niko ne odgovara i samo taj čovek ima nešto što frapantno podseća na izmišljenoga junaka – kao što u krajoliku dosadne i škrte zemlje odjednom naleti samo jedan detalj svojstven zamišljenoj prirodi koju čovek voli tako dugo i postojano da to odmah čini bliskim takav, na prvi pogled, tuđi i tužni izgled. No, koliko god on tražio u tom čoveku nešto vredno pažnje, ništa nije našao; i čini se, da bi shvatio njenu jednostavnu i skromnu sreću, trebalo je imati njene oči ili njeno telo.

Volodja je razmišljao o drugim ljudima koji su bili istinski sretni kad bi dobili malu povišicu na poslu; o radnicima posve zadovoljnim svojom sudbinom, premda su provodili deset sati dnevno u zadimljenim i bučnim radionicama metalurških kombinata; ti ljudi bili su lišeni fantazije, nisu tražili ništa drugo, njihova predodžba nikada nije dolazila do mogućnosti da vide neki drugi svet, bili su sretni u nekoj naročitoj i nepokretnoj sreći – sa smradovima i podrumima u kojima su živeli, lošom hranom koju su jeli. – I još nešto – razmišljao je Volodja, možda najvažnije, što je karakteristično i za ovu francusku novinarku i za te nesretne ljude, tu chair a canons - to da se nikad ne zaustavljaju. Oni počinju živeti i odmah hiljade briga, zadaća, koje zahtevaju brzo rešenje, ličnih stvari koje su diktirali ovi ili oni osećaji – ljubav, odnosno, ono što ljudi tako zovu, osveta, glad – zauzimaju sve njihovo slobodno vreme, teraju ih na mnoge postupke, greške i prestupe, čija se sva čudovišna besmislenost i glupost može objasniti samo posvemašnjom odsutnošću promišljanja i razumevanja – i potom idu siromaštvo ili sreća, ili katastrofa pak ili ubistvo. I svaki put kad neko od tih ljudi zbog prisilne dokolice – u tamnici, poslednjih godina svog života, u svojoj postelji nedugo pre smrti ili još negde prvi put zaustavi i sve pred njim postane tiše, prozračnije i sporije – odjednom počinje shvatati sav nepopravljivi besmisao svog života. No oni se ne zaustavljaju i čak u svoje poslednje trenutke još uvek po inerciji nastavljaju sanjariti ili žaliti – sitničavo i dosadno – i umiru a da i ne shvate, čak niti na trenutak, kako je sve to počelo vrlo davno, kako je prolazio život i kako sada – evo sve završava i više nikada ničega neće biti – kao kod onog konstantinopolskog starca koji je Volodju zapanjio time što je na mokrom asfaltu pločnika ostavljao – bilo je to poslije kiše – tragove bosih nogu, pet prstiju i pete, iako je imao cipele. Volodja ga je čak prestigao i pažljivo je pogledao njegove noge; starac je imao lakirane cipele, koje su, doduše, odavno izgubile sjaj, ali su ipak zadržale formu obuće; zatim je Volodja zaostao i ponovno pogledao tragove – opet otisak bose noge na pločniku. I shvatio je da je od tih lakiranih cipela ostao samo gornji deo, a potplata uopšte nije bilo. Kasnije se Volodja upoznao sa starcem i saznao sve što je ovaj mogao ispričati o sebi. Školovao se s malo novaca, bio je sin siromašnih roditelja, davao je instrukcije, živio u odvratnim sobama i sanjao o bogatstvu i udobnosti. Imao je sreću – ili nije imao sreće – počeo se baviti trgovinom i ubrzo se, kao u bajci, obogatio. I potom, kad se sve, o čemu je sanjao ispunilo, više se nije mogao zaustaviti: sve njegovo vreme bilo je okupirano financijskim poslovima, burzovnim špekulacijama, kupovinom, prodajom, poslovnim putovanjima; usput i slučajno bilo je nekoliko žena kojih se čak slabo sećao – čini se da se zvala Zina – zvala se, ako se ne varam, Katja… - Bilo je to chemin faisant - ili u hotelu Metropol u Harkovu, ili u moskovskoj Astoriji, potom je bila Grkinja Marika na brodu – priroda, oblaci, znate, more, tesnac – nije to osećao kako treba – ni oblaka, ni mora, ni zvučnosti divne reči «tesnac», sve je to bilo u hodu, taj čovek kao da je jurio pokraj svog vlastitog života – Astoria, Metropol, Marika – i nije se mogao zaustaviti. Njegov se imetak neprestano povećavao, novac rastao, kao u snu, bilo je već nekoliko miliona, banka, sreća, posedi, mlinovi, ugovori o eksploataciji, i odjednom se sve srušilo i razletelo; i ma kako brzo bilo njegovo bogaćenje, rušenje je išlo još brže. Pucale su strojnice u Peterburgu, na jugu su bile pobune, rat, požari, revolucija; i sve je postalo tiho i sve se zaustavilo samo jednog jutra, sjajno jutro na obali Bosfora. I nije ostalo ništa: ni novaca, ni briga, ni bogatstva, ni perspektive, ni potrebe jednom za Moskvom, drugi put za Kijevom.
 – I tada sam počeo shvatati – rekao je. No, suprotno od velike većine ljudi, koji su se nalazili u njegovoj situaciji, nije žalio za izgubljenim bogatstvom; žao mu je bilo samo što je tako neprimetno i glupo prošao život. Setio se studentskog doba, i već tu, u Konstantinopolu, počeo je čitati knjige – a knjige nije čitao godinama. Posebno su ga uzbuđivale pesme i sad je taj stari čovek, koji je celi život znao «kupovati», «prodavati», «ne propustiti», «bilanca», «račun», pitao Volodju seća li se stihova:


Slabi života buka stalna
Povlači se plima briga
I nekakav vetar kroz baršun crni
O životu budućem peva.


Pitao je Volodju što namerava raditi, i kad je saznao da Volodja odlazi u Pariz, zamolio ga je da mu otuda donese Madame Bovary. Volodja je obećao; no još pre odlaska starac je umro od napada astme – tamo gde je živio, u dubokom i niskom Kasim-paši. I Volodja je zamislio njegovu smrt, u kasnu i zagušljivu konstantinopolsku večer, u maloj drvenoj kućici – i noćni Bosfor sa svetlom vodom, i astmatične uzdahe svoga sagovornika.
Stigao je tada u Konstantinopol iz Grčke – putovao je olujne noći  obalnim kuterom preko Mramornog mora; kuter su bacali spori valovi, krma se visoko dizala i tada se propeler, oslobođen od vode, okretao u zraku uz tupu i uznemirujuću buku. Kao na brodu iz bajke nije se videla ni duša, ničiji glas nije davao zapovedi, samo mrak i voda, kao u snu, i hladno noćno more; stigao je u Konstantinopol ujutro, bilo je vedro i prohladno, i svetloplavi Prinčevski otoci baš su izronili iz svetle dubine Bosfora i nisu mogli doploviti do obale. Zapanjio ga je miris pečenog mesa koji je dolazio iz nekog lučkog restorana, strme i visoke ulice Galate i još naročiti konstantinopolski vergl s brojnim prelevima melodija, kao da je neko po taktu muzike levao vodu iz goleme boce. U kasnu večer istoga dana, posle vrele kupke, odeven u novo i neuobičajeno građansko odelo – kasno naveče toga dana krenuo je u restoran Printania i sedio za stolom u prostoriji za ples, iznad crnačkog orkestra, s kolutovima svetloplavog dima od cigareta i cigara slušao zvukove tada modernog fokstrota i bio je potpuno pijan, iako ništa nije pio; i bio je u takvom stanju kad se čudno menjaju predmeti – iz golemog bubnja raste visoka palma, umesto klavira teče reka i samo oči žene ostaju nepromenjene, kao uvek. Bila su dva sata u noći kad se vraćao kući, mračna tišina bila je vani i odjednom je do njega dopro promukli ženski glas koji je govorio francuski polaganim ruskim tonom kojim se govorilo samo u našoj sporoj Rusiji i kako Francuzi nikad ne govore. Volodja je inače nalazio neshvatljivu draž u ženskome glasu - možda zato što su ga žene podsećale na «kraljicu brilijanata», Dinu, sjajnu Dinu, čijoj su pojavi uvek prethodile priče o njenim čuvenim brilijantima, o milionerima koji su propali zbog nje i o brojnim samoubistvima – kao da je ta žena u svakom gradu za sobom ostavljala samo zgarišta i leševe ljudi umrlih od ljubavi. Spominjana su imena, nepoznata, ali svakako zvučna, skandalozni događaji, koji se pričaju šaptom i govore o tome da ovih dana vlastitim spavaćim kolima najboljeg ekspresnog vlaka u Rusiji Dina stiže ovamo; već je unajmljen celi kat najskupljega hotela, već je stigla njena prtljaga od inostranih kovčega; i moglo se pretpostaviti da se već čisti čelična revolverska cev za novo samoubistvo – jedne noći, u hotelskoj sobi, s klasičnom beleškom: «za moju smrt nitko nije kriv» - i teško leti u zračni ponor, razjapljuje se pod Diminim božanskim nogama sledeći, nepovratno spiskan milion.
I tako ju je vidio jedne večeri; prolazila je pošljunčanim drvoredom kislovodskog parka u beloj haljini, u belim cipelama; prozračni til, poput lakih krila, polagano je leteo iznad njenih ramena; Volodja je stajao na kraju drvoreda, gurnuo ruke u džepove dobro izglačanih belih hlača, ona je prošla pokraj njega i vrlo kratko je gledala, ne primećujući ga, njegove oči – i tada je on uočio crvene žilice na njenim beloočnicama. Odavno je prošla i davno je, sve slabije, stizao do njega njen duboki, malo promukli glas – razgovarala je sa svojim suputnikom, visokim konjičkim oficirom – a on je stalno stajao na istome mestu i nije se micao, kao da se bojao da će prva kretnja naterati tu ženu da nestane, te oči, taj glas. Čini se da je bila vrlo lepa.
I evo, u konstantinopolskoj dalekoj noći začuo je isti takav dubok, promukli glas druge žene, koja ga je podsetila na Dinu. Išla je nedaleko od njega i razgovarala sa čovekom u mekom šeširu i žutim cipelama. «Sve je to sad nevažno – govorila je – odlazim u Ameriku i otamo se neću vratiti drukčije nego prvim razredom i kao bogata Amerikanka. Dovraga sve to» - rekla je i tako je strašno odjeknulo to polagano, zamalo leno «au diable». «Razumem vas i mogu samo zažaliti za to» - uzvratio je muški glas. «Au diable» - ponovila je. I još, posle duže šutnje, njen glas je rekao: dakle, ako ne stanujete jako daleko…i skrenuli su iza ugla, gde je počinjala uska uličica, koja kao da se stropoštala i onda čudom zaustavila u padu, neobično, vrtoglavo strma, u čijoj su dubini bakrenasto i slabo svetlucala daleka, žuta svetla. I Volodja je tada hteo krenuti za njom i reći mnogo nepotrebnih reči – sve ono što je ona slala k vragu, što je tako voleo, i izdaja nečega kod njega je izazivala dugotrajan i težak osećaj, koji se sastojao od tuge i saosećajnosti. Znao je napamet celu istoriju te žene – tada su sve ženske biografije bile zamalo jednake: počele bi od gimnazije ili fakulteta, prolazile kroza građanski rat, ponekad ga nisu presecale i gubile se zauvek u dimu odavno zaboravljenih bitaka – no češće su završavale u Konstantinopolu, Ateni, Beču, Berlinu, Parizu, New Yorku ili Londonu, u neizostavnoj atmosferi ruskih kabarea, sumnjivih ciganskih romansi i američkih fokstrota, koktela, Engleza, Francuza, Levantinaca, Turaka – i onda hotel ili stan s tuđom posteljom i tom nepodnošljivom hladnoćom plahti, koja je posebno  jaka kad ne noćnih kod kuće i, možda, od koje glas postaje pomalo promukao, kao od prehlade ili bolesti, ili pak iznenadnog i vrlo jakog sećanja.
Kad se kasnije vraćao utiscimate konstantinopolske noći, svaki put je morao učiniti napor kako bi stvorio atmosferu u kojoj se to zbivalo, i naročito vreme. Odavno je imao naviku popravljati sećanja pokušavajući uspostaviti ne ono što se dogodilo nego ono što se trebalo dogoditi – kako bi svaki događaj na neki način odgovarao celom ostalom sistemu predodžbi. I eto, stalno mu se činilo da je te noći u Konstantinopolu bila suva vazdušna oluja. Zapravo je bilo vrlo tiho i zagušljivo. Jasno se sećao teškog osećaja s kojim se vratio kući i koji mu je smetao da zaspe . Sada mu se pak činilo da je konstantinopolska neznanka promukla glasa u stvari imala pravo – i ispravno je postupala: kako bi si drukčije sredila život? Sada mu se općenito sve činilo drukčijim. «Da – rekao je sam sebi, već tonući u san – to je, dakle, jednostavno: ne lagati, ne varati, ne fantazirati i znati jednom zauvek da je svaki sklad laž i varka. I još nešto: ne verovati nikome bez provere».
Celu noć padala je kiša, jutro je isto tako bilo kišno i tmurno i tek se pred večer pojavilo sunce i postalo toplije; lepo vreme je ostalo do Marseillea. Volodja je sedeo kod krme broda i pratio kako se diže i šumi pena iza propelera te ostavlja krivudavi vodeni trag koji brzo nestaje. Ponekad je, nedaleko od broda, primećivao male obrise ronca koji je sedeo na vodi nošen valovima; potom bi se crna ptičja glava brzo spuštala; titrao je u zraku tamni rep ptice i ona bi se izgubila u dubini. Ili bi odjednom uza sam broda, na kojemu je stajao Volodja, na kratkom razmaku od površine vode promicala poluprozirna, golema meduza, koja se razlila poput tamne, staklene mrlje i polako micala obrisima. Zatim bi ga oštri, piskutavi krik iznad glave naterao na podigne pogled: velika bela ptica bi proletela, koso presecajući kretanje broda; i jednako ravnomerno i besprekorno, kao što je kucalo njeno srce, neumorno je mahala svojim dugim bešumnim krilima u svetlom vazduhu; potom bi ih odjednom razvukla po celoj dužini i prestavši njima micati, nagnuvši na stranu svoje telo, naglo se spuštala do površine mora i gotovo ga ne dotaknuvši, isto tako lako i snažno dizala se uvis i potom bi letela sve dalje i dalje te bi već u daljini mutno sjajilo belo perje pod zrakama sunca.
Prvim pak vlakom iz Marseillea Volodja je otputovao u Pariz. Novaca je imao malo, morao je uzeti kartu trećeg razreda i celim putem Volodju je bolela glava od neiskorenjivog zadaha češnjaka kojeg su nosili, čini se, ne samo putnici nego i zidovi vagona. U devet sati izjutra, posle neprospavane noći, s jakom glavoboljom i lošim okusom u ustima, Volodja je stigao u Pariz. Još jednom je otvorio beležnicu, pogledao bratovu adresu, koju je ionako znao napamet, seo u taksi i naložio da ga se odveze u rue Boissiere. Glavobolja je odmah povukla; Volodja je gledao uokolo, zapanjio ga je jaki promet na ulici – inače mu je Pariz izgledao nalik na sve ostale velike gradove.
Pozvonio je na vrata zgrade u kojoj je živeo njegov brat; ulica je bila neočekivano mirna i pomalo sumorna, i zvono je odjeknulo vrlo oštro. Pričekao je trenutak i začuo prigušene korake koji su silazili stubama. Zatim su se vrata odškrinula i sobarica u papučama – što je začudilo Volodju – pokazala se na pragu.
- Puis-je voir M. Rogatchev? – upitao je Volodja. 
- De la part de qui?
Volodja nije odmah shvatio. «Koji je to vrag, de la part de qui? – pomislio je – potom se dosetio; vrata su ostala poluotvorena i sobarica je stajala napola vani, napola u kući.
 «Dites lui que c'est son frere» - rekao je Volodja.
Kod njegovog su se odgovora gore su se začuli još jedni koraci, zatim je stubište zagrmjelo pod debelim čovekom koji je brzo silazio, koji se poskliznuo na predzadnjoj stubi, rekao na ruskom «Ah, k vragu» - i Volodja je ugledao svog starijeg brata, Nikolaja, u dugačkom svetloljubičastom ogrtaču, neobrijanog, raščupanog, ali vrlo veselog i zadovoljnog. Odgurnuo je sobaricu, povukao Volodju unutra, rekao začuđeno i radosno
– Volodjka, huljo! – i glasno ga poljubio pre negoli je Volodja uspio izgovoriti ijednu reč.
Nikolaj je bio šest godina stariji od Volodje i otišao je u inostranstvo još kao student. Bio je sličan i nije bio sličan svome bratu. Bio je niži od njega, ali širih ramena i njegovo dlakavo telo bilo je napravljeno od neslomljivog materijala – bio je zdrav, i svi ožiljci i rane na njemu su neverovatno brzo zacelivali. U detinjstvu je bio svadljiv, nagao i strašno je mrzio gimnaziju, knjige, teke i svega što je bilo u svezi s time, bežao s nastave kako bi se klizao ili igrao nogomet; za vreme bogoslužja u crkvi, klečeći je neobično gipko gurao glavu između nogu i u takvoj je neprirodnoj situaciji plazio jezik svojim drugovima – sve dok ga jednom nije spazio nadzornik i kaznio ga. Bio je prgav, bilo kojim povodom je ulazio u tučnjavu sa svakim i imao je velike masnice na licu – no nikada nije lagao i brzo bi se umirio kad bi mu objasnili grešku. Njegov um nije dostizao njegove burne osećaje; no, kad bi bilo nužno, Nikolaj je sve brzo i točno shvaćao, i kad je htio učiti, dobro je učio. Mlađega je brata jako voleo i smatrao je da mu zamenjuje oca – s obzirom da otac Rogačev odavno nije živeo sa svojom ženom i sve se svodilo na to da joj je ponekad slao novac – svaki put vrlo mnogo, bilo bi to obično posle velikog dobitka – i potom se nije javljao dugo vremena. Najčešće se njegova dugotrajna šutnja poklapala s time što je u dom Rogačevih dolazila nekakva dama uplakana lica s neizostavnim crnim velom i tužila se majci «toga huligana», kako su svi oficijelno zvali Nikolaja – tako su ga i u gimnaziji kolege zvali «Koljka-huligan»; samo se na kolege nije ljutio, uspeo se u nekoliko godina potući i pomiriti sa svim svojim suučenicima, a kao odrastao govorio je bezobraštine, što je užasavalo njegovu majku – i tako, dama se dolazila žaliti na Rogačevljeva oca, koji ju je zaveo i ostavio: i Rogačevljeva majka je tih dana plakala, sećajući se svog nevernog muža, najčarobnijeg i najpametnijeg, ali istovremeno i najnepouzdanijeg čoveka koga je znala, nepopravljivog Don Juana i kartaša, koji je mnogo puta izgubio i dobio celi imetak, posetitelja brojnih klubova, biljarnica, restorana, uvek u najmodernijem odelu, nasmešenog, duhovitog i koji nije verovao ni u šta na svetu «osim u žensku lepotu»..

Нема коментара:

Постави коментар