19. 5. 2010.

Cezare Paveze






Noć u kojoj si spavala

I noć je nalik tebe,
daleka noć što plače,
bezglasno, u dubokom srcu,
a zvezde potamnele promiču.
Obraz dotiče obraz -
javlja se drhtaj leden,
neko se muči i preklinje te,
u tebi izgubljen, sam, u tvojoj groznici.

Noć pati i čezne za svitanjem
siroto srce koje ceptiš.
O smrknuto lice, potajna muko,
groznico koja zalostiš zvezde,
neki čekaju zoru poput tebe
ćutke motreći tvoje lice.
Počivać u noći
kao vidik mrtav i zatvoren.
Siroto srce koje ceptiš,
davnog jednog dana ti si bilo zora.


_____________________________________



Noćna uživanja



Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…



____________________________________________


Susret



Ovi tvrdi obronci koji su sazdali moje telo
i potresaju ga tolikim sećanjem otkrili su mi čudo
te žene koja ne zna da je živim, a ne mogu je
razumeti.

Jedne sam je noći sreo: sikara svetlija
pod nejasnim zvezdama u letnjoj magli.
Uokolo se sirio miris tih brežuljaka,
dublji od tame, i najednom se razleže,
kao da iz bregova izbi, glas čistiji
i oporiji istovremeno, glas zaboravljenih doba.

Ponekad je vidim, živi preda mnom,
konačna, nepromenjiva, kao sećanje.
Nikada nisam mogao da je shvatim: njena mi
stvarnost vazda izmiče i nosi me u daljine.


Ne znam je li lepa. Mlada je među ženama:
kad mislim na nju, prene me sećanje davno
na detinjstvo provedeno među ovim bregovima,
toliko je mlada. Nalik je jutru. Njene oči
nagoveštavaju mi sva daleka nebesa onih davnih
jutara.

U očima ima tvrdu odlučnost: najčistiju svetlost
koja se ikad rasula u zoru po ovim obroncima.

Sazdao sam je od svih najdražih stvari,
a ne uspevam da je razumem.

___________________________________

Нема коментара:

Постави коментар