24. 5. 2010.

Pesma nepoznatog istočnoevropskog pesnika ~1955.







Blédi
ko dve zastave koje smo
iz godine u godinu, za praznike, udevali
u gvozdeno ležište pričvršćeno gipsom iznad kapije,
bledi svet, gubi boju.

Gde su praznici?
Pod debelim slojem prašine
u toploj
tavanskoj prostoriji ćuti
svet rastavljen na delove.

Nestadoše povorke.

Pretvoriše se u urlanje
i odleteše u vetar.
Umesto svečarskih pesnika
sad vetar govori stihove,
glasom uskomešane prašine,
glasom treperave јаrе nad betonskim trgom.

Da smo ovde voleli žene – neshvatljivo je!

Iznad razdoblja
usijanih visokih peći
i zategnutih konopaca
neodlučna sadašnjost
– prašina što se sleže – lebdi.

Napola podignute građevine
nad zanosima carevine.
U šta sam verovao
ne verujem više.
Al svakodnevno podsećam sebe
na to
da sam imao veru.

Pucketa
naša užasna samoća
kao na suncu usijane šine


Andžej i Vanda

Jedna lančana bomba i jedna klozetska četka
otiđoše u partijski ceka.
Predstavili su se:
”Hrabri Andžej i vredna Vanda.”
S mašinkom čuvar na njih se izdra:
”Kuda? Odakle? Bando!
Gde vam je pasoš, ukaz gde je?”
Progovara hrabri Andžej, lančana bomba:
”Molim te lepo, nemoj da se dereš!
Moj je karakter eksplozivan,
udarna igla već se mrda.”
Progovara vredna Vanda:
”Gos’n viteže, čemu takve reči,
hoćeš da te okrebečim?”

Počeše da bruje zaguljeni telefoni,
usijanje telefonskih žica,
ide naviše momčina Andžej,
za njim ide Vanda, vrednica.

”Ko ste? Šta oćete?” – pita
Prvi seretar ceka,
cakli mu se glavudža ko cvekla.
”Ja mu dođem ko narod.” Tako će Andžej.
A Vanda, skromno: ”Žena mu zakonita.”
”I? Šta oćete?”
– Tako će seretar.
”Spreman sam da pregovaram pomno.”
Odgovara Vanda: ”Rintala sam
ko stoka, a sad lepo
vidim: sve je govno.”

Istupa Andžej:
”Nema tu mnogo da se priča,
borio sam se za vlast,
grcao za mirom,
al danonoćno buči teve
ko loše povučen vece,
i plivaju u moci
komentari.
Bojim se da ne eksplodiram.”

Glavni Seretar, čuvši ovo,
jurnu na mermerni hodnik,
u ljutnji zamalo nije u gaće,
jedan Kurvoazije na brzinu smaza,
ра se energično vrati nazad:
”Vi biste – je li? – stalno stanovali, jeli,
gubite se, o ta prokleta fela
što samo navodi tešku vodu
na mlin naših neprijatelja.
Ruše se brda, a vi serete,
hteli biste stalno da živite, da žderete!
Šta? Ko su nam dušmani?
Oni koji niste mi!
Svi vi!”


Metafore o našoj situaciji

Sve je
beznadežno.

Gde sam sad spram
sebe mlada,
onog koji je verovao da će
svet – poput rukavice! – navući na ruku.
Mrdajuć lako prstima
osećati: da, leže mi, ko krojene za mene.
Ta rukavica – oklopna rukavica,
na dlanu od finog žičanog veza,
blesne katkad peglano naličje
– il laka, drugačija rukavica,
svilena il glaze,
čiji se parnjak u rukavičavoj desnici
nosi, neupotrebljen, kao ukras.

Gde sam spram tog mladića? Gde sam
od nade – kako nazivamo zbivanja koja se mogu podneti –
kakve nade! – od slutnje bilo kakvog
cilja? Gde sam? Gde sam?

Rad: da – sudeći po umoru,
to je rad. Duh upregnut u dolap
– vetar u krilu vetrenjače – melje.
Gde sam?
U svojoj radionici, s nekoliko mene.
Sve je beznadežno. Al ovo nije.

Nešto će se već izleći iz ove neverovatno strpljive
meljave. Možda ćemo svariti, kao univerzalno
brašno, te po formi i težini
tako neravne misli.
Da li će biti jestivo?

Il recimo – poređenje je pogodnije –
da smo tkači, i da iznova tkamo
grumuljičavu tkanicu sveta. Naravno,
sveta senki: možda će – ko zna? – da se
pretvori u valjano ruho.

U svakom slučaju – ludo se zabavljamo,
ko zgrčen, ko u hirovitom raspoloženju,
stušti se nadole il se skotrlja? Ni to se ne zna.

Katkad naglo
napuštamo svaku zanimaciju,
uznemiri nas i prožme struja silnog
uzbuđenja; katkad nas obrva dosada, i čama,
i mrzovolja nas tada usami.
A katkad se manemo svega – i tada
blesne tupa strava jednako
u srcu zanosa i u dubini ravnodušnosti:
strava: nije li ovo zauvek?
Neće li nas najuriti neko,
nepovratno? Napolje, idi,
tamo gde već ničeg nema?
I svi se u strahu vraćaju ko prebijeni:
tà tamo napolje glas se ne čuje,
a reči gube svoju vrednost,
tamo gde već ničeg nema.

Osramoćeni, nastavljaju
već skoro zaboravljeno. Sad su ko vojnici
u šumi (prekinuta je svaka veza),
vojnici koji više ne znaju da su još vojnici.
Obavljaju i dalje obavezne zadatke.
I svaki nosi u sebi neki nemi prigovor,
svak onog drugog optužuje, jer je samo koji
trenutak ranije bio žrtva
panike.

Tamo vani gde već ničeg nema,
šuplje dozivanje u uhu mi polako
zamire. Samo me katkad prodrma strah:
koliko imamo vremena još, još koliko
dok me gađenje na sebe sama
ne izbuši, pretvori u ništa
– il me raznese ko nabreklu zvezdu?

______


Preveo: Danilo Kiš

Нема коментара:

Постави коментар