2. 4. 2014.

Antonio Tabucchi,Pismo nimfe Kalipse Odiseju, kralju Itake



 

Ljubičasti su i nabubreni pehari cvetova s Ogigije, kao pűti tajne; kratke i mlake kišice poje sjajno zelenilo šuma; nikakva zima ovde ne zamućuje vode potokâ.

Protekao je tek drhtaj usana od tvoga odlaska koji se tebi čini tako davnim, i tvoj glas koji mi s mora kaže zbogom i dalje nanosi bol mom božanskom sluhu u ovom mom neprolaznom sada. Gledam svakoga dana sunčeva kola što nebom jure i pratim njihovu putanju prema tvome Zapadu; gledam svoje ruke nepromenive i bele; grančicom povlačim crtu po pesku kao meru zaludna brojanja; potom brišem. hiljade sam takvih znamenja nacrtala i izbrisala, isti je pokret, isti pesak, i ja sam ista. I sve.

Ti, naprotiv, živiš u meni. Tvoje su ruke postale koščate, zglobovi izraženiji, jedre plave žilice što su se granale na poleđini dlana sve su više poput čvornatih konopa tvoje lađe; i ako se dete njima igra, plavi konopi beže pod kožom i dete se smeje i odmerava spram tvoga dlana majušnost svoje ručice. Tad ga spuštaš s kolena i vraćaš na zemlju jer je u tebi probudilo spomen iz dalekih godina, i sena ti je prostrujala licem: ali ono te veselo zove i galami oko tebe i ti ga iznenada ponovno uzimaš i postavljaš ga  na sto ispred tebe: nešto se duboko i neizrecivo dešava i dokučuješ, u prenošenju pűti, srž vremena.

Ali od koje je tvari sazdano vreme? I gde se ono stvara, kad je sve predodređeno, nepromenljivo, jedinstveno? Noću gledam prostore među zvezdama, vidim prazninu bez međa; i ono što vas smrtnike satire i odnosi, tu je samo časak neprolazan, bez početka i kraja.

Oh, Odiseju, kad bi se moglo pobeći iz toga večna zelenila! Slediti lišće koje požutelo pada i živeti s njime časak! Znati se smrtnom.

Zavidim ti na tvojoj starosti, i želim je: takav je oblik ljubavi koju ćutim za tebe. I snivam neku drugu sebe, staru, sedu i onemoćalu; sanjam kako mi snaga ponestaje, kako sam svakim danom sve bliže Velikom krugu u koji sve uvire i gde se sve okreće; kako raspršujem atome što čine ovo žensko telo koje Kalipsa nazivam. No, ostajem tu, pogleda uprta u more što se diže i spušta, ćuteći se slikom njegovom, i bolno trpim umor koji me pritišće i koji nikada neće biti ublažen – praznu stravu večnoga.

s talijanskog preveo Mario Kopić





Violetti e turgidi come carni segrete sono i calici dei fiori di Ogigia; piogge leggere e brevi, tiepide, alimentano il verde lucido dei suoi boschi; nessun inverno intorbida le acque dei suoi ruscelli.
E’ trascorso un battere di palpebre dalla tua partenza che a te pare remota, e la tua voce, che dal mare mi dice addio, ferisce ancora il mio udito divino in questo mio invalicabile ora. Guardo ogni giorno il carro del sole che corre nel cielo e seguo il suo tragitto verso il tuo occidente; guardo le mie mani immutabili e bianche; con un ramo traccio un segno sulla sabbia – come la misura di un vano conteggio; e poi lo cancello. E i segni che ho tracciato e cancellato sono migliaia, identico č il gesto e identica č la sabbia, e io sono identica. E tutto.
Tu, invece, vivi nel mutamento. Le tue mani si sono fatte ossute, con le nocche sporgenti, le salde vene azzurre che le percorrevano sul dorso sono andate assomigliando ai cordoni nodosi della tua nave; e se un bambino gioca con esse, le corde azzurre sfono sotto la pelle e il bambino ride, e misura contro il tuo palmo la piccolezza della sua piccola mano. Allora tu lo scendi dalle ginocchia e lo posi per terra, perché ti ha colto un ricordo di anni lontani e un’ombra ti č passata sul viso: ma lui ti grida festoso attorno e tu subito lo riprendi e lo siedi sulla tavola di fronte a te;: qualcosa di fondo e di non dicibile accade e tu intuisci nella trasmissione della carne, la sostanza del tempo.
Ma di che sostanza č il tempo? E dove esso si forma, se tutto č stabilito, immutabile, unico? La notte guardo gli spazi fra le stelle, vedo il vuoto senza misura: e ciň che voi umani travolge e porta via, qui č un fisso momento privo di inizio e di fine.
Ah, Odisseo, poter sfire a questo verde perenne! Potere accompagnare le foglie che ingiallite cadono e vivere con esse il momento! Sapermi mortale.
Invidio la tua vecchiezza, e la desidero: e questa č la forma d’amore che sento per te. E sogno un’altra me stessa, vecchia e canuta, e cadente; e sogno di sentire le forze che mi vengono meno, di sentirmi ogni giorno piů vicina al Grande Circolo nel quale tutto rientra e gira; di disperdere gli atomi che formano questo corpo di donna che io chiamo Calipso. E invece resto qui, a fissare il mare che si distende si ritira, a sentirmi la sua immagine, a soffrire questa stanchezza di essere che mi stre e che non sarŕ mai appagata – e il vacuo terrore dell’eterno.





Нема коментара:

Постави коментар